mandrak72

S ljudima je tako. Nikad se ne zna na koju će stranu prevagnuti. Uvijek tako malo fali.

Ovu neobičnu priču od jednog uglednika čuo sam prije par dana. Naime. Čitajući jednu debelu knjigu uglednik je ustanovio kako pri ruci nije imao niti jedan bukmarker, niti bilo šta slično što bi mu pomoglo, a kako je profesionalno zaboravljiv nije bilo smisla ni da pokuša da zapamti tamo neku stranicu u debeloj knjizi. Pribjegao je malom lukavstvu. Iz glave je posudio jednu dlaku postavivši je kao bukmarker.

Kako je knjiga bila debela a i uglednik je postao zaboravan, bukmarkera bi se sjetio tek onog trenutka kad bi mu zatrebao. Stoga je pribjegao dlakavoj verziji bukmarkera.

„Znaš proširio sam priču o dlakavom bukamrkeru“, pričao je on meni dok smo šetali gradom. „Ako se kojim slučajem desi da jednog dana izgubim kosu, svi će to povezati sa velikim brojem pročitanih knjiga“.

Nisam mu rekao ništa. Ne bi ni trebalo, ali lično mislim da nije u redu njegov čin. On se zaboravio da su mnogi drugi zapostavili knjigu jer su gadljivi na dlake.

Bože, kako je mala razlika koja dijeli takve intelektualce od onih koji to nisu postali. Za dlaku reklo bi se.

Ivica nije poput drugih. Nisu ni drugi poput njega. Sve od samog početka nije išlo na njegov mlin, a kad je tako onda je i brašno problem. Kako bez njega?

Nerijetko kad pokušavam objasniti ili uporediti neku vrijednost poslužim se brašnom. Bijelim. Ne da ja ne volim ono drugo, crno. Volim ja njega, ali u životu se sve radije uspoređuje s uspjehom.

Teško da će mi neko danas reći da je bijelo brašno simbol uspjeha, ali najbolje bi bilo da pita svoje roditelje ili još bolje njihove roditelje.

„Kako malo? Pa to je vreća brašna.“, znao bih reći kada bi neko omalovažavao vrijednost od 15-tak konvertibilnih maraka, „Pa to je mjesec dana hljeba u kući.“

U godinama kada je veliki odmor i svo ono vrijeme između njega najljepše doba teško će ko da misli i o brašnu. Vjerujem da to onda o tome nije mislio ni Ivica. Teško bi se našla pukotina između smijeha, kovrdžave kose i zajupurena osmjeha u koju bi ma i gram istog stao dok je u plavoj kecelji trčao za Milanom iz prvog „a“.

„Šuga“, pobjedonosno bi podviknuo čim ga je sustigao i bjesomučno se udaljavao ne skidajući osmjeh.

Nedugo nakon toga. Sve se promijenilo. Ivica je ostao s ove strane bedema iako po svim procjenama matematičara i majstora zavjere nije trebao.

„Zašto ga pozdravljaš? Trebao je otići kao i ostali. Ko zna, možda špijunira kad su smjene vojske na liniji, kakvim oružjem raspolažemo?“, nabrajao je jedan poznanik za stolom poprilično omamljen alkoholnim isparenjima.

Nisam želio da odgovorim. Glib u kojem smo se svi nalazili nije mi ostavljao prostora niti sam ga tražio da dotaknem njegovo dno. Glib je sasvim dovoljan da sve odnese đavolu. Suviše sam dobro znao Ivicu. Teško da je u tom momentu za njega bilo važnijih stvari od njegove glave i brašna. Nije ga bilo dovoljno, a kraj rata se nije ni nazirao.

Otud i brašno.

Kao što sam na samom početku rekao sve od samog početka nije išlo na njegov mlin. Ni završetak rata nije mnogo promijenio. Do posla se teško dolazilo. Pogotovo ako nisi „naš“, kao što ni sa druge strane bedema, te stalne barikade, nije bilo mjesta za „njihove“.

Prošle su godine. Rijeke je mnogo proteklo. Za neke je bilo hljeba, drugi su otišli negdje dalje za isto parče. Neki su prešli i granicu. U takvim momentima nalazimo sve manje osude za takve. Sudija gladnih usta drugačije izriče. Ne presuđuje, niti osuđuje. Sebi prebacuje.

Ivica nije.

Nije birao posao. Posao nije birao njega. S druge strane nije htjeo.

U takvim slučajevima posegao je za manje očekivanim riješenjem. Popeo se na krov svoje desetospratne zgrade malih stanova. Gledao je usnulu varoš na obali rijeka Une i Sane i tražio izlaz. Ispod njega tlo, hladno, blizo. Izvjesno. Činilo se na dohvat ruke. Nebo visoko, nedostupno. Neizvjesno.

Podigao je pogled koji je klizio panoramom grada. Kao mali vulkani su se uzdizali se tanki stubovi dima mješajući se sa sivim sumornim oblacima. Zima je štipala za nos i lice ozbiljnog dječaka kovrdžave kose. Ne, niko ga nije vidio dok je stajao na krovu i kao izvidnik u daljini tražio prve tragove zime.

„Dimnjake niko ne čisti“, pomisli, „eto meni kruha“.

„Hljeba ili kruha“, zlonamjerni bi našli zamjerku i na krovu. „Dimnjačar ili odžačar“. Dokoni bi uvijek tražili dlaku u jajetu. Ivica ne. On je tražio brašna. Hljeba.

Izdaleka sam ga primjetio. Gegao se dok je pravio male i kratke korake. Njegov radni kombinezon plave boje odavno je bio garav. Kao i njegovo lice. Ali osmijen nije mogao skriti.

„Bogami Ivice, pripazi se. Čuo sam da nešto mnogo švrćkaš. Znaš pričaju žene o tebi.“

Stavio bi prst na usne kao da od mene traži da sačuvam tajnu iako je nije bilo. Svejedno bila je to naša tajna. Zavjerenički bi namignuo i odgegao se prema ulazu u jednu od zgrada. Zastao sam čekajući trenutak kada će se njegova silueta pojaviti na krovu. Hrabro je koračao po krovu. Do dimnjaka. Svoga mlina. Bijelog brašna.

Zaista Ivica nije poput drugih. Ne kuka. Ne žali se. Njegovo garavo lice uvijek je nasmijano. Tu, pod oblacima. Iznad odžaka jedan mlin upravo melje priču. Čistu, bijelu poput brašna. Kakvu druga bi i mogla kad Ivica nije poput drugih.

Tu.

Iznad odžaka

Stara godina je još jednom odlučila da nam zavuče ruku duboko u džep. Ispratili smo je. Dok smo stajali na pragu i ispraćali je kao straog znanca zavukli smo i sami ruku u džep iščekujući da zamakne iza ugla i za njom ugasimo vanjsku svjetiljku. Paradokslano je da su samo oni sa šupljim džepovima imali za šta da se maše. Da li će to biti dovoljno za novi početak? Možda.

Svaki novi početak počinjao je upravo baš tako.