Hladna jeza prostruji uspavanim Jablankovim tijelom. Hladnoća ispuni sobi i rasprši neugodne snove koje je sanjao. Bio je sav mokar. Talasi groznice nadirali su kao talasi na mali brod ukotvljen i razbijali se o njega iznova se vraćajući još jači i snažniji. Još hladniji.
Još uvijek pod dojmom priče koju je slušao od Milutina sklupča se pod pokrivač tako se snažno tresući da su se jasno čuli kako zubi cvokoću u sobi. Poželio je da ustane i otvori vrata sobe i da sav uđe pod toplu peć gdje se mačak znao obnoć zavlačiti.

Priča o vukovima koji su se spustili prema selu dodatno je ulijevala strah u hladnu noć koja je vladala sa one strane prozora. Bojažljivo je povremeno pogledavao put prozora. Bolno žmirkao tražeći poznate obrise vuka koje je zapamtio još iz knjiga.
Dobro je zapamtio taj strašni lik pogurena stava, opuštena repa i sa velikim zbima iskeženom njuškom. Taj pogled od koga su se tresli i najjači seoski psi kao opomena stalno je lebdio u vazduhu.

Na granici između sna i jave Jablanko se umirio pod pokrivačem pritajeno dišući. Osluškivao je svaki pokret od koga bi mu se činilo da dolazi spolja. U jednom momentu snažan šum gotovo ga natjera da poskoči iz postelje. Sjedio je na ivici ležaja i sa strahom gledao prema prozoru.

„Vuk. To je vuk.“-vrisnu ne mogavši više da suspregne svoj strah koji je nadišao i porušio sve one barijere između tople sobe i hladne noći.

Velika sjena nestade sa prozora. Jablanko je bio siguran da je to bio on. Veliki vuk o kome je pričao Milutin.
U tom trenutku u sobu se sjuriše Miloš i Mileva.

„Šta je bilo? Jesi li ružno sanjao?“-izusti Mileva.
„Šta se desilo?“-zapita Miloš.
„Vuk. Bio je na prozoru. Sad je nestao. Jasno sam ga vidio.“-uplašenim glasom objašnjavao i rukom pokazivao prema prozoru.
„Pogledaću šta ima napolju. Ti ostani pored njega.“- Miloš izađe iz sobe.

Nekoliko trenutaka kasnije izašao je iz kuće. Zebnja se uvukla u njih. Čekali su njegov povratak nazad. Vrijeme je sporo prolazilo. Mileva ga je hrabrila.

„Ništa ne brini. Miloš je ponio pušku. Samo što se nije vratio.“

U tom momentu snažan prasak, jedan za drugim odjeknuše u noći. Mileva vrisnu, skoči, stavi ruke na usta.

„To je Miloš. Vuk je napao na štalu. Ne bi Miloš zalud pucao.“
„Idemo.“-skoči na noge i povuče Milevu za ruke.

Hladan vazduh kao sječivom sjekao je dah. Jeza pojačana strahom prijetila je da uguši Jablanka. Na Milevinim očima nije se mogao pročitati strah, samo zabrinutost i neizvjesnoat. Hitrim koracima potrčali su prema štali. Zapinjali su i spoticali se o duboki snijeg. Hladna zvjezdana noć prijeteći je žmirkala držrći se postrani kao nijemi svjedok drame koja se priprema u malom selu.

„Tamo. Tamo.“-vrisnu Mileva pokazujući rukom prema štali.

Jablanko se zagleda u mrak trepereći. Nije ništa neobično razaznavao. Još jednom napregnu svoj vid nastojeći prodrijeti pogledom kroz noć te savršene kulise za stravu.

Tad primjeti tamne obrise koji se pomjeraju pred samom štalom. Nije bilo glasa, tek tiho stenjanje, isprekidano kratkim reskim glasanjem zvijereta koji se sprema za završni čin svog bestijalnog iživljavanja.
Jablanko zastade. Klecnuše koljena. Kraj njega se Milevina sjena hrabro zaputi prema sklupčanoj masi u klinču. Nije se dala smesti. Strah za voljenim iz nje je izvukla onu hrabrost za koju niti ne zna da postoji niti joj obrise i granice nazire. Onu najveću snagu koji naoružani ljubavlju akumuliraju sve godine stalno je ojačavajući i učvršćujući novim zidovima od ljubavi sazdanim.

Jablanko jurnu za njom. Strah nije nestao. Preobrazio se u nešto drugačiji oblik. Strah ga je bio za ljude koji su ga nesebično privili u svoje toplo gnijezdo. Ni trena nije razmišljao. Zvuci su bili sve snažniji i strašniji. Miris krvi strujao je hladnim vazduhom od koga su se lijepile nosnice i dah postajao težak. Još snažnije potrča prema uspremetanom klupku u kojem se već našla i Mileva.
Ništa se nije razaznavalo. Splet tjelesa bio je sve bliži.
Još samo par koraka i on će postati dio predstave sa nejasnim krajem.

Osjećao je kako mu se tlo gubi pod nogama. Nešto teško pritisnu njegova nejaka leđa. Snijeg pred njim  prštio je i osjetio je kako mu lice zaranja u duboki hladni snijeg. Pritisak na leđima bivao je slabiji, sve dok nije potpuno nestao. Nije se usuđivao da podigne glavu. Oklijevao je trenutak, koji mu se činio kao vječnost.
Teškom mukom podigao je glavu iz snijega i trljao oči. Velika sjena brzo se stopila sa spletom tjelesa.
Snažni i bolni urlik zapara noć.
Gotovo sleđen od straha neizvjesno je iščekivao je rasplet krvavog čina koji se odigravao na nekoliko koraka tu pred njim.
U jednom momentu izdvoji se klupko režećih i urličućih tjelesa. Jablanko skrenu pogled prema na drugu stranu. Dvije siluete. Jedna je ležala u snijegu, a druga ju je drmusala za ramena.

„Mileva, Milevaaaa.“-izobličenim glasom odjekivalo je u noći.

Hitro je potrčao prema njima. Za tren se našao pored njih. Izobličeno Miloševo lice drmusalo je Milevu koja je ležala u lokvi tople krvi koja se isparavala iz hladnog snijega.

„Mileeevvvvaaaa.“-snažni vapaj ote se iz Miloševih grudi nakon čega je klonuo na bespomoćno Milevinio tijelo.
„Miloše, Milošeee.“-vukao ga je sa zemlje.
„Nosimo je u kuću.“-plačnim glasom drmusao mu je leđa.

Kao gromom ošinut Miloš se otrže iz Jablankova nejaka stiska i ponovo se uputi u krvavu bitku. Za sobom ponese iz snijega odbačenu pušku. Nakon nekoliko hitrih koraka već je bio na licu mjesta. Jasno se čuo tupi udarac.
Jednom, dvaput.
Bez glasa se završi borba.

Jalanko se primače Milevi. Bespomoćno je ležala u snijegu. Grč na usnama, ukočen i hladan. Pun prezira. Pramnovi kose prkosno su ležali na snijegu.
Jablanko zaplaka i snažno zarida. Njegovo nejako tijelo klonu joj na grudi.
Jecao je bespomoćno. Nije osjećao hladnoću, niti strah. Samo bijes i nemoć.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je grcajući i daveći se u suzama.
Bijesno ustade i ustrijemi se prema tjelesinama pored kojih je stajao Miloš. Snažno se baci na veliko čupavo tijelo koje je ležalo u snijegu. Nije se obazirao na krv i dlake koje su mu se lijepile po rukama i licu.

„Proklet bio, proklet bio.“-ponavljao je kad osjeti snažne Miloševe ruke kako ga podižu sa zemlje.
Okrenu se prema njemu te mu se baci zagrljaj. Snažno ga je stisnuo i bespomoćno plakao.

„Gotov je. Spasila nas je keruša Mila.“-hladnim glasom tješio je Jablanka.
„Idemo.“-krenuše nazad prema  Milevi.

Keruša Mila je umorno dahtala sa isplaženim jezikom. Lizala je rane kojih je sigurno bilo mnogo od ujeda velikog vuka. Nije se ometala. Niti tražila zahvalnost. Pokazala je ono zbog čega su pse i nazivali najboljim čovjekovim prijateljem.

Miloš se sagnu prema zemlji i podiže njeno tijelo. Nosio ju je na rukama. Za njim je pognute glave išao Jablanko.

Bez riječi.



Pozdravlja Vas mandrak72, iz svijeta gdje hladan sitni snijeg u oči pada.