[ Aforizmi ] 06 Novembar, 2016 20:30
  1. Budale ne postavljamo u skladu sa sposobnostima, to je već stvar stranačke discipline.
  2.     O budalama je sve rečeno, ali njima je svejedno što o njima govorili.
  3.     Znajući da je budalama sve ravno do mora ne mogu se oteti utisku da smo u skladu s tim i pomorska sila.
  4.     Budalama je sve ravno do mora. Eto rješenja za sve naše grbe.
  5.     Budalama sve ide naruku kad već ne ide u glavu.
[ Priče iz Desetog sela ] 16 Maj, 2016 09:59
Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.

„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.

Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.

Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.

„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.

Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.

„Imitacija“, malo glasnije ponovih.

Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.

Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.

„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.

Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.

„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.

Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.

„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.

Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.

„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“

Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.
[ Aforizmi ] 15 Maj, 2016 09:28
1. PRIVRŽEN SVETOJ GORI Princ Čarls ima pravoslavne korene. Ma džaba korijen kad od panja nikad jablana.
2. Život mi je izasao iz sivila. Dosla mi je žuta minuta.
3. Otkad su starlete postale zvijezde i brnjica se zove pirsing.
4. Starletama je trnovit put do zvijezda započeo preko Kumove slame.
5. Starleta se kune da je sve pošteno zaradila sa svoje dvije noge.
6. Daltonista može da se smatra sretnim ukoliko paleta njegovih boja nije obogaćena kaki bojom.
7. Istina je da nemam svoje mišljenje, ali istina je i da mi ga niko i ne traži.
8. Starletu ne brine problem polaganja ispita i obrazovanja. Otkako je uzela stvar u svoje ruke, sve je postalo obrni okreni.
9. Starletu ne brine visina potrošačke korpe. Dugim nogama premostiće svaki drugi nedostatak.
10. Starletu ne brine visina potrošačke korpe. Ona je odavno njen sastavni dio.
11. Da i oprostim što nas farbaju, al zašto samo kaki boje.
12. O čovjeku najbolje govore njegovi rezultati. Da upotpunimo sliku sačekaćemo i rezultate obdukcije.
13. Marioneta odbija da prizna ko stoji iznad nje. Ne preostaje nam ništa drugo do da povučemo neke veze.
14. Lutka sa naslovne strane ne želi da je posmatraju kao stvar. Šta možemo drugo gospođice kad nemamo s čim u mesnicu.
15. Lutka sa naslovne strane je ostala bez teksta. Realno i nije tu zbog mudrosti.
16. Može li država da poveća natalitet? Teško, stvar je isključivo u vašim rukama.
17. Može li od BiH da se napravi prava država. Može, ali bi bilo šteta
[ Aforizmi ] 09 Januar, 2016 22:02

  1.         GREJE KUĆU NA PIVSKE LIMENKE O matematičaru iz Paraćina pišu svetski mediji. Siroma Toma još uvijek loži Tomovaču.
  2.         PRINČEVI U KAFANI Kako su mladi Karađorđevići proslavili Božić. Bilo bi mnogo veće iznenađenje da su nabrojali sedam padeža.
  3.         IMA NEKA TAJNA VEZA Srpski političari sve češće u zagrljaju starleta. Moralno impotentni zbijaju redove.
  4.         Avion kasnio četiri sata zbog pčele. Kod nas je željeznica stala zbog trutova.
  5.         SKANDAL Učesnica Farme ucenjuje fudbalera porno snimkom. Sram te bilo fudbalerčiću, zar sa stokom.
  6.         Nije vijest da je starleta povećala usne, grudi, stražnjicu. Vijest bi bila da je koristila mozak.
  7.         Normalan svijet polako se sprema za spavanje. ISIL-ovi spavači jedva čekaju da im neko kaže „diži se“. Laku noć pameti.
  8.         Jedan ministar juče je uzeo lopatu u ruke. Predsjednik da bude.
  9.         MALI, ALI UBOJIT. Ne nije to vijest koja bi obradovala „tehničare“. On je ruski borbeni robot, i može da stane u ranac!
  10.         Zmaj je namazan došao na farmu. Umije taj sa bikovima, a tek s kravama.
  11.         Prirodna lepota ili dobar hirurg: U čemu je tajna Stane Katić? Dubok džep bajo moj. :)
  12.         Car je gol. Skoči gologuzija..
  13.         Biračko tijelo nema muda. Od birača nikada j….a.
  14.         Slavu smo platili visokom cijenom. Stoga još uvijek postimo.
  15.         Izborna trka odlučena je fotofinišom. Opozicija i dalje može da se slika.
  16.         Sloboda govora nema cijenu. Još se pogađamo.
  17.         Daleko smo dogurali. Na kraj smo pameti.
  18.         Sveli smo račune. Ne računajte na nas.
[ Aforizmi ] 27 Decembar, 2015 09:22

  1.     Amerika traži da Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama. Srbi se još kolebaju. Tvrdu ili meku da im daju.
  2.     Indijac LINČOVAN zbog glasina da je jeo govedinu. Ovdje bi u najmanju ruku izazvao zavist. ;-)
  3.     TRAMP POD LUPOM Glasače najviše zanima TAJNA NJEGOVE KOSE. Glasači ko glasači a predsjednici njihovi il tupe il perika.Mislim šminka ovo ono
  4.     Erdogan: Teror nema veru, rasu ni domovinu. Tačno je Erdogane ali imaju i jatake. Razumijemo se moj prika.
  5.     REFERENDUM U SLOVENIJI Danas glasanje o gej brakovima. Pa eto šanse, pederi pokažite koliko vas ima.
  6.     BiH mora da spreči vrbovanja terorista preko interneta. Ih narod ko narod, uvijek preko štele. Koristite legalne institucije u bih.
  7.     USA ambasada u Tunisu UPOZORAVA: Ne idite u tržne centre, sprema se teroristički napad! Ameri preporučujem, koliko vas vole ne idite nigdje.
  8.     OTKRIVENA ISTINA Dokazano da li je Hitler zaista imao SAMO JEDAN TESTIS Ipak nedovoljno. Za osvajanje Rusije potrebna su muda. Množina znači
  9.     Biračko tijelo je uzelo stvar u svoje ruke. Sad niko ne može da kaže kako pišaju po njemu.
  10.     Džaba mi šaljemo protestne note kad oni sviraju Kurcu.
  11.     Dok se vodi hladni rat, u pozadini trlja ruke topli brat.
  12.     O biračkom tijelu sve je već rečeno. Nema potrebe da se ponavljamo bar četri godine.
  13.     O biračkom tijelu sve najljepše. Svake četri godine.
  14.     Kad vođa zakaže onda biračko tijelo uzme stvar u svoje ruke, ako me razumijete.
  15.     Biračko tijelo je uvijek pri ruci. Kao i toalet papir.
  16.     Prostitucija je naš neiskorišteni potencijal. Ona bi neke stvari podigla iz korijena.
  17.     Biračko tijelo je osuđeno na izumiranje. Od birača nema jebača.
  18.     #Vučić saslušao #poligraf. Obećao mu humanije uslove rada i skraćenu radnu nedelju.
  19.     Poslednja vijest. #Vučić uhvatio #poligraf u laži.
  20.     Teroristi „spavači“ u Evropi nisu ljudi poput nas. Oni jedva čekaju da im neko kaže „diži se“
  21.     Ne vode svi putevi u Rim. Putevi terorizma vode u Brisel.
  22.     Ironično je da Obama priča o evropskim vrijednostima. Pa SAD su nastanjene onim koji nisu poštovali evropske vrijednosti.
  23.     Vođa nerado spominje poltrone. To je već njegova unutrašnja stvar.
  24.     Poltron nije podguzna muha. On je nešto mnogo dublje.
  25.     Uhvatio sam muhu lijevom rukom. Da li treba da kažem da sam dešnjak da bih pokazao s kim imate posla.
  26.     Starlete prate autoindustriju. U svoje prednosti u prvi plan ističu prostran prtljažni prostor. #starlete #Kardashian #soraja #stanija
  27.     Po guzici se poznaju junakinje. #starlete
  28.     Maja Gojković je napravila 330.000 dinara račun za telefon, saznali smo i kako. Pa lako žena nazvala centrale svih partija čiji je bila član
  29.     Kako izračunati vjerovatnoću da će asteroid udariti u zemlju? Izračunaš vjerovatnoću da se zaposliš preko biroa za zapošljavanje i prepišeš rezultat.
  30.     Britanci potroše pet mjeseci života pričajući o vremenu. Mi smo nepopravljivi optimisti. Čitav život pričamo kako će „biti bolje“.
  31.     Koja je „tamna“ strana Nobelove nagrade? Odgovor se sam nameće. Nije čokolada a predsjednik je jedne države. Za SAD toliko pomoći od mene.
  32.     Na Krimu se gradi nešto ispod vode što će oduševiti sve pravoslavce. I u Beogradu se gradi nešto na vodi što će ojaditi ovdašnje pravoslavce
  33.     Postoji mogućnost da mnogi Ameri za Noć veštica ostanu bez glavnog simbola te svetkovine -bundeve.Čisto sumnjam pored onakve ludaje na čelu.
  34.     Štokholm: Po prvi put se skup bradonja sa crnom zastavom nije povezao sa četnicima i Srbima. Eto uzeše nam poslije ajvara i taj brend.
  35.     Zamislite kako afrikanci izgovaraju ‘Na vrh brda vrba mrda’. Nema potrebe dovoljno je da poslušate princa prestolonaslednika A.Karađorđevića
  36.     Škola oralnog seksa kuburi sa nastavnim pomagalima. Izlizana su.
  37.     To što smo banana država ne daje za pravo majmunima da je gule.
  38.     Hrvatska uvela mjere, Srbija Hrvatskoj #kontramjere . Hrvatska uvalila Severinu, Srbija Hrvatskoj Kebinog malog. Pa ovdje jebe lud zbunjenog
  39.     Granice su opet otvorene. Budalama je svejedno, glupost je ionako bezgranična.
  40.     Listam kanale tražeći šampiona Srbije u LŠ-a. Ne postoji tako dubok kanal koliko smo se srozali.

