[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 29 Septembar, 2011 22:56
Jablanko se rano probudio. Osjećaj zadovoljstva rastao je  je  sa svakim pogledom na novo ruho, cipele, kaput i kajiš. Zamišljao je sebe po ko zna koji put u školi među ostalim učenicima od kojih se neće nimalo razlikovati. Neobjašnjiva situacija koja je za tako kratak period promijenila njegovo trenutno stanje na tren ga uplaši.

„Ako mi to sve jednom neko uskrati?“-zapita se.

Miris hrane i prigušeni Milevini pokreti  dopirali su kroz vrata. Kucanje na vratima bilo je sasvim dovoljan znak da je vrijeme za ustajanje. Na brzinu se obukao.

„Dobro jutro!“-pozdravi.
„Dobro jutro i tebi.“-veselo otpozdravi Mileva.

Doručak je bio spreman. Prijatni miris mamio je sva njegova čula. Znao je da odmah mora na jutarnje umivanje i da se što prije nađe sa stolom. Nije želio da mu se bilo šta dva puta ponavlja. Bio je poslušan dječak.


„Pogledaj pred vrata. Miloš je bio vrijedan.“-skrete mu Mileva namalo pažnju.

Nije trebalo dva puta da mu se kaže. Izjurio je pred vrata kuće i zastao zapanjen. Kao dukat žute lakirane drvene saonice bile su naslonjene uz zid kuće. Bile su nove jasno se vidjelo po neuklizanim gazištima od crnog metala. Sustezao se da ne vrisne i zaplače.

„Za mene?“-obilazo je oko njih kao mačak oko vrele supe upitnim pogledom često pogledavajući na Milevu.

Nije odgovorila ništa. Samo je kimnula glavom. Zarobljena riječ u grlu poput koske zastade. Suzdržavala se da ne brizne u plač, ali nije to htjela učiniti sada, pa niti ikada više pred ovim dječakom koji je imao sva prava da plače zbog svoje dotadašnje zle sudbine. Zahvaljivala se Bogu na Milošu kojeg je srela i zavoljela i pred Bogom dala riječ da će dijeliti i dobro i zlo. Oduvijek je znala koliko je osjećajan i pažljiv, a sad se iskazivao u svom najboljem svijetlu ne dajući ni momenat predaha svojim dobrim djelima iznova useljavajući osmijeh na lice i radost u srce. Činilo joj se da bi mogla još dugo gledati tu neskrivenu radost i taj osmijeh na Jablankovom licu.

„Ohladiće se doručak.“-reče mu.

Jablanko pogleda u nju i ponovo na saonice. U dva skoka pođe prema kući. Zastade pored Mileve i zagrli je snažno. Nije ništa govorio. Nije riječi puštao, a malo tijelo grčilo se od suza. Mileva poželi da sa njim podijeli radost suzama, ali ostade pribrana te ga samo uhvati nježno za ramena i dlanom pomilova kuštravu kosu. Jablanko podiže glavu i pogleda je u oči. Njegov pogled bio je pun zahvalnosti. Govorio je više nego ijedno napisano djelo. U njemu se budilo djetinjstvo kojega nije imao, osjećaj pripadnosti. Njegov pogled iskrio je neslućenim oduševljenjem i zahvalnošću za koje nije dovoljno samo trideset izučenih slova, svi subjekti, predikati, pridjevi i padeži. Njegov pogled govorio je srcem, a ono je bilo puno.

„Hvala. Hvala.“-ponavljao je.

Mileva zakrenu pogled koji se mutio. Ledenice koje su visile s crijepa blistale su kao biserje i prijetile da je oslijepe i da zauvijek u mislima ostane zabilježen tren izražene dječije ljubavi koju je toliko željela i godinama o njoj maštala. Trenutci o kojima je sanjala bili su pred njom. Mnoštvo osjećanja miješalo se u toj snažnoj i odvažnoj ženu koja je istrpila mnogo udaraca i talasa koje je život nosio i koje je uspješno dijelila sa Milošem.

Jablanko je sjedio za stolom, a svaki djelić njega bio je napolju u snijegu. Na saonicama koje su jurile i s vjetrom koji ga je snažno šibao po licu tjerajući suze na oči. Zalogaje je gutao takvom brzinom da mu je u jednom momentu bilo neprijatno zbog Mileve te uspori sa njima.

„Putem prema školi ima mjesto gdje se djeca sanjkaju. Kad jedeš, i ti se spremi pa sa njima. Kad se Miloš bude vraćao s posla, možeš sa njim da se vratiš na ručak.“
„Hvala.“-ustade brzo od stola i odjuri u sobu po svoju domsku bundu.
„Stani. Samo sekundu sačekaj.“-ustade Mileva i za par trenutaka se vrati sa pletenom kapom i rukavicama.
„Da ne ozebeš. Hajde sad.“-reče mu.

Jablanko se za tren zbuni, a onda pogleda prema stolu, uze još par toplih uštipaka i izjuri napolje. Vukao je saonice za sobom i trčao prema putu koji je išao prema školi. Jednom rukom je držao tople uštipke gutajući ih u trku. Pit je bio očišćen, a saonice su lagano klizile za njim, a on se često osvrtao ne vjerujući , misleći da sanja. Vriska i galama djece bili su sve bliži.

Usporavao je korak uz malu nelagodu što nikoga ne poznaje i zbog svega što mu se izdešavalo. Bojao se da ga neće odmah prepoznati i isključiti i izolovati. To nije nikako želio. Želio je da bude samo poput njih. Kako se približavao bio je sve uzbuđeniji. Zanos zbog oduševljenja splasnuo je kao probušen balon. Dvoumio se. Pomišljao da se okrene i vrati kući ne želeći nikakvo neprijatno iskustvo koje bi pokvarilo san koji je intenzivno živio već par dana.

Posmatrao je veselu graju mnoštva djece različita uzrasta. Vesela vriska isprekidana zaraznim smijehom ispunjavala je hladni januarski dan koji kao da se pritajio i zaneseno uživao uz djecu i njihovu zabavu plašeći se da ničim ne poremeti tu idilu.
Snijeg je škripao pod obućom. Jablanku se činilo previše glasno. Pokušavao je gotovo hodati na prstima da ne bi skrenuo pažnju na sebe. Gledao je djecu oko sebe. Već je primjetio radoznale poglede na sebe.

„Zdravo. Zdravo.“-pozdravio bi kimanjem glave prema pogledima koji su ga već netremice posmatrali.

Bilo je po prilici oko dvadesetak djece različita uzrasta. Manji dio njih bile su djevojčice koje su se nekako više držale jedna uz drugu. Oko njih nije bilo mnogo dječaka koji su se pravili važni na sankama različitih izvedbi.  Neki od njih na ručno izrađenim skijama iznova su osvajali padinu zaboravljajući pridošlicu. Jednostavno kao da su znali da će na vrijeme saznati sve što bude potrebno.
Jablanko je stao. Osjećao se neprijatno i na momente je poželio da se snijeg pod njim otvori i propadne pod nogama i da nestane sa lica mjesta nepovratno. Nedolučno je stajao. Djevojčice preko puta njega su ga gledale i smijući se nešto sašaptavale. Jedna od njih. Odvažnija priđe mu.

„Zašto se ne pođeš sanjkati sa ostalim? Jesu li nove saonice?“-upita djevojčica sa pletenom crvenom kapom na glavi i spod koje su virile dvije kao noć crne pletenice.
„Da. Da nove su. Nov sam i nikoga ne znam. Ja sam Jablanko i tu sam u selu kod Miloša i Mileve.“-rukom pokaza i kao da mu se jezik raskravi te osjeti neko olakšanjezbog ulaska u nepoznato društvo.
„Hajde sa mnom ja ću te upoznati sa ostalima. Ja sam Lenka.“-rukom je već pokazivala na ostale.
„Draginja, Zorica, Lela. Ona u plavom kaputu je Vera. Pored nje su Nemanja, Nenad. Onaj na skijama je Goran. Za njim na saonicama su Duško i Predrag.“-nabrajala je imena djece, a Jablanko je samo klimao glavom već zaboravljajući sve ono što mu je rekla.

Još jednom osmotri Lenku. Njene oči kao zvjezdice su stalno treperile i žmirkale dok je govorila. Bila je jednostavna i otvorena za razgovor dok su ostale djevojčice bile stidljiva, ali ništa manje radoznale te su se stalno kikotale kako bi Lenka rukom pokazivala na njih.
Jablanko se po prvi put nasmiješi.

„Moram ti nešto reći. Prisustvovao sam kad se kod Miloša jagnjila Lenka. Ojagnjila je dvoje prelijepih jagnjadi. Zvijedu i Srećka. Da li bi voljela da ih vidiš?“
„Nego šta. Jedva čekam. Samo reci kad da dođem. Jel može odmah sutra?“-Lenkin osmijeh ozari njeno lijepo lice djevojčice.
„Važi. Znaš gdje žive Miloš i Mileva?“
„Znam.“-radosno poskoči Lenka.

Jablanko je gledao u nju. Nije imala saonice. Pod rukom je držala platnenu lutku lava. Od neke narandžaste tkanine bilo je napravljeno nezgrapno tijelo lava na kojoj je našivena velika glava. Griva bijaše napravljena od od komadića ovčije vune, kao i završetak repa koji je više ličio na kićanku na pletenoj kapi. Umjesto očiju bila su dugmad. Ustvari samo jedno. Jedno je bilo izgleda negdje otpalo ili se zagubilo.
Djevojčica sa pletenicama pogleda u njega pa u sanke.

„Jel mogu da se sanjkam sa tobom? Nemam svoje saonice.“
„Narvno da može. Idemo.“-ponudi joj da se sanjkaju zajedno.

