[ Smijehom protiv uroka ] 07 Januar, 2014 23:11

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.
 
Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura: Tošo Borković - Tekuća godina 

[ Aforizmi ] 06 Januar, 2014 23:11

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.

Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.

Biračko tijelo je zamajac razvoja. Svaki put dobije kurblu.

Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.

Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.

[ Smijehom protiv uroka ] 05 Januar, 2014 21:54
„Ja sam Meksikanac“, ponavljao sam sebi u bradu dok sam se brijao i pažljivo uređivao brkove da stvarno tako i izgledam.

Popis stanovništva bio je pred vratima. Bilo je pitanje momenta kada će obučeni popisivač zakucati na vrata. Tako je i bilo.
Nizala su se pitanja. Strpljivo sam odgovarao na njih iščekujući ono koje me je najviše kopkalo.

„Šta si po nacionalnosti?“, bio je već spreman da napiše odgovor. Ime i prezime su davali gotov odgovor ali obuka je od njih zahtijevala drugačije.

Bio sam već odavno odlučio da se izjasnim kao Meksikanac. Nekako sam volio pripadnike tog naroda koji su i poput Srba bili omraženi Amerikancima, ali eto nisu se Meksikanci dali.

Supruga me odgovarala od tog nauma. Rekla je da ništa s tim neću dobiti i da je sve to glupiranje. Uostalom radi šta hoćeš.
Prijateljima nisam ništa govorio. Na poslu takođe.

Popisivač je još gledao i čekao na moj odgovor.

„Ja sam Meksikanac“, opalih kao iz topa.
„Meksikanac?“, zbuni se popisivač. Nije bio pripremljen za ovu situaciju. Mogao sam biti bilo ko, ali baš Meksikanac.
„Da ja sam Meksikanac“, ponovih mu.

Razmišljao sam o tome dok je popunjavao kolonu sa traženim podatkom. Od tog momenta kada je zatražio odgovor na sledeće pitanje on je razgovarao sa Meksikancem. Ponosno sam odgovarao na ostala pitanja sa popisne liste, ali stalno sam se vraćao na sebe Meksikanca u ovom malom gradu.
Sve sam od tog momenta počeo da gledam drugim očima. Meksičkim.

Posmatrao sam popisivača kako drži olovku i dovršava spisak. Osjećao sam kako dobijam na važnosti. Valjda kao pripadnik tako egzotične manjine koja se pojavila u tako malom mjestu zaslužujem da se ubrzo o meni pročuje.

Lagano sam zatvorio oči. Već zamišljam kako se po gradu govorka da ima jedna Meksikanac. Nakon toga obično idu nagađanja ko bi to mogao biti. Smijao sam se unapred njihovim nastojanjima da otkriju ko stoji iza svega toga. Čaršija je brujala, ali Meksikanac se nije pojavljivao.

Urednik lokalnog radia će na ulicu istjerati sve zaposlenike i novinare na teren da otkriju Meksikanca s ove strane bare koji se zaljubio u ljepoticu  za kojom je preplovio okean i tako naprave romantičnu reportažu. Trebalo je biti prvi.
„Vjerovatno ljubav, ne vjerujem da bi ga šta drugo privuklo ovamo“, romatična i još uvijek stara cura uzdisala je na samu pomen egzotičnog stranca.

Posmatrao sam popisivača. Bilo mi ga je žao. Možda će imati problema zbog pojave Meksikanca. Možda će smatrati da je neodgovoran i da će mu zbog toga uskratiti dio novčane nadoknade koju je pošteno zaradio. Planirao da potroši na studiranje, ali eto moja glupost će ga koštati svega toga ili odlaska na ljetovanje s djevojkom koja bi mogla da ga ostavi jer je već na društvenim mrežama najavila odlazak na crnogorsko primorje.

Kada se budu sređivali spiskovi i kada na njima komisija na stranu odvoji Meksikanca prvo što će pomisliti da se neko od popisivača glupirao. Potražiće ime popisivača i poželjeti da ga kontaktiraju i upitaju da li je to greška ili ne. Uopšte ga neće provjeravati. Možda je popisivač instaliran da svojim podatkom ispita ažurnost popisivačkih komisija koje su a što to i ne reći isuviše dobro plaćene da bi se igrali takvim važnim podacima za koje je država dobrano platila i na njima temeljila snimanje raznih parametara i planirala ekonomski i svaki drugi razvoj.  

Predsjednik komisije tiho iznese sumnju kako bi valjalo onako izokola ispitati u policiji imaju li kakve informacije o Meksikancu koji je možda neprijavljen, a to već ne bi išlo na ruku lokalnim vlastima da imaju imigranta o kojemu se ništa ne zna. Dogovoriše se da će to predsjednik komisije u neobaveznom razgovoru napomenuti komandiru stanice policije a zbog kojeg će po prvi put otkako se oženio izaći sam u šetnju gdje bi trebao da sretne komadira policijske stanice.

„Znate, bolje je da to od mene saznate, da to ne bi o'šlo gore. Ako oni gore saznaju mogle bi letjeti glave“, diskretno uz kafu za najudaljenijim stolom vodio se važan razgovor.

Komadir stanice policije se zabrinuto pozdravi sa predsjednikom popisne komisije i produži niz ulicu.
Njihov susret ne promaknu lideru jedne nacionalne manjinske stranke kojemu to sve bijaše sumnjivo. „Nešto smjeraju garant. Ionako nas ima malo, a evo nešto spremaju da nas skroz nestane. Ko da im rat nije bio dovoljan. Moram odmah obavijestiti centralu“.

Još isto veče usijala se telefonska linija na relaciji opštinski odbor - centrala stranke.
„Hm, hm“, nakašlja se lider iz centrale. „Nije zgodno preko telefona, znaš. Sutra šaljem delegaciju da onako izokola, znaš. Znaš.“
„Znam, znam. Nismo mi ćoravi toliko.“

Komandir stanice policije se svu noć prevrtao u krevetu. Nije mu išlo na ruku to da ima emigranta, a da on o tome nema pojma.
„Dežurni. Obavijesti sve službenike da se sutra jave na dužnost. Ostavi i ove iz noćne smjene. Jesi li razumio?“
„Razumio sam“.
„Mora da dolazi neko govno dok nas sutra sve dižu na noge. A ja sve dogovorio da mi sutra čovjek meće pločice u kupatilo. Nazvaću ga ujutro da otkažem posao“, ljutito je dežurni policajac pomislio u sebi.

„Dobro jutro Mića. Jesam li te probudio?“
„Ma jok stari, evo krećem za deset minuta samo da uzmem alat i stavim u gepek“.
„Zbog toga te i zovem. Odlažemo radove za neki drugi dan. Ispala neka komplikacija. Jebi ga čujemo se kasnije. Živio“.
„Dobro. Živio“, nevoljno otpozdravi Mića keramičar.
„Šta je bilo dragi, ko je zvao?“
„Svejedno ko je zvao, biće da nema ništa od frizure, izgleda da nema ništa od posla“.
„Jel te zajeb'o opet?“
„Izgleda“.
„Nećeš se ti opametiti, ma kad pogađaš posao odma' uzimaj kaparu pa nek se onda sprda baraba“.

