[ Priče iz Desetog sela ] 29 Januar, 2011 23:23
Mnogo je stepenika minulo. Još uvijek pamtim dobar dio njih. Neke više, neke manje.
Uvijek sam volio onaj prvi korak kojim bih započinjao svaki uspon, svaki silazak.
Hrabro bih zakoračio, nagnuo malo tijelo naprijed i prvih par stepenika gotovo preskočio u kratkim skokovima. Zaustavio bih se na vrhu stepenica. Udahnuo duboko, dlanovima se podbočio na koljena i osvrnuo se niz stepenice ako je to bio uspon.
A one kao domine porušene nekim čudnim redom, poražene.

Odlazio bih dalje i dalje.
Vraćao se iznova i penjao i spuštao.
Neki put opet pamtio, neki put baš i ne.

Ali imaju jedne stepenice koje nosim baš tu.
Tu ispod džepića na lijevoj strani košulje, tu gdje ni jedan sapun ne dopire.
Ima jedna kuća, tamo. I danas znam gdje je, a opet nisam siguran dal me čeka. Znaju te stepenice sigurno za mene. Još uvijek pamtim kad sam zadnji put bio. Sve je bilo drugačije. Obraslo dvorište bez i jednog traga osim onog mog kojim pogazih korov sve do prvog stepenika.

Nije bilo skemlije. Male drvene klupice izlizane površine na kojoj sam provodio mnogo vremena izjutra rano dok su se prvi jutarnji mirisi sela miješali sa mirisom štale, rose i svježine podgrmeča. Nije bilo ni svitaca koji bi kao hor publike u transu na koncertu Bijelog Dugmeta palili treperave jeftine upaljače. Svih onih boja niti mirisa noći koja je dolazila.

Tri stepenika i podest.
Jedan. Dva.
Tri.
Nisam trčao. Niti se sagnuo.
Nisam se osvrnuo. Znao sam šta je iza leđa.

Korov kao okupator zarobio je svu onu nestašnu vrisku. Nema ni Zeće niti Žućka. Starih mudrih seoskih mačora. Vjerujem da ni oni niu nikad pomislili da bi ovako bilo.
Nije ni Mikija. Vazda lijenog i na trku nespremnog seoskog psa koji je iznad svega volio svoj mir ispod ambara u kojem više nema žita. Odavno.
Iscurilo.

Poput meni dragih ljudi koji nestaše jedno za drugim u godinama koje su nekim pojeli nesiti i nezajažljivi.
„Kad bih mogao. Na tren bar. Ma ne.“-kolebao sam se da iskažem što nekoć jesam.
Vrata bijahu odavno zaključana.
Zelena fasada.
Vrata metalna, ulazna.
Razbijeno staklo.
Svejedno niko i onako ne misli ući.
Najzad nemoćan pred vratima se okrenuh.

Spustih se leđima oslonjen na vrata koja nekoć bijahu otvorena po vascijeli bogovetni dan, za sve osim za kokoši koje su znale da unerede stepenište.
Jutros nisu. I neće.
Oslonjen leđima na vrata sjedoh na beton.
Nikog da kaže.“Dijete, nemoj golom guzicom na beton.“
Nikog da izbije pored pojate. Ni nje nema.
Kako da izbije?

Ni kruške stare koja nam je dozirala slatke plodove dok smo bosonogi ranim jutrom hitali pod njene skute. A da je i ima pod njom gužve ne bi bilo.
Sa ovih stepenica koje još uvijek držim tu ispod džepića otišli su iako su stepenice izgrađene da traju mnogo duže.

Desno. Nema dima iz sušane.
„Nema me. Čak i ne slutim nebo.“
Ni već odavno suha grana jabuke sa koje uzbrah sve one jabuke što sam u njedra trpao i neoguljene i neoprane jeo što ležala je na urušenom krovištu svinjca iz koje ne vire halapljive klempave utičnice dok kusaju napoj i splačine nisu zasmetale ni zaboljele. Jer naprosto tako biva.

A lijevo.
Velika kolnica. Nema ni velikog crvenog traktora. Kosilice nema.
Tek za gredama zakačena klupa drvena seoska na kojoj drijemah gledajući „Kozaru“ za Dan republike. I svi ostali ukućani.
„Ne ponovilo se nikada.“-ponavljao je đed te posljednje jeseni.
„Ipak se ponovilo moj đede.“-konstatovah.
Koš još uvijek stoji. Kao da prkosi.
Ne nisam dobio želju da pogodim trojku koja je baš počinjala negdje odmah ispod zadnjeg stepenika. Ne jer trn loptu ne čeka. Odviše je lako prekinuti igru koje nema.

Naslonio sam glavu na zid i podigao pogled ispod strehe.
„Zašto ni vrapce nigdje ne viđam. Ovdje im se i ne nadam.“
Kao duvan žuto obojeni potkov i rogovi krovišta tik iznad mene. Ispružih ruku.
Ni do nebe ne dohvatih, a krov izmače.
Nije mi bilo do odavno već okončane igre.

Spustih pogled pred sebe.
Stepenice preda mnom.
Čiste.
Bez prepreka. Kad malo bolje razmislim nikada i nisu bila neka prepreka osim za klikere koji su se kotrljali baš tu ispred gdje petom napravismo rupu na ogoljenom tlu koje sad bijaše obraslo.
Stepenice.

Ne neću tražiti klupicu. Vrijeme je da se pođe. Preko njih prolazili smo ne misleći na vrijeme, ali svaki prolazak koji bi kasnije ustvari bio i odlazak  imao je veze sa vremenom. Kao onog hladnog zimskog jutra, kad u tišini ispratismo Milu iz kuće uzdrmanih temelja na odsluženje vojnog roka vozom prepunim regruta i pjesme.

Nije bilo struje. Samo snijeg što je škripao pod nogom i hladan mjesec što je fenjer držao povorci koju muzika nije pratila.
A da je malo više sreće bilo. Znam strica.
Ne bi taj.

Svi kasniji odlasci i dolasci zauvijek su bili drugačiji.
Stepenik po stepenik.
Jedan.
Dva.
Tri.
Korakom teškim olovnim penjao sam se uz padinu. Plećinu. Na leđima sam osjećao pogled. Kao kupina za kaput zakačen. Pitanje.
„Jel stvarno nema vremena?“
Zastao sam.

Nisam se osvrtao jer sam znao svu težinu pitanja.
„Nije do mene.“
Potrčao sam do vrha padine. Kao uz stepenice. Nisam zastao na vrhu, dlanovima se podbočio o koljena.
Sve to ne bi imalo smisla. Neke stepenice jednostavno nemaju sreće sa koracima. Niz njih niko više ne odlazi.



Pozdravlja Vas mandrak72, fenjerista u mraku koji svijetli i tijelom se od bure brani.
[ Smijehom protiv uroka ] 27 Januar, 2011 15:05

Kako jedna vijest mandrakolika vijest izgleda na Njuz netu, naravno korigovana da bi ispunila formu potrebnu za objavljivanje vijesti u ogledalu na portalu koji se na satiričan način osvrće na dešavanja oko nas.

Pogledajte na slijedećem linku .

 http://www.njuz.net/grand-otplacuje-dug-za-izraelski-satelit/

Pozdravlja Vas mandrak72, apolitični dopisnik nesvakidašnjeg i nerealnog u praksi ostvarivog.

[ Priče iz Desetog sela ] 23 Januar, 2011 22:29
Nije lako biti neimar. Grade mnogi. Ali njihova djela ne opstaju jer ne govore. Ono što može govoriti privlači pažnju, slušaoce, gledaoce i dobronamjernike.

„Pomoz Bog Milutine.“
„Bog ti pomogao.“
„Gradiš?“-upitah.
„Pišem.“
„Rekoh zidaš.“
„Ne rekoh li već da živim.“

Gledao sam neimara koji od kamena slike života piše. Još jedna građevina. Nova. Pogledom sam šetao po građevini koja je rasla. Ni nalik onome što će gotovo svaki arhitekta u šablonskom projektu da nam ponudi.

„Imaš li projkat objekta?“
„Projekat je otvoren. Tvoje je da čitaš.“-pokaza mi na građevinu dopola ozidanu.
Ponovo sam se zagledao u objekat.

Kameno zdanje. Pogledom sam klizio niz pravilne i nepravilne oblike zdanja. Pokušavao sam da čitam meni nečitljivo.
„Volim kamen.“-rekoh.
„Tim bolje. Mnogo je jasnije.“-reče mi neimar čije su oči zračile nekom blagošću i jednostavnošću.

Gledao sam u temelje. Bili su jaki. Nezgrapni. Ali jaki. Jaki i sigurni. Od temelja sve počinje. Kao i u životu. Rođenje i djetinjstvo su temelj našeg života.
Ova spoznaja me je raspoložila.
Jasno sam vidio u njegovim očima da sam na dobrom putu. Prvi put sam čitao sa građevine.

Sa prednje strane objekta sam stajao i nastavio da čitam dalje.
Zidovi su bili kombinacija nepravilnih oblika i veličina čvrstog kamena. Neobrađenog. Nesimetričnog. Kamena koji je svakog trena prijetio da prsne i popuca od neke neobjašnjive nabujale snage. Kamen je u svoj svojoj nesavršenosti prštao od ljepote. Bunta. Mladosti.

Pogledao sam u Milutina. Neimara.
Nisu ga nikada razumjeli u selu. Stoga je odlučio da traži selo gdje će  njegove građevine ljudi gledati i uživati. Čuvati.
Njegova buntovna i umjetnička duša pred bujicom nerazumijevanja gradila je tvrđavu oko sebe.

Na ćoškovima objekta i oko prozora ručno tesani kamen smirivao je kompoziciju bunta, hrabrosti i uokvirivao je opšte ljudske zakone duši umjetničkoj zarobljene u standarde i mjere.

„Da i pored svega u nama ponekad se moramo prilagoditi svijetu u kojem živimo, ali nikako dozvoliti da  svijet uđe u naše živote.“-reče.
Na sredini objekta dominirala su elipsasto zasvođena vrata od treće vrste kamena. Cigli bih rekao. Nastojao sam da u njima pronađem nepravilnost, bunt.

I našao sam. Neko ko bi samo ušao kroz vrata  a da ne zastane pred objektom i da se ne divi ljepoti istog to ne bi primjetio. Čovjek nije mašina. Griješi. I to se bilježi. On svoje greške ne krije i nudi nam na uvid da gledamo i čitamo. Da učimo.

