[ Generalna ] 31 Decembar, 2009 19:00

Mnogo zdravlja, ljubavi, sreće i svakog dobra svima Vama u Novoj 2010-oj godini.

Živjeli. Čaše gore.

Pozdravlja vas mandrak72 koji se sprema navrat, nanos, naoko, nauho, naleđa, naglavu.....

Sretna vam Nova 2010-a godina.

[ Mandrakizmi ] 30 Decembar, 2009 22:12
Djed mraz je ozbiljan čovjek. Potvrdio mi je jedan neimenovan irvas.

Vođa ima samo jednu želju. Braniće je svim raspoloživim sredstvima.

Mudar Djed mraz ima svog čovjeka i među irvasima.

Poštar uvijek zvoni dva puta. Žiranti su bezobrazno uporni.

Nova godina kuca na vratima. Isključili su nam struju.

Nije mi utjeha što ću Novu godinu dočekati u krugu najmilijih. Moji najmili su svi u zatvoru.

Šta vrijedi što mi svi mislimo ko jedan, kad jedan misli za sve nas.

Vođa se igra ćorabake. Stoga su njegove greške neprimjetne.


Pozdravlja Vas mandrak72, pobunjeni irvas rta Dobre nade.
[ Mandrakizmi ] 25 Decembar, 2009 21:56

Naša zemlja je medicinski fenomen. Sve je postavljeno navrat nanos.

Visoki ciljevi imaju jednu slabu tačku. Disktabilan doskok.

Put našeg napretka ima samo jednu manu. Završava u ćorsokaku.

Vlada zadaje konačni udarac kriminalu. Ležeći policajci su na ulici.

Dubokoumnost našeg vođe potopila je plitka pamet.

Tačno je da narod na izborima bira program, ali daljinski je kod vođe.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, nelogični izbor sijaset prilika.

[ Smijehom protiv uroka ] 20 Decembar, 2009 16:55
Nekoliko dana čitav grad pričao je samo o jednom. Lokalna radio stanica stalno je vrtila džiglove sa pozivom na koncert godine.
Telefon je zazvonio.

„Hej mandrak72, znaš li šta ima novo?“-reče mi dobro poznati glas.
„Novi gra, Novi Sad, Novi Pazar, Novi Vinodolski, Novi Beograd,...“-nabrajao sam par trenutaka dok me ne zaustavi.
„Ma ne to. Znaš li ko dolazi u subotu?“-pitanje je bilo malo jasnije.
„Doktor za ono iz Prijedora, Tina Tarner, ....“-nabrajao sam sve ono što mi je tog trena palo na pamet.
„Ma jel slušaš ti radio ikada?“-gotovo iznerviran me prekida.
„Kako da ne. Kad mi je ujak polazio u vojsku 79-e, kad je Zvezda u Beogradu pobijedila Real Madrid sa 4:2, kad je...“-opet me je prekinuo u pola rečenice, a to ne volim.
„Pa Jašar. Dolazi Jašar Odozgorević Jaško čovječe. Pa gdje ti živiš. Idemo u subotu van. Povedi suprugu. Idemo malo u život.“-sve je već bio isplanirao.

Nisam želio da ga uvrijedim pa sam pristao.
Te večeri smo stigli malo kasnije. Bio je samo slobodan jedan stol. Nalazio se pored vrata od toaleta.

„Nije loše mjesto. Moglo bi nam zatrebati.“-položaj stola mi je odgovarao.
Jašar je predstavljao novi album „Moja mala nije zalud klela“.
Moj drugar je poznavao sav njegov rad. Od „Ja sam lovac Joca“, preko „ Mislio sam nisam srao“, pa sve do ovog albuma.
Zeko je odmah skočio i odjurio do njega u pravoj pauzi da uzme autogram i njegovu sliku.