Komandira je na stolu čekala depeša sa oznakom hitno.
„Obezbijediti sva važnija raskršća u gradu, zatvoriti prilazne puteve, visoka delegacija iz Sarajeva dolazi u posjetu. Najviši stepen pripravnosti.“

„Ljudi situacija je ozbiljna. Dolaze odozgo. Neko s vrha. Dobro otvorite oči i uši. Čuvajte se. Nešto se krupno dešava. Posebno obratite pažnju na nepoznata lica. Strance pogotovo. Imate vezu budite stalno u kontaktu i javite ukoliko šta primjetite. Jel jasno?“
„Jasno“, odjeknuše kao jedan odgovori snaga bezbjednosti.

Snage bezbjednosti su bile na svim važnijim saobraćajnicama. Nisu se mnogo osvrtali na prolaznike. Bili su na ozbiljnom zadatku. Nisu znali baš sve detalje, ali situacija je bila ozbiljna.
„Ma pusti me ženo Božja, ma odstupi kad kažem“, branio se novopečeni mladoženja na službi u snagama javne bezbejdnosti.
„Ma da si bilo gdje drugo stao u gradu nego pred kuću one aspide ja bi ti povjerovala. Kurvaru. Nećeš me kod kuće naći kad se vratiš. Nek te ona prati i dočekuje“, ozbiljno je dizala ton ljubomorna mlada dok je prašila niz ulicu.

Crna limuzina sa rotacijom u pratnji još dvije slične zatamnjenih stakala brzo je prošla pored njih i izgubila se u pravcu grada.

Načelnik Opštine vidjevši gužvu pred opštinom ustuknu te skloni u jedan haustor. Nenajavljena delegacija mogla je značiti samo jedno.

„Problemi“, sinu mu misao.

Brzo uzima telefon, poziva sekretara opštine i tobož kiselim glasom mu javlja kako je hitno morao jutros otići za Banja Luku, i da ne može danas primati stranke.

„Razumio“, odgovara revnosni službenik opštine.

Za to vrijeme u jednoj kancelariji vodio se ozbiljni razgovor.

„Po biračkom spisku koliko nas je bilo zadnji put prijavljeno? Veliš 2751, sa djecom i učenicima ukupno oko 3378. Dobro. Ovako ćemo. Čuvaj ovaj spisak, ja ću pratiti kada se budu znali prvi nezvanični podaci, imam čovjeka u komsiji. Ima odmah da dignemo međunarodnu zajednicu na noge bude li nepravilnosti. Prenesi ljudima na terenu da ne spavamo i da je sada sve naš problem gore.“
„Dogovoreno“.

Slagao sam polako scenario, kockicu po kockicu. Gledao nekoliko epizoda meksičke sapunice i ponavljao fraze, riječi koje bi svaki Meksikanaca morao barem da zna ma koliko daleko bio od rodne grude. Sapunao, kroz zube cijedio riječi, fraze sve dok mi pjena nije krenula na usta.

„Hajde večeraj“, pozva me supruga.

Večerali smo u tišini. Preko svake mjere pojeo sam ljutih fafarona jer i Meksikanci jedu jako ljutu i začinjenu hranu.

„Znaš, sutra kad budeš u supermarketu kupi mi onih čili papričica. Ove su mi preblage“.

Te noći nisam legao u krevet. Naslonio sam se na zid sobe i na glavu stavio ženin šešir i zauzeo položaj karakterističan za Meksikance. Dok ne nabavim sombrero, poslužiće ženin šešir koji je kupila kad smo bili na crnogorskom primorju.

Jutro sam proveo u WC-u. Činilo mi se da se sva Meksikčka emigracija skupila u meni zajedno sa četkom za WC školjku i želi da se vrati svojoj matici.

Zazvonio je telefon. Supruga se javila.

„Zvao je Načelnik. Rekao je da danas ne dolaziš na posao. Spominje nešto Banja Luku, nisam ga najbolje razumila.“
„Zašto da ne dolazim? Šta se desilo?“
„Ne znam, neka frka valjda u Opštini“.

Telefon je opet zazvonio.

„Ja ću, sigurno su ovi moji iz Opštine“, krenuh da se javim.
„Ne, ne. Rekao mi je da se nikome ne javljaš i da se sakriješ. Već ti zaboravih reći“.
„Zašto?“, upitah.
„Neko sranje, šta znam“, pokaza mi prstom da se utišam.

Telefon je zlokobno zvonio. Javila se supruga.

„Dobro, važi Miro. Ti dođi kad možeš. Pozdravi Miću“, brzo je završila razgovor.
„Šta je bilo?“, upitah suprugu.
„Mira neće doći na frizuru, Mića mora na teren, a nema je ko dovesti“.

Zabrinjavao me je poziv Načelnika. Nije to bio njegov način komunikacije. Zvao bi me na mobilni. Svoje sam sumnje izrekao supruzi.
Nije ništa govorila. Zabrinuto je sjela na stolicu.

Zabrinuto sam stao pred ogledalo.

„Kako izgledam za jednog Meksikanca“, gladio sam brkove.
„Šta znam, prije bi prošao kako kakav Šveđanin“, odgovori supruga.
„Odlično“, pomislih u sebi.

O tome nisam ni razmišljao. Plava kosa i isti takvi brkovi nisu odavali utisak da se radi o Meksikancu. Istog trena sam obrijao brkove.

Priroda je bila na mojoj strani. Meksikanac će možda završiti kao egzotična biljka koja će brzo pasti u zaborav, statistička greška, a ja. Ja ću se praviti Šveđanin. Ionako, ko zna do sledećeg popisa šta će biti. Koga briga.

„Ovdje potpišite“, prenu me glas popisivača.
„Gdje“, zbunjeno sam gledao u papir pred sobom, pokušavajući da se rasanim.
„Ovdje“, pokaza mi rukom.
„Izvini jel bi mogao da izmjeniš ono za Meksikanca?“

Zbunjeno me gledao.

„Može, šta da pišem?“, upita me.
„Šveđanin“, osjetih pogled zbunjene supruge na sebi.
„Vjeruj mi dobro. Znam šta radim“, zadovoljno namignuh.
[ Smijehom protiv uroka ] 04 Januar, 2014 18:13

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“
„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.
U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.
„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.
„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.
„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.
„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.
Jašar izbeči oči.

„A životinje?“
„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.
„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“
„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.
„Ali zašto gospodine?“
„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.
„Kakve veze ima on sa svim ovim“.
„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.


Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“  

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 03 Januar, 2014 22:18
„Valja se jedna vatra naložiti“, znala je moja baba reći.
„Ali baba, vidiš da je napolju vruće. Ima da se rastopimo ko maslac na vruću pogaču“, pokušavao sam da babu prizovem razumu.
„Neka, neka se i rastopimo od vrućine nego da zlo čuje“, završavala bi na tu temu dalju raspravu.

Godinama poslije toga ja konačih u svom selu. Prvi otkosi sočne zelene trave polegli po voćnjaku kojeg zasadih izležavali su se na već posustalom suncu koje nas je po čitav dan mamilo i držalo budnim. Zarudjele oranice vodile su očajničku bitku izgubivši i zadnjeg saveznika u snijegu i kiši koja je nenadano prestala i odmaglila bez traga ostavljajući zelene pašnjake i jesenje oranice na cjedilu. Na prste se moglo izbrojati još nekoliko njiva koje su se grčevito opirale traktoru i rumenom seljaku unaprijed svjesni da je pitanje dana i sata kada će nesumnjivo kapitulirati i svoju plodnu utrobu staviti seljaku na raspolaganje i svom njegovom blagu.