Dugo sam još gledao obrise objekta koji se izdizao ispred mene i tražio u njemu čovjeka. Priču. Život. I našao sam. Sve u jednom mjestu.

„Pogledaj malo iznutra.“-predloži mi.
„Već znam šta ću naći. Vanjština mi je već mnogo toga rekla. Ući ću da potvrdim ono što već s vana pročitah.“-nasmješih se.
Objekat je govorio više od ikakve priče.

„Moja lična karta je strnjište. I nije nikada izašlo iz mene. Stoga gradim ovaj objekat. Dižem spomenik čitljiv svima pa i onima koji samo vanjštinu gledaju. Onima koji nikad ne požele da zagrebu ispod površine. Ko razumije razumjeće.“-nastavljao je sa radom povremeno zagledajući u moje reakcije.

„Krov?“
Nije rekao ništa. Samo je pogledao u nebo.

Jezik umjetnika je bogat. On priča i kad slika i piše. On kad gradi ne prestaje da slika i piše. I kad gradi on priča.
Život gradimo od dana rođenja. Svaka ugrađena cigla, kamen, stepenik su slika o nama. Iza nas ostaju građevine koje traju. Građevine bez emocija, ljubavi ne drže vodu. Samo nebo nam je krov.




Pozdravlja Vas mandrak72, nadzorni organ i fatamorgana organa.
[ Priče iz Desetog sela ] 22 Januar, 2011 17:45
„Ajde ti babina jabuko da se presvučeš i opereš ruke. Ja ću ti usuti još čašu mlijeka, pa ti ovdje lezi na sećiji dok ne zadrijemaš. A đed bi mogao da ti ispriča koju priču prije spavanja.“-baba mi predloži.
Nakon večere đed sjede pored mene.

„Đede jel da da se nismo obrukali?“-upitah ga.
„Ma pusti ti to. Ženska posla. Ko bi se s njima razjasnio i sve objasnio taj se nije rodio.“
„Đede kad opet idemo u lov?“
„Poslušaj ti svoga đedu. Noć je vrijeme kad zvijerad ne spava. Kad lovi i smuca se okolo.“
„A kad je pravo vrijem za lov?“-upitah okreću ći se na stranu i navlačeći ćebe na sebe.
„Jel vidiš ovaj prozor? E sad kad se u njemu pojavi mjesec to je pravo vrijeme. Ne onaj kržljavi i blijedi mjesec. Već onaj ko lopta iz zadruge žut i debeo ko Joka Obrenova. E tad se u lov kreće. Prvo njega da uvatimo da nam sve natenane ispriča o zvjeradima jer ko bi to drugi bolje od njega znao. Nego ti svome đedi lezi i pripazi. Čim on napuni okno, a ti odma do mene. Dotle ću ja već pušku očistiti. Ajde ti diko đedova pokrij se i pripazi na mjesec.“-posavjetova me moj đedo.

Gledao sam za njim. Šešir zabačen na tjeme, jelek pleten bez rukava, svijetla košulja sa džepićem u kojem je držao upaljač  i sametne hlače opasane kajišom kao da se teškom mukom bori da ga zadrži da ga vjetar ne odnese. Laganim koracima odgega na drugi ležaj te uze pribor za brijanje i babin lavor tople vode da se obrije. Gledao sam par trenutaka u njega.

Nakon toga uputih pogled prema prozoru. Treperavo lišće topolino plesalo je na vjetru. Bacajući sjenku na kuću i prozore od mjeseca koji je odnekud jezdio prema našem prozoru.
Ni sam ne znam koliko sam dugo gledao prema prozoru.
A onda.

Mjsec se šeretski nasmiješi i ispuni čitavo prozorsko okno. Gledao sam u njega, a on baraba mi reče.
„Jel istina da se spremaš za lova?“
„Naravno. Večeras idem u lov.“-bio sam odlučan.
„Vrijeme je.“-poče polako da klizi i napušta prozorsko okno.

Nije više bilo vremena za otezanje. Brzo sam se obukao. Otišao sam do đeda da ga budim, a on je hrkao tako da su se crijepovi nakući stresali od toga. Nisam uspio da ga probudim.
„Idem sam.“-naprečac odlučih.

Društvo birano pored mene. Momo magare, Šarov sa svim svojim buvama i ovaj put Ranin mačak Zeljo.
„Idemo odmah. Mjesec je već dobro odmakao.“-požurivao me Momo.
„Valjalo bi poitati pa ga stići prije Crna vrha, jer ako tamo zamakne nema nama do zore povratka.“-potvrdi Šarov stalno se češkajući.
„Da se ide.“-Zeljo nije volio otezanja.

Dali smo se u bezglavi trk za mjesecom.

Stalno je izmicala baraba okrugla. Čas bi se popeo na sjenik. Dočim bi mi do njega stigli on bi se već gnijezdio na vrah topole.
„Sad je naš.“-podviknu Zeljo te se trkom pope na vrh topole.
Istegnu se za još mačiji nokat, ali mjesec šeretski izmaknu te se strmeknu na raskršće na vrh brda.

Šarov se stušti za njim. Jedna za drugom rukama povezane za njim su prašile sve buve i sve dlake. Pogubi se Šarov u tom trku te se izgubi od samog sebe. Potraja to njegovo traženje par trenutaka, pa onda prvo pronađe svoj nos. Njuškajući njime pronađe i ostale dijelove sebe te se još jednom ugrize za rep da se uvjeri da ne sanja.
Bolno jeknu al nastavi potjeri. Na raskršću obasjanom od mjesečine nikoga ne bi.
„Opet umače. Pokazaću ja njemu zube.“- iskezi se i pokaza sve svoje zube te zalaja na njega da se sve seoske mačke od straha popeše na najviši crijep i zagrilše limene pijetlove na njima.

„Eno ga na Crnom Vrhu.“-povika Momo.
Dade se Momo u bezglavi trk, a ja na njemu klatio se kao Džingis Kan jureći stepom. Sa ramena skidoh đedovu pušku.
Pucao sam ko zna koliko puta. Mjesec ni da bekne. Samo se vješto cimao i još više smijao.
Nanišanih još jednom i ništa. Iz džepa izvukoh svoju praćku sa gumom od gaća te opalih posljednji put.
Mjesec se uhvati za grudi i klonu iza Crnog vrha.

„Za njim. Držider ga sad Šarovčino moja hrabra. Idemo Zeljo.“-hrabrio sam hrabru družinu.
Jezdili smo i prašili prema Crnom Vrhu. Za tren oka izbili smo na vrh, ali mjesecu ni traga.
„Eno ga. Eno upao u Japru. Ahaaa. Drž se prikane da te samo međ kandže metnem.“-pojuri Zeljo ubijeđen da je vascijeli mjesec od  sira stvoren.

Za tili čas bili smo na obali Japre, ali do mjeseca nismo mogli. Bezbrižno se brčkao na sred vode.
„Ući ću dole i popiću svu vodu. A onda kad sve popijem naš je.“-Momo predloži te uđe u vodu do koljena.
Svojski se trudio, ali nekog napretka nije bilo.

„Ja ću se popeti na njegova leđa, a Zeljo na moja. Kad se Momo sagne da pije vode neka ga Zeljo samo kandžom zakači i na obalu izvuče.“-predloži Šarov.
Zeljo pristade i učini kako Šarov kaže, ali nokti su parali po mirnoj površini vode, a mjesec ni da bekne.
U tom momentu Momo se sagnu te se Šarov i Zeljo premetnuše preko njegovih leđa te u hladnu vodu bućnuše.

Zeljo se drao kao da ga živa deru. Šarova su napustile i najvjernije buve dok je onako mokar stresao vodu sa dlake. Od silne vod vascijeli sam mokar bio.
Nije više bilo niti jednog razloga da mjesec sad ne uhvatim te i ja u vodu zakoračih. Kako sam se kretao za njim tako je ion bježao od mene. Bio sam sav mokar kao čep. Konačno stavih ga pod kontrolu.
„Sad si moj. Sad si moj  lopužo.“-ponavljao sam.

Lagano drmusanje me prenu.

„Jesi li ružno sanjao, jabuko moja.“-probudi me baba.
U rukama sam stezao jastuk na grudi i držao ga kao da je lopta.
„O sav si mokar. Mora da si nešto strašno sanjao. Ajde diko da se ti meni presvučeš. Daću ja onom tvom ludom đedu po turu kad slijedeći put povede moga dječaka u lov.“-prijetila je baba mome đedu.
Dok sam se presvlačio. Nisam ispuštao jastuk iz ruku.

„Jesi li dobro jabuko moja?“-upita baba.
„Jesam baba.“-ponovo sam legao u krevet.
Ne to nije bio san. Mjesec je bio u mojim rukama.

Šarov je iznenada  i neobjašnjiv za sva vremena ostao bez svojih buva, a Zeljo je u širokom luku obilazio svaku tečnost osim ako nije toplo mlijeko u tanjiru.
Momo se nije promijenio. Nije postao veći magarac nego što je bio. A ja.

Ja sam se samo smješkao. Ja sam ostao vječiti sanjar i lovac pamukova srca.



Pozdravlja Vas mandrak72, prvi mjesečev satelit i ovlašteni izrađivač praćki za nesutrašive pametne glavice.
[ Priče iz Desetog sela ] 21 Januar, 2011 16:16

Za tren oka šuma nas primi u svoje skute. Kroz gusto granje i lišće odvalismo mi dobar dio puta.
„Viđe li ti iđe aždaje odozgo sa magareta.“
„Bogami ni a od aždaje. Biće da se sile uplašila.“-s knedlom u grlu prevalih preko jezika.
„Ajde ti siđi da se malo zraka uvati, a đedo zapali jednu lulu ne bil zvjere na nas nabasalo da joj pokažemo pa kom opanci, kom obojci.“-đed me spusti sa magareta.

Zasjedošmo nas dvojica na mahovinu kao duša meku pa mi đed reče.
„Valja se neki plan praviti. Ne bi bilo dobro u zasjedu pasti.“-spusti ton đed pa poče polako da se osvrće oko sebe ne bil primjetio ikoga da nas prisluškuje.
„Priđide ti bliže svome đedi.“-jednom rukom poče šešir na glavi pomjerati čas ga zabacivati na potiljak, čas nabijati na čelo tik iznad obrva.

