[ Smijehom protiv uroka ] 28 Jul, 2011 16:41
Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,......“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,... „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
 Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.


Pozdravlja Vas mandrak72, dreser teških riječi i ilegalni zahebant.
[ Priče iz Desetog sela ] 24 Jul, 2011 21:06

Soba nije bila velika, ali je bila svijetla i uredna te se zbog toga činila nekako još većom nego je to i bila. Tri metalna ležaja u sobi i dvije pacijentice.
Jedna od njih bila je Joka. Druga pacijentica bila je starica od osamdesetak godina. Gotovo da se nije micala na ležaju. Nije mnogo više ni govorila. Više bi nešto promrmljala onako sebi u bradu. Zvala se Živana.

Joka je bila seoska žena iz nekog Potkozarskog sela. Jednostavna i obična. Nastojala je zapodjenuti bilo kakav razgovor sa Živanom. Nije mnogo saznala o njoj. Osim da je izbjeglica iz sela Golubić kod Knina. Nekako se u izbjegličkoj koloni odvojila od ostatka porodice i završila u kolektivnom smještaju za izbjeglice u Ljubiji. Imala je dvoje djece. Sin je bio oženjen i imao dvoje djece. Pretpostavljala je da se nalazi negdje u Srbiji. Kćerka je doktor i već duže je vremena radila negdje na zapadu.

„Vala Živana ja ni sama ne znam šta bi s tobom. Samo ćutiš. Kad malo bolje razmislim možda si sasvim u pravu. Da sam na tvom mjestu ni ja ne bih drugačije.“-pričala je Joka lagano otežući.

Riječi su se vukle kao sekundarica na satu koji se iz sobe vidio kroz svjetlarnik iznad vrata. Valjda zbog toga što joj je pogled stalno visio na satu u hodniku minuti su joj beskonačno sporo prolazili.

„Nesrećo jedna. Ko te tu metnu da oči kopaš. Da bar da se pokvariš pa da pogled odmorim. Ovako svaku minutu ko godinu čekam.“-pokuša se okrenuti na ležaju i bolno jauknu.

U tom momentu otvoriše se vrata sobe i bolničari u sobu dovedoše još jednu pacijenticu.
Joka se odmah vrati u prvobitni položaj te se zagleda u novu cimerku. Odmah se dalo vidjeti da je u pitanju jedna dobrostojeća i dobrodržeća gospođa.

„Još je bunovna. Vrlo brzo će se razbuditi pa možete da pričate do mile volje.“-reče jedan od bolničara.
„A šta joj je?“-upita Joka ne mogavši da ne pita.
„Sama će vam reći. Pripazite na nju, a tu smo i mi.“-reče onaj isti bolničar.

Sati su sporo prolazili. Pacijentica je par puta nešto nerazumljivo promrmljala i uz najbolju volju Joka nije mogla ništa razumjeti. Neizvjesnot, tišina i dosada ispunjavali su sobu sa pacijentkinjama.

Negdje u vrijeme posjete iza 15 časova u sobu je navratio Jokin muž. Težak uspravnog držanja i malo promukla glasa. Odmah s vrata je pozdravio.

„Ima li ođe kakve Joke. Pomoz Bog.“

Ozari se Jokino lice. Voljela je svoga Obrena šaljivdžiju i ljudinu. Bili su u braku preko četrdeset godina. Bio je stariji od nje desetak godina, ali još uvijek vitalan i radan. Njegove pokrete nije usporio težak život seljaka i vječita nadnica. Podigli su i iškolovali dvoje djece. Sin je bio pravnik i radio je u Prijedoru, a kćerka domaćica koja se skrasila u selu Stričići na Manjači.

„Bogme takve babe nema vođe u bolnici. Da se ti nisi presabro pa tražiš kakvu bogatu pemzionerku.“
„Ja babu i ne tražim. Još sam ko momak. Nego jesi li mi ogladnila babo podmlađena? Tebi kanda Banjaluka prija. Još ću morati puškom da te čuvam. Vidim ođe isped vrata motaju se kojekakvi udovci i pemzioneri.“-tobož zaprijeti prstom i naroguši obrve te sjede pored Jokina ležaja.

„Kako si mi ti Živana?“-pogledom pozdravi i drugu pacijenticu.
„Starački. Kako drugi oće.“-nije bila govorljiva uobičajeno.
„Šta ćeš. Sve nas isto čeka.“-već je otpakivao ponude i spremljeni ručak iz starinskog cegera kojeg danas više nema takvog za kupiti.

„Ova nova?“-pokaza glavom na nju.
„A ne gledaš tuđe babe, znam te tovare jedan.“-dočeka Joka.
„Ko gleda, samo pitam. Čini se fina neka gospođa.“-pravdao se Obren iz sve snage, baš kako dolikuje jednom domaćinu.

„Zajiti i ti malo, znam da možeš. Nijesi ti meni stranac, pa ko će sve ovo da pojede. Na i tebi Živana. Lašnje će se do večere izdržat.“-Joka kao prava domaćica već je poslovala po sobi.

Jeli su ćutke. Joka, Obren i Živana koja jedva prihvati jedan komad pite sa sirom koja se žutila od domaćih jaja.
„Snaja razvijala. Valjano je to čeljade. Šteta što još nemaju djece. Opet mladi su. Daće bog.“-mljackala je i tumačila Joka.
„Jedi Obrene. Ti ćeš sad kući, dok založiš vatru, naraniš blago nećeš imati kad jesti. Na, uzmi još komad pite.“

Nećkao se Obren ali znao je da je Joka u pravu.

„Neka ostavi sebi i Živani i ovoj novoj kad se razbudi.“-branio se Obren.
„Nego Živana imaš li kakav kontakt sa svojima? Ja bi išo u crveni krst. Negdje mora biti neko ko zna za njih.“
„Zabavili se o sebi moj Obrene. Nije ni njima lako u tuđem svijetu. Lako je za mene. Ja sam stara. Nek se bore kako mogu mladi su.“-zaiskri suza u oku Živaninom.

Obrenu zastade zalogaj u grlu. Osjeti se nelagodno. Na sebi osjeti prekoran Jokin pogled.

„Daće bog da ozdraviš, pa da i unučad na koljenima držiš.“-ni sam nije vjerovao u to što je govorio.

Na vratima sobe pojavi se nepoznata žena.

„Ah tu je.“-uđe i zatvori vrata.
„Dobar dan svima.“-pozdravi i uputi se ležaju na kome je bila maloprije dovežena bolesnica.
U ruci je držala plastičnu vrećicu. U tom momentu i bolesnica poče da se budi.
Nekoliko trenutaka potraja sve dok ne otvori oči. Začuđeno je gledala oko sebe. S mukom se trudila da prepozna ljude oko sebe.

„Daro ja sam. Milka. Prepoznaješ li me?“-nepoznata žena sa imenom Milka sjede pored nje na stolicu.
„Uhh. Gdje sam to stigla Milka?“-trljala je oči poslije duboka sna.
„Bolnica. Sve je dobro. Samo trebaš da se odmarač. Ja čim sam čula odmah sam pohitala. Rekoh da ti se nađem pri ruci, ako ti štogođice zatreba. Donijela sam ti voća i soka. Ja sad moram ići. Znaš i sama, nego šta bi da ti donesem sutra?“-ustade.
„Uzmi ključ. Tu je negdje i torba. Treba mi spavaćica, nešto donjeg veša i pribor za higijenu.“-glas je odavao umor i činilo se neku nelagodu.

„Odo ja. Vrijeme za posjete je prošlo, daleko je kuća. Ajd u zdravlje.“-ustade Obren rukova se sa Jokom, mahnu Živani. Pogleda prema novoj pacijentici i kimnu glavom.
„Pozdravi mi djecu. Neka ne brinu. Eto mene za koji dan, a ti pazi barabo da ne bi neđe nagazio dok ovnoć obilaziš snaše po selu.“
„Doće sutra Goca, a prekosutra Dule i snaja. A ti požuri. Da imam skime kafu piti.“-nestade Obre iz vrata, a koraci su se čuli sve dok nije stigao do stepeništa.

Za njim ubrzo izađe i žena koja je došla u posjetu novoj pacijentici.

Joka se dugo snebivala da joj uputi neko pitanje. Napokon negdje iza večere kad se bolesnica nakon što je par puta zaspala i budila se, pri tome buncajući sama započela razgovor.

„Koji je danas dan?“
„Utorak. Dvajest peti.“-jedva dočeka Joka.

Potraja šutnja još neko vrijeme dok se Joka ne okuraži da nastavi razgovor.

„Ćerka? Što je bila danas.“-upita Joka.
„Čistačica. Radi u banci u kojoj sam radila do penzije. Ponekad mi pomaže kad sređujem stan.“
„Aha.“
„Ja sam već tri godine u penziji. Iz Banja Luke sam.“-reče i zastade nekoliko trenutaka.

Nakon toga Joka joj ispriča o sebi. Živana je i dalje bila povučena. Samo se predstavila i u par rečenica ponovila ono što je i sama Joka znala.
Dara nije mnogo propitivala. Zatvorila je oči i pokušavala je da se prisjeti prethodnih događaja koji su je doveli u bolnicu.
Dobro se sjećala samo trenutka kad je punu šaku tableta stavila usta i popila vodu. Nakon toga sjeća se užasnih bolova i da je pala na pod. Ostalo je bilo obavijeno velom magle.
Negdje poslije dest časova soba je utihnula. Osim zvukova ravnomjernog disanja ništa se nije čulo.

Drugog dana nakon jutarnje vizite soba je utonula u svakodnevnicu. Kao i uvijek pričljiva Joka je započinjala priču o sebi, svojoj familiji i zemlji.

„Danas će mi ćerka doći u posjetu. Udala se tu na Manjaču. Ima troje djece. Curicu i dva dječačića. Muž joj radi u šumariji. Rade zemlju i prodaju mlijeko. Dobro se udala.“
„Bog joj dao zdravlja i sreće.“-nakratko se Živana uključi te ponovo utonu u svoju tišinu koja se činilo sjedinila s bolom i ravnodušnošću.
„Sutra će mi doći snaja i sin iz Prijedora. Ne odvajam je od svoje djece. Radosna joj majka....“-pričala je naširoko o svojima, po neki put se vraćala na isto.

Dara nije mnogo pričala. U tome je došlo i vrijeme posjeta.
Na vratima se pojavi Milka, čistačica iz banke. Nedugo za njom i Goca sa hranom i pićem.

„Kako su mi djeca Goco. Jel Maja išta porasla, a? Ljubi je baba njena.“
„Rastu djeca majko.“-potvrdi Goca.
„Neka nama njih. A Mirko je isti đed. Ne makla se ja ako nije pljunuti đed. Ih da samo vidiš Obrena kad ga ugleda. Nije to više onaj stari Obren, taj bi se s njima još i loptao. Miloš je na ćaću. Ona kosa valovita još da je začešlja uz glavu, pljunuti ćaća. Kako boga ti zet? Radi li puno? Neka neka, fala bogu da radi. Samo neka ćuti i radi vidiš kako je teško danas do posla.“-Joka nije jezika uvlačila.

Goca je samo odgovarala na pitanja. Joka joj nije dala doći do riječi.
Dara i Milka nisu mnogo pričale. Najviše je Dara pitala o poslu i banci.

„Znaju li drugi?“-upita Milku.
„Nisam nikome pričala, ali grad ko grad ništa se ne može sakriti.“
 
Dara prekide sa ispitivanjima.

„Evo ti novca, pa mi sutra donesi nešto kuvano ko boga te molim. Kupi piletine za supu. Na još novca nek ti se nađe.“
„Nije potrebno, ima već dovoljno.“-nećkala se Milka.
„Neka neka, kupi i djeci čokoladu. Šta bih ja bez tebe moja Milka.“-Dara je bila uporna.

Nakon posjeta odmarali su se i spavali. Vrijeme je sporo klizilo kao što samo može u bolesničkoj postelji. Do večere su tek tu i tamo po koju riječ prozborili. Dara je čitala neki časopis, Joka je uz heklanje kratila vrijeme. Jedino je Živana bila ćutljiva. Gotovo da nije glasa pustila. Samo je ležala zatvorenih očiju, nekoliko puta duboko uzdahnula. Za ručak gotovo da nije ništa uzela. Samo tanjir supe uz Gocinu pomoć.

Do večere Živanino stanje se pogoršalo. Kako se noć bližila bila je sve tiša. Sestre su je obilazile nekoliko puta. Bio je i doktor.

„Bori se jadna koliko može.“-stariji doktor sjedio je kraj nje i držao je za ruku.
„Imaš li kakvih želja Živana? Samo ti reci ako štogođice ustreba. Zovi. Nas odmah eto.“-ustade doktor, ugrize se za usne.
„Kasno je za želje moj doktore. Kasno.“- s teškom mukom Živana prozbori.
„Samo ti zovi ako što zatreba.“-ispusti joj ruku i izađe iz sobe.

Te noći muk ispuni sobu. Joka nije bila pričljiva, niti za heklanje sposobna. Dara nije zaspala do pred samu zoru. Teške misli ispuniše sobu.

Negdje pred zoru Živana ispusti dušu. Bez riječi. Želje.
Doktor je samo konstatovao smrt. Nakon toga tijelo pokojnice odvezli su iz sobe. Nimalo prijatna atmosfera ispuni sobu. Joka je nekoliko puta pustila suzu, koju bi brže bolje obrisala i duboko uzdahnula.

„Jadna starica. Umrije.“-prozbori Dara.
„Rodila se iznova moja Darinka. Rodila. E moja Živana. Kad se korijen iščupa silom nigdje njemu nema mjesta. Svugdje smeta, nigdje prispjeo nije.“-obrisa Joka opet suzu koja se skotrlja niz izbrazdano lice.

Vrijeme posjete došlo je nekako brzo. Jutrošnji dogašaj dobrano je ostavio utisak na sve aktere. Kako one koji su bili u sobi, ako i na one koji su došli u posjetu.

„Eto, neko ima djecu, ali ko da i nema, a opet nekom bog ne da. Valjda to tako mora biti moja djeco. Nikad svima po volji. Volite se djeco moja.“- s teškom mukom gutala je zalogaje koji nisu htjeli kroz grlo.

Gledala je u snahu i sina. Iznova puštala suze.

„Volite se djeco moja mila.“-ponavljala je nekoliko puta.

Sa Milkom se u sobi pojavi jedan jako star čovjek. Sa štapom i urednim odijelom.

„Bogdane. Otkud ti Bogdane?“-iznenadi se Dara pojavi na vratima
„Obećao sam Milki da se nećeš ljutiti. Zvala me je odmah kad se to desilo. Nisam stigao prije. Godine me stigle sejo.Kako si ti? Već sam bio sa doktorom. Ako sve bude kako treba sutra poslije vizite ti bi mogla kući. Jel znaš?“-prijatni starčev glas za čas popravi turobnu atmosferu u sobi.
„Nisi trebao toliki put prevaliti zbog mene. Ej gdje je Novi Sad moj Bogdane.“
„Ako zbog tebe ne bih zbog koga bih. Još si mi samo ti ostala šašavice jedna.“

Razgovor pomalo vrati bolje raspoloženje u sobu.
Nakon što je vrijeme posjeta isteklo ostadoše samo Joka i Dara u sobi.
Razgovorom ispuniše poslijepodnevno vrijeme.

„Uzela sam šaku tableta. Ne znam šta mi bi. Nemam nikoga do Bogdana kojeg si danas vidjela. Stojan, stariji brat umro je prije dvije godine. Roditelje nisam ni zapamtila. Ja sam bila najmlađa. Stojan nas je sam dizao. Nisam se udavala. Djece nisam imala. Pomogla sam Milki oko zapošljavanja. Platim je da mi ponekad dođe pomoći oko stana.“-zastade.
„U pravi si za Živanu. Rodila se ponovo. Ja sam jadna.“-zaplaka.
„Nemoj Daro. Biće sve dobro.“
„Nisam ovako zamišljala svoj život.“

Prije večere novi pacijent stigao je u sobu. Bila je to mlađa žena, pričljiva.
Još jedno veče klizilo je u susret novoj zori.

Dara je izašla slijedećeg jutra poslije vizite. Po nju je došao Bogdan. Joka slijedećeg dana sa sinom, snahom i svojim Obrenom.

„Neka meni tebe moj Obrene. To što ti gledaš tuđe snaše, neka. Samo nemoj da kafu ispijam sama.“

Dule pogleda svoju ljepšu polovinu. Njen pogled ispuni mu srce.

„Jesi li čuo ćaća šta ti mater veli?“-upita oca.
„Šta čuo. Zapamtio vo vjeke vjekov.“-nasmija se Obren od srca i svima izmami osmijeh.

Potkozarje je bilo tu gotovo na dohvat ruke. Ljubičasti horizont iznad Kozare učini planinu nekako snenom i zamišljenom. Ona pamti mnoga vremena. Izmjenjale se vlasti i nevlasti. Carevine i kraljevine. Urušila zdanja i imanja.

Temelji su onoliko jaki koliko ih ljubav veže.




Pozdravlja Vas mandrak72, sa druge strane ulice koja uvijek miriše na vjetar i tople kifle.

[ Mandrakizmi ] 23 Jul, 2011 12:36
[ Mandrakizmi ] 22 Jul, 2011 12:33
[ Priče iz Desetog sela ] 16 Jul, 2011 02:12
Završivši sve započete pripreme za prekrivanje porodične kuće Arkadij Fedosjejev, niži činovnik gradske uprave pođe u spavaću sobu gdje ga je već čekala njegova supruga Marija Fjodorvna.

Brak sa punačkom plavokosom Marijom Fjodorvnom Arkadiju umnogme je pomogao u njegovom društvenom usponu koji je krenuo sa dna. Marija Fjodorovna već ocvala djevojka pristala je na udaju nakon samog nagovještaja da bi do nje moglo i doći. Tome je pridonijelo i saznanje ženika Arkadija Fedosjejeva da ga čeka i miraz od 9000 rubalja što je umnogome nadmašivalo četvorogodišnja primanja nižeg činovnika gradske uprave.

Arkadij, crnomanjasti i sklon akloholu mladić ozbiljnih godina mnogo vremena je protraćio po sjedeljkama i plesnim večerima koje su organizovali njegovi poznanici i nepoznati očevi već ocvalih „prilika“ za udaju. Eliminisao ih je po raznoraznim kriterijumima, ali kriterijum od 9000 razloga i stara porodična kuća načinili su eliksir koji je odaganao hiljadu i jednu manu dotične Marije Fjodorovne. Njena ljepota više nije bila upitna. Njena nenačitanost koju nije tek tako mogao zanemarivati  našla je opravdanje da ni knjige nisu što su nekad bile i sa smješkom se sjećao njenog ravnodušnog pogleda dok se upinjao ostaviti utisak na nju citirajući naizust Jesenjima.

Samo saznanje o mirazu koji ga očekuje njegova smrdljiva soba u potkrovlju postajala bi još bjednijom i jadnijom. Nije se mogao načuditi da je tolike godine proveo u njoj. Nesvršeni polaznik Petrogradske umjetničke škole, obreo se u Moskvi ponavljajući sve one fraze koje je slušao od profesora i starijih studenata .

„Umjetnost može promijeniti svijest i svijet.“-ponavljao je ni sam ne zanjući samu suštinu izrečenog.
„Tako je. Istomišljenici smo po tom pitanju.“-katkad bi neko odgovorio na njegovu opasku.

Izgladnjeli i nesvršeni sudent zaposlio se kao pripravnik na žalbenom odjeljenju gradske uprave sa najlošijom početnom platom. Vrijeme umjetnosti polako je smjenivala potreba za toplim smještajem i hranom što mu primanja nisu omugućivala te se na razne načine snalazio i pronalazio.

Sama Božija providnost, sreća ili slučajnost dovede ga na mjesto nižeg činovnika u istoj upravi kada se ispostavilo da mu je Semjon Pustjakov, daleki rođak njegove majke general u penziji nije u kartama doveo u pat poziciju jednog namještenika u gradskoj upravi koji za njega izmisli radno mjesto sa boljom platom i važnijim mjestom u hijerarhiji koja se itekako gledala tih godina u Moskvi već pomalo umornoj od glomaznog čiovničkog aparata.

Svoje napredovanje nije shvatio kao otplatu duga već se razmetao kako je njegov rad bio primjećen „odozgo“ i da je on nagrada za njegovu prilježnost poslu koji se satojao samo u razvrstavanju zahtjeva molbenika i vječitih parničara sa gradskom upravom, državom i sa svijetom. Sve je to začinjavao svojim ponašanjem i odijevanjem koje je pratilo tadašnje trendove. Pustio je i tanke brčiće koje je nosio sa španskom bradicom. Njegovo blijedo lice postalo je još nekako blijeđe gotovo plemićko te mu se to još više svidi pa poče da izbjegava čak i sramežljivo moskovsko sunce. Na sve moguće načine oponašao je svoga nadređenog Porfirija Volkova koga je iz ko zna kog razloga nazivao i obraćao mu se sa „Vaše prevashodstvo“ nagalašavajući svoju važnost što se nalazio u njegovoj blizini i što je bio u njegovoj milosti. Takvo ponašanje smetalo je  i Porfiriju, ali zbog straha od moćnika koji je doveo Arkadija na pomenutu dužnost odnosio se sa naklonošću prema njemu, počesto ga uvodeći u društvo gdje mu svakako nije bilo mjesta.

Volio je da govori Arkadij i bude u centru pažnje. Učestvuje u svakojakim razgovorima i temama o kojima nije znao ama baš ništa, ali se osjećao pozvanim da prihvati i odbrani svaki stav koji je iznio Porfirij Volkov.

„Oprostićete mi na ponovnom uzimanju riječi. Znate kao što kaže njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov Rusko Francuske veze ne bi trebalo da idu dalje od politike nemiješanja. Oprostite meni nedostojnom svjetske politike da iznesem i svoj stav koji se tako reći poklapa sa izrečenim stavom njegovog prevashodstva Porfirija Volkova.,...“- po nekoliko puta znao je ponavljati jedno te isto pri tome ne zaboraviti ponoviti kako se slaže ili brani stav „njegovog prevashodstva“.

Koristio je svaku priliku za izlaske i druženja. Bio je član književnih udruženja i sjedeljki. Redovan gost kartaških partija. Uživaoc i poznavaoc vina. Ljubitelj dobre kapljice votke i hladnoga piva.

Danima poslije bi prepričavao svoje događaje nižim namještenicima veličajući sebe i svoje stavove. U blizini „njegovog prevashodstva“ nije zaboravljao ni njega pomenuti po nekoliko puta.

Koristio bi priliku da Porfirija priupita za savjet i mišljenje, pa čak i o toliko trivijalnim stvarima. Slagao se s oduševljenjem sa njegovim prijedlozima i mišljenjima.
Čim je Porfirij u neobaveznom razgovoru napomenuo da mora restaurirati krov na kući i sam se dao u obnovu istog na svojoj kući koju je u miraz donijela Marija Fjodorovna.

Iznosio je svoje strahove, kalkulacije troškova. Svakodnevno je tražio nova pitanja, izmišljao probleme i nedoumice oko potrebnih radova. Stalno se žalio na preskupe i komplikovane majstore koji žele da mu naplate vazduh koji diše.

Navečer kad bi legao u krevet smišjao je nova pitanja za njegovo prevahodstvo. Prevrtao se po ležaju i dokasno u noć zapisivao sve čega bi se sjetio.

Ključnoga jutra stigao je sa još par pitanja. Međutim Porfirij Volkov bio je nekom sastanku. Čekao je pred vratima. Osluškivao žagor glasova. Presipitavao se i pokušavao složiti valjano pitanje. Pričo je sam sa sobom.

„Vaše prevashodstvo, znate koliko cijenim vaše mišljenje. Mnogo mi znači ovako malom i nedostojnom posavjetovati se sa vama u najboljoj želji da se vladam domaćinski, kao je i red. Znate kakava su vremena i kakvi su danas majstori. Nije red kad je dosta naroda gladno da se neko rasipa tamo novcem,a vaše prevashodstvo će svakako znati dati najbolje mišljenje jer ljudi smo, nismo životinje pa da nam ne treba mišljenje pogotovo do ljudi koji znaju,...“-kružio je tako, kitio i vezao kako nijedan pjesnik o ljubavi nije stihove napisao ali nikako nije mogao formulisati pitanje.

U momentu kad je neko izlazio iz sale za sastanke kroz poluotvorena vrata vidio je Porfirija Volkova kako sjedi i ozbiljno učestvuje u debati. Mahnuo mu je rukom, a nakon što je delegat zatvorio vrata pojurio je za njim niz dugački hodnik.

„Oprostićete mi što vas zaustavljam ja ovako nedostojan sluga državni, ako bi da mi odgovorite kada završava sastanak. Izvinite još jednom. Hitnost je velika. Znate njegovo prevashodstvo Porfirij Volkov je na sastanku, a radi se o životu. Biti ili ne biti. Pa vi to najbolje znate koji se lavovski borite. Gradska uprava zahtijeva cijelog čovjeka. Mnogo je pitanja, mnogo zahtjeva, znate, - zastade da uzme vazduha – mi mali ljudi, činovnici nosimo dobar tereta, ali teret odluka je na vašim leđima i ne bi bilo dobro kad bi svi mi odlučivali. Nikako nikako, složiću se s vama,...“- vezao bi još ko zna koliko i kukumavčio da ga čovjek ne prekide.
„Velike su stvari u pitanju. Po mom mišljenju sastanak će se odužiti i do duboko u noć.“-odgovori elegantno obučeni delegat i brzim koracima se udalji niz hodnik.
„Ništa mi drugo ne preostaje do čekati. Do jutra Arkadije ako treba. Samo tako treba raditi razložno. Ništa brzati. Kuse odluke, kusi rezultati. Čekati pred vratima i do zore.“-odluči se Arkadij i zauze busiju pred vratima.

U nekoliko navrata prilikom izlaska i ulaska nekolicine ljudi sa sastanka i zapisničara uspio je mahnuti rukom prema Porfiriju koji ga je sigurno vidio, ali nije reagovao. Bio je siguran da ga je Porfirije sasvim jasno vidio. Sjeo je na stolicu pored ulaznih vrata i na krilo stavio kožnu torbu na koju je spustio otežale dlanove. Po stotinu puta je ponavljao već izrečeno kružeći oko suštine pitanja u tolikoj mjeri da se zamorio i san ga obuze. Rukama je stiskao kožnu torbu. Smiješak mu nije silazio sa lica. Čak se nekom posmatraču moglo pričiniti da je vidio kako se čovjek u snu klanja do poda i iz ruku ne ispušta kožnu torbu. Mumlao je i mucao. Buncao kao bolesnik pod vrućicom.

„Vaše prevashodstvo, ja znate,.. ne dao Bog,... vaše slobodno vrijeme, oprostićete na trenutcima koje vam uzimam,... znate ja,...Daće dragi Bog i vama i meni,....“-nepovezano je buncao, znojio se grčevito stiskajući torbu dok mu ne pobijele zglobovi i prsti.
 Nekoliko puta se kao oparen budio i skakao na najmanji šum.

„Arkadije, Arkadije Fedosjejev. Budite se čovječe. Ta ponoć je odavno prošla.“-Porfirij ga je drmusao za rame i budio usnulog.
„Hajde čovječe. Šta je s vama danas? Primjetio sam da ste mi mahali kroz poluotvorena vrata. Šta se dešava?“-pitao je još bunovnog Arkadija koji je tupo gledao u njega kao da ga je neko tupim dijelom sikire udario posred glave u snu.
„Vaše prevashodstvo.“-zastao je Arkadij.
„Ta recite već jednom.“-Porfirij je bio umoran i jedva se držao na nogama.
„Vaše prevashodstvo, ... ja,... znate.“- zamucao je Arkadije, a jezik u se učini debeo i oduzet te nikakoda složi rečenicu.
Zaboravio je zašto je čekao pred vratima čitav dan. Želio je da nešto pita. Nešto pametno, kako i dolikuje pameti njegovog prevshodstva.

„Pa recite već jednom Arkadije Fedosjejev.“-bio je ivici da ne plane na njega Porfirije.

Dobio je takvu želju da mu saspe u lice sve ono što se u njemu nakupilo proteklih mjeseci. Da mu kaže šta misli o njemu i da mu kaže jasno gdje mu je mjesto. Da tog snishodljivog bijednika bez kičme i mišljenja smoždi riječima koje neće moći ponoviti, a kamoli razumjeti.

„Slušaj me ti protuvo ljudska. Ti, ti bijedni beskičmenjaku i ulizice. Na ulicu tebe treba. Zna se kako treba sa nametnicima i parazitima. Gledam te već mjesecima. Gledam kako iz čahure izlaziš poput žohara. Svoje pogane tragove ostavljaš na svakom koraku. Gadi mi se svaki tvoj posao koji obavljaš tako traljavo da čak i ne želim da ti kažem da ispraviš svoje greške, već ih sam ispravljam. Zašto si se za mene zakačio? Imaš Kafeljnikova, Borisova ili Medvedeva. Idi kod njih,....“-u sebi je izlijevao žuč nadošlu i nabujalu kao Volgu koja će pomesti i sav šljam i otpad odnijeti na svojim nabujalim i snažnim leđima.
Njegov bijes je rastao i teškom mukom se suzdržavao da se ne obruši na Arkadija koji je tupavim pogledom gledao u njega.

„Ta reci već jednom čovječe. Kasno je.“-gotovo je preklinjao Arkadija.
„Vaše prevashodstvo. Ja. Znate čitav dan. Ne spavam i znate kakve su danas cijene i majstori. Znate Vaše prevashodstvo. Uvijek kažem kako ste Vi mudri i kako sve najbolje razumijete, a ja eto trudim se. Znate i sami kako ja mislim i razmišljam. Stoga večeras oprostite na mojim nesuvislim lupetanjima kojima nikad kraja. Pomozite ako Boga znate. Rasijecite gordijev čvor, razriješite me muka i problema koji me razjedaju kako kiselina, kao hrđa gvožđe. Oprostite meni sluzi nedostojnome.“

„Pa pobogu recite već jednom.“-na kraju snaga i na pragu bijesa zatraži Porifirije.
„Ne znam kako da kažem Vaše prevashodstvo. Vi ste i sami u proteklom periodu sanirali i prekrivali krov na porodičnoj kući. Vidite i sami znate koliko ja držim do toga. Ne bih ja da nisu teška vremena toliko tražio od Vas, ali znate današnje majstore, svi oni vole popiti i debelo sve naplatiti. Znam kako umiju biti nekorektni i bezobrazni. I kočijaši špediteri. Vi, vi to najbolje znate.“-nepovezano i zbunjeno Arkadij je pričao stalno se smješkajući u nedostatku riječi i klanjajući se kad god bi želio izbjeći Porfirijev pogled.

„Šta hoćete od mene Arkadije Fedosjejevu. Ta recite već jednom.“-bijesno podiže ton Porifirije pa kao da se jednom nečega sjeti što ga je uvijek mučilo u odnosima sa Arkadijom Fedosjejevim.
„Vaše prevashodstvo, koliko je potrebno votke, vina i piva da kupim da ne bude malo? Znate radnici piju, poznanici, prijatelji i komšije, Vaše prevashodstvo. Ne bih ničim htio da okaljam ugled gradske uprave kao njen činovnik i ako hoćete njen odani vojnik. Vi će te to razumjeti vaše prevashodstvo.“-konačni sroči pitanje Arkadij nimalo svjestan upitanog i važnosti pitanja za ovaj docni čas.

„Dovoljno moj Arkadije. Sasvim dovoljno moj dobri Arkadije.“-tihim glasom mu odgovori Porifirije, a masu usijane lave i bijesa koja se nakupila u njemu zagasi nedoumica Arkadijeve zaleđine.
„Hvala Vaše prevashodstvo. Znao sam da ste dobar i mudar čovjek. Hvala vam. Znate da na mene uvijek možete računati. Laku Vam noć Vaše prvashodstvo. Laku noć. Laku noć.“-ponavljao je dok je gledao kako Porifirije Volkov zamiče niz stepenište na kraju hodnika.

Besana noć posjeti prostorije za spavanje Arkadija Fedosjejeva i Marije Fjodorovne. „Koliko je to dovoljno? Koliko je to sasvim dovoljno? Gradskoj upravi nikad nije dosta i sasvim dovoljno.“- zapita se i zamisli.

Zaista šta je to dovoljno i sasvim dovoljno? Ja zaista ne znam, ali biće da znaju oni koji imaju zaleđinu.


Pozdravlja Vas mandrak72, otac tri djevojčice od koje dvije nemirno, a jedna na rukama spava. Znam samo jedno da dječice nikad dovoljno.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 03 Jul, 2011 17:41
Datumi postoje da se bilježe i zapisuju. Neke od njih ne zapisujemo u hartiju koja žuti. Direktno ih u srce urezujemo. Tako je i sa današnjim datumom.

03.jula 1992. godinegolobradi vojnik djetinjeg lica ponio je teško breme devedestetih na svojim leđima. Časno i pošteno odužio svoj dug prema sebi, svojim roditeljima i narodu. Bez mrlje na duši, a ona je najteža. Toga dana sam zakoračio u svijet prerano odraslih. U svijet sa mnoštvom bitki ispred sebe s jedinim ciljem ostati čovjek i sačuvati čast.

Danas 03.jula 2011. godine stekao sam sva prava da svoju oazu nazovem kraljevstvom ma kako to danas degutantno zvučalo. Ali moje tri princeze daju mi za pravo da se tako osjećam. Dobio sam najveću bitku do sada koja će svakako ući u najljepše izvojevane pobjede koje imam iza leđa. Jutros je moja voljena na svijet donijela prelijepu djevojčicu. Bajka u životu koji gradim dobila je svoje najjasnije obrise, a ja najsjajniju krunu koja sija iz očiju moje voljene. Svijet je brojniji za još jednu Jelenu, a ja bogatiji za još jedan dragulj težak 3 kg i 900 grama i dužine od 54 cm-a.

Danas je moje srce ispunjeno. Danas je još jednom dalo zakletvu najčistijem dječijem srcu da ću sve od sebe dati za njihovo dobro, zdravlje i sreću. Bitke koje namjeravam dobiti naoružan ljubavlju jednostavno ne mogu izgubiti.


Pozdravlja Vas mandrak72, borac srcem i ljubavlju naoružan da traje i istraje.

p.s. Za sve Vas veliki pozdravi od sjajne posade kojoj bure i talasi snagu daju.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Jul, 2011 17:35
U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.

Tako je bilo i danas.

Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.

„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee,
koj po tebi čuva stado zlato mojeee.
Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee
od sedamnaest godinica zlato moje...“

Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.

„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema
samo jedna samo jedna ruža kalemljena.
Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio
Kalemio, kalemio kad je vojnik bio...“

Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište  kako zajedno sa mnom pjeva  uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.

„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“
„Šta ću kući tako rano.
šta me čeka tamo.
Drage nejma da me čeka
kraj dušeka meka,....“
„Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.

Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.


Pozdravlja Vas mandrak72, kosac i pjevač natenane pjesama i stihova koji ne blijede.  
Hit Counter
Free Web Counter