mandrak72

[ Generalna ] 19 Januar, 2008 19:27

Danas sam pronašao svoj ručni sat nakon dugo vremena. Ima pet godina kako je neispravan. Ruski ručni sat Raketa. Sat koji me je vjerno služio nekih 15 godina. Zašto sad pisati o jednom ručnom satu. Pa šta pokušaću, ako mi se svidi objaviću a ako ne zaboraviću.

Kada sam pošao u srednju školu 87-me godine koja se nalazila u drugom gradu 32km od moga grada nisam ni slutio koliko će mi od toga dana biti važno vrijeme. U malom gradu iz kakvog sam ja vrijeme ne znači ništa posebno. Ono promiče ko sitan pijesak kroz prste, a sve okolo se mijenja puževim korakom. Mali grad, kratke ulice, nikakve mogućnosti i nigdje ne možeš zakasniti. Sa sankanja sam išao u kuću kad padne mrak, to je bilo vrijeme ručka. Kad padne mrak bilo je vrijeme da se ide u bioskop sa društvom, čim sunce izađe jasno je govorilo da je vrijeme da se ide u potragu za gljivama (bijele pečurke, vrganji, lisičarke, sunčanice, rudnjače, tornjače i....). Tačnom vremenu da se negdje krene uvijek je prethodio neki događaj i uvijek ste stizali.

Polaskom u srednju školu imao sam obavezu da stignem na autobus koji je uvijek redovno polazio sa polazne stanice, ali je još redovnije kasnio u putu dovodilo me je u dezorijentaciju. Sat sam dobio od tetka koji ga je kupio u nekoj istočnoevropskoj zemlji. Raketa!- brzina, vrijeme, tačnost.....same asocijacije na pomen ručnog sata. Srodio sam se snjim jer sam prvi put imao sat koji se navijao ručno. S tim satom ušao sam na naki način u svijet odraslih ljudi koji bi naveče u 19 i 30min na TV-u poredli svoje vrijeme sa vremenom početka TV dnevnika. „Tačan ko švajcaraski voz“, „Švabo je to napravio, ide u sekundu“, „Radi ko Doxa“- uzrečice koje su se ponavljale od strane domaćina i glave porodice svakodnevno u pola osam. Pola od njih nisam shvatao, ali sam žarko želio da dobijem sat na navijanje koji bi onako ritualno navijao u pola osam i hvalio ga „Kako radi u sekundu tačno“. Doduše imao sam ja satova onih digitalnih iz Austrije što mi je stric donosio, ali nisu bili na navijanje. Nisu imali onu dušu koja se može oslušnuti, potaknuti da razdragano zakuca tika-taka, nisu imali svu onu silu opruga, zvrkova koja je proizvodila zvuk, pokret i na kraju tačno vrijeme.

Ruski ručni sat Raketa bio je tipično Ruski. Uvijek je malo kasnio ili išao naprijed. Četvrtast, debeo nimalo nalik na tadašnje modne trendove, ali bio je moj lično moj sat. Imao je ključ za navijanje i čak je pokazivao datum. Rimski brojevi na bijeloj podlozi na kojoj je u gornjem dijelu crnim slovima pisalo Raketa, a u donjem dijelu made in USSR.

Dugo vremena krasio je moju ruku, ja bih se njime uvijek hvalio kako je tačan, pred svima onim koji su imali daleko čuvenije marke satova. Kudio sam sve časovnike koji su koristili baterije, kojima se nije čulo kuckanje mehanizma. Bio je srastao sa mnom, nisam ga skidao s ruke nikako osim na kupanju. Prošao je sa mnom i Mahovo i Grahovo, srednju školu, izlet na fakultet, vojsku, rat, vojnu školu, prvo zaposlenje, ljubav, svdbu, početak braka i onda se umorio. Stao je. Međutim ja koji sam mislio da kuckanje tika taka tjera vrijeme naprijed prevario sam se vrijeme je išlo naprijed i bez moje Rakete. Raketa je ispustila dušu, a vrijme je teklo naprijed. Sajdžije nisu bile voljne da ga poprave, te sam ga morao odložiti. Nisam imao snage da ga bacim, a nikad i neću. Poslije njega sam promijenio nekoliko satova i ni sa jednim nisam bio zadovoljan kao sa mojom Raketom kojom sam krenuo na put odrastanja od klinca, preko tinejdžera, pa do zaposlenog i oženjenog mladog čovjeka koji je pronašao svoje mjesto u društvu.

Gledam sat pred sobom i pred očima mi promiču sve one slike kojima je sat bio svjedok svih ovih godina naših zajedničkih. Zabilježio je sve one lijepe trenutke koje smo imali, a vjerujem i sve one straže u ratu dok sam kao mlad strijepio na svaki šum dok mi čula nisu otupila. Zabilježo je onu tremu dok sam prvi dan na poslu slušao svoja zaduženja i upoznavao društvo s kojim ću raditi. Zabilježio je sve one trenutke dok sam čekao moju malu nesuđenu pravilnicu ispred njenog stana, dok sam se krio pored ulaza u odijelu i onog momenta kada je golub izvršio diverziju i na mojim leđima iscrtao adidas pruge koje nisam primjetio dugo vremena sve dok nisam primjetio poglede koji su se osvrtali za mnom. Pamti i moju svadbu. Ali nije dočekao da upozna moje nasljedice koje ga sad prevrću po rukama. Bilo je zadovoljstvo živjeti s Raketom. Niti je bilo brzo, niti tačno, ali je bilo sa srcem po mjeri i na vrijeme.

«	Januar 2008	»
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Free Web Counter

mandrak72

Kalendar

Pretraži

Najnovije...

Arhiva

Kategorije

Moji linkovi

Sindikat