[ Smijehom protiv uroka ] 24 Novembar, 2017 19:46

M.B. iz Tomislavgrada vratio se iz Njemačke kući zbog toga što se tamo radi od ponedeljka do petka. Kaže da je to nespojivo za onoga ko je naučio da živi od danas do sutra.

Zabrinuti građani pitaju se kako sa Led sijalicom da othrane piliće u kartonskoj kutiji.

Stručnjaci su jednoglasni. Homoseksualnost nije bolest. Ljudi su jednostavno navučeni.

Pedantni statističari su primjetili da postoje klubovi koji će biti upamćeni kao klubovi koji nakon postignutog vodećeg gola izgube utakmicu ili samo izgube utakmicu.

Primjećeno je da su mnogi korisnici društvenih mreža od svih mogućnosti koje nude otkrili samo onu za promjenu avatara.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, revizor onomatopeja kućnih ljubimaca i stovarišta rudnog blaga ispod žita.

[ Smijehom protiv uroka ] 22 Januar, 2017 20:04

S ljudima je tako. Nikad se ne zna na koju će stranu prevagnuti. Uvijek tako malo fali.

Ovu neobičnu priču od jednog uglednika čuo sam prije par dana. Naime. Čitajući jednu debelu knjigu uglednik je ustanovio kako pri ruci nije imao niti jedan bukmarker, niti bilo šta slično što bi mu pomoglo, a kako je profesionalno zaboravljiv nije bilo smisla ni da pokuša da zapamti tamo neku stranicu u debeloj knjizi. Pribjegao je malom lukavstvu. Iz glave je posudio jednu dlaku postavivši je kao bukmarker.

Kako je knjiga bila debela a i uglednik je postao zaboravan, bukmarkera bi se sjetio tek onog trenutka kad bi mu zatrebao. Stoga je pribjegao dlakavoj verziji bukmarkera.

„Znaš proširio sam priču o dlakavom bukamrkeru“, pričao je on meni dok smo šetali gradom. „Ako se kojim slučajem desi da jednog dana izgubim kosu, svi će to povezati sa velikim brojem pročitanih knjiga“.

Nisam mu rekao ništa. Ne bi ni trebalo, ali lično mislim da nije u redu njegov čin. On se zaboravio da su mnogi drugi zapostavili knjigu jer su gadljivi na dlake.

Bože, kako je mala razlika koja dijeli takve intelektualce od onih koji to nisu postali. Za dlaku reklo bi se.

 

[ Smijehom protiv uroka ] 01 Januar, 2017 19:56

Stara godina je još jednom odlučila da nam zavuče ruku duboko u džep. Ispratili smo je. Dok smo stajali na pragu i ispraćali je kao straog znanca zavukli smo i sami ruku u džep iščekujući da zamakne iza ugla i za njom ugasimo vanjsku svjetiljku. Paradokslano je da su samo oni sa šupljim džepovima imali za šta da se maše. Da li će to biti dovoljno za novi početak? Možda.

Svaki novi početak počinjao je upravo baš tako.

[ Smijehom protiv uroka ] 02 Avgust, 2015 08:08

U-ha čuki-čuki. Ne, nema to veze s daljom pričom ali ima veze s glavom. Iz nje sve polazi.

Ne tako davno, ali priča mora nekako početi, a riječ „davno“ ma kako o njoj mislili gotovo uvijek nas privuče da vidimo šta je to bilo, zaustavih svoju malu posadu na mali predah u okolini gradića Jablanica na putu prema Crnoj Gori. Veliki broj gostiju ispred, parking za automobile, autobuse, ljetna bašta svako su pozivnica za kratki predah, osvježenje, a bogami oni sa punijim džepovima sjedili su i sa punim ustima. Nije da se ne bi moglo jagnjetine, ali...

U-ha čuki-čuki. Ne, nije još vrijeme. To sa čuki-čuki objasniću malo kasnije. Strpljenja moliću.

Dvije koka kole, limunada i dva soka od jagode stajala su pred nama. Zatražih odmah i da platim račun. Pripremih i deset konvertibilnih maraka smatrajući da bi to i u najgorem slučaju trebalo da je dovoljno poredeći cijene u mome Novom Gradu sa narudžbom u okolini Jablanice u BiH.

„Sedamnaest konvertibilnih maraka i pedeset pfeninga“, izdeklamova konobarica ravnodušno kao da mi saopštava vijest da je jedan plus jedan jednako dva.

Domirih ostatak novca i vrlo brzo ispismo preplaćeni ostatak tečnosti koja više nije krijepila, nego pekla. Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Nekoliko pitanja su mi prolazila kroz glavu. „Gdje ja to živim, da li mi je neko prećutao, ko je smjestio Zeki Rodžeru???“.

U-ha čuki-čuki. Još samo malo. Tačka na i dolazi uvijek na kraju.

Elem, jedno mi postade jasno. Ovako sam ja to vidio. Naziv restorana „Zdrava voda“ u Jablanici vrlo je simboličan. Ko od jedne porcije ne dođe sebi i svrati ponovo zaista mu nema pomoći. Znate ono u-ha čuki-čuki. Nema te ljekovite niti zdrave vode koja će to popraviti. Ja sam s Jablanicom završio. Hvala što mi je otvorila oči. Niste vi restoran na Menhetnu, samo usputno stajalište, svratište.

E pa dok je ove čuki-čuki „Zdrava voda“ ma bjaži, bjažiiiiii.

U-ha čuki-čuki (pravilnije je reći čiki-čiki ali moja četvorogodišnja djevojčica je tako meni prenijela, a ja vama, a ko to bolje od dječice zna i ko sam ja da o tom sudim) je pjesmica iz jednog crtanog filma.

[ Smijehom protiv uroka ] 16 Jul, 2015 22:45
CIJENA ISTORIJE Prodaje se mašina (Enigma) kojom je Njemačka htjela da dobije Drugi svetski rat. Treći svjetski rat je dobila Golfom dvojkom.

MISTERIJA U DŽUNGLI Izgradio crkvu u obliku džinovske kokoške kada je dobio poruku od Boga. Rezultat bankrot. Nema zlatnih jaja. Samo mućak.

NEVJEROVATNO Japanci napravili bazen za slonove. Pa i nije. Za njih smo mi izmislili i napravilii fotelje.

KOMA Svjetsko prvenstvo u trci puževa održaće se 21.jula u pivnici „Bras&Vu“ u belgijskom gradu Liježu, saopštili su organizatori.Bogami ako trka potraje biće koma.

NOVO na TV-u Medlin Olbrajt glumi sebe u TV seriji. Možda se uključi i Radoš Bajić. Zamislite naslov „Svijet gori, Vukodlak se češlja“

Novi Sad: Cvjeta biznis sa ukradenim i rastavljenim automobilima.A ko je za utjehu ipak je to zamajac (kurbla) privrede, znate ono nova radna mesta, standard,…

Lopovi kradu najčešće „golfove“, „audije“ i „renoe“, a u poslednje vreme „rendž rovere“ i „land rovere“ Od probirača nikad je….

