Stajao sam na obali. Jednom nogom bojažljivo sam palcem od noge dodirivao nemirnu površinu. Pogledom sam tražio i najmanju opasnost koja je mogla da dođe sa neba. Malo mi je trebalo da me pokoleba.

 „Da li sam ja baš za to?“-pitao sam se.
Bilo je potrebno nešto da me pokrene. Nešto mnogo više.

Alhemija je pomogla. Gurnula me je u buru koja je slijedila. Nošen talasima tražio sam Svjetionike, Patkovo brdo.

Bacan bijesnim talasima na kapije gospodina Jorgovana i sa šeširom gospodina Vrane hrabro sam mijenjao sredstva putovanja. Raketom po mjeri čovjeka vidio sam Tarzana, Zoki Pokija kako se kupa. Brzinom magareće godine postao sam Kapetan duge plovidbe. Gavran sam postao. Brzinom mlina za kafu jurio sam Pony biciklom u Plavoj pidžami koja je vijorila kao zastava moje pobjedničke posade. Ispunjen mirisima koji ne blijede ispunio sam Herbarijum duše i svom snagom Vanjske strane lica u Patikama od sedam milja odnio najljepši poklon Jednoj maloj garavoj u crvenoj blizi na tufne.



Usput zamolih učitelja da mi vrati klikere sa tri perca da bi pod svjetlošću Ulične svjetiljke dočekao jutro pod drvetom sa lišćem svih boja sa brojnim ždralovima na nebu koje sam usnio od neke slike sjajnih kineskih careva.



Krečio sam zidove sa njljepšim grafikama mojih kćeri. Pažljivo sam vjenio Perlice života sa strpljivošću starim majstora obrade bisera.

Poštar golubova lika donese mi riječ koja zakasni u Očima boje horizonta.

Jedne hladne Somborske zime, kroz prozor malen tražio sam izgubljene drekavce u noći uvjeren u Čaroliju noći koja ne prestaje i živi u nama.

Bespredmetna statistika jednog starog hrasta opčinila me je da sam sav sadržaj Između korica progutao u jednom dahu. Od čega ostade Jedna gotovo sasvim topla priča i Pekinška patka od koje i danas strijepim da se ne vrati na ormarić u hodniku sa svojim PVC očima.



Ljudi koji jedu dok je vruće od kojih sam i sam pronađoše u Knjizi kvarova pod brojem 1526 priču ravnu onoj o Bruce lee-ju koju i danas još uvijek nosim u malom džepiću na radnom odijelu na desnom ramenu. Drug se ne ostavlja u nevolji. Pogotovo Drug kakav je Blagoje pred gospođom Nožinić, Niti Obrad u susretu sa Vukom koji nikad nije upoznao crvenkapu..

Kao i obično u Nedjelju bio sam na Sredelju sa svim onim ehom nastalim od lopte koja se nesebično nabijala sad dal u patikama il bez nje koje više nema pred praznim tribinama na koje ponekad svratim dok berem gljive koje volim.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka kao da odnese Burna vremena gospodina Cvjetka i sa Ribarevom srećom u Odijelu gospodina Pauna uz ludi ritam Bubnjeva u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića. Zahvatih tek malo vode iz Bunara želja i napravih Ledeni čaj. Sačuvaj Jelenka od radoznalih lovačkih pogleda dok sam vodeći Razgovor iza zavjese završio s Razgovorom s povodom.

Pustio sam brkove i Na krilima sna otplovih u Patagoniju gdje ničim izazvan postadoh plijen otmičara vanzemaljskog prostora koji u mojim postovima pronađoše inspiraciju za toalet papir. Ne klonuh već spašen mrežom Pretjeranog Petra sasvim slučajno otvorih Tajni kovčeg života u kome Mudri prosac oženi bogatu grbavu mladu.



Blago crvene planine bilo je preda mnom dok je Bronzana straža Plesala samo jedno ljeto nabacujući petice kao Baba vuka i NBA igrači u malom javnom WC-u,

Zavjera porcellino allo spiedo oduzimala je dah dok sam se upuštao u zavjeru međunarodnih okvira.
Čovjek od pirea, naša Nacionalna klasa i jedna sasvim Beskrajna noć Pod svjetlima velegrada isklesaše sasvim malo Zrnce slobode. Potrebno za Čovjeka sa kišnim obrvama koji je svaki dan kupovao Kokosov orah bio je spreman na svaki put pa čak i u Texas, Texas odakle mi se javi Božo Džeronimo koji me zavjetova Vukašinovim zavjetom da mu čuvam biciklo i trešnju.

U meni je raslo srce od ćilibara, a Ibrahimova tuka nije baš nabolje prošla toga 1 maja za razliku od Broda u žitu koji isplovi iz nepregledane ravnice ravnodušnosti na pogled preko crkve i stare lipe.
Stojkov Vjetar u leđa bio dovoljan da bi jedna Beskrajna priča Vasilijeva nekako baš u Vejsilovo vrijeme učestvovali u Olimpijadi o kojoj se ne govori, dok je Noćas kišilo kako kaže radio.

Putem svile stigoh u Teatar duša na rasprodaju boli. Dao sam ništa i dobio sve. Može i to.
Mada su to neka sasvim Magareća posla sa malim Milojicom.

Ni Žizela koja nije znala šta je Rahatluk niti Japanska ruža nisu imali predstavu o ljepoti Stare Hercegovine koju pomenuh.


Putovah i Putinu u pohode preko rijeke istražujući trag Sjonojoga. Uz mnoštvo andraka72 i Neplaniranog pogotka  upoznah Plavokosog dječaka sa crnim mačkom,  u Desetom selu, gdje na svu sreću nije stigao Čovjek sa urođenom foteljom.

Oprezni Dodir Tavanske tišine , tek nemušti Tragovi u snijegu posmatrao sam očima Čovjeka s maslinom u njima dok se Mjesec grohotom smijao. Sad ne znam dal zbog Žuće il mandrakizama. Ma nije ni bitno.
Bitno je to da sam ja sa Vama već pune dvije godine. Malo li je. Ne nije i jeste.

Svejedno ostajem sa vama na brodu od bloga koji uredno plovi na mašti, ljubavi, smijehu i što je najvažnije dobrom raspoloženju.

Na ovom sjajnom putovanju mnogo sam naučio upravo od Vas. Nastojao sam da budem još bolji. Raznovrsniji. Nisam bio ni svjestan gdje će me prvi post dovesti. Ni u snu.
Od svega najveći mi je problem nedostatka vremena da se još više družimo. No i ovako je odlično.
Upravo zbog toga pozivam Vas na iće, piće, kolače, muziku, ples i smijeh i u narednom periodu.

http://mandrak72.webs.com/

http://mandrak72world.weebly.com/

Bez svih Vas ovo putovanje ne bi imalo smisla. Bez Vas vjerujem da ne bi ni bilo mandraka72 koji vjerujem da ne bi uopšte pisao.
Da ste mi svi živi i zdravi još godina sto.
Hvala.


Pozdravlja Vas i na proslavu poziva Vaš mandrak72.