Ovih dana jedna misao vrzmala mi se baš po onom dijelu glave na koji mi se srušio čitav svijet davne 83-će kad sam dobio dvojku iz istorije kod nastavnice Radoslave, a Željko iz klupe iza mene prdnuo na velikom odmoru i pokazao na mene i sve to pred jednom Ivanom iz VIIa u koju smo bili zaljubljeni svi sa izborne nastave iz Hemije.
Tačku na moja razmišljanja dodatno je opteretila vijest koju sam pročitao u današnjim novinama. U njima se doslovno kaže da je NASA pronašla tragove života u svemiru.
E tu je moj problem.
90-e godine kad sam kad sam na tabli radio jedan od zadataka sa jednačinama sa više nepoznatih profesor Banjac se prekrstio lijepo mi je rekao.
„Ti mora da si pao sa Marsa. A sad to sve lijepo prepiši u svesku i pokaži roditeljima kakvog su naučnika poslali u školu.“
Od tada zbog moje šeprtljavosti često sebe pitam koliko je profesor bio u pravu.
Ako stvarno NASA dokaže da postoji život u svemiru onda je takođe moguće da sam ja pao sa Marsa. Ako je to tako onda ja ovdje dođem ko neki gastarbajter, što i nije neka stvar uzimajući u obzir kako se ovdje živi. Kako li je tamo gore ako ovamo dolaze na privremeni rad?
A onda sam se sjetio da sam ja takva šeprtlja i da bih samo ja uspio da uradim takvu stvar što je bila potvrda riječi moga profesora matematike.
Evo koristim prostor na blogu ukoliko ga NASA prati, a prema saznanjima po kojima bi na stranicama Wikileaks-a među brojnim objavljenim dokumentima trebao da se pojavi dokument koji govori tome u prilog iste bih zamolio jedno.
Molim NASU da ne ispituje ima li života u svemiru. Mnogo bi mi više značilo da ispitaju ima li ga ovdje kod nas.
Pozdravlja Vas mandrak72, visoko iznad one trešnje gdje kosovi još zvižduću.
[ Smijehom protiv uroka
]
30 Novembar, 2010 19:28
[ Priče iz Desetog sela
]
29 Novembar, 2010 10:18
„Mandrače72, ne valja se noću na izvor ići.“-odzvanjale su riječi koje sam nekoć davno mnogo puta čuo.
„Ali, kakve to veze ima. Izvor ko izvor, samo noć što je.“-kobajagi sam se junačio.
„Đavo ne ore ne kopa. Onaj koga ne spominjemo. Radije dalje ne pitaj.“-završio bi svaki dalji razgovor.
Čini mi se kao da su vijekovi minuli. Strahovi odloženi na tavne duše do nekih novih nedoumica. Do nekih novih raskršća na kojima nehajno odloženi novčići, šibice i ko zna kakve sitnice ne pukim slučajem razbacane opominju.
„Ponestaje vode. Ne bi bilo loše poći po nju prije mraka. Noć samo što nije.“-kao šilo kroz jutenu vreću probadale su me riječi.
Nije bilo razloga za strah, samo neka slutnja kao hladan peškir niz leđa skliznula je.
„Ne brini. Pohitaću čim prije da se vratim.“-dva velika kanistera bla su već u rukama.
Još jedan lijep i ne baš topal avgustovski dan vukao me je za rukav u pravcu izvora. Na tom izvoru sam često pio vode prolazeći kroz selo tokom dana. Radovao sam se tom susretu, ali jedan dio mene koji uvijek nekako šalje neke neobjašnjive impulse držao se previše rezervisano. To me je posebno zabrinjavalo. Volio sam njegovo mišljenje o svakoj dilemi pred kojom bih stajao.
„Šta je? Trta, aaa. Nisi ti bome neka junačina.“-korio sam oportunistu, skeptičara u sebi.
I dalje se nije javljao. Njegovo prisusutvo jasno sam osjećao. Nedostajala mi je ona njegova potreba da na sve opominje. Ne kažem da nekada nije bio u pravu, ali doza stalne borbe u meni davala mi je neku neobjašnjivu snagu, prpošnost.
Ovoga puta nije bilo toga. To me je uznemiravalo.
„Znaš nisi fer. Znam ja da se mi oko mnogo čega neslažemo, ali želim sukob. Želim argumente i činjenice.“-začikavao sam.
„Ej čovječe. Budi se.“-nisam posustajao.
Nije pomoglo moje izazivanje.
Sunce je zašlo iza brda. Ostalo je još nekih pola sata do mraka. Gledao sam u zelene livade i njive kako polako bezlično utanjaju u neko neodređeno sivilo, bojažljivo navlačeći plašt od pramenova izmaglice koja je gutala velike stogove sijena. Poput guje izmiljela, migoljila se u pravcu brda iza kojeg je netom sunce zašlo.
Iz razmišljanja i posmatranja slika oko sebe prenu me glas.
„Nisi se predomislio? Kako hoćeš.“-budio se glas sumnje u meni.
„Zašto bi se predomislio?“
„Ćutaću.“-umuknu glas u meni.
„Zašto ćuti. Bilo bi lakše da brblja sa mnon. Da me odgovara. Ubjeđuje. Bilo bi mi lakše i kad se duri i tek ponekad uzdahne glasno negodujući mojoj nezrelosti, lakomislenosti.“-bunio sam se u sebi.