Pažljivo sam slušao đeda dok mi je otkrivao sve tajne lova.
„Znaš. Zvijere ti je kako kakvo čeljade. Nije on u šumi samo da bi letao tamo-amo. Ma jok. Ono đe je tvrdo ne udara.“-povuče đed dim iz lule uglačane kao da su je kaplari još iz onog rata glancali za kakva brkata narednika.
„Znam đede.“-malko ohrabren đedovim objašnjenjem nastavih da slušam.

„Vidiš i zvijere zna mudrovati. Evo primjera. Ja sam naprimjer vuk. Koga se vuk boji?“
„Bogami tebe đede.“
„A šta svaki vuk zna o meni?“
„Da imaš pušku đede.“
„Pstt. Dobro. A kad sam ja njemu najopasniji?“
„Kad god ga vidiš.“
„Dobro ti meni veliš. A kad ja njega mogu dobro vidjeti?“
„Danju đede. Obnoć spavaš.“
„E vidiš kako ti meni sve znaš pametna glavo đedova. Šta sad ti misliš oće li on okle izbiti?“-začkilji đedo te povuče još jedan dim iz lule koja se pušila ko rakijski kotao.
„Znači nema mjesta strahu. Em smo skupa, em je dan pa mi vuk na oči neće. A i da ima obraza bježo bi mi i ovnoć s puta.“-đed ponovo povuče dim iz lule.

Malo okuražen đedovim mudrovanjem i ja se malo opusti te smjelije pogledom pogledah oko sebe. Nigdje zvjereta ni za lijeka. Momo je istezao vrat i sa grana otkidao kao trava zelene mlade bukove listiće nježne i glatke kao obrazi Lunjini kad je onomad poljubih za slavu. Ni sam nisam znao jel i njoj treba da čestitam Svetog Jovana, ali nije bilo uzmaka te je svojski izljubi tri puta u obraze.

Šarov je već drijemao naslonjen glavom na prve šape, a u polukrug kao kifla savijeno tijelo od njega je činila da liči na kakvo staro zgužvano ćebe. On kao da nije mario za lovačku situaciju u kojoj se nađosmo.

Posmatrao sam Momu. Magare ko magare što bi rekla moja baba. Ni odveć pametno, ni odveć mudro. Baš onako da zaslužuje svoje zvanje. Nije on bio neka vrijednica, ali kanda je znao sa djecom te se nikada na nas nije ritao niti koga žutim kao pločicama zubima grizao. Priča se jednom da je popa ganjao kad je onomad svetio vodicu te mu sav bosiljak izjeo i za jareću bradu ga počupao. Od tada pop je bojažljivo kročio našim brdom.

Prvi znaci mraka pokazuju se u šumi iz sna budeći zvijeri. Neka mala nelagoda prsotruji mi niz leđa kad me đed prenu glasom.

„Ajmo ti mi sokole moj put pod noge pa kući lagano. Nigdje zvjereta na vidiku.“-protegnu se đed tako da mu se i kožun protegnu za broj više na njemu. Opanci kao da sinuše i uvijek spremni za puta kao da nas pozvaše.
„Idemo. Idemo.“-požurivali su nas gumeni opanci kajišom prevezani preko priglavaka.
„Noć samo što nije. Valja se ići.“
„ A kad ćemo u lov đede?“-malko razočaran povratku bez ulova.

Da je bar ulovljena kakva lisica ili strašni dugouhi zekan, pa da sav važan pred babu izbijem sa plijenom i pokažem joj kakvi smo đed i ja lovci. Ali znaće baba da se nisam bojao.
U tom momentu kao da se šuma prolomi. Buka se sve približavala prema nama.

„Odstupi. Odstupi.“-đed prijeteći štapom prema dubokoj šumi poviče.
Lomljava granja i šuštanje suvog lišća približavalo se prema nama.
„Valja nam se povlačiti. Đed je bogme pušku zaboravio.“-đed je već bio na nogicama laganim i šešir na povlačenje namjestio.
Začu se glasno rokatnje iza nas.

„Biće da je vepar ogladnio silno.“-prozbori đedo.
Momo se trže te se dade u bezglavi bijeg. Za njim se stušti i Šarovčina nesutrašiva.
„O junaci na rezervne položaje.“-zazva mene đed te se stušti zajedno sa mnom prema kući. Iza nas lomljava se i dalje čula. Činilo se da je sve bliže. Da je tik iza nas.

Trčim ja ,a bogami i đedo za mnom praši kao da ga goni Austrougarska regimenta i bataljon seoskih udovica. Nisam se okretao. Bojao sam se da ću pasti na vrh nosa, a onda bi svakoj bježaniji bio kraj.

„Otvaaaaaraaaaj babaaaa.“-izdaleka sam već babu pripremao na okršaj.
U ovakvim situacijama svaka je pomoć bila potrebna.
Zajedno sa nama je mlatio je i prvi sumrak stvarajući grdne sjenke koje su se prijeteći izvijale prema nama.
„Ooohooh.“-pućakao je đed za mnom.
„Ostade mi lula, jadan ja. Ooo đavole.“-kukumavčio je.

U silnom trku stigosmo pred kuću. Momo je zaždio prema kući Siminoj, a Šarov je već bio pod ambarom sa svim svojim buvama ukoliko nije koju izgubio u bježaniji. Jedino primjetih Zelju koji nas je podozrivo gledao i svu našu trku.

Uletismo ti mi u kuću, a baba izbeči oči kao varen zec te se zakocenu od smija.
„Svi junaci nikom ponikoše. Takvu bježaniju još niko zapamtio nije.“-smijala se baba.
„Kakva bježanija. Ovo je taktičko povlačenje. Ko tii je to rekao.“
„Ne treba mi niko ni reći. Momo je proprašio kao da ga sto rojeva čela ćera, a ti vidim opanke pogubio, a ni šešir nisi donio.“-pokaza nam baba na đedove priglavke na kojima se bilo nakupilo sitnih grančica i suvoga lišća.

Baba izađe pred kuću da vidi zvijere koje nas je tako u bijeg naćeralo.
„Ohohohoh. Ajme meni ohohohoho. Kukavnih lovaca. Nisam se ovako ismijala od kad je pokojni Đurađ onako pijan u mraku masnu krpu pojeo  misleći da je pita gužvara.“-baba se nije prestajala smijati.
„Samo se ti sprdaj, babo nerepata.“-branio je đed našu bježaniju, ali ni sam nisam bio siguran kako bih je drugačije nazvao.

Izviri đedo na vrata  a i ja proturi glavu pored štoka. Iz ljeskara klatila se lagano krmača Bilja, a za njom njenih sedmoro prasadi. Vesele utičnice stalno bi se zalijetale , njuškicama gurkale jedna drugu te se stalno premetale. Vesela družina kao da nije marila za naš lovački nesupjeh ili đedovo „taktičko povlačenje“.

„Nego ajde Vas dvojica perite ruke, pa da večeru iznosim. Mora da ste ogladnili od tolike gimnastike.“-baba se dobroćudno smješkala našoj bježaniji.


„Večerali smo u tišini. Pečene police krompira sa svježim sirom, slaninom, pogačom vrućom i lukom bile su na stolu. Bogatstvo mirisa na tren nas je odvajalo od proteklih događaja. Ispod stola odnekud se stvorio Zeljo, taj nepredvidivi borac i megdandžija sa kobasama slasnim i slaninama masnim po tavanima širom sela. Osjetio sam njegov rep kako se motao oko mojih nogu. Krišom mu doturih vruć krompir. On se polakomi da ga zagrize te se oprži i kao oparen izjuri iz kuhinje.

 

            *** nastavak slijedi odmah nakon ove epizode ***

[ Priče iz Desetog sela ] 20 Januar, 2011 16:12

„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi.
Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena.
„Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.

„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći.
Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.

„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć.
„E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.

„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo.
„Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti.
„ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.

Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim.
„Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“
„Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“
„Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.

„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“
„Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“
„Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“

Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće.
„Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela.
Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom.
„Idemo li đede?“
„No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose.
Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu.
„Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“
Draginja Simina me pozdravi.

„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“
„Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“
Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.

„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju.
„Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren.
„Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.

„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri.
Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih.
Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni.
„Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući.
„Jel Draginja?“
„Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.

Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih.
„Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“
Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.

Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji.
„Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine.
Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.

Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.

„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo.
Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda.
„Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.

„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba.
Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.

„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor  te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.

„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio.
„Hajduk se već negdje odsmucao.“
Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.

 

             *** nastavak slijedi odmah nakon ove epizode ***

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 19 Januar, 2011 21:19
Bio sam posebno zadovoljan eto zbog snijega koji me iznenada kad mu vrijeme nije došao da sačeka na Grmeču.
„Ohohoo!“-ruku pružih.
„Ups!“-zaustavi se meni na dlanu.

Trenutak tišine ispriječi se među nama. Ja neznanca imadoh pred sobom.
„Kako dakle?“-zbunih se sopstvenim pitanjem koje ni meni ne bi jasno.
„Odozgo.“- pokazala mi je na nebeski svod ispunjen milionima najrođenijih kojima vjerujem da nije ni ime znala, a eto ja bih je poznao i da mi ime nije rekla.
Nisam znao kako s njom.

Ukoliko nastavim razgovor jedno od nas zauvijek nestaće. Istopljena kap na dlanu možda završi na kosi dok dlanom budem provlačio prste kroz nju. Možda bi tako još ostala neko vrijeme sa mnom. Bar do momenta dok otvoreni prostor ne zamijenim zagrijanom kabinom automobila gdje bi polako nestala netragom.

Ukoliko je pustim na tlo. Vrlo brzo svaki razgovor biće završen. Izgubiće se u mnoštvu istih. Možda čak šta više ne raspoloženih sagovornika. Ustvari šta uopšte oni imaju da razgovaraju sa neznancem koji stalno nešto zapitkuje. Ko sam ja njima?

Oduševljenje prizorom zasnježenog Grmeča probudi u meni ludu želju da zaustavim vrijeme i na tren se stopim s okolinom i da postanem neprimjetan poput pahulje na snijegom zatrpanoj ledini. Da sačekam vuka dok pored mene prođe a da me ne opazi. Divljinu svoju da stavim na kušnju. Da uporedim njegove oči. Ima li u njima straha, dok obilazi snijegom zavijana sela i mnogobrojne lovačke čeke i hajke koje mu za petama udaraju u lonce. Da osjetim njegov vlažan dah dok pognute glave istražuje mirise i tragove.