„Vidiš. Piše Za Zeku od Jašara.“-pokazivao je sliku pjevača sa sunčanim naočalama sa velikim staklenim površinama kao izlozima na Zemljoradničkoj zadruzi Agići Donji, u kaputu sa zavrnutim rukavima i kaišom stegnutim ko u Ruskog vojnika.
„Alal vjera Zeko. Imao si se rašta i roditi.“-hvalio sam njegov uspjeh.

Kako je vrijeme odmicalo i pjevač je imao neke svoje potrebe i često je prolazio pored našeg stola. U povratku bi zastao kod našeg stola tapšao bi nas po ramenima, drmusao par trenutaka. Ponekad bi nešto i progovorio. Pitao Zeku koji nije skidao pogleda sa slike pred njim.
Zeko je rastao sa svakim njegovim dodirom. Radovao se eto što je Jašar upravo svaki put kad bi išao u toalet u povratku zastao kod nas i kao stare poznanike tapšao po leđima. Komunicirao na jedan sasvim prijateljski način.
Zeko je lebdio. Levitirao.

Nakon Jašara gotovo svi članovi benda tapšali su nas po leđima. Zeko je i dalje rastao.
Poslije su gotovo svi gosti restorana počeli da nas tapšu po leđima u prolasku.

„Čovječe nisi svjestan šta bi propustili da nismo došli. Vidiš li sve ove ljude. Od danas više ništa neće biti kao prije“-osmjeh mu nije silazio s lica.

Nakon nekoliko piva i ja sam osjetio potrebu da posjetim tu najposjećeniju prostoriju te večeri.
Oprao sam ruke nakon obavljanja nužde i pogledom sam tražio papirne ručnike da obrišem ruke. Nije ih bilo.
„Možda ih je nestalo.“- pogled mi je nesvjesno pao na kantu za otpatke. Nije bilo zgužvanih i bačenih ručnika ubrusa.
„Znači!“- opipah se po leđima.
Bila su vlažna i mokra.

Nisam imao srca da kažem Zeki za Jašara i leđa. Gotovo neprimjetno navedoh ga da skine kaput koji je dobro bio mokar.
Do kraja večeri čim bih primjetio da je neko prošao u toalet ustao bih sa mjesta i pravio živi zid. Zeka nije znao razlog mog čudnog ponašanja, ali je to tumačio mojim dobrim raspoloženjem, a hit večeri „Mokrio sam i opet ću“-vrtio se nekoliko puta.
Zeku sam sreo slijedećeg dana.

Bio je prehlađen, ali vidno zadovoljan koncertom godine.
„Jesi li čuo ko dolazi slijedeće subote?“-upita me.
„Barak Obama. Nakon Jašara ne može svako doći u Novi Grad.“-rekoh.
Zeko se nasmijao od srca.


Pozdravlja Vas mandrak72, promoter kabanica i vodonepropusnih kaputa za područje Jugoistočne Evrope i zemalja Beneluksa.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 19 Decembar, 2009 20:00

Igra je jenjavala. Sanjkalište se polako praznilo. Intenzitet smijeha i vriske smjenjivala je nastupajuća tišina. Nisam volio taj dio dana kad bi se polako razilazili.

Želio sam taj momenat još nekoliko trenutaka da odložim.
Popeo sam se na brdo s namjerom za posljednji spust toga dana. Bio sam sam. Istim elanom žurio sam za još nekoliko sekundi vjetra u licu protkanog sitnim kao mušicama snijegom.
Posljednji drugari već su bili leđima okrenuti meni. Vukli su sanke prema svojim toplim domovima.

Bio sam sam na vrhu brda. Zauzeo sam polaznu tačku. Nije mi se kretalo. Nisam želio da ovaj dan završi tek tako. Želio sam da iz ovog dana izdvojim sličicu, detalj koji ću ponijeti sa sobom. Detalj kojim ću kupiti osmijeh kad presahnu svi ostali motivi.

Popravio sam sanke. Popriječio ih ispod cerića još uvijek nakićenog s nešto preostalog lišća koje je još tvrdoglavo odolijevalo pod teretom postojećeg snijega, zime koja je pokazivala svoje zube i prijetećim teretom snijega koji je padao sve jače.
U daljini ispred mene pod plaštom sitnog snijega iščezavali su moji drugari i komšije umorni od igre, vriske. Zalutalih grudvi i mokrih stopala.

