mandrak72

U banju sam stigao na vrijeme. Na šalteru za prijem pacijenata predao sam papire. Dodijeljen mi je smještaj u bungalovu broj sedam. Sa potpazušnim štakama i ličnim stvarima nimalo lak zadatak da dođem do njega.

Prilikom ulaska u bungalov imao sam susret sa prvim cimerom. U najkraćim crtama sam saznao sve o njemu, njegovoj dijagnozi i terapijama. O svojoj dijagnozi nisam pričao. Matematika je bila jasna. Dvije sobe, po dva ležaja, četri pacijenta. Znao sam da ću upoznati još dva cimera i sve što ide uz njih.

Nakon pregleda kod doktora slijedile su terapije. Dan je bio ispunjen. Moji koraci nesigurni uprkos oslanjanju na tri tačke. Četvrti oslonac nije igrao značajnu ulogu.

Poslije ručka upoznao sam i drugog cimera. Njegova dijagnoza priča je za sebe. Strijepio sam od pojave trećeg cimera. Međutim on se nije pojavio.

Nakon večere prvom cimeru ukapao sam kapi u nos. I drugi cimer je zatražio pomoć. Njemu sam ukapao kapi u oči.

Kada sam kasnije legao malo mi je laknulo.

Treći cimer se nije pojavio. Kakav bi to bio posao da je imao hemoroide?

Dobar odgoj otvara neslućene mogućnosti. Neke od njih učiniće da svugdje zabijemo svoj nos. Možda je danas odgoj samo još jedna dijagnoza u nizu. 

Onako, sve sa štakama.

Pozdravlja Vas mandrak72, Ahilova peta i šesta lička.

Potpuno mi je jasno šta znači pojam brend. Gotovo da nema dana da ne saznamo za neki novi brend. I to je u redu. Brendira se sve. I to je sasvim u redu. Nedavno sam na svojoj koži saznao kako se vrlo lako stvara novi brend. Zato krenimo iz početka.

Prijedor je lijep grad. Nedovoljno ubrzan da bi bio konkurencija Banja Luci, niti toliko spor da bi pretekao Novi Grad. Bio je negdje u sredini, onako kako je to geografija najljepše složila. Zaogrnut legendarnom Kozarom i umiven snenom Sanom. No, to nije tema ovog posta.

Krenimo ispočetka. Elem, zaradi se ta nekakva platica pa je red da se čovjek počasti uvijek nekakvim odijevnim predmetom. Povučen tom šoping groznicom put me nanese u butik sa džins pantalonama i ostalim muškim modnim dijelovima odjeće. Konzervativan kakav već jesam odmah sam se zalijepio sa farmerice Levis 501. I danas sam mišljenja da nakon njih uopšte ništa ovom svijetu nije trebalo mijenjati na tom dijelu muške odjeće. Cijena je jasno govorila da je u pitanju lažnjak, ali ko mari. Nakon što postanete roditelj, jedini brend koji gledate je onaj dostupan. Tačnije rečeno jeftin.

Bogu dragom zahvalan još uvijek nalazim veličine koje nije potrebno prepravljati ili ne daj Bože skraćivati.

Nakon što sam u mislima poplaćao sve račune, telefonske, strujne, voda, smeće, ćerki za fakultet, ostalim ćerkama za užinu, ženi za pomadu, keru za granule, ratu kredita za Peugeot,...s radošću se bacih na izbor drugog dijela nabavke.

Kao i za pantalone, izabrah duks zelenkaste boje. Prijatne i blage, bez suvišnih i nepotrebnih natpisa. Veličina odgovara. XL.

„Nećete pogriješiti. Moj muž stalno kupuje Topasa dukseve. Odlični su.“, prodavačica me ohrabri u mom izboru.

„Topasa?“

„Da, da. Topasa, turski brend.“, potvrdi još jednom.

Šta ja imam tu da mislim. Pa ako je neko već potrošio sredstva da plati dizajnere, krojače, švelje, buljumente menadžera i šanera, valjda zna šta radi. Pa ako iko zna, znaju Turci kako da zavladaju.

Kupio sam duks, zadovoljan sjeo u automobil i vratio se svome domu. Uspješna kupovina je bila iza leđa. Ali kao u svim pričama i ova ubrzo dobija svoj epilog.

Nakon samo jednog pranja, pomenuti duks nije mogao sakriti kajiš na pantalonama. U nevjerici sam malo, malo povlačio isti prema dolje, preko kajiša, ali badava. Čini se da bih to mogao da činim i narednih petsto godina, Turčin se ne bi predao. Ne bi se povukao na svoje granice. I to je brend.

