[ Generalna ] 31 Decembar, 2013 16:05

Dragi moji.

Od srca Vam želim sretnu i uspješnu novu 2014 godinu. Mnogo sreće, ljubavi, zdravlja za sve Vas i Vaše najdraže od srca želi mandrak 72.

Punih šest godina i još kusur pride zajedno sa Vama sa Vama dijelim svoje momente sreće, dobre i loše stvari kroz priče, aforizme, svakodnevne probleme. Uz Vas sam rastao, sazrijevao i postajao ovakav kakav sam. Bez obzira na vrijeme, okolnosti koje nas okružuju, želim Vam da zadržite pozitivan duh, prijatnu atmosferu i dobru inspiraciju u novoj 2014 godini.

Podvucite crtu ispod svega onog lošeg iza Vas, na nju nadogradite stepenicu za korak dalje. Život je jedan. Učinite da bude nezaboravan.

 

 

 

[ Smijehom protiv uroka ] 28 Decembar, 2013 21:50
Ništa se nije desilo. I tog dana sam odjezdio na posao. Zbog pretrpljena gubitka splasnuo mi je i apetit. Hranu sam uzimao tek kada bi organizam protestvovao. Negodovao. Tako je bilo i tada.
Uputio sam se prema buregdžinici. Izdaleka sam osjetio miris istog. U mislima sam već mljackao topli sadržaj, zalijevao ga jogurtom.

„Ups“, pomislih da li ću imati za jogurt.

Brzim potezima zgrabih „ono“ što bi svako drugi nazvao nesupjelim zalogajem jednog preživara veličine krave, a ja koristio kao novčanik. Pohabana kineska „koža“, oguljena ko majmunska guzica bile mi je pred očima. Nos nisam skidao s mirisa topla bureka i jogurta pride.

„Rupa. Puj“, opsovah pogan.

Preda mnom je zjapila rupa. Dna joj nisam nazirao. Zavukoh ruku do lakata, ali ništa ne zatekoh. Osim nekoliko sjemenki bundeve preostalih s poslednje utakmice jesenjeg dijela fudbalskog prvenstva „Sloboda (Novi Grad) – Budućnost (Donja Bušotina), koju sam da napomenem odgledao zakačen za ogradu kao lenjivac dok me redari nisu skinuli sajlom kojom se svinje izvlače iz svinjca pred svinjokolj.
Nisam skičao. Bar dok im nisam dopao šaka, a onda sam im pokazao svoje glasovne mogućnosti tako da je i ono malo gledalaca svoju pažnju skrenulo sa dosadne utakmice.

Zatvorih pogan i teškim koracima se uputih prema preduzeću u čijem restoranu odavno ne mirišu šnicle , pohovane ribe, pasulj s rebarca suva. Ništa se od tih prijatnih mirisa nije čulo osim mojih čarapa sa 2 mjesta top 5 liste mojih omiljenih čarapa.

„Čudno kako u nedostatku poznatih mirisa i sopstveni smrad poprima prijatniju notu“, pomislih i s gnušanjem odbacih i samu pomisao na samokanibalizam vlastitih čarapa u cilju smanjivanja neprijatnosti kojom me je častio moj izdajnički petokolonaški želudac. Taj kvisling u meni likovao je izazivački uporno ponavljajući istu pjesmu.

Rupa u želudcu bivala je sve veća. Činilo mi se da jede sve redom oko sebe. Mljacka i s punim ustima zagriza i otkida komad po komad džigerice, malko bubrega, slezene. Štuca i nepristojno podriguje dok pjeva bezobrazne i prostačke pjesme.

„Dođi dragi dođi srećo svaka,
dođi dragi biće uštipaka.“

Ma ne izdržah da uzvratim izdajniku pa jeknuh koliko me grlo nosi.

“Podero sam čarapu na peti,
pa mi stalno rupa na pameti”

Osjetih mnoštvo pogleda na sebi. Sjekli su me kao nožem, probadali. Rupa do rupe. Ubrzao sam korak i sjurih se pravo kući gotovo se saplićući. Koljena su mi klecala. Jedva sam dočekao noć. S teškom mukom sam nakratko odganao sve neprijatnosti, do dugo u noć boreći se s nesanicom.

Sat je zazvonio. Ponovih ritual.

„Čarape na vama je red“, zavukoh ruku u ladicu sa čarapama. Prstima sam opipavao. Pod rukom osjetih čarape sa mjesta broj 3. Dok sam ih vrtio pod prstima pokušavao sam da se sjetim vremenske prognoze.