[ Priče iz Desetog sela ] 06 Decembar, 2015 13:28
Sve je počelo od njega. Čovjek sa teškom sjekirom čuvenih kovača odmah je uočio njegovu široku površinu, prošaranu s velikim brojem koncentričnih krivudavih krugova koji su se od same srži panja širili ka njegovim najudaljenijim tačkama obraslim grubom i ispucalom korom. Odmah se vidjelo da on nije poput ostalih.
Sam pogled na njega izazivao je strahopoštovanje i pritajenu zabrinutost. Duel sa njim za čovjeka sa velikom sjekirom svakako bi tražio krajnja naprezanja. Pogledom je prelazio čas po njemu, čas po ostatku hrpe ispilanog ogrijevnog drveta.

„Izgubiću snagu badava. Ko zna koliko je taj bacio iza leđa? K’o ostali nije“, promišljao je čovjek dok je tešku sjekiru blistavog sječiva prebacivao iz ruke u ruku.
„Zaista“, pomisli „gorostas pred njim zalutala je ovčica, možda prije vuk u jagnjećoj koži.“

Ma koliko pogledom bježao od njega stalno mu se vraćao i vraćao. Nešto u njemu tražilo je da njega prvog pokori za nauk ostalim. Uz čistu, sirovu snagu koncentrisanu na oštricu teške sjekire poznatih kovača još iz drevnih vremena. Okaljena sječiva znojem kovača s čela u mračnoj nadstrešnici s izvjesnom mišlju o najboljoj kombinaciji plamena, čelika, precizna udarca, temperature. Varnice.

„Varnica“, pomisli.

Sijevnuće udarac moćan. Ispustiće čovjek težak uzdah oslobođen iz pluća. Planuće jutarnja tišina i sagorjeti ostatak dana u sumrak umornog tijela. Kliznuće još jedan dan. Jedna zima još uvijek ne zna s kakvim resursima raspolaže kuća na čiji krov spušta svoje bijele kandže, okiva dvorište i pomoćne objekte.
Sjekira je iza vrata. Čeka zlonamjerni vrat ako izbije, a vremena su takva i takva. Ima se i pravo. I noć je u službi svega. I temperatura se gasi, gasne plam, osvaja pepeo i kovač polazi da sniva.
Obrok je nedovoljan, ali svejedno se piše i opet biva po onoj staroj, „ko radi ne boji se gladi“, a neprijatelj nikada ne spava. On je budan, on je saučesnik svake noći, tmine. Mrkli je i obično se ne vidi i zato je sjekira tu gdje jeste. Iza vrata.
Ma koliko o njemu znali, za njega se spremali, rat uvijek iznenadi. Uvijek prvo padaju vođe, najjači. Gazde i glavešine. Čvrsti.
Padaju podlo. Iz noći.
Zlo nestaje pred zorom, za sobom sijući strah kolebljivom maglom koja se kao lovački ker provlačila ispod taraba često mijenjajući pravac i izbjegavajući prepreke. Prag nije prelazila, ali bila je tu. Kao zebnja, hladan znoj i mokra košulja.

Sjekira je radila.
Obavila je odličan posao. To što je posjekla samo glavu nije njen najveći domet. Odbačena, krvava. Ostala je kao opomena. Surovost je tu, kolebljivim i onim plašljivim stigla je dopisnica s one strane odakle stiže zabrininutost, poziv na suživot i dobrosusjedske odnose. S one druge strane je tama, noć. Saveznik zla pretočen u tup udarac. Za nauk ostalim.

Čovjek je još jednom pogledao u sjekiru koja mu je visila u ruci. Njena istorija nije mu poznata. Tu je odvajkada u porodici. Decenijama je davala sigurnost, odolijevala napastima. Iza nje je ko zna koliko neuspjelih brakova sa držalicama različita porijekla. Grabove, drenove,..
Potencijalne držalice koje su čekale svoj redu u šumi, često posječene ne dočekavši svoj red, prsten, burmu sa strahom u pola glasa sve češće su jezivo prizivale ono od čega se krv ledi u žilama.

„Vampir“, klizilo je hladovinom koju je polako osvajao suton.

Nije se znalo koliko sjekira ima godina. Možda stotinu.Vječnost svu. Bila je usamljena. Odavno se nestali njeni vršnjaci. I oni kasnije rođeni. Niko živ da posvjedoči. Mrtva usta ne govore, ono što je bilo odbija da svjedoči. Kao i uvijek brani se šutnjom prepuštajući inicijativu neprovjerenim pričama. A one su takve, da se kroje. Ušuškavaju. Pričaju i prepričavaju. Da plaše i da se noću zavlače u škriputave grede i u mračne u ćošku lakirane orahove ormare. Babine pletenice i đedovu duvankesu.

Čovjek je pored sebe imao jakog aduta. Nije imao niti jedan razlog da se ne upusti u borbu. Tristogodišnjak pred njima jednom je poklekao. On je poražen. Istina pri padu lomio je sve pred sobom, na licima svojih dželata vidio je strah od učinjenog ali i sirovi smijeh. Nezajažljiv i pohlepan pogled okupan u pjeni robe široke potrošnje supermarketa i naljepnici sa flaše pive lošeg kvaliteta ispred zadruge sa društvom sumnjive reputacije.

