[ Generalna ] 29 Novembar, 2008 23:58

Gospodin Blagoje, vrijedni zanatlija imao je veliku želju za predstojeće praznike. Nije mnogo zarađivao kao obućar. Želja mu je bila da bar jedan dan ima dovoljno posla da može svojim najmilijim da kupi novogodišnje darove.

Živio je skromno sa suprugom Milom i četvoro male djece.

Nakon skromne večere svirao bi violinu svojoj porodici. Mnogo je volio da svira. Naravno i svi u familiji su to voljeli. Svirao je tako lijepo i nježno da se ponekad činilo da su kilometrima daleko. Toliko slikovito je putovo violinom da su se radovali svaki put kad bi on uzeo violinu.

Svirao je i ove noći. Dok je svirao mislio je o želji da ima bar jedan dan posla toliko da zaradi svima za poklone. Muzika je dugo u noć ispunjavala njihov mali skromni topli dom. Kad  su umorna dječica zaspala Blagoje je nastavio da svira za sebe, za svoje želje.

Nije znao da je iza ponoći zakoračio u svijet želja. Njegova želja prenešena muzikom bijaše zapisana u notes.

Dan uoči praznika bila je kao i svaka druga u njegovom radnom danu. Pogledom bi odlutao kroz prozor. Zabundane gospođe sa neobičnim šeširima promicale su noseći mašnicama ukrašene poklone.

"Ništa od mojih poklona"- mislio je Blagoje.

Ostavio je posao, uzeo violinu i zasvirao. U tom času u radnju je ušla jedna gospođa.

"Gospođo Nožinić, šta mogu učiniti za Vas"-upita je susretljivo, odlažući violinu.

"Zašto ste prestali svirati? Čula sam muziku i svratila da poslušam. Samo nastavite.

Blagoje uze violinu i nastavi. Nije mogao da ne pomisli na želju. Muzika je bila omamljujuća. Nakon što je završio gospođa Nožinić ga iznenadi.

"Molim Vas da mi popravite obuću. Znate snijeg je i nije dobro ako su noge mokre. Divno svirate, možda biste trebali da se posvetite muzici"-završi gospođa Nožinić.

Ostavi mu obuću i ode.

Blagoje je gledao u svu tu obuću koju mu je ostavila gospođa Nožinić. Pedeset pari obuće bilo je pred njim.

Obradovao se i navalio na posao. Radio je brzo, ali posao je bio ogroman. Sat je brzo proticao. Nije dizao pogleda. Noć je poklopila malu varoš. Ugasila se vatra u peći. Ruke su mu promrzle radeći. Nije osjetio bol.

Jedna kuća je do dugo u noć ostala budna. čekali su i čekali. Umor je savladao male glavice, koje su čekale Blagoja da im zasvira za laku noć.

Ali Blagoja nije bilo. radio je neumorno. Čarolija Novogodišnje noći izgubila je smisao.

Blagoje je stigao u rano jutro. Zaradio je toliko neophodan novac, ali poklone nije stigao da kupi. Sve je bilo zatvoreno. Bio je nemalo razočaran dok je išao kući.

S vrata su ga dočekale raširene dječije ručice. Bile su sretne što je došao. Za poklone nisu ni upitali. Bili su sretni što im se vratio. zamolili su ga da im odsvira nešto.

Malo se zbunio, htio je da im kaže za posao, za poklone, ali nije stigao. Uzeo je violinu u ruke. Ali nije išlo.

Pokušao je da objasni za gospođu Nožinić, za ogromni posao na njenim cipelama.

Gospođa Nožinić stonoga je bila prevelik zalogaj za nježne cvrčak Blagojeve ruke.

Sve su razumjeli. Razumio je i on. Čarolija Novogodišnje noći je svaki dan u nama. Nisu potrebni pokloni. Razumijevanje je najveći poklon. On ga je dobio.

Nije više mogao da svira, ali radost kad ga ugledaju na vratima bila je itekako veća.

"Moram drugi put razmisliti o željama prije nego je pomislim"-sjetno za sebe pomisli Blagoje.