Sva tri člana Predsedništva BiH prihvatila poziv Beograda; VUČIĆ:Biće dočekani na najlepši način. Pitanje da li su navijači Rada u organizacionom odboru za doček. Samo predlažem.

Twiterašica Crvena @Vsreca primjetila je sledeće: Nekada samo djevojke nisu znale ni mogle da promjene gumu na automobilu danas bogami to rijetko koji mladic zna. Ja samo predlažem: Pa za početak neka bar nauče da koriste gumicu prije nego dođu do auta :)
[ Smijehom protiv uroka ] 19 Jun, 2015 00:10

Ovih dana neprijatno me iznenadila novinska vijest. Naime u njoj saznadoh da Mađarska diže ogradu od četri metra ka Srbiji. Očekujem da Srbija kao kontramjeru rasporedi Bogdanova duž granice s Mađarskom.

Čitajući vijesti ovih dana zapitao sam se. Da li je telefon zamijenio novine? Hm, ne znam, još nisam da prostite brisao guzicu s njim.

[ Smijehom protiv uroka ] 16 Jun, 2015 21:29

Kao ljubitelj fudbala ne mogu a da se ne osvrnem na nedavno odigranu kvalifikacionu utakmicu Danska – Srbija. Stoga evo i nekoliko mojih utisaka i impresija na sve viđeno.

1. Posmatrajući sve odigrane mečeve u dosadašnjem toku kvalifikacija brine me hoćemo li uspjeti do kraja kvalifikacija sačuvati i ovaj jedan bod.
2. Uz svo dužno poštovanje slijepim i slabovidnim licima ovoga puta smo na istom. Od fudbalske reprezentacije nismo ništa propustili. Nismo vidjeli ništa.
3. Neuspjeh protiv Danske u stvari i nije neuspjeh. Mora se ipak reći da reprezentacija Srbije redovno igra kvalifikacije.
4. Kako stanje stvari stoje i po broju osvojenih bodova grupa smrti bi otprilike ovako izgledala. Andora, Srbija, Lihtenštajn, Farska ostrva, Malta, Gibraltar,..
5. Ukupan bodovni saldo naše reprezentacije takav je da bih i ja u najgorem slučaju sam igrajući protiv svih reprezentacija osvojio samo bod manje govori o dosad nezabilježenom uspjehu nažih zvijezda i zvijezdica.
6. I za kraj. Srbija u trećem šeširu žreba za Mundijal u Rusiji! Svejedno koji je šešir, sa ovakvom igrom uvijek nam je mrka kapa.

Ali uzdajući se u onu staru „na mlađima svijet ostaje“, našim mladim fudbaleru mnogo sreće u sutrašnjem meču sa Malijem želim. Ne zaboravite momci na onu staru „jeste Mali, ali je tehničar“.

[ Smijehom protiv uroka ] 29 Mart, 2015 09:49


Mandrak72 sa živog twittera saznaje slijedeće
Naš dopisnik UVB 76 iz Kanade kaže slijedeće: U kanadskom kapitalizmu mi se jedino svidja sto sluzbenica na šalteru banke zaradjuje 4 puta manje od fizikalca koji krpi rupe na autoputu.
Pa druže moraš ipak znati da kod nas neke rupe krpe ljudi na ključnim mjestima. A neke udarne rupe su i same na ključnim mjestima.


Od istog dopisnika UVB 76 iz Kanade stiže slijedeća vijest: U Kanadi drvosječa poslije deset godina bude bogat čovjek. Rizikuje da mu stablo padne na glavu, a to košta.
Pa druže i kod nas je donekle slično stanje. I kod nas drvosječa poslije deset godina bavljenja politikom bude bogat čovjek, samo rizikuje da ga ne pregazi službeno auto ili mu se odriješi pupak od prejedanja, a to priznaćete opet košta.


Kako prenose svjetske agencije, Ukrajina ne želi da sa Rusijom slavi kraj Drugog svjetskog rata.
Radije bi sačekala sa proslavom početak Trećeg svjetskog rata.


U udaru groma u školu za obuku policajaca u Ekvadoru 52 osobe su povrijeđene. Eto, a poslije kažu neće grom u koprive. Malo morgen sve je to ista boranija.


Senzacionalno. U najavi je prvo presađivanje glave. Konačno, otvara se mogućnost da neki šupci dobiju mozak. A samim tim otvara se i mogućnost da neke glave dobiju papke kakve i zaslužuju.


Ambasadori Kvinte nisu prisustvovali obeležavanju godišnjice bombardovanja. U ambasadama SAD, Britanije, Njemačke, Francuske i Italije bez komentara. Valjda su se dobro ispucali. Oni su sve rekli oružjem.

Pozdravlja Vas mandrak72, od pera i mesa iz državnih rezervi.
[ Smijehom protiv uroka ] 03 Januar, 2015 11:26
Političar Branko Ružić poziva da se legalizuje prostitucija. Hm, na tu temu dodao bih par razmišljanja:

    Političari zatražili legalizaciju prostitucije. I njima je kurvanja preko glave.
    Političar zatražio legalizaciju prostitucije. I njemu je dosadio rad na crno.
    Legalizacijom prostitucije umnogome bi bilo lakše objasniti neke političke procese, skupštinska dešavanja i postizborne koalicije. :).

Šta da Vam kažem. Da gledamo u Evropu. Ne znam. Uz našu političku stvarnost neke stvari su sasvim jasnije:

    Evropa nam se nesebično daje. Koliko smo samo puta dobili nogu.
    Ja predsjedniku nikad ne govorim da je budala. On to dobro zna.
    Ko kaže da Vođa nema sluha. Pa sve je dao na doboš.

Narod ko narod, gleda tuđa posla od svog posla ne živi. Iskoristi bačene mu mrvice i potroši veče na neku TV limunadu:

    Opet se narod omrsio. Zagrizao je novinarsku patku.
    Dok su me kovali u zvijezde pao im je mrak na oči.

Sve u svemu ne znam šta pametno na kraju zaključiti. Neko bi oćutao, neko bi možda dao kakav prijedlog a ja:

    Ostao sam bez teksta. Izgubio se između redova.


Na kraju svega da Vam svima poželim mnogo bolju 2015 godinu. Ne mogu mnogo toga da Vam pomognem, možda jedino da Vam izmamim osmijeh. Ako to uspijem ja sam zadovoljan. Ne može to mnogo pomoći, možda na tren malo olakšati, učiniti da zaboravimo na sumornu stvarnost.
[ Smijehom protiv uroka ] 24 Oktobar, 2014 22:40

LONDON – Britanskom parlamentu je prijeko potrebna pomoć mačaka u borbi protiv sve veće populacije miševa koja je tamo našla svoj dom. Mačkama to nije prvi put. Oduvijek je Britanski parlament bio stjecište glodara.