Nije sumnjao niti u svoje mišice. Bile su čvrste. Žilave. Dlanovi hrapavi poput kore velikog panja pred njim. Nokti kratki, oivčeni i uokvireni u sliku crnog života nadničara vazda spremnim i pripravnim za najteže i najgore poslove.
Pred njim je bio dug dan i veliki posao. Hrpa sa ispilanim drvetom bila je respektabilna. Upitan je bio i ulazak u meč. I fudbaleri se zagrijavaju. Prvo paradiraju. Bude tu i sprinta, ali ništa značajno dok sudija ne svirne u sviralu od metala početak meča. Isprva slijedi ispitivanje i nadmudrivanje. Snaga se čuva i raspoređuje na čitav meč. Izvjesno je da na neke mečeve slijedi produžetak a s njim i grčevi. A mora se priznati da oni nisu najbolji saigrači. Možda u produžecima da se ukrade koji sekund, minut. Bijes navijača kanalisan kroz zvižduke sa tribina. Ali ništa s njim. To je sve. Oni dalje od toga ne smiju. Spomenuće se sudiji popis bliže i dalje rodbine, poslaće se uprava napolje, a onda će svi svojim kućama. Oni hrabriji i na pivo.

Panj je i dalje pred njim stajao. Jasno je bilo da je čvrst. Izranjavan od sječiva oštrih motornih pila sa svih strana. Očvrsnuo od svih onih tona koje je stoljećima nosio na sebi. Odolijevao je i obučen i gol olujama, snjegovima. Odolijevao carstvima, podmuklim lugarima i njihovim drugarima. Zalutalim kuršumima i prijekim sudovima. Bunama i narodnim skupovima. Imao bi taj šta za reći.
Samo kad bi htio.

„Takvima se riječ niti sjekirom ne može iščupati. Kad bih njega slomio, sve ostalo išlo bi kao voda. Pjesmica.“

I čovjek i nadničar. I priča i život. I panj i sjekira.

„Neka panja. Saveznik da bude. Zajedno s njim, s mojom snagom i sjekirom čuvenih kovača.“

Ko srastao sa zemljom, panj se nije dao. Sa svakim udarcem njegova veza s tlom bivala je čvršća. Nježna bukovina pucala je nadvoje, načetvoro pred snažnim udarcima sjekire pod budnim okom čovjeka i snažnom mišicom što svakim udarcem bivala je bliže sutonu, onom neophodnom dinaru i prethodnici neizvjesne sutrašnjice. Valuta znoj, nije bila na cijeni. Budzašto se mijenjala. Daj šta daš.
I ptići.
I kljun.
Mrvice.
I to bi bilo to.
Nova neizvjesnost kucala bi ranom zorom. Doručak da ište. I ručak bi stigao kasom. Umorna večera galopom bi rastjerala spokoj.
Znao je on to.
I stoga je cjepao bez prestanka. To što su leđa boljela, to je normalno. I treba da bole. Da puknu. Važno je da sjekira ne izda. Za panj zna se. Kao i na kraju svake priče.

Hrpa je bivala sve manja. Panj je očvrsnuo. Svaki god nosio je ranu, ožiljak. Od sječiva, meke breze i žilava graba. Iznad nadničara sjekira, na njoj nova bukovina il grab. Svejedno je od sunca što peče ne vidi se, a ruke njegove ko krošnja. Preko kičme što trpi i nosi sve. I ljuljašku i na njoj sitnu dječicu. I suprugu u najljepšoj haljini. Onoj za svečane prilike i za one dane koje bi čovjek najradije zaboravio, ali takvi najviše peku. Haljina je jedna. I za suze i smijeh. Za ples, možda na vjetru.
Ali ona je jedna.
Niko društvo da joj pravi.
I grube su ruke čovjeka što je nježno niz šavove gladi.
Dok šušti sjekira kroz vazduh uz novi bolni i tupi udarac koji panj svojski prima, sunce zapadu hrli.

„Još malo“, pomisli, „izdržao sam sve nedaće. Izgubio krošnju bujnu, vitko i snažno tijelo tristogodišnjaka. Izdržao sam gubitak. Dijelovi mene možda negdje na pilani, oni drugi možda pod hrpom su. Izgubio sam svaku vezu. Znate nije lako. Nikad i nije bilo lako. Velika krošnja na mojim plećima, grane moje moje ruke su. Moje noge od tereta silna sa zemljom stopile se. Srastao s kamenom i plećinom. S blagom i čobanom. Bez kalendara i vage teret nosio.“

Ništa to nije bilo važno. Hrpa je sve manja, isplata se bliži. Gazde vole gotov posao. Čisto dvorište i bijedu iza plota.

Nadničar je umorno spustio ruke. Vrh sjekire, još jednom je završio u panju.
Činilo se da je sva bol iza leđa. Isto je mislio i nadničar.

„Gazda, dobra drva. Nema zime za tebe“.
„Da, o on?“, pogledom pokaza na hrastov panj.
„On. Neka ga. Trebaće za dogodine. Jak je on.“
„Ne treba, dogodine biće drugi. Aj završavaj da plaćam“.
„Važi gazda“, pljuje u dlanove, a gazda brzim korakom odmiče ka kući.

Kao u priči. Derbi je na kraju. Finale. Odmah se to znalo. Cijena derbija sitnica. Sirotinjska dnevnica.

„Kupiću, konac“, kao da se pravda panju.
„Zašto?“, zapita panj.
„Da krpim kraj s krajem“, nastavi da se pravda savezniku.

Dok jednim okom gleda na panj, drugo baca na staru koaliciju.

„Biće više za nas dvoje“, kao da tješi i bodri sjekiru za novi atak, za novo zlo.

Hrastov panj još jednom je ostao sam. I prošli put bila su dvojica.

Nadničar je kružio oko njega. Kao da je birao ugao odakle će zumirati sliku. Zagristi jabuku. Otkinuti najljepši grozd sa vinove loze. Sjekiru nije puštao iz ruku. Kao goluždravi borci pelivani. Gledali su se očima tražeći najslabiju tačku. Ovaj put gomila je izostala. Ona tiha otišla je da krišom izdvoji malu svotu. Jeste hrpa velika, ali za male ljude i svota je mala. Grba se ne broji. Krošnja je krošnja i svako svoj teret nosi.

„Zalogaj je velik. I krugovi su veliki. Ukoliko nastavim ovako ubrzo ću se umoriti“, zaustavi kretnju konačno izabravši mjesto napada.
„Ovaj put moraću drugačije. Velike problemi se riješavaju malim potezima.“

Prvi udarac bio je snažan. Od njega je mnogo zavisilo. Protivnik će se naći u čudu.

„Pa i nije ti nešto taktika. Vidi me koliki sam. To je samo mrvica. Djelić mene.“, čudom se čudio panj neobičnoj taktici.

Uslijedio je drugi udarac. Rezultat sličan prvom. Možda mrvicu značajniji.

„Šta? Je li to najbolje što znaš? Odustaćeš ti. Ja sam se takvih sit nagledao i ispratio.“

Uslijedio je i treći udarac.

„Neka, neka. Staćeš ti, popustiće i izdaće te snaga“, gotovo da je podviknuo panj.

I četvrti i peti udarac je bio precizan. Panj je polako mijenjao svoj izgled. Rana je bivala sve veća, ali i on se kočoperio.
I šesti udarac bio je kako treba. Na njega su se ugledali, sedmi, osmi, deveti. A tek deseti. Nije što je jubilarni, ali da se pokazao, pokazao se.

