Rijetko koji dan u godini uistinu može bitil lijep kao topli i sunčani jesenji dan. Njemu  ravnopravno može samo da parira hladni kišni i sumorni dan. Rijetko koje godišnje doba može da izazove toliko oprečne osjećaje kao jesen. Volim je.

Volim tu sredovječnu gospođu  naviklu na promjene koje idu iz  krajnosti u krajnost. Svježu, umivenu i ispranu od kiše i lica izlokvana od teških pretovarenih zaprežnih kola dok ulažu posljednje atome snage da isporuče drvo za ogrijev za jednog Vladimira i Jovanu iz četvrtog ce. Iznova volim kad promičem kraj njihove kuće a njihovi uz staklo pripijeni obrazi izvuku onaj osmijeh koji može da razoruža sve riječne rakove zbijene u redove pod teškim oklopima i  jednog Stanka koji se zacrveni kad god se njegov pogled sretne sa Jovaninim.

Volim tu sredovječnu gospođu, utopljenu, ušuškanu u sve one pastelne tonove kojim punimo baterije za duge zimske noći  i kao pantalone dječije okraćale dane. Onako spokojne i bezbrižne kao treger spali sa ramena. Volim ono sunce koje me grije za preko mjere utopljenog i snenog visoko zabačene glave, licem prema suncu koje ugodno pecka. Zvuk lopte koja se žestoko i punim stopalom napucava od neke rumene dječice i tršave kose otkopčanih košulja u klupku koje se valja poljanom i zaraznim smijehom  odmakinje zimu za još jedan korner, za još jedan gol.

Volim tu sredovječnu gospođu nakićenu svim onim raznobojnim kišobranima kojima ni najjača kiša ne skida osmijeh sa lica i sve one djevojke sa novim poluverima pletenim i rol kragnama koje sjajno idu uz pantalone i stidljive prve marame.

Volim kad jesen ispuni i oživi sva ona školska dvorišta, pa i ona sa samo jednom učionicom sa četri razreda u njemu i sa milion pitanja iždžikljalog Nemanje sa okraćalim pantalonama koji je ovog ljeta naučio kako kosovi zvižduću te se razmeće kao golub gušan ispred Slavice u oca jedine.

Volim kad zamirišu vinogradi, a ja usporim, oči zatvorim i vodim se samo meni znanim mirisnim tokovima. Volim sve one opale kruške koje kao geometar premjerim onako jedan kroz jedan i obrišem od lijevi rukav i zagrizem da svaki put iz nje prsne sok i sjuri se niz prste i dlanove.

Nije da ne volim ni sve one bundeve razbacane po njivama da bih čini mi se očas posla stigao s kraja na kraj svijeta skačući sa jedne na drugu, ako bih samo poranio i zoru prevario.

Mogao bih da još pišem danima o jeseni i meni, ali neću. Neću zbog opalog lišća i klonula suncokreta koji suzu mame. Zbog vatrometa pastelnih boja koji se na mene lijepe kao vreo pekmez na pogaču. Pa ni zbog jedne nove bore tik iznad obrva koja niti smeta niti kruha traži, a ja  je eto nosim uz nos svim trendovima.

Al ima nešto što me posebno s jeseni veseli. Dok vrijedne domaćinske ruke plodove svoze u ambare i kuruzane, dok stočari zbrajaju janjce i telad, uz kotao omamljene čiče gradiraju i obnoć i obdan mučenicu koja dobro baca. Vrsan ajvar dok teglice puni i prva se vuna čušlja zarad toplih naretaka.

Al ima onaj jedan prozor na koji iznova svakodnevno pogled bacam i u njemu srećem poglede prepune sunca i topline i zarad kojih večeras prvu vatru palim iako do zime još mnogo mraza jutra će ogrnuti kabanicom bijelom. Volim one prste promrzle kad stisnem i poljubim i onaj osmijeh od kojeg kuća zvoni i sav onaj haos od igračaka o koji se saplićem.

„O djetinjstvo imal išta ljepše?“-ja kličem i uživam.

Pa jel ima neko da jesen ne voli, pa makar da se uši zacrvene i promrznu prsti koje guramo u tijesan džep od farmerki. Jel ima neko da sjetom ne ispuni lice na svadbe i mladence u nakićenim kočijama. Jel ima neko da smije reći da jesen nije lijepa kad se priče o drekavcima tiho spuste u bujne dječije mašte i na vršcima prstiju zagolicaju gole tabane koje uvlačimo ispod pokrivača dok obnoć tužni vjetri cvile.

Ja jesen volim zbog mnogo čega. A vi?



Pozdravlja Vas mandrak72, od jeseni sponzorisan kruškom zrelom i cicvarom vrelom.