Vijugavi seoski put sužavao se i opasno se naginjao prema Japrici prijeteći svaki čas da se sjuri u nju hladnu i prijeteću i skvasi mi noge u antilop cipelama. A Japrica nekako baš na tom mjestu ubrza kao kakvo čeljade pred nevrijeme kad žuri da pozatvara prozore i da se šćućuri pored peći koja je pucketala i prijeteći upućivala varnice nekome tamo kome nije bilo mjesta ispod krova.
A taj neko. Lutao je. Tražio. Čekao i sačekivao. Bio protjerivan, ali se iznova vraćao i tražio. Nudio. Obećavao.
Brestov most polako je gutala vrba i joha čineći ga mnogo manjim nego onda kada sam sjedio na njegovim rukohvatima, zabacivao udicu sa tek mrvicom domaćeg hljeba stisnutog u mrvicu na kraju pecaljke izazivajući najveće ribe na megdan.
Kao tijesna košulja nakon pranja stiskala me je majica. Dugmići pod vratom kao da su se spremali na jednostranu odluku da otkažu poslušnost i krenu svojim putem.
Most se sužavao svakim mojim korakom.
„Hajde. Šta si se ukočio. Pa ovuda si bar stotinu puta prošao. Poznaš svaku stopu.“-kuražio sam se.
Moji koraci odzvanjali su tupo i nekoliko decibela glasnije nego je bilo neophodno. Poput vojske u panici. Nije bilo jasnog reskog koraka. Koraka koji odiše sigurnošću. Zadatkom.
Bio je to korak nevjernika. Sav ustreptao i nesiguran kao kakvog đaka koji nije naučio pjesmicu i stalno pogledava na sat mjereći razdaljinu od kazaljki koje su kao škarama sjekle preostalo vrijeme, bolno obeshrabren, brzinom i odlušnošću učiteljice da kazni nespremne.
Koraci su bubnjali. Srce je ludački lupalo. Činilo se kao da se utrkuju tih dvadeset i jedan metar.
„Neko ide za mnom. Trči.“-paničan strah uvlačio mi se ispod majice i vrškovima noktiju izvlačio i posljednje trnce za koje sam smatrao da su odavno iščeznuli još onog utorka kad je povelika sova u gluvo doba noći tik iznad glave krenula u lov na mrtvoj straži.
Ubrzao sam korak. Most kao da je rastao, a njegov kraj sužavao se i nastojao da me zaustavi. U ruke preda.
Nije bilo moguće ići napred. Stao sam. Kao kamen oteželi kanisteri bolno jeknuše dok sam ih ispuštao pored sebe.
Čuo sam samo svoj glas kako dišem. Sve oko mene je umuklo. Očekivao sam ledene ruke. Hladan dah na vratu.
Tren.
Kao vječnost.
„Šta čeka? Ja dalje ne mogu.“-preklinjao sam da se već jednom sve završi.
Ništa.
Ništa se nije čulo. Čak ni Japrica.
„Koga si očekivao ovdje?“-unutrašnji glas sumnje nekako plastičan i hladan me prenu iz obamrlosti.
„Ja, ja. Ne znam.“-zamuckivao sam.
„Ono što ne vidiš i ne postoji. Čega se onda plašiš?“
Nisam ništa odgovarao. Nisam ni znao da li trebam.
„Sumnjaš u sebe stari. Nikoga nema da te zaštiti.“-glas mu je pomalo prelazio u cerekanje.
Nikada mu nije bio takav glas. Bio je svakakav ali tako jeziv nikad.
Ohrabren njegovim prisustvom, ali zabrinut otupjelim osjećajima uplaših se.
„Ako kažeš da ono što ne vidim i ne postoji, čemu onda zaštita. Od koga?“-sagnuo sam se da ponovo podignem kanistere.
Noć je polako osvajala drum i šumovite obronke što su se šćućurili pored puta u slatkom drijemežu. Tek ponekad začuo bih kako se onako sneni premeću po postelji, a vrhovima granja češkaju u neznanju o svemu onome što me muči.
Moj unutrašnji glas je zaćutao. Osjećao sam da me prati. Prati svki moj korak. Čitajući moja pitanja i sumnje. Tumačeći moj strah i nedoumice.
Trudio sam se da mislim o izvoru. Odakle je sve poteklo. O vodi koju neizostavno trebam. O ručicama koje će nespretno zahvatati vode u dlanove dok im budem polijevao da se jutrom umiju i uklone posljednje tragove snova i borica nastalih od veženih jastučnica moje bake.
Kao prva rakija kad potekne iz kotla slabašan zvuk mi dade do znanja da sam stigao blizu izvora. Laknulo mi je.
„Babin točak.“-za sebe ponovih.
Bio je uređen. Uredno ozidan od kamena sa klupicom pored za sjesti čudno se bjelasao u noći.
Za tren posla kanister je stajao ispod cijevi gutajući prve gutljaje. Bio je žedan. Jako.
I ja sam bio žedan. Strah od maloprije isušio mi je grlo.
Maknuo sam kanister i dlanovima zahvatio vode. Bila je hladna. Prijala je.
Ponovo sam sjeo. Noć je obgrlila šumu koja se spustila do samog izvora. Do klupice na kojoj sam čekao da se kanister napuni. Nije išlo tako brzo kako bih želio.
Neka prijatna jeza ohrabrivala me je dok sam sjedio na klupici i čekao. Nisam se kretao. Osluškivao sam. Bio sam u poziciji da prvi opazim. Godine straže jasno su mi omogućavale da prepoznam ježa koji goru lomi dok hoda i krši sitne grančice pod nogama, a hukće kao čovjek kad ide uz poveliku stranu.