LIMA – Maleni peruanski grad Paruro izabrao je gradonačelnika na neobičan način – bacanjem novčića – pošto su početkom mjeseca dva kandidata dobila isti broj glasova. A kod nas je stvar sasvim drugačija. Izbor gradonačelnika je čisto bacanje novca.

[ Smijehom protiv uroka ] 25 April, 2014 19:43
Koji sam ja slijepac. Čitav svoj život radim za guzicu i od toga slaba vajda. Jedini luksuz koji sebi priuštim je nekoliko dana brljanja u slanoj vodi u Crnoj Gori. I svo vrijeme ja budala ubijeđen da je to dobro i da tako treba. Sva ona silna geografija, mora, planine, pješčane plaže stane u desetak sati vožnje preko Jajca do mora i isto toliko nazad.

Čujem tamo neki pričaju kako je more ljekovito, pa što prije bacim se u plave talase i tražim lijeka za umornu dušu. Nedaleko od mene primjetim neku stariju gospoju kako blaženo stoji u moru, a oko nje neki silni mjehurići.
„To je ono pravo“, pomislih i pohrlih prema njoj da se nađem i ja u tom dijelu ljekovita Jadrana.
Malo se osjećalo, onako na pokvarena jaja, ali se sjetih da je isto tako mirisalo i u banji Mlječanici kod Kozarske Dubice kad onomad vozih oca u banju. Nije me miris obeshrabrio te nekoliko puta zagnjurih glavu da ljekoviti mjehurići konačno pokažu svoju djelotvornost.
„Izvinite gospođo“, zapitah gospoju u samom centru izvora ljekovotih mjehurića koji su u talasima izbijali na površinu, „kakav vi problem imate, znate čuo sam da je ovdje voda ljekovita“?
„Ne znam za vodu, ali ja imam problem sa vjetrovima da izvinete. Vidite samo te mjehuriće pored mene“, reče ona te se blago zarumeni.
„Hm, da. Izvinite“, brzim zamasima ruku izmakoh iz kontaminiranog područja.

Znao sam da sigurno nije sve plod mašte. More je ljekovito. Stoga odlučih da se malo raspitam okolo.

„Gospodine. Brko“, obratih se jednom plivaču do mene kome su iz vode virile samo oči, nos i široki braon brkovi. Debeli kao u Čak Norisa učinilo mi se.

Čovjek zastade i uspravi se u plićaku.

„Ko je Brko. Brko ti je ćaća, magarac jedan.“, izdera se na mene. Gledao sam nekoliko trenutaka u nevjerici. Brkova nije bilo. Spustih pogled ka vodi primjetih „brkove“ ukoliko su to i bili kako plutaju na vodi. Baš tako kao i svako drugo govno.

Udaljih se od njega ne želeći mu da kažem da sam se prevario i da je svojim nosom kroz plićak gurao ono što nije odnijela voda nekog vodokotlića.

Nezaliječen i razočaran vratih se opet preko Jajca u svoj mali svijet, internet tabloida, on line časopisa i naslovnica. Poznata imena, ali na njima se sve manje vide lica. Guzica je u prvom planu. Malo po malo počeh po njima prepoznavati aktere iz bombastičnih naslova.
„Soraja okačila guzu na instagramu, Kim Kardašijan isto nešto oko guze, Dženifer Lopez i neko osiguranje guze. Karleuša, Stanija. Jednatamo neka podigla guzu, druga spustila, treća napumpala, četvrta istanjila.“
Svakoga dana jedno te isto. Ja budala mislim zabava za dokone, kako se koja skine odmah uslika guzu i na naslovnicu. Više nije nepoznanica ko je sve slikao guzu za naslovnice, već je teže naći neku koja nije.
„Polusvijet“, ponavljao sam svakom sledećom prilikom i susreta sa nekom nepoznatom.
Dok sam ja odvajao od usta, od žižka, od kukolja, polusvijet je nastavio da se slika, da okupira naslovnice, okupira teretane, pješčane plaže,…

„Pješčane plaže!“, uzviknuh.

Polusvijet osvaja svijet, a ja se prepolovio. Ispao stomak ko ispred crvenog krsta u nekim afričkim zemljama, utanjile noge, ublijedilo lice.
Pogled na naslovnice prikazuje osunčane guzice, zategle kupaće kostime i u pozadini nasmiješena i produhovljena lica starleta i zvijezda.
Nikada mi brže nije bila jasnija ona narodna „da je došlo iz guzice u glavu“. Pa taj polusvijet je za razliku od mene koji je živio za guzicu, činio upravo suprotno. Živio je od guzice.


E sad sam odlučio da okrenem ploču, CD, prženicu, turu i krug oko trga. Lijepo sam uslikao svoju guzicu i poslao na sve moguće adrese, internet portale, časopise, tabloide. Zatrpao sam ih slikama svoje strine još uvijek bijele i spremne da se osunča kao prava zvijezda negdje na pješčanim plažama Maldiva i sličnih destinacija.

Uostalom, vi kako hoćete. Polusvijet se po slikovitoj guzici prepozanje. Guzonje po foteljama. Ja ću svoju osunčati. Ukoliko ste za akciju evo prilike.

Okačimo guzicu. Okačimo guzicu.
[ Smijehom protiv uroka ] 08 Januar, 2014 23:34

Premijer Srbije Ivica Dačić posjetio je porodilište GAK „Narodni front“ u Beogradu i prvorođenoj bebi u 2014 godini pokazao zlatnik.

„Mislim da nije slučajno to što sam danas posjetio ovo porodilište „Narodni front“. Upravo na ovom mjestu i na ovakav način zajedničkim snagama možemo pokazati da budućnost Srbije ima perspektivu. Moj zadatak i zadatak Vlade Srbije neće biti lak na popravljanju slike Srbije u svijetu, ali upravo na ovakvim mjestima treba početi.“- rekao je novinarima i medijima koji su došli na lice mjesta.

Premijer Srbije je rekao da će od sada Vlada Srbije ubuduće svakoj novorođenoj bebi u bilo kom dijelu Srbije pokazati zlatnik i na taj način stimulisati mlade da rađaju.

[ Smijehom protiv uroka ] 07 Januar, 2014 23:11

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.
 
Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura: Tošo Borković - Tekuća godina 

[ Smijehom protiv uroka ] 05 Januar, 2014 21:54
„Ja sam Meksikanac“, ponavljao sam sebi u bradu dok sam se brijao i pažljivo uređivao brkove da stvarno tako i izgledam.