Zavidio sam im. Ne zbog toga što će za par trenutaka biti u svom toplom domu pored peći u suhoj garderobi, dok će se gumene čizme već sušiti pored peći za nove pobjede sutrašnjeg dana.
Zavidio sam im zbog onoga što mi je nekoliko puta palo na um toga dana.

Staće ovaj snijeg. Otješnjaće čizme i netragom nestati vunene kape sa svim onim velikim kićankama i grudvama koje bi veselo poskakivale dok bi bezglavo jurili niz padinu na saonicama svih oblika i veličina.
Tišina kakve nigdje nema pravila mi je društvo. Ustvari nismo bili sami. S nama nenametljivo koketirao je šapat snijega.
Da čuo sam ga jasno.

Šćućurio sam se na plavim saonicama koje mi je otac napravio odmah po mom rođenju. Saonicama koje su osjetile svu onu dječiju neustrašivost koje se danas pomalo plašim. Mnoge vozove od sanki prepune dragih mi likova koje su stranice života nekako prebrzo okrenule i otrgle od sjećanja. Svih onih skokova, jastučića za sjedenje i ozeblih prsta pomodrilih od hladnih grudvi jednog hladnog nedeljnog popodneva kad je Senad sa svojim niskim sankama najduže skočio od svih nas, a ja. Ja sam ostao samo drugi. Neslavno sam završio finale. Nasadio sam se na glavu i nekoliko puta preturio dok su salve smijeha odjekivale brdom. Nisam bio previše tužan dok sam iz snijega vadio kapu prepunu snijega. Snijeg mi se zavukao ispod toplog džempera i potkošoulje, ispod rukavica. Bilo ga je čak i u ušima. Biće sutra revanš. Znao sam.
Tišina je bila pored mene . Jasno sam osjetio njezin prezir. Nisam se obazirao. Zabacio sam glavu pokušavajući da gledam u nebo prepuno lepršavih pahulja. Jasno sam osjećao kako se zaustavljaju na mom licu i tope se ostavljajući male sitne kapi pristigle od ko zna kud. Možda razočarane što neće završiti kao bijeli snijeg što pršti i smjelo bježi ispod sanki sa neustrašivim jahačima koji su mamuzali svoje metalne i drvene konjiće svih oblika i veličina.
Činilo mi se da putujem. Ubrzo sam morao zatvoriti oči. Pahulje su i dalje padale. Osjećao sam kako su se neke u posljednji čas izmakle i završile pored mene.

Spustio sam glavu i slušao šapat. Tihi razgovor snijega i uvela lista cerovog.
„Ti si još tu?“-gotovo iznenađena pahulja se zaustavi na suvom braon cerovom listu.
„Odolijevam.“-reče on.
„Čemu otpor. Tvoje vrijeme je odbrojano. Nema više smisla.“-nastavi pahulja.
„Doći će i sunce.“-reče uveli list.
„I jesen.“-nastavi pahulja.
„I zima, a gdje ćeš ti biti?“-reče list.
„Ja ću možda biti negdje drugdje, a ti?“-reče popustljivo pahulja.
„Zar je to važno? Sad smo tu. Lijepa zima.“-konstatova suvi cerov list.
Tihi šapat nastavi se još dugo.

„Još uvijek smo tu.“-pomislih.

Vjetar mi je šibao lice. Bujica pahulja bježala je ispred nosa ne dajući mi da oka otvorim.
Sebično sam trčao prema kući noseći još jedan detalj na obroncima duše sklopljena mozaika. Vrijedilo je svake sekunde.

Snježna zavjesa bila je sve gušća. Gotovo neprozirno tkanje obogaćeno nastpajućim sumrakom učinilo je da ulične svjetiljke kao svici pokažu put kojim i danas idem.