Uvidjevši da snaga i dalje kaplje iz oznojenih mišica panj se zabrinu i pogleda na sjekiru. U njoj ne vidje ni najmanje samilosti. Kao da je čekala da okonča veliki posao.
Do srca je bilo još daleko, ali i nokat umije da zaboli. Sa svakim udarcem bol je bivala jača, a tijelo slabije.

Uslijedili slijedeći udarci. Prestao je da broji.
Nije ih brojao ni nadničar. Jedino važno je bilo da što prije završi.
Gazda je brojao. I ono malo što je presložio u dlan činilo se veliko. Veliko gotovo poput hrpe iscjepana ogrijeva za zimu.

Odbačen zbog nesavršenosti, zalog vječitoj borbi za opstankom, dugovječnosti, snažnim plećima. Tehnički višak. Neposlušan, grub, žilav. Tu pored jedne bukve skršen, osramoćen pred brezom.
Pod nogama.

Ugovorena cijena je ispoštovana. Nadničar je bio iza kapije. Bilo je onako kako je i sve zamišljeno. Još jedna epizoda je završila.

Glavna uloga?
Da li je to ono što je gorostas živio čitavih tristo godina u šumi i tek par dana tu u dvorištu tvrdice? Da li je to gorostas? Onaj što će grijati srce tvrdice u dugim hladnim zimskim noćima, a već ujutro s ostalim pepelom završiti negdje pored plastične kante ili u metalnom kontejneru. Ili onaj što će hladiti vječito zimogrižljiva stopala svojom složenošću, lakiranošću koja se prostire dnevnim boravkom i sobama ili,..
Da li je to nadničar, koji će sve zaboraviti čim san posjeti njegovu postelju, sem boli u ramenima i brigom kako da prebrodi novi dan? Ne nije on.
Da li je to tvrdica? Ne.
Sjekira? Ipak ne. Njihova istorija mogla bi biti mnogo interesantnija, ali istoričari za takve ne vode evidencije. A možda ipak da? Negdje iza vrata čeka zlo da se vrati. Ipak ne.

Epizode kratko traju. U njima mora biti svega jer tako ište probirljiva publika. Golotinja se podrazumijeva, neko treba da se oklizne na bananu, onaj drugi da stane na grablje. Ona će da cmizdri na obali okeana, a on?
Ako je o hrastu riječ, taj neće stati u priču. Ne može se život sažeti u epizodu. Epizodisti se mijenjaju jer inače ih ne bi bilo, a priče ostaju da bi smo ih čitali, pričali. Da se poput straha zavuku u stari mračni lakovani ormar od orahovine, babinu pletenicu. Đedovu duvankesu.

Dugovječnost uvijek ima savremenike. S motornom pilom, sjekirom. Jedino niko nema priče. Onda kada ih jednom ispričamo trajno ih gubimo i one postaju svačije i ničije. Prisvajaju ih oni što zamišljeno do dugo u noć plaču u tami sobe, čak i oni što knjigama ispunjavaju šupljine regala u dnevnoj sobi. Oni što se u njima pronalaze i oni što se u njima gube.
Da li je to kraj priče?
Ne znam. Možda ako se raspričam sa škripavim parketom, jednom.
[ Smijehom protiv uroka ] 02 Avgust, 2015 08:08

U-ha čuki-čuki. Ne, nema to veze s daljom pričom ali ima veze s glavom. Iz nje sve polazi.

Ne tako davno, ali priča mora nekako početi, a riječ „davno“ ma kako o njoj mislili gotovo uvijek nas privuče da vidimo šta je to bilo, zaustavih svoju malu posadu na mali predah u okolini gradića Jablanica na putu prema Crnoj Gori. Veliki broj gostiju ispred, parking za automobile, autobuse, ljetna bašta svako su pozivnica za kratki predah, osvježenje, a bogami oni sa punijim džepovima sjedili su i sa punim ustima. Nije da se ne bi moglo jagnjetine, ali...

U-ha čuki-čuki. Ne, nije još vrijeme. To sa čuki-čuki objasniću malo kasnije. Strpljenja moliću.

Dvije koka kole, limunada i dva soka od jagode stajala su pred nama. Zatražih odmah i da platim račun. Pripremih i deset konvertibilnih maraka smatrajući da bi to i u najgorem slučaju trebalo da je dovoljno poredeći cijene u mome Novom Gradu sa narudžbom u okolini Jablanice u BiH.

„Sedamnaest konvertibilnih maraka i pedeset pfeninga“, izdeklamova konobarica ravnodušno kao da mi saopštava vijest da je jedan plus jedan jednako dva.

Domirih ostatak novca i vrlo brzo ispismo preplaćeni ostatak tečnosti koja više nije krijepila, nego pekla. Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Nekoliko pitanja su mi prolazila kroz glavu. „Gdje ja to živim, da li mi je neko prećutao, ko je smjestio Zeki Rodžeru???“.

U-ha čuki-čuki. Još samo malo. Tačka na i dolazi uvijek na kraju.

Elem, jedno mi postade jasno. Ovako sam ja to vidio. Naziv restorana „Zdrava voda“ u Jablanici vrlo je simboličan. Ko od jedne porcije ne dođe sebi i svrati ponovo zaista mu nema pomoći. Znate ono u-ha čuki-čuki. Nema te ljekovite niti zdrave vode koja će to popraviti. Ja sam s Jablanicom završio. Hvala što mi je otvorila oči. Niste vi restoran na Menhetnu, samo usputno stajalište, svratište.

E pa dok je ove čuki-čuki „Zdrava voda“ ma bjaži, bjažiiiiii.

U-ha čuki-čuki (pravilnije je reći čiki-čiki ali moja četvorogodišnja djevojčica je tako meni prenijela, a ja vama, a ko to bolje od dječice zna i ko sam ja da o tom sudim) je pjesmica iz jednog crtanog filma.

[ Smijehom protiv uroka ] 16 Jul, 2015 22:45
CIJENA ISTORIJE Prodaje se mašina (Enigma) kojom je Njemačka htjela da dobije Drugi svetski rat. Treći svjetski rat je dobila Golfom dvojkom.

MISTERIJA U DŽUNGLI Izgradio crkvu u obliku džinovske kokoške kada je dobio poruku od Boga. Rezultat bankrot. Nema zlatnih jaja. Samo mućak.

NEVJEROVATNO Japanci napravili bazen za slonove. Pa i nije. Za njih smo mi izmislili i napravilii fotelje.

KOMA Svjetsko prvenstvo u trci puževa održaće se 21.jula u pivnici „Bras&Vu“ u belgijskom gradu Liježu, saopštili su organizatori.Bogami ako trka potraje biće koma.

NOVO na TV-u Medlin Olbrajt glumi sebe u TV seriji. Možda se uključi i Radoš Bajić. Zamislite naslov „Svijet gori, Vukodlak se češlja“

Novi Sad: Cvjeta biznis sa ukradenim i rastavljenim automobilima.A ko je za utjehu ipak je to zamajac (kurbla) privrede, znate ono nova radna mesta, standard,…

Lopovi kradu najčešće „golfove“, „audije“ i „renoe“, a u poslednje vreme „rendž rovere“ i „land rovere“ Od probirača nikad je….

Sva tri člana Predsedništva BiH prihvatila poziv Beograda; VUČIĆ:Biće dočekani na najlepši način. Pitanje da li su navijači Rada u organizacionom odboru za doček. Samo predlažem.