Vrijeme je brzo prolazilo. Upoznavao se sa ostatkom velike družine koja je uživala u zimskim radostima, prihvatajući smijeh i vrisku poput ostale djece. Pravio je grudve sa ostalim dječacima i grudvao se.

„Lenka i Jablanko to su srca dva,...“-počinjavalo je začikavanje od strane nekih ljubomornih dječaka koji na tren pokazaše pravu dječiju ljubomoru prema novajliji koji je očigledno imao naklonost Lenke koju su oni bezuspješno nastojali stjeći svojim nestašlucima.

Lenka se zarumenila, te je jurila za njima, bacajući grudve na njih. Ma koliko se više trudila da ih odgovori od toga oni su sve više dobacivali i izazivali.  U jednom momentu jedan od dječaka oteo joj je iz ruku lava i držaći ga za rep vitlao sa njim po vazduhu.

„Nemoj Duško. Otpašće mu rep. Nemoj molim te. Nemoj Duško znaš da mi je to uspomena na majku.“-Lenka je trčala oko njega i poskakivala pokušavajući da mu iz ruke uzme svoju krpenu igračku.
„Hajde skoči da dohvatiš ćoru ćoravog. Ćoravi lav.“-uzvikivao je dječak po imenu Duško uz sebe okupljajući jedan dio dječaka koji su se grohotom smijali i podgrijavali atmosferu. Čak i neke od djevojčica su zadovoljno posmatrali nestašluke u kojima je Lenka gotovo dovedena do suza.

U jednom momentu uspjela je da jednom rukom dohvati lava. U tome momentu Duško snažno povlači lava i u njegovoj ruci ostade otkinuti rep. To njega nimalo ne zbuni te stade još više da podvriskuje i da pobjednički slavi.

„Ćorav lav ni repa nema, ihahaha!“-podvriskivao je i dalje.

Lenka klonu na zemlju i briznu u plač. Glavu je spustila u dlanove i jecala je dok su joj se malena ramena tresla dok je plakala. U tom momentu Jablanko se skupi i kao neka zvijer spremi na skok. U par koraka već je bio stigao do Duška i snažno ga odgurnuo. Iznenadivši ga i zbog siline udarca Duško se zatetura i pade u snijeg. Iako iznenađen vrlo brzo ustade, otresajući snijeg sa sebei bijesno pogledavajući na Jablanka.

„A tako. Vid mladoženje. On bi se tukao.“

U naletu bijesa Jablanko se stušti prema Dušku koji je ovoga puta bio spreman. Mnogo viši od Jablanka vrlo lako ga je oborio i poslao u snijeg. Nekoliko puta je ponavljao gotovo iste pokrete dok su ostali dječaci stali na njegovu stranu i bodrili ga.
U jednom momentu Jablanko osjeti snažan udarac po nosu. Pogled mu se zamagli i snažna bol ga gotovo obori na zemlju. Osjeti kako mu se sve vrti. Nešto toplo obli mu lice. Bol je sporo jenjavala. Dlanom dotaknu nos koji je krvario. Topla tečnost vrlo brzo je obojila njegove nove rukavice. Okrvavljena nosa ustao je sa snijega. Oko njega bio je muk. Utišala se sva vika i galama. Deca su bila zbunjena. Uplašena. Jasno je to vidio u njihovim pogledima.
U njemu su se miješali osjećaji. Ponovo se osjećao nemoćno, umorno. Sa zemlje je podigao rep od krpenog lava i pružio ga Lenki. Njen zahvalni pogled bio je uplašen.

„Hvala.“-reče mu i pruži mu maramicu.

Nije odgovorio. Bol koju je osjećao gotovo ga je tjerala da zaplače, ali hrabro se nosio sa mišlju da neće ustuknuti i pokazati suze. I ovoga puta uspio je u tome. U njemu je bujala neka nova snaga i bijes. Osjećao je jasne damare u razbijenom nosu koji su polako nestajali.
Djeca su gledala za njim dok je vukući sanke odlazio od njih.
Osjećao je nemoć i umor koju nije htio pokazati. Nije očekivao ovakav završetak dana. Isuviše je lijepo počeo dan da bi mogao da zamisli ovakav kraj.

„Zar i u ovome svijetu uvijek jači slabije tlači.“-nametala mu se dilema. Nije očekivao ovakav rasplet.
„Kako ću ovakav pred Miloša i Milevu. Šta će misliti o meni?“-hiljade pitanja se množilo u njegovoj glavi. Osjećao je kako će ih razočarati zbog svog ponašanja. Plašio se njihove reakcije.

Teška koraka išao je nazad. Borio se sa mišlju da bi najbolje bilo da ode i da im se više ne vrati zbog sramote. Nije želio ovakav kraj. Nije želio povrijediti Miloša i Milevu.

„Ostaviću sanke u štalu i sačekaću priliku da nastavim gdje sam stao neki dan. Nisam zaslužio njihovu dobrotu. Ne bih želio da im donosim nevolje jer to nisu zaslužili.“-sumirao je utiske toga dana.

Tanki trag krvi polako je nestajao. Snijeg je zaškripao pod njegovim koracima koji su odisali odlučnošću. Skinuo je maramicu sa nosa. Krv je stala. Obrisao je lice snijegom kojim je trljao skoralu krv ispod nosa. I njegova zelena domska bunda bila je natopljena krvlju.
Vrlo brzo je stigao do kuće i sakrio se u štalu koja ga je dočekala toplinom i teškim oporim mirisom. Odmah se uputio do dijela gdje su se nalazili jagnjad Srećko i Zvijezda. Ušao je u ograđeni dio. Veselo su skakutali oko njega uvijek spremi na igru. Kleknuo je pored njih i rukom ih privukao uz svoje tijelo. Njihova kao snijeg bijela tijela bila su topla i razigrana. Priljubio ih je uz svoje lice.

„Ja moram dalje. Vi ste nešto najljepše što mi se dogodilo.“-gledao je čas u Srećka čas u Zvijezdu kako ih je imenovao.

Tople suze skliznuše niz lice. Jecao je. Ipak je bio samo dječak. A i dječaci ponekad, samo ponekad zaplaču. Pa i oni najhrabriji. Još neko vrijeme se opraštao od njih. Čim ih je pustio od sebe jagnjad veselo odjuri do majke Lenke. Vrlo brzo su zauzeli svoja mjesta pod vimenom Lenkinim gdje su pili toplo mlijeko. Nestašnim repom stalno su vrtjeli, a glavom malo malo gurkali majku koja se zadovoljno namještala dok je osjećala kako mlijeko života daje snagu svaki dan sve jačim mladim jaganjcima.
Gledao je nekoliko trenutaka u njih.

„Zbogom.“-teška koraka uputi se prema vratima.

Još jednom priđe prema jaslama gdje je vezan stajao konj kojeg pomilova po velikoj glavi koji je svojim krupnim očima gledao u njega kao da je razumio svaku riječ koju mu je uputio. Opraštanje je bilo teško i dugo. Boljela ga je svaka riječ, svaki pokret. Boljela ga je pomisao da se san završio.  

„Bio je to samo san. Sanjao sam. I to je mnogo više od onoga što sam imao u domu. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Moja zvijezda negdje sigurno na mene čeka.“-sumirao je rezultate svoga bijega iz doma.

Krenuo je prema vratima. U njemu se lomio svaki dio njega. Ugodna toplina staje gdje se ponovo rodio prije samo par dana bila je tolija nego najtoplija soba iz doma. Imal je dušu. Gotovo da je stokau štali osjećala svu ozbiljnost cijele situacije. Sa svakim korakom rušio se i njegov san. Kao kula od karata. Jedan po jedan. U grudima ga je stezalo. Gubio je jedan svijet koji je zavolio. Gubio san za koji mu se na momenat učinilo da bi ga mogao živjeti.
Zažmirio je i otvorio vrata. Hladan zrak bolno ga je trijeznio dok ga je udisao. Pred njim je bio svijet u svom pravom obliku. Hladan i nesojetljiv na muke i boli slabih i nemoćnih. Svijet okrutnih i jakih. Svijet za koji Jablanko nije bio spreman. Stiskao je okrvavljenu maramicu od Lenke u džepu. To je bilo svo njegovo bogatstvo pored sna kojeg je živio.

„Jablanko“-prenu ga poznat glas.

Uplašeno otvori oči. Trepćući očima naviklim na mrak staje polako je razaznavao obrise Miloša koji je stajao pred njim. Iza njega je stajala Mileva. Bila je zabrinuta, a oči joj pune suza.

„Izvinite. Nisam želio da vam stvorim probleme. Bolje je da pođem.“-pogleda ih očima u kojima se nakupilo more suza da gotovo ništa nije vidio.
„Lenka mi je sve ispričala. Ponosim se tobom.“-Miloš se sagnu i zagrli ga snažno. Mileva obrisa suze krajičkom od marame.

Na sanjkalištu poslije njegova odlaska više nije bilo smijeha. Djeca su se pokupila i otišla svojim kućama. Zadnja je ostala samo Lenka koja je još dugo gledala u krvavu mrlju na snijegu. Nije to bila obična mrlja. Bila je to ruža. Ne obična koja može da se ubere tokom ljeta u gotovo svakoj bašti. Bila je to ruža od srca koju može da pokloni samo onaj koji ima srce.

Lavlje srce.


Pozdravlja Vas mandrak72, lavljeg srca i magarećih ušiju do ramena.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 26 Septembar, 2011 18:26
Rijetko koji dan u godini uistinu može bitil lijep kao topli i sunčani jesenji dan. Njemu  ravnopravno može samo da parira hladni kišni i sumorni dan. Rijetko koje godišnje doba može da izazove toliko oprečne osjećaje kao jesen. Volim je.

