[ Mandrakizmi ] 30 Novembar, 2012 20:02

Nemam obraza, ali imam dva lica.

Mi nasjeli, oni zasjeli.

"Nisam lopov", brani se političar, "sve sam ovo zaradio sa dva prsta".

U šumi propisa najviše panjeva.

 

[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 26 Novembar, 2012 15:26
Nakon obilatog doručka prvi od stola ustadoše Miloš i Mile.

„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.

Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.

Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.

Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.

„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.

„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.

Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.

„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.

Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.

„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“

„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.

Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.

„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“

„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.

Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.

„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći  da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“

Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.

„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.

Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.

Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.

vuk

„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“

„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“

„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.

„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“

„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.

Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.

Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.

Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi.  Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.

Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.

Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi.  Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje,  a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.

Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku  kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.

„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.

Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.

„Na ljeto, ne znam tačno kad.“

Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim.  Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.

San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć  se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.

„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.

Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.

„Može li sreća da potraje?

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.
[ Smijehom protiv uroka ] 22 Novembar, 2012 20:32

Ovih dana svjedoci smo velike borbe koju Vuk Jeremić vodi putem twittera sa neistomišljenicima širom regiona.

Zbog odnosa "međunarodnog suda pravde" bojim se da zbog njegovog prepucavanja ne sijevnu nove optužbe iz Haga. Naravno zna se protiv koga.

[ Smijehom protiv uroka ] 22 Novembar, 2012 14:26
Rkanja. Pravo značenje ove riječi nije bilo zabilježeno niti u jednom riječniku jezika koji su bili slični jeziku koji govorimo. Ko zna da li takva riječ postoji i danas u njemu i da li će možda postojati nakon što završim ovu priču i  ona zaživi kod čitaoca. 

Božo K. zvani Malj čest stanar okružnog zatvora u Bihaću iz ko zna kojih razloga od milja nazvan „keksara“ ispričao mi je mnogo priča, među kojima i ovu. Kunuo se da je od tog dana mnogo pažljivije slušao i pamtio riječi. Prevalio je tek tridesetu godinu kada je prvi put „na pravdi Boga“, nevin optužen i osuđen na šestomjesečno izdržavanje kazne u Bihaću.

„Pas bio ako lažem“, gotovo svaka njegova priča počinjala bi identično, “mislio sam da je kraj svijeta kad je sudija pročitao kaznu. Sva sudnica kao da mi se sručila na glavu.“- zastao je nekoliko trenutaka.

„Istog dana stigao sam u Bihać. Noć se spuštala kad sam stigao na kapiju. Hladnoća kojom me je dočekao stražar na ulazu dodatno me je obeshrabrila i onespokojila. Njegov smrknuti pogled me je sasjekao na prvom koraku. Debeli hadni zidovi, slabašna svjetlost i bat mojih koraka i stražara koji me je pratio jezivo su odzvanjali u hladnoj noći. 
Velika metalna vrata od spavaonice pred kojom smo stali lijeno zaškripaše i čini mi se razbudiše sve one koji su drijemali po spavaonicama. Svjetlost koja me je dočekala u spavaonici na momenat me zasjenila te nisam uspijevao da vidim lica kojih je svakako bilo u sobi i koji su sa znatiželjom gledali u mom pravcu. Jasno sam osjećao svaki taj pogled koji me je rendgenski snimao. Snimali su me iz svih aspekata, a najviše se činilo da traže moje slabosti koje su još više dolazile do izražaja.
Dobro se sjećam riječi koje sam od Age čuo kada mi je pričao o svom odlasku u zatvor. Rekao mi je da moram brzo pročitati ko je ko. Pridobiti sobnog vođu. Ponašanjem ne izazivati nikoga, ali svakako pokazati da imaš karakter. Ali zaboga bio je mrak i trebalo mi je nekoliko trenutaka dok sam  se privikao na svjetlost u spavaoni. 
Tek onda kad sam sjeo na svoj ležaj koji je odmah bio do vrata sa lijeve strane. 
Kimanjem glavom sam pozdravljao ljude koje su gledali u mene. Nisu uzvraćali osmjesima, kao da su čekali da još nešto kažem o sebi. Sumorna svakodnevnica u spavaonici svakako je bila željna novih saznanja. Ko sam, odakle sam i zašto sam došao kod njih? Šta sam učinio, priča li se o amnestiji ko kojekakva druga pitanja.“

Nekoliko trenutaka je umuknuo kao da skida teret sa leđa.