Twiterašica Crvena @Vsreca primjetila je sledeće: Nekada samo djevojke nisu znale ni mogle da promjene gumu na automobilu danas bogami to rijetko koji mladic zna. Ja samo predlažem: Pa za početak neka bar nauče da koriste gumicu prije nego dođu do auta :)
[ Priče iz Desetog sela ] 11 Jul, 2015 19:57

Sve je počelo od njega. Čovjek sa motornom pilom renomiranog proizvođača novije proizvodnje stao je pored njega. Tristogodišnjaka. Moglo bi se reći starosjedioca, odličnog poznavaoca prilika u šumi. Očekivao je pitanje, savjet. Ali njega nije bilo.
Nije bilo poštovanja. Odavno su odnosi mladih prema starim bili nipodaštavajući. Savremena tehnologija samo je pogoršala stanje. Ubrzala točak koji je nepovratno jurio ka ambisu. Kraju.

Čovjek je još jednom pogledao u visinu, nekoliko trenutaka nišaneći jednim okomspuštao vertikalu sve do njega. Vertikala je bila tek metar ili dva od oslonca.
Zazvonio je telefon. To svjetsko čudo tehnologije doprlo je i u najudaljenije dijelove šume:
„Jesi li stigao?“
„Da“, slabašan glas je odgovarao s druge strane bežične veze.
„Ponesi hranu, čekam te kod njega“.

Kod „njega“. Sablasno i prijeteći je zazvučalo tog svježeg jutra. Čovjek sa motornom pilom i bez zaštitne opreme pripremao je svoj alat kao hirurg skalpele pred operaciju. Razmještao nekim čudnim redoslijedom. Za hirurga se podrazumijevalo da učini sve što je bilo u njegovoj moći, ali da li je tako bilo i sa njim.

„Da li će učiniti sve što je u njegovoj moći? Da li je njegovo obrazovanje dovoljno i kakve su mu kvalifikacije?“

Čovjek je zviždukao neku pjesmicu s malo ritma i povremeno ubacivao neke lascivne rime. Potpuno neprimjerene treunutku u kome se nalazilo i mjestu koje takve trenutke ne pamti, a bilo ih je. Dabome. U njegovim godinama kada polako sjećanje blijedi još uvijek se nalazi mnoštvo slika.

Ubrzo je stigao i drugi čovjek. Bio je nasmijan. Žurnim koracima stigao je u sigurnost i spokoj koji su tek narušavali njegovi neujednačeni koraci. Dok je prilazio pogled je digao ka krošnji.

„Koliki je, majku mu?“

Iz unutrašnjeg džepa na kaputu iznenada je potegao neku flašicu sa žućkastom tečnošću, brzim pokretom odvrnuo čep i sasuo izvjesnu količinu iste tečnosti niz grlo. Spustio je flašicu od usta, istom rukom je pružio svom poznaniku, a nadlanicom druge ruke skidao kiseli osmjeh sa neobrijana lica.

„Valja nazdraviti. Apetita radi. Lanjska je“.

Za blijedu salamu zaista je trebalo apetita. Brza hrana s nogu nije davala nadu. Brzo se bližio čas.

„Koliko je godina trebalo?“

Činilo se da je odluka prebrzo donesena. Ni tehnologija nije zakazala. Motorna pila renomiranog proizvođača novije proizvodnje koja s pokretnih traka silazi svakih nekoliko sekundi opravdala je svoju investiciju.
Sad je do čovjeka. Uslovi su tu.
Svi su ispunjeni do jednoga.
Oni su tu. Sigurni u svoju kvalifikaciju.
Ispunjena je i forma doručka. Stomačna duplja je ispunjena. Želudac se nije stigao pobuniti. Ućutkan je mlazom ljute prepečenice. Nakon što su reženjevi salame naslagani sasvim je svejedno da li je u pitanju bila šljivovica ili možda rakija od crnice kruške. Gorčina je ostala da se bori sa aromom, zaslađivačima, emulgatorima, vješto upakovanim pod najlonom simpatičnog logoa nove firme na tržištu suhomesnatih proizvoda. Sve pod plaštom slike zdravog žutog pileta koje je svojim nedužnim okicama ulijevalo povjerenje.
Tu je i motorna pila. O proizvođaču se sve već zna. Renomiran je i ulja su tu. Zadovoljavaju ekološke standarde.

„Nešto na bazi bio ulja“, reći će jedan od njih dvojice prekinut samrtnom tišinom stogodišnje šume.

Tu je i on. Gorostas. I nije slučajno da je dobio takvo ime. S pravom ga je nosio sve ove godine, decenije i vijekove. Znao se nositi sa svim nedaćama. Velikim i snažnim vjetrovima, mokrim i teškim snjegovima. Zalutalim kuršumima. Nije to uzimao k srcu. Ubilo bi ga odavno.

Motorna pila je zaječala. Njena jeka je ispunila šumu, ali nedovoljno da bi se probila kroz gusto granje. Režala je naokolo, kao bijesna lisica. Siktala je oko njega, kezeći svoje metalne zube tražeći pravo mjesto za ugriz. Podsticana kažiprstom jednog od njih bivala je sve bliže. Ugriz je bio tu. Nije bio upitan
I počelo je. Isprva se činilo kao da je vic u pitanju. Nedovoljni zubi su nemilosrdno kidali koru i motorna pila kao da je pjenila. Osmjeh na licima njih dvojice bio je bankarski. Tačan. Pedantan. Matematički tačno su brojali sekunde i minute. Svaki do njih pretvoren u robu široke potrošnje. Bilo je tu još salame, ulja, šećera, kafe. Novi lanac za motornu pilu.

„Za nedaj Bože, ako pukne nekad“.

A pući će.

Minuti su sporo prolazili. Oteglo se. Kao godina. Zabrinuti pogled pomoćnika stalno je gledao gore. Sa svakim sekundom strah ga je sve više obuzimao. Motorna pila je zasjekla tijelo gorostasa. Činilo se da je polako gubila bitku. Njeg glas je sve manje bio prijeteći. Promuklo je jecala. Kažiprst ju je bodrio, tražio najbolji položaj.
Čovjek je i sam mijenjao koljeno na kojem je klečao. Upitno bi dizao pogled na krošnju koja kao da nije bila dio priče. Strah mu se spuštao niz leđa. Bivao je nesigurniji u svoje kvalifikacije. Činilo se da je preveliki zalogaj zastao u grlu. Knedla iako okrugla nije htjela s mjesta. Tek ponekad zadah salame zapuhnuo bi iz njegove utrobe. Želudac se još borio s brzom hranom. Njegov gazda sa stoljetnim stablom. Ironija, šta li je?

Odjednom motorna pila se ugasi. Čovjek ustade od stabla držeći motornu pilu koja je ugašena nemoćno visila niz njegovo tijelo.

„Ništa“, sliježe ramenima njegov pomoćnik
„Ja. Sve sam učinio.“

Nekoliko trenutaka su gledali u njegovu krošnju. Nije bilo odgovora. Umuknula ja sva šuma. Muk se uselio i na njihova lica. Motorna pila dala je sve od sebe. Nije joj bilo jasno. Sva ispitivanja i fabrička istaživanja. I razvojni centar i garancijski uslovi. Sve je samo jednom išlo u prilog, ali ne i njemu.

Gorostas je još stajao. Posljednji put je uzimao dah, stresla su se njegova pluća. Zastao je još koji tren. Vječnost. Velikani ne padaju tek tako. Na nos, na prvu stupicu. Da li je zažmirio prije nego je poslednji pogled uputi nebu? Ne znam. To gorostasi znaju. Oni umiru sami.

Tišinu je ispunio zvuk laganog pucanja. I dalje se činilo da stablo stoji. To je pucalo njegovo srce. Do njega metalni zubi nisu stigli, ugrizli.

Sve je stalo. Nigdje daška vjetra, uokolo mrtva tišina. Mnoštvo pitanja.