[ Generalna ] 26 Novembar, 2008 21:25
Slutio je kraj. Nije znao kakav, ali predosjećao je da dolazi sa zimom koja je ranije stigla nego obično. Posmatrao je sa ivice stogodušnje crnogorične šume padinu koja je do prije sat dva još bila nekako tmurno zelena, više siva. Sitni kao prašina sitni snijeg natjeravao ga je da povremeno stisne izmorene stare oči.
„Biće ovo hladna noć, bolje je da odmah krenem“-za sebe kao da izgovori.
Nije se osjećao dobro. Zima mu nikad nije bila problem. Osjećao se nekako razdražljivo. Osjećao je neku blagu zategnutost mišića, koje nisu dozvoljavale slobodnu kretnju.
Osamio se. Izgubio je apetit. Osjećao je glad, mučila ga je.
Teškim korakom polako se spuštao niz padinu obojenu ranim snijegom. Nije znao kuda ide, ali nešto ga je tjeralo napred.
„Moram da stignem, što prije. Ne znam koliko ću još dugo ovako. Moram!“-lomio je sebe nekom unutrašnjom potjerom.
„Eno nekog tamo desno. Velik je i krupan. Bolje će biti da ubrzam“-nastojao je sebe održati svjesnim.
Svaki novi korak zadavao mu je neku ludačku bol.
„Bio sam i ranjen, ali nije ovako bilo. Ipak to je samo drvo što je grane objesilo kao ruke niz tijelo.“-teško se borio s mukom koja je svakog dana bila još teža. Teško poguren, gubio je dah. Pred očima mu se mutilo. Nejasne slike stalno su mu igrale pred očima. Slike iz mladosti promicale su u trenu. U jednom jedinom trenu.
„Neko me prati. Moram ubrzati“-posrtao je , stalno se osvrćući. Često je mijenjao smijer kretanja.
Snijeg je jenjavao kako se spuštao niže niz planinu. Noć je polako okivala Grmeč planinu. Ćudljiva planina, nekad jatak hajdučki kao da mu je postala gonič, neprijatelj najveći. „Moram još malo. Moram stići“-neobjašnjiv poriv nije mu dao stati.
Napuštena lugarska kuća nudila mu je bar na kratko odmor. Kuća od koje je uvijek bezglavo bježao učini mu se kao fer ponuda od Grmeč gore.
Ušao je u kuću, zavukao se u jedan suvi dio napuštene kuće. Smotao se u krug. Zavukao je njušku pod prednje noge i pokušao da zaspe..
San mu nije htio na oči. Sve drugo je pristizalo ali san nikako.
Ogromni modrosivi vuk, nije bio ni nalik onom mladom vuku što je vješto izbjegavao sesoke i lovačke hajke. Kao da je uživao u nadmudrivanju s njima i njihovim pokušajima da mu navike izmjene. Ali on se nije mijenjao. Mijenjao je dlaku shodno godišnjem dobu, ali dobre navike ne.
Na momente mu nije bilo hladno, ali bi ga onda nagli val hladnoće vraćao na suvi pod napuštene lugarske kuće.
„Eh da je Janko živ, ja ne bi prismrdio ovoj kući. Ali Janka nema više. A izgleda nisam ni ja više isti. Mijenjam se.“-pogledao je još jednom na svoje gusto vučije krzno.
Hladni vjetar, bijesno je svirao kroz polomljenje prozore i polusrušeni krov. Muzika vjetra i dugačkih borovih grana kao da dizala atmosferu. Lagana nervoza polako je rasla u vuku. Nije mogao više da izdrži na jednom mjestu. Ustao je i pogureno napustio suvi kutak napuštene kuće. Nestao je u hladnoj zimskoj noći negdje na Grmeču.
Tragovi iza njega su se polako brisali. Sitni snijeg peglao je sve aktivnosti zemlje i njenih žitelja.
„Miro, zima samo što nije. Osjećam da neće dugo a snijeg će već. Ova zima poranila je bar mjesec dana.“-ozbiljnim tonom obraćao se supruzi Mirijani.
„Ja bi sutra uzorao, ovaj komad palčaka iznad čatrnje. Znaš kako je ova zemlja ljuta u proljeće. Ako je sad uzorem ima mraz da je razbije i na proljeće biće ko prašina. Ima da nam bašta bude dobra. Usijaćemo dosta krompira. Vidiš nisam se prevario kad sam proljetos najavio da će jaka i duga zima biti. Kosti su mi sijevale ko gromovi na Svetog Iliju. snijeg samo što nije. Za dan ili dva biće kasno“-završi kratki monolog Obrad ujedno završavajući nedovoljno obilatu večeru.
Obrad, četrdesetogodišnji zemljoradnik bio je krupnije građe. Lijepih crta lica koje nisu mogle da naruže ni godine provedene u ratnom zarobljeništvu negdje daleko gore u Njemačkoj, kada ga je još kao mladog vojnika zarobila Švapska vojska, dok su bez komande bili na mobilizaciji. Talasasta gusta kosa začešljana uz glavu bila je ono što se najviše dopalo Mirjani da pođe za njega, izrodi mu devetoro djece, bez obzira na njegovu prošlost kojom se nije baš imao čim pohvaliti. Siromaštvo je bilo sve što je ponio iz prethodnih osam brakova. Ovaj deveti kao da je bio prekretnica jednog pustolova. Devetoro djece. Dvoje najmlađih još u kolijevci, blizanci. Darinka i Mićo.
U jednoj prostoriji devet mladih života u polusnu, kao kroz san slušali su oca i mater dok se dogovaraju.
„Stanko će mi pomoći da upregnem konja i uzorem. Rosa i Milka neka blago nahrane, a ti Miro boga ti nastavi graha“-poluglasno je planirao sutrašnji dan.
Hladni vjetar tjerao je staru kuću šeperušu da cvili, plače. Umorne ručno tesane grede odolijevale su svim tim vjetrovima i velikoj porodici pružale toplo zimsko utočište.
Stara peć veselo je pucketala. Lagano je noć prekrila kuću plaštom dubokog sna.
Obrad se vrpoljio na stroži od kuruzove peruške. Neki unutrašnji glas nije mu dao mira. Bio je ubijeđen da će snijeg ubrzo. Zaspao je.
Negdje u daljini vuk je osjećao da se približio selu. Promukli lavež pasa oštro ga je upozorio gdje se nalazi. Nije se dao smesti. Osjećao je miris hrane. Nikad ga taj miris nije iznevjerio. Bio je svjestan opasnosti, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Čudan osjećaj, stalne gladi i bezvoljnosti i apetita bijesno su vodili borbu u njemu. Zbunjeni nagoni starog lovca bili su uskomešani. Nije se htio predati, zaboraviti ono što je godinama radio. Borba nagona, gladi, bolova.
Panika, užas. Uskomešana ovčija tijela. Krv koja je liptala. Nije ništa jeo. Bezosjećano je klao ovce pred sobom. Krvavi pir što je činio po ko zna koji put nije mu pričinjavao nikakvo zadovoljstvo.
Izašao je iz staje nakon što je čuo glasove ljudi i pucanj. Bježao je glavom bez obzira. Istu stvar je ponovio na još dva mjesta u svom ludačkom pohodu.
Kretao se stazama kojima nikad nije prolazio. Za sobom je ostavljao krvavi trag ludačkog pira.
Srljao je, nije smjeo.
Ludovao je, a nije znao.
Mijenjao se, a nije to želio.
Obrad je već bio budan. Budio je Stanka.
„Idemo, moramo palčak uzorati do doručka, a poslije ćemo otići u šumu nasjeći koji konak drva“-požurivao je Stanka. „Dan je kratak“.
Prve brazde jasno su se ocrtavale na malom palčaku. Stari konj još uvijek je bio u snazi. Obrad ga je gledao dok se dah kao iz lokomotive koja ga je iz Njemačke vraćala kući brzo rasplinjavao i nestajao u zraku.