„Ti si novi. Zato si i dobio mjesto pored vrata. Pripazi se. Čim stražar zaviri u sobu obavezno se pendrekom istrese na najbližeg vratima. Ovaj put to si ti da bi nas ostale naučio disciplini.“- konačno se javi jedn stariji brko izgleda i dobar poznavalac situacije i čest stanar ovakvih soba.
„Šta da radim?“- očekivao sam kakav dobar savjet.
„Prije nego najave povečerje ti se skloni pod  ležaj. Ti si novi i stražar iz sledeće smjene neće znati za tebe. Kad vidi prazan ležaj oladiće se i otići će , a ti ćeš sačuvati leđa.
„Hvala.“- lice mi se ozari zbog prvog dobivenog dobronamjernog savjeta koji dobih iza rešetaka.

„Lagano uzbuđenje polako se stišavalo. Odgovarao sam na svakojaka pitanja, nastojeći skriti sve ono što nije za njih. Dok sam se spremao na počinak zvono je najavilo počinak. Sobni starješina je još jednom pogledao u mom pravcu i zavjerenički namignuo. Ugasio je svjetlo. Kad je prolazio pored mene kratko šapnu.“
„Nisi zaboravio.“
„Ne brini. Nisam.“

„Namignuh i ja kao saučesnik u našoj maloj zavjeri koja je trebala da me spasi od batina te prve večeri.
Nedugo nakon toga zaškripaše velika vrata na spavaonici do naše. Iskoristih to preostalo vrijeme te se zavukoh pod ležaj kako mi svajetovaše.
Upali se svjetlo u sobi. Na vratima j stajao stražar i uperenim pendrekom glasno brojao. Kad izbroja glasno još jednom krenu sa brojanjem iznova.“

„Dvadeset jedan. Jedan fali.“- glasno podviknu.

„Jedan od cimera iz sobe pokaza mu prstom ispod mog ležaja u mom pravcu.
E kad me stražar zgrabi za ovratnik od nekoliko brojeva veće pidžame i izvuče ispod ležaja tad sam prvi put saznao šta znači riječ rkanja. Tukao me je kao vola u kupusu.“
„Ti ćeš sa vlastima da se zajebavaš. Malo sutra moj pobro. Daću ja tebi ćorabake, mangupe hohštaplerski.“- bijesno je psovao na sav glas.

„Nije se čuo niti glas  sobi. Nakon što sam popio dobre batine stražar me je izveo da operem zajednički WC za kaznu. Kad sam se vratio u sobu niko se nije oglašavao ali sam osjetio neko zadovoljstvo u njihovom disanju. Prvu lekciju uspješno sam savladao. 
Prva „rkanja“ je bila iza leđa. Još nekoliko dana jasno sam osjećao sve njene posledice. Eto što ti je naš jezik bogat. Ukoliko neku riječ i ne znaš uvijek postoji neki pravopisni priručnik da ti je pojasni na svoj način.“ – pojasni mi izvor nastanka riječi rkanja.

Pozdravlja Vas mandrak72, sklon da saslušam priču ma od kraja ili s početka samo da nisam blizu vrata, da me promaja ne bije.

