[ Putešestvija ] 31 Avgust, 2009 23:34

Stara Hercegovina me je dočekala s oprezom starog nevjernika. Čučala je na kamenu srasla sa njegovim korijenom koji nije mogao pružiti žile u zemlji koje nema te se nastani u duši Hercegovačkoj.

„Dobar ti  dan Hercegovino.“-osmijeh nisam krio.
„Svako ti dobro neznanče.“-oprezni glas ispunjen epskom melodičnošću škrto odgovori.

„Mandrak72. Kako se živi dobri moji ljudi?“-predstavih se i upitah.
„Eto živi se.“-odgovori.
„Vidim pripeklo bogami sa svih strana.“-zaključih.
„Pripeklo bogami.“-odgovori.

Pogledom sam kružio po ogoljenim i kamenom obloženim ramenima.
„Mora da je mnogo teško na kamenu sunce čekati.“-rekoh.
„A ti onda za kamen.“-odgovori.
Pogledah u dva oka jezerom plavim osnovana.

„Kako za vodu ljeti kad kiše nema?“-opet upitah.
„Što pretekne od zime za ljeto se nađe.“-opet mi odgovori.

Pogledah na ispucale i kao kora hrapave dlanove. Bili su stisnuti dok su pridržavali štap kao dukat žut i uglačan ispod kojeg je siktala guja ljuta.
Odskočih korak unazad.

„Ne bježi mandrače72.“-pokudi me starina a glas kao vjetar što zviždi međ rijetkim žbunjem polusuvim i zanovijeti.
„A gdje ću pred guju.“-gotovo zavapih.
„A ti pored nje i šnjom zlu ne trebalo.“-škrti odgovori oštri kao ivice iskrzanog kamena prosto su sjekli moju radoznalost.

Nisam skidao pogled s kao snijeg bijelih kosa rasutih po leđima raspletenim iz pletenica iz kojih je škrto kapalo mlijeko iz kamena.
„Nije vam priroda mnogo podarila zemlje i blagodeti. Mislim nešto“-rekoh ni sam siguran u svoje stavove.
„Kad je mjera stvarna potreba onda i za gosta namjernika pretekne.“-ispruži mi ruku široku ko polje, plodnu  ravnicu zelenu.

Nemadoh kud te uputih se korakom nesigurnim. Vremešna starina lagano je korakom lomila goru. Sagnu se pored kamena i dlanom zahvati tek rosu zaostalu koja je srebrila na zanovijeti što se u malim grumenčićima opirala vjetru i suncu, kiši i suši.
„Osvježi se. Samo što nismo stigli.“-mahnu rukom, a vjetar hladan kao zdenac ispuni mi košulju te mi dugmad zaledi.
Uvukoh se u kožun od ovčije vune kad izbišmo pred dvore od kamena.

„Kako sunce uđe kroz prozor malen.“-nisam prestajao sa zapitkivanjem gorštaka koji se kao dim provuče kroz mala vrata i  nestade iza vrata koja zapamtiše mnoge bune i prosvjetitelje.
„A ja ti provirim kroz njega pa ukupim sunca za dvije zimske zore.“-miris svježeg sira prostruji za sobom u kompoziciji teško vukući nešto suvine i mješinu crnog oporog vina.


Trenutak kasnije „mučenica iz kamena cijeđena od sunca slađena“ sjurila se niz glasnice.

„Nijesi na nozi jednoj doskakutao mandrače72“-druga je već na autoputu desetračkom gudala na guslama javorovim.
„Nisam ni planirao na sve četvere otići“-kao tamjan kad sobu ispuni, ispuni me jednostavan razmještaj potreba i razloga.

„Nisi poželio nekad da pođeš gdje je sve mnogo šire i izdašnije.“-sad sam bio siguran da od ovog nije moglo više.
„Pošao bih ja ali sunce ne bi šćelo. Vrelo se ne može prenijeti, a vjera se ne može s gujom ostaviti. Kud ću sam u svijet nepoznat. Kamo dalje kad mi ovdje svega pretiče.“-reče.
„Gora se pomjeriti ne može. Ne može se vjera pokoriti, niti gladna duša zavarati.“-dugo sam gledao Staru Hercegovinu opasanu viteškim tvrđavama od vjere i teškim oklopom od plavog neba i sunca sjajna.

Hercegovačka Gračanica najsjanija medalja upornosti čovjeka i kamena da ostanu skupa trajno je sklopila savez.

Još dugo sam osjećao pogled na leđima dok sam jezdio prema kući. Stara Hercegovina upravo je baš to htjela.

Pozdravlja Vas mandrak72, neizdašni dopisnik bogate Hercegovine.
[ Generalna ] 30 Avgust, 2009 22:38
Oduvijek sam mislio da svijet ovaj ne stari. Da smo mi ti koji starimo nastojeći da uradimo nešto što će ostati iza nas.
Neko zida kuće od cigle il kamena ubijeđen da će da traju.

Zalud sva ona veselja, vatre naložene u peći i miris pečena hljeba.
Možda je sumorno reći sve ovo na početku, ali tako sam vidio jednu Japansku ružu nedavno.

Esadovica je bilo sve što znam o njoj. Nikad nisam saznao dalje od toga.

Njihova uvijek besprekorno bijela i čista kuća bila je od onih koje upadaju u oči zbog  raznolikosti i raznobojnosti cvijeća. Vrijedni Esad i njegova supruga Esadovica nastojali su svaki slobodan trenutak iskoristiti za još jedan novi cvijet, ružu. Jedan novi kalem.
Naravno kakvi bi to bili domaćini da u bašti nisu imali gredicu luka, krompira, mahuna(boranije), mrkve. Sve uredno i kao nacrtano. Pored gredice (leje) zaboden štap u zemlju i na njemu okačena kartica od sjemenki posijanih.
Esadovica je voljela i heklanje. Na putu od kuće do trgovine heklala je. Uvijek je heklala.
Često sam je viđao kako sjedi ispred kuće i hekla.

Nedjeljom ujutru na prozore svoje kuće iznijela bi posteljinu da se izrači, a nakon nje iznosila bi gomilu heklanja. Uštirkanog bijele i bež boje.

A Esada se nekako najbolje sjećam dok je štijao baštu. Obuo bi čizme sa zelenom trakom sa zadnje strane. Otkopčao bi još jedno dugme na kao snijeg bijeloj košulji. Bila je bijela kao i kuća. Kao prvi snijeg.
Uvijek vedar i nasmijan Esad je otišao sa ovog svijeta.

Ostala je Esadovica. Rastao je i korov. Nije bilo njegove bijele košulje, ni njegovih mršavih ramena.
Esadovica je i dalje heklala.

Došla je i zima. Nisam je dalje viđao. Tek slabašan dim izlazio je iz kuće u okovano ledom zimsko jutro.
Došlo je i proljeće. Pripremao sam radove za rekonstrukciju niskonaponske mreže u svojoj ulici. Birao sam novu trasu za el.mrežu. Mreža sa betonskim stubovima i samonosivim kablovskim snopom. Birajući mjesta za nove stubove došao sam do kuće Esadovice.

„Ko je ?“-iz kuće je dopirao slabašan stariji glas.
„Mandrak72. Iz Elektrodistribucije“-rekoh.
„Mandrak72 ti li si. Momenat sačekaj.“-slabašni glas me je prepoznao.

Otvorila je vrata. Bila je mnogo islabjela i iskopnila. Gledala je u mom pravcu ne ostavivši dojam da me vidi.

„Evo dokoni smo da radimo rekonstrukciju mreže, pa evo došli smo do Vaše kuće, pa rekoh red je da pitam gdje bi Vam stub najmanje smetao.“-pojašnjavao sam joj svoj dolazak na vrata.
„E moj sine. Svjetlo je ono što treba svima pa i meni. Ti znaš kako je najbolje, tako i radi. Biće mreža i poslije nas, samo nek nije na sred kapije. Ti ćeš znati da je tako najbolje.“ Samo Vi radite svoj posao.“-reče mi.
„Hvala na razumijevanju. Ne bude to svaki put tako. Teško je sa narodom.“-zahvalih se i nastavih dalje sa poslom.

Birao sam mjesto za stub. Nekako najbolje mjesto za stub bio je pored ograde na mjestu gdje je bila neka ruža, žbun ili trn. Nisam poznavao najbolje šta bi to moglo biti.
Poznavajući Esada i Esadovicu siguran sam da je postojao razlog da se ta biljka nađe baš na tom mjestu.
Malim korekcijama na mreži uspio sam da izbjegnem locirano mjesto za stub. Pomjerio sam ga nekako u među. Nikome na štetu.

Posao je uveliko odmicao. Kopali su se temelji za armirano betonske stubove, dovozili stubovi i počelo sa njihovim dizanjem. Sve je teklo po planu.
Nakon par dana vraćajući se sa posla kući obratih pažnju na žbun. Nije ga bilo. Umjesto njega nalazio se ogroman buket rascvjetale japanske ruže. Sitni cvjetići kao da su se zahvaljivali na životu. Esadovici i ovaj put meni.

„Esadovica.“-ponovih u sebi.
„Čitav svoj život živim u istoj ulici i nikada nisam saznao njeno ime.“-zamislio sam se dok sam krupnim koracima grabio kući.

Japanska ruža. Pamtiću je tako. Bijelu kuću zaraslu korov i slijepu staricu koju zazivasmo Esadovica.
Japanska ruža nastavlja svoj život. Težak i usamljen.

Pozdravlja Vas mandrak72, ne prođe dan da ne pogledam na žbun ma kako se zvao. "Svjetlo" je svima nama potrebno.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Avgust, 2009 12:58
Bila je nedjelja. Pa šta bila je i subota pa nikome ništa. Autobusom Korozijaprevoza hitali smo u beli Zagreb grad.

Žizela je znala da dolazimo pa je malo poranila. Nastavila je kafu, svezala maramu oko glave. Nije joj mnogo pomogao Andol pa je kukala.
„Vrag ga jebal. Pa gdje se zgubil Aspirinček. Ne bu to tak išel moj Jurice. Nigda.“-neuspješno je tražila prašak za protiv glave.
Našla je prašak protiv temperature, prašak za veš i prašak protiv mrava i ostalih sitnih nametnika. Protiv glave nije našla ništa. Za glavu je pronašla kapu i šešir. Ali to joj nije bilo potrebno pa se okanila ćorava posla.
„Jurek koji si ti bedak. Zgubidan.“-okomila se na muža koji je eto imao isto ime kao Jure Franko, ali nije taj znao sa skijama,  a Olimpijske igre u Sarajevu nije niti gledao. Više je volio kartati Belu. Nije znao ni sa praškovima za glavu.
Žizela je bila nervozna. Ne stoga što je Nervozni Poštar izdao svoj album „Vazda gazda“ sa hitovima Cirkus Kolorado te Nova  godina kuca na vratima koji su da napomenem zauzimali prvo mjesto na Top listi Sarajevskog Vena već zbog rada nedjeljom.
„Ti bokca. Pa koji to bedaci radeju nedjeljom. Mi Jura. Mi kojima daske život znače.“-dramila je po kući jedna od prvakinja HNK u Zagrebu.

Gomila korozije i autobus zaljubljenika u sve samo ne u balet prežderavala se sendvičima i zalijevala gomilom sokova.
Dok smo se odmarali negdje na polovini puta opet smo pili sokove. Samo smo pili sokove. Pivo nam nije dala učiteljica, a rakiju je uzeo šofer koji je alergičan na nju. Nos mu je dobio purpurno crvenu boju sa modrim žilicama i samo je autobusom išao lijevo desno.
Pili smo sokove. Bilo je i Traubisode. Jedini sok od grožđa koji sam volio. Imao je i on one mjehuriće što pršću u nos.
Voljeli smo svi sokove koji pršću u nos.

Nedjelja u Zagrebu bila je ista kao i nedjelja u Čajniču, Busovači, Novom Gradu ili bilo gdje drugdje. Bezvezna i prazna. A kako i ne bi bila kad smo već oko devet sati bili pred HNK.

Dan prije na TV-u marke Gorenje ekran 55 na prvom i jedinom kanalu za koji je moj televizor znao reklamirao se film. I to kakav film. Top Gun.

Ljubav prema baletu kao umjetnosti bila mi je strana. Više sam volio filmsku umjetnost i fudbal mada je i tamo bilo „balerina“.
Mir i tišina kao da su umrtvili sva naša čula. Dobrih sat vremena pokušavao sam da shvatim šta Žizela u stvari hoće. Skakuće čas na jednoj, čas na drugoj nozi, pa čas skakuće i bez nogu, a onaj njen se samo nešto prenemaže oko nje. Te joj priđe, pa pobjegne. Te je podigne u zrak podviri se pod nju pa je spusti, a ona oko njega , pa se okrene obori glavu kao da će zaplakati, pogleda njega u helankama pa se čisto zarumeni.
Nastavnice su prijeteći gledali u nas dok smo jeli sendviče i pili sokove. Da opet smo pili sokove Dvojni Ce.

Nastavnica Nerka nervozna kao Nervozni poštar koji ne zvoni već lupa na vratima umalo da nije dobila fras kad je Tiho učinio pokret kao da će da pukne sa tetrapakom od soka.
Tiho je ostao tiho kao što mu i ime kaže.
Onda su neki i prdjeli. Nije se čulo, ali efekat je bio djelotvoran.
Sve u svemu interesantna priredba.

Unuka lokalnog sveštenika malo malo pljeskala je sitnim bijelim ručicama. Ni mi nismo zaostajali. Siguran sam da Žizela takve ovacije nije doživjela u svojoj karijeri kao kad je završen 1 čin.
„Idemo u bioskop.“-nas šestorica se učas složismo.

Za par trenutaka pronašli smo panoe sa informacijama o kino predstavama.
„Top Gun. Jurišićeva 12.“-pronašli smo ono što nas je interesovalo.
Ustvari mislili smo da smo pronašli.
„Gospodine, znate li gdje je Jurišićeva?“-upitasmo jednog četrdesetogodišnjaka zalizanog i uštogljenog.
„Ja znam. Znate li Vi.“-prijatno se nasmiješi i nastavi dalje put.
Zagrebačka škola lijepog ponašanja  nije iznevjerila opet.

Nedjeljom gotovo ništa da nije radilo. Nabasali smo na bioskop. Stigli smo na sam početak predstave.
Tom Cruise, Kelly McGillis, Val Kilmer. Ja, Kreja, Zlajo, Tiho, Mića i Smajo.

Nakon izlaska iz bioskopa suočili smo se sa jednom realnošću.
Sjajno ukrašeni izlozi, čisti i uredni parkovi, tramvaji koji nikad ne kasne, niti djevojke sa trajnim frizurama nisu umanjili našu potrebu za onim praiskonskim ljudskim potrebama.
Nama nije trebalo Bijelo Dugme, niti Kičma je kičme disciplina.

Hitno nam je trebao WC. Uzalud smo tražili. Njega nije bilo. Nije bilo ni ulja, kafe ni deterdženta tih dana, ali nama je očajnički trebao WC.
Na Trgu Republike javni WC. Kao da smo otkrili Atlantidu, ali umjesto da je ljubimo mi bismo je najbrže što možemo zapišali i ono drugo.
Trčali smo preko trga kao da smo kasnili na voz ili tramvaj.
„Mala nužda jedan, a velika dva“-zvučalo je poznato.
Rasporedili smo se po kabinama i pisoarima zavisno od potrebe.
„Joj prljavi Bosanci. Kakvi ste vi pajceki.“-baba sera je prijeteći siktala.
Najduže je ostao Tiho.
Čekali smo ga napolju.
„Joj rahatluka za dva dinara. Umjetnost je tek nadgradnja.“-Tiho je razvalio usta od uha do uha.

„Jedinstveni osjećaj“-dodade Smajo.
„Koka –kola“-uzviknuh sjetivši se reklame.
„Valjala bi sad jedna.“-Smajo još dodade.
Stigli smo na sam kraj baleta. Žizela je još uvijek skakutala. Nastavnice su prevrtale očima.
Bili smo prva ekipa koja je pogledala Top Gun u našem gradu. Bili smo face. Isto ono kao kad naši košarkaši donesu zlato, rode djecu a rodbina donese milošte.
Neponovljiv osjećaj. Rahatluk.

Žizeli je to bila tek samo jedna obaveza u nedjelju. Nama je to bile više. Više čak i od brda čokolade.
Dok smo autobusima jurili kući, još jedna velika lekcija iz kulture bila je iza nas. Previše za jedan dan.

Pozdravlja Vas mandrak72, ovlašteni distributer baletanki i rahat lokuma za zemlje Magreba.
Hit Counter
Free Web Counter