Stara Hercegovina me je dočekala s oprezom starog nevjernika. Čučala je na kamenu srasla sa njegovim korijenom koji nije mogao pružiti žile u zemlji koje nema te se nastani u duši Hercegovačkoj.

„Dobar ti  dan Hercegovino.“-osmijeh nisam krio.
„Svako ti dobro neznanče.“-oprezni glas ispunjen epskom melodičnošću škrto odgovori.

„Mandrak72. Kako se živi dobri moji ljudi?“-predstavih se i upitah.
„Eto živi se.“-odgovori.
„Vidim pripeklo bogami sa svih strana.“-zaključih.
„Pripeklo bogami.“-odgovori.

Pogledom sam kružio po ogoljenim i kamenom obloženim ramenima.
„Mora da je mnogo teško na kamenu sunce čekati.“-rekoh.
„A ti onda za kamen.“-odgovori.
Pogledah u dva oka jezerom plavim osnovana.

„Kako za vodu ljeti kad kiše nema?“-opet upitah.
„Što pretekne od zime za ljeto se nađe.“-opet mi odgovori.

Pogledah na ispucale i kao kora hrapave dlanove. Bili su stisnuti dok su pridržavali štap kao dukat žut i uglačan ispod kojeg je siktala guja ljuta.
Odskočih korak unazad.

„Ne bježi mandrače72.“-pokudi me starina a glas kao vjetar što zviždi međ rijetkim žbunjem polusuvim i zanovijeti.
„A gdje ću pred guju.“-gotovo zavapih.
„A ti pored nje i šnjom zlu ne trebalo.“-škrti odgovori oštri kao ivice iskrzanog kamena prosto su sjekli moju radoznalost.

Nisam skidao pogled s kao snijeg bijelih kosa rasutih po leđima raspletenim iz pletenica iz kojih je škrto kapalo mlijeko iz kamena.
„Nije vam priroda mnogo podarila zemlje i blagodeti. Mislim nešto“-rekoh ni sam siguran u svoje stavove.
„Kad je mjera stvarna potreba onda i za gosta namjernika pretekne.“-ispruži mi ruku široku ko polje, plodnu  ravnicu zelenu.

Nemadoh kud te uputih se korakom nesigurnim. Vremešna starina lagano je korakom lomila goru. Sagnu se pored kamena i dlanom zahvati tek rosu zaostalu koja je srebrila na zanovijeti što se u malim grumenčićima opirala vjetru i suncu, kiši i suši.
„Osvježi se. Samo što nismo stigli.“-mahnu rukom, a vjetar hladan kao zdenac ispuni mi košulju te mi dugmad zaledi.
Uvukoh se u kožun od ovčije vune kad izbišmo pred dvore od kamena.

„Kako sunce uđe kroz prozor malen.“-nisam prestajao sa zapitkivanjem gorštaka koji se kao dim provuče kroz mala vrata i  nestade iza vrata koja zapamtiše mnoge bune i prosvjetitelje.
„A ja ti provirim kroz njega pa ukupim sunca za dvije zimske zore.“-miris svježeg sira prostruji za sobom u kompoziciji teško vukući nešto suvine i mješinu crnog oporog vina.


Trenutak kasnije „mučenica iz kamena cijeđena od sunca slađena“ sjurila se niz glasnice.

„Nijesi na nozi jednoj doskakutao mandrače72“-druga je već na autoputu desetračkom gudala na guslama javorovim.
„Nisam ni planirao na sve četvere otići“-kao tamjan kad sobu ispuni, ispuni me jednostavan razmještaj potreba i razloga.

„Nisi poželio nekad da pođeš gdje je sve mnogo šire i izdašnije.“-sad sam bio siguran da od ovog nije moglo više.
„Pošao bih ja ali sunce ne bi šćelo. Vrelo se ne može prenijeti, a vjera se ne može s gujom ostaviti. Kud ću sam u svijet nepoznat. Kamo dalje kad mi ovdje svega pretiče.“-reče.
„Gora se pomjeriti ne može. Ne može se vjera pokoriti, niti gladna duša zavarati.“-dugo sam gledao Staru Hercegovinu opasanu viteškim tvrđavama od vjere i teškim oklopom od plavog neba i sunca sjajna.

Hercegovačka Gračanica najsjanija medalja upornosti čovjeka i kamena da ostanu skupa trajno je sklopila savez.

Još dugo sam osjećao pogled na leđima dok sam jezdio prema kući. Stara Hercegovina upravo je baš to htjela.

Pozdravlja Vas mandrak72, neizdašni dopisnik bogate Hercegovine.