Popis stanovništva bio je pred vratima. Bilo je pitanje momenta kada će obučeni popisivač zakucati na vrata. Tako je i bilo.
Nizala su se pitanja. Strpljivo sam odgovarao na njih iščekujući ono koje me je najviše kopkalo.

„Šta si po nacionalnosti?“, bio je već spreman da napiše odgovor. Ime i prezime su davali gotov odgovor ali obuka je od njih zahtijevala drugačije.

Bio sam već odavno odlučio da se izjasnim kao Meksikanac. Nekako sam volio pripadnike tog naroda koji su i poput Srba bili omraženi Amerikancima, ali eto nisu se Meksikanci dali.

Supruga me odgovarala od tog nauma. Rekla je da ništa s tim neću dobiti i da je sve to glupiranje. Uostalom radi šta hoćeš.
Prijateljima nisam ništa govorio. Na poslu takođe.

Popisivač je još gledao i čekao na moj odgovor.

„Ja sam Meksikanac“, opalih kao iz topa.
„Meksikanac?“, zbuni se popisivač. Nije bio pripremljen za ovu situaciju. Mogao sam biti bilo ko, ali baš Meksikanac.
„Da ja sam Meksikanac“, ponovih mu.

Razmišljao sam o tome dok je popunjavao kolonu sa traženim podatkom. Od tog momenta kada je zatražio odgovor na sledeće pitanje on je razgovarao sa Meksikancem. Ponosno sam odgovarao na ostala pitanja sa popisne liste, ali stalno sam se vraćao na sebe Meksikanca u ovom malom gradu.
Sve sam od tog momenta počeo da gledam drugim očima. Meksičkim.

Posmatrao sam popisivača kako drži olovku i dovršava spisak. Osjećao sam kako dobijam na važnosti. Valjda kao pripadnik tako egzotične manjine koja se pojavila u tako malom mjestu zaslužujem da se ubrzo o meni pročuje.

Lagano sam zatvorio oči. Već zamišljam kako se po gradu govorka da ima jedna Meksikanac. Nakon toga obično idu nagađanja ko bi to mogao biti. Smijao sam se unapred njihovim nastojanjima da otkriju ko stoji iza svega toga. Čaršija je brujala, ali Meksikanac se nije pojavljivao.

Urednik lokalnog radia će na ulicu istjerati sve zaposlenike i novinare na teren da otkriju Meksikanca s ove strane bare koji se zaljubio u ljepoticu  za kojom je preplovio okean i tako naprave romantičnu reportažu. Trebalo je biti prvi.
„Vjerovatno ljubav, ne vjerujem da bi ga šta drugo privuklo ovamo“, romatična i još uvijek stara cura uzdisala je na samu pomen egzotičnog stranca.

Posmatrao sam popisivača. Bilo mi ga je žao. Možda će imati problema zbog pojave Meksikanca. Možda će smatrati da je neodgovoran i da će mu zbog toga uskratiti dio novčane nadoknade koju je pošteno zaradio. Planirao da potroši na studiranje, ali eto moja glupost će ga koštati svega toga ili odlaska na ljetovanje s djevojkom koja bi mogla da ga ostavi jer je već na društvenim mrežama najavila odlazak na crnogorsko primorje.

Kada se budu sređivali spiskovi i kada na njima komisija na stranu odvoji Meksikanca prvo što će pomisliti da se neko od popisivača glupirao. Potražiće ime popisivača i poželjeti da ga kontaktiraju i upitaju da li je to greška ili ne. Uopšte ga neće provjeravati. Možda je popisivač instaliran da svojim podatkom ispita ažurnost popisivačkih komisija koje su a što to i ne reći isuviše dobro plaćene da bi se igrali takvim važnim podacima za koje je država dobrano platila i na njima temeljila snimanje raznih parametara i planirala ekonomski i svaki drugi razvoj.  

Predsjednik komisije tiho iznese sumnju kako bi valjalo onako izokola ispitati u policiji imaju li kakve informacije o Meksikancu koji je možda neprijavljen, a to već ne bi išlo na ruku lokalnim vlastima da imaju imigranta o kojemu se ništa ne zna. Dogovoriše se da će to predsjednik komisije u neobaveznom razgovoru napomenuti komandiru stanice policije a zbog kojeg će po prvi put otkako se oženio izaći sam u šetnju gdje bi trebao da sretne komadira policijske stanice.

„Znate, bolje je da to od mene saznate, da to ne bi o'šlo gore. Ako oni gore saznaju mogle bi letjeti glave“, diskretno uz kafu za najudaljenijim stolom vodio se važan razgovor.

Komadir stanice policije se zabrinuto pozdravi sa predsjednikom popisne komisije i produži niz ulicu.
Njihov susret ne promaknu lideru jedne nacionalne manjinske stranke kojemu to sve bijaše sumnjivo. „Nešto smjeraju garant. Ionako nas ima malo, a evo nešto spremaju da nas skroz nestane. Ko da im rat nije bio dovoljan. Moram odmah obavijestiti centralu“.

Još isto veče usijala se telefonska linija na relaciji opštinski odbor - centrala stranke.
„Hm, hm“, nakašlja se lider iz centrale. „Nije zgodno preko telefona, znaš. Sutra šaljem delegaciju da onako izokola, znaš. Znaš.“
„Znam, znam. Nismo mi ćoravi toliko.“

Komandir stanice policije se svu noć prevrtao u krevetu. Nije mu išlo na ruku to da ima emigranta, a da on o tome nema pojma.
„Dežurni. Obavijesti sve službenike da se sutra jave na dužnost. Ostavi i ove iz noćne smjene. Jesi li razumio?“
„Razumio sam“.
„Mora da dolazi neko govno dok nas sutra sve dižu na noge. A ja sve dogovorio da mi sutra čovjek meće pločice u kupatilo. Nazvaću ga ujutro da otkažem posao“, ljutito je dežurni policajac pomislio u sebi.

„Dobro jutro Mića. Jesam li te probudio?“
„Ma jok stari, evo krećem za deset minuta samo da uzmem alat i stavim u gepek“.
„Zbog toga te i zovem. Odlažemo radove za neki drugi dan. Ispala neka komplikacija. Jebi ga čujemo se kasnije. Živio“.
„Dobro. Živio“, nevoljno otpozdravi Mića keramičar.
„Šta je bilo dragi, ko je zvao?“
„Svejedno ko je zvao, biće da nema ništa od frizure, izgleda da nema ništa od posla“.
„Jel te zajeb'o opet?“
„Izgleda“.
„Nećeš se ti opametiti, ma kad pogađaš posao odma' uzimaj kaparu pa nek se onda sprda baraba“.