[ Priče iz Desetog sela ] 13 Novembar, 2012 22:09
Najtužniji dan za moju ulicu nekako se poklopio sa danom kada je ona izgubila boju. Ne bih taj dan ni vezivao sa završetkom djetinjstva, niti sa nekim ulaskom u svijet odraslih. Zadnji put prije toga ulica je nepovratno izgubila jednu nijansu kada je moj komšija otišao u srednju školu za željezničare u Sarajevu. Svaki put kada bi dolazio kući bio je sve dalji od nas koji smo i dalje jurcali za loptom sanjajući Finale Kupa ili susret sa Tarzanom. Ko zna koliko skretnica i stanica je bilo među nama.

Nepovratno smo se odrekli nekih farmerica i patika u koje više nismo mogli da uđemo, ali nismo imali snage ni hrabrosti da ih se odreknemo vješto ih krijući u šupi.

Znali smo na kojoj se česmi najbrže orosi čaša, na čijoj jabuci dozrijevaju najslađe jabuke i sve pokrete Brus Li-a iz Zmajevog gnijezda, ali samo jedno nismo znali.
Kako da sačuvamo boje.

U ulici nije bilo vila, niti dvoraca. U našoj ulici nisu postojale princeze, svijetle kočije i vreće sa zlatnicima, ali ništa nas nije moglo spriječiti da na odbačenom ćilimu kojeg smo pronašli ko zna koliko puta letimo sa kraj na kraj planete.

I pored svega toga bila je jedna tačka koja je kod svih nas raspaljivala maštu. Ta nedostižna tačka skrajnuta za zvjezadnog puta i pometnuta ili kojim slučajem zaboravljena zvijezda vodilja zauzela je mjesto baš tu pored nas. U neuglednoj ulici sa djecom živanih očiju i neumornih trkača za sjenkom.

Ne nije to bila sjajna građevina sa svim onim parametrima što je kod nas moglo stvoriti dojam o nekoj moći i prestižu koji je onda bio samo još jedna od onih stranih riječi koja je stidljivo tražila svoje mjesto pored nekih već usvojenih iz kaubojskih filmova. Pravda.

Šupa. Drvena i velika. Sa velikim vratima i širokom rezom, za nas nejake još uvijek krupan zalogaj. Skrivenima među stablima jabuke i kruške kočoperila se svojom veličinom i izazovom. Sva nekako četvrtasta, snažna i gruba baš kao što je i njen vlasnik bio. Kozarčanin Stojan koji se eto spustio među nas i sa sobom donio vedar osmijeh, snažne vilice, brkove i češalj u džepu koji bi potegao iz džepa ako bi se kojim slučajem naljutio i provukao kroz kosu začešljanu na starinski način. Poslije njega kosa bi ostajala začešljana, a samo jedan pramen na čelu imao je tu privilegiiju da se vrati na čelo i tako dobije oblik koji liči na broj šest zbog kojeg je kasnije i nazvan šestica. Ukratko komšija kakve bi svaka ulica trebalo da posjeduje ukoliko dekretom nije drugačije naređeno. Uvijek rad da priskoči u pomoć, bilo da je trebala pomoć lopatom, leđima, sjekirom. Šalom ili pjesmom. Osmjeh se podrazumijevao kao i TV pretplata iako nismo mogli da pratimo TV programe Radiotelevizije Sarajevo.

Umio je Stojan sa djecom. Kada bi našu prašnjavu ulicu izlokvala prva jesenja kiša širom bi otvarao vrata svoje šupe i dopuštao da postnemo veliki i važni. I dok je kiša udarala po krovu sjedili bi na panjevim pored njega i slušali kako pjevuši kozaračke pjesme.

 „Nešto čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.“

Dok bi pjevušio nije prestajao da radi. Kišovito vrijeme je dušu dalo za izradu držalica za alatke. Sjekire, grablje, lopate,... Nismo skidali pogleda sa njegovih vještih ruku dok bi žilavu grabovinu komadom stakla „dogonio“ da žulja na ruci ne pravi i iz neuglednog drveta svjetlo dana bi ugledala držalica koju bi svako od nas kroz ruke propuštao.

