Oduvijek sam mislio da svijet ovaj ne stari. Da smo mi ti koji starimo nastojeći da uradimo nešto što će ostati iza nas.
Neko zida kuće od cigle il kamena ubijeđen da će da traju.

Zalud sva ona veselja, vatre naložene u peći i miris pečena hljeba.
Možda je sumorno reći sve ovo na početku, ali tako sam vidio jednu Japansku ružu nedavno.

Esadovica je bilo sve što znam o njoj. Nikad nisam saznao dalje od toga.

Njihova uvijek besprekorno bijela i čista kuća bila je od onih koje upadaju u oči zbog  raznolikosti i raznobojnosti cvijeća. Vrijedni Esad i njegova supruga Esadovica nastojali su svaki slobodan trenutak iskoristiti za još jedan novi cvijet, ružu. Jedan novi kalem.
Naravno kakvi bi to bili domaćini da u bašti nisu imali gredicu luka, krompira, mahuna(boranije), mrkve. Sve uredno i kao nacrtano. Pored gredice (leje) zaboden štap u zemlju i na njemu okačena kartica od sjemenki posijanih.
Esadovica je voljela i heklanje. Na putu od kuće do trgovine heklala je. Uvijek je heklala.
Često sam je viđao kako sjedi ispred kuće i hekla.

Nedjeljom ujutru na prozore svoje kuće iznijela bi posteljinu da se izrači, a nakon nje iznosila bi gomilu heklanja. Uštirkanog bijele i bež boje.

A Esada se nekako najbolje sjećam dok je štijao baštu. Obuo bi čizme sa zelenom trakom sa zadnje strane. Otkopčao bi još jedno dugme na kao snijeg bijeloj košulji. Bila je bijela kao i kuća. Kao prvi snijeg.
Uvijek vedar i nasmijan Esad je otišao sa ovog svijeta.

Ostala je Esadovica. Rastao je i korov. Nije bilo njegove bijele košulje, ni njegovih mršavih ramena.
Esadovica je i dalje heklala.

Došla je i zima. Nisam je dalje viđao. Tek slabašan dim izlazio je iz kuće u okovano ledom zimsko jutro.
Došlo je i proljeće. Pripremao sam radove za rekonstrukciju niskonaponske mreže u svojoj ulici. Birao sam novu trasu za el.mrežu. Mreža sa betonskim stubovima i samonosivim kablovskim snopom. Birajući mjesta za nove stubove došao sam do kuće Esadovice.

„Ko je ?“-iz kuće je dopirao slabašan stariji glas.
„Mandrak72. Iz Elektrodistribucije“-rekoh.
„Mandrak72 ti li si. Momenat sačekaj.“-slabašni glas me je prepoznao.

Otvorila je vrata. Bila je mnogo islabjela i iskopnila. Gledala je u mom pravcu ne ostavivši dojam da me vidi.

„Evo dokoni smo da radimo rekonstrukciju mreže, pa evo došli smo do Vaše kuće, pa rekoh red je da pitam gdje bi Vam stub najmanje smetao.“-pojašnjavao sam joj svoj dolazak na vrata.
„E moj sine. Svjetlo je ono što treba svima pa i meni. Ti znaš kako je najbolje, tako i radi. Biće mreža i poslije nas, samo nek nije na sred kapije. Ti ćeš znati da je tako najbolje.“ Samo Vi radite svoj posao.“-reče mi.
„Hvala na razumijevanju. Ne bude to svaki put tako. Teško je sa narodom.“-zahvalih se i nastavih dalje sa poslom.

Birao sam mjesto za stub. Nekako najbolje mjesto za stub bio je pored ograde na mjestu gdje je bila neka ruža, žbun ili trn. Nisam poznavao najbolje šta bi to moglo biti.
Poznavajući Esada i Esadovicu siguran sam da je postojao razlog da se ta biljka nađe baš na tom mjestu.
Malim korekcijama na mreži uspio sam da izbjegnem locirano mjesto za stub. Pomjerio sam ga nekako u među. Nikome na štetu.

Posao je uveliko odmicao. Kopali su se temelji za armirano betonske stubove, dovozili stubovi i počelo sa njihovim dizanjem. Sve je teklo po planu.
Nakon par dana vraćajući se sa posla kući obratih pažnju na žbun. Nije ga bilo. Umjesto njega nalazio se ogroman buket rascvjetale japanske ruže. Sitni cvjetići kao da su se zahvaljivali na životu. Esadovici i ovaj put meni.

„Esadovica.“-ponovih u sebi.
„Čitav svoj život živim u istoj ulici i nikada nisam saznao njeno ime.“-zamislio sam se dok sam krupnim koracima grabio kući.

Japanska ruža. Pamtiću je tako. Bijelu kuću zaraslu korov i slijepu staricu koju zazivasmo Esadovica.
Japanska ruža nastavlja svoj život. Težak i usamljen.

Pozdravlja Vas mandrak72, ne prođe dan da ne pogledam na žbun ma kako se zvao. "Svjetlo" je svima nama potrebno.