[ Smijehom protiv uroka ] 31 Januar, 2012 19:21
Telefonski poziv bio je veoma važan. Pustio sam da odzvoni do kraja. Naprotiv nije odzvonio. Nokia je predvidjela veliku važnost poziva pa pošto neimadoh kud nevoljno se javih.

„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“
„Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu.
„Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“
„Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se.
„O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“
„Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“
„Nije stolica.“-reče Zeko.
„Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“
„Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“
„On. Odakle.“
„Pa od kuće jebo ga ti.“
„I?“
„Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan.
„Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati.
„Hej, znao sam da si Bog.“
„Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“
„Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko.
„Od ovoga svakako nema većeg.“
„Laku noć.“
„Noć Zeko.“

Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.

Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.

U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.

„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto.
„O clock. This is good.“-potvrdih.

Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.

„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko.
Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.

„Zeko ovdje nema priče.“
„Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“
„Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“

Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna.
Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.

Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.

„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.

Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.

Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju  bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.

„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“
„Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.

U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj.
Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja.
U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.

Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca.
Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam.
Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.

Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.

Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.


Pozdravlja Vas mandrak72, diskutant i folirant još iz onih dana kad su osnovci punili bioskopske blagajne.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 30 Januar, 2012 18:03
Izmješanih osjećanja Jablanko se teškim koracima vukao za Milošem. Nije skidao pogleda sa Milevine raspuštene kose. Iako je bila noć crnila se kao najcrnja noć.

Miloš je žurno umio Milevu u kuću i hitro je odnio do ležaja. Jablanko ga je slijedio. Gledao je u nju. Lice blijedo i ispijeno. Činilo mu se kad da spava. Tek zgrušani tragovi krvi u kosi bolno su vraćali stvarnost na lice mjesta.

Miloš je plakao glave zaronjene u dlanove. Njegovo lice izgubilo se u krupnim dlanovima. Samo se kosa vidjela iz njih. Njegova velika leđa tresla su se od plača. Jablanko je stajao pored ležaja i plakao. Kroz suze je netremice gledao čas u Milevu, čas u Miloša.

Milevina odjeća bila je sva u ritama. Njena ruka visila je sa ležaja. Blijedo modra kao bez trunke krvi. Tragovi kandži jasno su mogli pročitati na iskidanom rukavu. Jablanko se sagnu da podigne njenu ruku. Bila je hladna. Daleka reklo bi se.
Držao ju je par trenutaka snažno je stiskajući. Od suza zaslijepljen gotovo ništa nije vidio. Podigao je ruku i položio na ležaj. Još trenutak ju je stiskao.

Polako je ispuštao njen dlan. Gotovo se plašeći da je dalje ne povrijedi.
U tim trenutcima začu nejasne glasove koji su bivali sve jači. Neko je prilazio kući.
„Sigurno komšije koji su čuli pucnjeve.“-pomisli.

Slab, gotovo neosjetljiv stisak osjeti u dlanu. Zbunjeno vrati pogled na Milevin dlan.
„Nisam lud, ne pričinja mi se.“-pomisli.
Stisak se ponovi. Bio je jači.
Srce poče snažno da bije. Riječ u grlu zaledila.
Glasovi oko njega sve jači i snažniji.

„Miloše, Miloše.“-pokazivao je na Milevin dlan.

Zaleđena riječ u grlu nije htjela napolje. Miloš ga je zbunjeno gledao ne razumijući njegove povike. Uvidjevši da nema načina da mu skrene pažnju uhvati ga za ruku i stavi je u Milevin dlan.
Nije se opirao.
Zbunjeno je stajao sa njenim dlanom u ruci.
Trenutak kasnije osjeti blagi stisak koji je svakog časa postajao sve jači i intenzivniji.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je dok joj je ljubio obraze u koje se nekim čudom vraćala i boja.

Kuća je već bila dupke puna od komšija i prijatelja. Jedna žena je već nosila vlažan peškir kojim je brisala tragove krvi i Milevino lice.

„Živa je, živa. Moja Mileva je živa.“-ponavljao je Miloš dok je gledao kako se u njeno lice vraća boja, a stisak dlana postaje sve jači.