„Dooobra.“- tobož znalački smo ocjenjivali proizvod, a oko bi bacali niz nju „vatajući“ pravac.
„Ko strijela!“- dometnuo bi kakav drugi „znalac“.
„Nego ajde ti nama opet onu brezobraznu.“
„Koju brezobraznu, ja takvije ne znam.“- nevješto bi sukao brkove i šeretski dizao obrve.
„Ma onu. Znaš.“

„Ženo moja, nemoj biti luda, vodaću te k'o majmuna svuda.“

Dok smo se mi smijali njegovoj izvedbi već bi zatim pošla druga, treća i tako sve dok neko od nas ne bi dobio poziv da se na ručak kući ide.

“U mog dragog u mojeg  nevena, sat na ruci a kazaljke nema.
Kad upitam koliko je sati, a on ne zna odgovor da vrati.”

Baš kao u njegovim stihovima ne bih umio sve ove godine, dane i sate da opravdam i odgovor da vratim gdje se izgubiše boje iz ulice. Ostala je prostrana šupa, ogrijeva u njoj za još jednu zimu. Nakrivljena kao da je htjela iz zemlje da krene za svojim Stojanom onomad kad ga ispraćasmo zadnji put. Otišla je „šestica“. Pjevao je do zadnjega dana. Nisam sad siguran da li je koja do njih bila „brezobrazna“ ali ako sam i oko čega siguran to je da Kozara ima za čim da žali.

Pobjegne oko ponekad na njegovu šupu. Nakrivljenju, ostavljenu. Presahlu, bez boje,  „brez“ pjesme i smijeha. Čeka još možda koji snijeg i pjesmu sniva.

“Volim Pr'jedor, volim okolinu, a najviše svoju đedovinu.”

Ne znam. Možda ima neke veze kad mi je komšija ukazao prije par godina kako se na Stojanovoj fasadi ukazao lika Vuka Kardžića sa upečatljivim brkovma. S nevjericom se i sam uvjerih u isto. Ostade Vuk na zidu da pazi da koja Stojanova ne izblijedi. Ne čuje se njegov glas, ali još uvijek oslušnem pored njegove kuće kad na posao prolazim ne bi li se otela koja „brezobrazna“. Ako je i ne čujem sjetim se neke od njih pa zapjevam sebi u bradu ne bi li je kako međ sjedim  sačuvao. Stojana radi.

„Mala moja dal još uvijek mogu, da te pjesmom ja oborim s nogu.“


Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerno i oskudno omražen i raspoložen po merkalijevoj ljestvici.
[ Mandrakizmi ] 10 Novembar, 2012 12:11
Iznenada i bez najave Zadnja Rupa na Svirali je prsla. Pokupila svoje stvari i odlučila da zauvjek postavi stvari na svoje mjesto. Nije joj se dopalo to što na njenu melodiju niko nije ustajao, dizao čaše u vazduh i obe ruke. Jednostavno nije bilo žara. Hemija između nje i publike nestala je onog časa kad su primat uzele Prve Violine. Zadnja Rupa na Svirali doslovno je postala i ostala rupa. Zadnja.
 
„Šta bih mogla da budem? Zadnja hej. Ma ni broja da mi pridruže. Da su rekli dvadeset i treća rupa pa u redu. Stota, stota pa u redu. Znala bih da je to to. Ali ovako. Zadnja. Kao da nikome ne trebam. Ko izlazi na zadnjoj stanici? Rijetki. Oni kojima je jogurt i kifla misaona imenica. O parizeru da ne zborim. Oni koji tek uspiju sjesti kad svi odu. U povratku vise na vratima i kad svi oni bliži već umorni od truckanja i guranja napokon odustanu i izađu, ostaju oni. Ma neće biti više tako. Uzimam stvar u svoje ruke.“- prelomi zadnja rupa i uputi se u svijet.
 