„Na koju će stranu? Ko je slijedeći? Ko će na tron? Hoće li biti dosta i za parket, onaj sjajni lakirani što se zavlačio ispod tepiha i gubio ispod kauča, ormara? Samo da vidim komšijino kiselo lice.“

A onda kao da je sve eksplodiralo. Prolomilo se iz neba i zemlje. Urlik je dizao kosu na glavi „čovjecima“ koji su bespomoćno i bojažljivo žmirkali očima duboko u sebi se bojeći najstrašnije kazne za počinjeno djelo nedjelo. Šuma se otvorila. Na lijevo ili desno. Gore ili dolje. Svejdeno. I sunce je zgroženo prdrlo u šumu, obasjalo kutke za koje odavno nije znalo, još uvijek nesvjesno da je motorna pila podsticana kažiprstom učinila da nestane ono što je vijekovima kupalo, napajalo, hranilo. Izmjenilo okruženje.

„Ajde, još po jednu. Valja se za dobro obavljen posao“, nazdravi pomoćnik.
„Da znaš usr'o sam se. Mislio sam da nikad neće pasti“, odgovori čovjek sa motornom pilom.
„Daj meni malo“, pokaza na motornu pilu pomoćnik.

Nedugo zatim ona ponovo zaječa, još lajavija i još kuražnija nego prije. Nastavi se borba sve do sutona. Ona je pjenila. Lajavica iz tehnološki razvijenog centra negdje daleko i od pomoćnika je činilo se načinila je čovjeka.
Došla je ostala tehnika, traktori, vitlo, zaprega. Samar. I na njemu tragovi, kolektori koje su kupili sunčevu energiju, hranili tijelo. Ostala je pustoš. Pred zalazećim suncem su žmirkala neka kržljava stabla diveći se svojoj ljepoti. O veličini njihovoj teško je govoriti.

Lascivni stihovi puni rime nerijetko bi nadjačali lajavicu. I smijeh. Ohrabren velikim poslom i gomilom prehrambenih artikala što su ih čekali na policama nekog megamarketa. Požnjevene artikle, u velikim metalnim kolicima zamijeniće ubrzo drugi. Treći, peti. Deseti. Veselijih boja i dizajna. Mijenjaće se mantili zaposlenika, kačketi i polo majice. I njih će zamijeniti. Brzo.

Gorostasa zadugo niko neće.

[ Smijehom protiv uroka ] 19 Jun, 2015 00:10

Ovih dana neprijatno me iznenadila novinska vijest. Naime u njoj saznadoh da Mađarska diže ogradu od četri metra ka Srbiji. Očekujem da Srbija kao kontramjeru rasporedi Bogdanova duž granice s Mađarskom.

Čitajući vijesti ovih dana zapitao sam se. Da li je telefon zamijenio novine? Hm, ne znam, još nisam da prostite brisao guzicu s njim.

[ Smijehom protiv uroka ] 16 Jun, 2015 21:29

Kao ljubitelj fudbala ne mogu a da se ne osvrnem na nedavno odigranu kvalifikacionu utakmicu Danska – Srbija. Stoga evo i nekoliko mojih utisaka i impresija na sve viđeno.

1. Posmatrajući sve odigrane mečeve u dosadašnjem toku kvalifikacija brine me hoćemo li uspjeti do kraja kvalifikacija sačuvati i ovaj jedan bod.
2. Uz svo dužno poštovanje slijepim i slabovidnim licima ovoga puta smo na istom. Od fudbalske reprezentacije nismo ništa propustili. Nismo vidjeli ništa.
3. Neuspjeh protiv Danske u stvari i nije neuspjeh. Mora se ipak reći da reprezentacija Srbije redovno igra kvalifikacije.
4. Kako stanje stvari stoje i po broju osvojenih bodova grupa smrti bi otprilike ovako izgledala. Andora, Srbija, Lihtenštajn, Farska ostrva, Malta, Gibraltar,..
5. Ukupan bodovni saldo naše reprezentacije takav je da bih i ja u najgorem slučaju sam igrajući protiv svih reprezentacija osvojio samo bod manje govori o dosad nezabilježenom uspjehu nažih zvijezda i zvijezdica.
6. I za kraj. Srbija u trećem šeširu žreba za Mundijal u Rusiji! Svejedno koji je šešir, sa ovakvom igrom uvijek nam je mrka kapa.

Ali uzdajući se u onu staru „na mlađima svijet ostaje“, našim mladim fudbaleru mnogo sreće u sutrašnjem meču sa Malijem želim. Ne zaboravite momci na onu staru „jeste Mali, ali je tehničar“.

[ Mandrakizmi ] 23 Maj, 2015 19:32
1.    Biračko tijelo je nezasito. Opet je progutalo udicu.
2.    Kada sam u govnima i klozetska daska čini mi se odskočnom.
3.    Ne tražite bis. Već sam pojeo govno.
4.    Korupcija je bolest, ali oni skloni njoj ne treba da brinu. Uvijek se mogu pozvati na imunitet.
5.    Virus korupcije krije se iza zatvorenih vrata i ispod žita i prenosi se kovertom.
6.    Nije meni što me hrane govnima, nego što me kljukaju.
7.    Pravda je spora, ali drži cijenu.
8.    Politička scena je vrlo živahna. O tome svjedoče i mrtva slova na papiru.
9.    Obezglavljeni je bio na visini zadatka. Dželatu do lakata.
10.    Dželatu je bio olakšan posao. Osuđenik mu je išao na ruku.
11.    Politička bura je značajan faktor u našoj političkoj stvarnosti. Baca nas na sve strane od stranke do stranke.
12.    Biračko tijelo pokazuje slabosti. Muti im se pred očima.
13.    Vlast je još jednom uzela stvar u svoje ruke. Politika je ipak samo kurva.
14.    Opozicija je još jednom pokazala zrelost. Popucala je ko dinja.
15.    Vlasti s nama uvijek znaju na čemu su. Na grbači.
16.    Nismo mi repa bez korjena, s nama je uvijek povuci potegni.
17.    U jednom se svi slažu. Legalizacija prostitucije podigla bi neke stvari iz korjena.
18.    Vođa je okrenuo točak evolucije unazad. Napravio je od birača male majmune.
19.    Još ima šanse da Vođa uđe u junačku deseteračku pjesmu. Još uvijek je neopjevana budala.
20.    Pokvario se i predsjednički avion. S kim si takav si.
21.    Senzacionalno U najavi je prvo presađivanje glave. Poslednja šansa da neki šupci dobiju mozak.
[ Generalna ] 18 April, 2015 08:19

Na svim novinskim stranama osvanule su priče o kvaru na predsjedničkom avionu Tomislava Nikolića. Hm. Sa žaljenjem konstatujem pokvario se i avion. S kim si takav si. Ipak još uvijek za njega ima šanse. Nije se do kraja iskvario.

Vijest od prije par dana me je ozbiljno potresla. Potonuo je brod sa oko 400 imigranata iz Afrike na putu prema Evropi. Nije Titanik, ali tragedija svakog od njih veća je blokbastera koji je zgrnuo novac na blagajnama bioskopa, crvenom tepihu od raskošnih toaleta. Od ove tužne vijesti neće ostati ništa za koji dan. Plava grobnica ukloniće tragove zločina, svjetski lideri će još jednom oprati ruke i stati u red za Nobela. Eh, da su im koji put u ruke tutnuli upaljen štapin dinamita svijet bi možda bio bolji. Ili ne.

Odoh gologlav (za one koji su se potajno ponadali da će stajati gologuz više sreće drugi put) da stanem na kišu. Bolje da me bombarduju kapi kiše nego besmilice, glupost i ljudska surovost. Da li je vrijeme za novi potop?