„Nema straha. Stvar je u instiktima.“-preduhitri me stara velika siva vučina.
„Života se ne plašiš?“-zapitah s knedlom u grlu.
„Izvjestan je kao i proljeće ovom snijegu. U brlogu il na pojilu, a ja, ja ne mislim čekati.“
Bio je u pravu. Oči pune života i pritajene čežnje izgubiše se pravcu sela.

Stresoh snijeg sa sebe i koracima od sedam sela prejezdih ćudljivi Grmeč.

„Ohooj. Zastani, predahni. Niko nije svijetom ovnoć ovladao. Očas će svanuti.“-pruži mi čašicu kuvane rakije koja se još pušila u meni miješajući mirise pekmeza i mučenice.
„Mmm. Možda si u pravu.“-stresoh se čim mučenica želudcu nazva dobro veče.

Miris pečenih polica ispuni mi nosnice. Ima tu još nečega.
„Slanina slutim i luka crnoga.“-ponavljao sam.
Pahulja na dlanu zaigra. Meškoljila se nekoliko trenutaka.
„Odveć smo zajedno. Vrijeme bi bilo da svak svojim putem krene.“-prekori me.
Protezao sam se nekoliko puta. Gunj na meni leđa mi otkri te me poli hladnim zrakom po krstima.

„Ustani. Ustani nećeš obnoć moći spavati. Hajde ljubavi.“-osjetih lagano drmusanje.
Nisam se dao smesti. Razvlačio sam osmijeh kao mati tijesto po stolu dok su poljupci po meni padali kao sitno isjeckani krompir i nasumično se odbijali završavajući čas na čelu, čas na jagodicama.

Na usnama.

Topili se poput pahulje.
„Mmmm.“- nisam umio da se branim.
„I neću.“-rekoh sebi.

Milioni pahulja, a ja sam.
Kao kakav stari seoski mačak otvorih prvo jedno oko. Ono staro lovačko. Praiskonsko.
„Moja pahulja. Moja pahulja je sa mnom. Zoru dočekala. Deceniju budila.“-nisam se htio buditi i neću.

Ja budan sanjam. Gledam je dok oblo lice sija od sreće. Pored nje još dva para sjajnih zvjezdica u igri. Nestašnih i neuhvatljih misli stalno u pokretu dok  njihovi mali koraci po kajdanci života ispisuju najljepše note ja plešem. Nogice kao note. Lake i neuhvatljive. Razigrane i vedre. Plešem život.

Ja igram.

Između mene i pahulje novi život se budi. Kao na balu pokazujem svoje najbolje korake uvježbane pod strehom najtoplije jeseni kad je upoznah.

Pahulja me prati. Ne zaostaje. Ne zaostaje ni novi život. Kao satić nogicom ritam daje.

„Smijem li da te poljubim?“
„Uvijek.“-pahulja pored mene podigla je glavu i gledala u mene baš kao onda i ja Grmeč kad se upoznasmo prije deset i koju godinu više.

Znao sam da mi je s njome proljeće čekati. I nisam se kajao. Ispružio sam dlan. Pahulja na njemu opstala je sve ove godine. Samo ljubav može sve. Na Badnji dan ove godine navrši se deset godina kako isprosih ruku svoje voljene.

Eto. Ispružen dlan. Pahulja na njemu do srca vodi. I nema tu tajne neke kad ljubav zapisuje ono što htjedoh reći. Volim te Kristina.



Pozdravlja Vas mandrak72, lovac pamukova srca s oblakom na uzici.
[ Smijehom protiv uroka ] 16 Januar, 2011 11:34
U našemu kombinatu
Svi radimo mi za platu,
Al ima i oniju
Koji rade za partiju

I naš veliki tata
Velika je u njeg plata
Al još veću muku muči
Iza njeg partija mu čuči
I kad tako umoran čučne
Svojom glavom mal da mućne
Politički terijeri
Skloni karijeri
Po ušima tatu tuku
Na svu njegovu mu muku

Tu su još starlete prsate
Koje rade dal zbog plate
Il zbog rođaka ili kuma
Kome pukla iz gaća guma.
Imamo još i tamo neke
Što vuku političke fleke

Ko u svako preduzeće
Sranje manje ili veće
Komentar može da se primi
Samo onaj koji je u rimi.



Pozdravlja vas mandrak72, diskutant radničkog savjeta u sjenci.
[ Smijehom protiv uroka ] 14 Januar, 2011 18:13
Deseto selo, 14.01.2011.god.
Nakon presude da će Dembelija svazilendskoj firmi morati da plati 27.85
miliona evra umjesto 40 miliona evra kako je glasila presuda
arbitražnog suda u Kolašinu na konferenciji za štampu pored Dušana Tenderića, političkog direktora Ministarastva spoljnjih poslova i kafe u zrnu koji
je i vodio završne pregovore sa Svazilenđanima pojavili su se Jašar Odozgorević Jaško i Srećko Bukvić Bukva.

Prvobitnu zbunjenost novinara zamijenila je nevjerica.  Nakon toga
Dušan Tenderić se obratio novinarima slijedećim riječima.

"Dembelija može da odahne. Veliko breme koje nam je ostalo natovareno na
pleća zajedničkim angažovanjem svih progresivnih snaga i mladih ljudi
u Dembeliji urodilo je plodom. Kao što znate  2005-te godine tadašnji
ministar opštenarodne odbrane i društvene samozaštite Drugoslav Udavinić, bez znanja savjeta ministara Dembelije potpisao je sa svazilenđanskom firmom "Idoll" Ugovor o zakupu špijunskog satelita preko kojeg bi navodno Dembelija trebalo da kontroliše teritoriju zemlje kao i teritoriju Desetog sela. Ugovor nikada nije zaživio u praksi. U pregovorima sa svazilenđanskom firmom učestvovao je i tadašnji predsjednik Državne zajednice Dembelije i Lezilebanije Veseljko Munižaba.

Presuda arbitražnog suda u Kolašinu zahtijevala je da se poravnavanje
dugova izvrši  do kraja februara 2011.godine iz budžeta i to
u cjelosti. Kao protiv uslugu u okviru ovog sporazuma koji je potpisan
sa svazilendskom firmom Dembelija će dobiti besplatno pravo na uslugu
satelita i snimanja 500 snimaka na lokacijama koje su njoj potrebne
što će biti u nadležnosti ministarstva odbrane i društvene samozaštite. Pored toga Dembelija dobija i tri letjelice dirižabla za snimanje nepristupačnih terena što
će biti dato na korištenje ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu utrašnjih poslova.

Na zatvorenoj sjednici vlade u tom momentu prihvatili smo ponudu Jašara Jaška Odozgorevića o zajedničkom učešću oko izmirenja duga svazilendskoj
strani kojim bi epizoda sa špijunskim satelitom bila okonačana na
obostrano zadovoljstvo. Cijenimo da će takav potez vlade naići na
odličan prijem kod građana Dembelije koji će znati da prepoznaju kvalitet
postizanja ovakvog dogovora i da će on biti početak jednog novog
razmišljanja u Dembeliji gdje će svaka dobra ideja biti reper za
potpisivanje saradnje i dogovora a sve u cilju poboljšanja kvalitete
života u Dembeliji i svih njenih građana."

Nakon toga novinarima se obartio estradni umjetnik i direktor Štand
produkcije Jašar Jaško Odozgorević.

"Koristim priliku da se zahvalim svima vama, javnosti u Dembeliji, Vladi
Dembelije i svazilendskoj strani sa druge strane. Ovim sporazumom Štand
produkcija je svima pokazala da se zajedno može učiniti mnogo više. Na
ovaj način želimo da svijetu Dembeliju prikažemo u jednom novom svijetlu.
Usluge satelita pored potreba ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu unutrašnjih poslova biće na raspolaganju Štand produkciji. Ovim
satelitom koji će služiti za otkrivanje svega zanimljivog za pomenuta
ministarstva i nama će pomoći da pomoću njega pronalazimo talente i u
najskrivenijim i najzabačenijim tačkama Dembelije. Nakon svega toga niko
ne treba da bude iznenađen ukoliko ekipa sa SpriteTV i Štand produkcije
jednom zakuca na Vaša vrata jer ste vi to svojim talentom zaslužili.
Građani Dembelije treba samo da pjevaju. Bilo kada i bilo gdje. U
kupatili, na njivi, na traktoru, u kancelariji . Naš špijunski satelit
prepoznaće kvalitet i talenat  za izbor novih kandidta za mlade Štand
zvijezde.

Pored svega navedenog Vlada Dembelije je pristala da jedno ministarstvo u
Vladi trajno pripadne članu Štand produkcije.  O izboru našeg člana
odlučivaće upravo gledaoci putem SMS glasanja već u subotu. Naši
predlozi za kandidat za ministra estrade, obrazovanja i kulture  su
Srećko Bukvić Bukva, Rikola Nokvić, Mara Bombara, Kile Mitić,
Super Seka i još neka i naravno Džedaj. Zato budite sa nama u subotu na
Sprite TV.

Štand produkcija je dobila ekskluzivno pravo za područje Svazilenda koje
će takođe imati izbor za svoje mlade nade Štanda. Posebno mi je
zadovoljstvo nakon što je Štand produkcija pored zemalja regiona
izašla iz evropskih okvira."

Nakon mnoštva pitanja novinara Srećko Bukvić Bukva je otpjevao
nekoliko svojih najpopularnijih hitova za okupljene pripadnike sedme
sile. Druženje se nastavilo i nakon konferencije za štampu.


Pozdravlja Vas mandrak72, oštro pero iz perspektive tupog ugla.
[ Smijehom protiv uroka ] 13 Januar, 2011 20:13
Deseto selo, 13.01.2011.godine.
Ministarka omladine, porodice i sporta Simonida Vjetarlajsnić, Ministar za infrastrukturu Georgije Makadamski u Vladi Dembelije potpisali su danas sporazum sa Gradonačelnikom Desetog sela Andrak Mandrakoševićem o zajedničkom ulaganju u izgradnju „Sigurnih kafana“.
Pomenuti sporazum prvo će se implementirati na području Desetog sela, a nakon što pokaže prve rezultate u praksi Vlada Dembelije će uz pomoć povoljnih kredita kod MMF-a nastataviti započeti izgradnju „Sigurnih kafana“ i u ostalom dijelu zemlje Dembelije.
 
