Za plovidbu potrebne su rijeke, mora i okeani. Uz malo mašte plovi se jezerima, a za plovidbu potocima trebalo je mnogo, mnogo mašte i naravno brodovi.
U nedostatku gore navedenih uslova, siromaštvu okoline kao kamenu oko vrata, mašta je raspaljivala i planirala naše brojne pohode na nepoznate kontinente, borbe sa gusarima, džinovskim oktopodima i bijesnim olujama. Potok smo imali. Potok koji je postojao čitave godine i koji bi presušio u najvećim vrućinama avgusta. Potok što je čitavom svojom putanjom dijelio moju ulicu kao lubenicu na dva dijela. Vrckav, nepredvidiv, onda na momente tmuran i tih kao da čeka neku prepreku da zaiskri i razbije tišnu veselim žuborom. Potok koji je znao iz blagih tonova ljeta i proljeća da izraste u bujicu koja bi tutnjala u dugim kišnim noćima. Bujicu koje smo se svi pomalo bojali, ali nismo od nje bježali, naprotiv nadmudrivali bi je sve većim iskustvom kapetana duge plovidbe.
Dan isplovljavanja bio bi posebno svečan. Naše male usijane admiralske glave krasile su kape vješto napravljene od Večernjih Novosti sa različitim velikim i malim naslovima. Večernje Novosti su svojim formatom uglavnom služile svojoj svrsi izuzev u dva slučaja gdje je za kapu trebalo nabaviti novine Sarajevskog Oslobođenja. Brodovi novi sijali su se što od sunca, to i od osunčanog potoka koji kao da je jedva čekao početak nove trke za pronalazak novih kontinenata. Sa strašću čuvenih moreplovaca počinjala bi luda utrka brodova koje smo ispuštali sa mostića koji su spajali obale potoka. Zajapureni trčali bismo uz potok i glasno navijali „Moj, moj, moj, moj će biti prvi“. Razne prepreke na putu stalno bi činile preokrete u poretku. A brodovi različite izvedbe smjenjivale su se u vodstvu uz stalno navijanje. Brodovi koji su do juče bili tek stiropor od novog el.šporeta ili TV-a, sad je brodio punim jedrima evocirajući sve one nama poznate priče o dalekim morima i kopnima. Naravno bilo bi tu i podmetanja, gađanje tuđih brodova kamenčićima tek da mu se promijeni putanja ili da se potopi u krajnjem slučaju. Ulica bi tih nekoliko časova bilo bojno polje što od brodova to od obalskih topvnjača.
Kakvi bi to mornari i kapetani bili kada ne bi i ribu lovili. Potočić je bio čist pa su se u njemu pojavljivale one male potočne ribice koje bi mi vješto teglama lovili i brojali. Opet smo ih na kraju dana puštali u vodu. Bilo je bitno ostvariti rezultat o kome će se danima pričati. Naravno takvi događaji ne bi bili i bez upadanja u potok i batina od roditelja ali isplatilo bi se. Naveče bi umorne glave sa sekstantima, kartama i punim jedrima brodili do duboko u noć ne dajući snu da zaposjedne te hrabre mlade glave.
Naravno bilo je tu i dana kad se završi školska godina pa se uzmu stare sveske i počnu praviti papirni brodići koji bi se laganim ljuljuškanjem puštali niz potok i opet vrsika i cika.
Jedino zima poremetila bi naše plovidbe, ali zaleđena površina potoka bilo je naše malo ledeno carstvo urnebesnih padova na improvizovanim klizaljkama.
Ma čudo jedno koliko je potok i sve okolo potoka bio meni i mojoj generaciji. Uz malo mašte ispunjavao je i naše najveće snove i otvarao mjesto za velike avanture.
Potok i dalje postoji ali današnjoj djeci ne predstavlja sve ono što je nama i našem djetinjstvu predstavljao. Vječiti izvor inspiracije sad je samo potok bez duše na koji malo ko obraća pažnju. Valjda to tako dolazi sa godinama koje sve mijenjaju kako nas tako i sve drugo.
Pozdrav za sve ljubitelje putovanja i avantura Kapetan Mandrak72.