„Ej. Junačino. Nikoga se ti ne bojiš. Sa tvojih trista kopalja ne vidim tog megdandžiju koji bi ti na put stao.“-kuražio sam staroga lovca.
„Nego jesi li ti kakav rođak onom Brankovom ježu?“
„Ih. Kako nisam. Pa sav sam na njega.“-zaškilji onim svojim kao ugalj mrkim sitnim očicama koje su se presijavale na mjesecu što se nalaktio baš na onu topolu pored stare vodenice.
„Nemoj mi još reći da si njegov savremenik.“-bockao sam ga, njega sa trista i ko zna još koliko bodlji.
„A ti nađi razliku ako sumnjaš.“-nije se nimalo zbunio.
„Ajd živio. Moram neka posla obaviti kod kuma.“-nastavi on svojim putem.
Posmatrao sam njegova bodljava leđa dok se sav nekako njihao dok je odmicao pored mene nekim svojim stazama.
Znao je kuda ide. Nije me se uplašio.
„Ej zemljače.“-ponovo me nazva.
„Reci.“
„Da ne vjerujem u sebe ni još trista bodlji ne bi mi pomoglo. Zato se ni tebe ne uplaših.“
Bio je u pravu. Nijednim svojim pokretom nije odavao strah. Vjerovao je u sebe.
Zažmirio sam. Osjećao sam se mnogo bolje. Noć prepuna zvukova kao simfonija umirivala je sva moja čula. Nisam gledao u nebo ali jasno sam znao da me gledaju milioni zvijezda i ko zna koliko svjetova.
Kao u laboratoriji gledali su u mene i radili analize i zaključke. Ne bi bilo u redu da ja pokusni primjerak pokazujem slabosti. Slušao sam žamor vode dok je kanister gasio žeđ veselo klokotajući. Bio je blizu.
Pogledao sam na sat na mjesečini. Prošlo je tek desetak minuta.
Drugi kanister je bio na svome mjestu. Ožednio.
Udobnije sam se namjestio na klupi i duboko zavukao ruke u džepove i ispružio noge. Žmirio sam opet i osluškivao zvukove oko mene.
Lagani klokot vode uspavljivao me je. Nisam se opirao, ali nisam ni snu dopustio da me uzme pod svoje. Omamljujući klokot vode i žednog kanistera igrao se tonovima. Neki od njih nalikovali su riječima.
Nisam uspio razumjeti niti jednu riječ. Ali po intenzitetu izmijenjenih riječi činilo mi se da se nešto važno dešava. Sprema. Časkom bi klokot vode nadglasao kanister, a očas posla bi kanister svojim gutljajima vodio glavnu riječ. Nije to bila svađa. Više neka rasprava. Kao dva odrasla čovjeka smjenjivali su se. Razgovarali. Dizali tonove, a najteže od svega bilo je moje nerazumijevanje tog jezika odavno izumrlog ulaskom gradskog vodovoda u gradska i prigradska naselja.
Odjednom razgovor umuknu.
Nestade sve ustreptalosti, šuma umuknu i sve što u njoj se zeteče. Kao nožem presječena tišina bolno zapara uši. Možda koji decibel više od prijašnjeg razgovora. Čak i od mog disanja koje je ponovo postalo bučno, ubrzano.
Talasi hladnog vazduha poput zrelih krušaka padali su po meni.
Neko je bio tu. Blizu.
Neko nevidljiv. Zao.
Svakoga momenta očekivao sam glas. Sve ostalo bilo bi iznenađenje. Treperilo je oko mene, u meni. Povijao sam se kao breza na vjetru, neotporan i kao konac tankim granama rukama nemoćan da stanem u gard.
„Borba.“-bljesnu iskra u meni.
Od straha umor mi se učini kao nepodnošljiv teg koji je stajao neuporebljiv u mojim rukama, na ramenima koja se objesiše poput kabanice nakvašene kišom.
Čekao sam.
„Zar opet?“-po prvi put se oglasih.
Nesigurni glas kao u pubertetlije sa tek promoljenim maljama ispod nosa učini me još ranjivijim.
Nakašljah se. Zagrcnuh.
„Ko si ti?“-uputih pitanje u najtamniji kutak oko Babinog točka očekujući da je nezvan i neznan baš tu, u najcrnjem kutku, najdubljem mraku, siguran u sebe i s očitom prednošću što ga ne vidim.
Potraja to neko vrijeme.
Osjećao sam da sprema nešto.
„Znaš ti dobro. Ti si me hranio. Učinio jakim.“-poznat glas skeptika u meni stao je na njegovu stranu.
„Izdajice. Stao si na njegovu stranu.“-razaznavao sam višeglasje u njihovom glasu.
„Nisam dalje mogao čekati na tebe slaba i neodlučna.“-podiže glas.
Nisam bio siguran gdje sam to bio slab i neodlučan.
Nisam ništa pitao. Nisam znao odgovor, ali nisam ga htio dalje hraniti i najmanjom mogućnošću da mi protivrječi i zbuni.
„Zašto si pošao na izvor noću? Znaš i sam koliko sam bio protiv. Znaš li da sam ćutao jer ni svo moje zvocanje ne bi te zaustavilo. Tašt si mandrače72.“-kinjio me.
„Voda je za piće. Nisam joj došao s drugim razlozima. Čisto mi je srce i duša kao što je čista i voda što iz točka ide.“-gorljivo sam se branio.
