[ Smijehom protiv uroka ] 12 Decembar, 2010 09:18
Sad više nisam siguran da li mi zaostajemo za svijetom ili prednjačimo. Neke me vijesti naprosto iznenade.

U Danskoj je profesor dobio ukor zbog orgija u kabinetu.????

I kod nas bi svakako profesor za slične stvari bio kažnjen slično ili čak drastičnije, ali možda prije tridesetak godina. Međutim siguran sam da bi u današnje vrijeme bilo sasvim drugačije.

Na you tubčetu bi odmah bio postavljen njegov video. Odmah nakon njega mnogo njih bi postavili svoj video, koji bi bio najgledaniji video.

Nakon toga bio bi pozvan bar u 65 emisija zabavnog i edukativnog karaktera, a kao tačka na i pojavio bi se i na Farmi, nakon toga i na Big Baji i svim sličnim realiti šouooovima kako u državi tako i na području zemalja bivše nam SFRJ.

Na kraju krajeva kod nas takvi završe na najvišim državničkim funcijama, jer takvi trebaju da nas onako kolektivno „prcaju“u zdrav mozak.

Nakon svega ostalog to bi značilo da je nešto trulo u državi Danskoj.

Da nas taj isti zaostali svijet ne koči pitam se gdje bi nam bio kraj.
 


Pozdravlja Vas mandrak72, spletom paučine opaučen.



p.s. Nakon pominjanja wikileaks-a počele su moji problemi sa računarom, pa me stoga nema pa nema. Riknula boranija. Još samo par dana strpljenja zamoliću.
[ Smijehom protiv uroka ] 01 Decembar, 2010 22:03
Neslužbena informacija je stigla do mene i u njoj se kaže sledeće.
„Vođa je odlučio da osvjetla obraz.“

Slikao se i bio lijep u svim situacijama. Pjevao himnu napamet. Izvinio se Hafezi zbog dobacivanja u kinu, Kurti zbog Murte, a Murti zbog Kostakurte. Učinio sve što je u njegovoj moći, ali avaj. Obraz ko đon. Ničim da ga osvijetli.
Radili šminkeri svoj posao, ne vrijedi. Izmjenjali mu krvnu sliku i DNK, ali opet dobar nije bio.

„Jedino pod nož naša pomračena svjetlosti.“-bilo je krajnje rješenje savjetnika.
Vruć krompir zaigra u nježnim rukama plastičara hirurga.
Velika briga navuče grimase na njihova zategnuta lica.

„Ja bih da uzmemo malo sa potkoljenica i butina, malo šavova, rez tamo, rez vamo i to bi bilo to.“-prvi prijedlog pade.
„Ne bi išlo. Od silnog klečanja stradalo je tkivo, pomodrilo i nažuljano. To ne biva.“-skočiše neki od njih.

„Sa leđa da skinemo. Jasne čvrste linije. Učinimo to.“-predložiše drugi.
„To nikako. Vidite grbu na leđima od stalnog klanjanja. To tek ne biva.“-skočiše neki treći.

„Sa guzice. Kad zasvrbi nek se po licu češe. Biće mnogo uljudnije i prihvatljivije.“-predložiše četvrti i peti.
„Od guzice, od guzice.“-prolomi se graja među masom.

Složiše se svi.
Od toga trena zablista lice. Strina ko strina što bi rekli naši ljudi.
Od toga trenutka svi koji poželiše da osvjetlaju lice učiniše isto. Otvoriše im se vrata u politici. TV ekrane ispuniše kojekakve strine. Bilo je svakakvih. Izbrijanih, čupavih, bradatih i ćosavih. Sve strina do strine.

I ko kaže da nema emancipacije kod nas.


Pozdravlja Vas mandrak72, portparol Wikileaks-a za područja Balkana i Svazilenda
[ Smijehom protiv uroka ] 30 Novembar, 2010 19:28
Ovih dana jedna misao vrzmala mi se baš po onom dijelu glave na koji mi se srušio čitav svijet davne 83-će kad sam dobio dvojku iz istorije kod nastavnice Radoslave, a Željko iz klupe iza mene prdnuo na velikom odmoru i pokazao na mene i sve to pred jednom Ivanom iz VIIa u koju smo bili zaljubljeni svi sa izborne nastave iz Hemije.

Tačku na moja razmišljanja dodatno je opteretila vijest koju sam pročitao u današnjim novinama. U njima se doslovno kaže da je NASA pronašla tragove života u svemiru.

E tu je moj problem.
90-e godine kad sam kad sam na tabli radio jedan od zadataka sa jednačinama sa više nepoznatih profesor Banjac se prekrstio lijepo mi je rekao.
„Ti mora da si pao sa Marsa. A sad to sve lijepo prepiši u svesku i pokaži roditeljima kakvog su naučnika poslali u školu.“

Od tada zbog moje šeprtljavosti često sebe pitam koliko je profesor bio u pravu.
Ako stvarno NASA dokaže da postoji život u svemiru onda je takođe moguće da sam ja pao sa Marsa. Ako je to tako onda ja ovdje dođem ko neki gastarbajter, što i nije neka stvar uzimajući u obzir kako se ovdje živi. Kako li je tamo gore ako ovamo dolaze na privremeni rad?

A onda sam se sjetio da sam ja takva šeprtlja i da bih samo ja uspio da uradim takvu stvar što je bila potvrda riječi moga profesora matematike.

Evo koristim prostor na blogu ukoliko ga NASA prati, a prema saznanjima po kojima bi na stranicama Wikileaks-a među brojnim objavljenim dokumentima trebao da se pojavi dokument koji govori tome u prilog iste bih zamolio jedno.

Molim NASU da ne ispituje ima li života u svemiru. Mnogo bi mi više značilo da ispitaju ima li ga ovdje kod nas.



Pozdravlja Vas mandrak72, visoko iznad one trešnje gdje kosovi još zvižduću.
[ Smijehom protiv uroka ] 20 Oktobar, 2010 22:40

Bog je stvarao svijet 6 dana. Ja nisam tako moćan. Svijet koji još uvijek stvaram i dijelim sa vama je nezavršen, nesavršen, ali meni veoma drag. Svijet koji ste i Vi zavoljeli.
Dio svijeta koji se nalazi Pod svodovima Desetog sela je pred Vama.
Svjetlo dana ugledala je moja prva knjiga. Nadam se da će ih biti još.
Ovom prilikom želio bih da se zahvalim svima Vama koji ste mi upućivali riječi podrške sve ovo vrijeme.

http://zoranplavsic.weebly.com/

Pozdravlja Vas Vaš mandrak72.

[ Smijehom protiv uroka ] 17 Oktobar, 2010 20:07
Dugo sam se dvoumio da li da Vam ispričam i ovu polovičnu priču. Polovina mene bila je za to, a druga polovina smatrala je da joj nije vrijeme. Ali evo nakon što je prošla polovina nedjelje prelomio sam na pola da vam je ispričam. Da ne polovim dalje krenimo redom.

Na pola puta od tamo do ovamo ima jedno selo. Nije to niti selo,a za njega se i ne može reći da je varoš. Ono je nekako napola. Ni tamo ni ovamo. Pa čak i samo ime kaže da se zove Polovine. Nije baš poznato odakle takav naziv za selo. Najstariji kažu da je selom vladao neki knez Polovan. Legenda kaže da je taj knez uveo zakon, da je svako ko je želio da obrađuje njegovu zemlju dijelio prihode na pola sa knezom. To se pročulo nadaleko te se silan svijet slije u to selo, varoš.
Svi mještani su se prezivali isto Polovine. Vjeruje se da su takvo prezime dobili jer su mještani susjednih mjesta, sela i gradova nazivali ih Polovinama. Oni sami nisu imali ništa protiv toga te prihvatiše prezime kao svoje.

Prilikom krštenja sve bebe u knjigu rođenih bijahu upisani kao Polovine. Vremenom u selu nije bilo drugog prezimena osim Polovine. I od tada počinje prva polovina priče.
U selu Polovine sve poče da se mjeri nekim polovinama. Jednostavno nikako drugačije nije išlo.
 
Popisom stanovništa polovinom prošlog vijeka došlo se do nevjerovatnog podatka.
Polovina stanovnika bila je muškog, odnosno druga polovina stanovništva bila je ženskog roda. Od polovine muškog roda polovina bijahu odrasli oženjeni ljudi, dok druga polovina Polovina muškog roda bijahu djeca, dječaci i momci. Druga polovina Polovina ženskog roda bijahu polovično raspoređeni. Polovina su bile majke, tetke, strine, bake, ujne, a druga polovina bijahu kćeri, curice, djevojke.
Popisom stanovništva došlo se do podatka da je polovina punoljetnih Polovina prezime Polovine zadržala, a drugoj polovini Polovina prezime Polovina bilo je djevojačko. Ne bi to sve ni bilo čudno, da polovina punoljetnih Polovina ženskog roda nisu bile tetke koje su uzele muževo prezime Polovine i pored njega zadržale svoje djevojačko prezime Polovine. Polovica tetaka nije zadržala svoje djevojačko prezime Polovine. Već je samo pored svog imena potpisalo muževljevo prezime Polovine. Najveći apsurd svega toga je da su sve mamine maze nosile prezime Polovine kao i sve tatine maze nosile prezime Polovine. Polovina baka klela se da bar polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih još iz doba dok su imale svoje djevojačko prezime Polovine. Druga polovina baki je tvrdila da polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih dok su već bile napola djevojke za udaju. Ona druga polovina unuka koja nisu ličila na bake Polovine ličila je na djedove Polovine. Jedna polovina unuka ličila je na djedove Polovine iz dječačkih dana, a druga polovina dječaka Polovina na djedove kad su momci bili.

Kad su mještani sela Polovina koji su nosili prezime Polovina saznali za rezultate popisa odlučili su da naprave jedan veliki zbor na kojem bi se skupili svi mještani sela Polovine koji nose prezime Polovine. I bi tako. Na polovini puta između dvije najudaljenije kuće nalazila se tačno polovina sela. Pola kuća bilo je sa jedne strane ulice, a sa druge strane druga polovina. Kad su se svi skupili ustanovili su da niko od mještana nije izostao te su zaključili da se niko u njihovom selu ne preziva drugačije osim Polovina.
Na prijedlog da sačuvaju postojeće stanje sa prezimenom Polovine polovina Polovina se odmah složila i rekla je da je to sjajno, a druga polovina Polovina nije imala ništa protiv toga i rekli su da će to biti izvrsno.
Polovina stasalih Polovina za ženidbu odmah zaprosi polovinu Polovina stasalih za udaju. Polovina zaprošenih Polovina stasalih za udaju pristalo je odmah, a druga polovina nakon pola dana. Održa se veliko zajedničko vjenčanje. Polovina majki Polovina je plakala za svojim kćerima koje su se udavale u Polovine, a druga polovina majki Polovina je pjevala i veselila se dolasku snajki iz Polovina.

Nakon pola godine selom su šetale trudnice. Polovina udatih prije pola godine bila je trudna tačno pola godine, a polovina njih tačno pola dana manje od pola godine. Sve  u svemu sjajan dan za sve Polovine.
Nakon devet mjeseci i još pola dana na svijet je došlo mnogo malih Polovina. Oni koji su se rodili ujutro i onih koji su se rodili nakon pola dana. Polovina od njih su bili dječaci, a polovina djevojčice.
„Pola-pola. Baš kao u priči“-zadovoljno je trljao ruke napola umoran doktor i polovina babica sa njim.

Legenda kaže da su negdje u to doba muškarci Polovine svoje supruge zazvali ljepšim polovinama Polovina, a supruge su svoje muževe zazvali snažnije polovine Polovina. To se zadržalo do današnjeg dana.
Da bi sve bilo u skladu sa imenom sela i prezimenima mještana odlučiše dalje da sve cijene u selu tašno polovina od onoga što je u gradu. Nakon pola dana iznađoše rješenje kojim bi bio ispunjen i taj zahtjev. Rješenje je bilo krajnje jednostavno s kojim se zadovoljiše svi mještani sela Polovine koji su imali prezime Polovine. Što hoće reći svi za razliku od prezimena. Sve zadovoljne Polovine, kako one ljepše tako i one snažnije bili su zadovoljni time što će sve kupovati po upola manjim cijenama i naravno pakovanjima.
Zajednica je bila sve snažnija i složnija.

Jednoga dana mještani sela Polovine, tj svi mještani s prezimenom Polovine na sjednici koju su činili svi punoljetni i sposobni odluči da se organizuje odbor za izgradnju asvaltnog puta koji bi došao u selo i selo Polovine povezao s drugom polovinom svijeta. Oformljeni odbor u kojemu su se nalazili mještani sela Polovine krenu u Opštinu da vide koji su sve potrebni uslovi da se njihov zahtjev ispuni.
 
U Opštini ih došekaše raširenih ruku.
„Sjajno. Ideja Vam je na pravom mjestu. Može se reći da je čak pristigla u pravo vrijeme. Predizborno.“-načelnik zadrigao svojim svinjskim očicama nazirao se iza brda sala. Mještani se obradovaše pozitivnim prijemom njihovog problema.
„Naravno da bi mi donijeli takvu odluku potrebna nam je skupštinska većina nakon izbora, a tu nam upravo Vi možete pomoći. Bar većina od vas Polovina“-bio je polujasan.
Vrativši se kući odbor ispriča situaciju.
„Situacija je tajva i takva. Od nas se traži da se svrstamo. Barem natpolovična većina Polovina.“-reče predsjednij odbora.
„Predlažem da se polovina Polovina približi poziciji, a da se druga polovina Polovina svrsta uz opoziciju, ukoliko ne krene po planu.“-počeše politički razmišljati mještani sela Polovine.
Tako i bi.

Pozicija da bi pokazala dobru volju dovede asvaltni put do polovine sela Polovine. Nakon izbora uvidjevši da nisu dobili natpolovičnu većinu glasova u seli Polovine pozicija koja ostade na vlasti odluči da kazni drugu polovinu sela tako što im ne završi asvaltni put do kraja sela.
„Nek im oni njihovi kad dođu na vlast dovedu asvalt.“-bjesnio je opštinar.
Od toga dana polovina sela u školu dolazila je u blatnjavim i prašnjavim cipelama, a druga u čistim cipelama. Na ulici su se prepoznavala vozila iz opozicionog sela koje nije imalo natpolovičnu većinu. Bila su blatnjava i prašnjava za razliku od ušminkanih i sjajnih automobila dijela sela Polovina koje je bilo uz poziciju.

Dopola asvaltirani put bio je dobra pozivnica za đavola. Upravo onoga koji ne ore i ne kopa. Nepozvan i onaj o kome se ne govori zaposjednu selo Polovine.
Prvo je otišao do onih koji nemaju asvalt da im ponudi javnu rasvjetu za razliku od onih koji imaju asvalt te im ponudi izgradnju vodovoda, a opet ovim prvim ponudi izgradnju kanalizacije, a drugima sjemensku robu, a prvima poljoprivredne mašine, i tako......
Naizgled popola podijeljeno selo odolijevalo je izazovima koji su bili pred njima.

Đavo je bio sve uporniji, ali se Polovine nisu dale. Nije bilo natpolovične većine pa bog.
Vidjevši da sa njima neće biti lako izaći nakraj. Pozicija jednog člana Polovina stavi na listu odbornika. Predočivši mu svu korist koju bi mogao svojim radom da donese svome dijelu sela u kome su Polovine uz poziciju, predočiše mu i sve beneficije i lične koristi koje bi mogao da donese kako sebi tako i članovima svoje zajednice koja je bila uz poziciju, a prije svega sva ona nepopunjena radna mjesta koje bi mogli popuniti članovi njegove uže porodice.

Prihvativši ponudu nakon glasanja dijela sela Polovine, odnosno onog dijela Polovina koji je uz poziciju natpolovičnom većinom, podijeli se i ta polovina sela Polovina koji su bili uz poziciju.
Đavo je likovao. Dalje više nije bilo posla za njega. Sve ostalo su uradile Polovine. Polovine koje su uvidjele šta znači jedan glas. Šta znači natpolovična većina. I od tada sve krene nizbrdo.

Pola sela je imalo asvalt, ali nije imalo javne rasvjete te se spoticalou mraku te gacalo po fekalijama jer im je riješen samo vodovod, ali ne i kanalizacija. Druga polovina sela Polovine imala je javnu rasvjetu te je mogla izbjegavati lokve kad bi noću išli svojim kućama sa poslova, od kumova, iz rodbine, ali nije imala vodu već je imala kanalizaciju koja ničemu nije koristila.
Opozicioni dio sela koji je imao poljoprivredne mašine samo je prašio selom odlazeči raditi u dio sela Polovine koje je imalo sjemensku robu. Kivni na njih naplaćivali su im punu cijenu svojih radova sa mašinama. Za oranje, sjetvu, žetvu i ostalo. Kad je bilo vrijeme žetve cijena hljeba ne da se udvostruči nego učetvorostruči za one koji su mašinama naplaćivali punu cijenu, a ne pola kako je do nekoć bilo sasvim normalno i dovoljno.
Posljedice su odmah postale vidljive. Standard se odmah prepolovio, a to se nije svidjelo niti jednim niti drugima. Polovina Polovina za sve je krivilo onu drugu polovinu Polovina. Oni su je odmah zbacivali na onu drugu četvrtinu, oni na osminu. Na kraju se sve svelo da je svako svakome bio kriv za nešto. Asvalt, fekalije, izborni debakl, kako lošu ževu, tako još goru sjetvu. Više niko ništa nije radio, ali su zato svi ovladali vještinom vođenja politike. Kalkulacije su bile jasne. Politika je bila prava stvar.

„Nismo bili svjesni šta smo sve propuštali dok se nismo bavili politikom. Pola jebenog života potrošismo na gluposti.“-bio je gotovo stav svih mještana.
Teorije zavjere i politikanstva su bile najbolja društvena igra koja im se dogodila ikad.

Polovina sela nije imala za što da ih pašče ujede, a druga nije imala ni pašče.
Sve ovo mi je ispričao jedan napola izgubljen mještanin. Pričao mi je pola dana, a ja sam potrošio pola sata više sređujući zabilješke, a vama ostaje na volju da pročitate. Vjerujem da će polovina odustati na pola teksta, a druga polovina na kraju teksta. Polovina onih koji pročitaju podijeliće se u mišljenju čija je krivica što je selo Polovine razbijeno na pojedince, a bilo ih je dvjesta i dvoje slovom i brojem(202).

Naravno priča ima svoj kraj. Prepustiću Vama da predložite svoj kraj. Najbolji prijedlog će biti uvršten kao stvarni kraj priče o polovinama kakve god bile.


Pozdravlja Vas mandrak72 napola uvjeren da će ova priča izazvati upola manju rekaciju nego kad sam pao ispod one kruške.
[ Smijehom protiv uroka ] 10 Oktobar, 2010 09:12

Gospodin Šulj mora da je bio vidovit bar kao baba Vanga kada je u našem malom gradu dao akcenat na obrazovanje. Grad je posjedovao osnovnu, srednju školu i radnički univerzitet od obrazovnih institucija. Posjedovao je i biblioteku ukoliko je bilo onih koji su smatrali da je za dobro obrazovanje potrebno i čitati.
Generacije učenika završavale su srednju školu sa zvanjima koja nikako nisu mogla naći zanimanje u gradu. Zvanja poput Tehničar modula za međugalaktička kumstva, Poljoprivredni tehničar podvodnog uzgoja strmog žita u vanradno vrijeme, Hobi monter nesuvisle misli na ionako adekvatno mjesto, KV krojač polipropilena i mikroskopske čestice i druga neobična zanimanja nisu svakako pogodovala zapošljavanju mladih.
Gospodin Šulj kojemu ćemo postaviti par pitanja je s nama.

„Gospodine Šulj. Recite Vi nama šta ste tačno uradili?“
„Kao prvo ću da pozdravim sve čitaoce ovog malog sjajnog časopisa. Da. Uradio sam mnogo. Skrenuo sam tok istorije. Na našem birou za zapošljavanje više neme nezaposlenih.“
„O čemu je zapravo riječ?“
„Vidite. Sjedio sam ja tako i razmišljao. Vidim ja da je omladina bez posla. Zanimanja koja su bila na raspolaganju nisu bila tražena u našem malom gradu. Tu sam uočio propust. Zanimanja koja nisu bila tražena fabrikovala su nove generacije nezaposlenih. Čitavu vojsku.
Definisao sam jednu stranu problema.
Počeo sam da tražim drugu stranu problema da ih suprotstavim. Izjednačim.“

„I?“
„Da. Ustanovio sam da je potražnja zanimanja sa druge strane ravna nuli zbog nedostatka proizvodnje, fabrika i ostalih razloga.
Radnički univerzitet je zvrjao prazan. Večernje škole nisu bile odavno zanimljive. Pa i ove dnevne škole muku su mučile sa prisustvom učenika. Tu sam uvidio jednu mogućnost. Učenike je trebalo prvo vratiti u klupe. Škole. Učiniti im škole zanimljivim, prilagoditi se njihovim potrebama. I tu mi se upalila sijalica.“
„Sijalica? Zar tema nije bila obrazovanje mladih?“
„Pa naravno. Da bi radila večernja škola potrebno je da se upali sijalica na prekidaču pored ulaznih vrata. I večernja škola je mogla da počne da radi.
Kad smo upalili sijalicu neophodno je bilo pronaći ciljnu grupu mladih koja bi svojim uspjehom mogla privući nove i nove učenike.“

„Šta ste tada učinili?“
„Izvukli smo jednu riječ iz naftalina. I tako je sve krenulo.“
„Koja bi to bila riječ?“
„Vidite ta riječ je uvijek bila aktuelna, ali se nije odomaćila zbog postojanja mnogo konkretnijih domaćih živopisnijih riječi koje nisu bile primamljive, ali je kao osobina bila opstajala unatoč mnoštvu problema.“

„????“-odaslah par upitnih pogleda.
„Poltron. Da dobro ste čuli. Poltron. Simatična riječ. Gotovo nova i nekorištena. Nije izanđala poput menadžera, brokera i ostalih sličnih zanimanja koja smo školovali, ali ne i zapošljavali.“
„Hoćete reći, dupelizaca, uvlakača, podguznih muha,...!!!!!“-uputih zbunjen pitanjem i ubacih nekoliko uskličnika.
„Neeeee, ne ne. Nemojte to tako gledati. To nije tako uska oblast kako ju vi želite prikazati. To je mnogo širi pojam.
Evo poslušajte samo nekoliko smjerova pa će Vam biti mnogo jasnije.
Poltron u proizvodnim zanimanjima. Poltron zanatlijskog smjera. Viši poltron instalter opšteg smjera. Poltron od unutrašnjeg značaja. Poltron regionlnog karaktera i subordinacije. Poltron republičkog značaja. Poltron međunarodne saradnje.
Vidite. Zastupili smo sve oblasti. Sve navedene oblasti vape za kvalifikovanom radnom snagom. I naš primarni cilj je bio da iskoristimo sve praznine.“

„Praznine?“
„Upravo tako naš kadar nakon izlaska iz školskih klupa tačno zna šta želi i kako to ostvariti. Oni se neće sramiti svoga zanimanja. Pa iza nas je već nekoliko generacija koje uspješno obavljaju svoje zadatke. Mi njima dajemo smjernice, a njihov posao je nadgradnja. Nije rijedak slučaj da je neki Poltron iz proizvodnih zanimanja svojim umijećeme i retorikom postao Poltron od republičkog značaja i slično. Eto imamo baš jedan novi primjer. Javio nam se jedan Poltron republičkog značaja. Eto njegovo radno mjesto je takvo da možemo da ga posmatramo malo malo na TV ekranima. Evo pročitaću Vam par rečenica iz pisma kojeg nam je poslao.


Poštovani. Moj život se promijenio nabolje. Ponekad se uplašim da je sve ovo bajka. Međutim ubrazni ritam života me iznova vrati na pravo mjesto. Mjesto odakle sve počinje. U stanju sam da namirišem svako takvo mjesto. Šetajući gradom više ne strahujem za svoj posao. Imam njuh za takve stvari. Ništa me više ne može iznenaditi. Uvijek ću se dočekati na noge,.....
Kao što vidite našli su svoje mjesto pod nebeskim svodom.“

„Da li je uvijek tako?“
„Reći ću vam samo jedno. Ako niste imali poltrona niste osjetili čari života.“
„Gospodine Šulj ima li to svoju drugu stranu?“
„Ima. Naravno, ali o njima nerado govorimo. Sve ima svoju cijenu.“

„Nešto za kraj.“
„Shvatite poltrone kako hoćete, ali pustite ih da rade svoj posao. Uputite im bar ponekad prijateljski osmjeh. Vidjećete vratiće vam se već nekako.“
„Hvala vam na razgovoru.“-zahvalih se u svoje ime, ime časopisa i naravno Vas čitaoca.
„Hvala i Vama na ustupljenom mjestu.“-zahvali se gospodin Šulj.

„Šta reći nakon ovakvog intervjua. Šta je Poltron bez brkova? WC šolja bez WC četke. Na vama je da procijenite. Ali jedno ipak shvatite postoje one obične od PVC-a, ali i one od inoxa. Prilikom njihova izbora mislite na udobnost i godine koje dolaze. Sigurno će donijeti nešto novo.“


Pozdravlja Vas mandrak72, honorarni dopisnik lista i toalet papira od recikliranog papira.

[ Smijehom protiv uroka ] 18 Septembar, 2010 00:17

Svanuo je novi dan. Razlog za novi osmjeh. Neki toga jutra nisu imali razloga za osmjeh. Ja opet jesam. Dok jednom ne smrkne drugom ne osvane. Ili obratno. Svejedno. Posao je posao.
Trebalo je da kamerom snimim sahranu. Nije mi baš posao po volji. Najviše zbog atmosfere. Pakovao sam stvari i žurio sam da stignem. Mjesto sahrane je bilo daleko, a ožalošćena porodica imala je velike ideje. Projekat snimanja sahrane bio je velik. Danima se ožalošćena porodica pripremala da napravi spektakl. Nešto o čemu će se pričati danima. Pominjati na svakoj slijedećoj sahrani. Nešto čiji će video snimak prostrujati mjestom brže nego Brenin „Hajde da se volimo“.

„Pazi da ne zabrljaš. Ovo se ne dešava svaki dan. Ovo treba da postane šablon. Novac nije problem. Umrli nikako nije zaslužio da tek tako ode sa ovoga svijeta.“-poslodavac je bio više nego jasan.
Nisam poznavao pokojnika.

Sahrana je bila velika. Sve je krenulo po protokolu. Zabilježeni su svi najvažniji detalji na početku. Povorka bola krenula je na put. Neobični običaj da pokojnikov sanduk nose na ramenima često mijenjajući nosače bilo je nešto što sam već vidio.
Crvena signalna lampica jasno mi je stavila do znanja da su baterije pri kraju.

„Sunce ti žarko.“-promrmljao sam sebi u bradu.
Zaboravio sam da napunim baterije. Rezervne su takođe bile prazne.
Podigao sam pogled u najožalošćeniji dio povorke. Poslodavac nije skidao pogled sa kamere.

Na brzaka sam se pribrao i nastavio da snimam na prazno. Nije bilo uzmaka. Sav ozbiljan kretao sam se oko povorke, vješto birajući najvažnije momente. Uglove. Svjetlost.
Uostalom to sam često radio rutinski. Prije par dana radio sam jednu sahranu baš na istoj lokaciji. Čak se dio puta dobro poklapao sa prethodnom sahranom.

„Trudiš se. To cijenim. Potrudi se da što prije dostaviš snimljenu sahranu.“-poslodavac je bio zadovoljan ali i nestrpljiv.
„Da.“-nisam ništa imao da dodam.
Bio sam izgubljen. Video zapis uspio je zabilježiti tek polovinu ceremonije i sahrane.

Nekoliko sam puta premotavao snimak. Bez ikakve ideje.
Ugasio sam svjetlo u sobi legao da spavam.
„Sijalica.“-odjednom sam skočio iz kreveta.
„Fotomontaža.“
„Pa to svi rade.“-pomislih.

Grozničavo sam pretraživao po prijašnjim radovima.
Pronašao sam ono što sam tražio.
Sahrana koju sam snimao na istoj lokaciji i groblju bila mi je u rukama.
Mnoštvo se stvari poklapalo. Vrijeme. Put kojim se išlo na groblje. Veličina povorke.
Vještom fotomontažom uspio sam uklapati scene sa dvije slične sahrane. Pažljivo birajući momente i trenutke kad prikazujem ožalošćene.
Fotomontaža je djelovala odlično. Rekao bih fantastično da nisam znao njenu pozadinu. Uostalom više bih ih povrijedio kad bih im rekao svoju grešku.

Primopredaja je dobro prošla. Bogato sam nagrađen za svoj rad. Uzeo sam novac i vrlo brzo napustio mjesto sastanka.
Navčer sam sjedio u polutami sobe i razmišljao o situaciji u koju sam upao svojom krivicom. Bio sam zadovoljan domišljatošću. Genijalnošću.

„Niko, niko kao jaaaaa, niko niko kao jaaaaa.....“-pjevušio sam staru pjesmu koju nisam čuo sto godina.
„Zvrrrrrrrrr, zvrrrrrrrrrr.“-zvonjava telefona me prekide.
Bio je to poslodavac.

„Znam da je možda malo neumjesno da vas pitam, ali da li ste zadovoljni snimkom.“-pokušao sam da ga preduhitrim pitanjem.
„Estetski nemam primjedbi.“
„Ostalo.“
„Sve u redu.“-reče.
Odahnuo sam. Izgleda da je sve uspjelo kako sam zamislio.
„Konjino jedna. Znaš li da su do po sahrane nosili babu, a od pola sahrane babo je nosio sanduk.“-prasnu u smijeh glas sa druge strane žice.
Nije mi bilo do smijeha. Ostao sam bez teksta. Nisam poznavao pokojnika. A oduvijek sam smatrao da je priprema pola posla a to nisam činio.
„Niko nije primjetio. Jedino im je bilo važno kako su ispali na snimku i ko je najjače plakao i najtužnije izgledao.“-poslodavac je itekako bio svjestan stanja u ožalošćenoj porodici.

Pozdravlja Vas mandrak72, bizarnošću protiv šunda.
[ Smijehom protiv uroka ] 26 Avgust, 2010 21:44
Da li je atom najsitinija čestica? Ma i on se satoji od elektrona, protona i neutrona. Malo li je. On je takav da može da se veže, čini veze, koalicije, udruženja šta li već?

Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom.
Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani.
Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa.
Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.

U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on.
Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“.
Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.

Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom  jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe.
Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.

„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok.
„Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan.
Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem.
Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.

Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave.
„Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.

Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen.
„Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao.
„Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju.
„Stvarno ne znam.“
„Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan.
Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice.
„Pucaj.“-rekoh.

Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima.
Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.

Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči.
„Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju.
Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.

„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi.
Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda.
„Prošla?“-upitah.
„Pssssst.“
Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.

„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“.
„Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.

„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje.
„Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo.
„To je ono najgore.“-reče mi.
„Sad mi je tek jasno.“

Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.

Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena.
„Šta ima komšija?“-upitala me je.
Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran.
„Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.


Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Avgust, 2010 23:35

Na jednom poslijeratnom zboru Narodnog fronta partijski aktivista ubjeđuje okupljeni narod da nema Boga:
- Ljudi, vidite li vi mene?
- Vidimo!
- Ima li me?
- Ima!

- Vidite li ovoga čoeka do mene?
- Vidimo!
- Ima li ga?
- Ima!
- Vidite li Boga?
- Ne!
- Ima li ga?
- Nema!!!

Kad partijski aktivista taman ubijedi narod da Boga nema, izađe jedan od seljaka i upita okupljene:
- Ljudi, vidite li vi ovoga čoeka što vam je dosad pričao?
- Vidimo!
- Ima li ga?
- Ima?
- Vidite li mu glavu?
- Vidimo!
- Ima li je?
- Ima!

- Vidite li mu mozak?
- Ne!
- Ima li ga?
- Nema!!!



(Cetinjski humor, iz knjige
„BEZ UZLA NA JEZIK“ – Đorđije Radonjić)

 

Evo nisam odolio a da sa vama ne podijelim nešto što me je dobro nasmijaloa a što sam pročitao na Žikišon blogu.

Pozdravlja vas mandrak72. Ima li ga?

[ Smijehom protiv uroka ] 04 Avgust, 2010 16:45

Nekad istine umiju da poraze. Možda ni taj poraz nije poraz, već čisto saznanje. Sve ono što su drugi znali o nama, a nisu željeli da nam saopšte zbog toga da nas ne povrijede ili naslađujući se našim mukama. Sve ono što smo mislili da nismo, a jesmo.

„Jesmo. Jesmo. Nego šta smo ako to nismo.“-mrmljao sam poluglasno u maloj kabini putničkog automobila koji je do danas zajedno sa mnom prešao 30.000 km za malo više od dvije godine.
U njega sam stekao posebno povjerenje. Raspričamo se mi tako. Nadglasavam ja njega, pa onda on zabruji i zabreketa kao bara puna žaba koje nekoć sam lovio za bilogiju. Zapjevam ja iz sveg glasa, a on me polako prati kao gudalo. Ih divota jedna. Jezdimo kao Don Kihot i Rosinanta, mada s nešto više konjskih snaga.
„Čuo si ga šta kaže? Aaaa?“-obraćao sam se svojoj Rosinanti s kojom sam jezdio ususret nepravdama i nevoljama ovozemaljskim koje se nisu mijenjale usprkos stalnom napretku civilizacije.
„Čuo. Nego šta sam nego čuo. U pravu je.“-tobože ozbiljnim glasom mi odgovori moja Rosinante iz kragujevačke štale. S dobrim porodičnim porijeklom.
„Hmm. Biće da je tako. Ima on pravo.“-zaćutih dalje jezdeći.

Jedan kratki razgovor promijenio me je iz temelja. Nastojao sam da ga zaboravim. Ne mislim o njemu, ali sa svakim metrom njegove riječi sve su jače odjekivale i bubnjale u glavi. Premotavao sam sve slike i svaku riječ toga jutra.
Ugledao sam ga na livadi. Bio je sam. Zaustavio sam auto.
Nije se obazirao na mene.

„Ehejjj.“-na tečnom konjskom ga pozvah.
Nešto je nehajno promrmljao. Kroz zube.
„Zdravo.“-uputih mu pozdrav.
„Zdravo i tebe.“
„Kako je?“
„Vako je svaki dan.“-odgovori mi prijatnim dubokim glasom.
Volio sam taj konjski jezik. Red rzanja, mrdanja glavom, zabacivanje grive i frktanje kroz nozdrve bilo je sasvim dovoljno za jednu kvalitetnu konverzaciju. Oni malo učeniji i sa višim stepenom kursa konjskog jezika, ovladavali su i sa mrdanjem ušiju, mahanjem repom. Tek mali broj ovladavao je topotanjem u mjestu i kao Morzeovom azbukom vodio dubokoumne i korisne razgovore. Ali za to za sagovornika s druge strane moralo se imati nekog dubljih poimanja. Tu već brdski bosanski konj nije bio na nivou.

„Šta ima?“-upitah ga.
„Evo ima.“
„Mrzovoljan konj. Nezadovoljan svojom karijerom.“-pomislio sam na tren dok sam gledao sivalja kako pase travu.
„Paseš?“
„Pasem.“
Nakon toga se konj pomokri.
„Pišaš?“
„Pišam, pišam.“-odgovori sivalj.
„Blago tebi. Ja se nemam kad ni popišati da me telefon ne prekine u pola posla.“-pojadah se sebi.

„Radiš?“-upita me konjski ozbiljno.
„Radim.“
„Znači osedlan si.“-konstatova on gledajući me velikim tamnim okruglim očima tek povremeno trepćući.
„Šta osedlan. Samara ne skidam.“-gotovo planuh.
„Paseš li?“
„Pasem druškane. Pasem. Ali slaba vajda. Sve što vrijedi su popasli.“
„Ko?“-podignu pogled prema meni.
„Ko? Kako ko. Neotesani, neškolovani, nekulturni hohštapleri. Političari.“-izbacih bujicu riječi na gomilu.
„Ne razumijem. Pojasni mi.“-blenu u mene konjski naivno.
„Šta tu ima da se pojašnjava. Kočijaši brate.“

„A tako rođo. Sad te razumijem. Konjino moja poštena. Rode rođeni.“-razgali se seoska konjina i iskezi svoje velike žute zube prema meni.
„Kako rođo?“-blenuh u njega.

„Radiš li? Radiš. Paseš li? Paseš. Imaš li svog kočijaša? Imaš. Pišaš li? Pišaš. Razgovaraš s drugim konjem? Razgovaraš. Razumijemo se. Nas dva smo ko dva konja. Kapiš?“-smijao se onako konjski.
Smijao se bez prestanka. Izvalio se na leđa gotovo ridajući. Režnjevi smijeha i rzanja bili su sve snažniji. Uplašio sam se. Potrčao sam u automobil. Startovao i niz seoski drum rasprašio koliko i najbolja konjska zaprega.
„A tek što prašiš.“-još jače se zasmijao previjajući se po livadi sivalj.

„Tako mi i treba. Upoznao sam rođu tamo gdje sam najmanje očekivao. Da imam FB njegov lik bi sigurno već bio među prijateljima. Vjerovatno i naša zajednička slika. Već vidim nas dva konja na plaži, u kafiću, disku. Na godišnjem okupljanju svih rođaka.“-mrmljao sam bijesno.

Rosinanta se zavjerenički smijala dok sam repom mahao i mrdao ušima. Još jedan stepen kursa iz konjskog bio je iza mene.  Kad sa nekim podijeliš 30.000 km lakše se razumiješ.


Pozdravlja Vas mandrak72, vitez i lutalica kursista konjskog jezika i kvadrature kruga.
[ Smijehom protiv uroka ] 31 Maj, 2010 10:55
Evo čitam neke informacije da će vlasti oduzete vile od kriminalaca i mafijaša ustupiti na korištenje dječijim vrtićima i još nekim drugim sličnim ustanovama. Jes vala nek djeca odmah vide da od poštenog rada nema vajde.

Opet na drugom kraju države informacija da je djevojčica pronašla pečenog miša u vekni hljeba. Šta reći osim da se privreda budi. Godinama je pečeno meso bilo misaona imenica. Zbogom recesiji.

Željeznice Srbije potrošile su velike novce za remont pruge. Međutim ništa spektakularno se nije desilo. Po onoj staroj ko žurio vrat slomio vozovi nastavljaju da kasne i dalje.

U Hrvatskoj su dobili prve diplomirane čobane. Sad i naši političari slobodno mogu da pokažu svoje diplome bez srama.

Održan je novi sastanak Igmanske inicijative. Eh da je malo hladnije dao bih im i Igmanski marš.


Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapažač devijacija i astroloških opservacija.
[ Smijehom protiv uroka ] 29 Maj, 2010 10:23

Nisam sujevjeran, ali ponekad se zapitam im li tu nečega. Zato krenimo redom.

Jutros sam išao na prijestolje. Nisam kralj, ali tih nekoliko trenutaka se osjećam nekako posebno. Nije to nekakav ushićen osjećaj, ali ima tu nešto.

Nakon obavljenog posla osvrnuo sam se na zaostavštinu. Ne znam zašto, ali učinim taj vizuelni pregled. Ustvari pogled.

Da sam neki laborant raumio bi taj poriv, ali...

Jutros iza mene ostala je perfektna osmica. Nikada nije bilo ništa slično. Bilo je jedinica, poneka nula ili slabašna šestica, ali jutros. Osmica. Ehej. Da sam na fakultetu bila bi to solidna ocjena s kojom bih vjerovatno bio zadovoljan u nekim momentima.

Osmica.

Možda je to znak. Da igram loto. Ne onda bi to bila sedmica. Nekako nepravilna i možda bih se odlučio za odigram loto. Ne zato što sam sujevjeran više stoga da poravnam minus u banci. Platini je izjavio da će od 2012 klubovi koji neracionalno troše biti onemogućeni da igaruju evropske kupove lige ili šta već. Gubitaši neće imati šta da traže u Evropi. Paralelom povezah da u Evropu neće moći ni oni sa minusom u bankama. Mada je moj najveći transfer novca u posljednjih godinu dana bila kupovina hrane za ribice i paketić žvakaćih guma Čunga Lunga.

Osmica. Lijepa. Pravilna i sva nekako savršena. To se ne događa svakome. Možda čovjek za čitav svoj život ne ostave iza sebe ni približno sličnu osmicu, ali ovako pravilnu rijetko ko. Možda niko. Možda sam ja odabran? Možda sam ja baš taj čije će se riječi tumačiti kao predviđanja velikih događaja i katasrofa. Možda je osmica znak da obratim pažnju na svoje riječi koje će jednog dana timovi stručnjaka u izbornim štabovima povezivati sa predizbornim programima svojih partija i narodnih tribuna.

Malko uznemiren zauzeo sam mjesto pred Tv-om dok je jutarnji program najavljivao večerašnji nastup Milana Stankovića na Eurosongu pod rednim brojem osam. Možda će da pobijedi večeras. Toga se plašim. To bi bila potvrda tačnosti moje zaostavštine. Ako pobijedi nastaće problem. Moraću da obratim veću pažnju na svakodnevnu zaostavštinu. Mnoštvo poštivalaca moga tumačenja stajaće u redovima ispred moje kuće i vratima WC-a čekajući moje obraćanje. Od toga momenta moje riječi imaće posebno značenje. Znam imaću tremu dok sjedim na prijestolju čekajući novi osvrt dok žamor gomile nesretnih i onih koji su izgubili nadu moju će ulogu činiti težom.

Svaka moja riječ bila bi dočekivana s posebnom pažnjom.

Dobio bih i kolumnu. Vjerovatno u dnevnim novinama koje bi se čekale u redu. Za samo pola Evra mogla bi se imati bolja informacija od dnevnih horoskopa, astrologa, kladioničkih preporuka i istraživanja raznih anketnih grupa. U njima bi bilo svega.

Rješenja mnogih dilema, nesretnih ljubavi, zapošljavnja, odluka pri izboru fakulteta. Rješenje mnogih Antićevih dilema pred svjetsko prvenstvo. Možda izbor taktike pred susret sa Njemačkom u kome bi naš sastav ušao sa osam igrača koji bi svi nosili osmice na leđima. To bi sigurno zbunilo sve i nas pored malih i velikih ekrana. Svjetske čelnike i dijasporu. I peronosporu u Trabzonsporu i u svakom slijedećem sporu.

Stoga sačekajmo večeras. Možda ovo jutros nije bilo obično sranje. Možda je to sranje pred buru ili će ipak ostati samo sranje kao i svako drugo.




Pozdravlja Vas mandrak72 serator, moderator, inkubator i predator lošeg raspoloženja danas.

p.s.navedenim postom nisam želio nikoga da omalovažim, izvrgnem ruglu, samo da malko razvedrim u ove sumorne dane.

[ Smijehom protiv uroka ] 27 Januar, 2010 17:31
Plavi mercedesov kombi lagano je gutao kilometre. Još jedan radni dan u šihtarici za Budimira bio je na izmaku. Povremeno bi zastajao na ugovorenim mjestima gdje je vršio preuzimanje mlijeka za malu imenom, ali veliku firmu iz susjednog grada.

Budimir je već par godina vozio naizmjenično kombi i TAM-ov kamion dotične firme za otkup mlijeka po okolnim selima grada u kojem je živio. Navikao se na posao. Bio je omiljen kako kod domaćina tako i kod mljekarica još nekako više. Njegovi srdačni susreti sa proivođačima mlijeka rezultovali su tim da su mu neki od njih povremeno kao miloštu davali mlijeko, sir i ostale mliječna proizvode. Ispočetka je odbijao ponuđene poklone, ali s vremenom stekao je njihovo povjerenje te je uvidio da se oni njemu na taj način odužuju za redoviti otkup.

Njegova supruga Stanimirka posebno bi se obradovala vrsnim domaćim mliječnim prerađevinama, što se očitovalo na njenim rumenim obraščćićima koje je Budimir ponekad volio onako da štipne da bi mu se činilo da će prsnuti. Zdrava Stanimirka upravo zbog mlijeka nije imala nikakvih problema sa viškom kilograma za razliku od njene sestre Stojadinke rastom niže i oblije ljepotice stalno sumnjičave i ljubomorne ali srcem dobre osobe.

Viđao je Budimir i drugu stranu medalje. Pojedini proizvođači mlijeka bili su neuredni te je uspijevao na neki način da ih odvrati od toga da mu daju mlijeko ili sireve, pa čak je uspijevao da ih nagovori da podignu nivo higijene mlijeka za otkup tako da ih ne uvrijedi već da to shvate kao preporuku.

Budimir je volio hranu. Svakodnevno bi po završetku radnog vremena prepuštao se čarima domaće kuhinje koju je njegova Stanimirka prpiremala s ljubavlju. Znala je šta voli da jede, te se nikad nije snebivala da mu izađe u susuret s hranom.

Tako je bilo i danas. Stanimirka je pripremala sarmu. Cijela kuća odisala je mirisom sarme dok se krčakala na petom spratu stambene zgrade. Malo po malo bacila bi pogled na parkiralište ispod zgrade da vidi stiže li joj Budimir. Bila je tačna kao sat sa kukavicom. Malo malo izvirila bi na prozor uvijek u istim intervalima. Po njoj su željezničari navijali satove, a otpravnici vozova upućivali vozove po rasporedu.

"Budimir samo što nije stigao. Voz za Dobrljin može da krene. Svi kondukteri i dva putnika su na svojim mjestima."-reče Simeon i snažnim duvanjem u pištaljku dade znak za polazak voza i u zadnjem trenutku primjeti revizora karata kako se hvata za voz koji je već krenuo.

Ali Budimira nije bilo. Kasnio je.

Stanimirka sa vrelog šporeta ukloni pripremljenu i mesom bogatu sarmu.

Zvono na vratima je prekide.

"To je on. To je on."-potrča prema vratima gotovo lomeći noge pod sobom.

Pri tom  je zapela za akavrijum te iz njega prosula gotovo polovicu vode.

Kad je otvorila vrata na vratima je stajala njena najbolja prijateljica Stevanija. Pobožno i strahu sklono čeljade. Znala je gotovo sve šta je dobro za svaku situaciju.

"Zdravo Stanka."-pozdravi Stanimirku i pored nje šmugnu kroz mali hodnik u dnevni boravak.

"Zdravo."-Stanimirka pozdravi i pođe za njom.

"Ne bi ja tebi smetala, ali imam nešto veliko. Znaš evo danas sam dobila malo tijesta od Sofije. Osveštanog na padinama Tibeta lično od Dalaj Salame. Ovo se tijesto prenosi dalje i uvijek dijeli sa dobrim ljudima koji od njega treba da otkinu komadić zamijese tijesto za sebe i da ostatak tijesta proslijede dalje.  Pa ja reko da ne bi bilo zgorega da svome Budimiru napraviš. Znaš on je stalno na točkovima pa da ga sreća prati."-u dahu izdeklamova Stevanija kao da joj otkriva tajnu Atlantide ili u najmanju ruku povjerljivi razgovor koji su vodili Simma Gemišt i njegov kum zvani Glavati Kum na Ušću.

U ruci joj se nađe komadić tijesta zamotan u najlon vrećicu Delta Maxi-ja na kojoj je jasnim slovima pisalo da je biorazgradiv materijal od kojeg je napravljena vrećica.

"Znaš kažu da je neka Grkinja koja je čekala na posao 36 godina istog dana dobila posao čim je spremila pecivo od njega, a njena najbolja prijateljica kojoj je dala komadić tijesta toga dana uspjela je naći mjesto u autobusu gradskog prevoza. A jedan Turčin iz Anadolije ponovo je dobio svoju pravu boju brkova. Domaćica iz Kinšase taj je dan nahranila svo troje svoje djece i opet joj ostalo peciva za večeru. Kažem ti čuda se događaju. A i ti sestro. Ne radiš. Možda se zaposliš, kod frizerke preko reda dođeš do frizure. Ajde ajde uzmi šta gledaš. Misli tvoja Stevanija na vas."-tutnu ti ona Stanimirki ukislo tijesto u već pomenutoj vrećici.

Stanimirka se nije ni snašla, a Stevanija je bila na odlasku.

Stanimirka je dugo prevrtala pomenuti komad svježeg ukislog tijesta od kojeg je trebalo da napravi pecivo.

Voljela je ona svoga Budimira. Za njega bi učiinila sve. Za njegovu sreću još više te se dade na pravljenje peciva baš onako kao je posavjetova Stevanija. Čim je pecivo bilo u rerni telefen je već bio u njoj ruci.

"Halo Stojadinka. Stanimirka tvoja na telefonu. Imam nešto za tebe i tvojega muža. Znaš ti svoga muža jel voliš svim srce. Eto, onda imam pravu stvar za tebe."- i natenane joj ispriča sve za tijesto i pecivo. I za Duljaja Ciklamu i Tibet.

"Veliš dobro je. Kažeš da je jedan električar pao sa stuba u Egiptu i provalio u grobnicu i silno blago našao."-ponavljala je Stevanija za njom.

"Jest , jest. A neki Eskim koji je godinama muku mučio sa išijasom nakon toga na nagradnoj igri dobio alfa peć za etažno grijanje. Bračni par iz Lahorea vikend za dvije osobe na paliću. A neki Meseršmit je uspio prodati golfa dvojku."-Stanimirka je nabrajala sve što je znala o neobinim svojstvima tijesta posvećenog na Tibetu.

"Izvini, osjećam da mi pecivo miriši, a evo i moga Bude na vratima."-završi razgovor te se krenu prema vratima iaz kojih je već čekao njen Budimir.

Budimirova duga kosa, talasasta bila je vezana u rep, a tek nekoliko malih pramenova pružalo se preko čela. Jednom rukom skloni mu pramenove te ga poljubi tako da se u stubištzu par tenutaka osjećao vakum. To su posebno osjetile komšije sa trećag sprata dok su uzaludno pokušavali da otvore svoja vrata od stana u stubištu.

"Hajde srećo. Hajde Budimire. Hajde malo se raskomoti, presvuci i operi truke dok ja tebi serviram ručak."-vrijedne i marljive Stanimirkine ruke činila su već dobra djela oko kuhinje.

"Vidim prosula si vodu iz akvarijuma."-Stanimirka je već kupila prosutu vodu po pločicama.

"A malo."-nastavi ona sa radom.

"Ajde dok ti pripremiš jelo ja ću zamijeniti vodu u zamućenom akvarijumu."-prihvati se Budimir posla.

Gumeno  crijevo već je bilo u akvarijumu, a plastični lavor ispod njega. Budimir snažno povuče vodu iz crijeva. Istovremeno u ustima osjeti bljutavu tekućinu koja za tren posla ispuni grlo.

Istovremeno dva mlaza tečnosti jedan mlaz  iz gumenog crijeva drugi iz Budimirovih usta zapljusnu lavor.

"Fuj. Fuj."-pljuckao je Budimir nastojeći povratiti dah.

Bljutavi okus prljave i zamućene akvarijumske vode jedva mu je dao da se povrati. Crvenih očiju poput davljenika još dugo se borio za zrak. Nakon par minuta sav znojav sjedio je na podu pored akvarijuma.

"Umalo se ne udavih u vlastotoj kući."-objašnjavao je svojoj s kilažom manjom ali sa apetitom boljoj polovini.

Sjeo je Budimir za stol. Velikim zalogajima gutao je tople i ukusne zalogaje sarme.

"Odlično, odlično."-hvalio je vrijedne Stanimirkine ruke.

Komad po komad peciva nestajao je u njegovim ustima.

"Otkud ti ovo pecivo? Nije loše, nije loše."-mrmljao je dok se gušio zalogajima hrane.

"Osveštano. S Tibeta. Lično ga je svojim rukama osveštao Dilajla Sjajima. Eto izdaleka stiglo i do Stevanije. Ona mi ga donese za sreću."-Stanimirka ispriča Budimiru put ukislog tijesta koji je išao od ruke do ruke s dalekog i usnulog Tibeta.

Istovremeno sa tim saznanjem Budimiru inače negadljivom na hranu sva sažvakana hrana pođe da se vraća istim putem kuda je silazila prema želudcu. Jedan dio hrane činilo mu se da je pošao kroz nos.

U dva skoka bio je već u WC-u. Povraćao je čitavu vječnost činilo mu se. Drugi šok u par minuta učinio ga je nemoćnim i slabim. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. U roku od nekih dvdesetak minuta dva puta je bio u situaciji da se uguši u vlastitoj kući.

"Kakva luda sreća."-pomisli Budimir.

"Sreća. Stevanija hvala ti do neba. "-mislila je u sebi Stanimirka.

Da li je sreća pored nas u svakom momentu ne znam, ali toliko sreće u jednom danu umalo nije bilo previše za Budimira. Da li je taj dan sreća bila u domu Panjkovića prosudite sami.


Pozdravlja Vas mandrak72, nasumično izabarani i ovlašteni autor memoara jednog Budimira.

 




[ Smijehom protiv uroka ] 16 Januar, 2010 20:10
Sekula je godinama radio noćnu smjenu. Tokom silnih godina nije postao kao sova da hukće malo malo. Nije lovio ni miševe, ni ostale sitne glodare. Naprotiv imao je kućnog ljubimca. Malog hrčka kojeg je pronašao preplašenog i izmorenog pored svoje portirnice.

Sekula je bio noćna ptica. Čitav život sve mu se na noćni rad.
Usporene noćne sate Sekula je ubrzavao tako što je smišljao priče, pričao sam sebi viceve. Poznate i one malo manje poznate. U nedostatku istih izmišljao je nepoznate, ali kako mu to nije polazilo za rukom, a potreba da se zdravo nasmije i pokaže svoje kao snijeg bijele zube sa reklame nacinalnog televizijskog operatera stvarale je zavisnost.
Sekula bi da izvinete prdnuo. Nakon toga njegovi kao snijeg bijeli zubovi sijevali bi poput neonskih cijevi kad bi im stradao starter. Smijao se kao lud. Smijao se svom prdežu.

Njegov ritual, recitala, priča, viceva znanih i neuspješnih pokušaja da ispriča neki hvale vrijedan još neispričan vic završio bi prdežom koji bi prekratio neophodno vrijeme da se nasmije od srca.
Ubrzo je uvidio da se do potpunog zadovoljstva koji bi mu smijeh omogućavao mnogo brže čim bi prekinuo sa svim pokušajima i izveo prdac. To ga je oduševljavalo, ali više od sveg što je to mogao da izvede kad god bi to poželio.
Vremenom sa svojim ritualom izvođenja prdaca usred nedostatka publike počeo da bavi odmah po primanju smjene. Izašao bi napolje i šetao po praznom krugu fabrike i prdio.
Vidjevši da može kontrolisati prdeže pokušao je da ih dresira.

Počeo je sa svakodnevnom dresurom prdeža. Nabavio je lietraturu svjetski poznatog prdonje i njegovo kapitalno djelo „Savremeno oblikovani prdež“.
Dani su mu sporo prolazili, ali noći. E to je već nešto bilo.

Izučavanje prdaca shvatio je ozbiljno. Krenuo je od abecede. Umio je da prdi svako slovo ponaosob. Veliko i malo. Sve znakove interpunkcije. Umio je da naglasi bitno od nebitnog. Uloge su se zamijenile. Šetao bi krugom fabrike, a guzica bi pričala viceve.
Usavršavao se u izvođenju prdaca svakodnevno. Svoje slobodno vrijeme koristio bi da se teoretski pripremi za prdeže, a noć za njegovo praktično usavršavanje. Ne nije želio ići ni na godišnji. Uzimao bi i smjene svojih kolega pod izlikom da će mu trebati slobodan dan, ali bi se poslije pravio da je zaboravio na to i da mu taj dan nije potreban.

Gledajući TV primjetio je reklamu koja se svakodnevno vrtila na TV ekranima. Izbor najvećeg talenta. Spominjala se velika nagrada. Pobjednik ide na svjetsko prvenstvo.
„Zašto da ne.“-pomisli Sekula.
Ali pred njim se pojavio veliki problem. Kako pripremiti svoju porodicu, rodbinu, kumove i prijatelje za tako veliku vijest.
„Lakše bi prihvatili da izjavim da sam gej, da sam promijenio pol, ugradio silikone u guzicu, ali da ću ih na televiziji predstavljati sa prdenjem već nije bilo lako prihvatiti.“-bojazan je bila velika.
No to ga nije spriječilo da i dalje vježba. Vježbao je još više i jače.

U njemu se vodila unutrašnja borba. Bio je svjestan svog talenta, ali i straha da prizna sebi da je rođeni pobjednik.
Jedne noći prelomio je.
„Prijaviću se. Neću valjda toliki talenat da zadržim u sebi. Kajaću se čitav život.“-istog dana prijavio se na adresu koju je zapisao sa reklame.
Prilikom popunjavanja formulara u koloni gdje su trebalo da se upišu kandidovane specijalnosti Sekula je upisao vokalno aromatske. Službenica sa trajnom i četri broja manjim kompletom sumnjičavo je vrtila glavom.
„Sekula, pobogu šta će svijet reći, šta misliti o nama?“-supruga se prenerazila.
„Ali u pitanju je budućnost. Moja karijera i dobrobit naše djece. Zamisli ako sve krene kako sam planirao za njihovo školovanje neće biti problema. Obezbijedićemo im najbolje fakultete. Njihove diplome otvoriće im vrata za ulazak u visoko društvo.“-bio je ubjedljiv.
Nakon mnogo ubjeđivanja uspio je. Supruga je prihvatila da mu pomogne u pripemama, kako taktičkim, tako i kondicionim.

Sad je nesmetano vježbao u svom dvorištu. Doduše iza garaže iza koje je bio visok zid.
Dan takmičenja bio je blizu. Za stolom za kojim je sjedio krem estrade bilo je živo. Voditelji su tokom najave emisije najavili i mogućnost glasanja putem SMS poruka. Na kraju emisije slučajnim izborom računar će izvući sretnog dobitnika kojemu se pokvareni kolor TV aparat marke Samsung sa daljinskim i ručni mlin za kafu bez natpisa proizvođača i garancije.
Na pozornicu su izlazili takmičari po brojevima. Sekula je bio broj 64.
Nekako sviđao mu se broj. Nije bio poput ostalih. Bio je to jedan običan i neupadljiv broj.

„Sa nama su još i članovi žirija pa da ih predstavimo.“-voditelj Veselin Gnjurac je najavljivao početak kvalifikacione večeri.
Glavni i odgovorni urednik časopisa za edukaciju stidnih dlačica i krompirove zlatice „Još jedno poznato međunožje“ Vedran Demaskirić pozdravimo ga aplauzom.

Kontraverzni liječnik alternativnom medicinom, vlasnik prve privatne apoteke i ordinacije „Košmar“ i predsjednik „Udruženja ljubitelja mahovine i puževa golaća na asvaltu“ Miloje Derajić i pozdavimo ga apaluzom.

Veteran naše muzičke scene i dobitnik mnogobrojnih priznanja , odskora i počasni član Zemljoradničke zadruge „Zdrav klip“ vjerujem da se radilo o klipu kukuruza Sredoje Šević-Gavran pozdravimo i njega aplauzom.

Poznati privrednik, uzgajivač šljive i ambrozije, višestruki pobjednik kviza „Ko šta pije“, pokretač proizvodnje u destileriji „Brži put“, dobitnik nagrade „Dvije šljive“ u kategoriji krakog pića i  najduže glavobolje, naš Ožeg Požegović molim aplauz.

I na kraju vječiti član žirija. Lazo Goluža koji je da napomenem ime dobio po čuvenom članu žirija Kviskoteke iz poznate generacije Boris Senker, Žarko Domjan i Pavao Pavličić. Pozdrav za našega Lazu i još Golužu.“- Veselin je predstavljao članove žirija u smjeru kosaca na Rajcu.


Prvo su na scenu izašle sestre bliznakinje. Njih tri u haljinama boje nacinalne zastave. Bilo je jasno. Igrale su na kartu nacionalnog naboja. Njihova specijalnost bile su šiške ispod miške. Naprosto bile su natprirodne dužine. Mogle su da ih upašu u pantalone i stegnu kaišom. Publika je s odobravanjem prihvatila.

Nakon njih pojavio se takmičar koji je istovremeno mogao da svira na četri duvačka instrumenta. Čim je zasvirao jasno su se mogla primjetiti tri instrumenta. Dvojnice je svirao s usnama. Nos mu je izvodio partituru sa frulom, a na ušima su specijalnom trakom sa etnomotivima bile pričvrćene usne harmonike. Žiri je saslušao kompoziciju do kraja.
„A četvrti instrument?“-upitao je jedan član žirija.
U tom momentu pomenuti kandidat ustade i pokaza na trubu na kojoj je sjedio. Dvoranom se prolomio aplauz.

Nakon njega na scenu su stupile plesačice koje su se udarale tabanima po čelu i recitovale Ilijadu i Odiseju. Publici nije dopao njihov nastup koliko njihova oskudna garderoba.

Bio je tu još jedan brko, ali se uspostavilo da je on greškom ušao misleći da je na željezničkoj stanici zbog velike gomile koja se tiskala na ulazu. No nije se zbunio. Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio je češalj i na njemu odsvirao melodiju iz serije „Otpisani“. Pokupio je dotad najveće aplauze.

Zatim je na scenu izašla jedna dotjerana gospođa u najboljim godinama u haljini crvene boje sa reverima nisko ispod struka i vezenim šalom preko ramena. Izvodila je tačku koja se satojala u podrigivanju i stepovanju. Efektna tačka završena je zahtjevnim dijelom izvedbe. Napravila je špagu. Još dugo je ostala u tom položaju otpozdravljajući odušebljenoj publici, a onda su je snažni momci iz obezbjeđenja  iznijeli sa scene.

Nakon pomenute gospođe izašao je jedan mlađi momak koji je na trideset i šest jezika i dva narječja izgovorio riječ toalet papir.
Bio je tu i jedan dreser pijavica, čovjek koji je oponašao rad svih Zastavinih automobila, nekoliko djevojaka koje su tvrdile da liče na Rihanu. Jedan čovjek iz unutrašnjosti čije je krčanje iz stomaka podsjećalo na zvonjavu induktorskog telefona M-63.
Jedna učesnica ponavljala je sve reklame sa TV-a koje je čula u vremenu od 16 do 24 časa večer prije dok je jedan momak hodao pačijim hodom i nosio kukavičje jaje na prsima deset minuta.

„Broj 64.“-Veselin Gnjurac je najavio Sekulu.
Svjetla pozornice bila su njegova. Za svoje predstavljanje odabrao je da svojim prdežima spelinguje Engleski alfabet. Unapred i unatrag. Nakon toga sa svojim prdežima ispričao i odrecitovao je „Ježevu kućicu“. Publika je bila zadovoljna njegovim nastupom.

Njegov štab radio je punom parom. Slali su poruke SMS-om. Sva uža i šira familija. Čak i tetka iz Čikaga koja je bila široka ko trokrilni ormar. Gotovo da je njen glas vrijedio tri glasa. Čak se i Direktor fabrike u kojoj je radio taj dan obratio radnicima kako bi bilo u interesu fabrike da svi svoj glas daju Sekuli i da ga podrže. On je u svemu tome htio iskoristiti mogućnost da prikaže kako nije najveći prdonja u fabrici. Sekula je bio taj.
Svi učenici do četvrtog razreda koji imaju vlastiti mobilni telefon obećali su Sekuli Junioru da će glasati za njegovog oca, a učenici od petog do osmog razreda su se dogovorili da pored svog mobilnog telefonskog aparata glasaju i sa mobilnih telefona svojih roditelja dok je jedan od njih koji je živio kod ujaka obećao da će galasati sa telefona ujakove ljubavnice i poštara koji svaki dan dolazi ujutro da isporuči preporučenu poštu za ujnu na spratu dok se bude igrao Super Maria sa njegovog telefona.
Rezultate su saznali dok su u zelenoj sobi sjedili svi kandidati.

Sekula je prošao u finalno takmičenje koje se trebalo održati za 15 dana.
Vrijeme do finalne večeri Sekula je provodio u unapređenju svojih mogućnosti.

Neko iz susjedstva se sjetio da bi bilo dobro kad bi izveo kakvu melodiju na sceni. Prihvatio je ideju kao dobru. Supruga je odnekud izvukla staru kajdanku sa notnim tekstovima poznatih tradicionalnih melodija.

Iz njihove kuće svakodnevno je dopiralo neumorno muziciranje propraćeno stalnim otvaranjem prozora. Dolazili su pod prozore znani i neznani. Jedan dječak je sa majkom stigao iz dijaspore. Dok je dječak slušao, majka je plakala. Duboko ganuta čitavu porodicu pozvala je kod sebe na ljetovanje u Francusku.

„Mislim da bi ti rad sa KUD-om mogao pomoći da se stvar melodijski dobro izvede. Nedostaje ti malo ritmike.“-primjetila je supruga.
Svi su nastojali da mu pomognu. Čak su i dežurne patrole policije preusmjersvale saobraćaj iz njegove ulice da bi u potpunom miru mogao da vježba.

Posebnim režimom ishrane postizao je zavidnu kondiciju. Kombinaacija paklene hrane u kombinaciji ljute paprike, kiselih krastavaca, pasulja i kuvanih jaja davala je posebnu aromu njegovom nastupu koji je bio sve samo ne isprazno muziciranje. Bio je to „sound“ u 3D tehnologiji, Njegov nastup se mogao osjetiti gotovo svim čulima.
Finalno večer došla je jako brzo. Vrhunski pripremljen bio je pun samopouzdanja. Bio je pun sebe. Uskoro je i sva dvorana trebala biti puna njega.

Na scenu je izašao u fluorescentnom skafanderu. Ispred sebe je na stalak postavio kajdanku sa notnim tekstom. Dubokim naklonom pozdravio je publiku, žiri, sve gledaoce pored ekrana i sve one koji će glasati za njega kao i za one druge koji neće. Dok je izvodio bisere domaće etnomuzike držao je sve prste osim palčeva na skafanderu. Dok je izvodio tačku njegov skafander se punio. On je rastao poput balona. Taj dio tačke završio je momenat prije nego bi skafander prsnuo a on kao izduvan balon poletio. Nakon toga pažljivim kombinovanjem dizanja prstiju kao na fruli sa rupica na specijalno prilagođenom skafanderu izveo nezaboravnu kompoziciju Tota Cotugno „Insieme, unite unite Europe, Con te...“ sa izbora za Evroviziju daleke 1990-e godine, pokazujući svoj evropski i svjetski štih i želju približavanju Evropi. Nastup je začinio sa posebnim scenskim efektima.

Publika je bila u delirijumu. Tokom večeri glasali su svi živi koji su ga znali. Zlobnici su tvrdili da je među njima bilo glasova mrtvih, ali je na konferenciji za štampu izjavio da to nije istina, ali i kad bi bilo to bi bilo stoga što bi to bila njihova posljednja želja.

Pobijedio je sa ubjedljivim brojem glasova. Bilo ih je 3.769.452 glasa. Drugi iza njega imao je tek bijednih 756.956, treći neubjedljivih 176.994 glasa. Nevažećih je bilo oko 11.209.
Slavili su svi. Država je bila na nogama.

„Gospodine Sekula. Rezultat je veliki. Kakvi su vaši planovi nakon što snimite CD. Imate li kakve veće planove?“-Veselin Gnjurac ga je pitao nakon objavljivanja pobjednika.
„Pa kad vidim ukupan broj glasova koji su glasali za mene mogu samo reči jedno. Predsjednički izbori su pred nama. Rođen sam za prvog među nama. Za vrhovnog Prdonju. Svoj prdac, pardon glas sačuvajte za mene. I ne zaboravite. U svima nama postoji talenat. Nemojte ga skrivati. Samo napred.“-završio je svoj govor i nastavio slavlje sa svojim štabom za podršku.

Pokvareni kolor TV marke Samsung izvlačenjem je dobio jedan socijalni slučaj nastanjen ispod Savskog mosta koji se uživo zahvalio i svoj dobitak poklonio domu za slabovidne i nagluhe osobe.  A dobitnik nagrade ručni lin za kafu dobio je Mirza Kahvedžić koji se nije mogao javiti na telefon, ali je njegov sin u njegovo ime primio nagradu.



Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti dopisnik na ivici regularnosti i dobrog ukusa.
[ Smijehom protiv uroka ] 11 Januar, 2010 22:17
Jutro je ulazilo pod šablon. Telefonski poziv od kojeg mi se želudac okreće ni ovaj put nije izostao. Želudac je napravio trostruki aksl šrauf kako bi rekla Milka Babović dok bi prenosila klizanje iz Dvorane sportova preko etera u sve televizore crno bijele ili kolor. Jutarnji raspored bio je iza leđa.
Pošao sam na teren. Uz put sretoh jednog neobičnog prijatelja.

„Imaš li vremena za piće?“-upita me Drago, stari šezdesetsedmaš.
„Naravno.“-odmah sam mu otvorio suvozačka vrata i istovremeno popunjavao sam putni nalog.
„Jel odmah moraš pisati da si me povezao?“-Dragina pitanja su uvijek bile neobične kombinacije polupitanja i zajebancije.
„Ma jok. Kuda dalje?“-sugerisao sam mu izbor mjesta.
„Star?“-upita Drago.
„Ma ne. Tamo su posrnule zvijezde i direktori. Pucaj dalje.“-rekoh mu.
„Galija.“-reče.
„Odgovara.“-rekoh.
Pored nje je bio besplatni parking ispred Delta Maxi-ja. 
Nažalost nije bilo mjesta. Krenuo sam prema školskom dvorištu. Raspust je.

Svi su mi lokali isti. Konobari koje dobro poznaju oni što su uz šank. Dva fudbalera čija je kosa bila duža od ostalih sjedili su za stolom i blenuli u teletext na TV-u, a pored njih par poltrona koji su hvatali zabilješke i zapisivali njihova predviđanja mogućih rezultata treće hokejaške lige Norveške, iako svi skupa nikad nisu ni odgledali hokejašku utakmicu.
Zaljubljeni par koji se valjda jedini ljubio danas nije imao temi za razgovor. Njega sam poznavao. Malo malo hvatao je zrak kao da se sprema da zaroni, a ona disla je na škrge. Naravno vjerujem da je u najmanju ruku Riba u horoskopu.

„Izvolite?“-konobar je bio učtiv.
Uzvratili smo svom snagom. Da mu pokažemo da imamo želju da pomognemo gazdi koji je u velikim dugovima svojom narudžbom smo pokazali.
„Daj nam po čaj.“-naručismo.
„A koji?“-konobar nas pogleda u čudu.
„Daj nam onaj što ti najslabije ide.“-rekoh.
Konobar sa zahvalnim pogedom ode prema šanku.
Čaj je bio poslužen. Nije bilo limuna. 
„Sad ću ga donijeti, za koji trenutak.“-brzo se udalji od nas.
Nakon par trenutaka sa jaknom na sebi izjurio je napolje.

Drago je još uvijek bio mlad. Penzija ga nije promijenila. Njegov smisao za humor nije posustajao ni u teškim penzionerskim danima ispunjen odvođenjem kćerkice u vrtić i odlaskom po nju. Volio je svoju ulogu roditelja.
Njegov humor nije bio razumljiv svakom. Volio je humor apsurda i nelogične situacije. 
Sjajno smo se sporazumijevali. Upoznali smo se tokom ratne 93-će. Od tada traje naše poznastvo i prijateljstvo. Mnogo smijeha i otkačenih scena prekrila je prašina i zaborav.
Dalje je sve išlo lako.
Film smo premotali i išlo bi ovako.

„Izvolite?“-konobar je bio neumorno učtiv.
Uzvratili smo svom snagom. Da mu pokažemo da imamo želju da pomognemo gazdi koji je u velikim dugovima svojom narudžbom smo pokazali.
„Daj nam po čaj.“-naručismo.
„A koji?“-konobar nas pogleda u čudu.
„Daj nam onaj što ti najslabije ide.“-rekoh.
Konobar sa zahvalnim pogedom ode prema šanku.
Dvije šolje sa ključalom vodom, po dvije vrećice šećera, kaškica i naravno pepeljara bili su pred nama.
„Žao mi je takvog čaja nemamo. Ispred lokala imate poznatog travara sa svim ljekovitim travama. Njemu nikako ne ide. Vjerujem da će te imati više sreće.“-ljubaznost nije silazila sa njegovog lica, poput herpesa sa usne dan prije Novogodišnjih praznika.
Naravno poslušali smo savjet.

„Izvolite?“-travar je bio učtiv.
„Treba nam čaj.“-rekosmo uglas.
„Izvolite. Kabine su slobodne.“-rukom nas pokaza u pravcu kabina.
Ušli smo u kabine. Svako je imao svoju.

„Skinite se do pojasa.“-travar je bio ozbiljan čovjek.
Dodavao nam je jedan po jedan čaj. Nisu nam odgovarali. Jedan je bio bljutav, slijedeći gorak. Svakom je nešto nedostajalo.
„Vama treba čaj od šipka, a takvog nemamo. Međutim. Imam nešto novo. Čajeve u tableti. Da probate.“-reče nam.
„Može.“-prihvatih.
„Recite mi broj vaših cipela.“-stigla je nova komanda
„Naravno 43.“-rekoh.
Kroz paravan mi doturi tabletu.

„Mislim da će Vam ova odgovarati. Najnoviji model. Talijanska.“-glas je bio ubjedljiv.
Probao sam tabletu. Žuljala me je u grlu.
„Imate li za broj manju?“-upitah.
„Naravno. Mada mislim da bi Vam ova odgovarala. Razgaziće se. Omekšaće.“-bio je uporan.
„Dajte Vi meni za broj manju.“-nisam odustajao.
„A Vama koji je broj obuće“-obrati se Dragi.
„44 mislim, ali dajte vi meni da može na deblju čarapu.“-Drago je imao svoj način izbora.
„Jel vidite svog kolegu.“-dodao je meni tabletu za broj manju.
Iz susjedne kabine jasno sam čuo Dragu dok je stenjao. 

„Uh sunce ti žarko. Ova je kao leteći tanjir.“-zvocao je.
Meni je čaj u tableti odgovarao u potpunosti, iako broj manja ugodno sam se osjećao.
„A šta imate za hemoroide.“-Drago priupita.
„Kombinacija voćnih čajeva i pneumatska pumpa.“-reče travar.

Sa Dragom se nikad nije znalo gdje će razgovor završiti. Uspijevao sam u tom njegovom svijetu sačuvati poziciju humora koji baš i nije bio svima smiješan, ali sa njim u izvedbi ovo je samo blijedi pokušaj parodiranja svakodnevnice nimalo smiješne i naivne.
Bio je penzioner u 43-oj godini. Ko je tu kriv. On nikako. Krivo je društvo i politika pljačke i laži. Pošten čovjek na birou može dočekati penziju bez da dana radi ako bude čekao da ga pozovu. 

I ja bih u penziju. U svijetu gdje instant političari i menadžeri niču kao gljive poslije kiše i truju ionako zatrovane međuljudske odnose ne vidim ništa dobro osim parodije koju oni ne razumiju. Dežurne ludare poznajem Vas dok ste micelij bile.  Ko Vam kvasac dade?


Pozdravlja Vas mandrak72, sekretar međunarodnog udruženja kvasca i praška za pecivo i sindikalni povjerenik za vanilin šećer i šećer u prahu.

[ Smijehom protiv uroka ] 20 Decembar, 2009 16:55
Nekoliko dana čitav grad pričao je samo o jednom. Lokalna radio stanica stalno je vrtila džiglove sa pozivom na koncert godine.
Telefon je zazvonio.

„Hej mandrak72, znaš li šta ima novo?“-reče mi dobro poznati glas.
„Novi gra, Novi Sad, Novi Pazar, Novi Vinodolski, Novi Beograd,...“-nabrajao sam par trenutaka dok me ne zaustavi.
„Ma ne to. Znaš li ko dolazi u subotu?“-pitanje je bilo malo jasnije.
„Doktor za ono iz Prijedora, Tina Tarner, ....“-nabrajao sam sve ono što mi je tog trena palo na pamet.
„Ma jel slušaš ti radio ikada?“-gotovo iznerviran me prekida.
„Kako da ne. Kad mi je ujak polazio u vojsku 79-e, kad je Zvezda u Beogradu pobijedila Real Madrid sa 4:2, kad je...“-opet me je prekinuo u pola rečenice, a to ne volim.
„Pa Jašar. Dolazi Jašar Odozgorević Jaško čovječe. Pa gdje ti živiš. Idemo u subotu van. Povedi suprugu. Idemo malo u život.“-sve je već bio isplanirao.

Nisam želio da ga uvrijedim pa sam pristao.
Te večeri smo stigli malo kasnije. Bio je samo slobodan jedan stol. Nalazio se pored vrata od toaleta.

„Nije loše mjesto. Moglo bi nam zatrebati.“-položaj stola mi je odgovarao.
Jašar je predstavljao novi album „Moja mala nije zalud klela“.
Moj drugar je poznavao sav njegov rad. Od „Ja sam lovac Joca“, preko „ Mislio sam nisam srao“, pa sve do ovog albuma.
Zeko je odmah skočio i odjurio do njega u pravoj pauzi da uzme autogram i njegovu sliku.

„Vidiš. Piše Za Zeku od Jašara.“-pokazivao je sliku pjevača sa sunčanim naočalama sa velikim staklenim površinama kao izlozima na Zemljoradničkoj zadruzi Agići Donji, u kaputu sa zavrnutim rukavima i kaišom stegnutim ko u Ruskog vojnika.
„Alal vjera Zeko. Imao si se rašta i roditi.“-hvalio sam njegov uspjeh.

Kako je vrijeme odmicalo i pjevač je imao neke svoje potrebe i često je prolazio pored našeg stola. U povratku bi zastao kod našeg stola tapšao bi nas po ramenima, drmusao par trenutaka. Ponekad bi nešto i progovorio. Pitao Zeku koji nije skidao pogleda sa slike pred njim.
Zeko je rastao sa svakim njegovim dodirom. Radovao se eto što je Jašar upravo svaki put kad bi išao u toalet u povratku zastao kod nas i kao stare poznanike tapšao po leđima. Komunicirao na jedan sasvim prijateljski način.
Zeko je lebdio. Levitirao.

Nakon Jašara gotovo svi članovi benda tapšali su nas po leđima. Zeko je i dalje rastao.
Poslije su gotovo svi gosti restorana počeli da nas tapšu po leđima u prolasku.

„Čovječe nisi svjestan šta bi propustili da nismo došli. Vidiš li sve ove ljude. Od danas više ništa neće biti kao prije“-osmjeh mu nije silazio s lica.

Nakon nekoliko piva i ja sam osjetio potrebu da posjetim tu najposjećeniju prostoriju te večeri.
Oprao sam ruke nakon obavljanja nužde i pogledom sam tražio papirne ručnike da obrišem ruke. Nije ih bilo.
„Možda ih je nestalo.“- pogled mi je nesvjesno pao na kantu za otpatke. Nije bilo zgužvanih i bačenih ručnika ubrusa.
„Znači!“- opipah se po leđima.
Bila su vlažna i mokra.

Nisam imao srca da kažem Zeki za Jašara i leđa. Gotovo neprimjetno navedoh ga da skine kaput koji je dobro bio mokar.
Do kraja večeri čim bih primjetio da je neko prošao u toalet ustao bih sa mjesta i pravio živi zid. Zeka nije znao razlog mog čudnog ponašanja, ali je to tumačio mojim dobrim raspoloženjem, a hit večeri „Mokrio sam i opet ću“-vrtio se nekoliko puta.
Zeku sam sreo slijedećeg dana.

Bio je prehlađen, ali vidno zadovoljan koncertom godine.
„Jesi li čuo ko dolazi slijedeće subote?“-upita me.
„Barak Obama. Nakon Jašara ne može svako doći u Novi Grad.“-rekoh.
Zeko se nasmijao od srca.


Pozdravlja Vas mandrak72, promoter kabanica i vodonepropusnih kaputa za područje Jugoistočne Evrope i zemalja Beneluksa.
[ Smijehom protiv uroka ] 12 Oktobar, 2009 19:44
Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.

Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.

Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova.
Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.

Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem.
„Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se.
Njegova muka svakoga dana bila je sve veća.
Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi.
Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.

„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa.
Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega.
Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu.
„Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati.
Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.

Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se.
Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti.
Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje.
Nije ga nalazio.

Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice.
„Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.

Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta.
Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu.
On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.

„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe.
Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.

„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu.
Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje.
U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug  iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove.
Nakon toga trčao bi još jače i više.

„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne.
Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak.
Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega.
„Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom.
Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući.
„Dobro im umakosmo.“-pomisli on.

Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe.
Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku.
„Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu.
Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.

„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom.
Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe.
Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba.
Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.

Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice.
„Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je.
Toga dana sklopi on savez sa guzicom.
„Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.

Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake.
Od toga dana počeše se baviti politikom.

„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima.
Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom.
Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.

Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja.
On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao.
Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.

Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje.
Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti.
Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.

Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.
[ Smijehom protiv uroka ] 11 Septembar, 2009 21:08
Neke se stvari jednostavno dese. O njima niti sanjamo niti mislimo, pa jednostavno se dogode kao da je sve to normalno.
Svrbio me je lijevi dlan.
„Biće neke love.“-pomislih.

Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam.
„Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja.
„Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan.
„Baš me je krenulo.“-pomislih.
Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena.
Zaboravio sam sve maloprijašnje planove.
„Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.

Zazvonio je telefon.
„Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici.
„Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram.
„Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan.
Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože.
„Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu.
Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom.
Pošao sam na put prema Rusiji.

„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih.
„Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih.
„Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje.
Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.

Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca.
Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku.
Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.

Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra.
Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.

Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita.
„Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop.
„U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice.
„A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu.
„Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih.
Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja.
„Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata.
„Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu.
„Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju.
„Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a  zatim i u sve ostale brzine redom.
Bilo ih je samo pet.

Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio.
„Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu.
„Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca.
„Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca.
„Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka.
„Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa.
Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru.
„Kako da stignem do ludnice?“-upitah.
„Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol.
I skrenuo sam.
„Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe.
Sve je išlo kao podmazano.

Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao.
Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika.
„Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo.
„Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti.
„Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status.
„Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela.
„Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh.
„Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo.
„Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.

Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem.
„Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se.
Riješio sam da nazovem Putina.
Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija.
Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva.
Slegnula je ramenima.
„Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni.
Bez riječi sam se uputio tamo.

„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni.
„Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu.
„Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni.
„Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu.
„Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo.
„Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete.
„Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče.
„Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim.
„Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam.
„Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku.
Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima.
„Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu.
„Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni.
Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.

Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina.
Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru.
Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor.
„Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.

Jezdio sam i prema Mostaru.
„Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta.
„Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac.
„Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i  podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora  tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.

Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno.
U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je.
Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta.
Ušao sam i sam na tribine.

Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere.
Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam
„Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon.
„Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu.
Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.

„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu.
Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.

Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali.
Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje.
„Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi.
„Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira
Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.

Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije.
Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom.
Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.

Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda.
„Jel Medvedeva?“-upitah.
„Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona.
Abhaziju i Južnu Osetiju pored  Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Avgust, 2009 12:58
Bila je nedjelja. Pa šta bila je i subota pa nikome ništa. Autobusom Korozijaprevoza hitali smo u beli Zagreb grad.

Žizela je znala da dolazimo pa je malo poranila. Nastavila je kafu, svezala maramu oko glave. Nije joj mnogo pomogao Andol pa je kukala.
„Vrag ga jebal. Pa gdje se zgubil Aspirinček. Ne bu to tak išel moj Jurice. Nigda.“-neuspješno je tražila prašak za protiv glave.
Našla je prašak protiv temperature, prašak za veš i prašak protiv mrava i ostalih sitnih nametnika. Protiv glave nije našla ništa. Za glavu je pronašla kapu i šešir. Ali to joj nije bilo potrebno pa se okanila ćorava posla.
„Jurek koji si ti bedak. Zgubidan.“-okomila se na muža koji je eto imao isto ime kao Jure Franko, ali nije taj znao sa skijama,  a Olimpijske igre u Sarajevu nije niti gledao. Više je volio kartati Belu. Nije znao ni sa praškovima za glavu.
Žizela je bila nervozna. Ne stoga što je Nervozni Poštar izdao svoj album „Vazda gazda“ sa hitovima Cirkus Kolorado te Nova  godina kuca na vratima koji su da napomenem zauzimali prvo mjesto na Top listi Sarajevskog Vena već zbog rada nedjeljom.
„Ti bokca. Pa koji to bedaci radeju nedjeljom. Mi Jura. Mi kojima daske život znače.“-dramila je po kući jedna od prvakinja HNK u Zagrebu.

Gomila korozije i autobus zaljubljenika u sve samo ne u balet prežderavala se sendvičima i zalijevala gomilom sokova.
Dok smo se odmarali negdje na polovini puta opet smo pili sokove. Samo smo pili sokove. Pivo nam nije dala učiteljica, a rakiju je uzeo šofer koji je alergičan na nju. Nos mu je dobio purpurno crvenu boju sa modrim žilicama i samo je autobusom išao lijevo desno.
Pili smo sokove. Bilo je i Traubisode. Jedini sok od grožđa koji sam volio. Imao je i on one mjehuriće što pršću u nos.
Voljeli smo svi sokove koji pršću u nos.

Nedjelja u Zagrebu bila je ista kao i nedjelja u Čajniču, Busovači, Novom Gradu ili bilo gdje drugdje. Bezvezna i prazna. A kako i ne bi bila kad smo već oko devet sati bili pred HNK.

Dan prije na TV-u marke Gorenje ekran 55 na prvom i jedinom kanalu za koji je moj televizor znao reklamirao se film. I to kakav film. Top Gun.

Ljubav prema baletu kao umjetnosti bila mi je strana. Više sam volio filmsku umjetnost i fudbal mada je i tamo bilo „balerina“.
Mir i tišina kao da su umrtvili sva naša čula. Dobrih sat vremena pokušavao sam da shvatim šta Žizela u stvari hoće. Skakuće čas na jednoj, čas na drugoj nozi, pa čas skakuće i bez nogu, a onaj njen se samo nešto prenemaže oko nje. Te joj priđe, pa pobjegne. Te je podigne u zrak podviri se pod nju pa je spusti, a ona oko njega , pa se okrene obori glavu kao da će zaplakati, pogleda njega u helankama pa se čisto zarumeni.
Nastavnice su prijeteći gledali u nas dok smo jeli sendviče i pili sokove. Da opet smo pili sokove Dvojni Ce.

Nastavnica Nerka nervozna kao Nervozni poštar koji ne zvoni već lupa na vratima umalo da nije dobila fras kad je Tiho učinio pokret kao da će da pukne sa tetrapakom od soka.
Tiho je ostao tiho kao što mu i ime kaže.
Onda su neki i prdjeli. Nije se čulo, ali efekat je bio djelotvoran.
Sve u svemu interesantna priredba.

Unuka lokalnog sveštenika malo malo pljeskala je sitnim bijelim ručicama. Ni mi nismo zaostajali. Siguran sam da Žizela takve ovacije nije doživjela u svojoj karijeri kao kad je završen 1 čin.
„Idemo u bioskop.“-nas šestorica se učas složismo.

Za par trenutaka pronašli smo panoe sa informacijama o kino predstavama.
„Top Gun. Jurišićeva 12.“-pronašli smo ono što nas je interesovalo.
Ustvari mislili smo da smo pronašli.
„Gospodine, znate li gdje je Jurišićeva?“-upitasmo jednog četrdesetogodišnjaka zalizanog i uštogljenog.
„Ja znam. Znate li Vi.“-prijatno se nasmiješi i nastavi dalje put.
Zagrebačka škola lijepog ponašanja  nije iznevjerila opet.

Nedjeljom gotovo ništa da nije radilo. Nabasali smo na bioskop. Stigli smo na sam početak predstave.
Tom Cruise, Kelly McGillis, Val Kilmer. Ja, Kreja, Zlajo, Tiho, Mića i Smajo.

Nakon izlaska iz bioskopa suočili smo se sa jednom realnošću.
Sjajno ukrašeni izlozi, čisti i uredni parkovi, tramvaji koji nikad ne kasne, niti djevojke sa trajnim frizurama nisu umanjili našu potrebu za onim praiskonskim ljudskim potrebama.
Nama nije trebalo Bijelo Dugme, niti Kičma je kičme disciplina.

Hitno nam je trebao WC. Uzalud smo tražili. Njega nije bilo. Nije bilo ni ulja, kafe ni deterdženta tih dana, ali nama je očajnički trebao WC.
Na Trgu Republike javni WC. Kao da smo otkrili Atlantidu, ali umjesto da je ljubimo mi bismo je najbrže što možemo zapišali i ono drugo.
Trčali smo preko trga kao da smo kasnili na voz ili tramvaj.
„Mala nužda jedan, a velika dva“-zvučalo je poznato.
Rasporedili smo se po kabinama i pisoarima zavisno od potrebe.
„Joj prljavi Bosanci. Kakvi ste vi pajceki.“-baba sera je prijeteći siktala.
Najduže je ostao Tiho.
Čekali smo ga napolju.
„Joj rahatluka za dva dinara. Umjetnost je tek nadgradnja.“-Tiho je razvalio usta od uha do uha.

„Jedinstveni osjećaj“-dodade Smajo.
„Koka –kola“-uzviknuh sjetivši se reklame.
„Valjala bi sad jedna.“-Smajo još dodade.
Stigli smo na sam kraj baleta. Žizela je još uvijek skakutala. Nastavnice su prevrtale očima.
Bili smo prva ekipa koja je pogledala Top Gun u našem gradu. Bili smo face. Isto ono kao kad naši košarkaši donesu zlato, rode djecu a rodbina donese milošte.
Neponovljiv osjećaj. Rahatluk.

Žizeli je to bila tek samo jedna obaveza u nedjelju. Nama je to bile više. Više čak i od brda čokolade.
Dok smo autobusima jurili kući, još jedna velika lekcija iz kulture bila je iza nas. Previše za jedan dan.

Pozdravlja Vas mandrak72, ovlašteni distributer baletanki i rahat lokuma za zemlje Magreba.
[ Smijehom protiv uroka ] 28 Jul, 2009 18:13

Danas pročitam jednu informaciju. U Afganistanu angažovano više od 3000 magaraca za predsjedničke izbore. Da na neprohodnim područjima dostave glasačke listiće "magarećim stazama".

Pitam se šta hoće ovi naši "magarci". Zar im nije dosta što su na listama.

Pozdravlja Vas mandrak72, demokratski ako nikako drugačije ne ide.

Hit Counter
Free Web Counter