„Stanko mogu ja i sam orati, poslušan je Doro konj. Nego ajde ti sam, ponesi sjekiru pa odaberi neko izvaljeno stablo pa ga obori, pa ja kad završim zajedno ćemo ga izvući iz šume“-preuze Obrad na sebe obavezu da sam završi oranje.
„Dobro ćaća, odoh ja preko Zobišta“-poslušno odgovoro Stanko ne sluteći da će rad u šumi da ga prati čitav život.
Nije bilo mraza toga jutra, ali neka neobjašnjiva hladnoća uvlačila se pod košulju Obradovu. Nije pomagao ni kožun.
„Bježi Garo, planućeš mi Dorata. Bježi , zgaziće te“-pokušavao je da otjera velikog crnog psa koji je stalno obigravao oko njih.
Pas je naglo stao. Obardu se učinilo da ga je napokon shvatio, pa se zadovoljno nastavio boriti sa starim plugom koje je siromašnu i škrtu zemlju pokušavao učiniti plodnijom za narednu godinu. Sve je išlo po planu. Bio je zadovoljan. Ali nejasna hladnoća budila je neki blagi nemir u njemu.
Hiljadugodišnje neprijateljstvo, mržnja ključale su u očima vuka dok je gledao velikog crnog psa i orača na njivi. Panična ludost natjerala ga je da prvi korak sam napravi. Ustremio se na psa. Bacio se svom snagom na psa. Neopisiva snaga hranjena mržnjom vuka i psa napravila je jedno čupavo klupko kože i dlake koje se premetalo po neuzoranoj ledini. Garo je spazivši vuka krenuo u susret. Čitav život je čuvao ovaj dom, bilo je došlo vrijeme i život da založi da spasi Obrada i Dorata.
Obrad se u trenu vrati od ukočenosti. Iznenadni napad vuka na njegovog Garu u po bijela dana nije bio očekivan. Na trenutak je nemoćno stao, pogledao u neravnopravnu borbu psa i vuka koji je bio dav puta veći. Garo se hrabro borio za život, ali snaga ovaj put nije bila njegov saveznik.
Ne razmišljajući, Obrad je uzeo bič i kernuo na vuka. Nastojao je razdvojiti psa od vuka, nastojao je da spase Garu koje nije nešto mazio, ali bio je član njegove porodice godinama. U trenu u klupku se i sam našao. Ovaj put branio je ne samo psa već i sebe.
Ogromna čeljust zjapila je nad njim. Bio je nemoćan. Jedino što je u tom momentu mogao i učinio je. Nagonski je ugurao ruku u čeljust vuku i zgrabio ga za jezik
Iznenađen vuk naglim obratom i nemogućnošću da iskoristi svoju premoć , na tren zastade.
„Rossooo, o Rossooooo, ponesi mi sjekiru vamo“-dozivao je svoju najstariju kćer. Gubio je snagu, ali nije bilo uzmaka. Pogledao je prema kući, očima je tražio slamku spasa.
„Eno Rose“-prođe mu kroz glavu .
„Poitaj Rossooo“.požurivao je on. „Daj tu sjekiru vamo“-gotovo da je vapio.
Zbunjeni vuk, ulagao je zadnje atome snage da se oslobodi čeličnog stiska, ali za vratom i na leđima mu je visio pas koji ga je bolno grizao.
„Je li to kraj“-urlikao je vuk. Bolni krik zvijeri još dugo je parao uši svih ukućana dok je Rosa dodala sjekiru ocu. Nije dugo trajalo. Vuk je klonuo.
Rosa je plakala. Bojala se mrtvog vuka. Raskrvavljen pas još uvijek je lajao na lešinu ogromnog vuka. Obrad je ležao na zemlji još dugo ne mogavši da dođe sebi. Jedan sasvim običan dan za tren pretvorio se u noćnu moru koju nije mogao ni da zamisli.
Vuk je dlaku promijenio, a bjesnilo je promijenilo ostalo.
Moj đed Obrad umro je par godina nakon toga. Iza njega je ostalo devetoro djece i mnogo siromaštva kojem ničega nije nedostajalo.
Godinama sam bio ponosan na istinit događaj koji se prepričavao mojom ulicom. Moj đed je zaustavio krvavi pir bijesnog vuka. Stao je u odbranu svoga doma i svega onog što taj dom čini toplim.
I danas kad svojim kćerima pričam o Crvenkapi, imam svoje mišljenje o vuku. Kristalno je jasno, ali ne bih da im pokvarim taj dio djetinjstva. Mašta im je sad neophodna, a kasnije kad krenu životnim stazama nadam se da neće upoznati vuka, koga će nadam se prepoznati. Crvenkapica na ovim prostorima je spašena nesebičnim gestom jednog malog čovjeka talasaste kose začešljane uz glavu kojeg je moja baba Mira zavoljela usprkos...
Neka ova malo surovo istinita priča ostane samo jedna priča. Ja je dijelim sa Vama. Neka ostane uspomena na đeda Obrada koga nisam upoznao.
Pozdravlja Vas mandrak72, hroničar malih života oko nas.
[ Generalna ] 25 Novembar, 2008 23:19
Psssttt!-trgnuo sam se na psikutavi zvuk koji je trebalo da nešto znači. Okrenuh se da pogledam. Nikog nisam primjetio. Nastavio sam dalje.
Psssttt!-opet me je prenuo zvuk koji je trebao da me na nešto opmene.
Pomislio sam da je to neko od mojih radnih kolega na istom zadatku kao i ja..
Da danas je bio dan bonova. Dan kad sam mogao da svoje bonove za topli obrok potrošim u jednoj samoposluzi.
Tih dana mi nije išlo najbolje u životu. Bonovi su mi dolazili kao kec na desetku. Podstanarski život nije nimalo lak bio. Jedna plata, mnogo obaveza. Bonovi su tu dolazili kao neki amortizer na klimavom mostu koji se dugim mjesecom zvao.
Nisam ni doručkovao tih dana da bih sa bonovima kupio nešto hrane u hladnu kuću. Psssttt!!!-ponovo se okrenuh. Nikog na vidiku. Samo ja, brdo salame, pavlake, smokija, paštete i svo brdo one neophodne gluposti što svakodnevno trebaju u životu.
Pomislio sam da umišljam. Valjda zbog stalnog kombinovanja i rekombinovanja, kako mjesec učiniti kraćim, a primanja većim. Nisam se snalazio moram da priznam.
Ponekad bih sebe uhvatio kako pričam sam sa sobom pod mlazom tople vode u kadi.
„Ja ti mogu pomoći“- na tečnom mandarinskom obrati mi se.
Zbog djelimičnog poznavanja mandarinskog koji smo učili u osnovnoj školi nisam bio siguran da mi se uopšte obratio. Ustvari nisam ni vidio nekog da priča sa mnom.
Sagnuo sam se da kupim kremu za obuću u Makropromu u malom supermarketu robe sumnjivo jeftinog kvaliteta.
„Hej, lakše malo“-gotovo da mi je otkomandovao piskutavi grleni glas mandarinskog nariječja s kojim sam mogao da se sasvim lako snalazim za razliku od mandarinskih slova kojih sam par naučio.
Poskočio sam ko oparen.
Kinez!
Kinez, znao sam. U svoj ovoj muci koja me je snašla još sad i jedan Kinez mi nikako nije trebao.
Natezao sam očima i stalno uvježbavajući sabiranje pokušavao sam da ukomponujem da za 85 bonova (konvertbilnih maraka) uzmem hrane u protivvrijednosti isto toliko.
„Ne, ne bih se složio da mi možeš pomoći. Već imam dovoljno problema i ti mi nikako ne bi u ovom momentu mogao pomoći“-mislio sam u sebi.
Kao da mi je čitao misli.
„Usudi se da priznaš da bi ti svaka pomoć bila dragocjena. Ja ti mogu pomoći. Doduše ne mogu sve sam, ali zajedno nas dvojica mogli bi čudo da napravimo“-bio sam oduševljen kako mi se znanje mandarinskog eto prvi put u životu isplaćivalo i bilo upotrebljivo.