„Vlada Dembelije i mi iz Ministrastva porodice i sporta  želimo zajedničkim naporima da pomognemo stanovništvu Dembelije na prevazilaženju problema koji se javljaju u porodici za koju smatramo da su temelj društva. Naš zadatak je bio da sagledamo sve aspekte i pronađemo izvore krize u porodici. Ustanovili smo da je jedan od generatora krize i nestabilnosti u porodicama neslaganje bračnih parova po pitanju „Alkohol da ili ne“. Analizom troškova gradnje sigurnih kuća, lokacijama potrebnih za izgradnju istih kao i troškovi investiciono tehničke dokumentacije ustanovili smo da nismo u stanju da obezbijedimo financijsku konstrukciju za kompletan program „sigurnih kuća“. Stoga smo smatrali da je otvaranje „sigurnih kafana“ jedan od alternativnih ako ne i boljih rješenja za pitanje zdrave porodice.“-izjavila je ministarka omladine i sporta Simonida Vjetarlajsnić.
 
„U zajedničkom poslu koji nas očekuje Ministarstvo infrastrukture Dembelije će ovih dana sačiniti spisak svih objekata koji će ući u zajednički registar koji će obuhvatiti sve kafane na području Dembelije. Naš zadatak će biti da sa tog spiska izdvojimo objekte, kafane koji zadovoljavaju stroge međunarodne propise za sigurne kafane. Nakon toga naše ministarstvo za infrastrukturu i kapitalne investicije izvešće neophodne radove da se objekti dovedu u propisno stanje sa svom pratećom infrastrukturom.“-bile su riječi Ministra za infrastrukturu i kapitalne investicije Georgije Makadamski.
 
„Deseto selo i ja kao njen Gradonačelnik imaćemo tu čast da prvi osjetimo sve prednosti koje nude sigurne kafane. Kao što je poznato Deseto selo ima jako veliki broj objekata, kafana koje zadovoljavaju stroge propise potrebne za dobijanje licence za sigurnu kafanu. Otvaranjem sigurnih kafana biće nešto novo i Dembelija treba da bude prva u regionu koja je načinila korake u tom pravcu. To će biti ujedno i pozivnica mnogobrojnim turistima da posjete našu prestonicu.“-gradonačelnik Desetog sela Andrak Mandrakošević nije krio zadovoljstvo što će Deseto selo biti prvi pilot projekat.
 
U daljem razgovoru sa predstavnicima vlasti saznali smo da će se sigurne kafane otvarati širom zemlje Dembelije. Prvo uz autoputeve koji će pratiti ovu akciju, pa sve do najudaljenije Opštine u Dembeliji. Ovim potezom se planira da se svi ljudi skloni alkoholu budu sklonjeni u sigurne kafane gdje će im se točiti piće po diskontnim cijenama, oslobođenim od poreza i PDV-a, kako bi se dotični što duže mogli zadržavati u objektima. Najtežim slučajevima biće dodjeljivane stimulacije i benificije. Naravno uz sve to korisnicima sigurnih kafana biće obezbijeđen prigodan cjelovečernji kulturno-umjetnički program kao i ispričnica za evenetualno izostajanje s posla i neoborivi alibi kod organa gonjenja.
 
Ovim koracima Dembelija će ispuniti još jednu veliku obavezu  na putu integracije u Balkansko Evropsku Uniju (BEZ) .


Pozdravlja Vas mandrak72, oficijelni procjenitelj fer vrijednosti i ubrzanog  kretanja kapitala s one strane grane.
[ Smijehom protiv uroka ] 11 Januar, 2011 20:48
Prema najnovijim saznanjima godina pred nama biće prepuna iznenađenja koje će nam svakodnevno priređivati najpopularnije TV kuće. Njihovim domišljatostima nikad kraja. Mnoštvo novih iznenađenja. Ove godine gledaocima kao na tacni biće ponuđeno mnogo mnogo rijaliti emisija. Tragom toga moje iskusno novinarsko pero počelo je istraživati.
U današnjem jubilarnom broju časopisa „Sve moj do mojega“ u rubrici „S one strane jaja“ predstavićemo jedan novi šou koji na naše programe dolazi početkom marta. Naš sagovornik i ujedno vlasnik TV Svinjac grox, časopisa za mentalnu ljubav „Misliš mala da je meni stalo“, gospodin Lelemudić Stojadin.

„Gospodine Lelemudiću. Nudite nešto novo u eteru. Recite nam o čemu je riječ?“

„Prvo da se zahvalim na pozivu našeg najtiražnijeg i svakako najpopularnijeg časopisa u regionu. Da ujedno pozdravim Vaše drage čitaoce, a kako sam i saznao naše najredovnije gledaoce.
U poplavi raznih edukacionih, kulturnih i obrazovnih programa imao sam želju da našu omladinu odvojim od takvih emisija i ponudim im nešto novo. Nešto dosad neviđeno na našim prostorima. Nešto što niste mogli vidjeti u našim najboljim emisijama Farme, Survajvera, Big baje pa do 48 sati sahrane. Nije da se hvalimo ali mislimo da će naš novi  projekat naići na veliko zanimanje naše javnosti naviknute na dobar TV sadržaj koji nas obasipa sa TV ekrana. Naša TV kuća pokreće nešto revolucionarno. Dosad ne zabilježeno u istoriji televizije.“

„Na početku razgovora rekli ste mi nešto neobično o učesnicima vašeg rijaliti šou-a.“

„Upravo tako. Do sada se na našim programima kao učesnici najviše pojavljuju poznate ličnosti iz svijeta estrade, sporta, politike i još nekih drugih oblasti života. Pri svemu tome mi zaboravljamo jedno. Zaboravljamo one koji su sa nama uvijek prisutni. Na veseljima, na sahranama, na poslovnim sastancima, porodičnim okupljanjima, na svetkovinama, praznicima. Nezaobiliaznim, a opet najčešće osporavanim.“

„O kome je zapravo riječ?“

„Prasići. Da dobro ste čuli. Naši učesnici u novom rijalitu šou biće prasići. Ocijenili smo da je našim gledaocima dosta golotinje, vulgarnosti, svađa. Naša publika traži nešto što bi obogatilo i oplemenilo TV ponudu.“

„Kako ste to sve zamislili?“

„Ovih dana putem sredstava javnog informisanja svi zainteresovani vlasnici prasića biće upoznati sa propozicijama prijavljivanja svojih talentovanih kandidata koji će našim gledaocima imati šta da pokažu. Nakon toga naše ekipe organizovaće kastinge po svim većim centrima, a nakon toga zaviriće u svaki svinjac s ciljem da se izaberu najbolji i najtalentovaniji kandidati.“

„Kakve su dalje propozicije emisije?“

„Nakon izbora 24 kandidata koji ulaze u zajednički svinjac koji je opremljen sa 72 kamere postavljene tako da pokrivaju sve tačke  svinjcu. Naravno najeksplicitnije scene biće puštane samo uz roditeljsku pažnju i nakon 24 časa. Pred njih će se svakodnevno postavljati novi izazovi. Gledaoci će moći sve to da prate putem malih TV ekrana i interneta.“

„Hoće li biti kakvih iznenađenja?“

„Pa naravno. Uz mnoštvo serviranih svinjarija od strane učesnika njima će se priključivati povremeno političari, estradnjaci i ostali svinjarijama skloni pripadnici zajednice koji će u direktnim okršajima i duelima nastojati zadobiti naklonost naše probirljive publike.“

„Eliminacije, diskvalifikacije i kazne?“

„Pa naravno gledaoci će putem SMS poruka, pozivima na broj telefona glasati za svoje kandidate i oni koji budu imali najmanji broj glasova biće izbačeni iz svinjca. Osramoćeni i poniženi. Najinteresantniji, najinteligentniji ostaće do kraja. Pobjedniku se pruža da bude hranjen i uhranjen najkvalitetnijim stočnim proizvodima naših sponzora kako bi postigli optimalnu kilažu pred zimu.“

„A ostali?“

„Kako to biva i kako kažu televizija jede svoju djecu. Zašto bi to ovaj put bilo drugačije.“

„Na koji profil gledalaca računate.“

„Na sve profile. Počevši od učenika koji su pobjegli sa časova da nas prate na TV aparatima po kafićima, nezaposlenima, beskućnicima, nostalgičarima i penzionerima kojima će biti zadovoljstvo da se podsjete kako prasići izgledaju i kako je to nekad bilo i naravno svima ostalim bez obzira na političku i vjersku pripadnost.“

„Nešto za kraj. Šta imate da poručite našim čitaocima i svim budućim gledaocima.“

„Nadamo se da će naša emisija stimulisati stočnu proizvodnju. U našim slijedećim emisijama sa sličnom tematikom biće mjesta za one što više volje jagnjad, telad. S druge strane volovi će biti naši gosti u TV duelima sa vodećim ljudima svih opozicionih i stranaka na vlasti. Naravno biće još mnogo mnogo toga. Pred nama je burna televizijska godina, ali ne želimo da vam sve otkrijemo. Naše emisije svakako će biti inovativne u kojima će svakako najviše uživati gledaoci pred TV ekranima. Zato ostanite sa nama i sa vašom televizijom.“

„Hvala Vam. Dragi gledaoci pred nama je jedno novo razdoblje u istoriji televizije. Novi rijaliti šou „Svinjac“ uskoro startuje. Uzmite svoje učešće u njemu. Kao gledaoc koji će svojim glasom pomoći da najkvalitetniji i najzanimljiviji učesnik stigne do finala. Ostanite i uz naš časopis  koji će Vas redovno izvještavati o svim detaljima vezanim uz ovaj sjajni šou. Pratićemo, istraživati sve vezano za buduće takmičare. Tračeve, prevare, ispade i ekscese u javnosti. Mi smo tu da ogolimo laž. Najmasniji opstaju. Još jednom da citiram jednog oduševljenog vlasnika prasića koje rekao ovako.“Mala moja klempavoga uha, kiša pada a ramena suha.“.“



Pozdravlja Vas mandrak72, kajmak majstor i mešter od cicvare.
[ Generalna ] 07 Januar, 2011 00:01

Mir Božiji Hristos se rodi. Sve najljepše želje Vama i Vašim najmilijima od srca želi mandrak72 sa porodicom.