Zadnja rupa putovala je danima. Usput je posmatrala svijet oko sebe i razgovarala sa mnogima.
Prihvati tako jednom ponudu da bude Trinaesto Prase. Lijepo su je prihvatili. Dvanaestoro prasadi bilo je oduševljeno novim članom. Igra je mogla da počne. Trčali su čas lijevo, čas desno. Premetali se po livadi. Dan je protekao kao tren. Činilo joj se da sanja. Zadnja Rupa na Svirali postala je broj. Trinaesto Prase.
 
„Sad napokon živim. Znam svoj broj i svoje mjesto. O kako sam srećna.“- zahvaljivalo se Trinaesteo Prase nebesima.
 
Bližilo se vrijeme ručku. Stara Krmača pripremila je obilan ručak. Izvalila se na bok i iz nabujalih prsa kao potoci slijevalo se toplo mlijeko. Bez imalo razmišljanja Zadnja rupa na Svirali a sada Trinaesto Prase baci se na hranu.
 
„Pomjeri se malo. Ova sisa je moja.“- Prvo Prase, najsnažnije i nekako najozbiljnije ga uputi dalje.
„Ova je moja.“- dometnu Drugo Prase te ga ćušnu za još jedno mjesto.
„Mjesta moliću. Traži dalje.“- Treće Prase bilo je ljubazno.
 
I tako sve do Dvanaestog Praseta. Neuglednog i mršuljavog. Sujetnog i ljubomornog na bolje plasiranu braću i sestre.
 
„Sikter.“- bio je više nego jasan.
 
Na mjestu gdje je trebalo da ugleda Trinaestu Sisu nije bilo ničeg. Samo otroboljen stomak vjerovatno posljedica mnoštva prasenja i brojnog potomstva. Srce joj se stegnu.
 
„Nije život bajka, pa da svaka priča ima sretan kraj.“
 
U tom momentu na vratima staje pojavi se debeo i zadrigao Gazda, te surovo uhvati Prvo i najdeblje prase za uši iznese ga napolje. Zatim se čulo užasno skičenje. Ostali se nisu mnogo ometali. Pomjerili su se za po jedno mjesto. Za još izdašniju sisu. Pred njim se ukaza Dvanaesta Sisa. Topla i mirisna mamila je Trinaesto Prase. Bez razmišljanja baci se na nju. Tragovi topla mlijeka potekoše niz grlo.
 
„Možda je bi bilo bolje reći. Za svaku bajku treba sačekati kraj.“- opet pomisli.
 
Drugog dana Gazda još krvavih očiju i masnih pantalona za uši izvede Drugo Prase koje je već uživalo u blagodetima Prve Sise. Opet čekanje, muk i divljački vrisak. Nakon toga opet ništa.
 
„Osilili su se, vjerovatno ih gazda kritikuje i adekvatno kažnjava.“- pomisli i pomjeri se na Jedanaestu Sisu, još mirisniju i slasniju.
„Bajke ne samo da imaju odličan kraj, već su sve bolje i slasnije. Za prave ljubitelje bajki treba strpljenja i vremena. Svakome po zasluzi."
 
I sve tako dok nije stigao do Prve Sise. Mogao je da bira. Nikoga nije bilo osim njega.
 
„Nevaljalci jedni. Neka, neka. A ćuškali ste me. Vidi sad. Sve je ovo moje.“- razmišljalo je Trinaesto Prase glasno gušeći se u slasnim i toplim zalogajima mlijeka.
 
U njegovim zadovoljnim razmišljanjima prekide ga lupa vrata. Na vratima se pojavi Gazda. Njegove zakrvavljene oči klizile su niz njegovo već dobro ugojeno tijelo.
 
„Ohoho. Trinaesto Prase. Ugodnog li iznenađenja. Kako sam samo mogao tako da se zabrojim. Tim bolje.“- sagnu se i uhvati ga za uši.
 
