[ Generalna ] 30 Januar, 2008 18:00
Jučer sam vidio magarca, a već danas sam na groblje išao. Ulazim u groblje, ulaze i ostali. Ceremonija teče, čuju se suze, riječi utjehe i zatim riječi pohvale. O pokojniku opet sve najljepše. Ok shvatam trenutak, ali o pokojniku dugo nisam čuo da se nešto baš pričalo. Eto bolestan čovjek, greota što se tako pati, lijepe su to godine i to bi bilo sve.
Pogledam na spomenike. Na spomenicima lijepe slike, ponekad sumnjam da su to slike tih istih pokojnika, pamtim ih u drugačijim izdanjima. Na lijepim spomenicima, lijepe slike i najljepše riječi i stihovi. Zahvalna djeca, zahvalna rodbina, stihovi čovjeku koji nije bio od te fele, običan smrtni čovjek radnik, stihovi samo na nadgrobnoj ploči, a u životu samo elegija i čemer. Imam osjećaj da se lica sa spomenika ponekad stide svega napisanog na ploči, ali imaju čvrste razloge da ne progovore, isuviše čvrste.
Ružno je to što čovjek treba da uđe u groblje na jedini način kako ulaze zadnji put, i tek tada da čuju nešto lijepo o sebi. Ne znam komšija za tebe, kako si se osjećao dok su danas pričali o tebi, ali ja bih najviše volio da svi ćute o meni. Bar taj dan. A poslije mogu da se gone u tri lijepe mater....
Jebeš život koji se svede na lijepu sliku na skupom, hladnom kamenu, sa nemuštim stihovima lokalnih kamenorezaca. Na spomenike ne trebaju samoreklame, ko je zahvalan, a ko podiže, ne treba ni slika, možda samo nadimak. Nadimak je najbolji način da o nekom saznaš sve što treba da znaš, i da nikad ne saznaš ono što bi opterećivalo vašu povezanost sa dotičnim. Nadimak je taj koji sažme sve ono što trebaš u nekom. Može biti kratak, dugačak, nerazumljiv, ali onima koji su ga dali daje za pravo da iz svega izvuku sve najbolje, sve anegdote, svađe, ljubavi, slutnje i suze......
[ Generalna ] 29 Januar, 2008 18:18
Ponekad prođe mnogo vremena pa nam uopšte na pamet ne padaju neki ljudi, pojmovi, životinje ili šta već. Da li zbog naše prezauzetosti svakodnevnim problemima na poslu, kod kuće, ili zbog toga što nam se ne nameću nikakvim medijem, ne znam, ali znam da me ponekad prijatno iznenadi neka osoba ili šta već.
Danas ću vas podsjetiti na dva pojma koja su mi pala na pamet. Jedan je pao na pamet, a drugi sam vidio na metar od sebe.
Krljanje mi je palo na pamet jer taj izraz nisam čuo najmanje 20 godina. Vjerujem da ni mnogi od Vas nisu čuli za taj izraz nikada. A eto nekada smo taj izraz mogli čuti svakodnevno. Kod mene je taj izraz značio da je to ličnost koja mnogo bije protivničke igrače. Ličnost koja je antitalenat za fudbal i jedini adut u igri mu je strah kod protivnika od udarca po nogama, preponama i strah od moguće povrede. Kako su mi nekad noge bile plave i more od tih sirovih talenata. Današnja politika me podsjeća na taj viteški oblik borbe. Sve nepropisni udarci ispod pasa gdje najviše boli. Ko se najviše krlja (pegla redom oko sebe)- stiče bolji položaj u društvu. Da smo onda imali sudije na našim malim Velikim derbijima sudija bi im pokazao put u svlačionicu. Evo i ja im pokazujem crveni karton, „Marš van stoko jedna nevaspitana“.
Magarac je drugi pojam o kome bih da napišem nešto. Danas sam ga vidio kako nosi tovar, kako mu je i drugo ime. Magarac je i nadimak od milja. Magarac je tvrdoglava, ali nije glupa životinja. Kad se natovari tovrarom, on ocijeni svoje mogućnosti i onda ako je pretovaren on mudro odbija da nosi teret jer je pretovaren, ne želi da plati kaznu zbog pretovara gospodinu policajcu. On jasno umije da tačno ocijeni svoje mogućnosti, znači nije glup nego pametan. Magarac je životinja koja polako nestaje sa naših prostora, izumire potreba za njegovim radom. Magarac je uvijek sinonim bio za tvrdoglavce, budale i šta sve ne, a u stvari to je bila velika greška. Žao mi je što bar naši političari nisu magarci, imali bi bar ono malo zdravog razuma da tačno ocijene ono što mogu od onog što tako lako obećaju. Oni se izgleda prave mnogo većim od magaraca, čak šta više oni su umislili da su veći magarci od magaraca. E neće ići gospodo, magarci nažalost nestaju a vas je sve više. Nažalost magarci su pametne životinje, životinje koje se sa malo zadovolje, ali takvi danas ne opstaju. Zbogom magarci, ovi naši nisu vam do koljena.
[ Generalna ] 28 Januar, 2008 19:10
Ševa je ptica pjevica(Oscines) i odlikuje se posebnom građom organa za pjevanje. Postoji čak 41 porodica pravih pjevačica. Kod nas je najpoznatija poljska Ševa, koja se gnijezdi širom Evrope, Azije, i u sjevernoj Africi. Druga poznata Ševa kod nas je šumska Ševa koja se najčešće sreće po rubovima šuma. Sljedeća poznata Ševa je ćubasta Ševa koja se zadržava u blizini puteva. Najupečatljivija Ševa je ušata Ševa sa žuto-crnom glavom. Živi na najvišim planinama, po tundrama i jedina je Ševa koja živi u Americi. Toliko o Ševama.
Šta je sa mužjacima Ševe?-široka je oblast. Mužjak ptice Ševe, u narodu znan kao Ševac je takođe ptica pjevica. Pored toga što je poznat kao grleni pjevač svih ritmova južno od sjeverne polulopte on se odlikuje mnoštvom drugih osobina koje se tako lako mogu pepoznati. Ševac je ptica šarenog perja kojeg trendovski mijenja utapajući se u okolinu koja se nepovratno mijenja. Ševac je ptica uvijek nove mirisne note, koji kombinuje muževne mirise sa bojom očiju. Ukratko Ševac je ptica koja je uvijek in. Najpoznatije vrste Ševaca kod nas su:
1. Vječiti Ševac. Ševac uvijek mlad, moderan, in, u trendu. Ševi malo ali puno drži do svojih pripovjetki. Pozna sve nove modne marke, ulja za perje, i uvijek lovi mlade i neiskusne Ševe.
2. Tehnički Ševac. Ševac sklon svim modnim tehničkim pomagalima, telefonima, MP3 playerima, polifonim melodijama kojim grleno naglašava svoju romantičnost. Izbor polifonih i svih ostalih melodija širokog je dijapazona. Od urbane preko svadbarske pa do izvorne. Njegov izbor su Ševe koje padaju na novi video klip, šaljivu fotku i sl.
3. Moto Ševac. Ševac čijim venama struji adrenalin dok se uz glasni pijev novog auto CD-a sav trese od basa iz gepeka novog automobila. Njegov pjev škripavih guma privlači Ševe sklone brzom prelasku širokih prostranstava i obilazak mjesta za Ševe.
4. Fensi Ševac. Ševac koji je najbolja drugarica Ševama. Ne traži ništa jer ništa i ne nudi. Samo smeta pravim Ševama i onemugućuje nastavak vrste, naravno ako ga se ne otarase na vrijeme.
5. Izvorni Ševac. Ševac praiskonskih poriva, voli poljske Ševe u sjenu, šumske ševe u hladovini, Ševe raspuštenice. Ukratko Ševac koji ne bira ni mjesto ni vrijeme za pjesmu.
6. Šank Ševac. Ševci prepoznatljivi po stalnom nalaktljivanju na šank posut pićem. Uz svaki početak pjesme, dižu flaše u zrak, koje potom nalijevaju u svoj kljun odakle mumlavim glasom izvode najpoznatije grand melodije. Drugi naziv u narodu za ove vrste Ševaca su Ševac ultradesničar, valjda po jače izraženim mišićima svoje desnice. I pored svog naglašenog Ševac libida, oko njim nikad nema Ševa. Sve oni rade sami. Mada ne vjerujem da će se ova vrsta nastaviti. Izumiru sami.