Prigrlio je Jablanka uz sebe koji se priljubio uz njega i jednom rukom mu stiskao mišicu. Gledao je kako se Mileva budi iz duboke nesvijesti. Divio se tom divnom tihom biću koje je goloruko stalo u njegovu odbranu. Njegova Mileva. Kojoj nikad nije čuo glas da je podviknula, a kamoli mrava zgazila. Odavno ga je zarobila svojom dobrotom. Ovim činom je još jednom potvrdila svoju nesebičnu ljubav. Ljubav kojoj nema granica.
Kad je konačno Mileva otvorila oči, prostoriju je ispunio uzvik oduševljenja. Najglasniji su bili Miloš i Jablanko.

Njen pogled još je bio zbunjen. Gledala je sav taj svijet u sobi. Očima je tražila svog Miloša koji je kleknuo pored ležaja, jednom je rukom stiskao njen dlan, a drugom milovao njeno lice.

„Živ si?“-kratko je upitala.
„Živ. Važno je da si ti meni živa.“-jecao je kraj nje nimalo se ne libeći da pokaže suze.

Nakon toga ponovo je pala u nesvjest.
Jedan od komšija ponudi se da ode po ljekara i nestade u noći. U kući ostade komšinica Jelica, njen muž Gojko, Miloš i Jablanko.
Mileva je povremeno buncala, zapadajući u groznicu. Liječnik je stigao za nekih sat vremena. Ostao je sam u prostoriji sa Jelicom. Miloš je sjedio sa Jablankom u sobi, čekajući da ljekar završi pregled. Nije ništa pričao. Nija ga Jablanko zbog toga ništa ni ispitivao.

Nakon nekog vremena Jelica ih pozva.
„Doktor je završio pregled.“
Ušli su u sobu. Liječnik je sjedio za stolom. Zabrinutim pogledom čas je gledao u Milevu, čas u Miloša.

„Izgubila je mnogo krvi. Ima mnogo ugriza po rukama i nogama. Nadam se da to neće ostaviti traga na njenu trudnoću. Sad treba da se mnogo odmara da vrati snagu.“- reče.
„Trudnoću!“-zabezeknuto za njim ponovi Miloš.
„Da, trudnoću dobro ste čuli.“-ponovi liječnik.

Jelica zaplaka. Miloš ustade. Provlačio je ruku kroz kosu i hodao je tamo amo po sobi.
„Doktore, jeste li sigurni. Kako?“
„Mileva je znala. Nismo bili sigurni kojim smjerom će trudnoća poći zbog njenih godina. Rizično je. I ona je prihvatila rizik. Nije željela da brineš.“-objašnjavao je liječnik.
„Zašto? Zašto?“-ponavljao je.

Jablanko je zbunjeno gledao čas u liječnika, čas u Miloša.

Noć koja je polako zamicala iza brijega za sobom u nepovrat nosila je sve ono ružno koje se obrušilo na topli dom. Noć strave povlačila se nezadovoljna krvavim dankom koji je uzela.
Novo jutro stidljivo i zubato pokazalo je zube. Baš kao i ljubav.

Rađao se novi dan.


Pozdravlja Vas mandrak72, iz noći sa nesagledivim posljedicama vidno zadovoljan tokom Jablankovih pustolovina.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 29 Januar, 2012 14:45
Hladna jeza prostruji uspavanim Jablankovim tijelom. Hladnoća ispuni sobi i rasprši neugodne snove koje je sanjao. Bio je sav mokar. Talasi groznice nadirali su kao talasi na mali brod ukotvljen i razbijali se o njega iznova se vraćajući još jači i snažniji. Još hladniji.
Još uvijek pod dojmom priče koju je slušao od Milutina sklupča se pod pokrivač tako se snažno tresući da su se jasno čuli kako zubi cvokoću u sobi. Poželio je da ustane i otvori vrata sobe i da sav uđe pod toplu peć gdje se mačak znao obnoć zavlačiti.

Priča o vukovima koji su se spustili prema selu dodatno je ulijevala strah u hladnu noć koja je vladala sa one strane prozora. Bojažljivo je povremeno pogledavao put prozora. Bolno žmirkao tražeći poznate obrise vuka koje je zapamtio još iz knjiga.
Dobro je zapamtio taj strašni lik pogurena stava, opuštena repa i sa velikim zbima iskeženom njuškom. Taj pogled od koga su se tresli i najjači seoski psi kao opomena stalno je lebdio u vazduhu.

Na granici između sna i jave Jablanko se umirio pod pokrivačem pritajeno dišući. Osluškivao je svaki pokret od koga bi mu se činilo da dolazi spolja. U jednom momentu snažan šum gotovo ga natjera da poskoči iz postelje. Sjedio je na ivici ležaja i sa strahom gledao prema prozoru.