Njegov čelični stisak nije popuštao. Uši su se zapalile i zacrvenile. Uzalud se cimalo i otimalo Trinaesto Prase. Nimalo nije bio nježan. Jednom nogom je kleknuo za vrat. Dok ga je jednom rukom držao za uši drugom je pokušavao da dohvati neki sjajan i oštar predmet sa panja koji je stajao u blizini.
 
Trinaesto Prase je skičalo, vrištilo. Međutim Gazda nije imao razumijevanja. Njegovu neutaživu glad nisu mogla da pokolebaju preklinjanja. Dvanaestoro prethodnika najbolje je to okusilo na svojoj koži. Vjerovatno hrskavoj i dovoljno slanoj da zadrigli Gazda posegne za hladnom pivom.
Trzalo se i koprcalo Trinaesto prase dok se Gazda ispružao da dohvati hladni i prijeteći predmet koji mu je već bio nadohvat ruke. Bio mu je sve bliži dok se istezao da posegne za njim.
 
U tom kritičnom momentu kad je već drška prijetećeg sjajnog predmeta bila u njegovoj ruci, Trinaesto Prase učini poslednji napor i iskoristi pomjereno težište ravnoteže gazde koji se poprilično ispružio da dospije do noža te obori gazdu na tlo. Njegov stisak popusti te Trinaesto Prase pokaza zube koje zari u njegovu ruku. Gazda bolno jeknu, a Trinaesto Prase iskoristi priliku i izgubi se u gustišu iza kuće.
Nasmrt uplašeno bježalo je što dalje od bajke koja umalo nije kobno završila. Nije se osvrtalo od straha da će za sobom ugledati raspomamljena Gazdu sa blistavim sječivom.
 
Trčao je dugo. Bez prestanka. Bio je zaboravio na vrijeme. Prolazili su dani i noći. Sve tako dok se iznemogao nije sručio na tlo. Izgubio je svijest.
 
„Hajde budi se. Ustani. Već satima spavaš.“-osjetio je da ga neko budi.
 
Neka hladna nelagoda prožimala je iznureno tijelo. Njegov san da je neko prekinuo je hladni neznanac.
 
„Ko si ti? Ja sam Trinaesto Prase.“- uljudno se predstavi.
„Ja sam Lanjski Snijeg. Drago mi je što te vidim. Mislim da će mo biti sjajno društvo.“
 
Pomalo nepovjerljivo gledao je u novog poznanika. Bio je pomalo oronuo. Činilo se i usamljen jer kao da je jedva dočekao njegov dolazak.
 
„A šta ti radiš ovdje?“- upita ga Trinaesto Prase gledajući oko sebe.
 
Zapadna strana podnožja brda bile je nekako usamljena. Tek tragovi snijega uokolo još su se opirali nastupajućem proljeću. Sunce je slabo dopiralo do njega.
 
„Čekam zimu, a onda Bog te vidio. Ihahaj,  biće ovdje vriske i cike. Djeca su društvo najbolje. Oni tek umiju sa snijegom. Nema toga što ta mladost neće uraditi s njim, a oni stariji vazda nešto galame, opominju, Te zakopčaj se, stavi rukavice, navuci tu kapu na glavu. Ostani sa mnom. Očas će zima.“- raspriča se Lanjski Snijeg.
 
Trinaesto Prase stade razmišljati. Odavno je odbio da bude svaku mogućnost da bude Zadnja Rupa na Svirali. Ni Trinaesto Prase nije bio baš najbolji izbor. Potrajao je isuviše kratko da bi bajka potrajala. Nije imao mnogo izbora. Prihvati da bude Lanjski snijeg.
 
Svu noć su razgovarali jedan s drugim. Bodrili jedan drugog.
 