[ Generalna ] 05 Januar, 2011 21:00
„Ma nećeš ti od mene mnogo čuti.“- nakon mnogo mnogo preganjanja kršni delija tek blijedo procijedi.
„Zašto ćutiš?“-upitah.

Nekoliko trenuta ćutio je kao zaliven. Nije se uopšte pomicao. Kao da nije ni čuo moje pitanje. Barem tako je izgledalo, ali sam znao da je čuo. Trebalo je čekati.
I čekao sam. Imao sam svo vrijeme svijeta i nije mi bilo važno kad će da odgovori. Interesovao me je njegov odgovor. Odlučio sam ako treba čekaću danima. Do prvih mrazeva ako bude neophodno.
Gledao sam u nebo izvaljen na leđa. Krda bijelih oblaka pasla su po nebeskom svodu. Bilo ih je svakakvih. Malih, bijelih razigranih. Bilo je i onih natmurenih koji su se prijeteći  i mrgodeći valjali po horizontu kao da su proganjali nemirnu i nestašnu bijelu jagnjad po livadi.
Nakon toga uskomešani izmiješali bi se i tu bi se formirale nove grupe, nove igre, stare prijetnje i sve iznova po ko zna koliko puta. Pokušavao sam da čitam njihove pokrete, predosjetim njihove namjere, ali nije išlo.

„Ne znam koje su ti namjere.“-konačno prozbori.
„Volio bih da znam.“-rekoh.
„Evo ja sam ovdje ni sam ne znam koliko ljudskih godina. Sjećam se mnogo čega, ali kalendare nisam pratio. I opet ti velim mnogo toga ne znam i o tome ne govorim. Zato ćutim.“
Posmatrao sam ga. Svaka godina ostavila je traga na njemu. Izbrazdala je lice. Tijelo. Pogled nije bio ništa bistriji i jasniji. Oko njega bilo je sve uređeno. Bio je sam i usamljen. Ukoliko uopšte i može da osjeća jedan kamen.
„Imaš li ti osjećaje?“-upitah.

Opet je ćutao. Da nema siguran sam da bi odmah odgovorio.
Opet sam čekao. Gledao sam okoliš. Gledoa sam u njega. Stajao je ne kao spomenik. Ne kao kakva korisna stvar. Vjerujem da su se poneki ponekad pitali šta uopšte traži tu. A opet bio je tu kao srastao sa zemljom. Kao da mu je mjesto upravo tu. A opet?

„Ovim drumom prolazili su vijekovi. Lomili mačevi i koplja. Radili krampovi i topovi. Rušili bageri i ruke gradile.I veći od mene bijahu smrvljeni. Neki slabiji i nejački odnešeni i odvoženi, a eto ja osta. Ni do dan danas ne znam načisto zašto.“
Zastao je. Konačno se malo otvorio. Potekla je riječ. A nju iz kamena iscijediti muka je.

Posmatrao sam put kojim su prolazili ljudi, zaprege i vozila. S teretom ili bez. Danas niko nije stajao ovdje.

„Bilo je svega. Na meni otpočinu neki vojskovođa. Oko mene, pa čak i tu gdje ti sjediš njegovi potčinjeni. Pale su teške riječi. Bilo je i krvi. Kiša je saprala tragove. Ne znam koliko je prošlo al se moda uveliko promijenila. Elem jedan je u zasjedi čekao danima iza mene. Stalno je izvirivao i žmirkao onim svojim očicama. I dočekao je. Oteo je najljepšu djevojku koja je nogom kročila ovom zemljom. Nije se mnogo branila. Branili  su oni koji su danima poslije toga uzalud tragali. A oni ni traga kao da su u zemlju propali. Svaka potraga počinjala je i završavala   pored mene. Nastade i legenda o mladencima koji se zagrljeni okameniše zbog nesretne ljubavi.“-zastade.

Gledao sam u njega. Pomalo je djelovao tako. Kao dvoje sklupčanih koji su svoje glave drugom pod mišku zaturili krijući se od pogleda. U grču straha i strasti okamenjeni ostadoše vječna inspiracija legendama koje su kružile međ ovdašnjim tek sazrelim curama i momcima.
Oblaci se nisu smirivali. Nisam ni ja. Čekao sam. Šta mi je drugo preostalo.
Osluškivao sam.
Sunce je peklo. Potražih malo bolji položaj.

„Dolazili geometri. Sve nešto mjerili do mene i od mene. Crtali. Nisam nikad vidio ni jednu sliku. Bilo je pokušaja da me pomjere, ali na tome je i ostalo. Bio jedan pjesnik. Dolazio mi svakodnevno. Treperio je dok je govorio stihove o ljubavi. Meni. Kamenu. Opet bilo mi ga žao. Klonio se on ljudi koliko sam mogao da shvatim. Godinama. Bilo je dana kad sam poželio da sam srce nejako. Ma pukao bih od bola. Znaš i meni je svašta padalo na pamet. Jednom sam poželio da sam kamenčić koji će neki deran nogom da šutne. Da se zakotrljam. Ej čovječe. Da oko sebe probudim ostale i usnule. Da tutnjim, lavinu da pokrenem. Da život prostruji. Strast, pokret. Čovječe ne znaš ti to.“-umuknu.

Nisam više mogao da kontrolišem tok misli. Nisam ni sanjao šta mi reče sagovornik koji je imao isuviše razloga da ćuti.

„Eto. Jedno vrijeme znao bi autobus da stane putnik da izađe, al ne potraja dugo. Jednom prilikom bilo je pokušaja da se pored mene posadi stablo lipe. I da znaš bilo mi drago. Danima sam gledao kako se otima. Bori se za život, ali nije išlo. Reče mi da nije suđeno. Isuviše sam korijen pustio. Jednostavno previkao sam na samoću i nisam dao sebi prići. Ja da sam samoživ. To me je porazilo. Dotuklo. Eto sad ti. Saznaćeš ono šta si htjeo i odlepršaćeš. Odnijećeš sasvim mali dio mene. Onaj teži dio koji me drži sve ovo vrijeme ostaće kraj mene. Od mene nikad ništa biti neće. Ne mogu ovakav ni u temelj kuće gdje se gnijezdo svija. Da se radujem svakom novom danu. Rođenju. Da se smijem i zaplačem.“
Ostao sam zatečen. Bez riječi. Gušilo me je. Šta mi je to sve trebalo?
Podigoh pogled na nebo. Nigdje sunca. Olovno sivi oblaci prekrili su nebeski svod razvlačeći tmurni prekrivač i zatežući ga preko najviših vrhova iza kojih su nestajali i zadnji zraci sunca.

Kamen kraj mene je ćutao.
I ja sam.
Zbilja nigdje jednog razloga da kamen progovori.
Da bar zaplače.

Prve kišne kapi tupo su udarale u zemlju. O kamen bi se razbijale.
Nije to bila neka prednost.
Suze bi bile jače. Više bi rekle.
I potekle su. Nije to bila kiša.
To je kamen plakao.


Pozdravlja Vas mandrak72, nemušti sagovornik i selektor kamenja što plače.
[ Generalna ] 05 Januar, 2011 17:09

Čitajući malo vijesti po internetu jedna zanimljivost mi je skrenula pažnju. U vijesti koja je objavljena u BLIC-u ovako se kaže.

Jedan američki tinejdžer preživio je devet sati na planini prekrivenoj snijegom i temperaturi od -17°C zahvaljujući tehnikama preživljavanja koje je vidio u emisiji “Ultimate survival”. Spasilačke ekipe su pronašle Džejka Denhama (14) skoro devet sati pošto se izgubio na planini Bačelor u Oregonu.

Lijepo. Drago mi zbog momka koji je lako mogao da nesretno završi, ali smatram od ekipe Diskaverija da nije u redu što izbjegava jednu temu koja mi se nameće ovih dana.

 

Dotični lik koji nas gotovo svakodnevno poučava kako preživjeti najekstremnije situacije širom planete zaboravio je na jedno. Volio bih da nam pokaže kako da preživimo januar i sve ostale mjesece u godini sa primanjima koje dobijemo za svoj rad.

Stoga evo poziva cijenjenom gospodinu specijalnom Bear Grylls-u, da malko preživi kod nas bar januar.


Pozdravlja Vas mandrak72, ultimate survival, ledolomac duše i ustavnih pitanja.

[ Generalna ] 04 Januar, 2011 14:02
Jutros.
Minus je stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije bio čeličan ni upola od onog juče kad se stara godina grčevito  zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala brzo uklanjanjući tragove moge kretanja. Pod nogama tupo su odjekivali koraci koji su pratili sva moja putešestvija. Tako je bilo i jutros.
Ipak onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu i spuštao se ispod pantalona niz nogavice i stalno požurivao moje korake još bunovne i snene.
Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.

Pas.
Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo.
Nisam obraćao pažnju. Nastavio sam kretanje. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza mene kao šesto čulo stalno je pozivao na dodatni oprez.
Mislio sam da nema čega de se pribojavam. Da je imao kakve namjere već bi mi odavno prišao. Skočio na mene željan igre ili bi već zalajao na mene zbog nečega samo njemu znanom. Ali ništa od toga.
Ipak sam se okrenuo.

A on. On je išao za mnom i nije imao namjeru da promijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni. Teški kao kišom natopljeni vojnički šinjel vukli se tik iznad zemlje.
Stao sam.
Nekoliko trenutaka stajao sam i gledao u njega.
Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i bilo koji drugi pas u situaciji kad nikoga nema oko njega i kad ništa oko njega ne izaziva njegovu reakciju. Kad nije u potrazi za hranom ni društvom.
Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros tražio poznato lice niti osmijeh na njemu.

Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Bojao sam se da nije niti tražio moju pažnju. Možda su nam se jutro rano samo putevi ukrstili.
Nije to bio neki moj neodložan posao. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godinu koja je odlazila sa naših ulica i iz života svakodnevnih. Sa prozora, krovova i ulica ledom okovanih.
Ipak sam čučnuo. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.

Nije ga bilo. Nije ga bilo niti na izlogu prodavnice gdje su se prodavale prašnjave, ali za ovaj put oglancane igračke. Nije ga bilo niti u dječijem pogledu zanesenog stalnom igrom i trapavim koracima dok se malim dlanovima s teškom mukom pridržavao za njegovo gusto dlakavo krzno. Odavno ga nije bilo ni u pogledu penzionisanog generala čije su oči gledale bitke koje se nisu mogle dobiti.
„Dođi.“-pozvah ga.
Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su minuli. Oklijevao je.
Ipak dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi.
Dugo dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom.

Nisam to ni očekivao.
Čekao sam.
Pomilovah ga.
Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreružah krzno.
Nije mrdao repom kako je to bio običaj kod pasa.
Nisam ni riječi rekao. Gledao sam ga u oči.

A on. On slomljenog pogleda nije mi vjerovao. On se okrenuo i otišao još poniženiji, bijedniji i tužniji.
Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao.
Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo. Ni hodom, niti trkom.
Gledao sam za njim.

Neki prolaznici su u čudu gledali u mene dok sam stajao i praznim pogledom gledao niz ulicu.
Da li sve ulice vode na mjesto gdje može da se zaboravi? Oprosti. Sve ono vrijeme koje se drugima pokloni. Mjesto gdje se godine završavaju i počinju novi životi. Ne znam.
Da li je ulica kojom je otišao tog jutra vodila u zaborav ili manje mi se čini nekim pogledima koji bi osmijeh uzvratili. Laž je bila iza njega.

Lagali ga oni koje je volio.
Više nikom ne vjeruje jedan pas.
Jutros.


Pozdravlja Vas mandrak72, nijemi svjedok ulica koje jutrom mirišu na ugalj.
[ Priče iz Desetog sela ] 03 Januar, 2011 13:15
Ljeto je bilo period godišnjih odmora, susreta. Proslava. I naravno crvenih šlama. Volio sam taj dio godine.
Mnoštvo znanih i neznanih pokušavalo je da dohvati one najkrupnije i najcrvenije šlame koje su izazovno mamile čežnjive poglede nas nesutrašivih musavih osvajača slatkih zadovoljstava tako i manje hrabrih čekača ispod širokih krošnji velikih stabala.
„Djecooo, ne lomite mi ogranke.“-tobož strogim i opasnim tonom baba je branila svoje šlame.

Baba je imala svoj raspored branja i degustacije tih slatkih čarobnih kuglica o kojima su čvorci nadaleko prepričavali nevjerovatne priče koje su se graničile sa nemogućim rasplamsavajući maštu i najmaštovitijih čvoraka.

„One su vam ko melem. Nakon što ih jednom probate za vas više ne postoje druge šlame.“-pripovjedao je jedan stariji čvorak okupljenim golobradim čvorcima.
Zastao je. Posmatrao je reakcije okupljenih čvoraka.
„A jel ih ima kol’ko?“-jedan nestrpljivi junoša ne mogavši da ne upita.
A stariji čvorak malko zastade. Pogledom osmotri sve okupljene oko sebe. Polako je dizao atmosferu. Glas mu je bivao sve tiši.
„Vidite. Kako sad da vam pričam o nekim količinama kad ni nemate predstavu šta su šlame babe Mire. Ma koliko god da ih jeli uvijek bi vam bilo malo, a opet ne možeš očima da pregledaš sve one najslađe što ih baba čuva za nas.“-nastavi.
„A kad ćemo to sve da vidimo?“-gotovo je poskakivao jedan sitniji čvorak razbarušenog perja.
„Sutra. Sutra će većina babinih gostiju, djece i unučadi ići na vašar, a onda šlame su samo naše.“-plan je bio skovan.
„Sve to samo za nas?“-gotovo s nevjericom i oduševljenjem ponovi sitniji čvorak.
„Ma nismo ti mi tamo sami. Biće ih iz Šveljića potoka, iz Dubokog, sa Pošte....“-nabrajao je stariji čvorak sve goste na gozbi.

Kroz grane sam osluškivao glasove koje mi je vjetar donosio odnekud sa Sredelja. Ležao sam ispod šlame na ćebetu. Pored mene je bilo nekoliko stripova koje sam pročitao. Neke od njih donio je Milenko iz Zenice.
Nekoliko godina stariji brat od tetke bio mi je posebno omiljen. Visok i smeđokos sa razdjeljkom na kosi. Donosio je taj neki poseban šmek iz srednje Bosne. Nove fazone. Volio sam kad dođe sezona školskih raspusta. Milenko je bio srednjoškolac, kao i moji ujaci.
Bližio se dan vašara.

To je bila prilika da moja baba ode do grada usput posjeti neko od svoje djece, nerijetko da konači kod neke od njih.
Veliki vešni lonac bio je pun zagrijane vode. Ujaci su se spremali za grad. Bili su u kupaćim gaćama i nosili su peškire zabačene iza vrata.
„Hajde da nam nešto pomogneš.“-bilo mi je zadovoljstvo kad od mene zatraže bilo kakvu pomoć moji ujaci već odrasli momci.
Već sam bezgalvo jurio nastojeći biti u njihovoj blizini.
„Imaš bokal pored lonca.“
Za desetak minuta sva trojica su bili okupani.

„Da se neće može biti neki i oženi večeras.“-začikavala je baba.
„Ideš li večeras s nama?“-upita Milenko.
„Rado bih, moram pitati.“-snuždeno rekoh.
Mijenjale su se majice. Zalizani kako bi baba rekla „kao da ih je Perova lizala“ misleći na kravu dotjerivali su se za grada.
„Možeš s njima ako im ne smetaš.“-dobih dozvolu.

I ja sam se malo ozbiljnije dotjerao. Navratili su kraj moje kuće po dogovoru.
Mile, Zeko, Vlado i Boban. Njega su pokupili usput. Bio je neizostavni dio svakog događaja i manifestacije. Bio je visok i uvijek je branio na golu. Valjda zbog dugačkih ruku. Samo mi nije jasno zašto su ga zvali Krmača.
Veselo sam skakutao za njima i njihovim dugačkim koracima.
 
Svjetla grada budila su neku posebnu dozu atmosfere kod mene. Osjećao sam se stariji i ozbiljniji. Imaću šta pričati društvu.
Na Petrovdan je u našem gradu svake godine bio zbor. Sa ringipilima, fliperima, stolnim fudbalom i kojekakvim čudesima poput zida smrti, točenog sladoleda i lubenice na kriške. Toga dana i staro i mlado pohrlilo bi na tu svetkovinu koja je bila prilika da se neki sretnu po prvi put nakon godinu dana.
Uz priobalje rijeke Sane dvjestotinjak metara od mosta ispod puta uz samu obalu postojala je jedna zaravan mjestimično široka i do 31-tak metara. Ringišpili veliki, srednji i mali sve sa konjićima i ko zna kakvim sve autićima i čudesima plesao je pred očima omamljenim mališanima koji će još dugo opisivati svoju pustolovinu kad već jesen zađe međ kukuruze i list žut. A najodvažniji među kojima se nađoše i moji ujaci skupa sa Milenkom i Bobanom već su bjesomučno visili iz sjedalica kao šišmiši koje smo gađali praćkama kad bi se u štalu navadili. Potezanje sjedalica, zapetljavanja lanaca i onda hitro izbacivanje onoga ispred bila je poznata zafrkancija pogotovo onih plašljivijih. Vlasnik ringišpila pomalo se pjenio, ali igra je tekla i dalje. Na meti su bile najviše cure. Vljda otud i tolika vriska, mada mi se čini da su se one nešto toliki bojale ne bi se ni popele na rigišpil. Bila je tu obavezno i igračka koju bi najsmjeliji uspjeli dohvatiti. Pogotovo Boban dugoruki golman, a ni Milenko nije zaostajao za njim.

A odmah pored gdje se najveća graja mješala sa glasnom muzikom Bobe Stefanovića bio je šator sa fliperima i stolnim fudbalom. Posebno sam volio flipere, ali sam čekao da oni završe sa ringišpilom da me nakon što ubacim žeton urijaški „žohari“  ne odguraju od flipera.
Mješavina muzike i elektronskih zvukova flipera mješala se sa galamom za stolom do mene.
 
„Sarma. Hej Sarma.“
„Ponovi to još jednom razvaliću ti ta usta žvalava“
Muk. Lokalni momci bili su najglasniji. Trebalo je svoje mjesto u hijerahiji zauzeti.
„Dobro kako ti kažeš. Riža meso kupus.“
„Smotaj ako smiješ, da ti prišijem jednu uz uši.“

Niko nikome nije ništa prišio, ali odrastanje je išlo svojim putem. Jednostavno tako je išlo. Dolazili su neki mlađi i jači. Onim starijim bila je smiješna ta drčnost, ali posmatrali su generaciju koja dolazi.
Ja sam pio koka kolu u flašici i stajao pored flipera sa Tarzanom. Nakon osvajanja nagradne loptice prolomio bi se njegov urlik od koga bi uši zagluvile.
„Tilt, tiltovo sam ga.“-pobjednički se drao neki glavonja iz 8-og b.
Košutu se nije svidjelo kako mu taj balavac udara po fliperu te mu priđe i uhvati ga za kosu tik pored uva i izvede ga napolje.
Salve smijeha ubrzo zamijeni buka maloprijašnja.

„Idemo.“-već sam išao svelikim miješanim sladoledom od dinara u rukama. Vanilija i čokolada.
Pred nekom obješenom loptom bio je povelik red. Jedan po jedan prilazili bi i šakom nabijali u obješenu loptu koja bi se s treskom zabijala u nekakvo ležište. Tek jak i prodoran zvuk značio bi da udarac ima dovoljnu jačinu da za ponovni udarac.
Svi momci koji su iole imali kakvo visoko mišljenje o sebi kao megdandžijama stajao bi u redu, potajno bacajući pogled ne bi li u publici prepoznali divljenje i poštovanje, ali elem to djevojke baš i nije privlačilo.

Korzo. Kako su zvali šetalište bilo je prepuno. Skakutao sam za njima. Imao sam Zvezdin šešir na glavi. Umor je polako sustizao i mene, ali nisam se predavao.
Milenko je bio u centru pažnje. Odavao ga je naglasak te je plijenio pažnju djevojaka oko sebe. Posebno jedna crnka.
„Duška. Evo samo za tebe skidam zvijezdu.“
Nakon toga napravio je nekoliko zvijezda oko i ispred Duške. Kikot cura izazvao je još veći izliv ludosti.
„Duška. Jel znaš da si mi okrenula svijet naopačke.“-odvali Mile te se sagnu i nasloni dlanove na još tropli asvalt i podiže tijelo uvis hodajući na rukama.