„Vuk. To je vuk.“-vrisnu ne mogavši više da suspregne svoj strah koji je nadišao i porušio sve one barijere između tople sobe i hladne noći.

Velika sjena nestade sa prozora. Jablanko je bio siguran da je to bio on. Veliki vuk o kome je pričao Milutin.
U tom trenutku u sobu se sjuriše Miloš i Mileva.

„Šta je bilo? Jesi li ružno sanjao?“-izusti Mileva.
„Šta se desilo?“-zapita Miloš.
„Vuk. Bio je na prozoru. Sad je nestao. Jasno sam ga vidio.“-uplašenim glasom objašnjavao i rukom pokazivao prema prozoru.
„Pogledaću šta ima napolju. Ti ostani pored njega.“- Miloš izađe iz sobe.

Nekoliko trenutaka kasnije izašao je iz kuće. Zebnja se uvukla u njih. Čekali su njegov povratak nazad. Vrijeme je sporo prolazilo. Mileva ga je hrabrila.

„Ništa ne brini. Miloš je ponio pušku. Samo što se nije vratio.“

U tom momentu snažan prasak, jedan za drugim odjeknuše u noći. Mileva vrisnu, skoči, stavi ruke na usta.

„To je Miloš. Vuk je napao na štalu. Ne bi Miloš zalud pucao.“
„Idemo.“-skoči na noge i povuče Milevu za ruke.

Hladan vazduh kao sječivom sjekao je dah. Jeza pojačana strahom prijetila je da uguši Jablanka. Na Milevinim očima nije se mogao pročitati strah, samo zabrinutost i neizvjesnoat. Hitrim koracima potrčali su prema štali. Zapinjali su i spoticali se o duboki snijeg. Hladna zvjezdana noć prijeteći je žmirkala držrći se postrani kao nijemi svjedok drame koja se priprema u malom selu.

„Tamo. Tamo.“-vrisnu Mileva pokazujući rukom prema štali.

Jablanko se zagleda u mrak trepereći. Nije ništa neobično razaznavao. Još jednom napregnu svoj vid nastojeći prodrijeti pogledom kroz noć te savršene kulise za stravu.

Tad primjeti tamne obrise koji se pomjeraju pred samom štalom. Nije bilo glasa, tek tiho stenjanje, isprekidano kratkim reskim glasanjem zvijereta koji se sprema za završni čin svog bestijalnog iživljavanja.
Jablanko zastade. Klecnuše koljena. Kraj njega se Milevina sjena hrabro zaputi prema sklupčanoj masi u klinču. Nije se dala smesti. Strah za voljenim iz nje je izvukla onu hrabrost za koju niti ne zna da postoji niti joj obrise i granice nazire. Onu najveću snagu koji naoružani ljubavlju akumuliraju sve godine stalno je ojačavajući i učvršćujući novim zidovima od ljubavi sazdanim.

Jablanko jurnu za njom. Strah nije nestao. Preobrazio se u nešto drugačiji oblik. Strah ga je bio za ljude koji su ga nesebično privili u svoje toplo gnijezdo. Ni trena nije razmišljao. Zvuci su bili sve snažniji i strašniji. Miris krvi strujao je hladnim vazduhom od koga su se lijepile nosnice i dah postajao težak. Još snažnije potrča prema uspremetanom klupku u kojem se već našla i Mileva.
Ništa se nije razaznavalo. Splet tjelesa bio je sve bliži.
Još samo par koraka i on će postati dio predstave sa nejasnim krajem.

Osjećao je kako mu se tlo gubi pod nogama. Nešto teško pritisnu njegova nejaka leđa. Snijeg pred njim  prštio je i osjetio je kako mu lice zaranja u duboki hladni snijeg. Pritisak na leđima bivao je slabiji, sve dok nije potpuno nestao. Nije se usuđivao da podigne glavu. Oklijevao je trenutak, koji mu se činio kao vječnost.
Teškom mukom podigao je glavu iz snijega i trljao oči. Velika sjena brzo se stopila sa spletom tjelesa.
Snažni i bolni urlik zapara noć.
Gotovo sleđen od straha neizvjesno je iščekivao je rasplet krvavog čina koji se odigravao na nekoliko koraka tu pred njim.
U jednom momentu izdvoji se klupko režećih i urličućih tjelesa. Jablanko skrenu pogled prema na drugu stranu. Dvije siluete. Jedna je ležala u snijegu, a druga ju je drmusala za ramena.

