03.08.1994.god.

U rovu do nas čula se galama. Izgleda da je Pirgo pojeo svu pitu i govorili su mu da je svinja i da je ušao prvim nogama u korito. Šta je u međuvremenu radio sa zadnjim nogama nisam saznao, ali vjerujem kad bi kojim slučajem imao rep da bi vrtio radosno sa njim. No to je samo moja pretpostavka.

Zvrc je otišao po vodu. Nije se vratio do pred samu večer te smo poskapali od žeđi. Kaže da je pronašao pusto brdo. Nismo mogli da mu povjerujemo. U vukojebini pa pusto brdo. Slučaj za naučnike.

Za ručak opet nismo uzimali pasulj. Dovršavali smo posljednje zalihe hrane donešene od kuće. Crvenog luka ostalo je još jedan borbeni komplet. U rovu smo se složili da ga nećemo jesti za večeru. Sasvim je dovoljno što se čuju čarape.

Rižu smo opet preskočili. Najveći gubitnik bila je kobila Mica sa velikim krupnim očima kao u jedne Jasne iz tekstilne škole. Trebalo je opet pune manjerke vratiti nazad u komandu koja će istu proslijediti nimalo oduševljenim svinjama. Božo zvani Koza, koji je više ličio na morskog krastavca negoli na ostale sisare donio je cigarete svima. Tako da su oni koji puše čim im ponestane cigareta tražili da popuše i naše.

Kako sam dugački veš obukao dan prije, zbog dužine veša i slobodnog prostora na stranici ova informacija ušla je u dnevnik dan kasnije što istome ne umanjuje njenu važnost. „Ništa ljepše od ojeda u avgustu“ kaže stara latinska poslovica.