[ Smijehom protiv uroka ] 29 Mart, 2015 09:49


Mandrak72 sa živog twittera saznaje slijedeće
Naš dopisnik UVB 76 iz Kanade kaže slijedeće: U kanadskom kapitalizmu mi se jedino svidja sto sluzbenica na šalteru banke zaradjuje 4 puta manje od fizikalca koji krpi rupe na autoputu.
Pa druže moraš ipak znati da kod nas neke rupe krpe ljudi na ključnim mjestima. A neke udarne rupe su i same na ključnim mjestima.


Od istog dopisnika UVB 76 iz Kanade stiže slijedeća vijest: U Kanadi drvosječa poslije deset godina bude bogat čovjek. Rizikuje da mu stablo padne na glavu, a to košta.
Pa druže i kod nas je donekle slično stanje. I kod nas drvosječa poslije deset godina bavljenja politikom bude bogat čovjek, samo rizikuje da ga ne pregazi službeno auto ili mu se odriješi pupak od prejedanja, a to priznaćete opet košta.


Kako prenose svjetske agencije, Ukrajina ne želi da sa Rusijom slavi kraj Drugog svjetskog rata.
Radije bi sačekala sa proslavom početak Trećeg svjetskog rata.


U udaru groma u školu za obuku policajaca u Ekvadoru 52 osobe su povrijeđene. Eto, a poslije kažu neće grom u koprive. Malo morgen sve je to ista boranija.


Senzacionalno. U najavi je prvo presađivanje glave. Konačno, otvara se mogućnost da neki šupci dobiju mozak. A samim tim otvara se i mogućnost da neke glave dobiju papke kakve i zaslužuju.


Ambasadori Kvinte nisu prisustvovali obeležavanju godišnjice bombardovanja. U ambasadama SAD, Britanije, Njemačke, Francuske i Italije bez komentara. Valjda su se dobro ispucali. Oni su sve rekli oružjem.

Pozdravlja Vas mandrak72, od pera i mesa iz državnih rezervi.
[ Smijehom protiv uroka ] 03 Januar, 2015 11:26
Političar Branko Ružić poziva da se legalizuje prostitucija. Hm, na tu temu dodao bih par razmišljanja:

    Političari zatražili legalizaciju prostitucije. I njima je kurvanja preko glave.
    Političar zatražio legalizaciju prostitucije. I njemu je dosadio rad na crno.
    Legalizacijom prostitucije umnogome bi bilo lakše objasniti neke političke procese, skupštinska dešavanja i postizborne koalicije. :).

Šta da Vam kažem. Da gledamo u Evropu. Ne znam. Uz našu političku stvarnost neke stvari su sasvim jasnije:

    Evropa nam se nesebično daje. Koliko smo samo puta dobili nogu.
    Ja predsjedniku nikad ne govorim da je budala. On to dobro zna.
    Ko kaže da Vođa nema sluha. Pa sve je dao na doboš.

Narod ko narod, gleda tuđa posla od svog posla ne živi. Iskoristi bačene mu mrvice i potroši veče na neku TV limunadu:

    Opet se narod omrsio. Zagrizao je novinarsku patku.
    Dok su me kovali u zvijezde pao im je mrak na oči.

Sve u svemu ne znam šta pametno na kraju zaključiti. Neko bi oćutao, neko bi možda dao kakav prijedlog a ja:

    Ostao sam bez teksta. Izgubio se između redova.


Na kraju svega da Vam svima poželim mnogo bolju 2015 godinu. Ne mogu mnogo toga da Vam pomognem, možda jedino da Vam izmamim osmijeh. Ako to uspijem ja sam zadovoljan. Ne može to mnogo pomoći, možda na tren malo olakšati, učiniti da zaboravimo na sumornu stvarnost.
[ Šta štampa štampa ] 16 Novembar, 2014 10:04

Istraživanjem kanalizacije i deponija u Pompeji i Herkulanumu arheolozi su došli do zanimljivih podataka o ishrani Rimljana u ova dva grada na obali napuljskog zaliva prije erupcije vulkana Vezuva 79. godine. Na meniju su se nalazile školjke, ribe, rakovi, žitarice i svinjetina.
Kopanjem po našim kanalizacijama i divljim deponijama jasno je samo jedno. Jedemo govna gdje god se pojavimo.

Na internetu je nedavno osvanuo pomalo uznemirujući snimak iz Ostina, glavnog grada američke države Teksas. Muškarac koji je napravio snimak i okačio ga na internet tvrdi da nije reč o šali i da je to što je video i snimio postupak istjerivanja đavola (zla), prenosi „Hafington post“.


Ne znam koliko vam je priloženi video otvorio oči i zadržao pažnju. Ne znam ni kako se služite internetom ali mogu Vam preporučiti neke stranice sa videom koje drže pažnju i gdje se jasno vidi na videu kako utjeruju dobro.  :)

Potpuno promukao, američki voditelj Al Roker završio je danas svoj maraton u vođenju meteorološkog izveštaja u direktom televizijskom prenosu.Saradnik mreže NBC govorio je o vremenu puna 34 sata bez prestanka. Time je oborio dosadašnji rekord od 33 sata koji je u septembru postavila norveška voditeljka Eli Kari Gjengedal i upisao se u Ginisovu knjigu rekorda.
Ovom prilikom htio bih da Vam predočim svoj lični rekord. Naime ja da već godinama gledam televizijske voditelje metoroloških izvještaja i vremenske prognoze i još uvijek nisam stekao dojam da je tu riječ o vremenskoj prognozi.


Mikroskopski sitne skulpture umjetnika Džontija Hurvica su toliko male, da mogu da se smjeste na vrh igle ili na vlas ljudske kose. Nano-umetnost je nevidljiva ljudskim okom, a sa vremenom je sve bolja i razvijenija.
Narko umjetnost ide u sasvim drugom pravcu. Ona je prisutna i zakonu praktično nevidljiva. Slično nano-umjetnosti egzistira s čovjekom na igli i sve je razvijenija.


Nakon što je za upravljačem traktora prešla ceo afrički kontinent, Holanđanka Manon Osevort odlučila je da nastavi svoju odiseju i tarktorom stigne do Južnog pola.
Eto. Radna mašina je opet u prvom planu. I kod nas je bilo sličnih pokušaja, ali s bagerom su stigli samo do Skupštine i dobro se oparili. Koliko bi tek imali da su stigli do južnog pola. Pitanje glasi ko bi u tom slučaju dobio, a ko izgubio?

[ Priče iz Desetog sela ] 07 Novembar, 2014 22:12
Fasada je pojam kojim se želi pokazati nešto sasvim drugo. Prikrivanje nedostataka, postojanje ukusa ili onog drugog. Fasada je uglavnom nešto ljepše ili ono što je zamišljeno da je nešto sasvim drugo.

Ekrem je svakako bio ponosan na svoju fasadu. Moderna, pomalo hladnih ali svakako neobično uklopljenih boja. Mozaički uklopljena uz dijelove ukrasna kamena i pvc stolarije dodatno ojačana inoks ogradom bila je sve ono što se pod tim pojmom moglo smatrati. Moderna, avangardna. Znao je to Ekrem. Volio je one momente kada se vraćajući s posla izdaleka među običnim fasadama izdvajao onu svoju. Modernu u sivilu svakodnevnice.
Volio je sve one komplimente kojima je samopotvrđivao svoj izbor pri odabiru iste.

U njegovom bliskom komšiluku iz temelja je rasla nova građevina. Umnogome različita od ostalih po ideji jednog gastarbajtera sa obale Une koji je Unu volio sve one dane kada nije bio tu za strojem u dalekoj Švedskoj. Sve one dane koje je provodio pored Une volio je svoju građevimu koju je sanjao pod hladnim nebeskim svodom daleke Švedske. Želio je svoj topli kutak. Svoju fasadu iza koje će skriti svoju daleku Švedsku, smaragdnu Unu. Godine.

