„Ma nećeš ti od mene mnogo čuti.“- nakon mnogo mnogo preganjanja kršni delija tek blijedo procijedi.
„Zašto ćutiš?“-upitah.

Nekoliko trenuta ćutio je kao zaliven. Nije se uopšte pomicao. Kao da nije ni čuo moje pitanje. Barem tako je izgledalo, ali sam znao da je čuo. Trebalo je čekati.
I čekao sam. Imao sam svo vrijeme svijeta i nije mi bilo važno kad će da odgovori. Interesovao me je njegov odgovor. Odlučio sam ako treba čekaću danima. Do prvih mrazeva ako bude neophodno.
Gledao sam u nebo izvaljen na leđa. Krda bijelih oblaka pasla su po nebeskom svodu. Bilo ih je svakakvih. Malih, bijelih razigranih. Bilo je i onih natmurenih koji su se prijeteći  i mrgodeći valjali po horizontu kao da su proganjali nemirnu i nestašnu bijelu jagnjad po livadi.
Nakon toga uskomešani izmiješali bi se i tu bi se formirale nove grupe, nove igre, stare prijetnje i sve iznova po ko zna koliko puta. Pokušavao sam da čitam njihove pokrete, predosjetim njihove namjere, ali nije išlo.

„Ne znam koje su ti namjere.“-konačno prozbori.
„Volio bih da znam.“-rekoh.
„Evo ja sam ovdje ni sam ne znam koliko ljudskih godina. Sjećam se mnogo čega, ali kalendare nisam pratio. I opet ti velim mnogo toga ne znam i o tome ne govorim. Zato ćutim.“
Posmatrao sam ga. Svaka godina ostavila je traga na njemu. Izbrazdala je lice. Tijelo. Pogled nije bio ništa bistriji i jasniji. Oko njega bilo je sve uređeno. Bio je sam i usamljen. Ukoliko uopšte i može da osjeća jedan kamen.
„Imaš li ti osjećaje?“-upitah.

Opet je ćutao. Da nema siguran sam da bi odmah odgovorio.
Opet sam čekao. Gledao sam okoliš. Gledoa sam u njega. Stajao je ne kao spomenik. Ne kao kakva korisna stvar. Vjerujem da su se poneki ponekad pitali šta uopšte traži tu. A opet bio je tu kao srastao sa zemljom. Kao da mu je mjesto upravo tu. A opet?

„Ovim drumom prolazili su vijekovi. Lomili mačevi i koplja. Radili krampovi i topovi. Rušili bageri i ruke gradile.I veći od mene bijahu smrvljeni. Neki slabiji i nejački odnešeni i odvoženi, a eto ja osta. Ni do dan danas ne znam načisto zašto.“
Zastao je. Konačno se malo otvorio. Potekla je riječ. A nju iz kamena iscijediti muka je.

Posmatrao sam put kojim su prolazili ljudi, zaprege i vozila. S teretom ili bez. Danas niko nije stajao ovdje.

„Bilo je svega. Na meni otpočinu neki vojskovođa. Oko mene, pa čak i tu gdje ti sjediš njegovi potčinjeni. Pale su teške riječi. Bilo je i krvi. Kiša je saprala tragove. Ne znam koliko je prošlo al se moda uveliko promijenila. Elem jedan je u zasjedi čekao danima iza mene. Stalno je izvirivao i žmirkao onim svojim očicama. I dočekao je. Oteo je najljepšu djevojku koja je nogom kročila ovom zemljom. Nije se mnogo branila. Branili  su oni koji su danima poslije toga uzalud tragali. A oni ni traga kao da su u zemlju propali. Svaka potraga počinjala je i završavala   pored mene. Nastade i legenda o mladencima koji se zagrljeni okameniše zbog nesretne ljubavi.“-zastade.

Gledao sam u njega. Pomalo je djelovao tako. Kao dvoje sklupčanih koji su svoje glave drugom pod mišku zaturili krijući se od pogleda. U grču straha i strasti okamenjeni ostadoše vječna inspiracija legendama koje su kružile međ ovdašnjim tek sazrelim curama i momcima.
Oblaci se nisu smirivali. Nisam ni ja. Čekao sam. Šta mi je drugo preostalo.
Osluškivao sam.
Sunce je peklo. Potražih malo bolji položaj.

„Dolazili geometri. Sve nešto mjerili do mene i od mene. Crtali. Nisam nikad vidio ni jednu sliku. Bilo je pokušaja da me pomjere, ali na tome je i ostalo. Bio jedan pjesnik. Dolazio mi svakodnevno. Treperio je dok je govorio stihove o ljubavi. Meni. Kamenu. Opet bilo mi ga žao. Klonio se on ljudi koliko sam mogao da shvatim. Godinama. Bilo je dana kad sam poželio da sam srce nejako. Ma pukao bih od bola. Znaš i meni je svašta padalo na pamet. Jednom sam poželio da sam kamenčić koji će neki deran nogom da šutne. Da se zakotrljam. Ej čovječe. Da oko sebe probudim ostale i usnule. Da tutnjim, lavinu da pokrenem. Da život prostruji. Strast, pokret. Čovječe ne znaš ti to.“-umuknu.

Nisam više mogao da kontrolišem tok misli. Nisam ni sanjao šta mi reče sagovornik koji je imao isuviše razloga da ćuti.

„Eto. Jedno vrijeme znao bi autobus da stane putnik da izađe, al ne potraja dugo. Jednom prilikom bilo je pokušaja da se pored mene posadi stablo lipe. I da znaš bilo mi drago. Danima sam gledao kako se otima. Bori se za život, ali nije išlo. Reče mi da nije suđeno. Isuviše sam korijen pustio. Jednostavno previkao sam na samoću i nisam dao sebi prići. Ja da sam samoživ. To me je porazilo. Dotuklo. Eto sad ti. Saznaćeš ono šta si htjeo i odlepršaćeš. Odnijećeš sasvim mali dio mene. Onaj teži dio koji me drži sve ovo vrijeme ostaće kraj mene. Od mene nikad ništa biti neće. Ne mogu ovakav ni u temelj kuće gdje se gnijezdo svija. Da se radujem svakom novom danu. Rođenju. Da se smijem i zaplačem.“
Ostao sam zatečen. Bez riječi. Gušilo me je. Šta mi je to sve trebalo?
Podigoh pogled na nebo. Nigdje sunca. Olovno sivi oblaci prekrili su nebeski svod razvlačeći tmurni prekrivač i zatežući ga preko najviših vrhova iza kojih su nestajali i zadnji zraci sunca.

Kamen kraj mene je ćutao.
I ja sam.
Zbilja nigdje jednog razloga da kamen progovori.
Da bar zaplače.

Prve kišne kapi tupo su udarale u zemlju. O kamen bi se razbijale.
Nije to bila neka prednost.
Suze bi bile jače. Više bi rekle.
I potekle su. Nije to bila kiša.
To je kamen plakao.


Pozdravlja Vas mandrak72, nemušti sagovornik i selektor kamenja što plače.