„Samo sad treba izdržati. Ništa ne beri brigu ja znam kako. Ostali snijeg se olako predao, ja se još ne dam. Nije nimalo lako, ali ovako udruženi možemod dočekati Novi Snijeg, a onda, eheheeeej kuća ti pjevala.“
 
Lanjski Snijeg usnije. Osjećao je neku nelagodu. Svi noć se otkrivao dok je Južnjak uporno klizio niz jegovo oslabjelo tijelo koje je drhtilo od povišene temperature. Ma koliko god svlačio pokrivač, Južnjak je bio uporniji. Tresao se od groznice.
Čim je otvorio oči spazi da njegovog druga kojeg je juče upoznao i na njegov poziv postao Lanjski Snijeg nema. Nigdje traga da je bio tu. Uplaši se. Zalud se osvrtao oko sebe. Bio je sam.
Začu neke glasove koji su bivali sve jači i jači.
 
„Tata vidi snijeg.“- glas dječaka ozari neka radost.
„Lanjski snijeg. Treba nam kao treće oko u glavi.“- otac mu odgovori.
 
Lanjski snijeg snažno poželi da posten nekom potreban.
„Ohh kako bih želio da postanem nekom potreban kao Treće Oko u Glavi.“- snažno poželi Lanjski Snijeg dok su ga male ruke stezale u grudvu koja će nedugo nakon toga biti bačena. Možda na baš sunčani dio padine.
Grudva poleti kroz vazduh. Trajalo je to nekoliko trenutaka. Činilo se kao vječnost. Lanjski Snijeg je izmamio jedan osmjeh kod dječaka. U tom momentu osjeti snažnu bol. Neugledno čudovište uhvati se za glavu. Bolono se previjalo po tlu. Zaslijepljeno je plakalo dok su mu se ramena tresla od jecanja.
Gušio se u suzama. Treće Oko bilo je surovo pogođeno. Snažno i neprijatno peckanje mutilo mu je vid. Posrćući često nije vidio ništa ispred sebe. Zbpg svog položaja koji se nalazio na čelu iznad dva oka zapinjao je za granje.
Njegov vlasnik je zbog njega patio. Svi su imali po dva oka, a on tri. Nije znao šta da radi sa njim. Nije mu bilo ni od kakve koristi. Naprotiv bio je prozvan čudovištem. Nije bilo načina da ispravi svoju muku.
Kao dijete majka bi mu stavljala kapu na glavu da sakrije njegov nedostatak. Međutim to ne potraja dugo. Zaboravi se dječak te zanesen u igri skinu kapu i predstavi svoje Treće Oko koje je nekako čudno žmirkalo kad ugleda dnevnu svjetlost. Oko njega se sjatiše sva ostala djeca pa ga počeše nazivati svakojakim imenima.
 
„Čudovište, čudovište.“- bolno je odzvanjalo.
 
Nisu birali predmete kojima su se bacali na njega. Nije pomagalo zapomaganje. Presuda je pala.
 
„Ubijmo Treće Oko. Kome treba Treće Oko. Treće Oko mora nestati. „- otimao se godinama, stalno bježeći i u strahu od reakcije.
 
Konačno je bio visoko kotiran, ali to mu nije donijelo sreću. Treće Oko. Nimalo sretno na pobjedničkom postolju stalno je trpilo uvredljive zvižduke, ponižavanja. Progon. Stalno izbjegavanje koje je tražilo lutanje svijetom i potragu za mjestom gdje će Treće Oko biti neophodno, ali takvo mjesto nije bilo postojalo. Uvriježeno mišljenje unaprijed je bila i optužba i presuda, a kad stvari pođu tim tokom život postaje nesnošljiv.
Treće Oko dade se u razmišljanje da okonča život. Polako se opraštalo s mišlju da potraži mjesto na svijetu gdje će mu konačno biti bolje. Zadnja Rupa na Svirali, Trinaesto Prase, Lanjski Snijeg, a sad i Treće Oko. Pitao se gdje je tu kraj. Kome uopšte treba.
 
„Bajke nisu za svakoga. Za neke je možda bolje da nikad nisu ni ispričane.“- gotovo pomireno prihvati bolno saznanje uvjeren da čini ispravnu stvar.
 