Volim tu sredovječnu gospođu  naviklu na promjene koje idu iz  krajnosti u krajnost. Svježu, umivenu i ispranu od kiše i lica izlokvana od teških pretovarenih zaprežnih kola dok ulažu posljednje atome snage da isporuče drvo za ogrijev za jednog Vladimira i Jovanu iz četvrtog ce. Iznova volim kad promičem kraj njihove kuće a njihovi uz staklo pripijeni obrazi izvuku onaj osmijeh koji može da razoruža sve riječne rakove zbijene u redove pod teškim oklopima i  jednog Stanka koji se zacrveni kad god se njegov pogled sretne sa Jovaninim.

Volim tu sredovječnu gospođu, utopljenu, ušuškanu u sve one pastelne tonove kojim punimo baterije za duge zimske noći  i kao pantalone dječije okraćale dane. Onako spokojne i bezbrižne kao treger spali sa ramena. Volim ono sunce koje me grije za preko mjere utopljenog i snenog visoko zabačene glave, licem prema suncu koje ugodno pecka. Zvuk lopte koja se žestoko i punim stopalom napucava od neke rumene dječice i tršave kose otkopčanih košulja u klupku koje se valja poljanom i zaraznim smijehom  odmakinje zimu za još jedan korner, za još jedan gol.

Volim tu sredovječnu gospođu nakićenu svim onim raznobojnim kišobranima kojima ni najjača kiša ne skida osmijeh sa lica i sve one djevojke sa novim poluverima pletenim i rol kragnama koje sjajno idu uz pantalone i stidljive prve marame.

Volim kad jesen ispuni i oživi sva ona školska dvorišta, pa i ona sa samo jednom učionicom sa četri razreda u njemu i sa milion pitanja iždžikljalog Nemanje sa okraćalim pantalonama koji je ovog ljeta naučio kako kosovi zvižduću te se razmeće kao golub gušan ispred Slavice u oca jedine.

Volim kad zamirišu vinogradi, a ja usporim, oči zatvorim i vodim se samo meni znanim mirisnim tokovima. Volim sve one opale kruške koje kao geometar premjerim onako jedan kroz jedan i obrišem od lijevi rukav i zagrizem da svaki put iz nje prsne sok i sjuri se niz prste i dlanove.

Nije da ne volim ni sve one bundeve razbacane po njivama da bih čini mi se očas posla stigao s kraja na kraj svijeta skačući sa jedne na drugu, ako bih samo poranio i zoru prevario.

Mogao bih da još pišem danima o jeseni i meni, ali neću. Neću zbog opalog lišća i klonula suncokreta koji suzu mame. Zbog vatrometa pastelnih boja koji se na mene lijepe kao vreo pekmez na pogaču. Pa ni zbog jedne nove bore tik iznad obrva koja niti smeta niti kruha traži, a ja  je eto nosim uz nos svim trendovima.

Al ima nešto što me posebno s jeseni veseli. Dok vrijedne domaćinske ruke plodove svoze u ambare i kuruzane, dok stočari zbrajaju janjce i telad, uz kotao omamljene čiče gradiraju i obnoć i obdan mučenicu koja dobro baca. Vrsan ajvar dok teglice puni i prva se vuna čušlja zarad toplih naretaka.

Al ima onaj jedan prozor na koji iznova svakodnevno pogled bacam i u njemu srećem poglede prepune sunca i topline i zarad kojih večeras prvu vatru palim iako do zime još mnogo mraza jutra će ogrnuti kabanicom bijelom. Volim one prste promrzle kad stisnem i poljubim i onaj osmijeh od kojeg kuća zvoni i sav onaj haos od igračaka o koji se saplićem.

„O djetinjstvo imal išta ljepše?“-ja kličem i uživam.

Pa jel ima neko da jesen ne voli, pa makar da se uši zacrvene i promrznu prsti koje guramo u tijesan džep od farmerki. Jel ima neko da sjetom ne ispuni lice na svadbe i mladence u nakićenim kočijama. Jel ima neko da smije reći da jesen nije lijepa kad se priče o drekavcima tiho spuste u bujne dječije mašte i na vršcima prstiju zagolicaju gole tabane koje uvlačimo ispod pokrivača dok obnoć tužni vjetri cvile.

Ja jesen volim zbog mnogo čega. A vi?



Pozdravlja Vas mandrak72, od jeseni sponzorisan kruškom zrelom i cicvarom vrelom.
[ Koji mi je andrak ] 23 Septembar, 2011 18:42

Poštovani čitaoci i ljubitelji naše sjajne rubrike Halo mandrak72 koji mi je andrak72 evo nas na jubilarnom broju 10. Sve ove godine iznalazili smo probleme za sva vaša rješenja. Nećemo stati na tome idemo dalje i dalje.
Iz gomile pisama koja nas je zatrpala izabrali smo jednog sretnika.

Iz Donjeg Smrdića javlja nam se Boža zvani Rogač i on nam piše slijedeće.

„Svekoliki i razumni mandrače72 pišem vam samo sa jednom željom da riješite moj nesvakidašnji problem. Evo o čemu se radi. Godinama nastojim da prenebregnem jedan naizgled nebitan problem, ali nisam mogao više da bježim od njega. Visok sam, crnomanjast i nosim brkove što sve ne ukazuje na moj problem, ali problem je u ovom trećem. Brkovi su mi žute boje. Dosadilo mi je da ih malo malo farbam. Nije bilo problema dok se moja Stamenija farbala u crno, međutim ona je promijenila boju kose. Šta da radim. Vaš žutobrkoliki crnomanjasti Boža.“
„Gospodine Božo zvani Rogač prema svemu izrečenom i mojim dubokim analizama iznalazim da bi bilo razumno da prilikom skidanja donjeg veša to ne činite preko glave.“


Pozdravlja Vas mandrak72 muzički nepotkovan i kajdankom naoružan terorista iz našeg kraja.

[ Šta štampa štampa ] 22 Septembar, 2011 20:17
Saznajem da je Zapadni Holivud prva zona u Americi u kojoj je zakonom zabranjeno prodavanje krzna. Kao razlog se navodi okrutno ubijanje životinja radi prodaje krzna o čemu je svoje mišljenje iznijelo trideset građana Los Anđelesa u debati koja je trajala do jedan ujutro.
Trgovci krzna su se žalili da će im to uništiti posao.
Međutim trgovci oružjem zadovoljno trljaju ruke. Zakon se ni u jednoj tački ne osvrće na okrutno ubijanje ljudi širom svijeta od strane istih dušebrižnika.

Kako javljaju muške jedinke jedne vrste lignje sve češće se pare sa pripadnicima istog pola, a naučnici vjeruju da je uzrok u mutnoj okeanskoj vodi jer životinje u mutnoj okenaskoj vodi ne vide dobro.
Sad su mi neke stvari jasnije i kod nas. Slijepci koji nas vode i lovci u mutnom stvaraju odličnu mikroklimu, preduslove i okruženje koje će isto podstaći među ljudima.

U svojim istraživanjima psiholozi istraživačke laboratorije Hjuli-Pakard otkrili su da su ljudi skloniji da promijene mišljenje ukoliko se sa njima ne slaže manji broj osoba. Što je više onih koji im protivriječe, to oni postaju tvrdoglaviji u odbrani svog stava, piše britanski list "Wired Science".
Ovo saznanje daje sasvim jasniju sliku zašto smo mi Srbi tvrdoglaviji od ostalih. Sa nama se ne slaže samo ostatak svijeta.

Utvrđeno je da zijevanje varira u zavisnosti od godišnjih doba, a češće zijevamo zimi nego ljeti jer ljeti udišemo topli vazduh koji ne može ohladiti mozak, otkriva studija. Zijevanje ne odaje samo umor, već pomaže da se mozak hladi. Zijevanje reguliše temperaturu u mozgu i sprečava pregrijevanje, otkriva studija Univerziteta Prinston. Zijevanje hladi mozak razmjenom toplote sa hladnim vazduhom koji udišemo.
Uzavrele skupštinske klupe i često zijevanje poslanika u skupštinskim klupama sve nas dodatno ohrabruju i demantuju one koji tvrde da naši poslanici nemaju mozga.

Potvrđeno je da žene koje žele već grudi na Tajlandu ne moraju nužno da odu pod nož plastičnog hirurga. U salonima za ljepotu nudi im se tretman "šamaranja" grudi, pomoću kojeg obline navodno rastu. Ako želite, možete izabrati i tretman "šamaranja" zadnjice ili lica i na taj način pokušati učvrstiti te delove tela. Kozmetičarke koje rade tretmane za to su posebno obučene, a pre nego što počnu, izmjere grudi. One kažu da ipak ima malih grudi koje se nikako ne mogu povećati.
Tu dakako ne prestaje domišljatost za ove zadnje. U pomoć priskaču neke druge metode. Na primjer nasilje u kući.


Pozdravlja Vas mandrak72, cenzor i slobodnostojeći ležeći i dobrodržeći novinar omiljen kod svih genearacija.
[ Generalna ] 21 Septembar, 2011 20:26
„Bloga ti mandrače72 otkud tebi ideja za blog?“-pitali me jednom dok je bloga mi mog hladnoća škakiljala blogomodrile prste koji su uzalud tražili toplije mjesto u džepu.

Blogosiljao sam vatru, bložeći suvu blogovinu koja je pucketala i širila prijatnu bložinu oko mene.
Boja se vraćala u blogomodrile prste a misli se blogorodne bložile i bložile.

„Budi blog s tobom.“-blogosiljao sam računar i blog servis koji se odzvao na moj zahtjev za blogovanjem.

I evo me ovdje sa Vama.

Pomaže blog narode.

