Kako se zovem ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šeststotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću ispočetka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmjenjalo mnogo vlasnika, ali eto na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spasilo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promjenio. Eto tako su se brzo mijenjali da im nisam ni ime uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima , znate konspiracija.
Eto malo malo pa u šumarku preko puta mene , obaraju se ostala stabla. Nemaju sreće. A ja, eto malo malo čujem prolaznike kako kažu , „Vidi kolki hrast, mora da ima dvjesto godina“- a ja se malo nasmješim onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa nekako još jače se nakostriješim da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog tog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao.
„O bože koliko je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za Austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire il karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nisam nika vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali eto oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrižljiv sam, a inače da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak kad se osvrnem mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.
Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sam sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Kao lešinari na leš bacili se ljudi sa motornim pilama, sasjekli, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo to ga je oborilo. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ne znam. Bio je sam, sam protiv svih. Ljudi, vremena,vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaprat da ga uslikam, nism mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta dosta manjeg, možda kojih trista godina. Supruga se našalila pa rekla je si li to bio na sajmu polovnjaka. Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapisničar svega onog pored utabane staze i puta.