„Mileva, Milevaaaa.“-izobličenim glasom odjekivalo je u noći.

Hitro je potrčao prema njima. Za tren se našao pored njih. Izobličeno Miloševo lice drmusalo je Milevu koja je ležala u lokvi tople krvi koja se isparavala iz hladnog snijega.

„Mileeevvvvaaaa.“-snažni vapaj ote se iz Miloševih grudi nakon čega je klonuo na bespomoćno Milevinio tijelo.
„Miloše, Milošeee.“-vukao ga je sa zemlje.
„Nosimo je u kuću.“-plačnim glasom drmusao mu je leđa.

Kao gromom ošinut Miloš se otrže iz Jablankova nejaka stiska i ponovo se uputi u krvavu bitku. Za sobom ponese iz snijega odbačenu pušku. Nakon nekoliko hitrih koraka već je bio na licu mjesta. Jasno se čuo tupi udarac.
Jednom, dvaput.
Bez glasa se završi borba.

Jalanko se primače Milevi. Bespomoćno je ležala u snijegu. Grč na usnama, ukočen i hladan. Pun prezira. Pramnovi kose prkosno su ležali na snijegu.
Jablanko zaplaka i snažno zarida. Njegovo nejako tijelo klonu joj na grudi.
Jecao je bespomoćno. Nije osjećao hladnoću, niti strah. Samo bijes i nemoć.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je grcajući i daveći se u suzama.
Bijesno ustade i ustrijemi se prema tjelesinama pored kojih je stajao Miloš. Snažno se baci na veliko čupavo tijelo koje je ležalo u snijegu. Nije se obazirao na krv i dlake koje su mu se lijepile po rukama i licu.

„Proklet bio, proklet bio.“-ponavljao je kad osjeti snažne Miloševe ruke kako ga podižu sa zemlje.
Okrenu se prema njemu te mu se baci zagrljaj. Snažno ga je stisnuo i bespomoćno plakao.

„Gotov je. Spasila nas je keruša Mila.“-hladnim glasom tješio je Jablanka.
„Idemo.“-krenuše nazad prema  Milevi.

Keruša Mila je umorno dahtala sa isplaženim jezikom. Lizala je rane kojih je sigurno bilo mnogo od ujeda velikog vuka. Nije se ometala. Niti tražila zahvalnost. Pokazala je ono zbog čega su pse i nazivali najboljim čovjekovim prijateljem.

Miloš se sagnu prema zemlji i podiže njeno tijelo. Nosio ju je na rukama. Za njim je pognute glave išao Jablanko.

Bez riječi.



Pozdravlja Vas mandrak72, iz svijeta gdje hladan sitni snijeg u oči pada.
[ Šta štampa štampa ] 28 Januar, 2012 20:53

Čitajući Blic saznajem informaciju u kojoj se kaže kako 2o ljudi čeka promjenu pola o trošku države. Hm, ništa novo. Mnogo je više onih koji u skupštini mijenjaju mišljenje o trošku države.

Večernje novosti javljaju kako se uzgajivači ovaca sa Novog Zelanda nadaju da će šišanje ovaca postati disciplina na Olimpijskim igrama. O kako da ne. Pa mi svake četri godine damo mandat najboljima u toj disciplini.

Portal Vesti on line javljaju kako Milan Tarot ulazi u politiku. Neka. Navikli smo na besmislena obećanja.


Pozdravlja Vas mandrak72, lutajući novinar izgubljen u svijetu informacija.

[ Generalna ] 26 Januar, 2012 19:53
Nakon najave planiranja da zaustavim planet telefon se gotovo usijao. Zvali su gotovo svi relevantni faktori kako iz regiona tako i iz cijelog svijeta. Bilo je tu mnoštvo pitanja. Na veliki dio njih uspio sam da odgovorim, odagnam strah i nevjericu.

Bilo je bojazni šta će biti sa ozonskom rupom. Prema procjenama koje je NASA radila na simulatoru specijalno napravljenom za ovaj slučaj kao i analizama koje je radilo Društvo za linerano sabiranje zvijedzda nedvosmisleno se kaže da ovaj slučaj neće direktno uticati na njih.

Međutim. Nekoliko stvari koje neće biti izbjegnute svakako su vrijedne pomena. Evo 10-tak njih za primjer.