Nisam imao želju da se upuštam u mnogobrojna talasanja u ovim blog vodama jer sam se uljuljkao u blogoležinu. Blog je oduvijek imao uspona i padova. Bilo je mnogo dragih blogera koji su odlazili, vraćali se, a neki i ne.
Iskreno bilo mi je žao mnogih od njih, jer je sa njima zauvijek odlazila jedna blog nijansa, blog začin za najukusnija jela koja smo zajedno kusali u razumijevanju i onom drugom. Mnoge sjajne blogere ponovo sam pronalazio na drugim mjestima iznova se čudeći kako je internet mali.
Ulaziti u rasprave i diskusije smatrao sam gubljenjem vremena. Niko nikom nikad nije ništa dokazao prepucavanjem komentarima i pljuvačinom. Nije mi bilo milo gledati sve to. Nije ni danas.
Bivalo je stvari koje su meni smetale, ali nisam želio raspirivati vatru jer uvijek se stvaraju polariteti i grupe.
Nabrojaću sve ono što baš i ne volim, ali stvar je ukusa.

Ne volim višestruko vraćanje postova na naslovnu stranu iz jednog sasvim razumljivog razloga. To je kao čitanje starih novina. Razumijem i blogere koji su to činili iz jednog drugog opravdanog razloga. Njihov, a bloga mi i moj post bi očas posla kliznuo sa naslovnice i polako otišao u arhivu zbog nekolicine blogera koji su utripovali da dnevno treba barem deset postova objaviti, a sav moj trud obezvrijeđen.

Nije ni to generalno problem ako postovi imaju vrijednost. Nisam ja taj koji je mjerodavan i koji će reći šta je dobro i šta nije dobro. Ja sam od onih blogera koji čita ono što mu se sviđa.

Ne dijelim blogere na stare i mlade, jer sebe još uvijek smatram mladim što se može vidjeti po njušci koja se nalazi na desnoj strani moga bloga. Iznova se obradujem pojavi svakog novog bloga koji me privuče svojim sadržajem.

Ne volim ni natjecanja po principu „komentar ne pitam šta košta“. Nismo mi ovdje zbog natjecanja. Mislim, a uvijek polazim od sebe da je internet omogućio ono što inače mnogi od nas ne bi možda nikada dobili, a to je javno publikovanje nas samih. Natjecanja nam neće pomoći ni u kakvom napretku, slavi ili nečem drugom. Blog liste tipa Vrijedi pogledati, Kandidati za vrijedi listu, Najviše se pričalo,...itd uvijek su znale prouzročiti pojavu svađa. Pa zar nas sirene pichi ili kako već nisu sve opičile svojom brojnošću komentara pa opet ih više „hvala blogu“ nema. Svakog čuda tri dana. Međutim takav način komunikacije ili čatovanja dovodi me u neravnopravnu situaciju oko blogovanja. Moji kometari ostaju vrlo brzo izgurani, neprimjećeni.

Sjetite se i autobloga i sjajnog posta od mladog luka koji je parodirao post na temu automobilzma (http://mladiluk.blog.rs/blog/mladiluk/generalna/2010/05/20/novi-audi-zx-turbo) i njihove silne komentare, a najviše ih je bilo baš koji nikada nisu slovom ni rječju objavile niti jedan post, ali da su zauzimali sva mjesta u komentarima. Jesu. Možda je taj potez mladog luka autoblog skrenuo sa putanje, mada ne bi bilo u redu zbog ljubitelja automobilzma koji takođe traže svoje mjesto na blogu. I sam volim automobile i iščitao sam mnoštvo tekstova autobloga, pogotovo novosti iz svijeta automobilizma. Mada smatram da je otvaranje naloga i bloga prava stvar za način komunikacije.

Ne volim ni otvaranje blogova pod više imena. Pogotovo što dovode ljude u zabunu, pa ponekad i ja kasnim sa „kontanjem“ o čemu se radi. Zbog čega sve to? Razumijem da se mogu tematski razlikovati po strukturi, ali to se može dijeliti po kategorijama, pa ponekad nemam pravu sliku koga komentarišem. Ja imam otvorene naloge na još par blog mjesta i uvijek sam ih otvarao pod istim imenom mandrak72. Ni moje ime nije nikome tajna.

Ne volim stalno brisanje postova. Zašto? Zar time nekome nešto dokazujemo? Apsolutno ništa ne dokazujemo brisanjem sopstvenih postova. Teatralne odlaske? Ne volim. Lično smatram da je najpoštenije to uraditi tiho. I ja se ponekad zaistim pisanja, ali ne najavljujem odlaske i teatralne povratke. Ohladim se, navratim, pročitam, odlutam i kad mi se vrati volja za pisanijom ponovo sam u sedlu i jašem.

Ne volim rasprave sa prostačinama. Uzalud sav trud. Uvijek se sjetim jedne rečenice mladog luka. „Budale je lako zabaviti“. Takvima ne dam povoda za sve to. Ovo je moja mirna luka, ovo je brod na kojem plovim i ovo je moje mjesto u svijetu interneta i njega ne dam. Ovo je moj ventil i samo ja na njega puštam paru i šištim koliko i kad treba. Ovo je moj pretis lonac sa svim onim ukusima koji mogu da vam se dopadnu ili ne.

Blog neće pasti. Otići sa bloga radi tamo nekoga pa taman posla. Nije me taj niti doveo niti će me na vrata ispraćati.

Ne volim ni uvlačenja pojedinaca mimo bloga samo sa jednom namjerom provociranja ili čak možda razrješavanja nekih privatnih ili ličnih problema. Nismo na ulici. Ne treba nam glas gomile koja će nas tapšati po leđima, glas gomile koja će nas ispljuvati a da ni sami ne znamo sa kim imamo posla.

Blog treba da bude mjesto gdje će se svima pružiti ista šansa, bez silovanja postovima ili besmislenim komentarima. Većina blogera vrlo brzo otkrije kad se pređe ta crta između mnoštva komentara i silovanja ostatka blog sistema. Kao dio blog sistema koji je silovan imam pravo i da ja lupim šakom od stol.

Složiću se sa marcomantonijem da bi trebalo možda uvesti mogućnost da se komentarisanje omogući samo ulogovanim i registrovanim na blog.rs. Ostaje jedna nedoumica. Međutim i moj blog dobijao je komentare mimo ljudi koji obitavaju na blogu. Nikad vrijeđajuće. Da li će to biti diskriminacija za one koji iščitavajući i surfujući internetom doplove na našu malu oazu i budu uskraćeni za kometar jer ko će baš uvijek da se registruje na svaku stranicu koju poželi da komentariše.

Jedan predlog za administratora. Neka blog rs. učini nešto po tom pitanju. Komentari ulogovanih i registrovanih blogera neka se i dalje objavljuju. Komentari gostiju i neulogovanih neka ne idu na listu Posljednji komentari. Neka ih komentarisani blog zabilježi, a blog sistem ne broji radi zabune i zauzimanja prostora blogerima koji su ovdje ne samo zbog sebe već i drugih blogera s kojima dijelimo kako virtuelna tako i prava poznanstva.
Mislim da je to pravi način da sačuvamo blog od silovanja bloga od strane onih koji ništa ne čine da postanu dio zajednice blog.rs sistema. Jednostavna rabota. Čitati i komentarisati može svako. Ulogovani blogeri i članovi zajednice blog.rs tako ne bi bili diskriminisani od strane lutalica koji zatrpavaju blog, često i komentarima koji ne komentarišu post već komentarišu radi broja komentara. Kome sve to treba. Broj komentara ne privlači čitaoce. Sadržaj je bitan.


Blog.rs neće pasti. Ni sunce tuđega bloga neće vas grijati kao što vas grije sunce vašeg blog.rs.



Pozdravlja Vas mandrak72, blogovodivi i nepovodljivi podmorničar sa japankama na obe noge.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 18 Septembar, 2011 14:47
Nije uvijek sve kako se čini. S pogledima stvar je još čudnija. Pogled naprijed je i pogled unazad. Pogled u retrovizor nikako nije pogled u nazad.

Bijesni sjeverac lumpovao je kao pijan svat. Nesigurnim koracima očas bi se hvatao u kolo sa ogoljenim granama lipe i kao u bunilu izvlačio najbolje korake, dok bi potom skršen i snuždena pogleda gledao sa keja niz rijeku koja više nikad neće biti ista. Posljednji tragovi snijega po okolnim brdima odolijevali su nesigurnim nasrtajima proljeća. Kako to i biva tek jedna magla i jedan mraz useliše se u mene, gužvajući jastuk duše i spokojno se pokrivši toplim pogledom koji im uputih.

Čekao sam kraj nastave i jedne krupne oči. Njima oduvijek tjeram zimu i izvlačim najljepši osmijeh koji imam. I ne stidim se da priznam da u njima iznova učim, kako je nebo plavo i jabuke crvene. Iznova se radujem pletenici ispod toplog vunenog šešira i onom nestašnom pramenu koji je još pobjegao negdje na fizičkom vaspitanju i čekao kraj nastave da mi mahne kao drag putnik iz voza što ulazi u stanicu.

Gledao sam iz automobila u svijet koji je promicao okolo pogureno žureći nesupješno tražeći ugao da izbjegnu svaki susret sa sjevercom lice u lice. Prolazili su mladi i stariji. I obratno. Kako ispred mene tako i iza.

Tek jedan pogled u retrovizor zaokupi svu moju pažnju. Iza mene. Starac sa mnoštvom zima ispod kape koja nije mogla sakriti sve one snjegove i mrazom okovana jutra nije imao sanke. A čini se ne bi mu teško bilo unatoč godinama koje minuše da snažno povuče sanke i na njima osmijeh jedan, dvije pletenice ispod crvene pletene kape i svih deset prsta koji su se čvrsto držali za njih u rukavicama za tri prsta.

