Da li je atom najsitinija čestica? Ma i on se satoji od elektrona, protona i neutrona. Malo li je. On je takav da može da se veže, čini veze, koalicije, udruženja šta li već?
Mali grad na dvije rijeke dočekao me je u nekoj čudnoj tišini. Nije me bilo par dana a već se nešto gadno dogodilo. Grad na dvije rijeke nije tek običan grad. Obično grad zapadne jedna rijeka. Svi osnivači gradova imali su navike da osnivaju gradove pored rijeka da mogu svoje đubre da otpremaju na najlakši način. Rijekom. Samim tim postojala su uvijek dva tabora. Onih što đubre bacaju u Sanu i onih kojima je Una bliže za bacanje đubra. Dva tabora su bila i kod izbora rijeke za kupanje. Oni koji su preferirali planinsku svježinu kupali su se u Uni, dok oni kojima je trebala toplija voda kupali su se u Sani. Elem u takvom gradu ne mogu ljudi oko nečega da se ne dijele. Kad malo podijeliš sa dva ostane malo ili gotovo ništa. Prvog jutra sam odmah uvidjeo jednu novu podjelu.
U gradu je otvorena novi supermarket sa super cijenama, super artiklima, super popustima i super nagradnim igrama. Sve je super. Dok na drugoj strani ostaje supermarket koji je to bio sve do neki dan prije. I dalje on ima super akcije, super cijene, super nagradne igre. Sve što ima novi supermarket ali nije baš super kao on. Nakon par dana primjetio sam poznanike kad sam izašao u grad. Sumnjičavo su me gledali. U njihovim očima kao da je tinjalo pitanje.“Jesi li s njima ili si s nama?“. Čini mi se kao da je to pitanje ponovo aktualizovano kao neka početkom devedesetih.
Nisam se dao smesti. Uzvratio sam osmjehom i nastavio put. Gledali su za mnom jer sam osjećao poglede na sebi kao teške optužbe. Zakoračio sam u novi supermarket. Konzum.
„Kako li samo mudro smišljen naziv.“-razmišljao sam o njegovom porijeklu imena. Bilo mi je potpuno jasno šta oni očekuju od mene. Oni žele da ja trošim. Ok. „Onoliko koliko bude potrebno.“-bio sam jasan. Cijene su bile uglavnom slične, ali veliki broj artikala koje kupujem imao je za nijansu više vrijednosti. Dok nekih artikala nije bilo od proizvođača koje kupujem. Birao sam ono što je bilo cijenama bilo prihvatljivo. Nakon nevelike kupovine izašao sam napolje. Nekolicina poznanika nije gledala u mene već u vrećice na kojima je krupnim slovima bilo ispisano ime supermarketa. Okretali su glavu na drugu stranu kao da me nisu ni vidjeli.
Uputio sam se u drugi supermarket radi kupovine preostalih artikala koji su jeftniji i kojih nije bilo u novom supermarketu. Nakon kupovine u Maxi-ju pošao sam prema automobilu. Nekolicina poznanika gadljivo je pogledala na vrećice koje sam nosio dok sam išao prema automobilu i okretala je glave. „Šta je ovom narodu danas?“-pitao sam se.
Krenuo sam u šetnju ulicom. Sreo sam poznanika uvijek vedrog i raspoloženog za šalu i smijeh. Nije bio nimalo raspoložen. „Šta se dešava? Nisam bio par dana i vidim nešto se gadno dešava. O čemu je riječ?“-odmah sam ga upitao. „Jel ti mene zezaš ili stvarno nisi u toku?“-iznenadi se mome pitanju. „Stvarno ne znam.“ „Pazi sad. Ti znaš da se ovaj grad uvijek dijelio na one koji jedu burek kod Srbina ili kod Franje. One koji se šišaju kod Hakije ili Rade. One što pišaju uz vjetar i one što to isto rade niz vjetar. Ribolovce sa Sane i iste koji love na Uni. Svjedno riba će biti pojedena, ali ovo je nešto sasvim drugačije i mnogo opasnije nego dosad.“-bio je sasvim ozbiljan. Naježio sam se kao jež pred izlazak iz ježeve kućice. „Pucaj.“-rekoh.
Kolega se primaknu i započe priču. Tajno da tajnije ne može biti. Gotovo ga nisam ni čuo, samo sam čitao sa usna dok je micao njima i gestikulirao rukama pazeći da rukama ne pokaže ono što sriče usnama, a da to sve nema veze sa temom dok je mrdao ušima. Milioni mravaca trčali su niz leđa. Neki od njih bili su i potkovani. Grčio sam se na momente slušajući nevjerovatnu priču.
Upravo zbog tajnosti podataka neću vam reći ništa što bi naškodilo akterima, udruženjima, grupacijama i koalicijama u priči. „Grad se iznova podijelio. Ali ovaj put mnogo jače i dublje nego su se i sami tvorci zavjere nadali. Grad je podijeljen po svim šavovima. Ovoga puta ništa nije kao prije. Od sada ni što je crno nije više crno niti bijelo. Od sada sve je mutno. Sredine nema.“-pričom je dizao tenziju. Pogledom je šarao kao šaraljka na Veliki petak po jajetu.
„Od danas. Zapamti od danas ti si meta. Bićeš praćen. Osjetićeš poglede na sebi, nimalo prijateljske i naivne. Ovo što ti govorim nije tlapnja i zapamti o tebi se radi. Zato pazi se kako ćeš se odrediti prema svemu i svačemu. Svijet ne prašta.“-nastavi. Rukama je pokazivao kao da je utorak, ušima mrdao kao da je petak, dok je ustima sricao srijeda. „Prošla?“-upitah. „Pssssst.“ Bilo je jasno da sam se izletio pitanjem. Grad je utihnuo i usporio za nekoliko milisekundi. Ni mnogo, ni malo, ali dovoljno da poremeti bioritam, feng šui i samokontrolu i kontrolu međugradskog saobraćaja.
„Vidiš grad se podijelio na Konzumiste i Maxiste. No to nije sve. Osnovali su udruženja potrošača. „Ako su ti sve daske na umu rješenje je u Konzumu“ i „Ako ti ptice nisu popili taxi dođi u Maxi“, s ciljem mobilizacije po svim aspektima. Na FB-u su opet osnovane mnoge grupe gdje se pokazuje i raslojavanje među njima. Tako postoje i slijedeće grupe Konzumista. „Ako nedjeljom ne ideš u crkvu dođi u Konzum po mrkvu.“, „Svakim danom dok si na netu navali po Konzum piletu“, „Pusti brkove il pusti modu, ali biraj Konzum vodu“ i da ne nabrajam dalje. Dok Maxisti imaju svoje grupe. „Nije šteta, neka neta, carnex pašteta, Maxipašteta“, „Nije zgoreg biti lud, al nemamo ništa stim. Maxi daje Maximalno“, „Caru ide carevo, budali šamar, a pametan zna se Maxi je vaša kasica prase“. No to još nije sve. Penzioneri su se mahom svrstali uz bostan od 0.50km, a dio njih uz lubenicu nešto skuplju ali jasnijih tonova. Udruženje siromašnih i gladnih usta podijelilo se na „Zini da ti kažem“ i „Sunce tuđega neba“. „Zini da ti kažem“ se između sebe trodijelila na „Razvaliću ti ta usta žvaljava“, „Usne vrele kao žar“, „Gladan gladnom ne vjeruje demokratskih promjena“, a „Sunce tuđega neba“ iznjedrilo je nekoliko frakcija. „Sunce ti žarko“, „Sunca mi“, Sunce moje jedino nezavisnih i od ničeg podržanih narodnjaka“, „Svanulo je jutros iznad kontejnera“ i još nekolicinu uz koji je stala partija „Radničkih prava na parizer u papiru i majonezu na reveru“, udruženje ljubitelja Lade „Lada u leru“. Koalicija „Prašnjavih tepiha i Somuna umjesto štruce“ podijelila se po mjesnim odborima. Tako da polovica njih sad čini „Laminat gore, laminat dolje, a između vedro polje“ i „Uzmi kruha, uzmi hljeba, ali igraj kako treba“. „Nikom nije ljepše nego nama, kad je snama moja mama.“-udruženje maminih sinova uputilo je oštru protesnu notu udruženju tatinih kćeri „Pravićete vi svoga tatka od blatka“ povodom neuspješne konfercije na temu „Nas dva brata bez alata“ koju je organizovala nevladina kulturna oranizacija udruženog rada i kapitala bez porijekla. Povodom toga oglasilo se esnafsko društvo za izradu strašila „Strašila su među nama, iz dupeta im viri slama“ koja se svrstala na stranu zagovornika da Pluton ostaje planeta, a da je Dostanić Ratko ostao kratko na klupi Crvene Zvezde saopštenjem u kome se jasno kaže „Šetalište da, ali mesnice nedjeljom ne“. Situaciju je pogoršao stav „Omladine koja nigdje ne zna“ da nije lako ribom biti dok je som na stolu.“-bez uzimanja vazduha mi reče.
„I to nije sve.“-nastavi svoje izlaganje. „Stani malo. Kažeš da to nije sve.“-upitah ga ponovo. „To je ono najgore.“-reče mi. „Sad mi je tek jasno.“
Uvidjevši težinu i složenost situacije nisam ni trebao dalje da slušam sve mi je bilo jasno. Odmah sam krenuo kući. Nije više ništa bilo kao prije.
Čak ni komšinica koja je stalno virila iza zavjese kad bih ulazio u dvorište nije bila bezazlena. „Šta ima komšija?“-upitala me je. Znala je da sam bio na godišnjem odmoru na moru. Znala je i sve ostalo što se moglo znati, ali u jedno sam bio siguran. „Bijela je komšinice. Strina je bijela.“-pokazao sam joj golo dupe što je jedino bila svijetla tačka toga dana.
Pozdravlja Vas mandrak72, pasionirani izbjegavač svake polemike na temu šta je ljepše i šta je bolje.
Eh Dragi moji. Naša i Vaša rubrika Halo mandrak72 koji mi je andrak72 i dalje funkcioniše ali zbog zauzetosti i smetnji na vezama urijedila je svoje gostovanje na ovim stranicama blog. No ništa zato nastavljamo po starom.
Prvo pismo nam stiže iz Piska. Evo šta nam u njemu piše. „Poštovanje mandrak72. Iznimno cijenim tvoje napore da nam olakšaš muke i iznova stvoriš nove i nove dileme i ostale leme. Evo o čemu se radi. Ja sam nakupac bostana i snabdijevao sam čitav kraj bostanom. Posla je bilo. Bilo je i novca. I sada posla ima, ali nema slasti. Bostan nije pošto je bio. Nema one djece musave koja bi se po čitav dan motala oko kamiona čekajući da im podijelim po koju krišku. Bilo je milina gledati kako grizu slatke zalogaje lubenice dok im se slatka voda iz bostana cijedi niz ruke i kaplje na vreli asvalt. Ali nema te slasti. Bostan nije više onako sladak. Šta činiti i učiniti da bostan opet bude sladak kao i prije. Do zadnjeg zalogaja. O kakvoj zavjeri je riječ. Iskreno Vaš Mirso Kajmakčić zavni Bostandžija.“
„Dragi Mirso. Ponoviću ono što stalno ponavljam kad me zaustave na ulici. Sladak bostan nema alternativu. I svi oni koji misle drugačije grdno se varaju. Bostan je bostan i takav mora biti. Ja nikad neću priznati da bostan nije sladak. Razmišljao sam o tvome pitanju. Nimalo lako nisam došao do rješenja tvoga problema. A evo i kako. Jednostavno počnite jesti bostan od kore. Sa svakim zalogajem on će biti sve slađi i slađi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, neumorni istraživač ćoškova na lubenici i narandžinoj kori.
Na jednom poslijeratnom zboru Narodnog fronta partijski aktivista ubjeđuje okupljeni narod da nema Boga: - Ljudi, vidite li vi mene? - Vidimo! - Ima li me? - Ima!
- Vidite li ovoga čoeka do mene? - Vidimo! - Ima li ga? - Ima! - Vidite li Boga? - Ne! - Ima li ga? - Nema!!!
Kad partijski aktivista taman ubijedi narod da Boga nema, izađe jedan od seljaka i upita okupljene: - Ljudi, vidite li vi ovoga čoeka što vam je dosad pričao? - Vidimo! - Ima li ga? - Ima? - Vidite li mu glavu? - Vidimo! - Ima li je? - Ima!
- Vidite li mu mozak? - Ne! - Ima li ga? - Nema!!!
(Cetinjski humor, iz knjige „BEZ UZLA NA JEZIK“ – Đorđije Radonjić)
Evo nisam odolio a da sa vama ne podijelim nešto što me je dobro nasmijaloa a što sam pročitao na Žikišon blogu.
Nekad istine umiju da poraze. Možda ni taj poraz nije poraz, već čisto saznanje. Sve ono što su drugi znali o nama, a nisu željeli da nam saopšte zbog toga da nas ne povrijede ili naslađujući se našim mukama. Sve ono što smo mislili da nismo, a jesmo.
„Jesmo. Jesmo. Nego šta smo ako to nismo.“-mrmljao sam poluglasno u maloj kabini putničkog automobila koji je do danas zajedno sa mnom prešao 30.000 km za malo više od dvije godine. U njega sam stekao posebno povjerenje. Raspričamo se mi tako. Nadglasavam ja njega, pa onda on zabruji i zabreketa kao bara puna žaba koje nekoć sam lovio za bilogiju. Zapjevam ja iz sveg glasa, a on me polako prati kao gudalo. Ih divota jedna. Jezdimo kao Don Kihot i Rosinanta, mada s nešto više konjskih snaga. „Čuo si ga šta kaže? Aaaa?“-obraćao sam se svojoj Rosinanti s kojom sam jezdio ususret nepravdama i nevoljama ovozemaljskim koje se nisu mijenjale usprkos stalnom napretku civilizacije. „Čuo. Nego šta sam nego čuo. U pravu je.“-tobože ozbiljnim glasom mi odgovori moja Rosinante iz kragujevačke štale. S dobrim porodičnim porijeklom. „Hmm. Biće da je tako. Ima on pravo.“-zaćutih dalje jezdeći.
Jedan kratki razgovor promijenio me je iz temelja. Nastojao sam da ga zaboravim. Ne mislim o njemu, ali sa svakim metrom njegove riječi sve su jače odjekivale i bubnjale u glavi. Premotavao sam sve slike i svaku riječ toga jutra. Ugledao sam ga na livadi. Bio je sam. Zaustavio sam auto. Nije se obazirao na mene.
„Ehejjj.“-na tečnom konjskom ga pozvah. Nešto je nehajno promrmljao. Kroz zube. „Zdravo.“-uputih mu pozdrav. „Zdravo i tebe.“ „Kako je?“ „Vako je svaki dan.“-odgovori mi prijatnim dubokim glasom. Volio sam taj konjski jezik. Red rzanja, mrdanja glavom, zabacivanje grive i frktanje kroz nozdrve bilo je sasvim dovoljno za jednu kvalitetnu konverzaciju. Oni malo učeniji i sa višim stepenom kursa konjskog jezika, ovladavali su i sa mrdanjem ušiju, mahanjem repom. Tek mali broj ovladavao je topotanjem u mjestu i kao Morzeovom azbukom vodio dubokoumne i korisne razgovore. Ali za to za sagovornika s druge strane moralo se imati nekog dubljih poimanja. Tu već brdski bosanski konj nije bio na nivou.
„Šta ima?“-upitah ga. „Evo ima.“ „Mrzovoljan konj. Nezadovoljan svojom karijerom.“-pomislio sam na tren dok sam gledao sivalja kako pase travu. „Paseš?“ „Pasem.“ Nakon toga se konj pomokri. „Pišaš?“ „Pišam, pišam.“-odgovori sivalj. „Blago tebi. Ja se nemam kad ni popišati da me telefon ne prekine u pola posla.“-pojadah se sebi.
„Radiš?“-upita me konjski ozbiljno. „Radim.“ „Znači osedlan si.“-konstatova on gledajući me velikim tamnim okruglim očima tek povremeno trepćući. „Šta osedlan. Samara ne skidam.“-gotovo planuh. „Paseš li?“ „Pasem druškane. Pasem. Ali slaba vajda. Sve što vrijedi su popasli.“ „Ko?“-podignu pogled prema meni. „Ko? Kako ko. Neotesani, neškolovani, nekulturni hohštapleri. Političari.“-izbacih bujicu riječi na gomilu. „Ne razumijem. Pojasni mi.“-blenu u mene konjski naivno. „Šta tu ima da se pojašnjava. Kočijaši brate.“
„A tako rođo. Sad te razumijem. Konjino moja poštena. Rode rođeni.“-razgali se seoska konjina i iskezi svoje velike žute zube prema meni. „Kako rođo?“-blenuh u njega.
„Radiš li? Radiš. Paseš li? Paseš. Imaš li svog kočijaša? Imaš. Pišaš li? Pišaš. Razgovaraš s drugim konjem? Razgovaraš. Razumijemo se. Nas dva smo ko dva konja. Kapiš?“-smijao se onako konjski. Smijao se bez prestanka. Izvalio se na leđa gotovo ridajući. Režnjevi smijeha i rzanja bili su sve snažniji. Uplašio sam se. Potrčao sam u automobil. Startovao i niz seoski drum rasprašio koliko i najbolja konjska zaprega. „A tek što prašiš.“-još jače se zasmijao previjajući se po livadi sivalj.
„Tako mi i treba. Upoznao sam rođu tamo gdje sam najmanje očekivao. Da imam FB njegov lik bi sigurno već bio među prijateljima. Vjerovatno i naša zajednička slika. Već vidim nas dva konja na plaži, u kafiću, disku. Na godišnjem okupljanju svih rođaka.“-mrmljao sam bijesno.
Rosinanta se zavjerenički smijala dok sam repom mahao i mrdao ušima. Još jedan stepen kursa iz konjskog bio je iza mene. Kad sa nekim podijeliš 30.000 km lakše se razumiješ.
Pozdravlja Vas mandrak72, vitez i lutalica kursista konjskog jezika i kvadrature kruga.