Komandira je na stolu čekala depeša sa oznakom hitno.
„Obezbijediti sva važnija raskršća u gradu, zatvoriti prilazne puteve, visoka delegacija iz Sarajeva dolazi u posjetu. Najviši stepen pripravnosti.“

„Ljudi situacija je ozbiljna. Dolaze odozgo. Neko s vrha. Dobro otvorite oči i uši. Čuvajte se. Nešto se krupno dešava. Posebno obratite pažnju na nepoznata lica. Strance pogotovo. Imate vezu budite stalno u kontaktu i javite ukoliko šta primjetite. Jel jasno?“
„Jasno“, odjeknuše kao jedan odgovori snaga bezbjednosti.

Snage bezbjednosti su bile na svim važnijim saobraćajnicama. Nisu se mnogo osvrtali na prolaznike. Bili su na ozbiljnom zadatku. Nisu znali baš sve detalje, ali situacija je bila ozbiljna.
„Ma pusti me ženo Božja, ma odstupi kad kažem“, branio se novopečeni mladoženja na službi u snagama javne bezbejdnosti.
„Ma da si bilo gdje drugo stao u gradu nego pred kuću one aspide ja bi ti povjerovala. Kurvaru. Nećeš me kod kuće naći kad se vratiš. Nek te ona prati i dočekuje“, ozbiljno je dizala ton ljubomorna mlada dok je prašila niz ulicu.

Crna limuzina sa rotacijom u pratnji još dvije slične zatamnjenih stakala brzo je prošla pored njih i izgubila se u pravcu grada.

Načelnik Opštine vidjevši gužvu pred opštinom ustuknu te skloni u jedan haustor. Nenajavljena delegacija mogla je značiti samo jedno.

„Problemi“, sinu mu misao.

Brzo uzima telefon, poziva sekretara opštine i tobož kiselim glasom mu javlja kako je hitno morao jutros otići za Banja Luku, i da ne može danas primati stranke.

„Razumio“, odgovara revnosni službenik opštine.

Za to vrijeme u jednoj kancelariji vodio se ozbiljni razgovor.

„Po biračkom spisku koliko nas je bilo zadnji put prijavljeno? Veliš 2751, sa djecom i učenicima ukupno oko 3378. Dobro. Ovako ćemo. Čuvaj ovaj spisak, ja ću pratiti kada se budu znali prvi nezvanični podaci, imam čovjeka u komsiji. Ima odmah da dignemo međunarodnu zajednicu na noge bude li nepravilnosti. Prenesi ljudima na terenu da ne spavamo i da je sada sve naš problem gore.“
„Dogovoreno“.

Slagao sam polako scenario, kockicu po kockicu. Gledao nekoliko epizoda meksičke sapunice i ponavljao fraze, riječi koje bi svaki Meksikanaca morao barem da zna ma koliko daleko bio od rodne grude. Sapunao, kroz zube cijedio riječi, fraze sve dok mi pjena nije krenula na usta.

„Hajde večeraj“, pozva me supruga.

Večerali smo u tišini. Preko svake mjere pojeo sam ljutih fafarona jer i Meksikanci jedu jako ljutu i začinjenu hranu.

„Znaš, sutra kad budeš u supermarketu kupi mi onih čili papričica. Ove su mi preblage“.

Te noći nisam legao u krevet. Naslonio sam se na zid sobe i na glavu stavio ženin šešir i zauzeo položaj karakterističan za Meksikance. Dok ne nabavim sombrero, poslužiće ženin šešir koji je kupila kad smo bili na crnogorskom primorju.

Jutro sam proveo u WC-u. Činilo mi se da se sva Meksikčka emigracija skupila u meni zajedno sa četkom za WC školjku i želi da se vrati svojoj matici.

Zazvonio je telefon. Supruga se javila.

„Zvao je Načelnik. Rekao je da danas ne dolaziš na posao. Spominje nešto Banja Luku, nisam ga najbolje razumila.“
„Zašto da ne dolazim? Šta se desilo?“
„Ne znam, neka frka valjda u Opštini“.

Telefon je opet zazvonio.

„Ja ću, sigurno su ovi moji iz Opštine“, krenuh da se javim.
„Ne, ne. Rekao mi je da se nikome ne javljaš i da se sakriješ. Već ti zaboravih reći“.
„Zašto?“, upitah.
„Neko sranje, šta znam“, pokaza mi prstom da se utišam.

Telefon je zlokobno zvonio. Javila se supruga.

„Dobro, važi Miro. Ti dođi kad možeš. Pozdravi Miću“, brzo je završila razgovor.
„Šta je bilo?“, upitah suprugu.
„Mira neće doći na frizuru, Mića mora na teren, a nema je ko dovesti“.

Zabrinjavao me je poziv Načelnika. Nije to bio njegov način komunikacije. Zvao bi me na mobilni. Svoje sam sumnje izrekao supruzi.
Nije ništa govorila. Zabrinuto je sjela na stolicu.

Zabrinuto sam stao pred ogledalo.

„Kako izgledam za jednog Meksikanca“, gladio sam brkove.
„Šta znam, prije bi prošao kako kakav Šveđanin“, odgovori supruga.
„Odlično“, pomislih u sebi.

O tome nisam ni razmišljao. Plava kosa i isti takvi brkovi nisu odavali utisak da se radi o Meksikancu. Istog trena sam obrijao brkove.

Priroda je bila na mojoj strani. Meksikanac će možda završiti kao egzotična biljka koja će brzo pasti u zaborav, statistička greška, a ja. Ja ću se praviti Šveđanin. Ionako, ko zna do sledećeg popisa šta će biti. Koga briga.

„Ovdje potpišite“, prenu me glas popisivača.
„Gdje“, zbunjeno sam gledao u papir pred sobom, pokušavajući da se rasanim.
„Ovdje“, pokaza mi rukom.
„Izvini jel bi mogao da izmjeniš ono za Meksikanca?“

Zbunjeno me gledao.

„Može, šta da pišem?“, upita me.
„Šveđanin“, osjetih pogled zbunjene supruge na sebi.
„Vjeruj mi dobro. Znam šta radim“, zadovoljno namignuh.
[ Smijehom protiv uroka ] 04 Januar, 2014 18:13

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“
„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.
U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.
„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.
„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.
„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.
„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.
Jašar izbeči oči.

„A životinje?“
„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.
„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“
„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.
„Ali zašto gospodine?“
„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.
„Kakve veze ima on sa svim ovim“.
„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.


Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“  

[ Smijehom protiv uroka ] 28 Decembar, 2013 21:50
Ništa se nije desilo. I tog dana sam odjezdio na posao. Zbog pretrpljena gubitka splasnuo mi je i apetit. Hranu sam uzimao tek kada bi organizam protestvovao. Negodovao. Tako je bilo i tada.
Uputio sam se prema buregdžinici. Izdaleka sam osjetio miris istog. U mislima sam već mljackao topli sadržaj, zalijevao ga jogurtom.