Danas sam opet slušao tihi šapat snijega.
„Još uvijek sam tu.“-rekoh za sebe.
Proteklo je mnogo zima. Danas je bio dan kakve baš volim. Ustvari baš baš.
„Tata idemo!“-nježni glasić me pozva.
„Naravno.“-nastavili smo sanjkanje.

Tihi šapat snijega odjeven u ljubičastu bundicu i preslatki šeširić bio je pored mene.

Neprocjenljivo.

Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni sagovornik svega onoga što život čini ljepšim. Boljim.

[ Koji mi je andrak ] 16 Decembar, 2009 19:01
Poštovani moji. Zbog obaveza nisam neko vrijeme stizao da odgovorim na brojnu poštu koja se sve više gomila. Stoga evo nas ponovo u našoj i vašoj rubrici „Halo mandrak72 koji mi je andrak72“.

„Jedan gospodin koji bi želio ostati anoniman žali mi se slijedećim riječima.“

„Cijenjeni i nadasve realni gospodine mandrak72 doživio sam nešto neobično. Moja zakonita supruga. Moja bezuvjetna ljubav izvršila je nasilje nada mnom. Pretukla me je sirovim odreskom. Kud se ljubav dela? Gdje je tu sreća?“ –žali nam se gospodin preko bare.

„Gospodine od preko bare. Ljubav nije nestala. Ljubav ti je jednostavno pokazala da meso ubija. Tvoja je sreća ovaj put bila uz tebe samim tim što gospođa nije pripremala srneći ili teleći but.“


Pozdravlja vas mandrak72, uplašeni degustator šunke pod okriljem noći.
[ Generalna ] 15 Decembar, 2009 20:19

Dobro pogledajte sliku koju sam danas uslikao. Obratite pažnju i napišite šta vidite. Događaj se zbio na nekih četrdeset metara od mjesta gdje živim.

Kliknite na sličicu, uvećajte je i pred vama je osoba X. Igra detekcije može da počne.

Pozdravlja Vas mandrak72, neprofitabilni promoter čarolija prirode.

[ Mandrakizmi ] 12 Decembar, 2009 19:20

Narod je raspamećen. Kakav im je tek lider.

I mi konja za trku imamo. Kaskamo za svijetom.

Vođa je pacifist. Puca u prazno.

Nemamo nezapolsenih. Mlatimo praznu slamu.

Zaštićeni smo ko medvjedi. Otud u rešetkama.

Opozicija ne priznaje poraz. Saslušavanje se nastavlja.

Vođa bi pristao da ode sa vlasti, ali ne ide mu se praznih ruku.

Narod je u raskoraku. Vlasti nemaju sluha.

Nismo u nokdaunu. To je samo privid.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  bokserski pripravnik na neodređeno.

[ Mandrakizmi ] 11 Decembar, 2009 20:55

Narod je izašao na ulice. Pauza je.

Formirana je vlada u sjenci. Onu prošlu ubila je sunčanica.

Vlast je na koljenima. Kleči nam na grbači.

Vlast je pustila korijenje. Kao i svaki korov.

Ptičiji grip je za svinjski samo mačiji kašalj.

Pasiji život je san svakog čovjekovog najboljeg prijatelja.

Vjerske slobode su široke. Široke mase su na koljenima.

Majmunska posla. Prvi oblici političkog organizovanja.

Stomatolozi su bespomoćni. Vratile su mi se zazubice.

 

Pozdravlja vas mandrak72, politički neorganizovan korov.

 

 

[ Mandrakizmi ] 10 Decembar, 2009 21:00

Ako sam ja lopov, čiji su onda ovo džepovi.

Bolje sutra nam se smiješi. Kiselo.

Svi me hvale. Bogu hvala ne vidim popa.

Poklonjenom konju se u zube ne gleda. Nema ih.

Naši napori za mirom urodili su plodom. Vodimo tihi rat.

Izašli smo sa našim stavom. Ne priznajemo tuđe stavove.

Hipohondrija nije bolest. To je zbornik simptoma na jednom mjestu.

Sud je potvrdio naše sumnje. Žrtva nije imala alibi.

Naši ratovi su opravdani. Vidite li samo kako se brane.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, porotnik bez razloga.

 

[ Generalna ] 06 Decembar, 2009 18:00

Stajao sam na obali. Jednom nogom bojažljivo sam palcem od noge dodirivao nemirnu površinu. Pogledom sam tražio i najmanju opasnost koja je mogla da dođe sa neba. Malo mi je trebalo da me pokoleba.

 „Da li sam ja baš za to?“-pitao sam se.
Bilo je potrebno nešto da me pokrene. Nešto mnogo više.

Alhemija je pomogla. Gurnula me je u buru koja je slijedila. Nošen talasima tražio sam Svjetionike, Patkovo brdo.

Bacan bijesnim talasima na kapije gospodina Jorgovana i sa šeširom gospodina Vrane hrabro sam mijenjao sredstva putovanja. Raketom po mjeri čovjeka vidio sam Tarzana, Zoki Pokija kako se kupa. Brzinom magareće godine postao sam Kapetan duge plovidbe. Gavran sam postao. Brzinom mlina za kafu jurio sam Pony biciklom u Plavoj pidžami koja je vijorila kao zastava moje pobjedničke posade. Ispunjen mirisima koji ne blijede ispunio sam Herbarijum duše i svom snagom Vanjske strane lica u Patikama od sedam milja odnio najljepši poklon Jednoj maloj garavoj u crvenoj blizi na tufne.



Usput zamolih učitelja da mi vrati klikere sa tri perca da bi pod svjetlošću Ulične svjetiljke dočekao jutro pod drvetom sa lišćem svih boja sa brojnim ždralovima na nebu koje sam usnio od neke slike sjajnih kineskih careva.



Krečio sam zidove sa njljepšim grafikama mojih kćeri. Pažljivo sam vjenio Perlice života sa strpljivošću starim majstora obrade bisera.

Poštar golubova lika donese mi riječ koja zakasni u Očima boje horizonta.

Jedne hladne Somborske zime, kroz prozor malen tražio sam izgubljene drekavce u noći uvjeren u Čaroliju noći koja ne prestaje i živi u nama.

Bespredmetna statistika jednog starog hrasta opčinila me je da sam sav sadržaj Između korica progutao u jednom dahu. Od čega ostade Jedna gotovo sasvim topla priča i Pekinška patka od koje i danas strijepim da se ne vrati na ormarić u hodniku sa svojim PVC očima.



Ljudi koji jedu dok je vruće od kojih sam i sam pronađoše u Knjizi kvarova pod brojem 1526 priču ravnu onoj o Bruce lee-ju koju i danas još uvijek nosim u malom džepiću na radnom odijelu na desnom ramenu. Drug se ne ostavlja u nevolji. Pogotovo Drug kakav je Blagoje pred gospođom Nožinić, Niti Obrad u susretu sa Vukom koji nikad nije upoznao crvenkapu..

Kao i obično u Nedjelju bio sam na Sredelju sa svim onim ehom nastalim od lopte koja se nesebično nabijala sad dal u patikama il bez nje koje više nema pred praznim tribinama na koje ponekad svratim dok berem gljive koje volim.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka kao da odnese Burna vremena gospodina Cvjetka i sa Ribarevom srećom u Odijelu gospodina Pauna uz ludi ritam Bubnjeva u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića. Zahvatih tek malo vode iz Bunara želja i napravih Ledeni čaj. Sačuvaj Jelenka od radoznalih lovačkih pogleda dok sam vodeći Razgovor iza zavjese završio s Razgovorom s povodom.

Pustio sam brkove i Na krilima sna otplovih u Patagoniju gdje ničim izazvan postadoh plijen otmičara vanzemaljskog prostora koji u mojim postovima pronađoše inspiraciju za toalet papir. Ne klonuh već spašen mrežom Pretjeranog Petra sasvim slučajno otvorih Tajni kovčeg života u kome Mudri prosac oženi bogatu grbavu mladu.