•    Pad vrijednosti dinara u odnosu na evro trajaće tačno onoliko koliko bude trajalo vrijeme dok zajedničkim snagama zaustavljamo planet.
•    Porast vrijednosti barela sirove nafte takođe zaustaviće se istog trena i njegovo trajanje poklopiće se sa sinusoidom trajanja zaustavljanja planeta.
•    Poslodavci zaposlenika putara intergalaktičkog mliječnog puta poslaće radnike na neplanirani godišnji odmor u dužini trajanja našeg zajedničkog projekta.
•    Najmnogoljudnija zemlja svijeta Kina naradiće izgubljeno vrijeme u neradne dane.
•    Udruženje časovničara dogovorilo se da sve kazaljke zaustave prstom na tren kako bi uskladili moguće razlike i prenebregnuli moguće komplikacije putnika koji tog časa budu prelazili iz jedne u drugu vremensku zonu.
•    Najveće berze kapitala takođe neće nespremne dočekati te trenutke. Još uvijek ekipe brokera i vlasnika krupnog kapitala raspravljaju na zajedničkoj sjednici sa samo jednim pitanjem, kome pripada onaj indeks zabilježen u datom momentu. Za minus ne postoji interesovanje.
•    Društvo istomišljenika i razmiričara obustavlja obustvalja svako mišljenje i iznošenje istog u momentu, prije, za vrijeme i poslije zauistavljanja planeta.
•    Neimenovani i dobro obavješteni izvori umuknuće isto toliko radi mogućeg bajatiranja i zastare informacija.
•    Sladoledžije su se obavezale da pomenuti događaj nimalo ne ostavi traga kako na ukusu sladoleda tako i na njegovu primamljivost.
•    Proizvođač Pampers pelena se obavezao da poveća nepropusnost pelena za isto to vrijeme uz obećanje da to neće uticati na cijenu istih.

I mnogo drugih stvari o kojima će biti riječi nakon zajedničke akcije blogera sa blog.rs „Zaustavite zemlju“. No o tome kasnije.

Stoga još jedan podsjetnik. Fotoaparate u ruke. Sutra tačno u podne zabilježite svijet oko vas. Tom istom momentu dodijelite ime od jedne riječi. Zabilježite i mjesto gdje ste zaustavili planetu i jedan primjerak te slike zajedno sa nikom pošaljite na mail:
planetastop@gmail.com.


Pozdravlja Vas mandrak72 koordinator i diskutator za sve prilike
[ Generalna ] 24 Januar, 2012 17:05

Blog je lopta šarena. Ima svakojaka dobra. Ima i svoju ružniju stranu, ali zbog nje nismo ovdje. Razmišljao sam kako da prodrmam blog iz kaljuge. Imam plan.

Vjerujem da većina danas ima fotić . Sjajno. Odgovorili su mi iz svjetskog astrološkog centra da nemaju ništa protiv. Mislim efikasno protiv nas. Evo o čemu se radi.

„Odlučio sam da zaustavim planetu na tren.“

Plan je sledeći. Da jedan od narednih dana koji odredimo za taj pokus definišemo. Odredićemo i vrijeme. Nije bitno gdje se taj dan nalazite. U kancelariji, na terasi, na njivi ili šljivi. Uslikajte prvu sliku koju vidite u dogovoreno vrijeme. Dobro ste čuli. Nije bitno gdje se nalazite osim ako to nije za mlađe ispod 18.

Svako po jednu sliku u zajednički video koji bi zabilježio momenat kad su blogeri sa blog.rs zaustavili planet. Slike bi proslijedili na jedan mail na obradu. Svijet bi mogao da odahne na tren. Svi su pozvani da učestvuju. Samo malo dobre volje. Pa da vidite kako se putuje u trenu kroz vrijeme.

Ko je za? Brzo. Prijave teku od ovog trenutka.


Pozdravlja Vas mandrak72, inicijator i astronomski  demonstrator.

[ Generalna ] 23 Januar, 2012 20:00

Potaknut postom od Roksane evo usudih se da kažem i ja nešto o našoj sjajnoj aforističarki Danici Mašić. Moja malenkost bila je polaskana mailom upućenim od strane Danice Mašić. Učinila je upravo ono što nam ponekad najviše treba. Pružila je podršku. Veliko joj hvala.

 

Iskoristiću priliku i da joj se ovde zahvalim i ujedno čestitam objavljivanje njenih britkih aforizama u veliku antologijsku zbirku objavljenu u Moskvi pod imenom "Mudrost Evrope". Daco kapa dole.

 

 

 

[ Generalna ] 20 Januar, 2012 17:18

Pozdravlja Vas mandrak72, enigmata i pragmata

[ Smijehom protiv uroka ] 19 Januar, 2012 19:54

Novi Grad, 19.januar 2012.god.
Poznati novogradski frizer i osnivač prve privatne frizerske akademije Obad Mrki Mrnjavčević juče je i zvanično potvrdio priče koje su kružile kuloarima novogradske čaršije. Naime Mrki Mrnjavčević je podigao tužbu protiv vodeće firme u svijetu softwera Adobe zbog njenog u zadnje vrijeme ultrapopularnog proizvoda Photoshop-a.
Kako navodi Mrki Mrnjavčević u početku ništa nije ukazivalo da će Photoshop postati ultra mega giga popularan program u svijetu estetske hirurgije i korekcije.

„Tih dana bavio sam se mišlju da svakog čuda tri dana dosta. Međutim desilo se ono najgore. Programom su ovladali i oni ispod prosječni korisnici informatike i interneta, tj najšire zastupljena facebook zajednica u ovom dijelu regiona.“

U nastavku njegovog saopštenja dalje se navodi kako on kao pionir u nadogradnji kose,  dlaka u nosu i ušima i moderne frizure ostaje zapanjen pred autorskim djelima malodobnih delikvenata. Sve ono čemu je posvetio godine svog života nesebično prenoseći znanje na druge ruši se kako kula od karata i to sve zahvaljujući Photoshop-u.

„Sve ono što ti mladi neodgovorni članovi društva čine sa Photoshopom daleko prevazilazi i najbolje rezultate Mrnjamčević akademy. U iščekivanju najbrojnije populacije koja u širokom luku zaobilazi naše usluge u među prostor se ubacuje Photoshop u rukama neodgovornijeg dijela faceobooka bezočno kršeći autorska prava. Samim tim smo izgubili veliki dio populacije na Balkanu kojima je sasvim dovoljno da Photoshopom izvrše korekcije lica i frizure, pri tome ne videći dalekosežne posljedice zbog prekomjernog korištenja photoshopa. Nestručnim rukovanjem mogu nastati trajne posljedice kako na virtuelni tako i stvarni život tih istih lica.“

Kako se dalje navodi. Podizanje tužbi protiv Adobe-a Photoshopa najavili su još i O'Bozen kozmetik, McMerima Kalesija i Heliomelem u zajedničkoj akciji „Za jake dlake“.



Pozdravlja Vas mandrak72, unazađen i unakarađen photoshopom i ostalim virusima.

[ Generalna ] 14 Januar, 2012 20:38
Svi žure
prije negoli svane
možda samo ja
polako, netenane.

Pod repom mnogi
provode dane
zalud čekam
polako, netenane.

Počasti pršte
za pale, za neznane
neki se još drže
polako, natenane.

Ne gubim bitku
ne brojim dane
poraze vežem
polako, natenane.

Zidovi stoje
ruše se brane
voda tihuje
polako, natenane.

I kad zvona
otpišu sve dane
smijehom zaražen
polako, natenane.

Iskeziću se
svima pokazati mane
samo kos zazviždaće
polako, natenane.

Zbogom pameti
čekam još od lane
vozovi prolaze
polako, natenane.

I kad sve utihne
i pogled hladan stane
smijaću se dok svi plaču
polako, natenane.


Pozdravlja Vas mandrak72, polako, netenane.
[ Generalna ] 09 Januar, 2012 20:35

Znate, ima onih dana i događaja koje ću da pamtim dugo, međutim ima i onih koje nikad neću zaboraviti. Među nekoliko koje nikada neću zaboraviti je 12.12.2011.godine. Razlog nama svima vrlo dobro znan.

Nije mi bilo teško preći kilometre i provesti sate i sate u autobusu. Nije me plašila i najavljena pa na sreću izostala kiša.
Beogradu se vratih nakon 15 godina i to kojim povodom.

Napravili smo ne čudo već podvig. Nije me briga da knjigu ne pročita niko nikada i da je ne otvori. U njoj smo pohranili sve ono što nas je dovelo na stranice blog.rs. Nije ovo naš pokušaj da mijenjamo svijet. Takav je kakav je. Mijenjali smo sebe i to je prvi i njaveći korak. Nismo se skrili iza monitora sijući prazne fraze i izraze.  Izašli smo na ledinu, naoružani osmijehom i dobrim namjerama i rezultat nije mogao izostati.

Fudbalskim žargonom to bi bilo ovako nekako.

Uvod u istorijsku utakmicu počeo je savim neobično. Teren je bio vrhunski pripremljen.19 prvotimaca sanjara istrčalo je glavni teren u dresovima Blogotima. Iskusni blog strateg sanjarenja56 vrlo dobro je proučila mogućnosti tima te prema njima podesila taktiku.

U kratkim crticama odgovor je svima postao jasan i igra je mogla da počne.
Početni udarac izveo je mandrak72, umislivši da je srijeda umjesto jeseni u meni, načinio par koraka vidjevši da je zaboravio čarobni štap te je vješto bacao prašinu u oči publici u prvim redovima. Međutim ni ta mudrolija nije zbunila publiku te je njegov potez pozdravila pljeskom.

Nakon trapavog početka mandraka72 kratkim pasom lopta je stigla do nesanice koja je vješto protivniku navukla nemiri nesanicu u ekipu i sigurnim glasom povela ostatak ekipe u istorijsku utakmicu. Protivnika je dovodila zabludom u snovima tamo do dna nakon čega je svaka prednost bila na našoj strani.

Nakon njenog poteza u maniru najboljeg sportskog komentatora, upućena je lopta kap po kap pred fudbalskog znalca i operativca pod kodnim imenom stepski vuk koji je brzim prodorima iza leđa protivniku kao uvijek i zauvijek tamo gdje je oduvijek terbao da bude, tamo gdje je ljubav savršena.

Iznenađeni protivnik zastao je na tren i to je bilo sasvim dovoljno da ekipe Kopernikus televizije zabilježe nastup njihovog najboljeg pjesnika tanjunakić u svojim redovima što je bilo sjajno prihvaćeno kod istinskih ljubitelja ovog sporta. Lopta se brzo kretala, nešto kao bajka i jedan fado.

Ekipa je posjedom lopte stvarala višak na terenu kao u sutoni kao da je sutra novi dan i behappy je sjajnim prodorom sa lijevog krilau momentima kada ostanemo sami  uputila loptu u srce šesnaesterca potajno se nadajući da će pogoditi bar jednog Slovaka u glavu. Međutim nakon toga mnogi su bili pogođeni. Tako im i treba. Tako se bori za domovinu.

Lopta se konačno našla pred nogama nastasje, internacionalca iz najjačih liga irske, kuvajta i pokazala da se nabolje snalazi kad zakuva u kuhinjici, što je izazvalo nove nemire bez naslova u protivničkom šesnaestercu.

Tu lukavstvu nije kraj. Iskusni veteran na čijem dresu je bilo ispisano toliko imena zbunio je sudijsku trojku, koji nisu bili načisto u čiju su se paukovu mrežu upleli. Sjajnim i odmjerenim potezima ovaj velemajstor igre u najboljim godinama Marko izavao je uzdahe u publici pokazujući da je teško mene pokrivati vuka u osami kome treba takva, blesava nadam se lopta.

Ko zna kako bi sve završilo da loptu nije preuzeo dobri duh ekipe Casper i hitrim korakom istrčala na kraj duge otvarajući prostor za nove akcije. Odmjerenim stihovimanajljubavnije pjesme u srcu šesnaesterca stvorila je prazan prostor za sunce, za dugu unaprijed odbacujući važnost koje je kriv.

I tako stvarajući slobodan prostor idealan za domaćicu koja je vještom kombinacijom riječi posvećenh u bojanci u noći punog mjeseca licitirala i začinima osvajala teren i stvarala višak igrača u napadu. Domaćinski kako i dolikuje svakom pravom Blogotimu.

Sigurnim glasom i sjajnim centaršutevima iz ulice svoje duše cicilly, dodatno je hrabrila i pokazala ko je ona, spremna da prizna svoj dio krivice za slabu igru protivnika u napadu te davala sigurnost u odbrani, na dijelu terena na kome se najbolje snalazi.

Dodatnu ravnotežu duha i čarolije na suprotnoj strani terena davala je goordanuska koja je sigurnom igrom između sreće i duge najbolje demantovala lažne idole i davala dodatnu sigurnost srednjem redu Blogotima odolijevajući iskušenjima pokazala da balkanska šizofrenija ima svoj smisao.

Centralno mjesto u veznom redu zauzela je persefona koja je na nisajskim poljima načinila prve korake ove sjajne vještine kojim je zaustavila i u foldere smjestila najopasnije protivničke fudbalere. Nije joj smetala ni snažna kiša jer je prerštom nadrealih noći smogla snage da smjesti septembar u ovu divnu decembarsku noć.

Sjajnim proigravanjima upošljavala je krilnog napadača i šmekera, noćnu moru jednog lovca u kukuruzima, ancisal koja je umijela da na svaku protivničku riječ turi svoje dvije, što nije promaklo sudijama koji su ipak zbog sjećanja što ne blijede nastavili sa fer suđenjem što je objektivna publika znala da nagradi pljeskom.

Pljesak publike izmamila je biljanak čiji su najbolji potezi praćeni uz gitaru davali ton čitavoj igri djelujući gotovo kao antidepresiv dovodeći ekipu protivnika da se izgubi u vremenu i prostoru.

Sjajnim povratnim loptama davala je zamahe novim akcijama u kojima je unajedina pokazivala svoje umijeće ludog vrapca i cirkuske jahačice na zelenom terenu najbolje pokazujući kako odigrati sa vukovima što je utakmici davalo borben karakter koji je izmamio i nešto suza u publici.

Sa njene lijeve strane poletna grlica manirom prekaljenog timskog igrača sastavljenog od sedam žena oživljavala je ulicu uspomena svakom nezvanom gostu znanu ne odavajući ni trenutak umora zbog puta na utakmicu sigurnim koracima.
 
Odlično kretanje u oblacima  i često mijenjanje strane napada krilaanđela izluđivala su bekovski par protivnika koji su ostali izgubljeni možda u sjenci susreta, u očima djeteta u tišini i bez riječi.

Ovakava taktika dovela je igru do savršenstva koju su majstorijama šukija ostali kao trnom ubodeni, u oluji izgubljeni, ostavljeni na milost i osmjeh srca i mehanizma kyrie eleison kako je pisalo na majici koju je ovaj napad pokazao nakon postignutog pogotka.

Utakmicu kraju smirenom igrom privela je strateg i taktičar sanjarenja56 koja je putevima sjećanja pokazala ko sreću traži da sreću nađe, da gorka pjesma može da ostavi otisak na usnama na tersi bilo kojeg borilišta kamo život može da odvede.

Kako to biva oduševljeni prikazanom timskom igrom publika je još dugo skadirala čuvenu navijačku pjesmu „Naša AnaM nema mana“ namijenjenu sportskom direktoru i doajenu sportskog novinarstva na tribinama sjajno pripremljenog borilišta u Resavskoj na broju 78 Scene Crnjanski.

Veliki doprinos, pomoć i podrška dolazila je od strane vesele koja je to više nego li i samo ime kaže, zvezdetvoje i naše, ane sa samo 2 n, phedredelaunay somborke koja se vješto skrila među publikom, sunčice iz prvog reda, razmišljanke koja je uskakala kad i vesela i impresija odmjenjujući umorne, posustale i neodostajuće snage. Pored lijepe uspomene ostaje nam poklon bookmark koji nam je svima poklonila naša nena58 za predahe između čitanja. Neka ples potraje opšta je ocjena ženskog dijela publike vođenog koracima baddancer-a.



Pozdravlja Vas mandrak72, ovakav kakav sam pa neka sam i nikakav.

[ Generalna ] 08 Januar, 2012 16:23

Ovaj video je uspomena na jedno sjajno druženje. Od raspoloživih fotografija zabilježen je ovaj video za uspomenu i dugo sjećanje.

 

Pozdravlja Vas mandrak72

[ Priče iz Desetog sela ] 04 Januar, 2012 18:57

Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.

„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.

Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period  nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.

„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.

Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.

„Ti li si?“, upitah ga.
„Da“, skrušeno reče.

Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.

„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu.
„Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.

Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.

„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi.
„Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.

„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.

„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.

„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’  lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.

Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.

„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka  moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.

„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.

Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.

„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.

Upitno podigoh obrve.

„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i  blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.

„Biće bolje.“-tješio sam ga.
„Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.

Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.

„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.

Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.



Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Januar, 2012 00:10
Mnogo zdravlja, sreće, ljubavi i svakog dobra od srca želi Vam vaš mandrak72
Hit Counter
Free Web Counter