Ugodan glas ga trgnu. Čuo je glasno pjevanje koje je dopiralo sa livade pored potoka. Treće Oko produži da vidi o čemu se radi. Na livadi ugleda jednog mladog čovjeka kako znojan kosi mladu travu i snažno pjeva. Posmatrao ga je neko vrijeme. Gledao je kako radi i slušao kako pjeva. Zažmuri i pomisli.
 
„To je život. Vidi ga samo kako pjeva.“
 
Neko vrijeme je još slušao njegov melodični glas. Odluči da mu priđe i sa njim razgovara.
 
„Zdravo. Ja sam Treće Oko, gledam i slušam te već neko vrijeme. Ko si ti?“
„Zdravo Treće Oko, ja sam Bolje Prvi u Selu.“
„Kako živiš?“-nastavi sa pitanjima.
„Odlično. Istina da mnogo radim i živim ali bolje prvi u selu nego zadnji u gradu?“
 
Pomalo već nepovjerljiv prema pobjedničkom postolju i svime onim što ono nosi zabrinuto upita.
 
„Jesi li ti sasvim siguran da je Bolje Prvi u Selu  od Nego Zadnji u Gradu.“
„Naravno da je bolje. Ko je tijelu bliži od potkošulje? Prvi.“- reče joj Bolje Prvi u Selu.
„Ali selo je selo. I Bolje Prvi u Selu, prati i iščekuje Nego Zadnjeg iz Grada, sluša otvorenih usta novosti iz grada, pamti i još dugo prepričava dogodovštine Nego Zadnjeg iz Grada. Neko Zadnji iz Grada uvijek može da se vrati i ponovo prihvati da bude Bolje Prvi na Selu, dok Bolje Prvi na Selu teško može da prihvati ulogu Nego Zadnjeg u Gradu. Može da bira.“- nije se dalo Treće Oko.
„Ali Nego Zadnji iz Grada priča tuđe živote. Živi tuđe snove i živote, svoje je odavno ostavio i ne sanja ih više. Zato se iznova i iznova vraća i kao bolesnik nakon infuzije ponovo odlazi u sav taj košmar. Kao ronilac koji se vrati na površinu da udahne vazduha i još jednom pokuša da dublje i duže zaroni. Neminovno je da ponovo izroni. Umorniji, a rijeka odnosi vrijeme kojeg on uzima na dah.“- reče Bolje Prvi na Selu.
„Neka. Idem ja dalje. Mene prosječnost ne zanima.“- zaključi Treće Oko.
„Kako ti kažeš? Ako želiš budi Nego Zadnji u Gradu.“- odgovori mu Bolje Prvi u Selu.
 
Treće Oko prihvati da bude Nego Zadnji u Gradu. Umiješa se u gomilu. Stade u red za kiflu i jogurt. Parizer je rijetko gostovao na njegovom meniju. Konačno je mogao da se umiješa u gomilu koja se tiskala u prenatrpanom prevozu. Buka motora nadjačavala je njegov stomak.
Jednom mjesečno je smogao mogućnosti da izađe. A tad bi mu muzika svirala na uho.
 
„Selo moje ljepše od Pariza,....“
 
Poseban štimung stigao bi u pozne sate. Poletjela bi čaša o pod, a ruke u vis. Zadnja Rupa na Svirali davala je poseban ton. Nego Zadnji u Gradu je došao na svoje. Umio je da prepozna onaj ton koji mnogi ne cijene. Zadnja Rupa na Svirali je konačno postala neko. Nego Zadnji u Gradu.

Neke bajke imaju svoj kraj kakav zaslužuju.
 
 
Pozdravlja Vas mandrak72, tonski neprosvijetljena individua i dividenda kakve ovdje ne rastu.
[ Mandrakizmi ] 04 Novembar, 2012 12:04
[ Mandrakizmi ] 01 Novembar, 2012 20:00
Hit Counter
Free Web Counter