[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 10 Oktobar, 2013 19:26
„Život je čudo.“

Probudio sam se sa groznicom koja se vraćala u nepravilnim razmacima. Ne mogu da budem siguran, ali mislim da sam i buncao te večeri nakon čega bih se budio obliven znojem.

Nije to bila ona prijatna putna groznica, mada je put stajao ispred mene.

 

Sitan snijeg nošen vijavicom zavlačio mi se ispod šilta na kapi i ma koliko zatvarao oči pred njim osjećao sam njegove dodire koji su me blago peckali. Groznica je opet jenjala dok sam povijen grabio ka autobuskoj stanici. Izdaleka primjetih komešanja tjelesa koja sam nazirao kroz gusti paravan snježne vijavice.

 

„Evo i Plavog“, prepoznadoh glas saborca iz rova, „što si se skupio, mora da je legla pita na leđa“.

„Eh, lako je meni za pitu. Nego natovarih groznicu pa se nosamo ja i ona. Čas ja nadjačam, očas posla eto ti nje. Ne htjede ostati kući kraj peći, nego okačila se na mene k´o kaput na čiviluk, nit´ šta traži nit´ pita. Smišlja baba čangrizava kako da mi dohaka.“

„E da ovo hoće stati pa da se sit naspavam“, dodade Mlađo vječito željan sna.

 

Nije dugo potrajalo. Mlađo je do mene u autobusu spavao zabačene glave i otvorenih usta. Često sam se znao zapitati kako ljudi uspijevaju zaspati u autobusu. Premda sam dobar dio života proveo putujući autobusom zaista nisam pronalazio način nikako da zaspem i prekratim mučno putovanje.

Često sam sumnjao u takvu vrstu sna. Više je to bila patnja koju i sam iskusih na dugim putovanjima autobusom.

Skupih se u klupko. Groznica je opet davala do znanja da je sa mnom. Još se više zgurih i uvukoh u bundu koja je trebala da me zaštiti od zime oko mene. Međutim bila je gotovo neupotrebljiva za zimu u meni.

Bila je to moja treća ratna zima. Život me je po drugi put vraćao dolinom Vrbasa na kraj svijeta. Srbobran je bio ratno ime varošice koja je do nesretnog rata nosila ime Donji Vakuf. Stiješnjena kao i sami ljudi između strmih brda, ta mršava i duguljasta varoš djelovala je još tužnije te godine.

Spletom čudnih okolnosti obrela se u rukama srpske vojske. Po priči mještana presudna je bila noć kada je dolinom odjeknula eksplozija koja je u vazduh podigla most. Prije same eksplozije Srbi su se spremali da napuste grad u kome su postali višak. Pripadnici muslimanske vojske srušili su most, ali zbog straha da bi mogla uslijediti odmazda vojske pod okriljem noći najbrojniji narod bez riječi je napustio Donji Vakuf. Iznenađenim Srbima nije preostalo ništa drugo da ostanu kod svojih kuća i ponovo raspakuju ono svoje sirotinje za puta.

 

Vratih joj se nakon dvije godine. U istoj uniformi, drugoj jedinici. Ništa se nije bilo promijenilo.

Dok sam prebirao sjećanja iz prvog susreta groznica je neumoljivo tražila svoje. Povremeno sam padao u vatru. Snažni talasi mučnine, očas bi nestajali pred naletima hladnoće od koje sam se treperio kao list na brezi, lica bijela i ukočena. Boljela me je svaka kost, a uniforma je poput grubog sukna škripala na meni stvarajući u meni strah od bilo kakvog pokreta. Imao sam ludu želju da ustanem i da legnem na pod autobusa i da svim onima koji su stajali jer nije bilo dovoljno sjedećih mjesta da dam da me izgaze i na silu istjeraju tu bestidnicu u tijelu srpskog vojnika.

Zamišljao sam taj čin kako jedna po jedna vojnička čizma staju na mene i istiskuju iz mene neželjenu saputnicu kao kaladont iz tube. Stiskao sam zube, baš kao i pred polazak dok sam hrabrio roditelje i sestru da je sve u redu.

 

„Biće sve u redu. Dobro mi je.“

„Trebao si poći doktoru, bolovanje da uzmeš“, majka je bila uporna.

„Neka, brzo će to. Ionako bi to pogrešno razumjeli.“

 

Mučna vožnja se približavala kraju. Nekako sam očekivao da će hladni vazduh da odnese moju muku koja će pokleknuti pred usponom na Poganu ravan. Vrlo brzo se optimizam bez pokrića povukao pred novim naletima groznice koji su još snažnije nadirali na moje iscrpljene odbrambene mehanizme. Nakon što sam istrošio sav optimizam, korak je postajao sve teži i kraći. Uspon je bivao sve teži. Stiskao sam zube, dok su čizme tonule u prhki snijeg koji je dosezao do koljena. Brzo sam gubio snagu. Pored mene su promicali ostali saborci.

 

„Ide li Plavi?“

„Ide, ide“, lagao sam.

„Možeš li Plavi?“

„Mogu, mogu, samo vi idite. Stignem ja vas.“

 

Posrtao sam. Sve teže sam pratio korak za četom koja je grabila u sumrak. Te pognute sjenke bivale su sve tamnije i manje, sve dok se nisu izgubile vijugavom prtinom koja se gubila u šumi ispred mene.

Kada sam bio siguran da me niko ne gleda, klonuh koljenima u snijeg. Nekoliko trenutaka sam klečao u snijegu dok nisam osjetio kako hladnoća grize koljena kroz sivomaslinastu uniformu. Osjetih olakšanje. Umor je klizio niz moja pleća. Puška koja je skliznula sa ramena u snijeg kao da me prenu.

 

„Moram dalje“, rekoh sebi.

 

Topla zemunica u mislima bila je daleko. Gotovo sam u nosnicama mogao osjetiti miris brezove kore koja veselo pucketa u bijesnom plesu. Vjetar kao da mi je donosio žamor saboraca dok prepričavaju događaje koje će još po stotinu puta ispričati do slijedeće smjene. Uprkos tome pričaće se iznova i opet. Smijeh kao da je rezao noć koja se četvoronoške pela iz kotline koja je uz svijeće odahnula.

 

„Došli nama Krajišnici. Hvala ti Bože“.

 

Ponovo sam stajao na nogama. Skupljao sam snagu da krenem.

 

„Samo još tren. Evo sad ću.“

 

Zakoračih.

Prvi korak. Drugi.

Treći.

Teško je.

Sve je teže.

Zastajem opet. Osvrćem se.

U godinama kada sam gutao stripove i avanturističke romane nisam ni slutio, sanjao ništa slično. Bio sam na licu mjesta.

Sam.

Protiv mene sve.

Groznica. Zima. Snijeg. Uspon. Mrak.

Umor je sa mnom. Kaže neće me napustiti.

 

Zakoračih spreman da se borim. Respektivna snaga nasuprot mene borila se svim sredstvima, ne prezajući ni od podvale.

 

„Ja sam ti najbliža, gotovo da sam ti“, snishodljiva groznica se motala oko mene, zavijala, obmotavala oko struka, nogu, saplitala, „hajde prepusti se. Nema smisla to što pokušavaš.“

 

Nisam želio s njom pregovarati. Bila je uporna i neumorna. Odlučio sam da je porazim svojom pobjedom. Iznova pružih korak koji je bio sve ne samo lak.

Umor. Moj jedini pratilac objesio se o ramena, nogama dugačkim klizao kroz snijeg. Osvrtao sam se iza sebe. Nepravilni tragovi stopala koji su se vukli kroz snijeg ostavljali su nerazumljiva trag. Ispred mene snijeg je već zatrpavao stazu koju su moji saborci proprtili za mene.

 

„Oni te nisu čekali. Ja te i dalje čekam“, zima je trljala svoje blijede dlanove.

„Počekaćeš, načekaćeš se“, jedva da sam osjećao utrnule udove.

„Ko čeka dočeka“, dodade zima.

 

Još jednom umor dade do znanja da je uz mene.

 

„Na mene možeš računati“, reče.

 

Ponovo zakoračih. Napravih nekoliko nesigurnih koraka. Umor je davao sve od sebe. Posrnuh još jednom. Nisam se zaustavio na koljenima. Licem poljubih snijeg. Nisam osjećao njegovu hladnoću. Imao sam osjećaj da me grije. Ipak podigoh glavu. Sve oko mene je bilo bijelo. Snijeg je u potpunosti zasuo tragove. Tek ponegdje su se još mogli primjetiti tragovi prtine.

 

„Moram dalje“, ali nisam imao snage da ustanem.

 

Krenuo sam da pužem. Teškom mukom sam se pomjerio tek par metara. Po bradi i brkovima sam osjetio kako se stvaraju ledenice. Opet sam legao na bok. Nisam još jednom želio da poljubim snijeg. Osvrnuh se iza sebe. Osim mraka koji me je opkolio i tek metar dva traga iza mene nije bilo ničega. Očima sam nastojao da providim kroz noć Nije išlo. Gledao sam u svoj puzajući trag koji se smanjivao sve dok nije došao do mojih za broj većih čizama.

Snijeg nije ništa govorio. Radio je svoj posao. Brzo je zametao moje tragove kao da želi da me skrije i sakrije samo za sebe.

 

Oslonih se na pušku te ponovo kleknuh na koljena. Nekoliko trenutaka sam tako osluškivao snijeg kako šapće. Gotovo bez daha slušao sam uzajamni šapat snijega i šume koja se stopila sa mrakom.

Sve manje sam osjećao zimu i strah. Postajalo mi je svejedno.

Čak je i moj saborac zaboravio na mene.

Ikoristih trenutak njegove nepažnje i poslednjim naporom ustadoh.

Ispred mene je bio uspon. Iza njega ravan.

Pogana ravan.

 

„Šta može biti razlog da nešto što slijedi iza uspona dobije pridjev „pogana““, zapitah se.

„Imam jedinstvenu priliku da saznam, nipošto je neću propustiti“, čvrsto odlučih da u svom poslednjem pokušaju savladam uspon.

 

Ustajao sam i posrtao. Nekoliko puta skliznuh po par metara koji su za mene bili veliki. Teškosam disao. Zavijanje vukova opasno je opominjalo. Stišavao sam svoj umorni dah, ali se činilo da sam sve drugo uspio osim toga.

Nisam disao.

Nisam vidio.

Osim sebe ništa nisam čuo.

Osim sebe i vukova.

U borbi sa samim sobom i tišinom dokopah se cilja.

Uspon je bio iza mene.

Ponovo posrnuh. Ovaj put to je bilo od sreće. Poželjeh da vrisnem, mrak da rastjeram.

Ispred mene ravan. Pogana.

Pričalo se da su na njoj smetovi znali biti i po nekoliko metara. Protiv toga nisam mogao ništa. Ponovo sam zakoračio i osvajao metar po metar. Nisam se više osvrtao. Nije me imala zima za sebe. Groznicu ostavih negdje u prtini, snijegu na društvu.

Ispred mene spazih slabu svjetlost. Gotovo tačakastu, krhku. Snažno zakoračih u nevjerici. Uplaših se da bi je snježna vijavica mogla ugasiti, od mene daleko odnijeti. Povremeno bi nestajala, ali onda bi se ponovo pojavljivala. Svaki put sve snažnija i jača. Svaki moj korak kao da joj je davao dodatnu snagu, vjetar u jedra.

Odjednom se svijetla tačka iskrivi. Kao da se uspravi, istanji kao pred gašenje, a onda ponovo raširi i još jače bljesnu.

 

„Plavi, već smo se spremili da te tražimo“, dobro poznat glas me obradovao sa vrata zemunice.

„Nema potrebe, našao bih ja vas“, osjetih olakšanje.

 

Taj plamičak još dugo mi je titrao pred očima te noći dok sam zatvorenih očiju tražio svoj snijegom izmučeni trag i u njemu sve poražene. Taj mali damar, nejak, titrav. Gotovo iskričav još jednom je prozvao čudo.

 

„Život je čudo“, ostade zabilježeno i smiješkom potvrđeno.
[ Aforizmi ] 07 Oktobar, 2013 18:46

Predstavljam Vam sjajne aforizme naše Danice Dace Mašić aforističarke i jedne sjajne osobe. Uživajte u britkim prikazima naše surove stvarnosti.

 

[ Priče inspirisane poslom ] 01 Oktobar, 2013 16:25

Haški optuženik i lider SRS Vojislav Šešelj, danas je na neodređeno vrijeme odložio izricanje presude Haškom tribunalu koja je trebalo da bude izrečena do 30.oktobra.

Vojislav Šeselj

„Usvajanjem zahtjeva za izuzeće sudije Frederika Harhofa, Haški tribunal pokušava da kupi vrijeme do konačnog izricanja presude“, izjavio je Vojislav Šešelj.

Prvooptuženi ujedno i predsjedavajući sudija Žan Klod Antoneti negirao je izuzeće sudije Frederika Harhofa taktičkim potezom, kako bi dobio vremena dok se na upražnjeno mjesto ne imenuje novi sudija koji bi morao da se upozna sa predmetom, pa da se onda suđenje ponovi te tako odloži izricanje presude pred međunarodnim sudom pravde.

„Razvoj situacije nedvosmisleno pokazuje želju Haškog optuženika Vojislava Šešelja da Haški tribunal doživotno kazni svojim statusom optuženika, što bi kako on smatra bila adekvatna kazna za sve dosad počinjene zločine Haškog tribunala nad međunarodnim pravom“, izjavio je advokat Branislav Tapušković za Balkan Tajms.

Simpatizeri SRS i svih njenih struja i frakcija smatraju da bi takva kazna bila primjerena svim zločinima Haškog tribunala nad međunarodnim pravom i da će stati iza presude Vojislava Šešelja.

                                                                                                                            Zoran Plavšić

I još mnogo ekskluzivnih vijesti na portalu Balkan Tajms

http://balkantajms.com/vojislav-seselj-odlozio-izricanje-presude-haskom-tribunalu-zbog-zlocina-nad-medunarodnim-pravom/

Hit Counter
Free Web Counter