Ništa. Niti jedne riječi se nisam sjećao. Pred očima su mi promicali svi znani i neznani hidrometeorolozi, kružili su prstima i punim dlanovima po karti sa svim onim znacima sunca, oblaka, kiše, snijega, ali nigdje riječi kao da su propale u neku rupu bez dna. Dok sam tako neodlučno stajao ponovo uzeh svoju numero uno čarapu koja to nažalost više nije bila. Navukoh je na ruku, a dlan skliznu kroz rupu te je tako navukoh do lakta.

„Istina je“, skršeno priznah sebi.

Odlučno posegnuh za čarapom broj 4 moje top 5 liste. Nisam želio iznenađenja. Ni najmanju fleku na čarapama broj 3 snježno bijele boje. Dovoljno se prljavštine nataložilo u prethodnim događajima. Trebala mi je čarapa koja će me sigurnim korakom provesti kroz iskušenja. Dovoljno jaka i nepokolebljiva, makar neugledna. Trebala mi je moja sigurna čarapa.

Vrlo brzo sam ih osjetio pod prstima. Kao olovni vojnici, nepokolebljivo su branile svoju okolinu ne uzmičući pred bezličnim čarapama kojima je bilo svejedno. Nisu te čarape trpile tuđu čizmu. Slabost nisu pokazivale niti prema meni ni nakon svih ovih godina. Volio sam njihovu odlučnost. Nisu ih slomile omekšivači. Lenor, Ornel, Sillan i mnogi drugi omekšivači padali su pred njima.

„Moja vojsko“, tepao sam tim prekaljenim borcima.

„Danas, neprijatelj je prevršio svaku mjeru. Nasrnuo je na nas s najvećom mržnjom i žestinom sa samo jednim ciljem. Da nas zbriše. Proguta. Da nestanemo. Jede nas iznutra, guta nas spolja. Pred nama je vrijeme izazova. Ništa više isto biti neće“, održah im motivacioni govor.

Sjeo sam na stepenište da na stopala navučem moje najjače oružje. Nekim čudom nesavladane čarape.


-----------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------

p.s. Priča ide dalje. Da li je ovo početak kraja ili je u pitanju još jedna masonska zavjera slobodnih zidara ostaje da se vidi u sledećem nastavku. Ko stoji iza rupe? Ko je najslabija karika? Ostanite s nama i u nedelju ukoliko pred TV ekranima ne gledate Ravnu Goru ili Šou svih vremena. Svejedno neke stvari su bezvremene i možda se upravo dešavaju i pred vašim očima.
[ Smijehom protiv uroka ] 27 Decembar, 2013 19:31
Ima već neko vrijeme kako se lomim da vam nešto saopštim. U jednom momentu mi se učini da je to glupost, ali u drugom momentu neki sledeći događaj kao da mi potvrđuje da ne umišljam i da u tome „ima nešto“.

Da. Bliži se kraj svijeta.

Dugo vremena ignorišem signale, ali oni su tu. Sve veći i jasniji. Samo ćorav da ih ne vidi.

Pojavila se neka „stvar“, uselila kod mene. Odlučih da napravim raciju i tu „stvar“, „tvar“, ili „stvor“ istjeram na čistac. I ništa. Kao da je u zemlju propala. Nekako na tren pomislih da umišljam, ali....

Ustanem, posjetih kupatilo, upranjavah redovnu jutarnju higijenu, obukoh se i potražih čarape na kraju, mada bi ih neko njih prve potegao, ali ja ne.

Uzeh jedne drage mi i poprilično dugotrajne čarape. One na koje sam radi dugovječnosti upražnjavao posebnu i jednostavnu taktiku koja se sastoji u brižljivom rasporedu njihova korištenja.

„Danas je ponedeljak i vrijeme je za moje specijalne čarape. Išao sam logikom, pa kad je već nažalost „mrzim ponedeljak“ neka onda bar čarape budu vrhunske. Prstima bih opipao otisak velikog prsta na njima i obrnuo raspored njihova obuvanja. To bi ukratko značilo da je svaka od njih jedna broj dana bila lijeva, a apriori tome to je značilo da su isto dana obe bile desne čarape.“
Brzinom ih navukoh na stopala. Krenuh prema izlaznim vratima.

„Ups“, neugodan osjećaj pod petom me prenu.

Nikad nije bilo tako. Podigoh stopalo.

„Rupa“, gotovo veličine osrednje carnex paštete me je zaprepastila.

Razočarano sam zastao. Skinuo sam je i dugo dugo gledao u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Moja dugovječna čarapa bila je samo jedna čarapa sa rupom.
Podigoh je u visinu očiju i kroz rupu na peti spazih sat na kojem je stajalo 06:15.

„Zaksniću“, potražih drugu čarapu, a onu netom skinutu s nevjericom vratih u ladicu sa ostalim čistim s jasnom namjerom da se još jednom uvjerim u nemilo saznanje.

Odjurio sam na posao  vidno potrešen neslavnim krajem mojih dugotrajnih čarapa koje su mi bile u na vrhu top 5 liste koju sam vodio samo za njih. Na drugom mjestu su bile jedne sive od turskog proizvođača koje su se još uvijek dobro držale, ali su imale osobinu da se usmrde nakon sam par sati nošenja. Na trećem mjestu su bile jedne kao snijeg bijele, ali njih sam čuvao za tople dane i patike. Četvrto mjesto su već dugo suvereno čuvale, jedne sa rombovima koje su imale tu manu da se nakon pranja ukrute i gotovo samostalno stoje, pa sam ih znao naveče parkirati da kao vojniičke čizme drže stražu. Ujutro bi ih s teškom mukom obuo, ali vrijedile su truda. Iako tek na petom mjestu jedne crne čarape sa motivima sa strane bile su jako pouzdane. Naoko obične, ali nosih ih samo kada idem u goste sa osjetljivim njuhom. Ipak imale su svoju slabu tačku. Gumu koja se usijecala iznad zglobova. Gotovo bi zaustavila cirkulaciju, a noge bi mi nakon samo par sati utrnule kao da sam čitav dan sjedio na WC školjci i igrao tetris na Nokia telefonu.

One ispod petog mjesta nisam posebno doživljavao. Čarape ko čarape.

Sledećeg dana uzeh jednu od njih ispod top 5 liste, a pogledom punim nevjerice gledao sam u juče netom odloženu čarapu sve se nadajući, da sam umislio rupu na peti i da je to bio previd, ali se ipak nisam usuđivao da to i provjerim pomalo se plašeći rezultata.

Narednog dana opet nisam poduzimao ništa. Uzeo sam čarapu sa mjesta broj 2 moje top 5 liste čarapa.



------------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------

p.s. Nisam u priču htio da stavim više pari čarapa, da se ne bi internetom „uščulo“. Šta je bilo dalje nestrpljivi čitaoci saznaće u sutrašnjem izdanju na ovoj istoj stranici. Ukoliko imate slična iskustva, zapažanja. Neprijatnosti ili nešto slično javite da se organizujemo.
Ovo je još jedna prilika za edukaciju.
[ Koji mi je andrak ] 23 Decembar, 2013 21:43
Nova sezona i nova pitanja koja nesmanjeno stižu uprkos činjenici da uopšte ne pišem. Ipak zbog velikog razumijevanja mojih čitalaca odgovoriću na neka od njih.

„Dragi naš mandrače72. Koliko vidim upućen si u sve sfere i aspekte društva, pa u skladu s tim očekujem savjetodavnu pomoć od tebe iz svijeta mode. Pozvana sam na koncert klasične muzike. Problem je toaleta. Šta da obučem? Napominjem da sam oblije konstrukcije“, toplo Vas pozdravlja vaša Vitosava Naglić.

„Draga Vitosava, tvoj problem nije nimalo lak. Ukoliko je muzika motiv vašeg izlaska svejedno je šta ćete imati na sebi, a ako je vaš motiv da budete primjećeni dovoljno će biti da se pojavite u futroli za kontrabas.“

U drugom pismu sazanjemo.

„Dragi mandrače72. Naučnici sa Harvarda uspjeli su da naprave vještačku muhu. Duga je 2 centimetra, teška 0,08 grama, a krila joj se pomjeraju 120 puta u sekundi. Može da leti u mjestu i horizontalno, ali, za sada, ne i bez kabla. Imate li kakvu spasonosnu ideju za naš projekat?“, javlja nam Klif Dallas i SAD-a.

„Hm. Dragi naš Dallas-e, dobro je što je tako. Da nije kabla mogla bi da jede govna. Ovako ne vidim razloga za brigu.“
Hit Counter
Free Web Counter