7. Olimpijski Ševci. Ševci odjeveni u najnovije sportske odijevne predmete. Izdržljivi Ševci u nošenju olimpijskog plamena, trenerki NIKE i crvenih patika. Ševci za nabrzaka, u stilu najboljih rezultata na 110m sa preponama.
Težak je život Ševe. Sve Ševac do Ševca.
[ Generalna ] 27 Januar, 2008 16:19
Plovidba je veliki put. Plovidba kroz djetinjstvo je veliki put koji vrlo brzo završimo. O ljepoti plovidbe svjedoče avanture koje pamtimo, oluje koje smo pobijedili, gusare koje smo nadmudrili. Plovidba moga djetinjstva bila je sadržajna, a brzo je završila jer su pobjede brzo smjenjivali jedna drugu.
Za plovidbu potrebne su rijeke, mora i okeani. Uz malo mašte plovi se jezerima, a za plovidbu potocima trebalo je mnogo, mnogo mašte i naravno brodovi.
U nedostatku gore navedenih uslova, siromaštvu okoline kao kamenu oko vrata, mašta je raspaljivala i planirala naše brojne pohode na nepoznate kontinente, borbe sa gusarima, džinovskim oktopodima i bijesnim olujama. Potok smo imali. Potok koji je postojao čitave godine i koji bi presušio u najvećim vrućinama avgusta. Potok što je čitavom svojom putanjom dijelio moju ulicu kao lubenicu na dva dijela. Vrckav, nepredvidiv, onda na momente tmuran i tih kao da čeka neku prepreku da zaiskri i razbije tišnu veselim žuborom. Potok koji je znao iz blagih tonova ljeta i proljeća da izraste u bujicu koja bi tutnjala u dugim kišnim noćima. Bujicu koje smo se svi pomalo bojali, ali nismo od nje bježali, naprotiv nadmudrivali bi je sve većim iskustvom kapetana duge plovidbe.
Dan isplovljavanja bio bi posebno svečan. Naše male usijane admiralske glave krasile su kape vješto napravljene od Večernjih Novosti sa različitim velikim i malim naslovima. Večernje Novosti su svojim formatom uglavnom služile svojoj svrsi izuzev u dva slučaja gdje je za kapu trebalo nabaviti novine Sarajevskog Oslobođenja. Brodovi novi sijali su se što od sunca, to i od osunčanog potoka koji kao da je jedva čekao početak nove trke za pronalazak novih kontinenata. Sa strašću čuvenih moreplovaca počinjala bi luda utrka brodova koje smo ispuštali sa mostića koji su spajali obale potoka. Zajapureni trčali bismo uz potok i glasno navijali „Moj, moj, moj, moj će biti prvi“. Razne prepreke na putu stalno bi činile preokrete u poretku. A brodovi različite izvedbe smjenjivale su se u vodstvu uz stalno navijanje. Brodovi koji su do juče bili tek stiropor od novog el.šporeta ili TV-a, sad je brodio punim jedrima evocirajući sve one nama poznate priče o dalekim morima i kopnima. Naravno bilo bi tu i podmetanja, gađanje tuđih brodova kamenčićima tek da mu se promijeni putanja ili da se potopi u krajnjem slučaju. Ulica bi tih nekoliko časova bilo bojno polje što od brodova to od obalskih topvnjača.
Kakvi bi to mornari i kapetani bili kada ne bi i ribu lovili. Potočić je bio čist pa su se u njemu pojavljivale one male potočne ribice koje bi mi vješto teglama lovili i brojali. Opet smo ih na kraju dana puštali u vodu. Bilo je bitno ostvariti rezultat o kome će se danima pričati. Naravno takvi događaji ne bi bili i bez upadanja u potok i batina od roditelja ali isplatilo bi se. Naveče bi umorne glave sa sekstantima, kartama i punim jedrima brodili do duboko u noć ne dajući snu da zaposjedne te hrabre mlade glave.
Naravno bilo je tu i dana kad se završi školska godina pa se uzmu stare sveske i počnu praviti papirni brodići koji bi se laganim ljuljuškanjem puštali niz potok i opet vrsika i cika.
Jedino zima poremetila bi naše plovidbe, ali zaleđena površina potoka bilo je naše malo ledeno carstvo urnebesnih padova na improvizovanim klizaljkama.
Ma čudo jedno koliko je potok i sve okolo potoka bio meni i mojoj generaciji. Uz malo mašte ispunjavao je i naše najveće snove i otvarao mjesto za velike avanture. Potok i dalje postoji ali današnjoj djeci ne predstavlja sve ono što je nama i našem djetinjstvu predstavljao. Vječiti izvor inspiracije sad je samo potok bez duše na koji malo ko obraća pažnju. Valjda to tako dolazi sa godinama koje sve mijenjaju kako nas tako i sve drugo.
Pozdrav za sve ljubitelje putovanja i avantura Kapetan Mandrak72.
[ Generalna ] 26 Januar, 2008 13:49
Ulica ko svaka ulica. Imala je svoj naziv, kuće sa kućnim brojevima, potok i naravno ljude. Ulica se protezala neka dva i pol kilometra, različite gustine naseljenosti. Prvi dio ulice bio je najgušće naseljen, dok su u nastavku kuće bile rjeđe.Gustoću naselja diktirao je krivudavi potočić koje se kao zmija provlačio između dva strma brda sa obe strane. Kuće su se nalazile sa obe strane potoka kojeg ja pratio prašnjavi put.
Pred očima mi zatitraju iskre koje su iskakale iz potočića čiju smo površinu stalno bombardirali kamenjem koje smo uzimali sa puta. Potočić sav titrav usplahiren najljepši je bio u proljeće. Šaputavi žubor vode kao budilnik rastjerivao bi san sa očiju svih onih malih očiju spremnih na nove avanture. Prva stvar koju bi kao dječak ujutro učinio bila je da pogledam kroz prozor na prašnjavi put i vrckavi potočić. Potočić je bio posebno lijep kad bi ga moj otac grabljama očistio od krupnijeg kamena i uredio obalu. No to ne bi trajalo dugo. Nama je potok bio jedna velika igračka u vremenu kad je najveći luksuz bilo imati neprobušenu loptu. Tada su bile popularne lopte polufudbalke (gumene lopte kako smo ih onda zvali) ili kako smo ih skraćeno zvali polufuce. Fuca je bila prava fudbalska kožna lopta za koje naši roditelji u ono doba nisu imali novca.
Socijalni status ulice odmah se mogao ocijeniti ulaskom u moju ulicu. Siromašne kućice služile bi kao lična karta siromašnog stanovništva bogatog djecom. Naglašavam djecom jer tad nismo ni znali šta je veće bogatstvo od velikog broja drugara sa velikim fondom igara sa beznačajnim brojem igračaka. Igračke smo bili mi sami, naše ruke, noge, potok i sva ona priroda uz neposrednu blizinu naših kuća.
Stanovništvo je bilo raznoliko, uglavnom siromašni srednji sloj, zaposlen u firmama sa slabim platama. U ulici je bilo najviše muslimanskih, dosta manje srpskih i jedena - dvije romske porodice. U ono doba niko to i nije spominjao. Siromaštvo je bilo zajedničko. Moja ulica bila je najljepša u proljeće. Kad prolistaju mnogobrojna stabla po dvorištima i šuma u zaleđu, kad se livade nakite sa žutim grumenjem jagorčevine sve kao da oživi. Livade prepune vriske slaboobučene djece valajale su se kao smehotresna olimpijada sa jednog dijela na drugi dio ulice. Raspon godina nije bio važan, ali dalo se primjetiti kada neko uđe u taj famozni pubertet, kako se polako izdvaja i nešto počne više da se mota oko curica. Nismo mi to shvatali pa smo to koristili za stalno provociranje istih.