„Ti si u redu.“-neznan glas stade mi u zaštitu.
Nisam poznavao glas. Nije ni djelovao neprijateljski. Čak šta više djelovao je zaštitnički.
„Ne smiješ sumnjati u sebe.“-nastavi on.
„Eto ja tako volim da prozborim koju. Ubi me čamotinja. Ne zamjeri na mom nenajavljenom dolasku.“-glas mu je postajao sve topliji, sve melodičniji.
„Sumnja je rđav partner. Znam ja nju tu oholu ljubavnicu.“-kinjio je mojeg mučitelja.
„Generalno gledano svi mi imamo svoje probleme. Nositi se s njima je borba neprestana. Može li se sve to izdržati?“-govorljivi neznanac iz najdubljeg mraka nastavi.
„Reko´, može li se? Kako ide?“-upita.
„Ide kako može.“-odgovorih.
„Moglo bi bolje. Moglo bi, razuman si čovjek.“-nastavi neznani.
„Znam da bi moglo, no ne snalazim se u ova luda vremena.“
„Eto vidiš neki se i snalaze. Doduše ima tu i nekih ustupaka. Svejedno sve ima cijenu.“-zastade.
„Neke cijene ne mogu platiti.“
„Možemo se cjenjkati. U trgovini uvijek postoje zainteresovani za prodaju i kupnju. S obe strane robe postoje motivi. Postići dobru cijenu žele dvije strane. Trgovina je možda najstarije zanimanje.“
„Nisam ja vješt trgovac. Ne umijem ja dobru cijenu postići. Novac nije područje koje dobro poznajem. Tek sastavljam kraj s krajem.“
„Ne trguje se samo novcem.“
„Znam ja da je novac najbolji prijatelj trgovine. Šta vi tražite, čime trgujete?“
„Ja ne trgujem. Ja gotovo poklanjam.“
„Zauzvrat nešto tražiš. Dušu možda?“-upitah.
„Dalo bi se razgovarati o tome.“
„Duša nije na prodaju.“
„Saslušaj ponudu s moje strane.“
„Ne. Ne i ne. Ne prodajem dušu.“
Što sam ja više odbijao ponude, one su bile izdašnije. Mijenjale se robe i ponude, ali jedino se dušom trgovalo.
Panično sam zagledao prema kanisteru. Želio sam da se što prije bude pun i da se vratim putem kojim sam i došao do izvora. Drugi putevi me nisu zanimali.
Još jedan glas se umiješa. Prijatan starački glas. Djelovao je kao glas starice koja sjedi pored unučeta i ušuškava ga u postelju.
„Dede jabuko babina. Samo se ti utopli. Ništa se ti ne boj. Noć je samo vrijeme kad se dan odmara. Kad počiva gore iznad Crnog vrha čekajući novo jutro. Očas će on. Samo da strče onako bosonog raširenih ruku. Odmoran.“
„Jel noću svi spavaju bako.“
„Noć je za odmora sine moj. Duša da odmori, tijelo da otpočine.“
„Ima li neko da ne spava?“
„Đavo sine. Đavo ne ore i ne kopa te nikad nije umoran i ne odustaje.“-odgovori mu baka.
„Samo ti spavaj čedo, baka je pored tebe. Nikome ja ne dam na tebe.“
Glas umuknu. Tiše od najtiše slutnje. Žubor vode me rasni. Vrati na mjesto zbivanja.
„Igraš se vatrom.“-odzvanjao je plameni glas neznaca.
Ohrabren glasom starice koja je jasno stavila do znanja na čijoj je strani odlučih da krenem u protivnapad.
„Misliš li da si dovoljno jak. Koga ti u stvari imaš?“
„Mnoge. A koga ti imaš?“-pokušao je vratiti lopticu.
„Imam sve ono što ti nikad nećeš imati. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Za razliku od tebe mene čekaju i potreban sam im, a ti. Ti čekaš u zasjedi. Podmuklo. Hraniš se strahom, malodušnošću. Ne pomažeš, ucjenjuješ. Ti ne znaš šta je bol, patnja. Suza u dječijem oku zbog polomljene igračke. Radost koju izazovu osmjesi dok ih prskam hladnom vodom pri jutarnjem umivanju. Ne ništa ti ne znaš. Eto i ovaj izvor se zove Babin točak i na pogrešnom si terenu nezvani momče.“
Oživje i glas starice koja stade na moju stranu.
„Ako, ako čedo moje. Nije noć crna koliko može duša biti, te ne vidi sebe samog a kamoli druge pa joj svi smetaju i niko joj ne valja. Stalno traži sukobe i sije razdore.“
Oživje i šuma. Kanister se javi presipajući višak vode. Osjetih da šuma za mene diše dok su mi pluća uzimala svježeg daha. Osjetio sam snagu. Neopisivo sampouzdanje.
Tren poslije kanisteri su već bili u rukama. Put je bio čist. Mjesec okružen zvijezdama obasjavao mi je put do kuće.
Brestovi most okupan mjesečinom bjelasao se u noći. Zastao sam na polovini mosta. Osluškivao sam žubor vode koji me vrati u godine djetinjstva, bezbrižne i netom minule tek iza johe na korak od mene.
„Zažališ li ponekad što je sve prošlo?“-prozva me djetinjstvo glasom raspuklim poput dozrele dinje i mirisom iste na stolu.