„Ups“, pomislih da li ću imati za jogurt.

Brzim potezima zgrabih „ono“ što bi svako drugi nazvao nesupjelim zalogajem jednog preživara veličine krave, a ja koristio kao novčanik. Pohabana kineska „koža“, oguljena ko majmunska guzica bile mi je pred očima. Nos nisam skidao s mirisa topla bureka i jogurta pride.

„Rupa. Puj“, opsovah pogan.

Preda mnom je zjapila rupa. Dna joj nisam nazirao. Zavukoh ruku do lakata, ali ništa ne zatekoh. Osim nekoliko sjemenki bundeve preostalih s poslednje utakmice jesenjeg dijela fudbalskog prvenstva „Sloboda (Novi Grad) – Budućnost (Donja Bušotina), koju sam da napomenem odgledao zakačen za ogradu kao lenjivac dok me redari nisu skinuli sajlom kojom se svinje izvlače iz svinjca pred svinjokolj.
Nisam skičao. Bar dok im nisam dopao šaka, a onda sam im pokazao svoje glasovne mogućnosti tako da je i ono malo gledalaca svoju pažnju skrenulo sa dosadne utakmice.

Zatvorih pogan i teškim koracima se uputih prema preduzeću u čijem restoranu odavno ne mirišu šnicle , pohovane ribe, pasulj s rebarca suva. Ništa se od tih prijatnih mirisa nije čulo osim mojih čarapa sa 2 mjesta top 5 liste mojih omiljenih čarapa.

„Čudno kako u nedostatku poznatih mirisa i sopstveni smrad poprima prijatniju notu“, pomislih i s gnušanjem odbacih i samu pomisao na samokanibalizam vlastitih čarapa u cilju smanjivanja neprijatnosti kojom me je častio moj izdajnički petokolonaški želudac. Taj kvisling u meni likovao je izazivački uporno ponavljajući istu pjesmu.

Rupa u želudcu bivala je sve veća. Činilo mi se da jede sve redom oko sebe. Mljacka i s punim ustima zagriza i otkida komad po komad džigerice, malko bubrega, slezene. Štuca i nepristojno podriguje dok pjeva bezobrazne i prostačke pjesme.

„Dođi dragi dođi srećo svaka,
dođi dragi biće uštipaka.“

Ma ne izdržah da uzvratim izdajniku pa jeknuh koliko me grlo nosi.

“Podero sam čarapu na peti,
pa mi stalno rupa na pameti”

Osjetih mnoštvo pogleda na sebi. Sjekli su me kao nožem, probadali. Rupa do rupe. Ubrzao sam korak i sjurih se pravo kući gotovo se saplićući. Koljena su mi klecala. Jedva sam dočekao noć. S teškom mukom sam nakratko odganao sve neprijatnosti, do dugo u noć boreći se s nesanicom.

Sat je zazvonio. Ponovih ritual.

„Čarape na vama je red“, zavukoh ruku u ladicu sa čarapama. Prstima sam opipavao. Pod rukom osjetih čarape sa mjesta broj 3. Dok sam ih vrtio pod prstima pokušavao sam da se sjetim vremenske prognoze.

Ništa. Niti jedne riječi se nisam sjećao. Pred očima su mi promicali svi znani i neznani hidrometeorolozi, kružili su prstima i punim dlanovima po karti sa svim onim znacima sunca, oblaka, kiše, snijega, ali nigdje riječi kao da su propale u neku rupu bez dna. Dok sam tako neodlučno stajao ponovo uzeh svoju numero uno čarapu koja to nažalost više nije bila. Navukoh je na ruku, a dlan skliznu kroz rupu te je tako navukoh do lakta.

„Istina je“, skršeno priznah sebi.

Odlučno posegnuh za čarapom broj 4 moje top 5 liste. Nisam želio iznenađenja. Ni najmanju fleku na čarapama broj 3 snježno bijele boje. Dovoljno se prljavštine nataložilo u prethodnim događajima. Trebala mi je čarapa koja će me sigurnim korakom provesti kroz iskušenja. Dovoljno jaka i nepokolebljiva, makar neugledna. Trebala mi je moja sigurna čarapa.

Vrlo brzo sam ih osjetio pod prstima. Kao olovni vojnici, nepokolebljivo su branile svoju okolinu ne uzmičući pred bezličnim čarapama kojima je bilo svejedno. Nisu te čarape trpile tuđu čizmu. Slabost nisu pokazivale niti prema meni ni nakon svih ovih godina. Volio sam njihovu odlučnost. Nisu ih slomile omekšivači. Lenor, Ornel, Sillan i mnogi drugi omekšivači padali su pred njima.

„Moja vojsko“, tepao sam tim prekaljenim borcima.

„Danas, neprijatelj je prevršio svaku mjeru. Nasrnuo je na nas s najvećom mržnjom i žestinom sa samo jednim ciljem. Da nas zbriše. Proguta. Da nestanemo. Jede nas iznutra, guta nas spolja. Pred nama je vrijeme izazova. Ništa više isto biti neće“, održah im motivacioni govor.

Sjeo sam na stepenište da na stopala navučem moje najjače oružje. Nekim čudom nesavladane čarape.


-----------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------

p.s. Priča ide dalje. Da li je ovo početak kraja ili je u pitanju još jedna masonska zavjera slobodnih zidara ostaje da se vidi u sledećem nastavku. Ko stoji iza rupe? Ko je najslabija karika? Ostanite s nama i u nedelju ukoliko pred TV ekranima ne gledate Ravnu Goru ili Šou svih vremena. Svejedno neke stvari su bezvremene i možda se upravo dešavaju i pred vašim očima.
[ Smijehom protiv uroka ] 27 Decembar, 2013 19:31
Ima već neko vrijeme kako se lomim da vam nešto saopštim. U jednom momentu mi se učini da je to glupost, ali u drugom momentu neki sledeći događaj kao da mi potvrđuje da ne umišljam i da u tome „ima nešto“.

Da. Bliži se kraj svijeta.

Dugo vremena ignorišem signale, ali oni su tu. Sve veći i jasniji. Samo ćorav da ih ne vidi.

Pojavila se neka „stvar“, uselila kod mene. Odlučih da napravim raciju i tu „stvar“, „tvar“, ili „stvor“ istjeram na čistac. I ništa. Kao da je u zemlju propala. Nekako na tren pomislih da umišljam, ali....

Ustanem, posjetih kupatilo, upranjavah redovnu jutarnju higijenu, obukoh se i potražih čarape na kraju, mada bi ih neko njih prve potegao, ali ja ne.

Uzeh jedne drage mi i poprilično dugotrajne čarape. One na koje sam radi dugovječnosti upražnjavao posebnu i jednostavnu taktiku koja se sastoji u brižljivom rasporedu njihova korištenja.