„Nije da sumnjam da želiš da pomogneš, ali ja ne vidim način. Ja i žena sami jedva krpimo kraj s krajem, još na proljeće stiže nam i beba. Nažalost ti bi bio u ovom trenutku samo jedan trošak više. Ne ljuti se, ali stvarno ne vidim da mi možeš pomoći“-odgovorio sam mu, ne usuđujući da priznam da me zainteresovalo , na koji način je on zamislio da mi može pomoći.
„Kinezi su naša braća, nemoj misliti da sam ksenofob, ništa lično. Stvar je materijalnih mogućnosti koje u ovom trenutku nažalost nisu na mojoj strani“-pravdao sam se malom žutom, koji iskreno budi rečeno i nije bio žut. Prije bi se moglo reći da je crven. Da crven i crn. Najtačnije bi se moglo reći.
„Pa to ti sve govori“-nastavi on na mandarinskom za koji sam se uvjerio da će postati jezik budućnosti.“Za dane koji dolaze biću ti potrebniji, nećeš zažaliti. Zato uzmi me sa sobom. Ni ta krema za obuću koju si kupio ne može sakriti da ti je obuća dotrajala. Sa mnom bi bilo drugačije. Brzo bi stekao uslove da kupiš novu obuću, doduše na onu najskuplju, ali sasvim pristojnu obuću kakava ti i dolikuje. Vidiš odmah sam te primjetio kad si ušao. Vidim po ponašanju da si čestito čeljade. Posjeduješ i manire. Prije svakog izbora pažljivo gledaš cijene i svoje mogućnosti za koje mislim da u ovom momentui nisu za neku pohvalu. Hajde pruži ruku i da idemo. Veliki je posao pred nama“-završi Kinez svoju besjedu na mandarinskom koji je više podsjećao na starokineski kojeg sam nekad davno čuo od svojih baba dok su gledale u trag taloga kafe na dnu šolje i dok bi onako prstom okrenule želju na dnu šolje.
Onako bez argumenata, pogledao sam u svoje cipele, blago se zarumenivši kao svako pošteno čeljade kad se osjeća posramljeno. Cipele nisu bile bog zna šta. Mnogo su prešle. Spoljašnjost nije bila ugoda za oko, a zastarjela unutrašnjost bila je u još lošijem stanju.
„Ma šta me košta. Ove cipele ne mogu se vratiti u život da ih u fabriku NIVEA-e odnesem. Đavo da ih nosi“-odlučno vratih kremu za obuću na policu.
Pružih ruku Kinezu i povedoh ga sa sobom na nemirno more.
„Šta riskiram, ništa. Ako je sav moj rizik cijena kreme za obuću, ma neka propadnem“-za 1.5 bonova (konvertibilnih maraka) smatrao sam da sam napravio dobar posao.
„Stani, ne žuri“-zaustavi me u mjestu.
„Ljudi smo. Imaš suprugu i lakše vam je zajedno. Razgovarate. Zajedno podijelite sve ono što nemate, podijelite i sve one bogate snove od kojih ujutro ostane samo širok osmjeh. Volio bih da te upoznam sa nekim. Znaš i ja sam društven čovjek. I ja imam nekog. Molim te povedi nas zajedno“-gotovo plačni mandarinski mi je natjerao suze na oči, a niko u blizini nije pravio jaku zapršku za crvenim lukom.
„Idemo, neka ti bude“-pođoh na kasu.
Ja, nešto hrane, i dvojica Kineza išli smo toplom domu koji uzgred budi rečeno nikad i nije bio topao, bez obzira na to što sam bio kupio Plave pidžame za duge zimske noći koje su trebale biti tople, ali nisu bile ne zbog toga što su bile pune ljubavi, već zbog promašaja vlasnika kuće koji je napravio sve ne samo toplu kuću.
Odmah s vrata sam suprugu upoznao sa Kinezima. U njenim očima sam pročitao pitanje „Šta s njima?“. Nakon još nekoliko pitanja koje sam pročitao u njima, a kojima Vas sad ne bih davio protokolarno upoznavanje sa mojim Kinezima je uspješno završeno.
„Znaš drago mi je zbog njih, mada ne znam kako, ali mislim da ćeš već nači način da snjima popraviš naše stanje“-žena kao da je znala moju dilemu s isprvnosti postupka dovođenja Kineza u kuću u momentima kad za sve to nije imalo smisla.
Moje druženje s Kinezima bilo je intezivno kroz naredni niz godina. Vrlo brzo sam se uvjerio da dva puta po 1.5 bon daju tri bona, od kojih ja nisam osiromašio, a uspio sam da na momente popravljam kako naše materijalno stanje, tako i naše raspoloženje kad bismo sebi odvojil neki dinar(izvinite meni je pojam kinte dinar, a konvertibilna marka je realni pojam sa kojim moram da živim) za nove cipele, majicu, košulju.
U nedjelju, sam radio na objektu na istom onom gdje sam jeo ćevape s lukom, a nedaleko od mene je mrtav vrabac platio cijenu materijalnog dobra jednog bogatog Rusa koji je da kažem s naših prostora. Debeli minus štipao je za promrzle dlanove i obraze dok sam uštemavao instalacione kutije za instalacije „jake i slabe „ struje. Moj Kinez sa debelim stažom je pokleknuo. Polomio se.
Štedio sam ga zadnjih par mjeseci. Osjetio sam njegov zamor. Našao skuplju i dostojnu zamjenu, ali Kineza nisam zapostavio. Pogled na njega bio je osvrt na momente i trenutke kad je ušao u moj život i kad je svaka pomoć bila neophodna.
Nije nudio rješenje na pretek. Za njega se trebalo pomučiti. S njim, uz njega mnogo šta sam prošao. Naučio me je da nema lakog hljeba pošteno. Zbog toga svaki dinar sa njim bio je tim slađi.
„Baci ga“-reče mi radni kolega.
Gledao sam u njega. Kinez me je gledao umornim očima, kao da je htio da mi kaže da je stigao na kraj puta i da je vrijeme da se oprostimo. Osjetio sam tugu u njegovom sjetnom mandarinskom.
„Ne ideš ti meni nikud. Evo potrošio sam olovku, ti ćeš mi pomoći da obilježavam visinu utičnica i prekidača na zidu“-uzeo sam ga i zadjenuo u mali džepić na lijevom rukavu moga radnog odijela.
Nije bio skup, taj obični crni šerafciger sa crvenom drškom. Nisam ga bacio i neću. Pomogao je i on meni kad nisam imao, bio mi je desna ruka u poslovima gdje to bilo potrebno. Danas ja njega nosim na desnom ramenu u džepiću radnog odijela. Trebaće mi još, još nije za otpad. Još ćemo mi lijepa hljeba zaraditi, svako u skladu sa svojim mogućnostima.
Pozdravlja Vas mandrak72 drugar bez alternative.
[ Generalna ] 21 Novembar, 2008 23:18
Počinje snijeg da pada.
Sutra svi na sankanje.
Poziv vrijedi za sve.
Prijave do ponoći.
[ Generalna ] 19 Novembar, 2008 20:52
Jedna od mojih prvih jutarnjih aktivnosti na poslu je pregled knjige kvarova. Broj, Datum i vrijeme prijave kvara, Ime lica koje je prijavilo kvar, Opis i mjesto kvara, Obavijest o kvaru primio, Primjedba....
Koliko sam ovakvih pregleda napravio u zadnjih deset godina, ne znam, ali siguran sam da ih je bilo mnogo, mnogo..
Kroz prozor kancelarije posmatrao sam radne kolege kako pristižu na posao. Dolazio sam prvi na posao, nekih pola sata prije ostalih. Toliko da mogu na miru pregledati knjigu kvarova i krenuti na ispisivanje radnih zadataka, naloga za rad, trebovanja materijala i zahtjeva za isključenja.
Prvi mraz ugodno je štipao za obraze toga jutra. Sedam stepeni ispod nule bilo je za respekt. Posmatrao sam radne kolege kako pogureni kao da nose svu zimu na leđima žurno ulaze u radionu i u upravu. Ruku duboko zavučenih u džepove, sa oblacima toplog zraka koji se kao dim cigarete vukao za njima, natjerao me je da se nekako ugodno osjećam tog hladnog novembarskog jutra.
„Pao A stub kod kuće B.Rajka. Isključen kompletan NN izlaz. Potreban novi stub“ tekst koji nisam čitao, znao sam ga napamet.
Poznajem veliki broj ljudi, sva sela, niskonaponske mreže, i mnogo mnogo problema.
Ekipa za otklanjanje nastalog kvara krenula je na zadatak.
Mala ekipa nestala je u magli sa jasnim ciljem.
Ja sam ih taj dan imao više.
Krenuo sam na teren.
Zagrijani automobil laganim kasom gutao je prve kilometre hladnog i mrazom okovanog jutra. Lagana muzika lokalne radio stanice izabrana od strane jednog poznanika Laze, budila je onu želju za što dužim krstarenjem po drumovima.
Obavio sam prvi radni zadatak. Brzo.
Upućujem se tragom ekipe koja je već otišla na teren.
Srećem teretni kamion koji je odvezao betonski stub i bio je na povratku u RJ, nakon kojeg je odlazio na drugi zadatak.
Tiho mi je blicao kad me je primjetio. Stao sam.
„Brate, policija je isključila mečku iz saobraćaja i poslala ga na vanredni tehnički pregled. Čim istovari beton mora se vratiti i javiti policiji“-izrecitova Tiho u dahu.
Vozio je Fap star 30 godina. Kad ga policija sretne na putu isključiće i njega. Siguran sam. Još jedan starac na drumu. Mercedes je bio manji kamion takođe star i pozamašnih godina generacijski blizak FAP-u.
„Ok, Tiho. Bilo je za očekivati. Ti polako i čuvaj se. Vidimo se“-mahnuh mu u znak pozdrava i nastavih dalje.
Ubrzo sam ih pristigao Mrecedes i traktor za dizanje stuba. Magal čvrsto prikovana za tlo činila je prizor nekako jezivim. Veliki traktor natovaren stubom približavao se njestu kvara. Za njim nekako bijesan i tužan mercedes je vukao gotovog betona. Kao da je znao da mu se bližio kraj. Doduše motor je još srčano kucao, ali tijelo tridesetogodišnjaka bilo je preumorno, dotrajalo.
Moj novi Yugić kočoperio se kao mladić. Laganim kasom, pratio ih je u stopu.
„Čole, voziš mečku, a uvijek problemi sa policijom. Pripremi ti 100 maraka da ostaviš od plate, ma šta 100, 200 maraka za kaznu“-malo sam peckao Čolu iskusnog i vrijednog radnog kolegu.
„Eto neki dan su me opomenuli, i danas mi nisu oprostili“-odgovori Čole.
„Jesi li im pokazao znak firme na vratima, nismo ti mi mačiji kašalj“-nastavih po starom.
„Ma jesam, ali ja sam se morao crveniti za firmu. Ko za inat jutros sam izbacio auspuh iz karoserije, kojim sam se pravdao da je otpao prije sat - dva vremena, a ne prije 15 dana. A oni se odmah zakačili za njega“-završi Čole.
Vitalni sedamdesetgodišnji Rajko B. dočekao nas je na kapiji čistog i uređenog dvorišta.
Obradova se kad nas ugleda sa svom silom tehnike i novim stubom. Ovaj put betonskim. „A“ stub ležao je na zemlji. Polomljen. Pri zemlji gdje se sjdinjavao sa svojim životnim saputnikom zadnjih 30 i kusur godina istrulio je. Njegov pad bio je neminovan.
Sjećam se tog stuba još od prošle jeseni dok je kočoperno stajao ne dajući znake svoje dotrajalosti.
„Anđo, daj de iznesi ljudima rakije.Zima je. Nek se ljudi zagriju“-požurivao je svoju životnu saputnicu zadnjih peesetak godina.
Živjeli su sami njih dvoje.
Uredna i čista karirana košulja izvirivala je ispod teget kaputa. Na čelu nataknuta radnička kapa šilterica, sakrivala je staro naborano čelo. Sijedi pramenovi nepravilno raspoređeni vodili su svoju politiku.
„E moja djeco, kad se taj stub ugrađivao, ja sam bio vaših godina. Čini mi se da bih ga sam mogao podignuti. Ne zbog snage što je mladost nosi, no zbog sreće kad sam dobio svjetlo za svoje piliće. Eto, oni sad ne žive sa mnom. Otišli su trbuhom za kruhom. Ja i baba smo sad sami. Nego oće li biti struje danas?“-završi besjedu Rajko pitanjem upućenim meni.
„Oće đede ne brini, vidiš li šta je nas došlo čim si ti nama javio da je ovaj stari otkazao“-nastojao sam da razvedrim atmosferu pokazujući na pali „A“ stub.
„Sljedeći put kad ovaj budemo mijenjali, kad izagnjije ima da pečeš prase, jel važi đede“-nastojao sam da postignem fer pogodbu.
Nasmijao se. Pogledao je u stari stub koji je ležao na zemlji, zatim u novi betonski koji je već bio uspravljen i ponovo u onaj polomljeni.
„Znaš ja već godinama gledam u ovaj isti stub. Naviko sam ja na njega. Nije bilo srećnijeg od mene kad je struja u selo došla. Djeca mala i nejaka. Djeca su otišla svojim putem. Hvala bogu dođu često, obiđu babu i mene. A evo ovaj ode prije mene. Ne zna se kad je kome suđeno“-završi đed Rajko.
„Anđo oće li ta kafa ikako. Zima je djeci.“-podviknu Rajko da ga baba bolje čuje gledajući na Peđu, Duška Lokina, Gogija, Radikala i Dragana koji se još nije oženio, a ja mu obećao pet dana od mene kad se oženi.
Pozdravio sam se sa Rajkom. Išao sam na slučaj br.1529. Kod Mirka B. Zadovoljno sam u retrovizoru automobila kojeg su prestali proizvoditi 03.11.2008.god posmatrao kako jedna mala ekipa zatvara stranicu priče br.1526. Nakon što je iščezao Rajko, betonski stub, u retrovizoru sam osto samo ja, ustvari jedno oko, jedna mala bora sa novom pričom i da čini mi se malo se mraza ukazalo tik iznad uha. Rani mraz. Ma ne. Život što prolazi. Lazo je pustio na radiu jednu staru stvar. „Da sam ja nekoo.....“(Indexi).
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi majstor kvarova što ih vrijeme napravi.
[ Generalna ] 12 Novembar, 2008 20:45
Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Možda ni ja danas ne bih sjedio, zapisivao misli, sjećanja ili šta već da nije brzine kojom će te za par minuta da iznesete svoje mišljenje, komentar ili sud. Možda pitanje?
Da li je uvijek bilo tako?
U maloj kući Mile i Milice, svjetlost lampe petrolejke žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavala su čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro, ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima.
Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako na svoj način neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad, tako čudnog imena. U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana.“ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze za rana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donešenim iz Ljubije malog rudarskog mjesta gdje je radio. Ljubija je mjesto nekih 25km udaljenim od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25km u drugom smjeru. Onako sitan natovaren sitnim kućnim potrepštinama bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi on podviknuo- „ Oooo Dmitreeee, ajde izađider pred mene“.