Nismo imali uređenih igrališta i ono se svodilo na prašnjavi put koji još uvijek pamti istorijske utakmice pojedinih dijelova ulice, livade sa kojih smo bili potjerivani makar jednom dnevno da ne gazimo travu, šuma nama najdražih destinacija gdje smo mogli da praktikujemo sve avanture divljeg zapada, tvrđava i vitezova okruglog stola kao i čuvenih bitaka Prleta, Tihog, Bate Živojinovića i potoka koji nam je bio poligon ručno pravljenih brodova, prvih ribolovačkih uspjeha i mjesto za zimsko klizanje na ledu. To su nam bila najsvetija mjesta u djetinjstvu.
Jedino po čemu smo se dijelili bio je dio ulice. Prvi dio ulice koji smo zvali donja mahala bio je naš vječiti protivnik i članove tog dijela ulice zvali smo Bibići ni sam ne znam zbog čega. Srednji dio ulice gdje sam i sam pripadao zvali smo srednja mahala i nismo imali neki poseban naziv, dok treći dio ulice ili gornja mahala koje smo zvali Balini po njihovom jednom uvijek balavom članu, bio je protivnik ali uvijek nejak za nas. Između dijelova ulice uvijek je bilo nadmudrivanja, borbe, fudbala, ratovanja koji su nam svaki dan činili zadovoljstvom.
Moja ulica imala je neki ružni naziv Roga, a sve ostalo bilo je najljepši dio našeg odrastanja. Danas živim u istoj ulici, mnogo se promijenila, lica oko nje. Ostao je naziv ulice jedne čuvene ratne jedinice iz II svjetskog rata, a sve ostalo se promijenilo ili smo se mi sami promijenili.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 24 Januar, 2008 23:28
Kad ćeš se ženiti???? Šta sad čekaš, imaš posao, kuću, auto što se ne ženiš????? Da sam ja imao sve što ti sad imaš ja bih se deset puta ženio!!!!!! Prolaze ti godine što se ne ženiš!!!!
Obasipali su me pitanjima i savjetima svaki dan. Provodadžisali na sve strane. Tetke, ujne, kume, znale su onu pravu za mene. Bio sam u dilemi otkud toliko pravih cura za mene, a ja ni jednu da sam pronađem. Možda nešto nije u redu sa mnom. Svaki dan sve gore. Nisam mogao ni da doručkujem , a da se neka ne spomene. Kad bi tetka nazvala saznao bih za neku čiji roditelji imaju traktor sa sve priključke, sto dunuma zemlje i nijednog sina, ujna je znala jednu zaposlenu, malo podebelu , ali sigurna je da bi smo se dobro slagali, .......
Što su više navaljivali ja se više opirao, ko ovan kad se opire nogama dok ga vuku za noge. Rogove bi mi iščupali da mogu, ali ne dam se ja. Saznao sam za sve potencijalne udavače u slivu rijeka Une i Sane. Ma nije da su one sve bile bezveze, ali inat proradi, pa nisam ja najnesposobniji u familiji pa da se ne mogu sam oženiti.
Većina djevojaka nesuđenih bila je zdrava, rumena i naravno spremna. Lijepa, crna i spremna. Plava, visoka i spremna. Jebem li ga za šta spremna. Neću se valjda sa njom tući da mora biti spremna. Spremna za olimpijadu, košarkašku utakmicu ili za gladnu godinu. Za šta spremna??????
Što su bili uporniji ja sam bio dosljedniji. Sad se neću ženiti pa bog. Kad su vidjeli da ja neću pa neću počeli se i oni hladiti. Nije baš na nulu, ali mnogo podnošljivije. Tih sam se dana i bojao da mi ne spremaju kakvu papicu. Taktija je počela da se mijenja. Taktičari su bili sve obavješteniji. Nije bilo cure sa kojom bih navečer stao da drugi dan ne bi bila prokomentarisana od strane dobro obaviještenih izvora. Tetke su išle do te mjere da bi roditelji i slike dobijali.
Džaba sve to kad ja neću. Shvatao sam ja njih, ali nisu oni mene. Godine izlazaka, društva i kasnog dolaska kući postali su svkodnevnica, pomalo jednolična i monotona. Godine prebacivanja postala su stvar na koju se navikneš i ignorišeš.
E tad sam ugledao jednu malu, crnku, sitnije građe, leđima okrenutu meni, raspoloženu s društvom. Bacao sam pogled na njena leđa, kosu, noge da vidim da li je spremna. Ništa mi nije ukazivalo da je spremna, a pogotovo spremna za mene. Viđao sam je u narednom periodu ali nikako da je upoznam. Saznao sam da je upisala Pravo i studira u Banja Luci. OK vjerovatno joj ne bih bio interesantan, to su cure koje žele karijeru, a ja ne mogu da čekam sve te godine.
Ipak magija je učinila svoje. Njeno društvo je počelo da me komentariše. Bio sam spreman. Jednog diskadžijskog dana moje raspojasano i rasplesano društvo ukrstilo je plesne korake sa njenim društvom koje je takođe pokazivalo sve one plesne korake aktuelne te jeseni. Plesale su akademski, jednostavno i savršeno. Šta vi slavite, Šta vi slavite. Pa rođendan, pa i moj rođendan. Juhuuu, sretan rođenadan. Njezina sestra je rođena na isti dan kad i ja. Ok slijedila su čestitanja, upoznavanja i opet po starom.
Godinu dana smo se onako usput pozdravljali. Kad god bih poželio da joj priđem i počnem da se udvaram, oko nje bio je udvarača, ponekad i momaka. Polako sam se hladio ali svaki put kad bi ušla u lokal gdje sam izlazio srce bi mi zaigralo. Onako sva ozbiljna, sitnije građe, rumena u licu, sa bademastim očima popravila bi mi večer. To bi trajalo do onog momenta kad bi sa svojim društvom odlazila.
Jedne jesenje večeri u disku sam je spazio samu kako je tuši neki Tušitelj svih ženskih srdašaca u našem malom gradu. Prišao sam joj ponudio pićem. Bio sam raspoložen za đuskanje, a ona ne. Malo smo se zezali, tušitelj otišao, i ja je pozvah na utakmicu sutra. „Sloboda-Leotar. Rezultat nebitan, osvojio sam bod u gostima, njen momak je bio na fakultetu u Beogradu.
Poslije ovoga uvidio sam da je više nego spremna za mene. Spremna da je volim, da je ljubim. Spremna da mi bude djevojka, žena. Spremna da mi izrodi dva najljepša anđela. Spremna da me bodri kad nam ne ide, da me hrabri kad klonem poslije nokauta. Spremna i da bude sa mnom kad se nema, kad dijelimo 1 KM na pola. Spremna da istrpi sve one moje nedostatke koje imam a ne vidim ih. Ukratko uvijek spremna.
Pitam se da li sam ja njoj dovoljno spreman. Mislim da jesam. Volim je a i ona mene. Volim je baš onakvu kakva je rođena za mene.
A da li je ona spremna po mjerilima ostalih ma na što se to odnosilo baš me uvo zabole.
Ja sam spreman da joj svoj život poklonim, ona je meni poklonila svoj i još dva mala života.
[ Generalna ] 23 Januar, 2008 23:29
Ponekad odlutam na one trenutke koje bi mi ljeti činili zadovoljstvo. Školska lektira je bila samo vodič kroz avanture moje prigradske ulice. Onaj strah od starog škripavog parketa koji bi rastjerao tišninu u sve ćoškove naše truglasto oble biblioteke na momente bi mi probudio osmjeh. Stidljivo bih otišao do polica sa knjigama noseći teško breme očiju koje sam osjećao na leđima. U polubunilu birao bih naslove mojih novih destinacija. Obišao sam kao izviđač Vidrino jezero, čitao kako se Zoki Poki kupa, plovio morima bježeći pred Kapetanom Kukom. Nije bilo mjesta na planeti a da na neki način nism tamo bio. Koliko god da je bilo lijepo školsko doba , školski raspust sa neobaveznom lektirom bio je tri puta bolji.