Blago crvene planine bilo je preda mnom dok je Bronzana straža Plesala samo jedno ljeto nabacujući petice kao Baba vuka i NBA igrači u malom javnom WC-u,

Zavjera porcellino allo spiedo oduzimala je dah dok sam se upuštao u zavjeru međunarodnih okvira.
Čovjek od pirea, naša Nacionalna klasa i jedna sasvim Beskrajna noć Pod svjetlima velegrada isklesaše sasvim malo Zrnce slobode. Potrebno za Čovjeka sa kišnim obrvama koji je svaki dan kupovao Kokosov orah bio je spreman na svaki put pa čak i u Texas, Texas odakle mi se javi Božo Džeronimo koji me zavjetova Vukašinovim zavjetom da mu čuvam biciklo i trešnju.

U meni je raslo srce od ćilibara, a Ibrahimova tuka nije baš nabolje prošla toga 1 maja za razliku od Broda u žitu koji isplovi iz nepregledane ravnice ravnodušnosti na pogled preko crkve i stare lipe.
Stojkov Vjetar u leđa bio dovoljan da bi jedna Beskrajna priča Vasilijeva nekako baš u Vejsilovo vrijeme učestvovali u Olimpijadi o kojoj se ne govori, dok je Noćas kišilo kako kaže radio.

Putem svile stigoh u Teatar duša na rasprodaju boli. Dao sam ništa i dobio sve. Može i to.
Mada su to neka sasvim Magareća posla sa malim Milojicom.

Ni Žizela koja nije znala šta je Rahatluk niti Japanska ruža nisu imali predstavu o ljepoti Stare Hercegovine koju pomenuh.


Putovah i Putinu u pohode preko rijeke istražujući trag Sjonojoga. Uz mnoštvo andraka72 i Neplaniranog pogotka  upoznah Plavokosog dječaka sa crnim mačkom,  u Desetom selu, gdje na svu sreću nije stigao Čovjek sa urođenom foteljom.

Oprezni Dodir Tavanske tišine , tek nemušti Tragovi u snijegu posmatrao sam očima Čovjeka s maslinom u njima dok se Mjesec grohotom smijao. Sad ne znam dal zbog Žuće il mandrakizama. Ma nije ni bitno.
Bitno je to da sam ja sa Vama već pune dvije godine. Malo li je. Ne nije i jeste.

Svejedno ostajem sa vama na brodu od bloga koji uredno plovi na mašti, ljubavi, smijehu i što je najvažnije dobrom raspoloženju.

Na ovom sjajnom putovanju mnogo sam naučio upravo od Vas. Nastojao sam da budem još bolji. Raznovrsniji. Nisam bio ni svjestan gdje će me prvi post dovesti. Ni u snu.
Od svega najveći mi je problem nedostatka vremena da se još više družimo. No i ovako je odlično.
Upravo zbog toga pozivam Vas na iće, piće, kolače, muziku, ples i smijeh i u narednom periodu.

http://mandrak72.webs.com/

http://mandrak72world.weebly.com/

Bez svih Vas ovo putovanje ne bi imalo smisla. Bez Vas vjerujem da ne bi ni bilo mandraka72 koji vjerujem da ne bi uopšte pisao.
Da ste mi svi živi i zdravi još godina sto.
Hvala.


Pozdravlja Vas i na proslavu poziva Vaš mandrak72.
[ Mandrakizmi ] 04 Decembar, 2009 23:30

Crno nam se piše. Život piše memoare.

Život piše romane. Mi preživljavamo dramu.

Stali smo na noge. Dotakli smo dno.

Pravna država je pokazala zube. Rijetko su lijepi.

Ubica nije sumnjao u žrtvine loše namjere.

Ubica se brani žrtvinom neuračunljivošću.

Zločin je kao vino. Što prije zastari to je bolji.

 

Pozdravlja vas mandrak72, nevladin osmatrač neidentifikovanih lukavih objekata.

Hit Counter
Free Web Counter