„Danas je ponedeljak i vrijeme je za moje specijalne čarape. Išao sam logikom, pa kad je već nažalost „mrzim ponedeljak“ neka onda bar čarape budu vrhunske. Prstima bih opipao otisak velikog prsta na njima i obrnuo raspored njihova obuvanja. To bi ukratko značilo da je svaka od njih jedna broj dana bila lijeva, a apriori tome to je značilo da su isto dana obe bile desne čarape.“
Brzinom ih navukoh na stopala. Krenuh prema izlaznim vratima.

„Ups“, neugodan osjećaj pod petom me prenu.

Nikad nije bilo tako. Podigoh stopalo.

„Rupa“, gotovo veličine osrednje carnex paštete me je zaprepastila.

Razočarano sam zastao. Skinuo sam je i dugo dugo gledao u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Moja dugovječna čarapa bila je samo jedna čarapa sa rupom.
Podigoh je u visinu očiju i kroz rupu na peti spazih sat na kojem je stajalo 06:15.

„Zaksniću“, potražih drugu čarapu, a onu netom skinutu s nevjericom vratih u ladicu sa ostalim čistim s jasnom namjerom da se još jednom uvjerim u nemilo saznanje.

Odjurio sam na posao  vidno potrešen neslavnim krajem mojih dugotrajnih čarapa koje su mi bile u na vrhu top 5 liste koju sam vodio samo za njih. Na drugom mjestu su bile jedne sive od turskog proizvođača koje su se još uvijek dobro držale, ali su imale osobinu da se usmrde nakon sam par sati nošenja. Na trećem mjestu su bile jedne kao snijeg bijele, ali njih sam čuvao za tople dane i patike. Četvrto mjesto su već dugo suvereno čuvale, jedne sa rombovima koje su imale tu manu da se nakon pranja ukrute i gotovo samostalno stoje, pa sam ih znao naveče parkirati da kao vojniičke čizme drže stražu. Ujutro bi ih s teškom mukom obuo, ali vrijedile su truda. Iako tek na petom mjestu jedne crne čarape sa motivima sa strane bile su jako pouzdane. Naoko obične, ali nosih ih samo kada idem u goste sa osjetljivim njuhom. Ipak imale su svoju slabu tačku. Gumu koja se usijecala iznad zglobova. Gotovo bi zaustavila cirkulaciju, a noge bi mi nakon samo par sati utrnule kao da sam čitav dan sjedio na WC školjci i igrao tetris na Nokia telefonu.

One ispod petog mjesta nisam posebno doživljavao. Čarape ko čarape.

Sledećeg dana uzeh jednu od njih ispod top 5 liste, a pogledom punim nevjerice gledao sam u juče netom odloženu čarapu sve se nadajući, da sam umislio rupu na peti i da je to bio previd, ali se ipak nisam usuđivao da to i provjerim pomalo se plašeći rezultata.

Narednog dana opet nisam poduzimao ništa. Uzeo sam čarapu sa mjesta broj 2 moje top 5 liste čarapa.



------------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------

p.s. Nisam u priču htio da stavim više pari čarapa, da se ne bi internetom „uščulo“. Šta je bilo dalje nestrpljivi čitaoci saznaće u sutrašnjem izdanju na ovoj istoj stranici. Ukoliko imate slična iskustva, zapažanja. Neprijatnosti ili nešto slično javite da se organizujemo.
Ovo je još jedna prilika za edukaciju.
[ Smijehom protiv uroka ] 29 April, 2013 21:41
Da se ne lažemo na sam pomen trgovačkog putnika prvo pomislim „evo još jednog dosadnjakovića u odijelu koji će sve učiniti da mi izvuče novac uglavnom na besmislice“. Nerijetko im odmah skrenem pažnju da nisam kupac i da nisam zainteresovan za prezentacije. Uputim smiješak kao gest da razumijem njihovu situaciju i da im još poklanjam vremena da to učine negdje drugdje gdje se može još pronaći kakav takav kupac.

Toga dana bih zatečen u susjednoj kancelariji koju su koristile moje tri radne drugarice. Još s vrata kad se pojavio neznanac s torbom alarmi su proradili. Smješkao se i poimenično ih pozdravljao. Nakon toga kimnuh glavom u znak pozdrava.

„Evo imam gel, za tri do pet sekundi nestaje bol nakon što se utrlja u bolno mjesto. Austrijski. Šta da vam kažem, znate me, ne bih vam lagao. Eto i moja žena je kupila jedan takav. Dok si reko keks bol nestaje.“

Sjetih se svoje bolne tačke.

„Ne, ne i ne!“, bio sam odlučan ne popustiti nasrtljivom prodavcu.

„Za imunitet. Sirup na bazi meda, peršuna, koprive,.. nabrajao je sastojke sve hranljivije i zdravije. Za mjesec dana slobodno izvadite krv i rezultati će Vam sve najbolje reći. Sitnica, petnaest maraka. Moja žena vazda kuburi sa slabom krvnom slikom. Evo uzima ga svaki dan mjesec i po dana. Eto ja garantujem.“

„Koji je danas datum?“, upitah.

„Četrnaesti“, ko iz topa opali kostimirani prodavac.

„Ih, uz taj datum nikako ne ide petnaest maraka. Da si samo došao dan-dva kasnije. Ovako“, nevoljko se uključih.

„Pa to nije toliko skupo, sitnica.“

„Znam, ali ja sam jutros jednog dvaest minuta gledo kako jede sendvič“, priznadoh pognute glave, „a plata koja bi trebala biti petnaestog u zadnje vrijeme redovno kasni“.

Pogled mi skliznu na torbu prepunu preparata svih fela. Jedan mi zape za oko.

„Pošto Vajkrem?“, upitah.

„Nije to Vajkrem, to je specijalni melem za skidanje sunčevih fleka sa lica, četrnaest maraka. To ti najbolje može potvrditi moja žena. Uzela jednu, još jednu naručila za dajdžinicu. Godinama je to sa mukom prikrivala, ostale od trudnoće, poslije od sunca se još proširile. Eno ko rukom odnešeno.“

„Jel vidiš, meni se samo hrana priviđa. Džaba nudiš ne mogu zatvoriti finansijsku konstrukciju“, blago se zarumenih.

„Imam magičnu krpu, garantovano traje četri mjeseca. Deset maraka.Skida mrlje i fleke samo tako. Samo se ispere u toploj vodi sa malo deterdženta. Jedna strana je grublja, a ovom finom samo izglancaš. Prošli put u Gimnaziji sam prodao samo jednu. Danas deset komada. Moja žena kad je jednom probala ovu krpu, za druge se ne vata. Kaže nema bolje. Evo ti njen telefon, nazovi pa pripitaj“, ispruži mi telefon.

„Neka, neka. Pusti ženu nek radi svoj posao, nego kazuj šta još imaš pa da bježim“, bio sam već pomalo nestrpljiv.

„Pojas za skidanje sala sa stomaka. Odgovara za sve veličine.“

„Koliko?“, kolegica nestrpljivo zaiska cijenu.

„Šesnaest maraka. Ovaki na zapadu su doskora bili 30 evra. Moja žena je nakon svakog poroda nosila ovakav pojas. Može da se nosi i u šetnju, neškodljiv je, izvlači vodu iz organizma.“

„Daj, jedan“, kolegica ispruži novac sa dvije novčanice od po deset maraka.

„Evo i krpa i sve za dvaest maraka“, snalažljivi prodavac bio je veoma praktičan.

„Daj meni jedan taj melem za pjege“, poruči kolegica, „ uvijek mi se zimi pojave ispod nosa“.

„Ljiljo, uzmi magičnu krpu. Prvo grubom stranom istrljaš, a onda finom izglancaš. Jeftinije ti je.“

Ona prva još uvijek je zbunjeno gledala u pojas i magičnu krpu.

„Šta će mi krpa, trebalo je da kupim još hljeb kad pođem s posla, ovako ostadoh bez banke. Zorice treba li tebi krpa, samo pet maraka za tebe“, žalila je za predviđenim kusurom.

„Ma šta će ti hljeb kad kupuješ pojas. Nego ti svoga Talijana uz sebe pa ga pojasom pritegni uz sebe. Neće njemu pasti hljeba na pamet, a djeca su ionako u bijelom svijetu.“

„Nego momak pakuj te stvari i pravac kući. Koliko vidim ti si sa ženom već toliko nastrado da se već pitam na šta jadna liči kad joj sva ta medicina treba”.

“Na”, ispružim mu novčanicu sa pet maraka, „nek ti se nađe. Vidim ja da ima i težih slučajeva i od mene“.
[ Smijehom protiv uroka ] 04 Januar, 2013 19:59

Kome je mrka kapa? Gdje je sada IMT? Ko ni da bekne?

 

Na Vama je da pogodite osobe pod A,B,C, D i E. Pa krenimo redom.

Osoba „A“ ovih dana je izjavila kako za pomoćnika ne bi nikada uzela osobu „B“. Osoba „C“ je upravo za pomoćnika dobila osobu „B“. Osoba „D“ hvali osobu „C“ za koga još kaže da je nikada niko nije volio kao osoba „C“, a osoba „C“ kaže kako će osoba „B“ biti zadužen za puteve u Srbiji zimi, tačnije prva lopata Srbije. Osoba „B“ koji još nije postavljen za pomoćnika jednog ministra za saobraćaj već obilazi graničare, puteve (kao da to nije činio i prije) i da traži gdje škripi. Ima i diplomu zlu ne trebalo. Pri tome osoba „B“na kolegijumu Ministarstva najavio da će se najviše baviti korupcijom u putarstvu. Osoba „E“ koja je imenovala osobu „C“ ovih dana najavljuje rješenje problema Kosova do kraja mandata. Pitamo Vas i gospodina „E“. Tako brzo, šteta, a tako ste mnogo obećavali.

 

Odgovore možete dati u kometarima, odgovor slijedi sutra, a za one nestrpljivije link vodi do rješenja. Provjerite svoje znanje. Ko je najslabija karika.

http://zoranplavsic.com/?p=806

[ Smijehom protiv uroka ] 07 Decembar, 2012 10:31
07.12.2012. Na vanrednoj sjednici Vlade kasno sinoć donešena je uredba po kojoj se dugo najavljivani smak svijeta 21.12.2012. pomjera za jedan dan. Glavni razlog  je kako se navodi da smak svijeta najavljen za 21.12.2012. pada na petak, pa time smatraju da bi bila narušena posvećenost radu, produktivnost što nikako ne bi bilo u skladu sa najavljenim mjerama štednje koju je za narednu godinu najavila Vlada. Stoga subota je daleko prihvatljivija kako za poslodavce tako i za Vladu. Još se dodaje kako će Vlada mnogim prigodnim manifestacijama širom zemlje na taj dan obilježiti najavljeni smak svijeta.

Unija poslodavaca podržava odluku Vlade i smatra da bi bilo čisto rasipništvo priređivati baš na taj dan smak svijeta.

„Pored toliko slava, praznika i neradnih dana u decembru i naročito januaru odluka Vlade je jedino razumna mjera u ovim okolnostima.“- izjavio je predsjednik Unije poslodavaca Dnevnica Srećko.

Savez sindikata oštro se usprotivio pomjeranju dana smaka svijeta sa petka na subotu.

„Smatramo da bi bilo normalno da se taj dan obilježi neradno, po mogućnosti da se izvrši spajanje neradnih dana od 19.12.2012. koji se kod nas obilježava kao najveća krsna slava Sv.Nikola pa do 21.12.2012. Bilo bi veoma nesmotreno i ishitreno pomjerati dan smaka svijeta kako zbog ostalih u regionu, tako i zbog najavljenog i dugoočekivanog smaka svijeta na koji imaju prava i naši radnici, ako već nemaju prava na regres, plaćeni topli obrok i prevoz. Bilo bi to još jedno od neispunjenih obećanja Vlade.“- kaže se u saopštenju iz kabineta predsjednika Saveza sindikata Odojak Stojana.

Pored toga Sindikat traži da se organizuje doček smaka svijeta po trgovima, ugostiteljskim objektima kao i uz bogat televizijski program.

Opozicija je oštro reagovala i stala na stranu radnika, poljoprivrednika i penzionera.

„Tražimo da se smak svijeta obilježi po Julijanskom kalendaru kako i dolikuje našoj tradiciji u krugu porodice u duhu porodične atmosfere. Ujedno to bi ostavilo dovoljno vremena da se završi sa započetim svinjokoljom i da se na miru osvrnemo na dešavanja oko sebe tih dana, da vidimo kako i s kim dalje.“- kaže se u zajedničkom saopštenju Opozicije okupljenoj na platformi „Biće skoro propast svijeta“.

O svemu tome jedino se nisu oglašavali mladi i penzioneri, pa se pretpostavlja kako će i taj dan provesti uz društvene mreže, odnosno u redovima pred apotekom ili javnim kuhinjama, pa se pretpostvalja kako oni vjerovatno ne bi podržali ideju o neradnom danu.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, sve ove godine sa Vama pa i na ovaj dan

p.s. Danas je godišnjica postojanja bloga mandrak72. Punih pet godina postojanja bloga mandrak72 bilo je zadovoljstvo. Nadam se da Vam nisam dosadio, ako nisam daću sve od sebe da to popravim  :)
1 2 3 4 5  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter