Bila je nedjelja. Pa šta bila je i subota pa nikome ništa. Autobusom Korozijaprevoza hitali smo u beli Zagreb grad.

Žizela je znala da dolazimo pa je malo poranila. Nastavila je kafu, svezala maramu oko glave. Nije joj mnogo pomogao Andol pa je kukala.
„Vrag ga jebal. Pa gdje se zgubil Aspirinček. Ne bu to tak išel moj Jurice. Nigda.“-neuspješno je tražila prašak za protiv glave.
Našla je prašak protiv temperature, prašak za veš i prašak protiv mrava i ostalih sitnih nametnika. Protiv glave nije našla ništa. Za glavu je pronašla kapu i šešir. Ali to joj nije bilo potrebno pa se okanila ćorava posla.
„Jurek koji si ti bedak. Zgubidan.“-okomila se na muža koji je eto imao isto ime kao Jure Franko, ali nije taj znao sa skijama,  a Olimpijske igre u Sarajevu nije niti gledao. Više je volio kartati Belu. Nije znao ni sa praškovima za glavu.
Žizela je bila nervozna. Ne stoga što je Nervozni Poštar izdao svoj album „Vazda gazda“ sa hitovima Cirkus Kolorado te Nova  godina kuca na vratima koji su da napomenem zauzimali prvo mjesto na Top listi Sarajevskog Vena već zbog rada nedjeljom.
„Ti bokca. Pa koji to bedaci radeju nedjeljom. Mi Jura. Mi kojima daske život znače.“-dramila je po kući jedna od prvakinja HNK u Zagrebu.

Gomila korozije i autobus zaljubljenika u sve samo ne u balet prežderavala se sendvičima i zalijevala gomilom sokova.
Dok smo se odmarali negdje na polovini puta opet smo pili sokove. Samo smo pili sokove. Pivo nam nije dala učiteljica, a rakiju je uzeo šofer koji je alergičan na nju. Nos mu je dobio purpurno crvenu boju sa modrim žilicama i samo je autobusom išao lijevo desno.
Pili smo sokove. Bilo je i Traubisode. Jedini sok od grožđa koji sam volio. Imao je i on one mjehuriće što pršću u nos.
Voljeli smo svi sokove koji pršću u nos.

Nedjelja u Zagrebu bila je ista kao i nedjelja u Čajniču, Busovači, Novom Gradu ili bilo gdje drugdje. Bezvezna i prazna. A kako i ne bi bila kad smo već oko devet sati bili pred HNK.

Dan prije na TV-u marke Gorenje ekran 55 na prvom i jedinom kanalu za koji je moj televizor znao reklamirao se film. I to kakav film. Top Gun.

Ljubav prema baletu kao umjetnosti bila mi je strana. Više sam volio filmsku umjetnost i fudbal mada je i tamo bilo „balerina“.
Mir i tišina kao da su umrtvili sva naša čula. Dobrih sat vremena pokušavao sam da shvatim šta Žizela u stvari hoće. Skakuće čas na jednoj, čas na drugoj nozi, pa čas skakuće i bez nogu, a onaj njen se samo nešto prenemaže oko nje. Te joj priđe, pa pobjegne. Te je podigne u zrak podviri se pod nju pa je spusti, a ona oko njega , pa se okrene obori glavu kao da će zaplakati, pogleda njega u helankama pa se čisto zarumeni.
Nastavnice su prijeteći gledali u nas dok smo jeli sendviče i pili sokove. Da opet smo pili sokove Dvojni Ce.

Nastavnica Nerka nervozna kao Nervozni poštar koji ne zvoni već lupa na vratima umalo da nije dobila fras kad je Tiho učinio pokret kao da će da pukne sa tetrapakom od soka.
Tiho je ostao tiho kao što mu i ime kaže.
Onda su neki i prdjeli. Nije se čulo, ali efekat je bio djelotvoran.
Sve u svemu interesantna priredba.

Unuka lokalnog sveštenika malo malo pljeskala je sitnim bijelim ručicama. Ni mi nismo zaostajali. Siguran sam da Žizela takve ovacije nije doživjela u svojoj karijeri kao kad je završen 1 čin.
„Idemo u bioskop.“-nas šestorica se učas složismo.

Za par trenutaka pronašli smo panoe sa informacijama o kino predstavama.
„Top Gun. Jurišićeva 12.“-pronašli smo ono što nas je interesovalo.
Ustvari mislili smo da smo pronašli.
„Gospodine, znate li gdje je Jurišićeva?“-upitasmo jednog četrdesetogodišnjaka zalizanog i uštogljenog.
„Ja znam. Znate li Vi.“-prijatno se nasmiješi i nastavi dalje put.
Zagrebačka škola lijepog ponašanja  nije iznevjerila opet.

Nedjeljom gotovo ništa da nije radilo. Nabasali smo na bioskop. Stigli smo na sam početak predstave.
Tom Cruise, Kelly McGillis, Val Kilmer. Ja, Kreja, Zlajo, Tiho, Mića i Smajo.

Nakon izlaska iz bioskopa suočili smo se sa jednom realnošću.
Sjajno ukrašeni izlozi, čisti i uredni parkovi, tramvaji koji nikad ne kasne, niti djevojke sa trajnim frizurama nisu umanjili našu potrebu za onim praiskonskim ljudskim potrebama.
Nama nije trebalo Bijelo Dugme, niti Kičma je kičme disciplina.

Hitno nam je trebao WC. Uzalud smo tražili. Njega nije bilo. Nije bilo ni ulja, kafe ni deterdženta tih dana, ali nama je očajnički trebao WC.
Na Trgu Republike javni WC. Kao da smo otkrili Atlantidu, ali umjesto da je ljubimo mi bismo je najbrže što možemo zapišali i ono drugo.
Trčali smo preko trga kao da smo kasnili na voz ili tramvaj.
„Mala nužda jedan, a velika dva“-zvučalo je poznato.
Rasporedili smo se po kabinama i pisoarima zavisno od potrebe.
„Joj prljavi Bosanci. Kakvi ste vi pajceki.“-baba sera je prijeteći siktala.
Najduže je ostao Tiho.
Čekali smo ga napolju.
„Joj rahatluka za dva dinara. Umjetnost je tek nadgradnja.“-Tiho je razvalio usta od uha do uha.

„Jedinstveni osjećaj“-dodade Smajo.
„Koka –kola“-uzviknuh sjetivši se reklame.
„Valjala bi sad jedna.“-Smajo još dodade.
Stigli smo na sam kraj baleta. Žizela je još uvijek skakutala. Nastavnice su prevrtale očima.
Bili smo prva ekipa koja je pogledala Top Gun u našem gradu. Bili smo face. Isto ono kao kad naši košarkaši donesu zlato, rode djecu a rodbina donese milošte.
Neponovljiv osjećaj. Rahatluk.

Žizeli je to bila tek samo jedna obaveza u nedjelju. Nama je to bile više. Više čak i od brda čokolade.
Dok smo autobusima jurili kući, još jedna velika lekcija iz kulture bila je iza nas. Previše za jedan dan.

Pozdravlja Vas mandrak72, ovlašteni distributer baletanki i rahat lokuma za zemlje Magreba.