A pored njega iako pletenica već odavno nema s pletenicama na vjetru kćer. I kroz vjetar tek pahulja koja. Otima vjetar pahulje. Nosi ih. Al suzama ništa ne može.
Ne briše kćer suze, al ih ne krije.

U retrovizoru.
Jedan otac i jedna kćer.
Otac suze ne briše i on je odlazio.
Bilo je davno, ali ne ovako bolno kao sad. Smrznuo je suze. Sjeverac mu saveznik. I ja mu držim fige.

Sklanjam pogled. Gledam pred sebe. Pored promiču učenici. Među njima mnogo onih koje čekaju roditelji i sa zebnjom prate u retrovizoru budućnost koja će neminovno i brzo doći.

Još jednom gledam naprijed u retrovizor. Tako malo treba da se usmjeri pogled.
Ispred djeca i roditelji.
Iza roditelji i djeca.
Starac se nekako smanjio. Postario. A u nekom drugom retrovizoru otac.
On maše još uvijek. I ne skida pogled. U retrovizoru jasno se čita.
Spuštam pogled. Nije potrebno da gledam. Sve znam.

Preda mnom još dječice. I među njima tražim svoj pogled.
I gle.
Trči. Širom otvorene i krupne oči me traže.
Znam.
„Tu sam.“-kličem.
I ne govorim ništa. Osmjeh sve kazuje.

Retrovizor je čudo. U njemu velike krupne oči. I moj osmjeh.
Pogled unazad, pruža mi jasnije vidike.
U njima mora, planine. Ravnice i gradovi.
U njima svijet.
Budućnost.
U njima sam i ja.

U očima jednog trećaka.



Pozdravlja Vas mandrak72, predškolski sačekivač najtoplijeg pogleda i velikih vidika.
[ Priče iz Desetog sela ] 13 Septembar, 2011 15:26

Oborio je pogled shrvan od boli i gladi. Ispod klupe preko puta njega na njenom desnom kraju učini mu se da jedan zamotuljak ima poznatu boju. Boju novca. Crvenke.
Probuđena nada zatalasa svim njegovim bićem.

„Biže teško. Jeste, novčanica je. Crvenka ehej. Samo moram čekati, biti strpljiv.“-kovao je planove.
„Dupli burek i kokta.“-presabirao se.

Kriomice je spuštao pogled ispod klupe. Plašio se da će se biti otkriven, optužen za zavjeru.
Glad na drugoj strani otupila je sva njegova čula, svaki osjećaj za pravdu i poštenje, moralnu ispravnost. Znojili su mu se dlanovi kao lopovu pred istražnim sudijom, učeniku pred razrednom. Koliko god je više izbjegavao direktni pogled to ga je teže bilo kontrolisati. Panično je tražio način da se približi tom zamotuljku. Tom čarobnom zamotuljku koji u sebi krije rješenje, koji može da isprati glad na bljuzgavicom natopljene ulice iz njegova želudca nekom drugom na muku.

„Ustaću, praviću se da prevezujem pertle,.. Ne, ne bilo bi očigledno.“, kombinovao je.
„Prošetaću se da protegnem noge, praviću se da me uhvatio grč od sjedenja, onda ću se sagnuti i sjesti na klupu ispod koje se nalazi novac. Nogom ću ga privući i nekako uzeti kad niko ne bude gledao. Da tako ću. Samo još koji trenutak. Još malo. Još nije pravi trenutak.“, odgađao je izvršenje nekih petnestak minuta.

„Idem.“, ustade osjećajući poglede na sebi.

Neodlučno krenu te primjeti čistačicu. Nosila je džoger i kantu sa vodom. Brzinski je čistila čekaonicu vješto zavlačeći džoger sa vlažnom krpom između nogu i klupa u čekaonici.

„Gotovo je.“, pomisli gledajući na čistačicu koja se brzo primicala klupi i novčanici pod njom, „sad će je vidjeti i uzeti, ne bi bilo prvi puta, ko bi inače u ovo doba čistio, vjerovatno ima oko za takve stvari.“ bjesnio je na nedužnu čistačicu u sebi.
„Otkud joj pravo, pa prima platu za svoj rad. To njoj ne pripada. Ja. Ja sam prvi vidio. Ja ću joj reći da su moje.“, bilo je kasno čistačica je bila na korak od klupe.

Džogerom je ćušnula zamotuljak dublje pod klupu.

„Dobro je.“, odahnu kao da je skinuo teret sa leđa.

Nakon toga odglumi svoju plan. Nije bilo lako. Trljao se po listovima kao fudbaler na utakmici kad krade vrijeme. Bojao se da će biti pročitan.

„Grč.“, pusti glas od sebe.

Nije bilo reakcije oko njega. Sjeo je na klupu. Sagnut je trljao listove svoje noge, a drugom nogom je polako izvodio svoj naum. Osjetio je zamotuljak pod stoplaom. Pažljivo ga je kotrljao plašeći se da ga ne otkotrlja dublje pod klupu. To bi bio kraj. Dobrih pola sata vrebao je trenutak da uzme zamotuljak. U jednom momentu uplaši se da je otkriven. Kašalj nekog usnulog putnika odjeknu kao sirena za uzbunu.

Pretrnu.

„Gotovo je. Ovo mi nije trebalo.“, kajao se već unaprijed, „Nisam mislio ništa loše, ja bih to predao dežurnom milicionera pa neka istraži čije su, bila bi greška da to neko uzme čije nije.“, pravdao se već i samom sebi i drugima oko sebe.

Ništa.
Mir.
Budni su bili u svom svijetu, a zaspali ni tamo ni vamo. Bio je sam. Niko nije obraćao pažnju na njega. Iskoristio je pogodan trenutak i brzim pokretom zamotuljak stavio u džep. Nije bilo reakcije. Samo je vrabac prhutao između zidova zabavljajući neko dvoje mladih zagrljenih na klupi. Druge publike nije bilo.

Ponovo je ustao i otišao na svoje mjesto, uzeo kofer i krenuo ka izlazu. Osjećao se bijedno i poniženo. Imao je osjećaj da su svi vidjeli njegovo nimalo moralno djelo, ali  su bešćutno pustili da zaglibi u kriminal. Bio je namamljen kao golub u klopku. Kako se približavao vratima svakog trenutka očekivao je glas dežurnog milicionera.

„Druže, hoćete li poći sa mnom.“-očekivao je da čuje riječi dežurnog predstavnika reda i zakona, očekivao je njegovu ruku na remenima.
Svaki njegov korak bivao je sve teži.
Nestrpljiva glad divljala je.
„Hajde pruži taj korak već jednom. Šta čekaš?“, požurivala je glad Bogdana izgubljenog između nagona i  ispravnog postupka.

Izlomljen i izmučen teškom mukom odškrinu vrata. Talas svježeg vazduha zapljusnu mu lice. Grašci znoja hladili su njegovo orošeno čelo. Milioni misli kao rojevi pčela zujali su oko njegove glave. Izgubljenim koracima izašao je iz stanice. Zastao. Teret kofera postade nesnošljivo težak te ga ispusti na bljuzgavicom natopljeni stepenik.

„Radnički voz, Dobrljin-Ravnice-Novi Grad-Blagaj-Petkovac-Svodna-Donja Dragotinja-Brezičani-Prijedor ulazi u stanicu. Polazi po prijemu putnika, ponavljam,...“, glas sa zvučnika prenu ga.

Zavuče ruku u džep i podiže kofer. Okrenu se nazad prema ulazu u stanicu. Iz džepa izvuče zamotuljak i bez gledanja ga odbaci na stepenik.
Sa smiješkom nestade iza dvokrilnih ulaznih vrata koja su se još neko vrijeme klatila za njim.

Zgužvani zamotuljak „Morave“ polako je natapao mokri snijeg.

Gdje su zapravo kočnice i granice koje ne smijemo preći? Da li će glad ili mokri snijeg biti dovoljni da se okliznemo na prvoj prepreci ne znam. Moralni zakoni nisu uvijek decidni i jasni. Oni su tu da se pišu i dopisuju. Uzmite i vi svoje učešće.


Pozdravlja Vas mandrak72,  tihi saputnik što kroz prozor samo gleda i ne misli.

 

...............................................The end.........................................................

[ Priče iz Desetog sela ] 12 Septembar, 2011 15:55

Upravo jedan takav sjeo je pored Bogdana. Nije dugo potrajalo već je bio posegnuo za hranom. Miris pečene piletine bezobrazno je peckao nosnice. Jasno je čuo kako su se kosti bataka i karabataka razdvajale dok je saputnik do njega rukama čerečio poveće pile. Za kompletan utisak pobrinula se polovina pogače što je mirisala na pecivo da se želudac Bogdanov prevrtao kao mlada na širokom bračnom krevetu. A tek luk. Poveća glavica crvenog luka za tren osuši grlo.

„Hajde, ako si gladan il mušterija, založi malo.“-iznenadi ga saputnik do njega, uhvativši njegov pogled u nebranom grožđu.
„Neka, hvala. Nisam gladan.“-slagao je, čvrsto riješen da će se ipak na drugi poziv odazvati ako ga bude.

Iščekujući drugi poziv koji nikako nije dolazio prazan stomak još jače je krulio i negodovao. Receptori dobrog zalogaja i ukusa bili su nezaposleni te su se svim silama trudili da skrenu pažnju Bogdanovu na ispunjavanje i njihove želje i jedinog zadatka. Teškom mukom se osvrtao na drugu stranu, zakrećući glavu i pogled sa hrane koja je bila tik do njega, koja je svim svojim mamcima zadavala bolne i nedopuštene udarce ispod pojasa.
Zvuk zamotavanja hrane na tren mu olakša muke, ali i dodatno rastuži. Nije bilo smisla gledati na sat. Stomak je pokazivao mnogo više od njega. Tražio je svoje i nije tražio alibi.

