Nakon obilatog doručka prvi od stola ustadoše Miloš i Mile.

„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.

Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.

Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.

Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.

„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.

„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.

Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.

„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.

Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.

„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“

„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.

Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.

„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“

„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.

Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.

„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći  da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“

Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.

„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.

Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.

Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.

vuk

„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“

„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“

„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.

„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“

„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.

Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.

Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.

Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi.  Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.

Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.

Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi.  Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje,  a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.

Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku  kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.

„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.

Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.

„Na ljeto, ne znam tačno kad.“

Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim.  Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.

San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć  se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.

„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.

Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.

„Može li sreća da potraje?

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.