Još kao dijete sam umio pitati svoju „baju“, „Baba, kako krava može biti blago?“.

„E moja jabuko. Vidiš li ti sve ovo imanje, dvore i krovove?“
„Vidim baba“, rekoh.
„A vidiš li jabuko moja ona tamo brda?“, pokazivala mi je pogledom prema horizontu gdje se crna linija šumovite gomile stapala sa nepreglednim nebom.
„Vidim baba“.
„To ti je Grmeč“, značajnu pauzu napravi baba prije nego nastavi, „a jel vidiš onaj put vijugav ko zmija dole prema Kečama?“

Još jednom potvrdno kimnuh na njeno pitanje.

„Jabuko moja. Nije davno bilo kad je svijetom zavladao mrak pa udario komšija na komšiju, znanac na znanca, pa stranac na stranca. Više nisi bio siguran od koga glavu da spasavaš. Obično neznanci zaziru od šume i drže se puta, a mi kad vidimo da neka vojska struže putom, mi tutanj pravo u Grmeč. E tad se najbolje pokaže šta je pravo blago. Pokupiš ono što ti je najvrijednije pa put pod noge. Nejač i blago.“
„Blago? Zlato, dukati?“, zapitah.

A baka se sagnu pomilova me po glavi i još tiše reče.

„Krava moj Zokine. Koliko puta mi je čeljad spasila moja šarena fabrika. Usput stanem, pomuzem lonče mlijeka, nahranim djecu i put pod noge. Pravac Grmeč. Dukati se sobom ne nose. U Grmeču ne vrijede ko ni ovčiji brabonjak.“, pojasni mi baba svoju priču o blagu.

Bila je potpuno u pravu. Ta zahvalna sesoka fabrika na četri noge, vjerni pratilac siromaštva i svih ratova bila je najvrijednije blago koje se nije ni u ratu napuštalo.
Nemam kravu, ali uvijek mi osmijeh izmame te mini mljekare kad me svojim krupnim očima pogledaju i kao da žele da mi kažu, „Jel, klipane, šta si se ti uobrazio pa ni ne pozdravljaš. Još se nisi obrisao od mlijeka, a praviš se peka. Ne valja ti ta rabota moj prika.“
„Ma kakave smo ti mi prike kravo nesuvisla“, gotovo da se uzjogunih.
„Kako kakve. Tvoja baba muzla moju prababu, sir sirila i u Novi slala“.
„Aaa, tako. Onda u redu prijo.“

Šarenka kratko muknu kao da pozdravlja svoga priku, sagnu glavu i nastavi da pase.

Posmatrao sam nekoliko trenutaka to neoročeno blago kako marljivo snabdijeva fabriku iz koje će već ranog jutra put nebrkatih delija i nježnih princeza krenuti potoci mlijeka, prve kriške sira i kašike kajmaka. Zadovoljne majke će poljupcima u kosu nagraditi svoja čuda.
Blaga.

Nejač kako bi moja baba rekla.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Januar, 2014 09:58

Ovih dana sam kontaktirao sa nacionalnom geografijom. Ovo nije prvi put da smo ostvarili kontakte. Neizostavno su potvrdili svoj dolazak. Radujem se tome.

Naučnici širom svijeta u iščekivanju nove senzacije pojačali su prisustvo na stanicama bloga mandrak72. Pored njih su tu još FBI, CIA, KGB ili kao se već sad zovu, a po prvi put i neke nevladine organizacije za zaštitu životne sredine.
Po prvi put su se javili i neki sponzori koji bi svojim imenom htjeli da proprate nastupajuće događaje. O čemu se radi.

Prije nekoliko godina istraživačke ekipe Nacionalne geografije tragom informacija o postojanju Slonoroga banuli su na moje blog stranice i vrata moga doma. Naručili su nekoliko primjeraka moje knjige gdje se prvi put spominje postojanje Slonoroga. Više o tome može da se pročita na linku ispod.

http://mandrak72.blog.rs/blog/mandrak72/price-nastale-na-vlastitim-krilima/2009/09/13/na-obali-rijeke-dok-cekao-sam-slonoroga


Dakle ovako.

U noći 31.12/01.01.2014.godine u ranim jutarnjim časovima do tada nepoznata vrsta Divnosaurus posjetio je snove jedne male djevojčice i prekinuo njene male snove.
Uplakani glas me je probudio.

„Šta je bilo sunce tatino?“
„Stlašno.“
„Šta je bilo tako strašno?“
„Divnosaurus.“
„Divnosaurus?“

Stao sam zamišljeno. Bio sam preneražen činjenicom da jedna tako egzotična a možda i okrutna životinja iskoristi praznično raspoloženje i neopaženo se ušunja u snove jedne male slatke kovrdžave djevojčice koja je zaspala sa dva Vini Pu medvjedića prijatne spoljašnosti u rukama. Umorni od proslave i oni su položili oružje pred snom te nisu spazili i adekvatno postupili sa Divnosaurusima.
Nisam se uopšte ni dvoumio kako izgleda. Dovoljan mi je bio kratki opis moje Jelene koja je više nego detaljno opisala tog neželjenog gosta u snovima.

„Stlašno, stlašno“, odzvanjalo je u meni.

Dok sam ljubio malu glavicu osjećao sam to nezvano biće u blizini. Polako je izašao iz njenog sna i zauzeo neko drugo mjesto u sobi. Pažljivo sam posmatrao sobu, tražio bilo kakvu promjenu, bilo kakav trag koji je ta strašna, okrutna i zubata životinja mogla da ostavi za sobom.

„Ako mi kažeš, da li ga poznaješ, opišeš susret s njim ispričaću ti tvoju najdražu priču“, započeh svoju istragu kao nezavisni detektiv.

Zavrnuo sam rukave pidžame i mrežicu za kosu koju nosim na spavanju zabacio sam na potiljak i naslonio se na lakat pored nje.

„Cenpakicu“, s velikim olakšanjem zatraži moja uplašena djevojčica.
„Ako treba, mada se i ja plašim zbog vuka koji možda nije zaboravio podvig moga đeda Obrada“, pomislih i odmah se složih.

„Bio je sa Pepa Prasetom“, započe svoj iskaz ohrabrena Jeca vidjevši da se radi o jednom zaista ozbiljnom detektivu koji riješava i najopasnije dječije strahove, a oni se obično kriju u malim glavicama i čekaju da sve usnije i onda kreću na svoje podle misije.

Listao sam uredno arhivirane sve zloće u podsvijesti, ali Pepa Praseta nisam imao na spisku. Možda nešto slično uoći Božića je bilo na tapetu a imalo je veze s Prasetom, ali to već ne bila tema za ovu priču, istragu i saznanje jednog uplašenog miša koji je širom otvorenih očiju učestvovao u istrazi.

„Znao sam“, blefirao sam.
„E, pa njegov brat“, dodade.
„Zar i on“, blefirao sam i jednim okom pretraživao sobu.