„Da nije bilo takvo kakvo jeste zar bi ga se sad sjetio. Često pomislim na tebe, na ljude koji su mi obojili najljepše stranice djetinjstva. Na ljude čije tragove još ponekad tražim u sjeniku, ljeskaru sa mnoštvom neispričanih priča. Ali život teče. Jedno drugačije djetinjstvo proživljavam sada mada brižnije. Idemo dalje.“-uzeh kanistere i nastavih dalje.
Brestovi most je ostao iza. Babin točak je ostao da priča svoje priče.
A mene su čekali moji najdraži. Tražili su priču. Djetinjstvu koje pored mene protiče one su vjetar u jedra. Hrabro plovi moja posada iščekujući novog člana.
Iza Crnog vrha rađao se novi dan.
Pozdravlja vas mandrak72, s osmjehom koji ne priznaje poraze.
„Ali, kakve to veze ima. Izvor ko izvor, samo noć što je.“-kobajagi sam se junačio.
„Đavo ne ore ne kopa. Onaj koga ne spominjemo. Radije dalje ne pitaj.“-završio bi svaki dalji razgovor.
Čini mi se kao da su vijekovi minuli. Strahovi odloženi na tavne duše do nekih novih nedoumica. Do nekih novih raskršća na kojima nehajno odloženi novčići, šibice i ko zna kakve sitnice ne pukim slučajem razbacane opominju.
„Ponestaje vode. Ne bi bilo loše poći po nju prije mraka. Noć samo što nije.“-kao šilo kroz jutenu vreću probadale su me riječi.
Nije bilo razloga za strah, samo neka slutnja kao hladan peškir niz leđa skliznula je.
„Ne brini. Pohitaću čim prije da se vratim.“-dva velika kanistera bla su već u rukama.
Još jedan lijep i ne baš topal avgustovski dan vukao me je za rukav u pravcu izvora. Na tom izvoru sam često pio vode prolazeći kroz selo tokom dana. Radovao sam se tom susretu, ali jedan dio mene koji uvijek nekako šalje neke neobjašnjive impulse držao se previše rezervisano. To me je posebno zabrinjavalo. Volio sam njegovo mišljenje o svakoj dilemi pred kojom bih stajao.
„Šta je? Trta, aaa. Nisi ti bome neka junačina.“-korio sam oportunistu, skeptičara u sebi.
I dalje se nije javljao. Njegovo prisusutvo jasno sam osjećao. Nedostajala mi je ona njegova potreba da na sve opominje. Ne kažem da nekada nije bio u pravu, ali doza stalne borbe u meni davala mi je neku neobjašnjivu snagu, prpošnost.
Ovoga puta nije bilo toga. To me je uznemiravalo.
„Znaš nisi fer. Znam ja da se mi oko mnogo čega neslažemo, ali želim sukob. Želim argumente i činjenice.“-začikavao sam.
„Ej čovječe. Budi se.“-nisam posustajao.
Nije pomoglo moje izazivanje.
Sunce je zašlo iza brda. Ostalo je još nekih pola sata do mraka. Gledao sam u zelene livade i njive kako polako bezlično utanjaju u neko neodređeno sivilo, bojažljivo navlačeći plašt od pramenova izmaglice koja je gutala velike stogove sijena. Poput guje izmiljela, migoljila se u pravcu brda iza kojeg je netom sunce zašlo.
Iz razmišljanja i posmatranja slika oko sebe prenu me glas.
„Nisi se predomislio? Kako hoćeš.“-budio se glas sumnje u meni.
„Zašto bi se predomislio?“
„Ćutaću.“-umuknu glas u meni.
„Zašto ćuti. Bilo bi lakše da brblja sa mnon. Da me odgovara. Ubjeđuje. Bilo bi mi lakše i kad se duri i tek ponekad uzdahne glasno negodujući mojoj nezrelosti, lakomislenosti.“-bunio sam se u sebi.
Vijugavi seoski put sužavao se i opasno se naginjao prema Japrici prijeteći svaki čas da se sjuri u nju hladnu i prijeteću i skvasi mi noge u antilop cipelama. A Japrica nekako baš na tom mjestu ubrza kao kakvo čeljade pred nevrijeme kad žuri da pozatvara prozore i da se šćućuri pored peći koja je pucketala i prijeteći upućivala varnice nekome tamo kome nije bilo mjesta ispod krova.
A taj neko. Lutao je. Tražio. Čekao i sačekivao. Bio protjerivan, ali se iznova vraćao i tražio. Nudio. Obećavao.
Brestov most polako je gutala vrba i joha čineći ga mnogo manjim nego onda kada sam sjedio na njegovim rukohvatima, zabacivao udicu sa tek mrvicom domaćeg hljeba stisnutog u mrvicu na kraju pecaljke izazivajući najveće ribe na megdan.
Kao tijesna košulja nakon pranja stiskala me je majica. Dugmići pod vratom kao da su se spremali na jednostranu odluku da otkažu poslušnost i krenu svojim putem.
Most se sužavao svakim mojim korakom.
„Hajde. Šta si se ukočio. Pa ovuda si bar stotinu puta prošao. Poznaš svaku stopu.“-kuražio sam se.
Moji koraci odzvanjali su tupo i nekoliko decibela glasnije nego je bilo neophodno. Poput vojske u panici. Nije bilo jasnog reskog koraka. Koraka koji odiše sigurnošću. Zadatkom.
Bio je to korak nevjernika. Sav ustreptao i nesiguran kao kakvog đaka koji nije naučio pjesmicu i stalno pogledava na sat mjereći razdaljinu od kazaljki koje su kao škarama sjekle preostalo vrijeme, bolno obeshrabren, brzinom i odlušnošću učiteljice da kazni nespremne.
Koraci su bubnjali. Srce je ludački lupalo. Činilo se kao da se utrkuju tih dvadeset i jedan metar.
„Neko ide za mnom. Trči.“-paničan strah uvlačio mi se ispod majice i vrškovima noktiju izvlačio i posljednje trnce za koje sam smatrao da su odavno iščeznuli još onog utorka kad je povelika sova u gluvo doba noći tik iznad glave krenula u lov na mrtvoj straži.
Ubrzao sam korak. Most kao da je rastao, a njegov kraj sužavao se i nastojao da me zaustavi. U ruke preda.
Nije bilo moguće ići napred. Stao sam. Kao kamen oteželi kanisteri bolno jeknuše dok sam ih ispuštao pored sebe.
Čuo sam samo svoj glas kako dišem. Sve oko mene je umuklo. Očekivao sam ledene ruke. Hladan dah na vratu.
Tren.
Kao vječnost.
„Šta čeka? Ja dalje ne mogu.“-preklinjao sam da se već jednom sve završi.
Ništa.
Ništa se nije čulo. Čak ni Japrica.
„Koga si očekivao ovdje?“-unutrašnji glas sumnje nekako plastičan i hladan me prenu iz obamrlosti.
„Ja, ja. Ne znam.“-zamuckivao sam.
„Ono što ne vidiš i ne postoji. Čega se onda plašiš?“
Nisam ništa odgovarao. Nisam ni znao da li trebam.
„Sumnjaš u sebe stari. Nikoga nema da te zaštiti.“-glas mu je pomalo prelazio u cerekanje.
Nikada mu nije bio takav glas. Bio je svakakav ali tako jeziv nikad.
Ohrabren njegovim prisustvom, ali zabrinut otupjelim osjećajima uplaših se.
„Ako kažeš da ono što ne vidim i ne postoji, čemu onda zaštita. Od koga?“-sagnuo sam se da ponovo podignem kanistere.
Noć je polako osvajala drum i šumovite obronke što su se šćućurili pored puta u slatkom drijemežu. Tek ponekad začuo bih kako se onako sneni premeću po postelji, a vrhovima granja češkaju u neznanju o svemu onome što me muči.
Moj unutrašnji glas je zaćutao. Osjećao sam da me prati. Prati svki moj korak. Čitajući moja pitanja i sumnje. Tumačeći moj strah i nedoumice.
Trudio sam se da mislim o izvoru. Odakle je sve poteklo. O vodi koju neizostavno trebam. O ručicama koje će nespretno zahvatati vode u dlanove dok im budem polijevao da se jutrom umiju i uklone posljednje tragove snova i borica nastalih od veženih jastučnica moje bake.
Kao prva rakija kad potekne iz kotla slabašan zvuk mi dade do znanja da sam stigao blizu izvora. Laknulo mi je.
„Babin točak.“-za sebe ponovih.
Bio je uređen. Uredno ozidan od kamena sa klupicom pored za sjesti čudno se bjelasao u noći.
Za tren posla kanister je stajao ispod cijevi gutajući prve gutljaje. Bio je žedan. Jako.
I ja sam bio žedan. Strah od maloprije isušio mi je grlo.
Maknuo sam kanister i dlanovima zahvatio vode. Bila je hladna. Prijala je.
Ponovo sam sjeo. Noć je obgrlila šumu koja se spustila do samog izvora. Do klupice na kojoj sam čekao da se kanister napuni. Nije išlo tako brzo kako bih želio.
Neka prijatna jeza ohrabrivala me je dok sam sjedio na klupici i čekao. Nisam se kretao. Osluškivao sam. Bio sam u poziciji da prvi opazim. Godine straže jasno su mi omogućavale da prepoznam ježa koji goru lomi dok hoda i krši sitne grančice pod nogama, a hukće kao čovjek kad ide uz poveliku stranu.
„Ej. Junačino. Nikoga se ti ne bojiš. Sa tvojih trista kopalja ne vidim tog megdandžiju koji bi ti na put stao.“-kuražio sam staroga lovca.
„Nego jesi li ti kakav rođak onom Brankovom ježu?“
„Ih. Kako nisam. Pa sav sam na njega.“-zaškilji onim svojim kao ugalj mrkim sitnim očicama koje su se presijavale na mjesecu što se nalaktio baš na onu topolu pored stare vodenice.
„Nemoj mi još reći da si njegov savremenik.“-bockao sam ga, njega sa trista i ko zna još koliko bodlji.
„A ti nađi razliku ako sumnjaš.“-nije se nimalo zbunio.
„Ajd živio. Moram neka posla obaviti kod kuma.“-nastavi on svojim putem.
Posmatrao sam njegova bodljava leđa dok se sav nekako njihao dok je odmicao pored mene nekim svojim stazama.
Znao je kuda ide. Nije me se uplašio.
„Ej zemljače.“-ponovo me nazva.
„Reci.“
„Da ne vjerujem u sebe ni još trista bodlji ne bi mi pomoglo. Zato se ni tebe ne uplaših.“
Bio je u pravu. Nijednim svojim pokretom nije odavao strah. Vjerovao je u sebe.
Zažmirio sam. Osjećao sam se mnogo bolje. Noć prepuna zvukova kao simfonija umirivala je sva moja čula. Nisam gledao u nebo ali jasno sam znao da me gledaju milioni zvijezda i ko zna koliko svjetova.
Kao u laboratoriji gledali su u mene i radili analize i zaključke. Ne bi bilo u redu da ja pokusni primjerak pokazujem slabosti. Slušao sam žamor vode dok je kanister gasio žeđ veselo klokotajući. Bio je blizu.
Pogledao sam na sat na mjesečini. Prošlo je tek desetak minuta.
Drugi kanister je bio na svome mjestu. Ožednio.
Udobnije sam se namjestio na klupi i duboko zavukao ruke u džepove i ispružio noge. Žmirio sam opet i osluškivao zvukove oko mene.
Lagani klokot vode uspavljivao me je. Nisam se opirao, ali nisam ni snu dopustio da me uzme pod svoje. Omamljujući klokot vode i žednog kanistera igrao se tonovima. Neki od njih nalikovali su riječima.
Nisam uspio razumjeti niti jednu riječ. Ali po intenzitetu izmijenjenih riječi činilo mi se da se nešto važno dešava. Sprema. Časkom bi klokot vode nadglasao kanister, a očas posla bi kanister svojim gutljajima vodio glavnu riječ. Nije to bila svađa. Više neka rasprava. Kao dva odrasla čovjeka smjenjivali su se. Razgovarali. Dizali tonove, a najteže od svega bilo je moje nerazumijevanje tog jezika odavno izumrlog ulaskom gradskog vodovoda u gradska i prigradska naselja.
Odjednom razgovor umuknu.
Nestade sve ustreptalosti, šuma umuknu i sve što u njoj se zeteče. Kao nožem presječena tišina bolno zapara uši. Možda koji decibel više od prijašnjeg razgovora. Čak i od mog disanja koje je ponovo postalo bučno, ubrzano.
Talasi hladnog vazduha poput zrelih krušaka padali su po meni.
Neko je bio tu. Blizu.
Neko nevidljiv. Zao.
Svakoga momenta očekivao sam glas. Sve ostalo bilo bi iznenađenje. Treperilo je oko mene, u meni. Povijao sam se kao breza na vjetru, neotporan i kao konac tankim granama rukama nemoćan da stanem u gard.
„Borba.“-bljesnu iskra u meni.
Od straha umor mi se učini kao nepodnošljiv teg koji je stajao neuporebljiv u mojim rukama, na ramenima koja se objesiše poput kabanice nakvašene kišom.
Čekao sam.
„Zar opet?“-po prvi put se oglasih.
Nesigurni glas kao u pubertetlije sa tek promoljenim maljama ispod nosa učini me još ranjivijim.
Nakašljah se. Zagrcnuh.
„Ko si ti?“-uputih pitanje u najtamniji kutak oko Babinog točka očekujući da je nezvan i neznan baš tu, u najcrnjem kutku, najdubljem mraku, siguran u sebe i s očitom prednošću što ga ne vidim.
Potraja to neko vrijeme.
Osjećao sam da sprema nešto.
„Znaš ti dobro. Ti si me hranio. Učinio jakim.“-poznat glas skeptika u meni stao je na njegovu stranu.
„Izdajice. Stao si na njegovu stranu.“-razaznavao sam višeglasje u njihovom glasu.
„Nisam dalje mogao čekati na tebe slaba i neodlučna.“-podiže glas.
Nisam bio siguran gdje sam to bio slab i neodlučan.
Nisam ništa pitao. Nisam znao odgovor, ali nisam ga htio dalje hraniti i najmanjom mogućnošću da mi protivrječi i zbuni.
„Zašto si pošao na izvor noću? Znaš i sam koliko sam bio protiv. Znaš li da sam ćutao jer ni svo moje zvocanje ne bi te zaustavilo. Tašt si mandrače72.“-kinjio me.
„Voda je za piće. Nisam joj došao s drugim razlozima. Čisto mi je srce i duša kao što je čista i voda što iz točka ide.“-gorljivo sam se branio.
„Ti si u redu.“-neznan glas stade mi u zaštitu.
Nisam poznavao glas. Nije ni djelovao neprijateljski. Čak šta više djelovao je zaštitnički.
„Ne smiješ sumnjati u sebe.“-nastavi on.
„Eto ja tako volim da prozborim koju. Ubi me čamotinja. Ne zamjeri na mom nenajavljenom dolasku.“-glas mu je postajao sve topliji, sve melodičniji.
„Sumnja je rđav partner. Znam ja nju tu oholu ljubavnicu.“-kinjio je mojeg mučitelja.
„Generalno gledano svi mi imamo svoje probleme. Nositi se s njima je borba neprestana. Može li se sve to izdržati?“-govorljivi neznanac iz najdubljeg mraka nastavi.
„Reko´, može li se? Kako ide?“-upita.
„Ide kako može.“-odgovorih.
„Moglo bi bolje. Moglo bi, razuman si čovjek.“-nastavi neznani.
„Znam da bi moglo, no ne snalazim se u ova luda vremena.“
„Eto vidiš neki se i snalaze. Doduše ima tu i nekih ustupaka. Svejedno sve ima cijenu.“-zastade.
„Neke cijene ne mogu platiti.“
„Možemo se cjenjkati. U trgovini uvijek postoje zainteresovani za prodaju i kupnju. S obe strane robe postoje motivi. Postići dobru cijenu žele dvije strane. Trgovina je možda najstarije zanimanje.“
„Nisam ja vješt trgovac. Ne umijem ja dobru cijenu postići. Novac nije područje koje dobro poznajem. Tek sastavljam kraj s krajem.“
„Ne trguje se samo novcem.“
„Znam ja da je novac najbolji prijatelj trgovine. Šta vi tražite, čime trgujete?“
„Ja ne trgujem. Ja gotovo poklanjam.“
„Zauzvrat nešto tražiš. Dušu možda?“-upitah.
„Dalo bi se razgovarati o tome.“
„Duša nije na prodaju.“
„Saslušaj ponudu s moje strane.“
„Ne. Ne i ne. Ne prodajem dušu.“
Što sam ja više odbijao ponude, one su bile izdašnije. Mijenjale se robe i ponude, ali jedino se dušom trgovalo.
Panično sam zagledao prema kanisteru. Želio sam da se što prije bude pun i da se vratim putem kojim sam i došao do izvora. Drugi putevi me nisu zanimali.
Još jedan glas se umiješa. Prijatan starački glas. Djelovao je kao glas starice koja sjedi pored unučeta i ušuškava ga u postelju.
„Dede jabuko babina. Samo se ti utopli. Ništa se ti ne boj. Noć je samo vrijeme kad se dan odmara. Kad počiva gore iznad Crnog vrha čekajući novo jutro. Očas će on. Samo da strče onako bosonog raširenih ruku. Odmoran.“
„Jel noću svi spavaju bako.“
„Noć je za odmora sine moj. Duša da odmori, tijelo da otpočine.“
„Ima li neko da ne spava?“
„Đavo sine. Đavo ne ore i ne kopa te nikad nije umoran i ne odustaje.“-odgovori mu baka.
„Samo ti spavaj čedo, baka je pored tebe. Nikome ja ne dam na tebe.“
Glas umuknu. Tiše od najtiše slutnje. Žubor vode me rasni. Vrati na mjesto zbivanja.
„Igraš se vatrom.“-odzvanjao je plameni glas neznaca.
Ohrabren glasom starice koja je jasno stavila do znanja na čijoj je strani odlučih da krenem u protivnapad.
„Misliš li da si dovoljno jak. Koga ti u stvari imaš?“
„Mnoge. A koga ti imaš?“-pokušao je vratiti lopticu.
„Imam sve ono što ti nikad nećeš imati. Prošlost, sadašnjost i budućnost. Za razliku od tebe mene čekaju i potreban sam im, a ti. Ti čekaš u zasjedi. Podmuklo. Hraniš se strahom, malodušnošću. Ne pomažeš, ucjenjuješ. Ti ne znaš šta je bol, patnja. Suza u dječijem oku zbog polomljene igračke. Radost koju izazovu osmjesi dok ih prskam hladnom vodom pri jutarnjem umivanju. Ne ništa ti ne znaš. Eto i ovaj izvor se zove Babin točak i na pogrešnom si terenu nezvani momče.“
Oživje i glas starice koja stade na moju stranu.
„Ako, ako čedo moje. Nije noć crna koliko može duša biti, te ne vidi sebe samog a kamoli druge pa joj svi smetaju i niko joj ne valja. Stalno traži sukobe i sije razdore.“
Oživje i šuma. Kanister se javi presipajući višak vode. Osjetih da šuma za mene diše dok su mi pluća uzimala svježeg daha. Osjetio sam snagu. Neopisivo sampouzdanje.
Tren poslije kanisteri su već bili u rukama. Put je bio čist. Mjesec okružen zvijezdama obasjavao mi je put do kuće.
Brestovi most okupan mjesečinom bjelasao se u noći. Zastao sam na polovini mosta. Osluškivao sam žubor vode koji me vrati u godine djetinjstva, bezbrižne i netom minule tek iza johe na korak od mene.
„Zažališ li ponekad što je sve prošlo?“-prozva me djetinjstvo glasom raspuklim poput dozrele dinje i mirisom iste na stolu.
„Da nije bilo takvo kakvo jeste zar bi ga se sad sjetio. Često pomislim na tebe, na ljude koji su mi obojili najljepše stranice djetinjstva. Na ljude čije tragove još ponekad tražim u sjeniku, ljeskaru sa mnoštvom neispričanih priča. Ali život teče. Jedno drugačije djetinjstvo proživljavam sada mada brižnije. Idemo dalje.“-uzeh kanistere i nastavih dalje.
Brestovi most je ostao iza. Babin točak je ostao da priča svoje priče.
A mene su čekali moji najdraži. Tražili su priču. Djetinjstvu koje pored mene protiče one su vjetar u jedra. Hrabro plovi moja posada iščekujući novog člana.
Iza Crnog vrha rađao se novi dan.
Pozdravlja vas mandrak72, s osmjehom koji ne priznaje poraze.
[ Mandrakizmi
]
23 Novembar, 2010 00:20
Zvaničnici Vatikana prihvataju upotrebu kondoma ali u zdravstvene svrhe. Nama ostaje nejasno da li mogu da se uzimaju na prazan stomak.
Pozdravlja Vas mandrak72, iznenađen i nesnađen.
Pozdravlja Vas mandrak72, iznenađen i nesnađen.
[ Mandrakizmi
]
09 Novembar, 2010 22:54
Ovih dana mediji mnogo pišu o komunalnoj policiji. Kako se nezvanično saznaje komunalna policija će za početak samo opominjati nesavjesne građane. Nakon toga krenuće se sa izvinjavanjem istim.
Pozdravlja vas mandrak72, nerigorozni starješina autobuskih stajališta i krempite na sprat.