Gruba sadašnjost, kao da je udaljila ta vremena nekoliko svjetlosnih godina. Pomislih da mi je samo neke stvari vratiti ili da bar moja djeca prožive jedan dio toga svijeta. Bez tih stvari djetinjstvo bi bilo hladno.
Sticaj okolnosti omogućio mi je da se nakratko vratim u jedan dio te bajke. 1998 godine iz moje RJ dobio sam zadatak da kao odgovorni izvođač radova izvršim elektrifikaciju sela Hašani.
Hašani!-sinulo mi je kroz glavu. Pa ko bi ikad pomislio da ću ići u Hašane!-zadovoljno sam prelistavao sve ono što je na Hašane asociralo.
Pa da!-ponavljao sam u sebi. Branko Ćopić, Japra, poljar Lijan strujalo mi je kroz glavu.
Terenskim vozilom sam prvi put otišao u Hašane. Bojao sam se da će stvarnost da me razočara, da to neće biti oni Hašani kojima sam jezdio tolike trenutke, da tamo više nema mačka Toše i vodenice čiča Triše koja zna hiljadu i jednu priču. Plašio sam se da je sve ono ipak samo bajka za djecu.
Mjesec juni, sunce je rano izašlo i već je bila vrućina kad sam počeo da se približavam Hašanima. 40-tak km od moje kuće do svijeta medvjeda i leptira do Hašana nekad je bilo tako daleko, a evo sad kad sam odjednom to i nije tako daleko. Makadamski put, kojim sam prilazio Hašanima, bio je krivudav, u solidnom stanju. Visoravan ispred mene koja se pružala otkrivala je svu ljepotu Grmeč planine. Stao sam pored puta, nevjerujući da se približavam svim onim mjestima koja sam prošao. Tajnoviti Grmeč bio je preda mnom budeći u meni laganu jezu. Mnogo je priča znao taj Grmeč, svjedok teških vremena ljudi koji su živjeli, pored njega, sa njim i vremena kad nisu bili pod svojim Grmečom.
Hašani su u posljednjem ratu bili popaljeni, porušeni a stanovništvo raseljeno. Izbjeglički život ipak im je bio teži nego ova sadašnja sirotinja. Ponosno su nosili svoje siromaštvo nikad nedajući da ono uzme primat nad gostoljubivosti podgrmečkog seljaka. Putem obraslim ispadoh odjednom u centru Hašana. Široko raskršće, pustoš, nigdje nikoga. Stao sam u hladovinu ogromne lipe gdje sam pokušao tražiti pomoć od vrućine. Bio sam na licu mjesta. Nigdje one bajke s kojom sam došao.
Ispred mene je stajala škola, popaljena i porušena. Prilazio sam školi uzalud pokušavajući da nađem đake. Đacima ni traga. Pa da!-rekoh sebi, ljetni raspust je i zato nema đaka. Pa kako će đaci i biti u školi u kojoj nema ni prozora ni vrata.
Bista Branka Ćopića bila je bačena u travi. Prišao sam do školske ograde, naslonio se i duboko sam udahnuo. Nigdje onih Hašana gdje sam dane provodio.
Lagani vjetrić donese malo osvježenje i kao da me prenu. U jednom trenutku kao da nisam bio sam. Iz daljine je dopirao glas iz učionice, mnoštvo glasova. Čula se graja đaka dok ponavljaju tablicu množenja sa učiteljem Paprikom. „ Dva više dva jes jednako četri, Tri više dv......“. Graja mi je ispunila srce. Ući ću unutra da to još jednom vidim-hrabrio sam sebe. Vidjeću magareću klupu, Strica, Lunju.... Možda je bolje da me ne bi poljar Lijan potjerao štapom na nastavu. Odjednom buka topova i reski rafali prenuše me iz polusna. Kraj mene su Nikoletina Bursać i Jovica Jež štitili odstupnicu zbjegu koji je spas tražio u njedrima Grmeča. I moja baba Milica bila je negdje tamo. Nisam je vidio. Okrenuh se školi, tragovi metaka, razbijeni prozori, rat. Gdje su sad svi đaci. Potrčah prema školi da ih upozorim. Izgubio sam glas. Stao sam pred polomljena vrata, nisam ušao. Tamo je magareća klupa. Šta ako je polomljena. Ko je imao smjelosti da polomi magareću klupu, kad smo takve klupe imali na svim stranama u ratu. Kakva je to osveta.
Zvuk automobila me je prenuo iz bunila. To je bio kontakt osoba sa kojim ću sarađivati u selu povodom radova koje sam trebao da izvedem u Hašanima. Upoznali smo se, pitao sam za kuću Branka Ćopića. Ona je srušena i do nje se sad ne može doći.-odgovarao me je od mog nauma da vidim to mjesto. Zajedno smo obilazili kuće gdje su se ljudi vratili. Nisu imali ništa osim ono malo sirotinje što su godinama vukli sa sobom. Nisu imali ni struje.
Odjednom oko mojih nogu poče da se umiljava mačak. Mačak Tošo-proleti mi kroz glavu-Ipak me je prepoznao. Radovao sam se tom iznenadnom susretu. Nije me zaboravio. Bio je pravi neotesani seoski mačak, koji je svojim mudrim pogledom odmah osjetio moju zbunjenost. Mačak Tošo šmugnu u travu i nesta ga iz vidokruga.
Je li ono dolje Japra?-upitao sam domaćina pokazujući u pravcu u kojem je nestao mačak. Jest.-odgovori domaćin. Produžili smo dalje, Japra je bila sve bliža. Stao sam na obali i nisam mogao vjerovati da je tako mala rječica poznata u dječijim glavama, da je veća od najvećeg Dunava. Obrasla vrbom polako se gubila u dolini, odnoseći i ono malo života što ga ovdje ima. Po završetku obilaska terena, krenuo sam opet prema školi do auta. Stao sam kod škole. Opasne škole za zbunjenoga seoskoga đaka „Zbogom bako, mili rode. U školu me sutra vode. Tamo će me vazdan tući, živ ti neću doći kući“..... Tek sad sam mogao zamisliti strah zbunjenoga đaka, koji nakon završene škole odlazi na školovanje u Bosansku Krupu „Je si li me spazila il nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih u oklopu novih opanaka kako zija u izloge skupe Mala moja iz Bosanske Krupe.......
Napuštajući pitomo selo i odlazeći po prvi put u veliki svijet, zar i sami nismo osjetili tu zbunjenost dok smo stajali i gledali u nešto nama novo i nedostižno iz perspektive provincijalca u ma kojoj sferi.
Bio sam zadovoljan, Ježeva kuća bila je netaknuta, magareće godine nisu uništile baštu sljezove boje , koju i danas budno motri svojim sitnim očicama poljar Lijan ispod debele ladovine čekaju da štapom u bijeg natjera Strica, Nikolicu prikolicu, Lunju i Branu. Dok gluvi barut prekriva bojište bronzana straža u osmoj ofanzivi hrabro drži odstupnicu Nikoletini Bursaću dok on onako nezgrapan struže uz poljanak prema šumi i novom položaju. Na prašini seoskoga puta tragovi bosonogog djetinjstva nestaju u kovitlacu pod tragovima točkova i blijede u oblaku prašine dok napuštam svijet medvjeda i leptira.
Udaljavam se iz Hašana zadovoljan što će moj rad doprinjeti da neki novi Ćopići uče uz sijalicu gdje će možda napisati neke nove priče koje će i moja djeca gutati na školskom raspustu. Nakratko sam živio lektiru siguran da će ona još dugo da traje.
Hvala ti još jednom Branko. Volio sam tvoja djela, a sad volim i Hašane.
Hašani su el.energiju dobili 23.10.1998.godine. Bilo je slavlje. Drago mi je da sam bio u situaciji da pomognem Podgrmeču kojeg Volimo.
[ Generalna ] 20 Januar, 2008 18:01
Pogledom na kalendar odmah će Vam u oči upasti uglavnom crvena boja kojom se obilježava taj dan. Crveno mi nekako predstavlja opasnost, prijetnju ili šta već. Taj podatak bi trebao da Vas zabrine. Uvijek sam nedjelju volio samo do deset ujutru, poslije ne.
Ako se vratim na vrijeme škole, sve sam zadatke ostavljao za taj dan, zadaću, pripremu i učenje za testove, usmeno odgovaranje, ali baš uvijek. Nisam volio ni ići na spavanje subotom kad bih skontao šta sam obaveza ostavio za nedjelju. A nedjeljom..........
Prvo bih namjerno otezao sa doručkom, zatim bih smišljao hiljadu i jedan posao koji moram da završim neodložno prije učenja, pa kad ni to ne bi bilo dovoljno samo bih pogledao neki film, utakmicu, pa ću onda poslije kupanja dok se sušim krenuti u ofanzivu. Lagao sam nisam baš bio ofanzivan, osim kad je u pitanju lektira. Ona je mogla proći. Onaj poznati grč prije spavanja zbog neispunjenih obaveza uz posebno kratku noć upotpunjavao je uvijek nacifrani ponedjeljak.
Ponedjeljak dan bez boje i mirisa, samo da prođe i sutra će sve biti OK. Neću to opet sebi raditi nedjeljom. Ponedjeljak je uvijek bio dan loših serija, bajatih filmova i sporoprolazećih sati. Odlična priprema za smireni utorak.
Utorak dan za koji kažu da se na njega ne treba ništa započinjati, dan koji vuče loš osjećaj ponedjeljka, a u svezi s nedjeljom prokletom nedjeljom. Dan kad sam rođen, a koliko puta sam poželio i da nisam bolje da preskočim. Takav dan je šlag za srijedu.
Srijeda, pijčni dan u mom malom gradu, gužva, zahuktala lokomotiva koja vuče trome dane prema nedjelji toj stanici od bola. Ništa od srijede nije bolje nego kad prođe, pa nam se učini da je još jedna nedjelja prošla , ona radna. Odlična preporuka za sumnjivi četvrtak.
Četvrtak , onako sumnjičav na našu dobru sreću u protekla tri dana, polako nas spušta na tlo nakon lebdenja nad svim problemima koje imamo i kad nam se čini da su naši najveći na svijetu. Četvrtak nam vraća dobro raspoloženje kao uvertiru za petak.
Petak, kad će taj petak. On je tu, vedar, raspoložen, jer boga ti pa sve ćemo probleme da riješimo za vikend,a danas da se odmorimo od naporne sedmice. Sat prolaze ko po loju, kliže časovnik piruete, zamagljujući sekundaricu koju i ne vidimo. Petak je najljepši dan ma kako radn bio. Samo nas on raspoložene uspava za udarničku subotu jer tako smo sebi obećali.
Subota jutro, sunce kroz prozor pecka u obraze kao da podsjeća na obaveze što smo se zarekli još juče koliko. Ma šta me se tiče juče, danas ću na fudbal, filmovi, izlazak, a sutra ću ostaviti kao dan za obaveze. Sutra je CIJELI DAN nedjelja. Subota veče budi onog crva sumnje kojeg zatomimo dobrim izlaskom bar do nedjelje ujutro, a onda nedjelja.
Opet ta nedjelja, opet nivo raspoloženja na nuli. Sutra je posao, škola, fakultet, obaveze koje smo tako vješto eskivirali proteklih dana. Sačekaćemo kupanjac i sve ćemo stići. Malo sutra.
Ja ne volim nedjelju jer me uvijek podsjeća na ponedeljak, podsjeća na sve ono što nisam uradio, sve ono što sam zaobišao, sve ono što sam sfušario. Ne volim nedjelju i tačka. Da bog da je izbacili, sa subotom bi ja lakše izlazio na kraj. Pravdao bih se suboti da bih sve završio da ima nedjelje, ali kad je već nema ko je šljivi. Jedino nedjelju volim zbog toga što sa svojom porodicom jedem uštipke, ajvar, kobasice, suvo meso, sir,.... i luk koji sad smrdi i ponedjeljkom.
[ Generalna ] 19 Januar, 2008 19:27
Danas sam pronašao svoj ručni sat nakon dugo vremena. Ima pet godina kako je neispravan. Ruski ručni sat Raketa. Sat koji me je vjerno služio nekih 15 godina. Zašto sad pisati o jednom ručnom satu. Pa šta pokušaću, ako mi se svidi objaviću a ako ne zaboraviću.
Kada sam pošao u srednju školu 87-me godine koja se nalazila u drugom gradu 32km od moga grada nisam ni slutio koliko će mi od toga dana biti važno vrijeme. U malom gradu iz kakvog sam ja vrijeme ne znači ništa posebno. Ono promiče ko sitan pijesak kroz prste, a sve okolo se mijenja puževim korakom. Mali grad, kratke ulice, nikakve mogućnosti i nigdje ne možeš zakasniti. Sa sankanja sam išao u kuću kad padne mrak, to je bilo vrijeme ručka. Kad padne mrak bilo je vrijeme da se ide u bioskop sa društvom, čim sunce izađe jasno je govorilo da je vrijeme da se ide u potragu za gljivama (bijele pečurke, vrganji, lisičarke, sunčanice, rudnjače, tornjače i....). Tačnom vremenu da se negdje krene uvijek je prethodio neki događaj i uvijek ste stizali.
Polaskom u srednju školu imao sam obavezu da stignem na autobus koji je uvijek redovno polazio sa polazne stanice, ali je još redovnije kasnio u putu dovodilo me je u dezorijentaciju. Sat sam dobio od tetka koji ga je kupio u nekoj istočnoevropskoj zemlji. Raketa!- brzina, vrijeme, tačnost.....same asocijacije na pomen ručnog sata. Srodio sam se snjim jer sam prvi put imao sat koji se navijao ručno. S tim satom ušao sam na naki način u svijet odraslih ljudi koji bi naveče u 19 i 30min na TV-u poredli svoje vrijeme sa vremenom početka TV dnevnika. „Tačan ko švajcaraski voz“, „Švabo je to napravio, ide u sekundu“, „Radi ko Doxa“- uzrečice koje su se ponavljale od strane domaćina i glave porodice svakodnevno u pola osam. Pola od njih nisam shvatao, ali sam žarko želio da dobijem sat na navijanje koji bi onako ritualno navijao u pola osam i hvalio ga „Kako radi u sekundu tačno“. Doduše imao sam ja satova onih digitalnih iz Austrije što mi je stric donosio, ali nisu bili na navijanje. Nisu imali onu dušu koja se može oslušnuti, potaknuti da razdragano zakuca tika-taka, nisu imali svu onu silu opruga, zvrkova koja je proizvodila zvuk, pokret i na kraju tačno vrijeme.
Ruski ručni sat Raketa bio je tipično Ruski. Uvijek je malo kasnio ili išao naprijed. Četvrtast, debeo nimalo nalik na tadašnje modne trendove, ali bio je moj lično moj sat. Imao je ključ za navijanje i čak je pokazivao datum. Rimski brojevi na bijeloj podlozi na kojoj je u gornjem dijelu crnim slovima pisalo Raketa, a u donjem dijelu made in USSR.
Dugo vremena krasio je moju ruku, ja bih se njime uvijek hvalio kako je tačan, pred svima onim koji su imali daleko čuvenije marke satova. Kudio sam sve časovnike koji su koristili baterije, kojima se nije čulo kuckanje mehanizma. Bio je srastao sa mnom, nisam ga skidao s ruke nikako osim na kupanju. Prošao je sa mnom i Mahovo i Grahovo, srednju školu, izlet na fakultet, vojsku, rat, vojnu školu, prvo zaposlenje, ljubav, svdbu, početak braka i onda se umorio. Stao je. Međutim ja koji sam mislio da kuckanje tika taka tjera vrijeme naprijed prevario sam se vrijeme je išlo naprijed i bez moje Rakete. Raketa je ispustila dušu, a vrijme je teklo naprijed. Sajdžije nisu bile voljne da ga poprave, te sam ga morao odložiti. Nisam imao snage da ga bacim, a nikad i neću. Poslije njega sam promijenio nekoliko satova i ni sa jednim nisam bio zadovoljan kao sa mojom Raketom kojom sam krenuo na put odrastanja od klinca, preko tinejdžera, pa do zaposlenog i oženjenog mladog čovjeka koji je pronašao svoje mjesto u društvu.
Gledam sat pred sobom i pred očima mi promiču sve one slike kojima je sat bio svjedok svih ovih godina naših zajedničkih. Zabilježio je sve one lijepe trenutke koje smo imali, a vjerujem i sve one straže u ratu dok sam kao mlad strijepio na svaki šum dok mi čula nisu otupila. Zabilježo je onu tremu dok sam prvi dan na poslu slušao svoja zaduženja i upoznavao društvo s kojim ću raditi. Zabilježio je sve one trenutke dok sam čekao moju malu nesuđenu pravilnicu ispred njenog stana, dok sam se krio pored ulaza u odijelu i onog momenta kada je golub izvršio diverziju i na mojim leđima iscrtao adidas pruge koje nisam primjetio dugo vremena sve dok nisam primjetio poglede koji su se osvrtali za mnom. Pamti i moju svadbu. Ali nije dočekao da upozna moje nasljedice koje ga sad prevrću po rukama. Bilo je zadovoljstvo živjeti s Raketom. Niti je bilo brzo, niti tačno, ali je bilo sa srcem po mjeri i na vrijeme.
[ Smijehom protiv uroka ] 15 Januar, 2008 10:37
Imam 35 godina, visok 185 cm, težak 85kg i nisam nadobudan. Nadobudnost je strategija koja daje jednu novu širinu svim ovim mjerama.
Nadobudan bi sa ovim godinama zračio mudrošću jednog Andrića kojeg je jednom davno pročitao kao obaveznu lektiru. Svojim iskustvom bi nadmašio sve svoje dugovečne pretke. Nadobudan bi sa ovim godina bio mlađi i od svoga mlađeg brata, studenta eliksira mladosti. Svojom mladošću bio bi inicijalna kapisla stalnog napretka i inicijative pozitivne misli.
Nadobudan bi sa ovom visinom mrsio muda Kraljevića Marka kojeg bi svojom nadobudnom retorikom digao u nebesa. Onako zamršenih prsta u stidnim dlakama svog vožda počeo bi da radi zgibove da bi dobio na visini pogleda koji bi stigao u ravan Markovog jel te organa za izlučivanje tjelesnih tečnosti i tjelesnog užitka, što pokazuje njegovu strast da dominira nad manjim od sebe u visokom društvu suparnika po nadobudnosti. Stalna aktivnost položaj njegovog zgiba u najvišoj tački otvara mu neslućeni niz mogućnosti da onako svojom inicijativom potencira svoj stalni društveni rast. Nadobudan bi sa ovom visinom takođe bio manji od stidne vaši kad god to specifičnost slučaja dozvoli. Bio bi stalno u društvu stidnih vaši svih društvenih kasta. Bilo bi tu picajzli onih neobrazovanih , francuskih pilića njegovanih i tretiranih kao nacinalno blago monarhija u propadanju i naravno urbanih stidnih vaši upoznatih sa svim problemima njihovih mentora.
Naadobudan bi sa ovom težinom prenio žedne preko vode a da ni članak ne skvasi, nahranio gladne učinivši sve da nahrani svoju sujetu koja mu pravi lažni signal gladi. Nadobudan bi letio u nebo sa ovom težinom, kao helijumski balon stim da bi se on uvijek vraćao kao Lesi u bazu odakle bi kretao onako lagan u nove visine.
Šta to jedu nadobudni čuvari našeg lijepog okruženja. Znaju li oni za cicvaru kojoj će se jednom vratiti, gibanicu ili krompirušu, kojoj sad nalaze zamjerke jedući jastoge od repa. Čisto se nadam da bar jedu pasulj kojim se posipaju pred gomilama ispred javne kuhinje, iskreno se nadam da će pasulj sa rebarca suva uzrokovati nekontrolisane vjetrove koji će ih u kombinaciji sa dušom ispunjene helijumom lansirati u neslućene visine, neke nove svjetove gdje se vapi za njihovim postojanjem a nama ljudima kako bude.
Poslovica kaže „Pita se od gov... može napraviti ali se ne može jesti“. Sretan put nadobudni, do nekog novog viđenja.
[ Generalna ] 14 Januar, 2008 11:00
Evo zore evo zore hoću da se nap...... Ja na poslu sam, nigdje nikog. I praznik i nije praznik. Znao sam da je praznik i otišao sam na posao, pola firme ne radi. Ja ipak završavam neke papire pa ću da begam kući mojoj voljenoj.
Možda će ona ovo uskoro da pročita pa da me iznenadi nekim toplim doručkom.
Završio sam popis osnovnih sredstava pa pjevam sve pjesme koje znam , a vjerujte ni jednu ne bih znao da vam nabrojim, ali uz muziku i društvo ja sam u elementu. Najviše zbog toga me je moja draga zavoljela, a bogami i ja nju.
Sinoć mi je pomagala i završavala popis sa mnom i zato joj veliko hvala i naravno od plate će da otkine dobro parče za svoju dušu.
Dosta mi je posla , odoh ja kući. Narode sretna Vam Nova Godina Pravoslavna, Kineska kad dođe i naravno Jevrejska.
U povjerenju za Kinesku Novu godinu doček na trgu Mao Ce Tunga uz bogat kulturnoumjetnički program. Gostuju svi najpoznatiji izvođači drevni Kineskih melodija, skečeva, prikaza i kabarea. Specijalni gost večeri Mile Kitić (shodno ukazanoj potrebi).
Ćao narode žurim da bježim, dopizdilo mi.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Januar, 2008 18:38
Mujo i Haso točili gorivo i plaćaju na kasi iznad koje krupnim slovima piše"NAGRADNA IGRA,GLAVNA PREMIJA BESPLATAN SEKS".
Haso pita:
-Šta treba da uradimo da bi učestvovao?
-Jednostavno, ja zamislim jedan broj od jedan do deset , a vi pokušate da pogodite-kaže radnik na pumpi.
-Pet-kaže Haso.
-Ne četri- kaže radnik
-Osam-pokuša ponovo Haso.
-Ne, ipak je šest-opet će radnik.
Razočaran Haso odlazi i usput će Muji:
-Bolan Mujo u ovoj igri mi nešto smrdi, mislim da namještaju.
-Ma kakvi , bolan Haso, moja Fata je već dva puta dobila-kaže Mujo.
Ako valja OK ako ne biće bolje drugi put.
[ Generalna ] 10 Januar, 2008 17:08
Nisam imao namjeru da se petljam. Poštujem svakog i poštujem njegov rad. On može i ne mora da mi se sviđa. Ali ja nemam ekskluzivno pravo da nikog vrijeđam ili ponižavam. Isto tako imam pravo da komentarišem i iznesem svoje mišljenje, slaganje ili neslaganje. Imam pravo i da pišem, ako budem interesantan biću čitan ,a ako ne bože moj. Pisaću dok mi se bude pisalo, čitaću tuđe postove dok mi budu nudili interesantne sadržaje, smijati se, plakati ili komentarisati, ali neću vrijeđati. Poštovaću svaki trud koji bude uložen da bi svima nama bilo nešto saopšteno i neću imati ni najmanje pravo da vrijeđam. Svima nama su zanimanja različita. Neko voli filmove, neko poeziju, neko fudbal, ali nikome ne mogu da kažem šta ti radiš na blogu. On je otvoren onoliko koliko smo iskreni dok pišemo, i koliko su iskrene naše stvarne namjere i ciljevi blogovanja. U laži su kratke noge, kroz providno se dobro vidi. Zar najbolje pisce, redatelje svakodnevno ne kritikuju kritičari. Naprotiv kritičari samo probude inat da se bude još bolji. Pa opet nisam čuo da se neki kritičar proslavio pisanjem ili snimanjem filmova. Lektor najbolje zna da uredi knjigu, ali je on samo tehničar pisma izvanredan, nije isključeno da umije lijepo da napiše, ali ako nema sluha, ne vrijedi mu svo pravopisno znanje. Svako bira svoj hobi, štivo, film ili sport, mjesta ima za sve. Bez vrijeđanja Nametni se kvalitetom, psovati znaju i kočijaši možda najbolje. Na istoku stare priče, na zapadu ništa novoooooooooo.
[ Smijehom protiv uroka ] 09 Januar, 2008 20:51
Tarzan taj hrabri vitez džungle dugo vremena je bio moj omiljeni filmski junak. Znam da je kojim slučajem na nekoj izbornoj listi imao bi moj glas a evo i zašto:

1. Suvereni kralj džungle bio je skromna javna ličnost. Pored svih prinadležnosti koje su mu pripadale njegovim položajem on nikad nije koristio poslanički imunitet

2. Pored onoliko krzna u džungli imao je samo malo kože oko stidnih dlaka i onog ostalog. Nije čak ni nosio cipele, ni aktovku od krokodilske kože. Svoju Džejn nije zagrtao bundom od nerca. Životinje je ubijao samo u nuždi u samoodbrani. Smiješna bi bila situacija da se on tamo brani od neke nutrije. Uvjeren sam da bi na našim prostorima loše prošao. Koda nas su nutrije i činčile agresivne, sklone suicidalnim napadima.

3. Njegov najbolji prijatelj šimpanza Čita nije svojim prijateljstvom postigla ništa više od toga npr. ministar niskog rastinja i brodogradnje ili direktor neke područne škole sa 20 učenika.

4. Odlično se slagao s domorodcima, slonovima, itd. Što ukazuje na njegove sposobnosti dobre komunikacije i uspostavljanje tolernacije

5. Nije dozvoljavao pljačku prirodnih resursa sumnjivim prvatizacijama, dogovorima ispod stola, namještanjem tendera itd.

6. Bio je veliki zaštitnik ekologije. Imao je rezidenciju od prirodnih i neškodljivih materijala. Nije koristio službeni automobil osim sredstava javnog prevoza koji su koristili i ostali članovi njegove zajednice.

7. Prva dama Džejn nije patila od protokola već bi se zajedno sa Tarzanom hvatala u koštac sa svim problemima .

8. Uvijek počešljan, uredan, obrijan u javnosti, u savršenoj kondiciji što takođe doprinosi kompletiranju ličnosti kakva bi nam danas trebala

9. Bio je obavešten o svim dešavanjima u džugli, na svoj jedinstveni način, i nije urlikao za govornicom

10. Preferirao je porodicu kao najviši oblik društvenih vrijednosti. Džejn nikad nije imala modrice ispod oka, i nije tukao djecu.

11. Bio je poliglota, razumio je sve majmune, slonove, lavove itd, dok ovi danas ne umiju da se razumiju unutar jedne stranke a da ne pričam slučajno u koaliciji.

12. Imao je savršeno razvijen telekom, kod njega nije bilo gluvih telefona

13. Savršeno je raspolagao državnim bogatstvom koje je za njega bilo svetinja

14. ..................................

Mislim da bi svi morali na predsjedničkim izborima da prepoznaju takvu ličnost, da pokažu na njega i naravno da ga budno motre. Kod nas su državna bogatstva primamljivija i sklona su manipulacijama. Znam da se možda neće svi složiti ali ima i kod naših političara sličnosti sa Tarzanom. Na vlast dođu sa gaćama na štapu,a kad odu samo štap ostave, sve odnesu. Tačno je da su im najbolji saradnici majmuni ali ne zaboraite da oni majmune nagrade pozicijama, foteljama ministarstvima i slično. Pored njih su i hijene, lisice, nakinđurene kokoši, golubovi preletači i slično.