Ekrem je svakodnevno zastajkivao pored gradilišta da prebaci koju sa Cunetom. Nije propuštao priliku da povremeno ukaže na svoje stalne borbe sa vjetrenjačama i „majstorima“. Načine i materijale kojima je svoju kuću izvlačio iz sivila. Što ne reći i fasadu kojom je dao pečat i jasno se izdvojio od svijeta oko njega. I tako danima.

Ekrem se u slobodno vrijeme bavio politikom. Uspješno je iz nje izvlačio ono najbolje za sebe. Baš kao što je bila i fasada njegova doma u odnosu na sive, nedovršene građevine tek nedavno srušene države kojoj je i sam doprinosio i ove nove države koju je gradio i čija fasada ni izblizo nije bila slična projekciji koju je činila njegova moderna fasada. Vješto farbana i bojena od onih na čija je vrata kucao moleći za glas, još jednom ne zaboravljajući da se zahvali domaćinu koji ga je pratio naslonjen na dovratak oljuštenih i dotrajalih vrata. Ne tako plastičnih, čistih i jasnih ivica kao što je to bio slučaj sa njim.

Bez obzira na svoje unutrašnje zadovoljstvo ipak je volio iznova i ispočetka tražiti pohvalu njegovom izboru, poniznu potvrdu da je ipak drugačiji od sredine gdje je zapeo. Tu na sprudovima rijeke Une gdje sivilo ne napušta ni one škrte osmjehe. Na mjestu gdje je njegova hladna fasada. Moderna, avangardna. Reklo bi se politički korektna i uspješna odoljevala svim onim poplavama koje su ostavljale nanose na mermeru koji se jednim potezom krpe vraćao u prvobitno stanje.

Cune je gradio svoju sliku koja se polako pretakala na gradilište po njegovim zamislima. Nije dopuštao dokonim slikarima da mu nedovoljno jasnim akvarelom pomute pogled. Debelim slojevima neuspješno nanošene tempere da stvori dojam nesavršenosti i neuspješna pokušaja da se sve ipak skrije ispod fasade.

„Komšija, kako ide. Vidim primaklo se kraju. Još malo pa fasada.“, uporan je bio Ekrem u nastojanju da se još jednom pomene fasada. Tražio je još jednu priliku da se pohvali njegov odabir. Da njegovo još jednom bude „u pravu“.

I tako iz dana u dan.

Njegova potreba da se pohvali svojom fasadom sve je više gladnila i on je bio nestrpljiviji. Gubio je polako onu granicu i preko nje već polako prelazio na onu stranu gdje i ona pristojnost nalaže da se stane.

„Cune, nešto gledam. Valja sad biti oprezan na kraju. Ne bi valjalo ostati nedorečen. Fasada je tačka na i. Fasada je mjesto gdje se pravi ta razlika. Nego jesam li te pitao kakvu ćeš izabrati.“

„Znaš Ekreme. Evo već neko vrijeme gledam ovu tvoju pa se kolebam. Mislio sam napraviti baš takvu. Istu kao tvoja“, zastade da još jednom primjeti zadovoljan osmjeh Ekremov kome je godilo da eto tamo neki gastarbajter radi po njegovoj ideji, avangardi kasabe, „ al kad sam malo razmislio, skontao sam da nisam tolika budala“.

Osta zaleđen Ekremov osmjeh. Pored sve one fasade koju je krio njegov iskusni politički pogled, ipak nije mogao sakriti povrijeđen ponos, skriven iza debelog stiropora otpornog na hladnoću, premrežen ljepilom i mrežicama. Zalud bojen i fasadom skriven i trajno odvojen od svakidašnjeg sivila.

Još jedan jesenji dan je klizio. Zima se polako spuštala i pažljivo birala svaki svoj korak. Oni hrabriji natuknuće pletene kape, zavući ruke još dublje u džepove i široka osmjeha bez fasade potražiti odnekud zalutale galebove tu duboko na kopnu sa svom onom plavom ljepotom pučine u oku nimalo impresionirani okolnim bojama i fasadama svih onih koji će ostati skriveni iza zavjesa dok pokušavaju u očima prolaznika uloviti bar gram divljenja za fasadu. Onu drugu stranu fasada neće moći pokriti. Nikada.
[ Priče iz Desetog sela ] 02 Novembar, 2014 12:39
U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.

Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.

Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.

„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“

Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa.
Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.

„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije

Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.

„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.

Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.
[ Smijehom protiv uroka ] 24 Oktobar, 2014 22:40

LONDON – Britanskom parlamentu je prijeko potrebna pomoć mačaka u borbi protiv sve veće populacije miševa koja je tamo našla svoj dom. Mačkama to nije prvi put. Oduvijek je Britanski parlament bio stjecište glodara.


LIMA – Maleni peruanski grad Paruro izabrao je gradonačelnika na neobičan način – bacanjem novčića – pošto su početkom mjeseca dva kandidata dobila isti broj glasova. A kod nas je stvar sasvim drugačija. Izbor gradonačelnika je čisto bacanje novca.

[ Šta štampa štampa ] 06 Jul, 2014 08:35

Beograd (Tanjug) - BK Grupa saopštila je da je osmislila projekat za izgradnju poslovno-stambenog kompleksa "Tesla Siti" u Beogradu, površine oko dva miliona kvadratnih metara, na čijoj izgradnji bi bilo angažovano oko 43.000 radnika i po završetku objekta bi bilo zaposleno oko 18.000 ljudi, a u središtu kompleksa bio bi izgrađen Međunarodni finansijski centar, koji bi budžetu Srbije donosio najmanje 20 milijardi evra godišnje.
E pa lijepo. Odoh i ja da osmislim kako da preživim do sledeće plate. Osmisliću i tačan naziv kako da ovu vijest nazovem, osmisliću već način kako da časopis, agenciju i novinara koji je ovo napisao nazovem pravim imenom. Ali jedino ne mogu da osmislim nikoga ko bi u ovakve stvari povjerovao.

Beograd (Peščanik) - Autori analiza doktorata ministra Nebojše Stefanovića i Miće Jovanovića objavili su da je i disertacija funkcionera DS Aleksandra Šapića u pojedinim dijelovima plagijat. Pa ne mogu da vjerujem sa svoje oči. Pa zar sve one godine vrhunskog bavljenja sportom nisu izgradile zdravu i čestitu ličnost nemam šta reći. Liječi se gospodine Šapiću. Pa jesi li Dr ili nisi.

Pjongjang (Indipendent) - Na najnovijoj izložbi, na kojoj su im date odriješene ruke da kreiraju zgrade budućnosti bez ikakvih ograničenja, sjevernokorejske arhtekte prikazale su svoje ideje za održivi razvoj turizma. Posmatrajući crteže sjevernokorejskih arhitekti stiče se utisak da je i Pjongjang odavno na vodi.

Helsinki (Beta) - U Helsinkiju je juče održan 19. Svjetski šampionat u nošenju supruge, tokom kojeg pobjeđuje muškarac koji najbrže pretrči stazu sa partnerkom na leđima. Par Vile Parvianen i Žanet Oksman pobijedili su u trci na 235 metara koju je Vile istrčao za 63,74 sekundi. Kada sam ovu vijest pročitao komšiji samo je uzdahnuo. „Ja svoju nosim na grbači već četrdeset godina i nikom ništa“. Pa evo komšo oni su dospjeli u novinsku vijest, a ti za početak kod mene na blog.

1 2 3 ... 23 24 25  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter