Svanuo je novi dan. Razlog za novi osmjeh. Neki toga jutra nisu imali razloga za osmjeh. Ja opet jesam. Dok jednom ne smrkne drugom ne osvane. Ili obratno. Svejedno. Posao je posao.
Trebalo je da kamerom snimim sahranu. Nije mi baš posao po volji. Najviše zbog atmosfere. Pakovao sam stvari i žurio sam da stignem. Mjesto sahrane je bilo daleko, a ožalošćena porodica imala je velike ideje. Projekat snimanja sahrane bio je velik. Danima se ožalošćena porodica pripremala da napravi spektakl. Nešto o čemu će se pričati danima. Pominjati na svakoj slijedećoj sahrani. Nešto čiji će video snimak prostrujati mjestom brže nego Brenin „Hajde da se volimo“.

„Pazi da ne zabrljaš. Ovo se ne dešava svaki dan. Ovo treba da postane šablon. Novac nije problem. Umrli nikako nije zaslužio da tek tako ode sa ovoga svijeta.“-poslodavac je bio više nego jasan.
Nisam poznavao pokojnika.

Sahrana je bila velika. Sve je krenulo po protokolu. Zabilježeni su svi najvažniji detalji na početku. Povorka bola krenula je na put. Neobični običaj da pokojnikov sanduk nose na ramenima često mijenjajući nosače bilo je nešto što sam već vidio.
Crvena signalna lampica jasno mi je stavila do znanja da su baterije pri kraju.

„Sunce ti žarko.“-promrmljao sam sebi u bradu.
Zaboravio sam da napunim baterije. Rezervne su takođe bile prazne.
Podigao sam pogled u najožalošćeniji dio povorke. Poslodavac nije skidao pogled sa kamere.

Na brzaka sam se pribrao i nastavio da snimam na prazno. Nije bilo uzmaka. Sav ozbiljan kretao sam se oko povorke, vješto birajući najvažnije momente. Uglove. Svjetlost.
Uostalom to sam često radio rutinski. Prije par dana radio sam jednu sahranu baš na istoj lokaciji. Čak se dio puta dobro poklapao sa prethodnom sahranom.

„Trudiš se. To cijenim. Potrudi se da što prije dostaviš snimljenu sahranu.“-poslodavac je bio zadovoljan ali i nestrpljiv.
„Da.“-nisam ništa imao da dodam.
Bio sam izgubljen. Video zapis uspio je zabilježiti tek polovinu ceremonije i sahrane.

Nekoliko sam puta premotavao snimak. Bez ikakve ideje.
Ugasio sam svjetlo u sobi legao da spavam.
„Sijalica.“-odjednom sam skočio iz kreveta.
„Fotomontaža.“
„Pa to svi rade.“-pomislih.

Grozničavo sam pretraživao po prijašnjim radovima.
Pronašao sam ono što sam tražio.
Sahrana koju sam snimao na istoj lokaciji i groblju bila mi je u rukama.
Mnoštvo se stvari poklapalo. Vrijeme. Put kojim se išlo na groblje. Veličina povorke.
Vještom fotomontažom uspio sam uklapati scene sa dvije slične sahrane. Pažljivo birajući momente i trenutke kad prikazujem ožalošćene.
Fotomontaža je djelovala odlično. Rekao bih fantastično da nisam znao njenu pozadinu. Uostalom više bih ih povrijedio kad bih im rekao svoju grešku.

Primopredaja je dobro prošla. Bogato sam nagrađen za svoj rad. Uzeo sam novac i vrlo brzo napustio mjesto sastanka.
Navčer sam sjedio u polutami sobe i razmišljao o situaciji u koju sam upao svojom krivicom. Bio sam zadovoljan domišljatošću. Genijalnošću.

„Niko, niko kao jaaaaa, niko niko kao jaaaaa.....“-pjevušio sam staru pjesmu koju nisam čuo sto godina.
„Zvrrrrrrrrr, zvrrrrrrrrrr.“-zvonjava telefona me prekide.
Bio je to poslodavac.

„Znam da je možda malo neumjesno da vas pitam, ali da li ste zadovoljni snimkom.“-pokušao sam da ga preduhitrim pitanjem.
„Estetski nemam primjedbi.“
„Ostalo.“
„Sve u redu.“-reče.
Odahnuo sam. Izgleda da je sve uspjelo kako sam zamislio.
„Konjino jedna. Znaš li da su do po sahrane nosili babu, a od pola sahrane babo je nosio sanduk.“-prasnu u smijeh glas sa druge strane žice.
Nije mi bilo do smijeha. Ostao sam bez teksta. Nisam poznavao pokojnika. A oduvijek sam smatrao da je priprema pola posla a to nisam činio.
„Niko nije primjetio. Jedino im je bilo važno kako su ispali na snimku i ko je najjače plakao i najtužnije izgledao.“-poslodavac je itekako bio svjestan stanja u ožalošćenoj porodici.

Pozdravlja Vas mandrak72, bizarnošću protiv šunda.