„Izvolite.“-Hakija je ljubazno otvorio vrata svoga doma popisnoj komisiji formiranoj radi popisa stanovništva. „Hvala. Baš ste ljubazni.“-ljubazno se zahvalio mladi popisivač kojemu je ovo bio prvi veliki zadatak od mnoštva koje će učiniti tokom života.
Sav ustreptao zbog povjerenog mu zadatka osjećao je malu tremu dok je iz crne kožne torbe vadio papire neophodne za popis. Osjećao je svu važnost trenutka, pogotovo što je nasuprot njemu sjedio domaćin i pažljivo posmtarao njegove pokrete te se još više zbuni kad vidje poglede sve te dječice koja su se skupila na golemoj sećiji i sa krupnim očima upijala nepoznata stranca. Pokušao je da se osmjehne prema njima, ali je od njih dobio samo ozbiljne poglede bez imalo razumijevanja za novonastalu situaciju.
Hakija je mirno sjedio. Danima prije toga putem radio aparata najavljivan je dolazak popisne komisije na vrata svih domaćinstva. U tom proglasu je nekoliko puta navedeno da se mora udovoljiti i odgovoriti na pitanja koja im budu postavljali članovi popisne komisije. Važnost popisa radi formiranja prave slike društva naglašavana je na svakom koraku. Gledao je u pomalo zbunjenog i smetenog člana pomalo razočaran očekivanjem i slikom koju je sebi stvorio o članovima popisne komisije.
„Hm, mislio sam da vako krupne stvari daju ozbiljnijim ljudima. Ovaj se još ni brijat nije počeo.“-razmišljao je u sebi ne skidajući svoj čelično plavi pogled sa pridošlice. „Vasvo, o Vasvija pristavi de kavu.“-pozva svoja tri ćoška kuće koja su nosila njegovo prezime.
Popisivač je nekako već uspio na stol poredati papire. Svako njegov pokret bio je trapav, Olovka mu je ispadala nekoliko puta. Znojio se od zbunjenosti i tek nakon Hakijina poziva odluči da skine teški vuneni kaput koji nije bio pogodna za julski dan, ali zbog važnosti povjerena mu zadatka i neimanja drugog kaputa nerado ga je obukao.
Kafa se već lagano pušila na stolu kad je popisivač, Mladen kako će Hakija kasnije saznati od komšija počeo sa pitanjima. Mnoštvo pitanja, od onih uobičajenih, ime, prezime, adresa, broj lične karte, pol, bračno stanje i broj djece u porodici? Na ovo polsjednjem pitanju Hakija se zamisli par trenutaka.
„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša“, zamisli se par trenutaka ponovo na prste razbrajajući i prebrojavajući članove svoje familije, „ i fertik.“- završi sa prebrojavanjem. „Znači osam i fertik.“-zaključi Hakija. „Osam i Fertik.“-ponovi popisivač.
Odgovori Hakija na još mnoštvo pitanja o zaposlenju, zanimanju kovača, broju soba, kokošiju nosilica, ovaca i još koječega što je bilo na anketnom listiću. Bio je zadovoljan i oči su mu se sjajile dok je pobrojavao svoja bogatstva i opisivao imanja. Činjenica da će „tamo neko“ njegovu socijalnu sliku uzimati i zaračunavati u državnu statistiku. Dosolio je malo kod, broja koka i ovaca misleći da baš niko neće doći brojati baš njegove kokoši i ovce kod toliko državničkog posla. Nakon popisa popisivač je popio kafu. Ruke znojne i dalje su se tresle kao da ima vrućicu. Nevještim koracima ispio je već ohladjelu kafu i odjurio dalje niz ulicu.
Nakom mjesec dana na vrata kod hakije banu poštar sa plavom kovertom, možda namjanje željenom od svih pošiljki.
„Kakvim dobrom Ademe?“-priupita Hakija plašeći se i da pogleda plavu kovertu kao da je zaražena.
Nekoliko puta je čuo kako su neki dobili plavu kovertu i netragom ih nestalo. Obli ga hladan znoj. Ruke otežale kao od betona, nikako da se podignu i prime koverat od poštara Adema koji je ispružio ruku s pošiljkom.
„Zašto baš ja Ademe? Nisam ništa uradio.“- mucajući zavapi Hakija. „Danas ti, sutra ko zna? Neko mora moj Hakija.“-slegnu ramenima poštar Adem.
Ukočenim rukama primi plavu kovertu kao da je ko zna kakvom boleštinom zaražena.
„Hvala.“-nevoljono reče Ademu koji rukom dodirnu poštarsku šapku u znak pozdrava i ode. „Lako je tebi moj Ademe. Ti si sam, a šta ću ja sa ovo moje gnjačadi.“-pogledom ga je gledao dok se gegajući gubio niz ulicu vukući veliku kožnu torbu koja se prijeteći crnila. Još dugo se lelujala pred njegovim očima i kad Adem iščeze prema gazda Markovoj kafani.
Teškim koracima pođe u kuću. Plava koverta sa velikim pečatom i brojnim markicama prijeteći je klatila međ prstima.
„Šta piše? Odakle je?“- zbunjena Vasvija ponašanjem svoga supruga i sama se uplaši. „Ured Predsjednika SFRJ – Beograd.“- otezao je sričući Hakija ni sam nikad dobro izučivši čitanje koje mu je bilo teže od kovačka čekića kojima je hranio svoju djecu. „Znala sam ja odma moj Hakija da neće biti dobro. Misliš da oni ne znaju kolko ti imaš kokošiju i ovaca. Misliš da ih onaj zbunjeni popisivač nije izbrojao. Moj Hakija sve se zna. Šta je ko ručo i kad je ko prdno. Još nam samo to treba da se Predsjedniku zamjeramo. Sad će svi znati da jedino Hakija laže. Još sam ja tebe gurkala ispod stola, a ti se razgoropadio pa soliš li soliš. Eto ti ga sad. Odmah da si sjeo i napisao pismo Drugu Predsjedniku. Lijepo se ti njemu izvini. Druže Predsjedniče ja taj i taj sa te i te adrese izvinjavam se jer slagah nezlonamjerno već iz neznanja. Imam tolko kokošiju i tolko ovaca. Imao bi ja njih i više da me onaj smrad od Murata ne prevari te mi odveze janjce i nikad ne plati ćaća ga njegov zakarto benasta. A kokoši mi izjede Osmanovo pašče. Ja sam njemu reko da ću ga tužiti, a on se samo iskezi onako bezub pa me još više izaziva i još kaže da za marvu i perad nema suda.“- Vasvija u dahu izrecitova sva bijesna popravljajući šarenu maramu na glavi, a Hakija je zaustavi. „Miruj. Odo ja do Salke iz poreske. On je čestit i učen čovjek. On će mene posvjetovati šta mi je činiti, a ti ništa ne grakći oko kuće već dok se ja spremim ti očisti jedno pile i zamotaj koje jaje.“-posavjetova je Hakija te pođe da obuče svoje najbolje odijelo i košulju.
Vasvija je bila spremila i očistila pile, pripremila jaja u cegeru. Stajala je kraj vrata naslonjena na štok. Jednom rukom je pokrila usta i glavom klimala kao da nije slutila na dobro,a drugom rukom se pridržavala preko stomaka očiju punih suza.
„Salko će pomoći. On dobro zna koliko mu je puta moj ćaća džaba konja potkovo. Ajde, pazi na djecu. Odo ja časkom.“- izjuri kao da je na parni pogon i odjuru put poreske uprave gdje je bio zapsolen Salko.
Salko je sjedio za velikim stolom. Pred njim puna pepeljara opušaka i gomila papira. Odavao je utisam i previše zaposlenog činovnika. Podigao je iznenađen pogled put Hakije kad ga vidje na vratima.
„Kojim dobrom Hakija?“ „Dobri moj Salkane. Da je dobro nije. Nego pomaži ako za Boga znaš. Savjete davaj šta mi je činiti. Ti znaš mene. Znaš moga oca. Mi smo poštena vamilija.“ „No, no, šta je bilo pričaj. Ne mogu ti pomoći ako ne znam o čemu je riječ. Sjedi i pripovjedaj.“-ponudi mu Salko stolicu.
Sjede Hakija pa mu sve od reda ispripovijeda od početak do kraja. Salko je pažljivo slušao i češkao bradu. Nekoliko puta je nešto nejasno promrmljao i par puta se nakašljao.
„Evo to je taj koverat.“-pruži mu Hakija primljenu pošiljku. „Ured Predsjednika SFRJ.“-ponovo Salko pročita naslov pošiljaoca. „Jel ozbiljno?“-uplašeno Hakija zinu. „Dok je Drug Predsjednik uzeo tvoj slučaj mora da je ozbiljno. Inače kad bi on od obaveza stigao da misli o jednom Hakiji i njegovim kokošima i ovcama.“-ozbiljnim glasom Salko je govorio dok je neotvorenu plavu kovertu okretao u dlanovima prije nego poče da je otvara. Salko je pažljivo čitao. Zastajkivao, odbrojavao na prste, podizao obrve. Hakija je sve to gledao, pokušavao da odgonetne Salkove izrate sa lica. Slutio najgore. U jednom momentu Salko zatvori i ponovo zapakova pismo. Hakija je trperio. Iščekivao je odgovor kao ozebao sunce.
„Hakija ovako stvari stoje.“-zastade Salko i skide naočare. „Drug Predsjednik je bio iz mnogočlane porodice. Stoga je on odlučio kumovat svakom devetom djetetu u porodici. Kako ovdje piše Fertik je tvoje deveto dijete i Drug Predsjednik će kumovati tvome djetetu. Uskoro očekuj posjetu sa poklonima i novčanom pomoći.“-Salko mu pruži koverat i uputi osmijeh. „Čestitam od srca.“-uhvati Hakiju za ruku i stisnu je. „Velika je to čast moja Hakija.“
Hakija se samo zbunjeno smješkao. U sebi je prebrojavao svoju djecu i dalje od troje nije umio da nabroji u sebi. Bezuspješno je pokušavao, ali nije išlo. Pozdravi se sa salkom i zbunjeno izjuri na ulicu. Iznova je brojao svoju djecu i nije umio nabrojati više od troje. Kad je došao kući otvorio je ponovo pismo pred zapanjenom Vasvijom. Sricao je imena svoje djece onim redom kako su bila napisana.
„Mirsad, Jasna, Mehmed, Nijaz, Senada, Mine, Omer, Ajša i Fertik.“-zastade. „Fertik. Fertik,...“-ponavljao je. „Šta je bilo? Govori nesrećo. Kakav Fertik.“-Vasvija zavapi pred njim. „Predsjednik nam je oprostio ovce i kokoši.“-reče. „A Fertik?“-zapita ponovo Vasvija. „Šalji djecu spavati. Fertik ne smije ni minuta čekati.“-nasmija se Hakija zavjerenički.
Popisna greška morala se ispraviti. S državom se nije igrati. Devet mjeseci kasnije snažan dječiji plač odjeknuo je ulicom.
„Fertik je stigao. Izvini Druže Predsjedniče na kašnjenju. Popisna greška je ispravljena.“
Pozdravlja Vas mandrak72, član i predsjednik žirija za izbor dana u godinu kad sve ide kako treba
Godine koje ti oduzmu ništa ne može vratiti. Ostane samo rupa iz koje ti dugo vremena treba da sagledaš plavo nebo i odbareš kakav takav izlaz. Svaki izlaz ti se naizgled samo čini spasonosnim rješenjem dok posljednjim atomima snage i krvavim prstima pokušavaš da zaustaviš planetu zemlju koja se nepobitno kreće i migolji ispod prsta.
U godinama kada se tačno znala cijena jednog života i kada jedino on nije devalvirao jer nije vrijedio baš ništa uhvatio sam se za jedan zid nimalo obećavajućeg imena. Nije on naziv dobio po kumovima i neimarima il dunđerima. Njemu je ime bilo odskočna daska za jednu ili drugu stranu. Između je stajao samo on. Hladan i siv.
Klošarski zid.
U tom momentu tako hladan i siv bio je najbolje što se moglo dobiti. Hladnije od njega bilo je sve ostalo. Dobro se sjećam našeg prvog susreta. Bilo je to u drugoj polovini oktobra mjeseca 1992.godine. Bajata jesen miholjskog ljeta te ratne godine bila je sumorna. Škole su uveliko radile, fabrike poodavno zatvorene a ljudi pod oružjem. Nimalo vedro okruženje za mladost koja bi da potrči, uzvikne.
Leđima sam se naslonio na betonski zid koji je odvajao ostatke zapuštenog parka od glavne ulice. Naslonjen na njega imao sam dobar pogled na ulicu u kojoj nije bilo mnogo svijeta. Tek rijetki prolaznici od kojih većinu nisam poznavao. Od poznanika nigdje nije bilo ni traga. Kao stranac u svom gradu usvajao sam hladnoću betonskog zida. Njegova rječitost bila je upitna.
„Ako mene pitaš gubiš vrijeme. Čekajući ne ideš nigdje. Zaostaješ“ „Koje vrijeme? Zar ovo u dozvoli za kretanje? Ne budi smiješan.“
Primjetio sam Kizu. Nismo se nikada upoznali, pozdravljali. Prilazio je ravno meni. Nije bio mobilisan zbog invaliditeta. Da li je to uopšte bila srećna okolnost.
„Zdravo.“-već mi je pružio ruku da se rukujemo. „Zdravo. Zoran.“-pružih ruku te se predstavih. „Znam. Ja sam Kiza. Šta si u horoskopu?“ „Škorpija.“-rekoh. „I sam sam mislio. Šta si u podznaku?“ „Ne znam, ne pratim to mnogo.“
Naslonio se na zid pored mene. Zapalio je cigaretu i meni ponudio jednu. Nisam uzeo jer sam nepušač. Posmatrali smo pustu ulicu grada koja je ne tako davno u ovo vrijeme znala biti dobro ispunjena. Objekti sa obe strane ulice djelovali su izgubljeno i tužno bez ljudi. Bližilo se podne. Lišće na bogato nakićenim lipama još se dobro držalo, mnogo bolje od grada na ušću dvije rijeke.
„Da li je ovako svaki dan?“-upitah kao da nisam godinama bio u svom gradu, a tek sam bio tri mjeseca odsutan. „Umije biti i gore. Zavisi s koje strane zida gledaš na sve to.“ Nakon toga srednjoškolci su nakratko ispunili ulicu. Vrlo brzo nestalo je smijeha. „Gdje nestadoše svi.“-upitah.
U tom momentu jedan srednjoškolac sa ozbiljnim licem prišao je Kizi.
„Zdravo Kizo. Šta ima danas za Bikove?“ „Zdravo Šomi. Ove nedjelje te prvenstveno očekuju problemi na emotivnom planu. Nešto u vezi odnosa sa partnerom neće biti kako treba. Rasprave bi mogle biti prilično burne i uglavnom izazvane pretjeranom posesivnošću. To će vas oboje iscrpiti i nepovoljno uticati na vaše daljnje uspjehe. Pripazi se ovih dana na osjetljivost reproduktivnih organa. Znači miči guzicu od zida.“-ozbiljnim glasom mu odgovori kao da mu saopštava kakvu medicinsku dijagnozu. „Imaš cigaretu? Ona je vaga. Uravnotežena i pravedna. Shvatiće ona. Samo moraš biti pažljiv. Najlakše je zabrljati.“-nastavio je da mu pripovijeda.
Nakon što mu je dao cigaretu okrenuo se otišao niz ulicu. Kiza me pogleda. U ruci je držao cigaretu i kroz oblak dima zatraži od mene „Politiku“ da nešto uporedi. Odmah je pronašao stranicu sa horoskopom. Nešto je čitao i mrmljao. Usput bi nešto prokomentarisao. Uzeo je olovku iz džepa i nešto zapisao na malom papiriću te mi vratio novine.
Poslije su mu prilazili još neki klinci. Kiza im je tumačio horoskop. Jednu klinku je ineteresovao neki klapčić i tražila je od Kize da horoskoposki pronađe podudarnosti njihovih znakova. Pristao je i obećao da će malo pogledati. Spominjao joj je i natalnu kartu. Brzo su otišli i oni.
Tih nekoliko dana svakodnevno smo se sretali pod krošnjom lipe na klošarskom zidu. Zid je i dalje stajao. Zainteresovani za dnevni horoskop navraćali bi kod Kize koji je tumačio horoskope i svakodnevna dešavanja i događaje. Radovao se kao malo dijete kad bi neko potvrdio da mu je dobro protumačio horoskop. Iznova su mu prilazili novi zainteresovani. Sa svima njima vrlo brzo je uspostavljao kontakte. Ponekad bi se zavjerenički nasmijao kad bi saznao za horoskopski znak.
„To je dobro. To je dobar znak. Znaš pitala me je neka vodolija za tebe. Vidjeću još malo. Navrati sutra.“
Koristio je svoje poznavanje horoskopskih znakova, njihovih horoskopskih osobina i znatiželju zainteresovanih da sklapa nova poznanstva, potpomaže i podstiče simpatije da se sretnu i upoznaju. Zauzvrat nije tražio ništa. Pokoju cigaretu. Bio je polazna i prolazna stanica za mnoge generacije koje su stidljivo najavljivale svoj ulazak u svijet odraslijih. Svijet zaljubljenih i onih koji bi to rado bili. Na klošarskom zidu stečena su mnoga predznanja, načinjeni prvi koraci. Stečena samopouzdanja. Još neko vrijeme nakon toga susretali smo se pored klošarskog zida gdje je on i dalje bio redovan gost. Ja sve rijeđe. Mnoštvo onih koji su svraćali po informaciju do njega nisu više svraćali. Nije se ljutio. Dolazili bi novi i on bi iznova sa njima sklapao paktove koji ne traju duže od slijedećeg koraka.
Godinama kasnije naslonio sam se na klošarski zid. Bio je hladan i siv. Ratni period odavno je minuo. Neka nova lica krasila su glavnu ulicu malog grada. Među njima prepoznao sam Kizu. Pomalo oronuo sa mnogo sijedih prilazio mi je.
„Imaš cigaretu? A da, ti ne pušiš.“ „Kako ide?“-upitah. „Ide. Sve što valja otišlo je. Ostali su samo oni koji ni u horoskop više ne vjeruju. Pitaju reda radi. Ne po srcu i duši.“ „Tako loše.“-konstatovah mada sam i sam već sve to znao.
Klošarski zid je i dalje stajao siv i hladan. Za one koji tek dolaze pitam se ko će biti taj da im kaže da odmaknu guzicu od betona. Kiza će još neko vrijeme, a poslije?
Često prolazim pored klošarskog zida. Neka nova lica sjede na njemu, pored njega. Zub vremena načeo je ono što je građeno da nadživi mnoge od nas. Neki su odavno spoznali i hladnije mjesto od njega, oni sretniji sjete se vremena dok ih je ljubav grijala, dok je horoskop zauzimao važnije mjesto u dnevnim časopisima. Sve ono što ne treba saznaće sa interneta, osim da maknu guzicu sa betona.
Oni što čekaju osjetiće prvi šta to znači. Proći će ih vrijeme.
Pozdravlja vas mandrak72, klošarski taktičar i i mikroskopičar protivpodmorničke krvi
Jutro je bilo svježe. U minskom polju bilo je živo. Pokušavao sam pogledom da izvršim smotru zaostavštine saboraca. Jedno grupisano i iz više dijelova moglo je biti samo Milanovo. Za njega su često govorili da mu guza „žvaće“ čim nešto šušne. Šuštilo je na sve strane čini mi se. Jedno njegovano i ravno položeno moglo je biti samo od Miće. On je ipak trgovac i naučio je da sve mora biti složeno „cakum pakum“. Kao na rafama. Nisam dalje tumačio. Osvrnuo sam se. Bila je to pravilna osmica. Nisam nikako volio taj broj. Više bih volio šesticu ili upitnik barem, ali osmica nije dobar znak.
Neprijatelj je dejstvovao. Bilo je nekoliko ranjenih. Jedan od njih dobio po strini. Znao sam da osmice nikako ne valjaju. Opet su moja predviđanja bila tačna. Neću više vrtiti strinom zbog osmice.
Pasulj je bio čokoladni. Obojen i bez okusa. Baš kao i Huper šareni časopis sa bezvrijedenim informacija. U dijelu svijeta koji sad mirno spava neko sluša Galu, neko Bajonea, a veliki dio njih juri 200 na sat. A ja sam bio na redu za stražu. Moja porcija od dva sata bila je preda mnom. Meni je preostalo da grickam sekundu po sekundu života koji se nikada neće vratiti.
Priuštio sam sebi prvo kupanje na otvorenom. Voda je bila hladna kao led. Svako uživanje vrlo brzo je bilo isključeno. Drugi put naći ću način da podgrijem vodu. Presvukao sam i oprao veš i čarape. Nimalo mačo posao od mene. Jebi ga nisam Rambo.
Večera je prošla pored nas. Paprikaš. Nismo imali više hrane pa smo uzeli svoje sledovanje. Bezukusna kaša neprepoznatljiva okusa ispunila mi je želudac. Marinko P. iz rova do našeg dotrčao je i upozorio nas da ne jedemo paprikaš. Pronašli su skuvana miša u manjerci. Nisam znao da li da se smijem Radovanu J. i Rajku P. koji su se naslonili na grudobran i bezuspješno pokušavali da povrate pojedeni sadržaj ili da plačem. Nijedno mi ne bi pomoglo. Prihvatio sam to kao mišje samopožrtvovanje i njegov mali doprinos borbi, za razliku od nekih miševa koji su na sve načine tražili put da pobjegnu iz jedinice. Jedan veći pacov je to učinio kroz donatorstvo nafte mjesečno od 200 litara.
Peti je dan. Pišem sve sitnije na papir od cigareta. Još dvadeset pet dana. S prvim sumrakom sve je hladnije. Sutra ću malo prošvrljati linijom.
Zbog mnoštva obaveza okasnih sa zadatkom. Odmah da napomenem da računar na kojem pišem ima instaliran program „Skontosamte2011“ koji mi omogućava da duboko čitam likove sa druge strane žice ili ekranceta. Tako odmah da kažem da uopšte ne moram ja ništa da zamišljam. A njegove analize govore mi ovako:
AnaM. Kao što kaže poznata pjesma koja se vrti među vanzemaljcima „Moja AnaM nema ManA..“ u duhu najbolje nama dostupne kosmičke pisarice vrlo brzo uočava i predočava nam svakodnevne probleme i dileme naše svakodnevnice. Ne plaši se da naoštri pero i ubode u srž problema. Dodatnu snagu crpi iz kosmičke „druge Ja“ BeladonaM i brzinom od tri vorpa protutnja naslovnom stranom blog.rs, digne prašinu i onda se povuče i sa pristojne udaljenosti ova crnomanjasta plavuša žute boje kose vedrim komentarima i duhovitim opaskama blog boji pozitivnom energijom i prijekopotrebnim humorom. Činjenica da je ova izvanzemaljka poznavatelj našeg Voje R. Mogu tek da zamislim kakav su šou u stanju da naprave ova dva-tri lika.
Razmišljanka. Kod pojave ovog lika gorepomenuti program zastao je sa klasifikacijom ovog blogera. Milioni kombinacija, rekombinacija, permutacija i sladoledijancija nije mnogo pomoglo programu na momente čineći da se i sam dvoumi da li poteze sa druge strane ADSL-a vuče Karpov ili čak Kasparov. Program nije mogao mnogo više da mi kaže od onoga što i sam vidim. Ova osoba razmišlja i to vrlo pozitivno što je umnogome doprinijelo da osvoji viosku ocjenu koju je već potvrdio i neimenovani žiri koji je želio ostati anoniman.
Marcotespi. Hm. Ovaj spartanac, rimljanin, pauk koji je od početka umio da mi donese zabunu zbog mnoštva nickova polako asfaltira utabane staze. Romatičar i sanjar kako kaže gorepomenuti program „skontosamte2011“ sjajno brodi na burnim talasima blog.rs. Činjenica da je usmjerio i svoja jedra napunio ljubavlju daju mi za pravo da predosjetim visoke domete kojima strijemi. Njegova slika u foto albumu moga bloga i osmijeh svakako doprinose mom pozitivnom mišljenju o njemu, a njemu omogućava besplatnu reklamu. Pa gdje to još ima osim naravno kod mene. Samo naprijed Marco.
Merkur. Drugi od tri sa slovom M koji slijede. Prvi planet do sunca vjerovatno daje dobru svjetlost koja omogućava njene fotopostove. Kratke i sadržajne. Slikom nadopunjuje sve ono što riječima oboji. Umije da priča sa prirodom te se stoga radujem da nisam sam u svemu tome. Voli mačke. Zbunila me sa saletlom, ali i odmah pojasnila mnogo štošta. Voli nebo. Voli tišinu i samoću. Teško se mjesecu koji pojma nema, ako i namah siđe do jedne saletle gdje ga merkur čeka sa iglama pletećim.
Mimche. Budućnost Srbije je u rukama mladih. U ovim teškim vremenima lijep glas daleko se čuje. Jedan takav ispunio je Sabornu crkvu. Naša je radost da je ovdje sa nama i svojim osmijehom čini naš blog boljim i ljepšim. Uvijek me raduju iskrene i mudre riječi. Mimche umije sa njima na našu radost. S vjerom u našu mladost. Naprijed mimche.
Domaćica. Umije sa riječima i varjačom. Jednostavno umije na sve načine da nam zaokupi pažnju. Stihovima i fotoizletima. Njeno najjače oružje su riječi podrške koju je upućivala mnogima od nas na početku pisanja. Upravo njen komentar zadržao me je na blogu sve ovo vrijeme. Zbog mnoštva obaveza malo je rjeđe sa nama riječju, ali prisutna je duhom. Dobar blog se po Domaćici poznaje.
Sanjarenja56. Energetski sistem Japana nam zavidi. Tolika količina pozitivne i usmjerene energije u pokretu je neizmjerljiva. Pažljiva i uvijek spremna savjetima pomoći ili bar uputiti na pravu adresu. Njen valcer bez prestanka ovu blog stranicu čini razigranom i humorom isprepletenu sa mnoštvom fotografija koji oplemenjuju i obogaćuju život iz destinacija širom svijeta. Neka valcer traje.
Pričalica. Nije slučajno što sam je ostavio za kraj. Kroz njene postove, priče, pjesme. Izbor iz duhovnih tema i bogate istorije srpskog naroda vrlo jasno sam uočio ono što je danas svima nama neophodno. Čovjekoljublje. Unutrašnja ljepota i čistota duše budi vjeru u bolju budućnost. Njen uporni rad na tome potvrđuje da je na dobrom putu i moje je zadovoljstvo poznavati je u ovom velikom svijetu inetrenta i zahvaljujem Bogu što su se njeni putevi ukrstili sa našim na blog.rs. Nama na radost. Živjela nam pričalica svih pričalica.
Izvinite ako gdjegod pogriješih nenamjerno ili greškom aplikacije „skontosamte2011“. Mogao bih još mnogo štošta kazati ili napisati. Na blog rs. imao sam čast upoznati mnogo sjajnih ljudi. Šuky, Stepski vuk, Casper, Unajedinu, Patosa, Nesanicu, Krila anđela, Bzimena, Persefona, Roksana, Gastrositi, Mesečina, Behappy, Malaino, Tanjanakić, Baladašević, Mladi luk, Talas, Voja, Cicily, Tužna, Betyn, Nastasja, Hyperblogger, Vuk Panonski, Purplemind, Bokikojić,.... Tu se spisak ne završava. Dolaze uvijek mlade snage koje imaju šta reći i to je ono što je najbolje. Zadatak sam imao i moja zamišljanja blogera su predočena i ponuđena vama na uvid.
Pirgo je opet napravio pometnju u rovu do nas. Jeo je na straži. On se kunuo da je to bila lasica koja je odbravila kutiju, nasjekla slanine i ogulila skuvana jaja. Što je i od lasice mnogo je.
Za doručak sam jeo paštetu koju sam donio od kuće. Rado bih je razvukao na dva dana ali nemamo frižider i nema struje kad bi ga kojim slučajem i imali. Upravo zbog toga se često zapitam što se ratovi ne vode po kvartovima i samoposlugama.
Za ručak smo izbjegli pasulj. Božo zvani Koza rekao je kako pasulj najbolje drži glad na uzdi. Šta znam u ovoj vukojebini i mi smo gladni kao vuci. Auuuuuuu. Mića je opet nosio flašu u šumu. Izgleda da se stidi piti vode pred nama. Vratio se sa praznom flašom. „Šuma otvara apetit“ rekao je Mile V.
Veečera je i ovaj put prošla bez nas. Komandir čete je navratio i ispušio jednu. Gladio je brkove. Divili smo se njegovim brkovima. Bio je poput Barta Rejnoldsa. I Boro B. je nosio brkove, gladio ih i češkao ali su njegovi bili „pedentni“ kao kod Klarka Gebla. Svejedno bilo je krajnje vrijeme da se okupam. I ja sam počeo da se češkam gdje god sam imao brkove.
U rovu do nas čula se galama. Izgleda da je Pirgo pojeo svu pitu i govorili su mu da je svinja i da je ušao prvim nogama u korito. Šta je u međuvremenu radio sa zadnjim nogama nisam saznao, ali vjerujem kad bi kojim slučajem imao rep da bi vrtio radosno sa njim. No to je samo moja pretpostavka.
Zvrc je otišao po vodu. Nije se vratio do pred samu večer te smo poskapali od žeđi. Kaže da je pronašao pusto brdo. Nismo mogli da mu povjerujemo. U vukojebini pa pusto brdo. Slučaj za naučnike.
Za ručak opet nismo uzimali pasulj. Dovršavali smo posljednje zalihe hrane donešene od kuće. Crvenog luka ostalo je još jedan borbeni komplet. U rovu smo se složili da ga nećemo jesti za večeru. Sasvim je dovoljno što se čuju čarape.
Rižu smo opet preskočili. Najveći gubitnik bila je kobila Mica sa velikim krupnim očima kao u jedne Jasne iz tekstilne škole. Trebalo je opet pune manjerke vratiti nazad u komandu koja će istu proslijediti nimalo oduševljenim svinjama. Božo zvani Koza, koji je više ličio na morskog krastavca negoli na ostale sisare donio je cigarete svima. Tako da su oni koji puše čim im ponestane cigareta tražili da popuše i naše.
Kako sam dugački veš obukao dan prije, zbog dužine veša i slobodnog prostora na stranici ova informacija ušla je u dnevnik dan kasnije što istome ne umanjuje njenu važnost. „Ništa ljepše od ojeda u avgustu“ kaže stara latinska poslovica.
Smrzo sam se ko govno. Straža je protekla uredno. Pojedinci su slavili do duboko u noć, a onda je Borko S. zašao u međuprostor. Stigli su izviđači i pronašli ga upišanog i usranog u dubokom snu. Kažu da se u nevolji poznaju junaci. E Borko zasro si stvar ko klozetsku dasku.
Doručak. Slanina sapunjara bijela kao startas patike. Eh, ja sam oduvijek volio adidas, mada bi i nike bila osvježenje. Okolina nije loša. Ispred nas šuma, iza opet šuma. Osjećam se zaštićen ko međed. Ptičice pjevaju i nema naznaka djelovanja neprijatelja.
Ručak. Nismo uzimali manjerku sa pasuljom. Jeli smo pite sa sirom i crveni luk koji smo donijeli od kuće. Poslije toga ponovo smo se zavukli ko gušteri pod kamen u zemunici. Samo četvoronoške može da se uđe do ležaja. Pitam se kako su oni prethodnici izdržali toliko dugo.
Večera. Nismo uzimali rižu. Nije da nam se ne sviđa, ali je odvratna. Jedan iz komande kaže kako ni svinje neće da je jedu. Bratska solidarnost šta li je. Svejedno drago mi je da imamo istomišljenike. Zemunice povezuje odavno zapušteni šumski put. Po prvi put sam išao polagati minu. Nagaznu. Pravo je zadovoljstvo pronaći neposrano mjesto, gotovo kao pronaći parking u centru ili mjesto za sjesti u gradskom prevozu.
Nije bilo mnogo uzbuđenja, Radovan je opet izgubio u ajncu, a Tambura lupetao bez veze. Bolje bi bilo da ga zovu bubanj ili klepka. Ono zvono što nosi ovan predvodnik jer se sve kod njega u rovu vrti oko njega.
Smotra jedinice obavljena je u Kostajnici. Svi smo uzbuđeni. Smjena bi trebala da traje mjesec dana nakon koje bi dobili mjesec dana odmora. To se odnosi na one koji se živi vrate. Kako su neki počeli rano jutros bio sam siguran ako ništa drugo ubiće ih piće.
Prva dejstva bila su na stajalištu kod mog Novog Grada. Dejstvovalo se svim oružjima. Najviše dugim devetkama i kuburama, dobro napunjenih pivom. Najdalje je otišao Božo Š. Bacio je bombu. Jedan autobus je lakše ranjen, drugi je onesposobljen i izbačen iz stroja za duži period.
Onim koji su sjedili pored polupanih prozora nije pomoglo što su pjevali pjesmu „Nikom nije ljepše nego nam samo da je vako svaki dan“. Ozebli su i promukli u najmanju ruku kao da su pjevali „Snijeg je opet Snježana..“. Put je trajao par sati do odrerdišta. Božo Š. je opet dejstvovao. „I zatvor je za ljude“, izjavio je Božo dok su ga razoružavali. Nije baš da sam mu vjerovao. Takvo što meni se nikada neće dogoditi.
Stigli smo na položaj. Visoravan od 1200 metara dočekala nas je suncem i oduševljenjem pripadnika jedinice koju smo zamijenili. Pred sam mrak zauzeli smo položaje. Ležeći je bio najzastupljeniji.
Koliko god mi se činilo da poznajem gorštake njihov nemušti jezik bi evoluiralo i za korak odmakao od svega što bih do tada naučio. Iznova sam se čudio njihovom skepticizmu. Iznova bih učio, pronalazio i tražio zakonitost u svemu onome što se zakona ne dotiče i gdje ne postoje pisana pravila do pravila koja situacija nameće.
Problem pred kojim sam se nalazio nalagao mi je dodatni oprez najviše zbog toga što mi je rješenje bilo prijeko potrebno zbog poodmaklih radova u selu koje se zavuklo između dva brda. Da nije bilo prašnjava puta koji je krivudao poput zmije nastojeći zametnuti tragove kako lovačkom keru, tako i lovačkom oku bilo bi izgubljeno. Iza stiješnjena ulaza dolina se lagano širila i dobijala pitome obrise prošarane jesenjim akavrelom.
Automobil je poslušno stao ispred kuće gdje me je već očekivao domaćin. Vidio sam da je moj dolazak očekivao već neko vrijeme. Nisam kasnio, ali znao sam da je mislio o meni i problemu koji je trebalo riješiti. Nepovjerljivo je gledao u prašnjavi limeni automobil koji se kočoperno zaustavio pred njegovom kućom.
Otvorio sam vrata automobila koji se prije tridesetak godina možda i mogao nazvati modernim porodičnim putničkim automobilom bez sve one dodatne opreme kojoj ni danas ne umijemo izgovoriti niti ime niti njenu ulogu, ali nije loše imati je. Komšiluka barem radi.
„Pomoz bog domaćine!“ „Bog ti pomogo mladiću!“
Pružih ruku te se pozdravismo. Njegova staračka ruka još uvijek je pokazivala čvrstoću i težački rad. Posmatrao sam ga dok se rukovasmo. Kosmata starina malo pogrbljenih leđa živahnim očima skenirao me je dok smo se rukovali.
„Kako zdravlje Ljubane?“ „Kao vrijeme. Uvijek najavi nevrijeme. Ono ostalo je sunce kad ogrije.“
Pogledom sam posmatrao njegovo imanje koje se prostiralo sa obe strane pute. Uljuđeno dvorište odisalo je spokojem i hladovinom koja je iščekivala rasplet našeg razgovora. Sa lijeve strane puta bilo je destak stabala šljive i isto toliko stabala jabuke. Teški plodovi lomili su granje voća pod sobom. Nekoliko trkalja upiralo se svim silama sačuvati plod do zrijenja. Sa druge strane puta bilo je petnaestak stabala oraha. Velika stabla oraha kao starija braća dobrano su nadvisivali svojom statisotšću braću preko puta. Gledao sam u stabla sa jedne i sa druge strane puta. Da me neko dovede u sličnu dilemu ne znam na koju bih se stranu priklonio. Kao roditelj koji isto voli svoju djecu teško bih kome dao prednost.
„Koliko ima Ljubane kako je struja došla u selo?“-upitah. „Uzmi.“-ponudi mi pregršt lješnika tek ubranih.
Uzeh ponuđene lješnike. Dvoumio sam se da li da ih odmah počnem krckati zbog domaćina. U tom momentu pokaza mi rukom da pođem sa njim. Išao sam za njim dok se laganim korakom približavao dobrostojećim tarabama. Na jednom od nosećih stupčića nalazio se čekić. Četvrtasti stupčić ujedno je bio i početak kapije kojom se ulazilo u dvorište.
„Vidi. Kako sad da ti kažem, mlad si čovjek. Sve se ovo negda obrađivalo. Imao sam ti volove i mnogo mladosti u rukama i leđima. Svega je bilo, samo dinara je manjkalo. Zakućio se ja, nešto blaga stekao. Nešto kokošiju, kezmice dvije, rekoh li već volove i Mrkulju. A Mrkulja ko planina. Kad sa paše krene, sva nabrekla, stra me da ne prsne, a mlijeko napunilo vime ko najveću košnicu. E takva ti je to krava bila da bi je međ najrođenije svrsto. Šta da ti kažem. Ko industrija. Teška industrija.“-zastade pa pogleda negdje prema štali kao da iščekuje da se pojavi Mrkulja i da mu ozari izborano lice. „Teška srca. Znaš kako se svoje čeljade voli. Tako smo mi voljeli svoju Mrkulju. Mrkulja na pijacu, struja u kuću.“-završi, uze čekić i razbi jedan od lješnika te i meni pruži čekić.
Uzeo sam ga i uradio isto. Žvakao je lješnik dugo i polako kao da broji godine koje su minule, kilovate i potoke mlijeka Mrkuljina. Usput razbio još jedan lješnik takvom vještinom kao da se radi o prerano ostarjelom dječaku.
„Moj Mišo je tad imao svega dvije godine. Ako uzmemo da sad po Gospojini uzima triest petu onda bi to bilo triest i sedam ljeta.“
Gledao sam u dotrajale stubove koji su izvirivali iz kuruza i iščekivali dogovor i kao da se međusobno razgovaraju. Jedna niža tek je nešto malo izvirivala iz kuruza pa je stoga stalno zapitkivala neku do sebe tanjušnu i suvonjavu kao Oliva. „Oćel biti išta? Svaki me god boli od ovih žičurina“, činilo se da sluti i nazire moj razlog dolaska u selo. „Tiše, tiše ništa ne čujem. Nešto spominju, nisam sigurna. Mrmljaju i nešto jedu. Neće stari popustiti.“ Odgovara joj suvonjava.
„Kakva je ljetina. Jel je ubila suša?“-upitah. „Dok ima za ptice ima i za mene.“- i dalje je razbijao lješnike i gledao u mene. „Kako za vodu?“ „Imam svoj bazen. Prištedi se. Nije lako.“ „Jel daleko?“ „Ma jok ja samo odvrnem pipu, a ona namah ko da čeka beštija pa me sva ispljuska kao da se pašče otresa kraj mene.“ „To je dobro.“ „Nego šta. Nemam ti ja više snage da je kantama dovlačim. Dao bog struju a trgovac pumpu na poček.“-opet mi pruži čekić kojim razbih par lješnika koja sam polako ljupao i čistio.
Napunih dlan. Lagano sam jeo lješnike, jedan po jedan bez žurbe da načinim ishitren potez. Nisam znao odakle da počnem. Prvo što mi je palo na um bila je jesen. S njom se najbolje slažu i krsne slave.
„Ljubane koju slavu slaviš?“ „Aranđelovdan. A ti slaviš li?“ „Slavim Svetog Tomu.“ „Neka, neka. Tako i treba. Da sjednemo malo nismo na normi.“ „Ljubane da te nešto pitam?“-pođoh sa njim.
Ne reče mi ništa. Sjede na klupu ispod vinove loze koja se sagnula pod teretom krupnih grozdaca grožđa. Pokaza mi da sjedem.
„Vidiš Ljubane. Ide jesen, idu slave. Kako moja, tako i tvoja. Reci mi bez čega bi radije slavu čekao. Bez mučenice il bez kolača?“-posmatrao sam njegovu reakciju.
Nekoliko trenutaka je gledao čas na jednu stranu čas na drugu stranu puta. Gledao je u voćke koje je godinama gajio, dizao pogled tražeći ploda. Koštunjavi plodovi s jedne strane koje bi s babom ukupio i djeci za pijukanje s lješnjacima spremao. S druge strane, jabuke. Sitne zelenike i slatke rumene jabuke ne veće od jajeta, al izdržljive i dugotrajne koje se u žitu do proljeća daju sačuvati. Tu su i šljive za pekmeza, onog od kojeg ostaju brkovi. Tu je i mučenica. Slavska i svaka druga. Za rođenja i krštenja, za ženidbe i udaje, za slave i tuge. Za dočeke i ispraćaje. I one posljednje.
„Ne moraš odmah odgovoriti. Razmisli.“ Još neko je vrijeme ljupao lješnike, te zovnu babu. „Joko, o Jokooo. Iznesi de rakiju.“ „Ne morate, nisam mušterija. Ne bi išlo poslije lješnika.“ „Neka. Ja sam odlučio. Samo da se još jednom uvjerim.“ Preda mnom na stolu stajala je mučenica. Žutila se kao dukat. „Prepeka. Lanjska. Nisam slave nikad bez nje dočeko, niti ću. Ne pijem ni ja.“ „Znaš tako sam i mislio. Neće morati baš da se orasi sijeku do zemlje. Samo bih prosjekao ogranke koji će smetati kablu. Biće i kolača, biće još i pijukanja.“-nasmijao sam se njegovom pristanku. „Ostaće Mrkulja u štali ovog puta. Biće mučenice, al biće i oraha“, još jednom ponovih i pružih mu ruku. „Hvala još jednom. Idem. Da si mi živ i zdrav Ljubane i da još jednu elektrifikaciju dogovaramo.“ „Bilo je i onda kočnica, al popustile pred napretkom. Kakav bih ja domaćin bio kad bih svojim unucima klipove postavljao,a tebi posao ometao. Kakvu bih sliku selu poslao. I da znaš lijepo smo se razgovorili i zdogovorili.“ „Bićeš ti dobar domaćin.“-tapšao me je po ramenu dok smo se opraštali. „A domaćinu priliči da gosta ugosti. Od ove se nećeš obrukati. U zdravlju slavu proslavio.“ „Hvala. Hvala Ljubane.“
Ispunjen zadovoljstvom zbog obavljenog posla, jezdio sam na dobrim vibracijama automobila koji je umio da podnese sva moja raspoloženja. Pa i ovo jesenje. Obojeno svim zlatno žutim bojama. Jedan dio jeseni ljuljuškao se u staklenoj ambalaži na sjedištu pored mene. Sok od šljive za odrasle s mjerom od mjere kakvu samo nemušti jezik poznaje.
Pozdravlja vas mandrak72, baraba kraj taraba i sanjar što jesen sniva.
Ustanovljeno je da tokom čitavog života uši i nos ne prestaju da rastu.
Molio bih vlasti da uvaže ove istine te da odmah prestanu da nam zavrću uši i da nas vuku za nos. Za tako nešto nema potrebe, priroda će učiniti svoje.
Pozdravlja Vas mandrak72, prirodnjak i ušati veseljak na putevima i stazicama revolucije
Noć se brzo spuštala na selo. Hladnoća se na sankama sjurila u selo i iznova okovala prozore mrazom vješto krijući svoje tragove pod korom promrzla snijega. Žmirkave sijalice treperile su od straha pred nadolazećom noći i hladnom zimom. Tužno zavijanje seoskih pasa remetilo je zimsku idilu.
Jablanko je već zaboravio na bol koju je izazvao razbijeni nos. Međutim u grudima mu je tinjala bol koju izazivaju ružne riječi i djela. Ona bol za koju ne postoje melemi ni čajevi. Bol za koju je potrebno vrijeme i suštinsko razumijevanje i prihvatanje stanja stvari onakvih kakvi su. Bez imalo uljepšavanja. Al ima nešto što je u njemu zatreperilo kao list breze na vjetru i što mu iznova odagna ružne stvari koje su umalo porušile njegov san. Taj osmijeh Lenkin koji mu se zalijepio kao pekmez na vrelu pogaču titrao mu je stalno pred očima povremeno zaokupljajući njegovu pažnju i odsutnost.
„Pasja zima. Noćaske bi moglo biti najhladnija noć. Ne bi zvjeradima bio u koži.“- Miloš ubaci drvu peć te stade pored prozora jednom rukom pomjerajući zavjesu zagleda se u noć.
Noć je bila vedra. Milioni zvijezda drhtale su iznad sela. Svi pokazatelji da je u pravu bili su na njegovoj strani. Bilo je neke ljepote stajati pored prozora i posmatrati selo koje se pružalo pred njim. Udaljena svjetla seoskih domaćinstava treperila su i kao svjetionici u noći navodile zalutale poglede promrzle i željne topline. Davali su dodatnu sigurnost u noći. Ma koliko odrasli i razumni bili noć je uvijek bila doba dana koji je umio da proizvede neugodne osjećaje. Taj iskonski ljudski strah pojačan mnoštvom neugodnih priča i vjerovanja protkan i sujevjerejem dodatno je hranio maštu.
Jablanka su kapije sna posjetile odmah po večeri. Iz polusna prenu ga snažno kucanje na vrata. Miloš odmah ustade i krenu prema vratima.
„Ko bi to sad mogao biti?“-Mileva se i sama iznenadi neznanom gostu.
Nakon par trenutaka za Milošem uđe jedan stariji čovjek. Na glavi je nosio veliku čupavu šubaru. Jagnjeći kožun činilo se za par brojeva manji gotovo da je čučao na njemu, kao da se kakva velika mačka kandžama zakačila na njegova leđa i grije mu bolna krsta. Veliki brkovi i čupave obrve odavale su utisak da je riječ o čvrstom čovjeku i vjerovatno hrabrom dok se odvažio po velikoj hladnoći i noći selom hodati. Miloš nije mogao da zna razlog njegova dolaska te ga je zato pozvao u kuću da se zgrije. O nekakvim poslovima sigurno nije moglo biti riječi.
„Kojim dobrom Milutin?“-pozdravi ga Mileva. „Pomoz Bog dobri ljudi. Po ovakvom kijametu ne bi me nikakvo dobro natjeralo. Kurjaci moja Mileva, kurjaci.“- otežući dubokim glasom naglašavao je pristigli Milutin. „Nego, hajde popij jednu mučenicu da se zgriješ, pa nam sve onako natenane opričaj kako samo ti znaš.“-ponudi mu Miloš stolicu da sjedne. „Zdravo mali!“-pozdravi on i Jablanka.
Okrenu se prema Milevi.
„Nisam znao da imate i gosta. Kako se zoveš junačino moja poštena. Odi de kod Milutina.“-pozva ga i pokaza mu na krilo.
Jablanku se neznanac učini interesantan te se predstavi i stade pored njega.
„Sjedi der kod mene Jablanko. Vidi ti momčine. Bićeš ti nama visok ko Jablan, stasita delija, hehe!“-velikom čupavom rukom milovao ga je po kosi. „Veliš kurjaci?“-upitno ga pogleda Miloš ne skidajući pogled sa Milutina. „Ja sam ih sinoć slušao. Okasnih sinoć kod kuma Radovana. Cijelim putem sam ih slušao. Viju li viju. Auuuuu, pa auuuuu.“-zaarlauka Milutin da dočara atmosferu te uze ponuđenu rakiju, a mala čašica gotovo se zagubi međ prstima pa trgnu s takvom brzinom da se i rakija sama sebi čudila kako brzo nesta iz čašice.
Strese se Milutin mršteći se licem. Otrese malo glavom te vrati čašu na stol.
„Mmm dobra, dobraaa. Kruška, odmah se to vidi moj Miloše.“-ocijeni piće Milutin bez da to neko zaište. „Veliš vukovi?“-podstače ga Miloš da nastavi započetu priču. „Vukovi. Zvjerad ogladnila pa se prema selima spustila, a naše selo Bogu hvala ima. Neka, neka.“-malo tišim glasom nastavi Milutin podižući atmosferu.
Jablanko se šćućurio kod Milutina u krilu te mu jeza prođe tijelom. Neka hladna nelagoda skliznu mu niz leđa te se još više smanji kod krupnog Milutina u krilu.
„Idem ti ja preko poljanka pokojnog Todora, a neki neobičan osjećaj kao da me prati cijelim putem. Slušao sam ja vukove i ranije moja ti Mileva, al ovako nablizo nikad. Stanem ti ja, umirim se, ukipim ko drvo. Prestanem i disati.“-zastade s pričom te se kao osvrnu oko sebe. „Obrnem se oko sebe. Svuđe mrak ko u loncu. Ništa se ne čuje. Niko zuba da probijeli. Mislim se ja možda sam koju više dovatio pa mi se pričinja svašta. Krenem ti ja polako, al na svaki moj pokret kao da neko kretnjom odgovara. Stanem ti ja jopet ko duduk. Ma ne trepćem, ne dišem.“-zastade Milutin zgrabi drugu ponuđenu mućenicu po običaju se nanovo namršti te odloži čašicu. „Neki đavo meni ne dade mira te se sjeti Lazije kad mi onomad ispriča kako se poslije sarane pokojnika“, prekrsti se na brzaka „u povratku navratio na grob i primjetio da je neko prije njega pokupio hranu. Svi tragovi oko groba vodili su prema selu samo jedan put šume nestade. Dječinji kako reče. Mislim se šta bi đeca na groblju tražila il u šumu išla.“
Jablanko pretrnu. Pomisli da ovaj čovjek zna mnogo više nego što pokazuje. Zabrinu ga i to što je navratio ovako kasno te sa strahom pogleda prema Milošu. Osjeti kako se Milutinov stisak pojača te se namah još jače uplaši. Miloš ne primjeti razliku na njegovom ponašanju. Mileva je takođe sa pažnjom slušala priču već pomalo nestrpljiva Milutinovim otezanjem te očima pokaza Milošu da mu uspe još jednu ne bi li jezik razvezao.
„Lazija mi reče da je slijedećeg jutra ponovo navratio na groblje i pratio tragove koji su išli prema šumi. Dovedoše ga do napuštene lugarnice gdje su prije dvjest godina vuci rastrgali pokojnog Jovu pred očima njegove vamilije. A tragovi su išli pravo u kuću.“-prekide kazivanje pogledom tražeći novu čašicu. „Ma sve to nastranu, i tragovi dječinji i napuštena lugarnica, al oni drugi tragovi koje Lazija viđe namah mi jezu za vrat navukoše“ „Kakvi tragovi?“-ne mogavši da ne upita izusti Mileva. „Međeđi! Vučiji! Ko bi to znao sada. Nisu to posla čista“, nakašlja se gužvajući šubaru u rukama spuštajući glas,“Mislim ti ja i o tome pa me muka uvatila. Niđe niko da naiđe, a ja se skočio što od stra što od zime. Kad..“-ne završi započetu rečenicu kucanje na vratima iznenadi i uplaši sve ukućane.
Miloš skoči prema vratima te u par koraka nađe se pred njima.
„Lazija je.“-čuo se glas sa druge strane vrata. „Hajde ulazi.“-otvori mu vrata. „Bio sam sa Đokinom. Reče mi da su psi nanjušili nevolju. Znaš ti njegove pse. Ničega ti se oni ne boje, al nešto ih uplašilo pa ni da lanu. Morao ih Đokin u štalu prevezati.“-u dahu izdeklamova Lazija. „Biće da su vukovi. Ogladnili kurjaci pa traže rane.“-složi se Milutin. „Ne bi bilo zgorega da koji put noćaske opališ iz te tvoje puške da ti ne bi u štali posla napravili.“-predloži Lazija. „Jel pričao Milutin za lugarnicu. Men se čini da je sve nekako od tad naopako pošlo. Od pokojnikove sarane ništa ne ide kako treba. Lijepo sam ja njima govorio da se sa groblja mora drugim putem vraćati, al niko da me posluša. Te nema prtine, te to su budalaštine. Ti si Lazija izlapio i popijo rakiještine pa bulazniš.“-stresao je glavom. „Moram dalje do Čokule i on ima duplicu, pa nek se oglasi koji puta, a ti Miloše obađi blago i štalu. Zlo ne ore i ne kopa.“-krenu Lazija prema vratima zavlačeći glavu još dublje u bundu skupljajući vrat. „Stani da popiješ jednu da se zgriješ.“-pokuša Miloš da ga zaustavi i ponudi mučenicom. „Ma joj. Biće opet se Lazo nalizo pa brljavi. Ne pijem od onda ni kapi više. Laku noć ljudi.“-pozdravi i izađe u noć.
Nekoliko trenutaka tišina ispuni prostoriju. Jablanko sav uplašen očekivao je nastavak priča. Milutinu se kanda nije žurilo te sjuri još jednu mučenicu niz grlo. Nekoliko trenutaka je još ćutao dobro znajući da se na njega čeka pa onda tek nastavi.
„Kao dijete slušao sam ja priče od starijih o vukovima te me još više savlada stra. Gledam ja u noć, al ništa ne vidim. Tek nablizu par koraka od mene možda bi nešto i viđao, al već bi kasno bilo. Ne smijem se glasom javiti, a kažu mora se prije vuka glasati. Javiti i on to poštuje, al neće glas zaledio pa ni makac. Ako se on prvi javi mene više nema. Osušilo se meni grlo, a ja za džep, al prazna čutura. Grlo od stra osušilo, baš kao sada.“-opet pripovjedač zastade oblizujući se na flašu s mučenicom.
Miloš vidje njegovu reakciju te mu nasu još jednu te čepom zatvori flašu sa rakijom. Milutin je brže bolje uze mešu debele prste i ona očas posla kliznu u želudac.
„Pobratime, kloni me se, skloni mi se s puta“, uzviknuh prema nekoj sjeni za koju mi se učini da se krenu prema meni. Sjena kao da stade. Ukopa se ona. Ukopan i ja. Glas nestao ni da beknem. A sjena kao da se koleba, a oči kao dvije svijeće. Zažarile. Ko da vatru bljuju.“-besjedio je Milutin. „A ja onda ni pet ni šes iz sveg glasa zapjeva te se malo okuraži. Pokoleba se zvjere te poče uzmicati, a ja onda ožeži. Zapjevam ti ja onda prvu pjesmu koje se sjeti. Onda drugu, treću i sve dok međ kuće ne zađe nisam prestajao. Pjevam ja, a bogme pjevaju i oni. Arlauču gladni vuci, arlaučem i ja. Promrzao i ogladnio. Natpjevavali smo se dobar sat vremena. Pa reko red bi bio da ti javim kolko večeras.“
„Šta li to bi? Jal Kurjak, jal međed?“-Mileva ne htjede ostati bez odgovora. „Sam bi ga đavo znao. Kurjaci su svu noć šenlučili, biće da su vukovi u pitanju“-ustade Milutin, namače šubaru na glavu. „Obiđi ti za svaki slučaj blago u štali. Dobro veli Lazija. Idem ti ja. Hvala na časti. Laku ti noć delijo.“-usput pomilova jablanka po glavi.
Miloš izađe za njim u noć. Milutin se gegajući uputio u noć prema selu. Gledao je za njim par trenutaka dok se njegova sjena nije stopila sa mrakom i nestala u noći. Zamišljeni Miloš nije bio siguran u njegovu priču. Na trenutke je pomišljao da je riječ o piću koje je udarilo u pijanu glavu pa joj posla napravili. Nekoliko trenutaka osluškivao je noć. Tek poneki lavež pasa čuo se u daljini koji kao da je nekom u mrak govorio „Odbij, odbij od kuće, opaliće Mirkać iz krateža dok si reko keks. Odbij, odbij, nije Mirkać kukavica.“
„Biće da je alkohol poradio kako sinoć, tako i noćaske.“-reče Milevi i zatvori vrata. „Šta znam. Zima je jaka i ne bih se čudila, a i ne bi bilo prvi puta da su se vuci spustili sa planina. I oni trebaju hrane. Ko zna. Valjalo bi blago obnoć obići.“-slegnu Mileva ramenima.
Jablanko je sve to slušao i neka jeza uvukla se u njegovu košulju. Neprijatan osjećaj nije mu davao mira. Koliko prije par dana i sam je bio sam u noći, a eto večeras teško da bi se usudio sam i do štale otići.
„Hoće li vukovi doći u našu štalu?“-upita. „Ne bi trebalo. Šta znam. Pripaziću noćas malo. Valjalo bi kakvo pašče imati.“-Miloš slegnu ramenima. „Jesmo li mi sigurni u kući, Milutin kaže kako su u lugarnici vuci strgali čovjeka?“ „Priča se da je tako bilo, ja to nisam vidio. Znaš da ljudi uvijek malo dosole na svaku priču. Nego ništa se ti ne moraš bojati. Ja i Mileva smo to, imam i pušku, a uskoro idemo tražiti kakvo štene za tebe i kuću.“-pomilova ga po glavi i uputi se prema lovačkoj pučki koja je visila na zidu pored kredenca.
„Vrijeme bi bilo poći spavati.“-izusti Mileva. „Tako je.“-složi se i Miloš. „Ako se bojiš biti sam u sobi, slobodno otvori vrata i samo zovi ako bude šta trebalo.“ „Nije mene strah. Laku noć.“ „Laku noć Jablanko.“-u njihovu glasu i pored želje da zvuče opušteno osjećala se neka napetost. „Laku noć!“-ni Jablanko nije mogao skriti nelagodu koja se osjećala u njegovu glasu.
Zatvorio je vrata sobe. Raspremio ležaj, obukao pidžamu i brzo se uvukao pod ćebe. Želio je pogledati kroz prozor, ali bilo ga je strah. Milutinova priča iako na momente nije djelovala istinito ulijevala je dozu straha u njemu. Pokrio se pokrivačem sve do nosa. Nije mu trebalo dugo vremena da zaspe.
„Jesi li na Božić ostavio hrane na raskršću?“-upita Mileva. „Jesam. Znaš da ne zaboravljam.“-tiho odgovori Miloš i još jednom provjeri jesu li zaključana vrata.
Noć se uveliko odomaćila u selu. Još samo rijetke sijalice u selu žmirkale su još neko vrijeme, a onda jedna po jedna povlačile se u kuću na toplo i sigurno čim bi domaćini pošli na počinak.
Jedna pogurena sjena kliznu niz sanjkalište više škole. Mršava dugonoga prilika kao da je nešto tražila. Pogureno je njuškom klizila po snijegu. U jednom momentu zastade. Ukoči se u mjestu.
„Krv.“-pomisli.
Nagon i instikti uzburkaše sva njegova čula. U njemu proradi nagon lovca u potrazi za hranom. Osluškivao je oko sebe. Bilo je mirno i tiho. Zatim nastavi potragu vrteći se u krug tražeći još tragova. Miris krvi uskomešao je sve njegove planove.
„Moram dalje. Moram.“- razum je polako gubio prednost nad instiktima. Proradila je divljina. Miris krvi jednostavno je poništio sve druge receptore, pa čak i oni koji su signalizirali da bi bilo bolje kloniti se sela.
„Auuuuuuuuuuuuu! Auuuuuuuu!“-instiktivno se ote lovcu poklič i upozorenje lovini šta je čeka. Uputio je jasnu poruku da lov počinje, osjećajući se nadmoćno i samouvjereno pred lovinom koja će na njegovu pojavu ničice da klone, gotovo obamrla od straha.
Pođe tragom kojima ga je miris krvi vodio.
„Auuuuuuu!!! Auuuuuuuuuuu!!!!“-odjekivalo je selom.
Umuknuše seoski psi. Teška noć spustila se na selo. Samo su rijetki znali šta se sprema. Zebnja se uvukla pod mnoge pokrivače u selu, strah u štale među blago koje večeras nije spavalo. I lovina je znala da noć koja dolazi nije poput ostalih. Lovac je laganim kasom lako pratio tragove krvi u snijegu. Vodili su u samo jednom smjeru. Više ništa nije bilo plod slučajnosti. Sve je bilo stvar opstanka, vječite igre preživljavanja slabijeg i jačeg.
„Auuuuuuuuuuuuu.“
Pozdravlja Vas mandrak72, lovac na riječi i izraze što blijede s olovkom šiljatom i kiflom bajatom.
Banja Luka. Na vanrednoj sjednici Vlade sazvanoj da pokuša novim paketom mjera da ublaži dejstvo svjetske krize i recesije na najsiromašnije slojeve društva po ubrzanom postupku donešen je niz mjera.
Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.
Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.
Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.
Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.
„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.
Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.
„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.
„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.
Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.
Pozdravlja Vas mandrak72, operater i Valter za šalter.
Jedan vegetarijanac je krišom probao meso. Ugrizao se za jezik.
Prvi talas recesije u Americi najbolje je osjetio srpski narod. Njega je zapao osiromašeni uranijum.
Na godišnjem okupljanju drekavaca zauzet je jedinstven stav. Na estradi ima mjesta za sve.
Jedna beba ozbiljno mi se potužila na roditelje. U ishranu su joj uvrstili zamjensko mlijeko. Kao protivmjeru potražiće zamjenske roditelje.
Jedna zubić vila posjetila je jednog hrabrog dječaka u jednom selu i u snu odnijela mu jedan zubić. Ukoliko je vidite javite mu već nekako da joj pokaže preostale zube na javi.
Posljednja želja jednog ateiste. Samo Bože zdravlja.
Kad u skupštini pustite jednu buvu, mnogi se češkaju.
To što me niko ne razumije može značiti da pričam gluvim ili sam okružen strancima.
Moja zemlja je nekad bila nuklearna sila, a onda kao da je pukla atomska bomba.
Nekad su se sukobi završavali tako što bi popušili lulu mira. Danas nakon svakog sukoba samo ispušimo.
Pozdravlja Vas mandrak72, pisar i emisar jezika duga kao unska pruga