Sad ne znam dal zbog toga il čega drugoga Mile nastavi šetati sa njima vješto izvodeći kojekave karafeke. Vidio sam da je bacao još kokice uvis i hvatao ih ustima.
Te večeri zaspao sam prepun utisaka. Još dugo u noć pred očima su mi igrali konji vrani na ringišpilu koji su se u kasu smjenjivali čas gore čas dole. U krajičku usana pronađoh još trag točena sladoleda. Svemir je bio daleko milionima svjetlosnih godina, a ja. Ja sam uživao u Milenkovim zvijezdama. Maštao sam kako ću ga zamoliti da mi pokaže kako se na rukama hoda. Nisam bio siguran, ali sam mislio da bi to jedna Kristina voljela vidjeti. Šta znam.

Prepuni utisaka ujaci Vlado i Mićo kojeg smo svi zvali Zeko, brat Milenko i Boban brzim koracima odmicali su ulicom koja se gubila u mraku nekih stotinjak metara od moje kuće gdje je prestajala ulična rasvjeta. Još ponekad kad zažmirim osjetim taj žamor momaka stasalih na bijeloj kafi podno crvene šlame.
Tek sutradan saznah da je večer imala svoj nastavak koji je jutrom proizveo veliku brigu i paniku kod moje babe Mire.
Naime pored malog kućerka gdje je živjela baba nalazila se i „kufinja“ ili kako se još zvala mala sobica. Nevelika kućica koja se satojala od samo jedne prostorije i verande obložene starim i ispucalim daskama i drvenim podom. Okrečena u bijelo sa dva mala prozora zelene boje sa četri stakla. Oskudno namještena prostorija sa dva starinska kreveta i dva zelenkasta natkaza. Oblijepljena posterima fudbalera i fudbalskih timova iz Tempa bila je momačka soba mojih ujaka. Kad bi Milenko došao i on bi spavao kod njih u sobi. Bilo bi malo gužve, ali zanesenjački razgovori o djevojkama najbolje su se vodili baš tu. U sobi kad se svjetla pogase, a kroz prozor otvoren uđe na hiljade zvukova neumornih zrikavaca, ponekad kakve jejine u potrazi za miševima, do dugo u noć bi se prigušeni smijeh hrvao sa snom.
Tako je bilo i te noći.

Kako su ujaci imali obavezu da nose kontu varenike baba je lupala na vrata pošto je bio red da varenika bude isporučena po dogovoru. Nakon uzaludnog kucanja baba otvori vrata da ih razbudi.
Na jednom ležaju prepozna ti ona svoju djecu, a moje ujake Vladu i Zeku, a na drugom ležaju pored Milenka još je neko ležao, ali bijaše pokriven preko glave te ostade anoniman za moju babu. Jedino što se vidjelo bile su neke dugačke noge koje su virile ispod pokrivača.
Baba se zbuni zatečenim te se sjuri u kuću.

„Ajme Roso, onaj tvoj se kanda oženio. Eno snajke pored njega. Idi ti pa vidi. Ja sam samo noge vidjela. Poitaj de.“-baba sva zblanuta referisa svojoj kćeri, Milenkovoj materi.
„Ajde ti Đuro. Ti si mu otac vidi šta je opet sad uradio onaj tvoj.“-tetka se malko uspremeta.
„A kako misliš da ja kao muško idem otkrivati snajku.“-ni tetku se predlog ne svidje.
Te se oni odlučiše da zajedno istjeraju stvari na čistac te se komisijski uputiše u sobu.

Pokucaše još jednom na vrata te onako u grupi upadoše u sobu. Velike čupave noge virile su ispod pokrivača.
„Ajme Đuro na šta joj noge liče.“tetka se brzo zakrenu na stranu iznenađena dužinom nogu.
„Pobogu kolika je samo.“-tetku se prekrsti.
Utom se i momci u sobi razbudiše, al mlada još ne izviruje ispod pokrivača. Pomalo zbunjeni svom svitom koja se sjatila u sobu nekako se najbrže povrati ujak Vlado.
„Šta je to bilo. Evo odmah ustajem.“-pomisli ujak da su došli da ga bude zbog mlijeka.
„Deder ti nama sve lijepo natenane objasni čije su ovo noge.“-pokaza tetak na noge koje su virile ispod pokrivača.

Utom se i Milenko razbudio te se umiješa u razgovor.
„Kakve noge, ja ne vidim nikakve noge“- odvali ko iz topa.
„Jel ti mene praviš ćoravim. Roso dajde mi onaj moj kajiš pa da mu ja oči malo otvorim.“-tetak je kipio od bijesa.
„Kako koje. Dobro ti znaš na koje noge mislim. Čija je ovo mala?“-sad već ljutito pokaza na gole noge.

„Kako čija. Pa Simina.“-Zeko ko iz topa prevali preko jezika.
„Kojeg Sime.“
Od sve buke probudi se i mlada te izviri ispod pokrivača. Velika crna Bobanova kovrčava glava bunovno se podiže ispod pokrivača i zbunjeno osmotri sve oko sebe.
Utom ujaci prasnuše u smijeh.
„Ustaj mlada evo ti svekra i svekrve.“-dobaci Zeko.
„Ma daću ja vama sprdanciju sa mnom. Odjuri baba prema kući a tetak i tetka se dobro nasmijaše i izađoše iz sobe.

Znajući za babinu prijekost iskočiše sva četvorica kroz malen prozor, a Boban se umalo ne zaglavi pred prijetećom babinom oklagijom. Potraja to malo dok se baba ne odljuti pa ih pozva na doručak.
Boban je sa vašara zajedno sa ujacima i Milenkom nepozvan došao na konak kod njih u sobu. Umalo da ga ne udadoše.

Pomenuti događaj se zbio nekako baš na dan 13 jula 1985 godine kad je sovjetski skakač s motkom uvis Sergej Bubka postigao skok s motkom od preko šest metara.
Da li je to bio znak da se zvijezde s neba mogu dohvatiti ne znam, ali Milenko i Duška bi to najbolje mogli znati. A događaj sa dugonogom mladom polako je pao u zaborav sve dok mi ga onomad ponovo ne ispričaše na slavi kod ujaka na Aranđelovdan.



Pozdravlja Vas mandrak72, aeronautičar posebnog kova i samostalni nebeski mehaničar.
[ Smijehom protiv uroka ] 02 Januar, 2011 13:50
Sunđer Bob je bio lik. Strašan lik. Sjeo mi je na prvu. Prihvaćen od svih ukućana. Nismo ga puštali od nas.

Možda će neko reći da je to malo sebično od nas bilo, ali takav lik rado je prihvaćen u našim krugovima, na momente su ga i drugi prihvatali. Komšija Pero na privremenom radu u Crnoj Gori, mada ja mislim da je to neka parodija od zaposlenja jer je stalno kod kuće. I on se prihvatio Sunđer Boba.
Vrlo brzo bio je prihvaćem u čitavom komšiluku. Nosila ga komšinica Anđa onomad kad je nosila jaja na pijacu za prodaju. I autolimar Darko nije mogao bez njega. U par navrata tražio je da bude pored njega dok je peglao zgužvani lim nekog Ford Eskorta plave boje sa crnim pragovima i slikom prsate Cece na zadnjoj šajbi.
Da i Đura iz kadrovske ga nije ispuštao kad je trebalo da analiziraju molbe za zaposlenje u kombinatu koji je proizvodio kombinezone i tepihe od mačije dlake.
Ukratko svi su imali potrebu da prihvate Sunđer Boba.

U rijetkim momentima kad bi se Sunđer Bob zadesio kod kuće moja kćerkica bi sa njim izašla na livadu.
Nerijetko bi se i đed i baba uputili sa njom u igru. Sunđer Bob je bio zahvalan saigrač. Odličan za duge partije tača, remija ili koje druge igre.

Jednoga dana na vratima se pojavi uplakana kćerkica.
„Tata Sunđer Bob je pobjegao.“
Svijet se srušio oko mene.
„Pa kako to. Pa otkud sad. Nije pokazivao da mu se ne dopada kod nas. Pa nije moguće. Naš Bob. Naš Sunđer Bob.“-ponavljao sam u nevjerici.
Istoga časa dao sam se u potjeru.

„Ja idem za njim. Javite policiji, vatrogascima, sanitarcima, apsolventima i kome god je potrebno. Moram da žurim.“-javio sam se zabezeknutim roditeljima.
Golf II davao je sve od sebe. Jurio je poput munje.
Stao sam na semaforu.
„Da li ste vidjeli moga Boba?“-upitah jednu nacifarnu nafrkanu.
„Sram te bilo.“-vrećica sa porilukom završila mi je na glavi.
Nakićen kao stari svat sa vrećicom iz koje su virilli krajevi poriluka odjurio sam prema centru. Vjerovao sam da će nastojati da se sakrije u masi.

Načelnik doma zdravalja kratko se osvrnuo na moj nakit i odmahnuo rukom.
Sudija Ustavnog suda procijedio je kroz zube.
„Ludoga svijeta.“
Pojurio sam na autobusku stanicu. Uobičajena gužva na peronima nije ništa govorila.
Boba nije bilo.

U blizini autobuske stanice je i željeznička stanica. Ni tamo nisam bio bolje sreće. Oborio sam glavu i tiho zajecao iz sve snage.
„Zašto plačete?“-baba sera bila je ljubazna.
„Vratiće se on.“-pomirljivo reče baba sera
Znao sam da neće. Sunđer Bob nikada se ne vraća.

Otac je rekao da će nazvati par telefonskih brojeva. Vjerovatno će ga neko već primjetiti.
„Rekao sam Zdravku ako ga kojim slučajem uhvati da ga zatvori u svinjac.“-otac je imao i taktiku ali ne i ulov.

Svima nam je nedostajao Sunđer Bob. Možda najviše mojim djevojčicama. A ja šta da kažem. Neki su me tješili i rekli da je sigurno bio pod gasom.
Nisam se slagao sa njima.
To što je na helijumu ne znači i da je zavisnik od njega.
Još uvijek vjerujem da je otišao negdje u dobre ruke. Jedan je sunđer Bob.
Ukoliko ga neko vidi nek mi javi na telefon NOKIA 6300.
Zabrinuti mandrak72.



Pozdravlja Vas mandrak72, nekompetentni interpretator, moderator i stabilizator životnog pritiska.
Hit Counter
Free Web Counter