02.08.1994.god.

Smrzo sam se ko govno. Straža je protekla uredno. Pojedinci su slavili do duboko u noć, a onda je Borko S. zašao u međuprostor. Stigli su izviđači i pronašli ga upišanog i usranog u dubokom snu. Kažu da se u nevolji poznaju junaci. E Borko zasro si stvar ko klozetsku dasku.

Doručak. Slanina sapunjara bijela kao startas patike. Eh, ja sam oduvijek volio adidas, mada bi i nike bila osvježenje. Okolina nije loša. Ispred nas šuma, iza opet šuma. Osjećam se zaštićen ko međed. Ptičice pjevaju i nema naznaka djelovanja neprijatelja.

Ručak. Nismo uzimali manjerku sa pasuljom. Jeli smo pite sa sirom i crveni luk koji smo donijeli od kuće. Poslije toga ponovo smo se zavukli ko gušteri pod kamen u zemunici. Samo četvoronoške može da se uđe do ležaja. Pitam se kako su oni prethodnici izdržali toliko dugo.

Večera. Nismo uzimali rižu. Nije da nam se ne sviđa, ali je odvratna. Jedan iz komande kaže kako ni svinje neće da je jedu. Bratska solidarnost šta li je. Svejedno drago mi je da imamo istomišljenike. Zemunice povezuje odavno zapušteni šumski put. Po prvi put sam išao polagati minu. Nagaznu. Pravo je zadovoljstvo pronaći neposrano mjesto, gotovo kao pronaći parking u centru ili mjesto za sjesti u gradskom prevozu.

Nije bilo mnogo uzbuđenja, Radovan je opet izgubio u ajncu, a Tambura lupetao bez veze. Bolje bi bilo da ga zovu bubanj ili klepka. Ono zvono što nosi ovan predvodnik jer se sve kod njega u rovu vrti oko njega.