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti.
Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu koju bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da bio im je slavuj ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno, uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor.
Kao glas slavuja po sobi je grlenim glasom novinar Radio Beograda javio kako se Drug Tito vratio iz posjeta nama brtske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i pol. I Mnogo drugog.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne bi istrošile previše.
Mile je bio zabrinut. Nije zbog puta pred njima no zbog kontrole na koju je morao ići kod Doktora. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, osim supruzi Milici navečer kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su navečer posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano potajno budila snove i želje.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će da dobije kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe.
Dmitar stariji, sin uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju.
Bojana pak sanjala je šarene šnale i ukosnice koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i snjima išla u školu.
Vukosava, za sebe je poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu.
Drena je bila još mala i nije razumijela sveukupnu situaciju u kući. Al kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.
Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put treba izdržati.
Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe koje je dobila za slavu od sestre i pažljivo složila u torbu naprtanjaču- šarenicu.
„Dmitre, Dmitre, ustaj sine. Moramo kretati. Vakat je“-budio je Mile Dmitra.
Mile se zaprtio naprtnjačom i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspe. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali eto nije želio da otac zna za to. Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voz. Putovali su satima do Zagreba, zatim do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću Mile zastade. „Miko ajd malo da predahnemo. Daj otvori de šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće“-završi Mile.
Nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, pa i danas, a nakon ovog teksta i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moj đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno. Brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb bio je tren posla zbog svega onog što je tog dana vidjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu onu brzinu koju imamo.Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumijela.
Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.
Pozdravlja Vas mandrak72, sit od tople pogače, juče, danas, sutra.
[ Generalna ] 11 Novembar, 2008 00:36
Moje glasovne mogućnosti davne 80-te, godine zabrinule su moj školski kolektiv. Interpreacija hita „Lovac Joca“ bila je toliko ubjedljiva, da me učiteljica nije imala srca prozivati bilo šta da otpjevam. Do kraja školovanja na časovima muzičkog, otvarao sam usta predano prateći muziku i tekst. Usavršio sam taj način izvođenja muzičkih ostvarenja.
Lovac Joca na mene je ostavio trajne posljedice. Ostao sam antitalenat za pjevanje.
Čak šta više ni Lovac postao nisam i nikad neću.
Ali vratiću se par decenija unazad.
Lovac Stojan, zvani Crtani, koga su tako zvali jer je naplaćivao pretplatu za TV po okolnim selima uopšte nije volio Crtane filmove, ali zbog rada za potrebe televizije ostao je Crtani, iako više ne naplaćuje RTV pretplatu, ocu je jednom prilikom poklonio zamislite prepariranu patku. Divlju patku.
Toga dana u mene se uvukao nemir koji sam godinama potiskivao. Otac ju je ugradio na ormarić za obuću u hodniku na potkrovlju gdje se nalazila moja soba. Upravo tih godina dobio sam svoju sobu, a samim tim i sve one strahove laganog osmostaljivanja.
Divlja patka , uopšte nije bila Divlja, pa ćemo je u daljem tekstu zvati samo Patka, ali kad ja god napišem Patka vi zamislite Divlju Patku.
Nije davala znakove života. Isuviše mirna za jednu Patku (ne zaboravite ono za Divlja). Zatvoreni kljun, glav malo zakrenuta kao da se osvrće na zelenom vratu koji se nakad presijavao u svoj svojoj ljepoti, braon tijelo i tabani zakucani za drvenu podlogu.
Imala je sve razloge da bude Divlja, a nije.
Patka ko Patka (Divlja Patka ko svaka Divlja Patka za one koji su se tek sad uključili). Imala je oči.
E tad je sve počelo. Nisu to bile oči jedne Patke. Bili su to nekakvi plastični klikeri, nekog tužnog dječaka koji se dugo vremena još pitao šta je sa njegovim klikerima dok se njegov otac stručnjak za prepariranje zadovoljno smješkao obavljenim poslom.
Od prvog dana odnosi mene i te Patke sa zelenim vratoma ( za one koji ovo čitaju u crnobijeloj tehnici) bili su problematični.
Nasađena na onaj plakar, kao fakir na ekserima, sa plastičnim pogledom prijeteći je gledala dok se uspinjem uz stepenište. Izbjegavao sam njen PVC pogled, ali avaj pratila me je u stopu. Pokušao sam da propužem kraj ormarića za obuću, ali ne vrijedi, plastični pogled kroz kliker nekog dječaka koji je još dugo vremena tražio iste probadao me je kroz krsta. Osjećao sam kao iz one naše igre „Deset noževa u leđa, dva pauka u kosi, krv teče niz leđa tu je bio Drakula“-aaaaaaaaaaaaaaaaaajjjjjjjj. Zabio sam se u sobu kao tane.
Nisam spavao do nekih pola dva. Smišljao sam osvetu.
Moje lovačke sposobnosti pale su u vodu godinu il dvije prije Patke.
Naoružan praćkom, naoružan municijom od provodnika za el.instalacije krenuo sam u svoj prvi samostalni lov. Prirodni nagon da od mene napravi lovca spremnog da obezbijedi koegzistenciju za svoju buduću porodicu i mladunčad sa otvorenim kljunovima i bez perja pretvorio me je u beskompromisnog lovca. Naoružan potrebom za čistim opstankom(ovu frazu sam pokupio iz onih dokumentaraca koji su se zvali Opstanak i na programu su išli ujutro oko 10:30h), tražio sam plijen, vješto pazeći da vjetar ne otkrije moje prisustvo vrlo ratobornim i opasnim vrapcima.
Prethodno sam se namazao kokošijim izmetom za koji sam smatrao da je dovoljno blizak vrapcima i d me neće osjetiti dok ne priđem dovoljno blizu (Pijetao se krstio i čudu čudio vidjevši kako se maskiram za lov, pri tome je sazvao sav komšiluk na čudo neviđeno).
Ruka mi nije zadrhtala. Precizno upućeni hitac iz praćke završio je na plećima, najvećeg vrapca u jatu, za kojeg sam pretpostavljao da je poglavica nakon čega će se i ostali vrapci bezuslovno predati. Prevario sam se. Odvažni vrabac, samo se stresao pogledao me prezrivim pogledom iskusnog vođe, hladno me odmjerio i okrenuo se prema meni. Očekivao sam napad.
Nisam bio spreman na otvorenu borbu sa razbješnjelim vrapcima (Sjetio sam se Alfreda H. i filma Ptice). Okrenuo sam se oko svoje a i njihove ose, i oko pčele i oko bumbara. Nigdje nisam ugledao govornicu , ni Sigurnu kuću.
Bacio sam oružje (praćku) na jednu stranu, a municiju na drugu, kao u filmovima Džona Vejna, da dobijem na vremenu. Počeo sam se povlačiti prema ulaznim vratima. Srce mi je ludački tuklo. Naglim pokretom sam se bacio iza hrpe pijeska, a onda sam odjurio u kuću.
Toga dana sam ostavio praiskonski lov i nagone jednog lovca na tavan. Sišao sam sa tavana, čvrsto riješen da više nikada neću nauditi niti ednoj životinji, pa ni vrapcima.
Ali ona Patka( u stvari Divlja Patka) je bila neštosasvim drugo. Okrenuću je da gleda u zid, pa kad joj dosadi oboriće glavu.
Gadljivo sam pridržavao stalak i okretao je naravno oko njene ose, dok je nisam doveo u položaj koliko toliko prihvatljiv. Dok sam je okretao ispao joj je rep. Skočio sam ko oparen. Živa jeeeeeeeeeeeee-strčao sam niz stepenice. Nisam se smio vratiti na sprat dok nisu vratili rep na mjesto. A kad su joj rep vratili opet me je gledala onim svojim Divljim Patkastim pogledom. Dugo me je proganjala, ona , njen poged prepun plastike jednog tužnog dječaka i rep koji je često ispadao kao opomena.
Od toga dana izgubio sam apetit za sve pernate proizvode. Ne jedem ih ni dan danas. Vrapce nisam nikad, patke nikad, a ni piletinu neću nikad.
Evo stiže i zima, nisam lovac, nisam pjevač, a kad oblačim pernatu jaknu u meni se javlja onaj osjećaj iz djetinjstva, događaj sa Divljom Patkom. Plašim se da je neki rođak onoj Pekinškoj patki u pernatoj jakni iz Pekinga. „Deset noževa u leđaaaa, dva pauka u kosiiiii, krvvv tečeeee nizzz leđaaa.......“. U džepu sam napipao nešto tvrdo, nadam se da nije presovani kljun, ma ne ipak je to samo još jedan USB.
Ne volim ni kad sretnem one hrabre dame, sa bundama od neprcanog pacova i lutrije, pardon nutrije. Oderanim lisicama sa nožicama pod vratom a repom niz leđa.
Ne volim derikože. Svih profila.
Pozdravlja vas mandrak72 lovac pamukova srca.
[ Smijehom protiv uroka ] 09 Novembar, 2008 22:32
Večeras izlazim. Osjećam neki pritisak već skoro sat. Jedva čekam da izađem na zrak. Postaje mi zagušljivo. Nekakva neprijatna promaja u talasima kvari mi raspoloženje. Polako se pakujem, oblačim svoje najbolje odijelo. Jedva čekam da izađem da vidim reakciju oko sebe. Igranka je večeras u desetom selu. Mnogo mladog svijeta skupilo se. Subota je. Muzika trešti iz starih zvučnika, koji neprijatnim pucketanjem i ono malo zadovoljstva zbog slušanja muzike čine nepodnošljivim, al ko mari. Vrijeme je za provod.
Stigao sam prvi. Oko mene još nikog. Zauzimam što bolji položaj.
Polako se namještam.
Gledam prema ulazu. Samo što nisu. Mrak je već odavno pao.
Čujem korake. Ops, evo ga.
„Zdravo Dugački“-pozdravih.
„Zdravo Debeli“-otpozdravi – „Sam si?-upita me.
„Imaš intenzivan miris, šta koristiš?“-pokušao sam da izbjegnem odgovor brzim pitanjem.
„Isto što i ti, ali čini mi se da ti bez bijelog luka ne ideš nikud“-odgovori Dugački. Crnomanjast mlađi lik. Izuzetnog držanja, uspravan bez obzira na svoju visinu. Pomalo narcisoidan, stalno je pogledao u pravcu jedinog ogledala.
„Bijeli luk“-ponavljao sam u sebi. „Šta mi je to trebalo, postaću asocijalan, stvarno se osjeti.
Miris se tačno uvukao u svaku poru“-razmišljao sam odsutno.
U razmišljanju me prerkide ubrzan bat koraka. Evo ga stiže zav zadihan Meki.
Uvijek nekako pogubljen i rastresit. Ništa s ničim kod njega nije bilo. U šali smo ga zajebavali da nema pašče za što da ga ujede.
Polako se razmještao. Gledajući oko sebe. Potrajalo je minut dva prije nego je sebi došao.
Sav zajapuren pozdravi,-„ Zdravo Dugački, Debeli“-otpuhnu.
„Ovdje se malo osjeti?“ kao da konstatova i upita Meki.
Neprijatno sam se osjećao.
„Prokleti bijeli luk“-psovao sam sebi u bradu.
„Nije se osjećalo dok ti nisi ušao!“-gotovo otresito odbrusi Dugački.
Bi mi lakše.
Meki se još namještao birajući najbolju poziciju, lutajući pogledom. Nije bio omiljen zbog načina kako se borio za svoju poziciju. Bljedunjavo žut, neuredan nije bio nekakvo društvo.
Dugački se malo opustio. Zbog vrućine počeo je da se preznojava i pomalo osjeti. Imao je intenzivan miris, koji je ispunjavao prostoriju.
Dok smo kulirali, začuli smo korake. Podigli smo pogled ka ulazu očekujući da dođe On.
Stigao je Smotani. Bio je opasan. Njega su svi izbjegavali.
„Zdravo Smotani“-s poštovanjem pozdravi Dugački. Nekako Dugački pred njim uopšte nije izgledao dugačak. Imali smo dojam da je Smotani bio duži od Dugačkog, al zbog svog stava ostao je Smotani.
„Meki šta si se raširio“-Smotani upozori Mekog i smjesti se kraj njega.
„Meki mogao si barem da se istuširaš“-prekori ga Smotani.
„Nisam stigao, bio sam u žurbi“-odgovori Meki.
„Debeli opet bijeli luk, čuo sam da je zdrav“-konstatova Smotani, onako poluokrenuto od mene, izbjegavajući moj pogled.
„To je jače od mene“-gotovo šapćući odgovorih.
Atmosfera je rasla. Raja je počela da žari i pali. Pristizali su jedan po jedan. Svi sami. Niko u društvu.
Nedefinisani je stigao tako brzo. Kao iz topa ispaljen. Sav pogubljen. Dotjeran onako ko za svaki dan. Graorasto odijelo broj veće nije moglo da sakrije njegove nedostatke. Bio je svjestan njih, ali navikao se. Nije se ljutio na nadimak. Rekao je da će početi da vježba, ali uvijek se sve završavalo na tom obećanju.
Tvrtko je stigao poslije puno natezanja na ulazu. Oko njega je uvijek bila neka galama. Bio je jedan od onih čvrstih momaka koji je plijenio svojim izgledom. Uvijek besprekorno obučen po posljednjoj modi. Zategnutog i glatkog tijela, prolazioje kroz gužvu takvom lakoćom kao da je sam u prostoriji. Volio je da stoji između Nedefinisanog i mekog želeći da naglasi svoje izvajano tijelo.
„Pizda Vam materina, kupate li se Vas dvojica ikako“-opsova ih Tvrtko, tražeći novo mjesto.
Stao je kraj mene. „Volim miris bijelog luka, volim jake mirise“-nastavi Tvrtko.
„Vrućina je neka večeras, vidiš li ti samo šta je muha?-lično meni se obraćao.
Ja sam nekako rastao. Tvrtko je bio kraj mene i razgovarali smo.
Svježe obrijan i naparfemisan nije mogao ukloniti miris roštilja i kuvanih jaja.
Sjajno smo se slagali.
Dugački je klonuo. Naslonio se na Smotanog. Na momente nismo znali ko je ko. Gotovo zagrljeni ostali su do dugo u noć nešto razgovarajući.
Žurka je bila dobra. Stiglo je još nekoliko faca. Tanki je u ćošku nešto dogovarao sa Mekim.
Rijetki je stigao među zadnjima. Nedugo poslije Blizanaca koji usput rečeno ni po čemu nisu bili slični, al eto svi su im govorili da liče jedan na drugog. Prije bih rekao da su isto mirisali , a ne ličili, al ko mari.
Žurka se otegla do duboko u noć. Atmosfera je splasnula.
Šta nas je ovdje, a svi smo različiti. Svi došli na zabavu, al svi ne uživamo. Različiti karakteri pa to ti je.
Stojan je ušao, upalio svjetlo.
„Pizda Vam materina nekulturna, niko da pusti vodu za sobom“-opsova Stojan.
Hladni talas osvježenja razbudi nas i panično natjera da se uhvatimo čvrsto u koaliciju.
Ostalo nas je par jačih i čvršćih. Drugi talas nas je desetkovao.
Plovio sam. Na rijeci se mjesec kupao. Izvaljen na leđa duboko sam razmišljao kako smo pred bujicom svi isti. Nikoga nije bilo u blizini. Osluškivao sam noć oko sebe.
Talasi su me izmorili i žubor vode me je uspavao.
Bože kakav dan. Utonuo sam u san.
[ Generalna ] 08 Novembar, 2008 19:28
Nije moje da pričam o sebi. Red bi bio da to kažu drugi. Samoreklama nije baš nešto što ljudi vole. Ko voli ja pa ja, ja pa ja. Ja sam nenametljiv, moglo bi se reći neprimjetan, neškodljiv. Ali krenimo redom.
Ovdje živim već pedesetak godina. Mogu reći lijep je to period. Ovdje sam dospio sasvim slučajno. Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se. Bilo jedno upražnjeno mjesto.
Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim. Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.
Mnogo je volio život. Nije mu se dalo.
Volio je ljude. Nisu ga razumjeli.
Volio je samo jednu ženu. Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.
Bio je zaljubljen. Uzvraćeno mu nije.
Nije volio muziku. Svaka riječ kao nož u srce bila je.
Nije volio alkohol. Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.
Mislim da je mene volio.
Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba. Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije. Ruka koja svaku desetu misao zabilježi. Naizgled haotično, kao u bunilu.
Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.
Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza. Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.
Useli se u njega, u prostor oko njega. Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas. Pisao je sve nemoćniji. Pogled mutan. Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.
Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće. Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.
I nije.
Prošao je porođajne muke. Stakasti pogled kroz prozor u noć. Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu. Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom. Bajat hljeb. Hladan stan.
Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega. Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.
Iskrzan kofer. Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju. Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.
Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.
I tad sam ugledao svog prvog čitaoca. Taj dan sam roman postao.
Mnogo sam ljudi upoznao. Mnogi su me držali u rukama. Otvarali, prevrtali, čitali.
Obično im u oči gledam dok me čitaju. Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.
Mnogo šta se pogledu može saznati.
Eto bila su jednom neka dva crna oka. Dva puta su iščitavali moje redove. U njima sam tugu spoznao. Suza slana na mene je pala. Još imam taj osjećaj. Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi. Plakala je do dugo u noć.
Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.
Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću. Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.
O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku. Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme. Bio sam mlad kao i svi Vi. Volio sam te izlaske.
Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako. Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu. Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.
Sav moj život može da stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati. Ali ja nisam taj. Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.
Pozdravlja Vas mandrak72, Vaš sakupljač prašine, zagubljenih bisera i zaboravljenih života.
[ Generalna ] 02 Novembar, 2008 16:02
Kako se zovem ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šeststotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću ispočetka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmjenjalo mnogo vlasnika, ali eto na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spasilo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promjenio. Eto tako su se brzo mijenjali da im nisam ni ime uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima , znate konspiracija.
Eto malo malo pa u šumarku preko puta mene , obaraju se ostala stabla. Nemaju sreće. A ja, eto malo malo čujem prolaznike kako kažu , „Vidi kolki hrast, mora da ima dvjesto godina“- a ja se malo nasmješim onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa nekako još jače se nakostriješim da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog tog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao.
„O bože koliko je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za Austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire il karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nisam nika vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali eto oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrižljiv sam, a inače da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak kad se osvrnem mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.
Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sam sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Kao lešinari na leš bacili se ljudi sa motornim pilama, sasjekli, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo to ga je oborilo. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ne znam. Bio je sam, sam protiv svih. Ljudi, vremena,vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaprat da ga uslikam, nism mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta dosta manjeg, možda kojih trista godina. Supruga se našalila pa rekla je si li to bio na sajmu polovnjaka. Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapisničar svega onog pored utabane staze i puta.
Hit Counter
Free Web Counter