Jedna od mojih prvih jutarnjih aktivnosti na poslu je pregled knjige kvarova. Broj, Datum i vrijeme prijave kvara, Ime lica koje je prijavilo kvar, Opis i mjesto kvara, Obavijest o kvaru primio, Primjedba....
Koliko sam ovakvih pregleda napravio u zadnjih deset godina, ne znam, ali siguran sam da ih je bilo mnogo, mnogo..
Kroz prozor kancelarije posmatrao sam radne kolege kako pristižu na posao. Dolazio sam prvi na posao, nekih pola sata prije ostalih. Toliko da mogu na miru pregledati knjigu kvarova i krenuti na ispisivanje radnih zadataka, naloga za rad, trebovanja materijala i zahtjeva za isključenja.
Prvi mraz ugodno je štipao za obraze toga jutra. Sedam stepeni ispod nule bilo je za respekt. Posmatrao sam radne kolege kako pogureni kao da nose svu zimu na leđima žurno ulaze u radionu i u upravu. Ruku duboko zavučenih u džepove, sa oblacima toplog zraka koji se kao dim cigarete vukao za njima, natjerao me je da se nekako ugodno osjećam tog hladnog novembarskog jutra.
„Pao A stub kod kuće B.Rajka. Isključen kompletan NN izlaz. Potreban novi stub“ tekst koji nisam čitao, znao sam ga napamet.
Poznajem veliki broj ljudi, sva sela, niskonaponske mreže, i mnogo mnogo problema.
Ekipa za otklanjanje nastalog kvara krenula je na zadatak.
Mala ekipa nestala je u magli sa jasnim ciljem.
Ja sam ih taj dan imao više.
Krenuo sam na teren.
Zagrijani automobil laganim kasom gutao je prve kilometre hladnog i mrazom okovanog jutra. Lagana muzika lokalne radio stanice izabrana od strane jednog poznanika Laze, budila je onu želju za što dužim krstarenjem po drumovima.
Obavio sam prvi radni zadatak. Brzo.
Upućujem se tragom ekipe koja je već otišla na teren.
Srećem teretni kamion koji je odvezao betonski stub i bio je na povratku u RJ, nakon kojeg je odlazio na drugi zadatak.
Tiho mi je blicao kad me je primjetio. Stao sam.
„Brate, policija je isključila mečku iz saobraćaja i poslala ga na vanredni tehnički pregled. Čim istovari beton mora se vratiti i javiti policiji“-izrecitova Tiho u dahu.
Vozio je Fap star 30 godina. Kad ga policija sretne na putu isključiće i njega. Siguran sam. Još jedan starac na drumu. Mercedes je bio manji kamion takođe star i pozamašnih godina generacijski blizak FAP-u.
„Ok, Tiho. Bilo je za očekivati. Ti polako i čuvaj se. Vidimo se“-mahnuh mu u znak pozdrava i nastavih dalje.
Ubrzo sam ih pristigao Mrecedes i traktor za dizanje stuba. Magal čvrsto prikovana za tlo činila je prizor nekako jezivim. Veliki traktor natovaren stubom približavao se njestu kvara. Za njim nekako bijesan i tužan mercedes je vukao gotovog betona. Kao da je znao da mu se bližio kraj. Doduše motor je još srčano kucao, ali tijelo tridesetogodišnjaka bilo je preumorno, dotrajalo.
Moj novi Yugić kočoperio se kao mladić. Laganim kasom, pratio ih je u stopu.
„Čole, voziš mečku, a uvijek problemi sa policijom. Pripremi ti 100 maraka da ostaviš od plate, ma šta 100, 200 maraka za kaznu“-malo sam peckao Čolu iskusnog i vrijednog radnog kolegu.
„Eto neki dan su me opomenuli, i danas mi nisu oprostili“-odgovori Čole.
„Jesi li im pokazao znak firme na vratima, nismo ti mi mačiji kašalj“-nastavih po starom.
„Ma jesam, ali ja sam se morao crveniti za firmu. Ko za inat jutros sam izbacio auspuh iz karoserije, kojim sam se pravdao da je otpao prije sat - dva vremena, a ne prije 15 dana. A oni se odmah zakačili za njega“-završi Čole.
Vitalni sedamdesetgodišnji Rajko B. dočekao nas je na kapiji čistog i uređenog dvorišta.
Obradova se kad nas ugleda sa svom silom tehnike i novim stubom. Ovaj put betonskim. „A“ stub ležao je na zemlji. Polomljen. Pri zemlji gdje se sjdinjavao sa svojim životnim saputnikom zadnjih 30 i kusur godina istrulio je. Njegov pad bio je neminovan.
Sjećam se tog stuba još od prošle jeseni dok je kočoperno stajao ne dajući znake svoje dotrajalosti.
„Anđo, daj de iznesi ljudima rakije.Zima je. Nek se ljudi zagriju“-požurivao je svoju životnu saputnicu zadnjih peesetak godina.
Živjeli su sami njih dvoje.
Uredna i čista karirana košulja izvirivala je ispod teget kaputa. Na čelu nataknuta radnička kapa šilterica, sakrivala je staro naborano čelo. Sijedi pramenovi nepravilno raspoređeni vodili su svoju politiku.
„E moja djeco, kad se taj stub ugrađivao, ja sam bio vaših godina. Čini mi se da bih ga sam mogao podignuti. Ne zbog snage što je mladost nosi, no zbog sreće kad sam dobio svjetlo za svoje piliće. Eto, oni sad ne žive sa mnom. Otišli su trbuhom za kruhom. Ja i baba smo sad sami. Nego oće li biti struje danas?“-završi besjedu Rajko pitanjem upućenim meni.
„Oće đede ne brini, vidiš li šta je nas došlo čim si ti nama javio da je ovaj stari otkazao“-nastojao sam da razvedrim atmosferu pokazujući na pali „A“ stub.
„Sljedeći put kad ovaj budemo mijenjali, kad izagnjije ima da pečeš prase, jel važi đede“-nastojao sam da postignem fer pogodbu.
Nasmijao se. Pogledao je u stari stub koji je ležao na zemlji, zatim u novi betonski koji je već bio uspravljen i ponovo u onaj polomljeni.
„Znaš ja već godinama gledam u ovaj isti stub. Naviko sam ja na njega. Nije bilo srećnijeg od mene kad je struja u selo došla. Djeca mala i nejaka. Djeca su otišla svojim putem. Hvala bogu dođu često, obiđu babu i mene. A evo ovaj ode prije mene. Ne zna se kad je kome suđeno“-završi đed Rajko.
„Anđo oće li ta kafa ikako. Zima je djeci.“-podviknu Rajko da ga baba bolje čuje gledajući na Peđu, Duška Lokina, Gogija, Radikala i Dragana koji se još nije oženio, a ja mu obećao pet dana od mene kad se oženi.
Pozdravio sam se sa Rajkom. Išao sam na slučaj br.1529. Kod Mirka B. Zadovoljno sam u retrovizoru automobila kojeg su prestali proizvoditi 03.11.2008.god posmatrao kako jedna mala ekipa zatvara stranicu priče br.1526. Nakon što je iščezao Rajko, betonski stub, u retrovizoru sam osto samo ja, ustvari jedno oko, jedna mala bora sa novom pričom i da čini mi se malo se mraza ukazalo tik iznad uha. Rani mraz. Ma ne. Život što prolazi. Lazo je pustio na radiu jednu staru stvar. „Da sam ja nekoo.....“(Indexi).
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi majstor kvarova što ih vrijeme napravi.