Ali glad nije mirovala. Kao da je jela preostalo vrijeme koje bi se sa svakim zalogajem još uvećavalo i usporavalo. Činilo se kao da je pojela kukavicu zidnog sata i samo ogoljeni kljun s vremena na vrijeme izađe i kao da kaže „nije još vrijeme i neće uskoro da bude“ zijevajući kao gladni ptić u gnijezdu.
Iza leđa neko je otvarao vrećicu grickalica. Štapića, kikirika ili šta već. Hrskavi zvuk raspaljivao je maštu, a svaki šum šuškanja sve praznije vrećice kao šmirglom je strugao po praznom želudcu iznova budeći receptore gladi već bijesne i nepodmitljive.
Pogled mu se zaustavi na licu preko puta njega koji je otvarao već hladan burek. Trapava izjelica nije bio mnogo uredan. Komadi hrskave kore padali su na pod pored njegovih nogu. Velikim zalogajima nestajali su komadi bureka iz masnog i gotovo providnog papira. Popadale komade po podu nehajno je nogom podgurao pod klupu.

„Bio bih zadovoljan i mrvicama onako bezobzirno zgaženim i nogama ćušnutim“, razmišljao je grozničavo.

Nije ni završio sa mišlju jedan promrzli vrabac koji je dugo neprimjetan stajao na nekom ispupčenju na zidu obrušio se na odbačene i poispadale komade hrane, vješto balansirajući i kljunom otimajući koamd po komad hrane sa poda. Izbjegavao je korake obunjenih putnika koji su tumarali do šaltera u potrazi za novim informacija o kašnjenju vozova.

Drama je dostizala vrhunac. Kulminirala je sa svakim komadićem bureka koji se topio u kljunu omalenog i kočopernog vrapčića koji se nije libio pokazati da je gladan i koji se junački borio sa tim, rizikujući da samo jedan nezgodni korak ili udarac zauvijek okončaju život ovog stalnog zimskog putnika bez voznog reda na koga niko nije više obraćao pažnju.

„Radnički voz, Dobrljin-Ravnice-Novi Grad-Blagaj-Petkovac-Svodna-Donja Dragotinja-Brezičani-Prijedor kasni dva sata u polasku.“-ponavljao je radnik sa šaltera sa informacijama.
„Ubrzani voz, Sarajevo-Doboj-Banjaluka-Prijedor-Novi Grad za Sisak ulazi na peron. Polazi po prijemu putnika, ponavljam.....“

Bogdan se rastuži. Njegov lični pakao produžava se za dva sata. Gotovo da su suze krenule iz očiju mladog i gladnog čovjeka, preponosnog da zaište gladi radi.
Još jednom pogleda na vrapca. Na momente taj živahni podstanar učini mu se kao sarma koja skakuće i vješto izmiče koracima koji ne mare za njegovu muku neveliku za svijet koji krupnim koracima grabi i uzima sve ponuđeno.

„Koji sam ja panj. Panjina.“, korio je sam sebe gledajući u vrapca. „Živinče, ni riječi ne zna, al zna za sebe.“

U jednom momentu vrabac uze komad hrane gotovo velik poput njegova krila te poleti na svoju adresu sklanjajući višak hrane za slijedeći obrok. Ta činjenica prenerazi Bogdana. Nezgodna situacija u koju se bješe doveo lično je njegova krivica. Sav novac je prokartao dan prije polaska kući. Pozajmio je samo za kartu. Vratiće od plate obećao je.
Obećao je sebi da mu se ništa slično više nikad neće ponoviti.
U tom trenutku pojaviše se dvojica šibicara. Jasno se vidjelo da su zajedno. Tražili su naivne mušterije. Stvoriše se pred njim.
Odmahnuo je glavom. Otišli su dalje i ubrzo izašli iz čekaonice tražeći nove žrtve. Povremeno su kroz čekaonicu prolazili željezničari stresajući snijeg sa kape i cipela, glasno lupajući cokulama od betonski hladni pod.

Na sve to glad je galopirala. Očajnički tražeći način da se utaži i udovolji joj ne pitajući i ne birajući. Mutilo se Bogdanu pred očima.
Podiže pogled na saputnika preko puta sebe. Gotovo da je vrisnuo. Pred njim sjedio je ogroman prasac zadulih obraza koji je teškom  mukom disao od silnog sala od kojeg su mu se oči nekom mukom povukle dublje u lubanju i postale sitne da se činilo da samo žmirka i kratkim pokretima trepavica daje na znanje da ne spava. Velike uši pale su po obroncima lica ukrašavajući to prelijepo djelo prirode za ovu priliku ukusno i sa stilom obučeno u toplo štofeno šivano odijelo koje je prijetilo svakog trena da popuca po šavovima i da se sva dugmad poput tanadi zariju u okolne putnike i debele iskrzane zidove. U tom momentu Bogdan gotovo da skoči, ali nekim čćudom samo zažmiri, protrlja oči i sa strahom pogleda preko puta sebe u čovjeka koji je zbunjeno gledao iu njegovo ponašanje. Okruglo lice gospodina preko puta njega prekorno ga pogleda..

„Umišljam. Buncam.“, panično pomisli Bogdan te našas pomisli da ode do toaleta da se umije, ali se zabrinu za svoje mjesto kakvo takvo ali mnogo ugodnijeje bilo tu nego stajati u hodniku.

Zakrenu glavu na drugu stranu. Jedna visoka žena u dugačkom kaputu stajala je pored prozora i pušila. Nije joj vidio lice. Samo dim koji se teškom mukom penjao prema stropu oko nje čineći gotovo neprovidni oblak. Njihala se u mjestu. Od tog njihanja zamuti mu se pogled. Par kobasica garavih i tamnih ispod tavanice obavijenih dimom odolijevalo je i najodvažnijim seoskim mačorima. Njihale su se kao na promaji, nježno i ujednačeno. Omamljujući miris je prosto od njega tražio da se baci na njih i onako neoguljene od svinjskih crijevaca zagrize snažnim zubima. Napinjao je sve svoje mišiće za odlučujući skok poput lava koji ne smije pogriješiti u procjeni sa žrtvom bez prava na grešku. Skoncentrisan da zada odlučujući udar glasan kašalj rasprši faktor iznenađenja te kobasice u dugačkom kaputu krenuše put izlaznih vrata čekaonice. Žmirkao je za njima. Nepovratno je gledao za njima. Za vitkom gospođom koju prepozna dok je iznova trljao gladne oči.

 

............................................nastaviće se i onda je kraj.............................................

[ Priče iz Desetog sela ] 11 Septembar, 2011 17:17

Snijeg koji je padao toga martovskog predvečerja unio je više pometnje u željeznički saobraćaj nego naredba republičkog inspektora da se iz upotrebe izbace svi vagoni stariji od trideset godina u roku od mjesec dana.

Na stanici se tiskalo mnogo svjetine, što onih putujućih, to onih koji nekoga prate, dočekuju ili pak besposlenih radoznalaca i dokonih šibicara u stalnoj potrazi za naivnim kojih je mora se reći uvijek bilo. Ponekad se čak mogao steći utisak da upravo takvi najviše putuju vozom.

Željeznička stanica u Novom bila je jedna od većih željezničkih čvorova u Jugoslaviji. Dnevno je kroz stanicu prometovalo oko stotinupedeset vozova, što putničkih to teretnih. U sezoni godišnjih odmora i državnih praznika i više od toga. Kroz stanicu su defilovali mnogi znani i neznani putnici. Neki bi se zadržavali tek onoliko koliko je bilo potrebno da se presjedne u drugi voz do onih koji su svoju vezu za dalje putovanje znali da čekaju i po nekoliko sati.

Snijeg koji je padao kao iz rukavice izazvao je saobraćajni kolaps. Snijeg koji se nije mogao dugo zadržati očigledno je iz obijesti padao i padao. Krupne krpene pahuljice lijepile su se kao vruće palačinke za prste halapljive djece. Stara željeznička stanica imala je malu neuglednu čekaonicu. Starinski austrougarski visoki prozori bili su dovoljno prljavi i musavi da taj uspavani svijet skriju od znatiželjnih pogleda putnika koji bi čekali presjedanje na peronima ili trijemu ispred stanice. Tek nekoliko klupa u čekaonici, prljavi i nikad dovoljno topli radijatori bili su stjecište tek onih koji nisu imali dovoljno novca da se okrijepe u obližnjem Parnas restoranu koji je opet bio priča za sebe ili nekoj od ugostiteljskih objekata poput slastičarne sa uvijek svježom bozom ili toplim burekom.
Pored takvih čekaonicu su opsjedale i pijanice koje ne bi smogle snage da voljenom biću objasne zašto su se opet nalokali ko svinje. Lakše od iznalaženja bilo kakvog izgovora najlakše je bilo prespavati i po mogućnosti zaboraviti.

Bogdan, tridesetsedmogodišnjak u dotrajalom kaputu izlizanih laktova sa samo jednim žutim kožnim koferom nevoljno otvori vrata čekaonice. Ustajali vazduh ispuni mu nosnice. Na neudobnim drvenim klupama tamno braon boje bilo je tek nekoliko slobodnih mjesta. Na onim zauzetim bilo je nekoliko putnika koji su iskoristili vrijeme da odrijemaju na neudobnim klupama sklupčani u velikim kaputima sa samo njima znanim voznim redom i konačnom destinacijom. Pored njih drijemale su njihove putne torbe i koferi, budnim okom paženi od vlasnika koji su samo naoko čvrstim snom kratili vrijeme pokušavajući uhvatiti parčiće sna ukombinovane sa lažnom toplinom prljavih radijatora.
Bio je sam i bio je švorc. Imao je samo kartu u džepu i nešto prljavog veša. Radio je u Zagrebu u Prvomajskoj. Njegova porodica živjela je na selu nekoliko kilometara prije Prijedora. Na njegovoj krajnjoj stanici stajali su samo lokalni putnički vozovi. Do njihovog polasak trebalo je sačekati nekoliko sati.

Kolebao se da li da uđe, ali nije imao izbora. Sjeo je na jedinu klupu koja je bila prazna. One do radijatora bile su zauzete spavačima i zimogrižljivim koji bi tu sjedili i da je temperatura bila iznad trideset stepeni celzijusa. Klupe koje su leđima bile okrenute zidovima bile su dobro popunjene. Tek po koje prazno mjesto koje se nerado ustupalo promrzlim putnicima. Klupe na sredini čekaonice bile su nekako najmanje dobar izbor. Putnik namjernik bi se na njima osjećao kao na kakvom zagledanju ili analizi koja se uglavnom sastojala od premjeravanja od glave do pete, podsmješljivih pogleda i beznačajnih pogleda koji bi vrlo brzo prošli, međutim ostajao je onaj osjećaj stalnog pogleda na sebi koji je izazivao nelagodu.

Dok se smještao i zauzimao najudobniji položaj činilo mu se i samom da stvara previše buke. Pogledom kao da je tražio oprost od „probuđenih“ stražara putnih torbi, velikih najlon kesa i kofera svih oblika. Spuštao je glavu i ramena pravdajući se kao loš učenik na ispitu o kojemu mu je zavislila sva godina, jasno izražavajući i priznavajući svoju krivicu.

„Brzi voz Split-Knin-Bihać-Novi Grad u pravcu Beograda kasni dva sata. Molimo putnike za strpljenje.“-šuškavi polujasni glas ponovi još jednom nimalo prijatnu vijest.

Hodnike ispuni žagor nezadovoljnih putnika. Vrata čekaonice počeše se otvarati i putnim torbama pretrpanim putnici počeše po prvi put u velikom broju nadirati u unutrašnjost čekaonice. Takva slika malo popravi raspoloženje Bogdanu. Osjećaj nelagode prepusti drugima. To mu ostavi više prostora da bolje osmotri putnike u čekaonici.

Bogdan osjeti glad. Zadnji obrok bio je još jutros u fabričkom restoranu. Obilata porcija piletine i riže sve doskora nije tražila nove zalogaje. Glad kao nezvan gost pokuca kad mu vrijeme nije. Osjećaj praznog stomaka bivao je sve jači. Pokušavao je zauzeti povoljniji položaj za drijemanje nastojeći zatomiti osjećaj gladi. Uzalud.
Glad je bivala sve jača. Praćena sve snažnijim glasanjem unutrašnjig organa. Pažljivo je osluškivao i pratio unutrašnja zbivanja nastojeći pokretom prigušiti sve glasnije javljanje praznog stomaka. Dokon posmatrač bi možda na momente stekao pogrešan utisak da sa njim nešto nije u redu, možda čak da ima kakvu kožnu bolest ili u najgorem slučaju buve koje mu nisu davale mira. Izgled dotrajalog kaputa samo je pojačavao takav utisak.

Nije imao ni dinara u džepu. Zadnjim novcem kupio je povratnu kartu za nedjelju. Posmatrao je putnike u čekaonici. Vrlo brzo uspijevao je da prepozna nekoliko vrsta putnika.

Putnici koji mnogo i često putuju vrlo lako su se prepoznavali po opuštenosti i brzom prilagođavanju svakoj novonastaloj situaciji. Bili su srednje brojnosti. Vrlo brzo zauzimali su obično najbolja mjesta u čekaonicama i zauzimali najudobniji položaj za drijemanje. Nisu marili za okolni svijet i putnike oko sebe. Sve im je bilo vrlo dobro znano. Nisu se mnogo ni trzali na najave sa šaltera za informacije, pa se često mogao steći dojam da upravo oni znaju mnogo više i boljih informacija i od samih zaposlenika na željeznici.

Druga vrsta putnika bili su oni što često i mnogo ne putuju. Svaki put za njih je putovanje avantura sa neizvjesnim krajem. Mnogo lakše bi prihvatili radnu subotu i nedjelju nego to putovanje. Ako bi i ulazili u čekaonicu gledali su obično da to bude što bliže vratima i šalteru sa informacija. Kao divlji zečevi naćulili bi uši osluškujući svaki glas koji je nekim čudom i tajnim kanalima dopirao iza debelih stakala sa obližnjih šaltera za informacije i prodaju karata. Još kako bi se trzali gotovo se ljuteći kad bi zvonjava telefona po treći put ispunjavala omalene prljave kancelarije zaposlenika državnog preduzeća. „Što se niko ne javlja? E da sam ja neka vlast“, potajno bi uzdisali. Skakali bi na svaki prolazak konduktera, otpravnika i skretničara očekujući kakvu vijest. „Šta kažu? Hoće li taj voz ikako? Aha, dobro, dobro.“, gotovo se klanjajući.

Oni treći bili su pak rijetki. Veliki pretovareni ranci. Neobično odjeveni sa gitarama i u skupinama od po nekoliko nisu marili za kašnjenja. Ona bi im uvijek bila dobar razlog za glasan smijeh, novu cigaretu i čežnjivo struganje po žicama nekih simaptičnih i rijetko izvođenih numera na lokalnim radio stanicama. Među njima najviše je bilo studenata i srednjoškolaca.

Jedna vrsta putnika izdvajala se od ostalih po vrlo brzom ostvarivanju prisnih veza sa saputnicima. Vrlo brzo bi se pronašle zajedničke teme. Stariji bi pričali o djeci, velikom gradu i najčešće o bolesnim krstima i išijasu što kao vrelom šipkom kroz kosti struji. Voljeli bi rado sve saznati i toga se nisu ni libili, ujedno prepričavajući svoja ranija poznanstva. „Pričo mi jedan Ličanin,...“-iznova tražeći u memoriji sličan slučaj sa trenutnim sagovornikom. Teško ih se bilo na kulturan način riješti. Bili su uporniji od mazge.

Načitanih nije bilo mnogo. Ako je i bilo zadubili bi se u knjige debelih korica i čudnih naziva, uglavnom od stranih pisaca. Takve se teško moglo uključiti u razgovor. Od njih se najviše moglo dobiti klimanje glavom tek u krajnjoj nuždi. Oni sa enigmatskim novinama nisu bili toliko ekstremni u svojoj samoći, možda mrvicu više od onih sa dnevnim novinama koji bi se rado upustili u bistrenje međunarodne politike. Čitači stripova nisu se libili iznova pročitati tek pročitano djelo, iskrzanih korica.

Možda najinteresantniji od svih bile su izjelice. Takvi se nisu libili nikoga i ničega. Svaki zastoj i svaku situaciju koristili su da jedu. Obično su bili snabdjeveni velikim količinama hrane kao i svim pratećim priborom. Poznati su po vrlo dovitljivim i praktičnim rješenjima za pitanje čuvanja i nošenje začina. Vlasnici svih onih neobičnih egzotičnih, preklopivih i sjajnih nožića i ostalih pomagala.

 .......................................nastaviće se, ako Bog da.................................................

[ Priče iz Desetog sela ] 10 Septembar, 2011 23:06

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Uvojci njene kose pokisli od kiše teško su padali po njegovim prsima. Gotovo sablasno su djelovali onako mokri, gotovo ukočeni. Prstima je prolazio kroz njenu beživotnu kosu nastojeći joj vratiti onu životnost i nemir koji je ko zna kuda nestao.
Upoznali su se još u djetinjstvu. Čitavo školovanje njihovi putevi su se preplitali. Ona je bila odličan učenik gimnazije. Žarko je željela da završi za nastavnika i da radi sa djecom.
Nikola je bio na zanatu. Srednja mašinska škola, smjer mašinski tehničar. Nije planirao dalje od toga. Ali,...

Matursko veče promijenilo je neke stvari zauvijek.
Alma je bila vesela. Plesala je bez prestanka. Njeni pramenovi kose kao navijeni poput opruga plesali su na njenim obnaženim ramenima, a krem haljina na njoj kao salivena. Te večeri oduzimala je poglede i ostavljala bez daha sve potencijalne plesače koji su brzo odustajali nakon nekoliko plesnjaka.
Nikola se kolebao, ali nije skidao pogleda sa nje.
Svo vrijeme kao da je njega čekala.
I dočekala.

Znali su se godinama. Gledao ju je očima zamućenim od vratolomnih plesnih koraka. Nije odustajao. Nije ni Alma.
Njihovi pokreti kao krojeni za plesni podijum bili su više od igre. Govorili su više od ijedne riječi. Pogleda. U njihovim pokretima nije bilo sumnje.
 
Dok je muzika pravila kratki predah Alma je potražila osvježenje.
„Neće valjati Alma. Pripazi. Nije on za tebe.“
Nije ni stigla da odgovori dajdži Ahmetu, članu lokalnog benda već je Nikola bio kraj nje. Ahmet se odmah udaljio.
Ples se nastavio do duboko u noć.
„Upisala sam fakultet. Pedagoški u Banja Luci.“
„Čekaću te.“-obeća Nikola.
„Potrajaće.“
„Neka.“

Nikola se par dana kolebao. Odlučio se da upiše mašinstvo. U Banja Luci.
Alma se obradovala nakon saznanja.

„Nisam mogao više da čekam.“-reče Nikola nakon drugog upisnog roka.
„Ni ja.“

Voljelo se dvoje mladih.

Zamrzilo se više starih.
Tajili su od nje čitavo ljeto do samog početka predavanja.
„Zvali smo Mehmeda. On zna neke ljude u Sarajevu. Prepisali smo te tamo na fakultet. Vidjećeš i sama. Shvatićeš jednog dana.“-otac je bio neumoljiv na sve njene suze.
„Ali ti ne razumiješ?“
„Ni ti ne razumiješ. Bar za sada.“

Nikola je bio kivan na njene roditelje.
„Neka Nikola. To će brzo proći. Sve će to proći. Vidjećeš.“-tješila ga je i sama svjesna situacije.

Tako je bilo, Vrijeme je brzo prošlo u pismima i prepiskama. Vrijedno su polagali ispite da na vrijeme završe.

Sreća zbog završetka studija trebalo je da se nastavi gdje je stala onoga dana kad ju je kišnog oktobarskog dana pratio u Sarajevo. On je izašao u Banja Luci.

„Neka brane koliko hoće. Ljubav je nepobjediva. Vidjeće oni.“-Nikola je bio spreman na sve da pokaže svoju ljubav prema Almi.
„Uz tebe sam. Za sva vremena.“-bacila mu se u zagrljaj i zaplakala dok su krupne kišne kapi natapale kosu.

„Neće biti lako. Nikad nije i neće.“-Nikola je u čvrstom zagrljaju stiskao izabranicu svoga srca.
„Ne dam na tebe Alma. Zapamti to.“-osjećao je kako se krhko tijelo grči od plača u njegovom zagrljaju.

Bio je u pravu. Nije bilo lako. Roditelji nisu nikad prihvatili njihov brak. Njeni se nisu nikad udostojili da izgovore njegovo ime.
„Onaj tvoj,...“-bilo je najviše što su koristili za svog zeta.
„Ona.“-ni njegovi nisu bili izdašniji prema svojoj snahi.

 Smetalo je to oboma, ali bili su sasvim sigurni u sebe i svoju ljubav. Kako i treba. Računali su sa djecom će neke stvari da se izglade. Barem ublaže. Bilo bi lakše oboma.
Ni djeca nisu pomakla kamen prokletstva. Uselio se trajno u njihova srca.

Kad su godine načele zdravlje, ljubav taj jedini preostali lijek blažio je bol. Tugu nikako.

„Neka. Tako je zapisano. Nadam se da je tamo pravednije. Nismo nikome nažao učinili.“
„Nidžo ja bih najradije odmah pošla sa tobom. Djeca su velika. Preboljeće. Želim da budem sa tobom i kraj tebe zauvijek.“
Nije ništa rekao. Samo joj je stisnuo ruku.
Nemoćno.
Osmijeh. Poslednji.
Jedna suza otkide se s mukom niz uvelo lice koje se hladilo tog vrelog avgustovskog dana.

Nije potrajalo.
Bez osmijeha i drugo srce uvenu s prvim septembarskim kišama.

Sve ono što godinama je gradila ljubav i sreća uruši zalog vjere godinama zatomljene da tako mora biti.
Alma nije sahranjena pored svoga Nikole. Preselila je na Ahiret kako kažu.

U mnoštvu spomenika ostade Nikola usamljen kako niko nije.
Ni Almi niko tišinom da nazove novo jutro.
A samo kojih stotinu metara dalje ne bi bila sama.



Pozdravlja Vas mandrak72,  hroničar i ništa više od toga.

[ Generalna ] 10 Septembar, 2011 10:40
Nakon jučerašnjeg posta Sanjarenja56 jedna misao me je vratila na period prije četri godine. Ni sam ne znajući pravo značenje riječi blog negdje u decembru 2007 registrovah se na tadašnji blog.co.yu, a današnji blog.rs. Stidljivo se otisnuh u zapisivanje i obnarodvanje onog što zapisah. Po prvi put moje riječi dobiše čitaoce. Po prvi put moje riječi dobiše komentare.

Nakon toga moje pisanije nastavilo je mirnijim vodama. Bez nekih velikih očekivanja i iluzija zapisivao sam priče zadovoljan i samom činjenicom da se neki postovi dopadaju čitaocima koji su svojim komentarima to potvrđivali. Polako sam sticao i čitalačku publiku kojima se dopadao stil moga pisanja koji se vremnom popravljao i postajao ozbiljniji.

Nekoliko stvari u daljem periodu nepopravljivo je i zauvijek usmjerilo moj brod. Sama činjenica da neko ima volju za pisanjem i publikovanjem istog je pozitivna stvar. Internet je dobra stvar za to. Odlična za probijanje leda i davanja samopouzdanja za isto, ali.
Prva stvar koju učinih bila je ta da sam svoje zapise objavljivao i na drugim mjestima. Blogovima, forumima, stranicama za književnost i osluškivao rezultate. Kometari su bili isti što je umnogome dalo dodatni podsticaj za pisaniju. Najbolje od toga ubrzo se počelo i vraćati.

Sajt za književnost eniaroyah.com u svom čini mi se broju broj 6 objavio je u njihovom izboru moje dvije priče. „Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića“ i „Nasamareni prosci“. Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao u tom trenutku. Neko je iz mnoštva priča objavljenih na sajtu među nekoliko izabrao moje dvije priče.

Ubrzo nakon toga časopis za mlade iz Srbije u tri broja objavljivao je moje radove. Priču „Dok je nama Jašara“, „Danas sam na groblje išao“ i u jednom broju aforizme i te iste časopise poslao mi na kućnu adresu na moju veliku radost.

U satiričnim časopisima „Žikišon“, „Etna“, „Nosorog“, „Njuz net“ objavljivali su moje aforizme i satirične priče. Ubrzo nakon toga pozvan sam kao učesnik na Prvomajskom festivalu humora i smijeha u Banja Luku 01.04. ove godine na treću po redu „Smejadu“. Upoznao sam i mnoge aforističare,a među njima i našu Danicu Dacu Mašić.

Moj najveći dobitak iz svega toga su ljudi koje upoznah na svom putešestviju. Ljudi koji su mi davali i daju podršku. Plod svega toga je moja prva knjiga objavljena prošle godine „Pod svodovima Desetog sela“. Podrška koju sam dobijao na blog.rs bila je od presudnog značaja da se upustim u taj projekat. Nepoznavanje puta i rute kojom treba da se ide otežavalo je svaki početak iz mog malog grada. Odgovori koje sam tražio teško sam nalazio. Uz veliku veliku pomoć Sanjarenja56 načinio sam i prve korake. A onda je sve krenulo kako treba. Upoznao sam i lektora, pronašao izdavačke kuće, recenzente od kojih je jedan naš veliki i dragi Vojo Radovanović o kome mogu reći sve najljepše i na kraju nešto malo od sponzora koji su opet bili dovoljna inicijalna kapisla da se odvažim za najvažniji korak. Štampanje knjige.

Ovo sve izrekoh u namjeri da vam svima približim jedan put od pisanije do knjige. Znam da je danas veliki problem novac jer bez njega apsolutno ne ide ništa. Mogu radovi da se šalju na konkurse i konkurse, da budu dobri, ali ne i za komisije. To može da nas obeshrabri, ali činjenica na nismo svi Andrići i Selimovići ostavlja nam dovoljno prostora da sami sebi gradimo put, stil i način pisanja.

Upravo iz toga razloga iznosim jednu ideju, pa stoga bih želio čuti i vaše mišljenje. Ideja bi upravo služila svima onima koji su kao i ja prije par godina bili u nedoumici a siguran sam da bi svakom dala podsticaj.

Ideja kaže ovako. Da se mi malo organizujemo i napravimo slijedeći potez. Da zajedničkim snagama kako pisanim radovima, stihovima, esejima, novelama, haiku poezijom i inim napravimo jednu zajedničku zbirku koju bi ukoričili. Ideja nije nimalo laka, ali i nije neizvodljiva. Ovim činom olakšali bi prve korake svima onim koji bi se rado okušali u tome. Trebalo bi da svoje najbolje neobjavljene radove (pod tim mislim da nisu objavljeni u knjizi, zbirki ili antologiji) skupimo, pod budnim okom valjanog urednika složimo i presložimo. Odaberemo i da zajedničkim snagama (pod tim mislim novčanim) svih onih čiji bi radovi ušli u kokurenciju izdamo i objavimo knjigu.
Među nama ima ljudi svih profesija i bilo bi lijepo da jedno ovakvo druženje na blogu.rs okrunimo i obilježimo na najljepši mogući način. Knjigom.


Odmah da kažem da svakako knjiga neće donijeti astronomski uspjeh i slavu. To su stvari o kojima ne treba razmišljati. Sve ostalo će doći na vrijeme i po zasluzi. Meni lično je bila najveća čast da se knjiga čita. Uz nju upoznao sam mnogo ljudi iz svijeta pisane riječi. Dobio sam mnoštvo zahtijeva za nabavku knjige i od ljudi koji nisu obitavali na blogu.rs. A možda najveća statisfakcija su riječi da sam sa knjigom sebi za života ostavio najbolji mogući spomenik i da će knjiga ostati u trajnom čuvanju kao dio Zavičajne zbirke Narodne biblioteke u Novom Gradu.

Ideja je pred Vama. Da sam i sam imao ovakvu mogućnost bila bi mi veliki podsticaj. Ukoliko imate i sami neku ideju, dodatak na ovu ili možda još bolju ideju izjasnite se pa da sumiramo najbolje od svega i okrunimo ovo naše druženje. Možda da to postane i redovna godišnja praksa.

Izvolite.


Pozdravlja Vas mandrak72 koji se i danas sprema selu u pohode na pakovanju sunca za ozimne dane.
Hit Counter
Free Web Counter