Tarzane ako čuješ aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa. ... javi se.
[ Generalna ] 08 Januar, 2008 17:47
Tranzicija je riječ koju srećemo često prečesto u svkodnevnom životu. Nisam načisto šta znači. Tranzicija bi trebalo da znači nekakav prelaz. Zemlja u tranziciji možda znači prelazni period u kome će kriminalci da državnu i društvenu imovinu da prepišu u svoje vlasništvo. Period u kojem mi ne smijemo da se nadamo ničemu dobrom. Naše je da ćutimo i čekamo da se glavonje lešinari okoriste o našoj imovini pa će oni tek onda da nas povedu u Evropu onako obezgaćene, slomljena ponosa i osramoćene. Nakon perioda bjesomučne pljačke kod nas će dolaziti emisari svjetskog kalibra da nas uče kako se krava muze, mlijeko ispija i kako ne treba peći pečenicu za naše praznike.. Vjerovatno će i sarmi da nađu neku zamjerku, te kiseo kupus, meso samljeveno, pa riža onakva, pa začini ovakvi. Vino neće valjati ako nema nekakav setifikat. Česnica je neisplatna, pa šta će novčić u njoj. Šta će nam sreća u narednoj godini, pa Evropa je tu da nam donese sreću. I naravno Deda Mraz. Tranzicija bi trebala značiti da će se sve nešto mijenjati. Mijenjaćemo gaće svkodnevno osim onih koji to sad već ne rade, čarape nam neće smrdjeti jer imaćemo svaki dan da mijenjamo čarape. Što šta će se mijenjati. Naša zajednička imovina biće imovina nekog Olaffa, Manfreda ili Pjera. Nećemo se grijati na drva, grijaće nas topla njedra prijateljske nam Evrope. Iste one koja nam već 15 godina ne da da joj u goste dođemo, da joj slučajno ne bi donijeli možda pečenicu u goste koju bi oni tako rado pojeli a poslije nazvali barbarskim način kako je mi spremamo. Kanibalizam kao pojava još uvijek nas iznenadi a upravo stigne sa tog zapada. Nema te životinje koju oni ne jedu, krabe, jastozi, ptičice sitne, i šta sve ne.... a prase ne valja. Nisam mesožder ali volim pojesti pečenje povremeno. Volim i jagnjetinu. Šljivovica domaća ne. A moći će hemija njihovih destilerija, hemija koja nam je učinila da ovaj uvozni crveni luk smrdi tri dana ako se jede, krompir ne može da se skuva, pasuljem ne možeš da se opasuljiš. Hvala im na brizi. Nepotrebna im je briga. Ne volim rakiju ali ako je prava domaća uvijek ću dati glas za nju. Vjerovatno će i radna vremena doći pod udar te tranzicije. Od 9 pa do 17. Super ja i moja familija ne treba da se nikako vidimo čitav dan. Neće biti ručka oko pola 4 kad će mo se supruga djeca i ja zajedno naći za stolom. Ujutru ću da popasem neke žitarice, pahuljice, sok od narandže i na posao. Na poslu će oni sa slabijim platama da se ugoste sa nekim sendvičem vjerovatno bajatim koji će da ih čeka u papiru u ladici stola, a oni bolje stojeći menadžeri će da jedu po restoranima. Oni bolje umiju. Neću ni imati vremena za roštilj sa familijom i društvom pored moje rječice u selu gdje volim provoditi sate odmora. Samo pidžama, radno odijelo i pidžama, malo TV sapuna i spavanjac. Ma džaba im sve to ja ću se i dalje šišati kod svog brice. Onako po mjeri svake glave koja uđe u njegovo zdanje. Zna brica mene i moje probleme. Zna kako najbolje da ih uobliči a da moja glava neizgleda po šablonu. On šiša sve i doktore i zubare i tehničare, profesore, stolare i mašince. Brica šiša redom svakom onako kako zaslužuje. Zveckanje makaza neće moći da mi unište saloni mode koji mnogo skuplje naplaćuju šišanje ovaca. Zna moj brica i da brije ali ja to volim sam, kad hoću i kako hoću. Zna brico i kad sam dobre volje i kad nisam. Zna i sve rezultate utakmica koje sam propustio. Zna i brico za tranziciju ali je ne jebe ni 1 %. Neće njemu niko da otima makaze. Ovi tranzicijaši hoće sve samo ne da rade. Tranzicijom ovakvog tipa postaćemo samo još veći robovi malih plata, cjelodnevnog rada, kredita, Visa kartica, supermarketa i nažalost TV Šopova. I to nije sve........ Šta je tranzicija ni nakon ovoga mi nije jasno. Tranzicija dušu nema.
[ Generalna ] 07 Januar, 2008 06:58
Volim tehniku svake vrste. Tehničku robu svih fela, sve tehničke škole, sve što tehničkim se zove. I sam sam tehničar, ali pošteni. Mlad jesam iako ne zemjerite što volim pjesmu“Prođe leto trideseto godina mi žao nije“, ali sve slabije razumijem klince kad razgovaraju o tehnici. OK stižu novine jedna po jedna, ali prebrzo. Taman naučim jednu stvar eto ti trista novih. U ruke uzmem katalog kojim se nudi tehnička roba svih audio, video, foto, PC računara, pegli, vešmašina i šta sve ne, počnem da listam i vidim da više ništa ne razumijem. Nekad je bilo dovoljno otići u prodavnicu kupiti veš mašinu a da te niko ništa ne pita, da se opredijliš za kolor TV ili crno-bijeli, i to bi bilo to. Danas ponuda TV-a ima toliko opisnih elemenata da se bojim da ih ima više nego dijelova TV-a. Te LCD, Plazma, HDD, 16:9, Teletekst pa i još hrpa toga drugog što ne razumijem a neću da napišem. Tako za veš mašinu da li 400, 600 obrtaja, 5 kg veša, 7 kg veša. Daljinski upravljači za sve i svja. Player-i svih vrsta VHS, CD, DVD, MP-3,MP-4. USB. Ma ipak najviše se razočarah kad sam prije 3 godine kupio TV Philips 72 ekran a ono MADE in PRC (Prc Milojka eto ti ga pa Kineski majku mu jebem). Ništa više nema a da se ne pravi u Kini. Bojim se kad prođem kroz našu glavnu Kinesku ulicu u gradu da će uskoro da kod nas pravidu i djecu kad ovi naši stari momci neće i naravno stare cure. Koliko kod nas ima Kineza, a svaki dan dolaze , a ne vidim po osmrtnicama da odlaze, nemaju ni groblja, pa di su, valjda i oni ne lete u nebo. Nisam ksenofobičar ali gdje je kvalitet. Zašto sami šund pa i iza čuvenih imena. U komunikacijama između smrtnika sve više računarskih izraza.Moj komšija povišenim tonom supruzi podvikuje „Save As ćeš ti mene kad ti ja nešto kažem“ i desnim dvoklikom izbio joj 3 zuba. Supruga me dočekuje sa spržila sam ti novu Riblju čorbu, a znam da zna da ne volim ribu, a čorba se kuva.itd.Na poslu samo čujem „Pošalji mi ono faksom, isprintaj izvještaje, nareži fajlove (mezu niko ne spominje). Živim za dane kad ću neke likove iz firme Send to Recycle Bin (trajno bez povratka). Sve manje čistih riječi razumljivih, jednostavnih i toplih kao sarma ili uštipci za kojima sam lud, dok se onako ko cicvara puše na stolu, pa slanina, pa luk, pa ajvar, pa kobasica, pa suvo meso, pa pa ne znam ni šta sve ne, pa pašteta. Harmonija, a ne hladna elektronika. Bojim se za nas da ćemo nestati ako ovako nastavi. Ne može se beba naručiti e-mail-om platiti karticom, hraniti file-ovima, vaspitati u PDF-u.
[ Generalna ] 03 Januar, 2008 18:08
Kradem. Kradem ono malo osmeha što kriješ iza oblaka kišnog pogleda...... Ljubim. Ljubim ono malo sunca što kupa se u suzi tvoga oka............ Gledam. Gledam sreću koje se odričeš i prinosiš kao žrtvu svoje prošlosti....................... Gubim. Gubim te to osećam po snegu na usnama koji ne mogu da otopim.............................. Pišem. Pišem o tebi ljubavi ali sve ove reči ne mogu voleti kao ja.................................................................
Hit Counter
Free Web Counter