mandrak72

Soba nije bila velika, ali je bila svijetla i uredna te se zbog toga činila nekako još većom nego je to i bila. Tri metalna ležaja u sobi i dvije pacijentice.
Jedna od njih bila je Joka. Druga pacijentica bila je starica od osamdesetak godina. Gotovo da se nije micala na ležaju. Nije mnogo više ni govorila. Više bi nešto promrmljala onako sebi u bradu. Zvala se Živana.

Joka je bila seoska žena iz nekog Potkozarskog sela. Jednostavna i obična. Nastojala je zapodjenuti bilo kakav razgovor sa Živanom. Nije mnogo saznala o njoj. Osim da je izbjeglica iz sela Golubić kod Knina. Nekako se u izbjegličkoj koloni odvojila od ostatka porodice i završila u kolektivnom smještaju za izbjeglice u Ljubiji. Imala je dvoje djece. Sin je bio oženjen i imao dvoje djece. Pretpostavljala je da se nalazi negdje u Srbiji. Kćerka je doktor i već duže je vremena radila negdje na zapadu.

„Vala Živana ja ni sama ne znam šta bi s tobom. Samo ćutiš. Kad malo bolje razmislim možda si sasvim u pravu. Da sam na tvom mjestu ni ja ne bih drugačije.“-pričala je Joka lagano otežući.

Riječi su se vukle kao sekundarica na satu koji se iz sobe vidio kroz svjetlarnik iznad vrata. Valjda zbog toga što joj je pogled stalno visio na satu u hodniku minuti su joj beskonačno sporo prolazili.

„Nesrećo jedna. Ko te tu metnu da oči kopaš. Da bar da se pokvariš pa da pogled odmorim. Ovako svaku minutu ko godinu čekam.“-pokuša se okrenuti na ležaju i bolno jauknu.

U tom momentu otvoriše se vrata sobe i bolničari u sobu dovedoše još jednu pacijenticu.
Joka se odmah vrati u prvobitni položaj te se zagleda u novu cimerku. Odmah se dalo vidjeti da je u pitanju jedna dobrostojeća i dobrodržeća gospođa.

„Još je bunovna. Vrlo brzo će se razbuditi pa možete da pričate do mile volje.“-reče jedan od bolničara.
„A šta joj je?“-upita Joka ne mogavši da ne pita.
„Sama će vam reći. Pripazite na nju, a tu smo i mi.“-reče onaj isti bolničar.

Sati su sporo prolazili. Pacijentica je par puta nešto nerazumljivo promrmljala i uz najbolju volju Joka nije mogla ništa razumjeti. Neizvjesnot, tišina i dosada ispunjavali su sobu sa pacijentkinjama.

Negdje u vrijeme posjete iza 15 časova u sobu je navratio Jokin muž. Težak uspravnog držanja i malo promukla glasa. Odmah s vrata je pozdravio.

„Ima li ođe kakve Joke. Pomoz Bog.“

Ozari se Jokino lice. Voljela je svoga Obrena šaljivdžiju i ljudinu. Bili su u braku preko četrdeset godina. Bio je stariji od nje desetak godina, ali još uvijek vitalan i radan. Njegove pokrete nije usporio težak život seljaka i vječita nadnica. Podigli su i iškolovali dvoje djece. Sin je bio pravnik i radio je u Prijedoru, a kćerka domaćica koja se skrasila u selu Stričići na Manjači.

„Bogme takve babe nema vođe u bolnici. Da se ti nisi presabro pa tražiš kakvu bogatu pemzionerku.“
„Ja babu i ne tražim. Još sam ko momak. Nego jesi li mi ogladnila babo podmlađena? Tebi kanda Banjaluka prija. Još ću morati puškom da te čuvam. Vidim ođe isped vrata motaju se kojekakvi udovci i pemzioneri.“-tobož zaprijeti prstom i naroguši obrve te sjede pored Jokina ležaja.

„Kako si mi ti Živana?“-pogledom pozdravi i drugu pacijenticu.
„Starački. Kako drugi oće.“-nije bila govorljiva uobičajeno.
„Šta ćeš. Sve nas isto čeka.“-već je otpakivao ponude i spremljeni ručak iz starinskog cegera kojeg danas više nema takvog za kupiti.

„Ova nova?“-pokaza glavom na nju.
„A ne gledaš tuđe babe, znam te tovare jedan.“-dočeka Joka.
„Ko gleda, samo pitam. Čini se fina neka gospođa.“-pravdao se Obren iz sve snage, baš kako dolikuje jednom domaćinu.

„Zajiti i ti malo, znam da možeš. Nijesi ti meni stranac, pa ko će sve ovo da pojede. Na i tebi Živana. Lašnje će se do večere izdržat.“-Joka kao prava domaćica već je poslovala po sobi.

Jeli su ćutke. Joka, Obren i Živana koja jedva prihvati jedan komad pite sa sirom koja se žutila od domaćih jaja.
„Snaja razvijala. Valjano je to čeljade. Šteta što još nemaju djece. Opet mladi su. Daće bog.“-mljackala je i tumačila Joka.
„Jedi Obrene. Ti ćeš sad kući, dok založiš vatru, naraniš blago nećeš imati kad jesti. Na, uzmi još komad pite.“

Nećkao se Obren ali znao je da je Joka u pravu.

„Neka ostavi sebi i Živani i ovoj novoj kad se razbudi.“-branio se Obren.
„Nego Živana imaš li kakav kontakt sa svojima? Ja bi išo u crveni krst. Negdje mora biti neko ko zna za njih.“
„Zabavili se o sebi moj Obrene. Nije ni njima lako u tuđem svijetu. Lako je za mene. Ja sam stara. Nek se bore kako mogu mladi su.“-zaiskri suza u oku Živaninom.

Obrenu zastade zalogaj u grlu. Osjeti se nelagodno. Na sebi osjeti prekoran Jokin pogled.

„Daće bog da ozdraviš, pa da i unučad na koljenima držiš.“-ni sam nije vjerovao u to što je govorio.

Na vratima sobe pojavi se nepoznata žena.

„Ah tu je.“-uđe i zatvori vrata.
„Dobar dan svima.“-pozdravi i uputi se ležaju na kome je bila maloprije dovežena bolesnica.
U ruci je držala plastičnu vrećicu. U tom momentu i bolesnica poče da se budi.
Nekoliko trenutaka potraja sve dok ne otvori oči. Začuđeno je gledala oko sebe. S mukom se trudila da prepozna ljude oko sebe.

„Daro ja sam. Milka. Prepoznaješ li me?“-nepoznata žena sa imenom Milka sjede pored nje na stolicu.
„Uhh. Gdje sam to stigla Milka?“-trljala je oči poslije duboka sna.
„Bolnica. Sve je dobro. Samo trebaš da se odmarač. Ja čim sam čula odmah sam pohitala. Rekoh da ti se nađem pri ruci, ako ti štogođice zatreba. Donijela sam ti voća i soka. Ja sad moram ići. Znaš i sama, nego šta bi da ti donesem sutra?“-ustade.
„Uzmi ključ. Tu je negdje i torba. Treba mi spavaćica, nešto donjeg veša i pribor za higijenu.“-glas je odavao umor i činilo se neku nelagodu.

„Odo ja. Vrijeme za posjete je prošlo, daleko je kuća. Ajd u zdravlje.“-ustade Obren rukova se sa Jokom, mahnu Živani. Pogleda prema novoj pacijentici i kimnu glavom.
„Pozdravi mi djecu. Neka ne brinu. Eto mene za koji dan, a ti pazi barabo da ne bi neđe nagazio dok ovnoć obilaziš snaše po selu.“
„Doće sutra Goca, a prekosutra Dule i snaja. A ti požuri. Da imam skime kafu piti.“-nestade Obre iz vrata, a koraci su se čuli sve dok nije stigao do stepeništa.

Za njim ubrzo izađe i žena koja je došla u posjetu novoj pacijentici.

Joka se dugo snebivala da joj uputi neko pitanje. Napokon negdje iza večere kad se bolesnica nakon što je par puta zaspala i budila se, pri tome buncajući sama započela razgovor.

„Koji je danas dan?“
„Utorak. Dvajest peti.“-jedva dočeka Joka.

Potraja šutnja još neko vrijeme dok se Joka ne okuraži da nastavi razgovor.

„Ćerka? Što je bila danas.“-upita Joka.
„Čistačica. Radi u banci u kojoj sam radila do penzije. Ponekad mi pomaže kad sređujem stan.“
„Aha.“
„Ja sam već tri godine u penziji. Iz Banja Luke sam.“-reče i zastade nekoliko trenutaka.

Nakon toga Joka joj ispriča o sebi. Živana je i dalje bila povučena. Samo se predstavila i u par rečenica ponovila ono što je i sama Joka znala.
Dara nije mnogo propitivala. Zatvorila je oči i pokušavala je da se prisjeti prethodnih događaja koji su je doveli u bolnicu.
Dobro se sjećala samo trenutka kad je punu šaku tableta stavila usta i popila vodu. Nakon toga sjeća se užasnih bolova i da je pala na pod. Ostalo je bilo obavijeno velom magle.
Negdje poslije dest časova soba je utihnula. Osim zvukova ravnomjernog disanja ništa se nije čulo.

Drugog dana nakon jutarnje vizite soba je utonula u svakodnevnicu. Kao i uvijek pričljiva Joka je započinjala priču o sebi, svojoj familiji i zemlji.

„Danas će mi ćerka doći u posjetu. Udala se tu na Manjaču. Ima troje djece. Curicu i dva dječačića. Muž joj radi u šumariji. Rade zemlju i prodaju mlijeko. Dobro se udala.“
„Bog joj dao zdravlja i sreće.“-nakratko se Živana uključi te ponovo utonu u svoju tišinu koja se činilo sjedinila s bolom i ravnodušnošću.
„Sutra će mi doći snaja i sin iz Prijedora. Ne odvajam je od svoje djece. Radosna joj majka....“-pričala je naširoko o svojima, po neki put se vraćala na isto.

Dara nije mnogo pričala. U tome je došlo i vrijeme posjeta.
Na vratima se pojavi Milka, čistačica iz banke. Nedugo za njom i Goca sa hranom i pićem.

„Kako su mi djeca Goco. Jel Maja išta porasla, a? Ljubi je baba njena.“
„Rastu djeca majko.“-potvrdi Goca.
„Neka nama njih. A Mirko je isti đed. Ne makla se ja ako nije pljunuti đed. Ih da samo vidiš Obrena kad ga ugleda. Nije to više onaj stari Obren, taj bi se s njima još i loptao. Miloš je na ćaću. Ona kosa valovita još da je začešlja uz glavu, pljunuti ćaća. Kako boga ti zet? Radi li puno? Neka neka, fala bogu da radi. Samo neka ćuti i radi vidiš kako je teško danas do posla.“-Joka nije jezika uvlačila.

Goca je samo odgovarala na pitanja. Joka joj nije dala doći do riječi.
Dara i Milka nisu mnogo pričale. Najviše je Dara pitala o poslu i banci.

„Znaju li drugi?“-upita Milku.
„Nisam nikome pričala, ali grad ko grad ništa se ne može sakriti.“
 
Dara prekide sa ispitivanjima.

„Evo ti novca, pa mi sutra donesi nešto kuvano ko boga te molim. Kupi piletine za supu. Na još novca nek ti se nađe.“
„Nije potrebno, ima već dovoljno.“-nećkala se Milka.
„Neka neka, kupi i djeci čokoladu. Šta bih ja bez tebe moja Milka.“-Dara je bila uporna.

Nakon posjeta odmarali su se i spavali. Vrijeme je sporo klizilo kao što samo može u bolesničkoj postelji. Do večere su tek tu i tamo po koju riječ prozborili. Dara je čitala neki časopis, Joka je uz heklanje kratila vrijeme. Jedino je Živana bila ćutljiva. Gotovo da nije glasa pustila. Samo je ležala zatvorenih očiju, nekoliko puta duboko uzdahnula. Za ručak gotovo da nije ništa uzela. Samo tanjir supe uz Gocinu pomoć.

Do večere Živanino stanje se pogoršalo. Kako se noć bližila bila je sve tiša. Sestre su je obilazile nekoliko puta. Bio je i doktor.

„Bori se jadna koliko može.“-stariji doktor sjedio je kraj nje i držao je za ruku.
„Imaš li kakvih želja Živana? Samo ti reci ako štogođice ustreba. Zovi. Nas odmah eto.“-ustade doktor, ugrize se za usne.
„Kasno je za želje moj doktore. Kasno.“- s teškom mukom Živana prozbori.
„Samo ti zovi ako što zatreba.“-ispusti joj ruku i izađe iz sobe.