A ja. Meni je ostala jedna privlačna mogućnost. Da prilikom slijedeće kupovine popustim i još jednom poslušam prodavača kako mi hvali turski brend. U tom slučaju ostaje mi pomenuta mogućnost da brendiram vlastiti brend.

Brend kratke pameti.

Pozdravlja Vas mandrak72, nedokučivi selektor vlastitog izbora. 

Geografski gledano najgušće naseljene teritorije po metru kvadratnom nisu niti metropole, niti bogate bankarske zemlje.  Ako ćemo iskreno, teško da postoji gušće naseljeno mjesto na planeti od mjesta tik uz vrata ordinacija širom domova zdravlja, bolnica i ambulanti pred kojim se tiska naš svekoliki narod.

Mjesto, gotovo ispovjedaonica pred kojom i najveće tajne popuštaju. Kao bujica provale riječi noseći pred sobom simptome, muke svakidašnje, terapije. Mjesto gdje se šapatom saopštavaju najdublje upale, teškim uzdasima virusi usvajaju, grudobolja na izvol'te iskašljava, a lomovi s koljena na koljeno iznova lome i prelamaju ko jutarnje sunce na polupunim uzorcima urina u staklenkama od vegete il' vitaminkinim flašicama gustog soka od breskve.

U toj masi uvijek se izdvaja jedna osoba. Obično započinje trijažu bez imalo ustezanja, naslonjena desnim ramenom na vrata. Uvijek osmatrajući prepunu čekaonicu, jednim uhom uvijek u čekaonici, a drugim u ambulanti. Nije rijedak slučaj da za svaku dijagnozu u čekaonici nema bar jedan takav, ako ne i teži slučaj u porodici.

„Nije lako s upalom, ko što veliš, ali upala moje prije je teža, duplo teža“, znala bi reći.

Malo po malo, podijelila bi neki savjet, lijek pokojne ujne, riječ utjehe, a zašto ne reći i pokoju oštru kritiku na račun današnjih doktora.

„Nema i neće biti zadugo doktora kao što je Marjanović. Dovoljno je bilo da te pogleda i da ti odmah kaže dijagnozu i propiše terapiju. A, ti jesi li išla kod  doktora Markovića? Jesi. Što ne kažeš? I jel ti išta rekao?“, i dalje je manirima vrhunskih skretničara teretne vagone, ophrvane obiljem uputnica specijalisti, nalaza i mišljenja komisija, postavljala onako kako i kompoziciji muke i pristaje.

„Znam ja Markovića, znam. Išla moja seja kod njega pola godine, i ništa. Džab, džaba milošte nosila. Bolje se ti drži doktora Guzine, taj što ti reče to ti je.  Aferim.“

Nakon što bi dotičnu prozvali, teške volje se odvajala od vrata, valjda svjesna gubitka teško stečene pozicije nestajala je iza vrata ordinacije.

Upražnjeno mjesto do vrata dugo vremena je bilo pusto. Takav gubitak bilo je teško nadomjestiti, znali su to i oni sa najslabijim upalama i oni sa gotovo nikakvim simptomima koji su došli po dan bolovanja.

Kako god bilo, nakon nekog vremena pojaviće se neki novi vratar s novom dijagnozom. A mi ostali, nebitni, ćulićemo uši pred ordincijom u dvadeset prvom vijeku čekajući da nas prozove sestra iza zatvorenih vrata, sve se uzdajući da je nešto konkretno jela i da glasinom nadglasa ono što se više ne može slušati.

Pozdravlja Vas mandrak72, sveprisutan i nedovoljno osmišljen za iole ozbiljniji nastup. 

Nedavno, iz štampe je izašla moja nova zbirka kratkih priča. Rodeo u Donjem Vakufu. Izdavač je Imprimatur iz Banja Luke.

Najveći dio priča nalazi se i na samom blogu. Ovom prilikom bih zahvalio Vama i svim dragim ljudima koji su bili svjedoci nastajanja mnogih od njih. Mnoge zasluge idu i na Vaš račun jer ste bili inspiracija. Hvala Vam.

https://imprimatur.ba/shop/sve-knjige-2/rodeo-u-donjem-vakufu/

M.B. iz Tomislavgrada vratio se iz Njemačke kući zbog toga što se tamo radi od ponedeljka do petka. Kaže da je to nespojivo za onoga ko je naučio da živi od danas do sutra.

Zabrinuti građani pitaju se kako sa Led sijalicom da othrane piliće u kartonskoj kutiji.

Stručnjaci su jednoglasni. Homoseksualnost nije bolest. Ljudi su jednostavno navučeni.

Pedantni statističari su primjetili da postoje klubovi koji će biti upamćeni kao klubovi koji nakon postignutog vodećeg gola izgube utakmicu ili samo izgube utakmicu.

Primjećeno je da su mnogi korisnici društvenih mreža od svih mogućnosti koje nude otkrili samo onu za promjenu avatara.

Pozdravlja Vas mandrak72, revizor onomatopeja kućnih ljubimaca i stovarišta rudnog blaga ispod žita.

S ljudima je tako. Nikad se ne zna na koju će stranu prevagnuti. Uvijek tako malo fali.

Ovu neobičnu priču od jednog uglednika čuo sam prije par dana. Naime. Čitajući jednu debelu knjigu uglednik je ustanovio kako pri ruci nije imao niti jedan bukmarker, niti bilo šta slično što bi mu pomoglo, a kako je profesionalno zaboravljiv nije bilo smisla ni da pokuša da zapamti tamo neku stranicu u debeloj knjizi. Pribjegao je malom lukavstvu. Iz glave je posudio jednu dlaku postavivši je kao bukmarker.

Kako je knjiga bila debela a i uglednik je postao zaboravan, bukmarkera bi se sjetio tek onog trenutka kad bi mu zatrebao. Stoga je pribjegao dlakavoj verziji bukmarkera.

„Znaš proširio sam priču o dlakavom bukamrkeru“, pričao je on meni dok smo šetali gradom. „Ako se kojim slučajem desi da jednog dana izgubim kosu, svi će to povezati sa velikim brojem pročitanih knjiga“.

Nisam mu rekao ništa. Ne bi ni trebalo, ali lično mislim da nije u redu njegov čin. On se zaboravio da su mnogi drugi zapostavili knjigu jer su gadljivi na dlake.

Bože, kako je mala razlika koja dijeli takve intelektualce od onih koji to nisu postali. Za dlaku reklo bi se.

Stara godina je još jednom odlučila da nam zavuče ruku duboko u džep. Ispratili smo je. Dok smo stajali na pragu i ispraćali je kao straog znanca zavukli smo i sami ruku u džep iščekujući da zamakne iza ugla i za njom ugasimo vanjsku svjetiljku. Paradokslano je da su samo oni sa šupljim džepovima imali za šta da se maše. Da li će to biti dovoljno za novi početak? Možda.

Svaki novi početak počinjao je upravo baš tako.

U-ha čuki-čuki. Ne, nema to veze s daljom pričom ali ima veze s glavom. Iz nje sve polazi.

Ne tako davno, ali priča mora nekako početi, a riječ „davno“ ma kako o njoj mislili gotovo uvijek nas privuče da vidimo šta je to bilo, zaustavih svoju malu posadu na mali predah u okolini gradića Jablanica na putu prema Crnoj Gori. Veliki broj gostiju ispred, parking za automobile, autobuse, ljetna bašta svako su pozivnica za kratki predah, osvježenje, a bogami oni sa punijim džepovima sjedili su i sa punim ustima. Nije da se ne bi moglo jagnjetine, ali...

U-ha čuki-čuki. Ne, nije još vrijeme. To sa čuki-čuki objasniću malo kasnije. Strpljenja moliću.

Dvije koka kole, limunada i dva soka od jagode stajala su pred nama. Zatražih odmah i da platim račun. Pripremih i deset konvertibilnih maraka smatrajući da bi to i u najgorem slučaju trebalo da je dovoljno poredeći cijene u mome Novom Gradu sa narudžbom u okolini Jablanice u BiH.

„Sedamnaest konvertibilnih maraka i pedeset pfeninga“, izdeklamova konobarica ravnodušno kao da mi saopštava vijest da je jedan plus jedan jednako dva.

Domirih ostatak novca i vrlo brzo ispismo preplaćeni ostatak tečnosti koja više nije krijepila, nego pekla. Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Nekoliko pitanja su mi prolazila kroz glavu. „Gdje ja to živim, da li mi je neko prećutao, ko je smjestio Zeki Rodžeru???“.

U-ha čuki-čuki. Još samo malo. Tačka na i dolazi uvijek na kraju.

Elem, jedno mi postade jasno. Ovako sam ja to vidio. Naziv restorana „Zdrava voda“ u Jablanici vrlo je simboličan. Ko od jedne porcije ne dođe sebi i svrati ponovo zaista mu nema pomoći. Znate ono u-ha čuki-čuki. Nema te ljekovite niti zdrave vode koja će to popraviti. Ja sam s Jablanicom završio. Hvala što mi je otvorila oči. Niste vi restoran na Menhetnu, samo usputno stajalište, svratište.

E pa dok je ove čuki-čuki „Zdrava voda“ ma bjaži, bjažiiiiii.

U-ha čuki-čuki (pravilnije je reći čiki-čiki ali moja četvorogodišnja djevojčica je tako meni prenijela, a ja vama, a ko to bolje od dječice zna i ko sam ja da o tom sudim) je pjesmica iz jednog crtanog filma.

Ovih dana neprijatno me iznenadila novinska vijest. Naime u njoj saznadoh da Mađarska diže ogradu od četri metra ka Srbiji. Očekujem da Srbija kao kontramjeru rasporedi Bogdanova duž granice s Mađarskom.

Čitajući vijesti ovih dana zapitao sam se. Da li je telefon zamijenio novine? Hm, ne znam, još nisam da prostite brisao guzicu s njim.

Kao ljubitelj fudbala ne mogu a da se ne osvrnem na nedavno odigranu kvalifikacionu utakmicu Danska – Srbija. Stoga evo i nekoliko mojih utisaka i impresija na sve viđeno.

1. Posmatrajući sve odigrane mečeve u dosadašnjem toku kvalifikacija brine me hoćemo li uspjeti do kraja kvalifikacija sačuvati i ovaj jedan bod.
2. Uz svo dužno poštovanje slijepim i slabovidnim licima ovoga puta smo na istom. Od fudbalske reprezentacije nismo ništa propustili. Nismo vidjeli ništa.
3. Neuspjeh protiv Danske u stvari i nije neuspjeh. Mora se ipak reći da reprezentacija Srbije redovno igra kvalifikacije.
4. Kako stanje stvari stoje i po broju osvojenih bodova grupa smrti bi otprilike ovako izgledala. Andora, Srbija, Lihtenštajn, Farska ostrva, Malta, Gibraltar,..
5. Ukupan bodovni saldo naše reprezentacije takav je da bih i ja u najgorem slučaju sam igrajući protiv svih reprezentacija osvojio samo bod manje govori o dosad nezabilježenom uspjehu nažih zvijezda i zvijezdica.
6. I za kraj. Srbija u trećem šeširu žreba za Mundijal u Rusiji! Svejedno koji je šešir, sa ovakvom igrom uvijek nam je mrka kapa.

Ali uzdajući se u onu staru „na mlađima svijet ostaje“, našim mladim fudbaleru mnogo sreće u sutrašnjem meču sa Malijem želim. Ne zaboravite momci na onu staru „jeste Mali, ali je tehničar“.

LONDON – Britanskom parlamentu je prijeko potrebna pomoć mačaka u borbi protiv sve veće populacije miševa koja je tamo našla svoj dom. Mačkama to nije prvi put. Oduvijek je Britanski parlament bio stjecište glodara.

LIMA – Maleni peruanski grad Paruro izabrao je gradonačelnika na neobičan način – bacanjem novčića – pošto su početkom mjeseca dva kandidata dobila isti broj glasova. A kod nas je stvar sasvim drugačija. Izbor gradonačelnika je čisto bacanje novca.

Premijer Srbije Ivica Dačić posjetio je porodilište GAK „Narodni front“ u Beogradu i prvorođenoj bebi u 2014 godini pokazao zlatnik.

„Mislim da nije slučajno to što sam danas posjetio ovo porodilište „Narodni front“. Upravo na ovom mjestu i na ovakav način zajedničkim snagama možemo pokazati da budućnost Srbije ima perspektivu. Moj zadatak i zadatak Vlade Srbije neće biti lak na popravljanju slike Srbije u svijetu, ali upravo na ovakvim mjestima treba početi.“- rekao je novinarima i medijima koji su došli na lice mjesta.

Premijer Srbije je rekao da će od sada Vlada Srbije ubuduće svakoj novorođenoj bebi u bilo kom dijelu Srbije pokazati zlatnik i na taj način stimulisati mlade da rađaju.

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.
 
Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura: Tošo Borković - Tekuća godina 

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“
„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.
U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.
„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.
„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.
„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.
„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.
Jašar izbeči oči.

„A životinje?“
„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.
„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“
„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.
„Ali zašto gospodine?“
„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.
„Kakve veze ima on sa svim ovim“.
„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.

Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“