Te noći muk ispuni sobu. Joka nije bila pričljiva, niti za heklanje sposobna. Dara nije zaspala do pred samu zoru. Teške misli ispuniše sobu.

Negdje pred zoru Živana ispusti dušu. Bez riječi. Želje.
Doktor je samo konstatovao smrt. Nakon toga tijelo pokojnice odvezli su iz sobe. Nimalo prijatna atmosfera ispuni sobu. Joka je nekoliko puta pustila suzu, koju bi brže bolje obrisala i duboko uzdahnula.

„Jadna starica. Umrije.“-prozbori Dara.
„Rodila se iznova moja Darinka. Rodila. E moja Živana. Kad se korijen iščupa silom nigdje njemu nema mjesta. Svugdje smeta, nigdje prispjeo nije.“-obrisa Joka opet suzu koja se skotrlja niz izbrazdano lice.

Vrijeme posjete došlo je nekako brzo. Jutrošnji dogašaj dobrano je ostavio utisak na sve aktere. Kako one koji su bili u sobi, ako i na one koji su došli u posjetu.

„Eto, neko ima djecu, ali ko da i nema, a opet nekom bog ne da. Valjda to tako mora biti moja djeco. Nikad svima po volji. Volite se djeco moja.“- s teškom mukom gutala je zalogaje koji nisu htjeli kroz grlo.

Gledala je u snahu i sina. Iznova puštala suze.

„Volite se djeco moja mila.“-ponavljala je nekoliko puta.

Sa Milkom se u sobi pojavi jedan jako star čovjek. Sa štapom i urednim odijelom.

„Bogdane. Otkud ti Bogdane?“-iznenadi se Dara pojavi na vratima
„Obećao sam Milki da se nećeš ljutiti. Zvala me je odmah kad se to desilo. Nisam stigao prije. Godine me stigle sejo.Kako si ti? Već sam bio sa doktorom. Ako sve bude kako treba sutra poslije vizite ti bi mogla kući. Jel znaš?“-prijatni starčev glas za čas popravi turobnu atmosferu u sobi.
„Nisi trebao toliki put prevaliti zbog mene. Ej gdje je Novi Sad moj Bogdane.“
„Ako zbog tebe ne bih zbog koga bih. Još si mi samo ti ostala šašavice jedna.“

Razgovor pomalo vrati bolje raspoloženje u sobu.
Nakon što je vrijeme posjeta isteklo ostadoše samo Joka i Dara u sobi.
Razgovorom ispuniše poslijepodnevno vrijeme.

„Uzela sam šaku tableta. Ne znam šta mi bi. Nemam nikoga do Bogdana kojeg si danas vidjela. Stojan, stariji brat umro je prije dvije godine. Roditelje nisam ni zapamtila. Ja sam bila najmlađa. Stojan nas je sam dizao. Nisam se udavala. Djece nisam imala. Pomogla sam Milki oko zapošljavanja. Platim je da mi ponekad dođe pomoći oko stana.“-zastade.
„U pravi si za Živanu. Rodila se ponovo. Ja sam jadna.“-zaplaka.
„Nemoj Daro. Biće sve dobro.“
„Nisam ovako zamišljala svoj život.“

Prije večere novi pacijent stigao je u sobu. Bila je to mlađa žena, pričljiva.
Još jedno veče klizilo je u susret novoj zori.

Dara je izašla slijedećeg jutra poslije vizite. Po nju je došao Bogdan. Joka slijedećeg dana sa sinom, snahom i svojim Obrenom.

„Neka meni tebe moj Obrene. To što ti gledaš tuđe snaše, neka. Samo nemoj da kafu ispijam sama.“

Dule pogleda svoju ljepšu polovinu. Njen pogled ispuni mu srce.

„Jesi li čuo ćaća šta ti mater veli?“-upita oca.
„Šta čuo. Zapamtio vo vjeke vjekov.“-nasmija se Obren od srca i svima izmami osmijeh.

Potkozarje je bilo tu gotovo na dohvat ruke. Ljubičasti horizont iznad Kozare učini planinu nekako snenom i zamišljenom. Ona pamti mnoga vremena. Izmjenjale se vlasti i nevlasti. Carevine i kraljevine. Urušila zdanja i imanja.

Temelji su onoliko jaki koliko ih ljubav veže.

Pozdravlja Vas mandrak72, sa druge strane ulice koja uvijek miriše na vjetar i tople kifle.