Drugom rukom ispod ležaja sam takođe pretraživao. Forenzika mi nije jača strana ali sam se držao odavno isprobanih metoda slavnih detektiva holivudske produkcije.
Tragova nije bilo. Sve je bilo na svom mjestu.

„Kako se zove njegov brat?“, istraga je i dalje tekla.
„Džojdž, on spava sa njim“.
„Sa Pepa Prasetom?“, pomislih da koristi lažno ime. Džordž je tako često ime, kao Džon, Smit. Mogao je to biti bilo ko.
„Ma neeee tata. On spava sa Divnosaurusom.“
„Aha. To sam čekao.“

Razmišljao sam brzo. Nisam imao mnogo vremena. Vrijeme nije bilo moj saveznik. Prvi jutarnji pijetlovi prijetili su da ubrzo do kraja potpuno poremete san moje djevojčice koju sam ušuškavao.

„Tata, pričaj mi Cenpakicu. Obećao si.“
„A Pepa Prase?“
„Nećemo se više dlužiti“, bila je više nego odlučna.

Započeo sam priču. Tek sam pobrojao kolače, nekih sedamdeset pet vrsta sitnih i par voćnih torti koje su mi pale na um i sa crvekapicom izašao na širok drum koji vodi kroz šumu do njene bake. Odlagao sam susret sa Vukom, pravdajući se ga gužvom na naplatnoj rampi, vanrednim saobraćajnim gužvamazbog praznika i gastarbajtera i patrolama i brojnim administrativnim preprekama sa ličnim dokumentima i građevinskom mafijom.

Dovoljan je bio pogled na dva oka koja su s teškom mukom držala otvorene kapke braneći se od novog sna.

„Znaš Jelo, ja ću ti sad poljubiti okice, ali ti moraš da zažmuriš, jel važi?“
„Važi tajo“, spustih dva poljupca na pospane okice.
„Nastavi da žmuriš, ja ću da ti pričam, jel važi?“
„Da“, kratko odgovori.

Crvenkapica je stigla do livade sa cvijećem. Ja sam opisivao svaki cvijet. Boju. Laticu.

„Jel me pratiš?“, upitah.

Odgovora nije bilo. Pomirisah najslađi cvijet koji nisam mogao ni zamisliti. Spustih poljubac na malo toplo čelo. Istraga je stala. Divnosaurus je napustio snove moje djevojčice. Nije bilo smisla da istražujem dalje. Ostavljam to u zadatak Nacionalne geografije kao što sam rekao na samom početku.

Meni ostaje da vidim šta će biti s Pepa Prasetom. Prećutaću neke običaje, nije u redu zbog same priče. Popravih mrežicu za kosu, otpustih rukave na pidžami i zadovoljan izvršenim zadatkom obećah sebi samo jednu stvar.

Znate koju?

Reći ću Vam sledeće godine na ovom istom mjestu. Zato ostanite sa mnom u svijetu koji krojim vlastitim krilima koja jačaju i koja sve snažnije polijeću iz gnijezda. Hm, da.
Trebaće mi pilotska dozvola da sve stignem.

[ Priče iz Desetog sela ] 01 Januar, 2014 20:15
Još jedna sjajna književna večer bila je iza leđa. Nakon potpisivanja knjiga, slikanja. Ugodnih razgovora velika gradska biblioteka počela je da se prazni. Riječi su polako jenjavale. Izdavač je zadovoljno trljao ruke.

„Sjajno Miha, sjajno. Oborio si ih s nogu“, tapšao je Oleg K. slavni izdavač svoga najčitanijeg autora. Autora brojnih bestselera. Romana.
„Da“, tiho se složi Mihail „vrijeme je da se pođe, umoran sam“.
„Jedva čekam sledeću knjigu, odavno se niko nije igrao tiražima kao ti Miha“.

Mihail je već bio na izlaznim vratima. Umornim korakom krenuo je u maglom ušuškanu noć. Desnom rukom priljubio je okovratnik uz bradu i pružio svoj starački korak.

Kritike su bile odlične. Tiraži su obarali rekorde, međutim neki nespokoj stalno je tinjao i koristio svaki trenutak sumnje, dok bi lutao svojim sumracima da mu pokvari raspoloženje. Ta promjenjljiva stanja bila su sve češća i sve jasnija.
U pomućeno raspoloženju dočekao je i san. Vrlo slabo je spavao. Nekoliko je puta ustajao, pio vode, ali san ga je slabo slušao.
U jednom momentu približio se prozoru s pogledom na pučinu. Zbog magle i slabe vidljivosti bilo je kao da gleda zid pred sobom. Neko vrijeme se tako zagledan u ništa zadržao pred prozorom. U djeliću jednog trenutka koji je nepovratno skliznuo kao kišna kap sa lista lipe spazi slabi titraj, slabašan kao damar kako bljesnu u tmini.

Mihail kao da ga nešto bocnu. Još snažnije i pažljivije se zagleda u mrak pred sobom iznova tražeći onaj impuls koji razbudi njegova čula. Trajalo je to nekoliko minuta.

Ništa.

„Učinilo mi se“, pomisli i vrati se u ležaj pristojne sobe poznatog hotela gdje je oduvijek odsjedao kada bi prisustvovao književnim večerima tog pribalnog grada.

Često je pomišljao kako bi jednom zaista volio da se skarsi na nekoj obali malog grada, sa nekoliko ribarskih čamaca, razapetim mrežama i krikom galeba. Pomišljao je da je to onaj plamičak koji mu stalno podgrijava nespokoj da negdje griješi. Sve je naizgled bilo na njegovoj strani. I kritike i čitaoci. Izdavači i sve ono što prati tu branšu, ali taj crv sumnje izjedao ga je do te mjere da je često noću gotovo osjećao kako mu taj crv jede kosti stvarajući jedan vrlo neugodan osjećaj. Pucketalo je u njemu na samo njemu čujan način slično staroj klupi pokisloj i izloženoj suncu koje ju je sušilo da je gotovo osjećao onaj trenutak kada propadanje koristi onaj prelaz između vanjskih sila. Kiše i sunca. Književne večeri i one male distance kada i poslednji gosti napuste salu ugodne i prijatne atmosfere i sav onaj žagor umukne, a samo stari parket progovori nemušto i nerazumljivo. Upravo zbog toga nije se želio mnogo zadržavati poslije književnih večeri, plašeći se pitanja na koja sigurno ne bi imao sve odgovore starog hrastovog parketa mnogo starijeg i od njega samog.

Mnogo je puta pomislio da umišlja. Da je njegovo pisanje na krivom putu vrlo dobro zna da bi ga kritika jedva dočekala kao boksera na konopcima arene u kojoj je dobio nezaboravne batine, pritom slikajući sve one bolne grimase i krv koja je uvijek bila najbolja podloga za revolucije, promjene. Publiku koja urla protiv svega, sebe. Života koji se gasi i koji će sa strašću tako pogaziti, a onda otići ne groblje, zapaliti svijeću. Pomoliti i po ko zna koji put skrušeno zatražiti milost, dlanovima kršeći prste koje je ne tako davno prijeteći dizala uvis.

U nimalo dobrom raspoloženju dočeka jutro. Nakon skromnog doručka izađe ispred hotela i šetalištem se uputi tražeći klupu na obali kako bi sjeo. Ubrzo je stajao pored jedne.

„Izvinite, da li je slobodno sjesti pored Vas?“, upita.
„Izvolite“, prijatan glas osobe i njene tople blage oči kao da udahnuše dašak boljeg raspoloženja Mihailu.
„Hvala“, sjede na klupu.

Magle nije bilo. Blagi vjetar koji je dolazio s pučine milovao mu je lice natjera ga da zatvori oči i prepusti se uživanju. Pomisli da je upravo to ono što je čitav život tražio. Taj dašak s daleke pučine odnosio je umor. Nedugo nakon toga ponovo otvori oči.

Prepusti pogled pučini koja se daleko na horizontu blago prelijevala u nebo. U tom trenu spazi nešto što dosad nije. Udaljen nekoliko milja od obale stajao je svetionik. Gotovo neprimjetna tačka u moru.

Pogled skrenu na gospođu do sebe.

„Oprostite, nisam se predstavio. Ja sa Mihail. Oprostite na mom propustu“, reče.
„Ja sam Ana“.
„Nisam do sada spazio svetionik, ako se ne varam“.
„Nije ni bilo potrebe“.
„Ali ko će ga uopšte i vidjeti u svoj onoj silnoj pučini?“
„Oni kojima je on i namijenjen“.
„Čekajte, ali noću. Po magli. Bespomoćan je i ovako danju vidljiv. Ko može protiv sile?“.

Ana ne reče ništa. Podiže fotoaparat i nakon izbora cilja uslika neznanu metu.
Polaroid skliznu na klupu pored nje nakon što je iznjedrio sliku.

„On“, još jednom spusti pogled na sliku i pruži je Mihailu.
„On“, zbunjeno spusti pogled na sliku Mihail.

Ana ustade.

„Ja sam svoje uradila. I on je na svu sreću. Varnica vatru pali. Vatra je život. Život je još jednom odnio pobjedu. Ja sam ovdje završila svoju priču. Bilo mi je drago Mihaile“, osmjehnu se i pođe niz rivu.

Mihail pogledom potraži čovjeka u malom čamcu kako se bori s talasima. Gledao je svetioničara u bijeloj košulji dok  je snažnim zaveslajima otimao daljinu nemirnom moru. Pratio je njegovu divovsku borbu da prebrodi onu malu dionicu koju je more uporno otimalo. Slika u njegovim rukama poput filma je treperila i jasno je mogao da oslušne svaki zaveslaj, škripu starog jedra dok se opirao vjetru.

Posmatrao je njegovu bijelu košulju dok ju je snažni vjetar punio prijeteći da ga odnese kao bijelo jedro negdje daleko na pučinu.
Isti onaj koji je milovao njegovo lice.

Mihail ponovo zažmiri.

Vjetar donese miris pečena hljeba rumene kore. Svježe ispeglane košulje i mirisa lavande skromnog ormara..
Osjeti kako ga tresu talasi zadovoljstva koji su se razbijali o hridi nošene malim i snažnim zaveslajima koji su napinjali rukave do granice pucanja i onu neizmjernu radost očiju koje su ga čekale negdje na nekoj obali.

Mihail otvori oči.

Nasloni sliku na grudi. Još jedan roman dobijao je obrise duše. Bila je dovoljna iskra u noći da još jednom zapali vatru.
Vatra je život.
Život je roman.
Neko ga piše, oni vještiji uslikaju.
Najsretniji žive.
[ Generalna ] 31 Decembar, 2013 16:05

Dragi moji.

Od srca Vam želim sretnu i uspješnu novu 2014 godinu. Mnogo sreće, ljubavi, zdravlja za sve Vas i Vaše najdraže od srca želi mandrak 72.

Punih šest godina i još kusur pride zajedno sa Vama sa Vama dijelim svoje momente sreće, dobre i loše stvari kroz priče, aforizme, svakodnevne probleme. Uz Vas sam rastao, sazrijevao i postajao ovakav kakav sam. Bez obzira na vrijeme, okolnosti koje nas okružuju, želim Vam da zadržite pozitivan duh, prijatnu atmosferu i dobru inspiraciju u novoj 2014 godini.

Podvucite crtu ispod svega onog lošeg iza Vas, na nju nadogradite stepenicu za korak dalje. Život je jedan. Učinite da bude nezaboravan.

 

 

 

[ Smijehom protiv uroka ] 28 Decembar, 2013 21:50
Ništa se nije desilo. I tog dana sam odjezdio na posao. Zbog pretrpljena gubitka splasnuo mi je i apetit. Hranu sam uzimao tek kada bi organizam protestvovao. Negodovao. Tako je bilo i tada.
Uputio sam se prema buregdžinici. Izdaleka sam osjetio miris istog. U mislima sam već mljackao topli sadržaj, zalijevao ga jogurtom.

„Ups“, pomislih da li ću imati za jogurt.

Brzim potezima zgrabih „ono“ što bi svako drugi nazvao nesupjelim zalogajem jednog preživara veličine krave, a ja koristio kao novčanik. Pohabana kineska „koža“, oguljena ko majmunska guzica bile mi je pred očima. Nos nisam skidao s mirisa topla bureka i jogurta pride.

„Rupa. Puj“, opsovah pogan.

Preda mnom je zjapila rupa. Dna joj nisam nazirao. Zavukoh ruku do lakata, ali ništa ne zatekoh. Osim nekoliko sjemenki bundeve preostalih s poslednje utakmice jesenjeg dijela fudbalskog prvenstva „Sloboda (Novi Grad) – Budućnost (Donja Bušotina), koju sam da napomenem odgledao zakačen za ogradu kao lenjivac dok me redari nisu skinuli sajlom kojom se svinje izvlače iz svinjca pred svinjokolj.
Nisam skičao. Bar dok im nisam dopao šaka, a onda sam im pokazao svoje glasovne mogućnosti tako da je i ono malo gledalaca svoju pažnju skrenulo sa dosadne utakmice.

Zatvorih pogan i teškim koracima se uputih prema preduzeću u čijem restoranu odavno ne mirišu šnicle , pohovane ribe, pasulj s rebarca suva. Ništa se od tih prijatnih mirisa nije čulo osim mojih čarapa sa 2 mjesta top 5 liste mojih omiljenih čarapa.

„Čudno kako u nedostatku poznatih mirisa i sopstveni smrad poprima prijatniju notu“, pomislih i s gnušanjem odbacih i samu pomisao na samokanibalizam vlastitih čarapa u cilju smanjivanja neprijatnosti kojom me je častio moj izdajnički petokolonaški želudac. Taj kvisling u meni likovao je izazivački uporno ponavljajući istu pjesmu.

Rupa u želudcu bivala je sve veća. Činilo mi se da jede sve redom oko sebe. Mljacka i s punim ustima zagriza i otkida komad po komad džigerice, malko bubrega, slezene. Štuca i nepristojno podriguje dok pjeva bezobrazne i prostačke pjesme.

„Dođi dragi dođi srećo svaka,
dođi dragi biće uštipaka.“

Ma ne izdržah da uzvratim izdajniku pa jeknuh koliko me grlo nosi.

“Podero sam čarapu na peti,
pa mi stalno rupa na pameti”

Osjetih mnoštvo pogleda na sebi. Sjekli su me kao nožem, probadali. Rupa do rupe. Ubrzao sam korak i sjurih se pravo kući gotovo se saplićući. Koljena su mi klecala. Jedva sam dočekao noć. S teškom mukom sam nakratko odganao sve neprijatnosti, do dugo u noć boreći se s nesanicom.

Sat je zazvonio. Ponovih ritual.

„Čarape na vama je red“, zavukoh ruku u ladicu sa čarapama. Prstima sam opipavao. Pod rukom osjetih čarape sa mjesta broj 3. Dok sam ih vrtio pod prstima pokušavao sam da se sjetim vremenske prognoze.

Ništa. Niti jedne riječi se nisam sjećao. Pred očima su mi promicali svi znani i neznani hidrometeorolozi, kružili su prstima i punim dlanovima po karti sa svim onim znacima sunca, oblaka, kiše, snijega, ali nigdje riječi kao da su propale u neku rupu bez dna. Dok sam tako neodlučno stajao ponovo uzeh svoju numero uno čarapu koja to nažalost više nije bila. Navukoh je na ruku, a dlan skliznu kroz rupu te je tako navukoh do lakta.

„Istina je“, skršeno priznah sebi.

Odlučno posegnuh za čarapom broj 4 moje top 5 liste. Nisam želio iznenađenja. Ni najmanju fleku na čarapama broj 3 snježno bijele boje. Dovoljno se prljavštine nataložilo u prethodnim događajima. Trebala mi je čarapa koja će me sigurnim korakom provesti kroz iskušenja. Dovoljno jaka i nepokolebljiva, makar neugledna. Trebala mi je moja sigurna čarapa.

Vrlo brzo sam ih osjetio pod prstima. Kao olovni vojnici, nepokolebljivo su branile svoju okolinu ne uzmičući pred bezličnim čarapama kojima je bilo svejedno. Nisu te čarape trpile tuđu čizmu. Slabost nisu pokazivale niti prema meni ni nakon svih ovih godina. Volio sam njihovu odlučnost. Nisu ih slomile omekšivači. Lenor, Ornel, Sillan i mnogi drugi omekšivači padali su pred njima.

„Moja vojsko“, tepao sam tim prekaljenim borcima.

„Danas, neprijatelj je prevršio svaku mjeru. Nasrnuo je na nas s najvećom mržnjom i žestinom sa samo jednim ciljem. Da nas zbriše. Proguta. Da nestanemo. Jede nas iznutra, guta nas spolja. Pred nama je vrijeme izazova. Ništa više isto biti neće“, održah im motivacioni govor.

Sjeo sam na stepenište da na stopala navučem moje najjače oružje. Nekim čudom nesavladane čarape.


-----------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------

p.s. Priča ide dalje. Da li je ovo početak kraja ili je u pitanju još jedna masonska zavjera slobodnih zidara ostaje da se vidi u sledećem nastavku. Ko stoji iza rupe? Ko je najslabija karika? Ostanite s nama i u nedelju ukoliko pred TV ekranima ne gledate Ravnu Goru ili Šou svih vremena. Svejedno neke stvari su bezvremene i možda se upravo dešavaju i pred vašim očima.
[ Smijehom protiv uroka ] 27 Decembar, 2013 19:31
Ima već neko vrijeme kako se lomim da vam nešto saopštim. U jednom momentu mi se učini da je to glupost, ali u drugom momentu neki sledeći događaj kao da mi potvrđuje da ne umišljam i da u tome „ima nešto“.

Da. Bliži se kraj svijeta.

Dugo vremena ignorišem signale, ali oni su tu. Sve veći i jasniji. Samo ćorav da ih ne vidi.

Pojavila se neka „stvar“, uselila kod mene. Odlučih da napravim raciju i tu „stvar“, „tvar“, ili „stvor“ istjeram na čistac. I ništa. Kao da je u zemlju propala. Nekako na tren pomislih da umišljam, ali....

Ustanem, posjetih kupatilo, upranjavah redovnu jutarnju higijenu, obukoh se i potražih čarape na kraju, mada bi ih neko njih prve potegao, ali ja ne.

Uzeh jedne drage mi i poprilično dugotrajne čarape. One na koje sam radi dugovječnosti upražnjavao posebnu i jednostavnu taktiku koja se sastoji u brižljivom rasporedu njihova korištenja.

„Danas je ponedeljak i vrijeme je za moje specijalne čarape. Išao sam logikom, pa kad je već nažalost „mrzim ponedeljak“ neka onda bar čarape budu vrhunske. Prstima bih opipao otisak velikog prsta na njima i obrnuo raspored njihova obuvanja. To bi ukratko značilo da je svaka od njih jedna broj dana bila lijeva, a apriori tome to je značilo da su isto dana obe bile desne čarape.“
Brzinom ih navukoh na stopala. Krenuh prema izlaznim vratima.

„Ups“, neugodan osjećaj pod petom me prenu.

Nikad nije bilo tako. Podigoh stopalo.

„Rupa“, gotovo veličine osrednje carnex paštete me je zaprepastila.

Razočarano sam zastao. Skinuo sam je i dugo dugo gledao u nju. Ništa mi nije bilo jasno. Moja dugovječna čarapa bila je samo jedna čarapa sa rupom.
Podigoh je u visinu očiju i kroz rupu na peti spazih sat na kojem je stajalo 06:15.

„Zaksniću“, potražih drugu čarapu, a onu netom skinutu s nevjericom vratih u ladicu sa ostalim čistim s jasnom namjerom da se još jednom uvjerim u nemilo saznanje.

Odjurio sam na posao  vidno potrešen neslavnim krajem mojih dugotrajnih čarapa koje su mi bile u na vrhu top 5 liste koju sam vodio samo za njih. Na drugom mjestu su bile jedne sive od turskog proizvođača koje su se još uvijek dobro držale, ali su imale osobinu da se usmrde nakon sam par sati nošenja. Na trećem mjestu su bile jedne kao snijeg bijele, ali njih sam čuvao za tople dane i patike. Četvrto mjesto su već dugo suvereno čuvale, jedne sa rombovima koje su imale tu manu da se nakon pranja ukrute i gotovo samostalno stoje, pa sam ih znao naveče parkirati da kao vojniičke čizme drže stražu. Ujutro bi ih s teškom mukom obuo, ali vrijedile su truda. Iako tek na petom mjestu jedne crne čarape sa motivima sa strane bile su jako pouzdane. Naoko obične, ali nosih ih samo kada idem u goste sa osjetljivim njuhom. Ipak imale su svoju slabu tačku. Gumu koja se usijecala iznad zglobova. Gotovo bi zaustavila cirkulaciju, a noge bi mi nakon samo par sati utrnule kao da sam čitav dan sjedio na WC školjci i igrao tetris na Nokia telefonu.

One ispod petog mjesta nisam posebno doživljavao. Čarape ko čarape.

Sledećeg dana uzeh jednu od njih ispod top 5 liste, a pogledom punim nevjerice gledao sam u juče netom odloženu čarapu sve se nadajući, da sam umislio rupu na peti i da je to bio previd, ali se ipak nisam usuđivao da to i provjerim pomalo se plašeći rezultata.

Narednog dana opet nisam poduzimao ništa. Uzeo sam čarapu sa mjesta broj 2 moje top 5 liste čarapa.



------------------------------------nastaviće se------------------------------------------------------

p.s. Nisam u priču htio da stavim više pari čarapa, da se ne bi internetom „uščulo“. Šta je bilo dalje nestrpljivi čitaoci saznaće u sutrašnjem izdanju na ovoj istoj stranici. Ukoliko imate slična iskustva, zapažanja. Neprijatnosti ili nešto slično javite da se organizujemo.
Ovo je još jedna prilika za edukaciju.
[ Koji mi je andrak ] 23 Decembar, 2013 21:43
Nova sezona i nova pitanja koja nesmanjeno stižu uprkos činjenici da uopšte ne pišem. Ipak zbog velikog razumijevanja mojih čitalaca odgovoriću na neka od njih.

„Dragi naš mandrače72. Koliko vidim upućen si u sve sfere i aspekte društva, pa u skladu s tim očekujem savjetodavnu pomoć od tebe iz svijeta mode. Pozvana sam na koncert klasične muzike. Problem je toaleta. Šta da obučem? Napominjem da sam oblije konstrukcije“, toplo Vas pozdravlja vaša Vitosava Naglić.

„Draga Vitosava, tvoj problem nije nimalo lak. Ukoliko je muzika motiv vašeg izlaska svejedno je šta ćete imati na sebi, a ako je vaš motiv da budete primjećeni dovoljno će biti da se pojavite u futroli za kontrabas.“

U drugom pismu sazanjemo.

„Dragi mandrače72. Naučnici sa Harvarda uspjeli su da naprave vještačku muhu. Duga je 2 centimetra, teška 0,08 grama, a krila joj se pomjeraju 120 puta u sekundi. Može da leti u mjestu i horizontalno, ali, za sada, ne i bez kabla. Imate li kakvu spasonosnu ideju za naš projekat?“, javlja nam Klif Dallas i SAD-a.

„Hm. Dragi naš Dallas-e, dobro je što je tako. Da nije kabla mogla bi da jede govna. Ovako ne vidim razloga za brigu.“
[ Aforizmi ] 22 Novembar, 2013 15:39

Svi do sada objavljeni aforizmi od sada na jednom mjestu. Ukoliko posjedujete 9 minuta vašeg vremena biće mi zadovoljstvo da vam otkinem koji osmjeh sa lica, ali nažalost to je naš život. Ako  nemate tih 9 minuta, onda neki drugi put.

Pozdrav

[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 10 Oktobar, 2013 19:26
„Život je čudo.“

Probudio sam se sa groznicom koja se vraćala u nepravilnim razmacima. Ne mogu da budem siguran, ali mislim da sam i buncao te večeri nakon čega bih se budio obliven znojem.

Nije to bila ona prijatna putna groznica, mada je put stajao ispred mene.

 

Sitan snijeg nošen vijavicom zavlačio mi se ispod šilta na kapi i ma koliko zatvarao oči pred njim osjećao sam njegove dodire koji su me blago peckali. Groznica je opet jenjala dok sam povijen grabio ka autobuskoj stanici. Izdaleka primjetih komešanja tjelesa koja sam nazirao kroz gusti paravan snježne vijavice.

 

„Evo i Plavog“, prepoznadoh glas saborca iz rova, „što si se skupio, mora da je legla pita na leđa“.

„Eh, lako je meni za pitu. Nego natovarih groznicu pa se nosamo ja i ona. Čas ja nadjačam, očas posla eto ti nje. Ne htjede ostati kući kraj peći, nego okačila se na mene k´o kaput na čiviluk, nit´ šta traži nit´ pita. Smišlja baba čangrizava kako da mi dohaka.“

„E da ovo hoće stati pa da se sit naspavam“, dodade Mlađo vječito željan sna.

 

Nije dugo potrajalo. Mlađo je do mene u autobusu spavao zabačene glave i otvorenih usta. Često sam se znao zapitati kako ljudi uspijevaju zaspati u autobusu. Premda sam dobar dio života proveo putujući autobusom zaista nisam pronalazio način nikako da zaspem i prekratim mučno putovanje.

Često sam sumnjao u takvu vrstu sna. Više je to bila patnja koju i sam iskusih na dugim putovanjima autobusom.

Skupih se u klupko. Groznica je opet davala do znanja da je sa mnom. Još se više zgurih i uvukoh u bundu koja je trebala da me zaštiti od zime oko mene. Međutim bila je gotovo neupotrebljiva za zimu u meni.

Bila je to moja treća ratna zima. Život me je po drugi put vraćao dolinom Vrbasa na kraj svijeta. Srbobran je bio ratno ime varošice koja je do nesretnog rata nosila ime Donji Vakuf. Stiješnjena kao i sami ljudi između strmih brda, ta mršava i duguljasta varoš djelovala je još tužnije te godine.

Spletom čudnih okolnosti obrela se u rukama srpske vojske. Po priči mještana presudna je bila noć kada je dolinom odjeknula eksplozija koja je u vazduh podigla most. Prije same eksplozije Srbi su se spremali da napuste grad u kome su postali višak. Pripadnici muslimanske vojske srušili su most, ali zbog straha da bi mogla uslijediti odmazda vojske pod okriljem noći najbrojniji narod bez riječi je napustio Donji Vakuf. Iznenađenim Srbima nije preostalo ništa drugo da ostanu kod svojih kuća i ponovo raspakuju ono svoje sirotinje za puta.

 

Vratih joj se nakon dvije godine. U istoj uniformi, drugoj jedinici. Ništa se nije bilo promijenilo.

Dok sam prebirao sjećanja iz prvog susreta groznica je neumoljivo tražila svoje. Povremeno sam padao u vatru. Snažni talasi mučnine, očas bi nestajali pred naletima hladnoće od koje sam se treperio kao list na brezi, lica bijela i ukočena. Boljela me je svaka kost, a uniforma je poput grubog sukna škripala na meni stvarajući u meni strah od bilo kakvog pokreta. Imao sam ludu želju da ustanem i da legnem na pod autobusa i da svim onima koji su stajali jer nije bilo dovoljno sjedećih mjesta da dam da me izgaze i na silu istjeraju tu bestidnicu u tijelu srpskog vojnika.

Zamišljao sam taj čin kako jedna po jedna vojnička čizma staju na mene i istiskuju iz mene neželjenu saputnicu kao kaladont iz tube. Stiskao sam zube, baš kao i pred polazak dok sam hrabrio roditelje i sestru da je sve u redu.

 

„Biće sve u redu. Dobro mi je.“

„Trebao si poći doktoru, bolovanje da uzmeš“, majka je bila uporna.

„Neka, brzo će to. Ionako bi to pogrešno razumjeli.“

 

Mučna vožnja se približavala kraju. Nekako sam očekivao da će hladni vazduh da odnese moju muku koja će pokleknuti pred usponom na Poganu ravan. Vrlo brzo se optimizam bez pokrića povukao pred novim naletima groznice koji su još snažnije nadirali na moje iscrpljene odbrambene mehanizme. Nakon što sam istrošio sav optimizam, korak je postajao sve teži i kraći. Uspon je bivao sve teži. Stiskao sam zube, dok su čizme tonule u prhki snijeg koji je dosezao do koljena. Brzo sam gubio snagu. Pored mene su promicali ostali saborci.

 

„Ide li Plavi?“

„Ide, ide“, lagao sam.

„Možeš li Plavi?“

„Mogu, mogu, samo vi idite. Stignem ja vas.“

 

Posrtao sam. Sve teže sam pratio korak za četom koja je grabila u sumrak. Te pognute sjenke bivale su sve tamnije i manje, sve dok se nisu izgubile vijugavom prtinom koja se gubila u šumi ispred mene.

Kada sam bio siguran da me niko ne gleda, klonuh koljenima u snijeg. Nekoliko trenutaka sam klečao u snijegu dok nisam osjetio kako hladnoća grize koljena kroz sivomaslinastu uniformu. Osjetih olakšanje. Umor je klizio niz moja pleća. Puška koja je skliznula sa ramena u snijeg kao da me prenu.

 

„Moram dalje“, rekoh sebi.

 

Topla zemunica u mislima bila je daleko. Gotovo sam u nosnicama mogao osjetiti miris brezove kore koja veselo pucketa u bijesnom plesu. Vjetar kao da mi je donosio žamor saboraca dok prepričavaju događaje koje će još po stotinu puta ispričati do slijedeće smjene. Uprkos tome pričaće se iznova i opet. Smijeh kao da je rezao noć koja se četvoronoške pela iz kotline koja je uz svijeće odahnula.

 

„Došli nama Krajišnici. Hvala ti Bože“.

 

Ponovo sam stajao na nogama. Skupljao sam snagu da krenem.

 

„Samo još tren. Evo sad ću.“

 

Zakoračih.

Prvi korak. Drugi.

Treći.

Teško je.

Sve je teže.

Zastajem opet. Osvrćem se.

U godinama kada sam gutao stripove i avanturističke romane nisam ni slutio, sanjao ništa slično. Bio sam na licu mjesta.

Sam.

Protiv mene sve.

Groznica. Zima. Snijeg. Uspon. Mrak.

Umor je sa mnom. Kaže neće me napustiti.

 

Zakoračih spreman da se borim. Respektivna snaga nasuprot mene borila se svim sredstvima, ne prezajući ni od podvale.

 

„Ja sam ti najbliža, gotovo da sam ti“, snishodljiva groznica se motala oko mene, zavijala, obmotavala oko struka, nogu, saplitala, „hajde prepusti se. Nema smisla to što pokušavaš.“

 

Nisam želio s njom pregovarati. Bila je uporna i neumorna. Odlučio sam da je porazim svojom pobjedom. Iznova pružih korak koji je bio sve ne samo lak.

Umor. Moj jedini pratilac objesio se o ramena, nogama dugačkim klizao kroz snijeg. Osvrtao sam se iza sebe. Nepravilni tragovi stopala koji su se vukli kroz snijeg ostavljali su nerazumljiva trag. Ispred mene snijeg je već zatrpavao stazu koju su moji saborci proprtili za mene.

 

„Oni te nisu čekali. Ja te i dalje čekam“, zima je trljala svoje blijede dlanove.

„Počekaćeš, načekaćeš se“, jedva da sam osjećao utrnule udove.

„Ko čeka dočeka“, dodade zima.

 

Još jednom umor dade do znanja da je uz mene.

 

„Na mene možeš računati“, reče.

 

Ponovo zakoračih. Napravih nekoliko nesigurnih koraka. Umor je davao sve od sebe. Posrnuh još jednom. Nisam se zaustavio na koljenima. Licem poljubih snijeg. Nisam osjećao njegovu hladnoću. Imao sam osjećaj da me grije. Ipak podigoh glavu. Sve oko mene je bilo bijelo. Snijeg je u potpunosti zasuo tragove. Tek ponegdje su se još mogli primjetiti tragovi prtine.

 

„Moram dalje“, ali nisam imao snage da ustanem.

 

Krenuo sam da pužem. Teškom mukom sam se pomjerio tek par metara. Po bradi i brkovima sam osjetio kako se stvaraju ledenice. Opet sam legao na bok. Nisam još jednom želio da poljubim snijeg. Osvrnuh se iza sebe. Osim mraka koji me je opkolio i tek metar dva traga iza mene nije bilo ničega. Očima sam nastojao da providim kroz noć Nije išlo. Gledao sam u svoj puzajući trag koji se smanjivao sve dok nije došao do mojih za broj većih čizama.

Snijeg nije ništa govorio. Radio je svoj posao. Brzo je zametao moje tragove kao da želi da me skrije i sakrije samo za sebe.

 

Oslonih se na pušku te ponovo kleknuh na koljena. Nekoliko trenutaka sam tako osluškivao snijeg kako šapće. Gotovo bez daha slušao sam uzajamni šapat snijega i šume koja se stopila sa mrakom.

Sve manje sam osjećao zimu i strah. Postajalo mi je svejedno.

Čak je i moj saborac zaboravio na mene.

Ikoristih trenutak njegove nepažnje i poslednjim naporom ustadoh.

Ispred mene je bio uspon. Iza njega ravan.

Pogana ravan.

 

„Šta može biti razlog da nešto što slijedi iza uspona dobije pridjev „pogana““, zapitah se.

„Imam jedinstvenu priliku da saznam, nipošto je neću propustiti“, čvrsto odlučih da u svom poslednjem pokušaju savladam uspon.

 

Ustajao sam i posrtao. Nekoliko puta skliznuh po par metara koji su za mene bili veliki. Teškosam disao. Zavijanje vukova opasno je opominjalo. Stišavao sam svoj umorni dah, ali se činilo da sam sve drugo uspio osim toga.

Nisam disao.

Nisam vidio.

Osim sebe ništa nisam čuo.

Osim sebe i vukova.

U borbi sa samim sobom i tišinom dokopah se cilja.

Uspon je bio iza mene.

Ponovo posrnuh. Ovaj put to je bilo od sreće. Poželjeh da vrisnem, mrak da rastjeram.

Ispred mene ravan. Pogana.

Pričalo se da su na njoj smetovi znali biti i po nekoliko metara. Protiv toga nisam mogao ništa. Ponovo sam zakoračio i osvajao metar po metar. Nisam se više osvrtao. Nije me imala zima za sebe. Groznicu ostavih negdje u prtini, snijegu na društvu.

Ispred mene spazih slabu svjetlost. Gotovo tačakastu, krhku. Snažno zakoračih u nevjerici. Uplaših se da bi je snježna vijavica mogla ugasiti, od mene daleko odnijeti. Povremeno bi nestajala, ali onda bi se ponovo pojavljivala. Svaki put sve snažnija i jača. Svaki moj korak kao da joj je davao dodatnu snagu, vjetar u jedra.

Odjednom se svijetla tačka iskrivi. Kao da se uspravi, istanji kao pred gašenje, a onda ponovo raširi i još jače bljesnu.

 

„Plavi, već smo se spremili da te tražimo“, dobro poznat glas me obradovao sa vrata zemunice.

„Nema potrebe, našao bih ja vas“, osjetih olakšanje.

 

Taj plamičak još dugo mi je titrao pred očima te noći dok sam zatvorenih očiju tražio svoj snijegom izmučeni trag i u njemu sve poražene. Taj mali damar, nejak, titrav. Gotovo iskričav još jednom je prozvao čudo.

 

„Život je čudo“, ostade zabilježeno i smiješkom potvrđeno.
[ Aforizmi ] 07 Oktobar, 2013 18:46

Predstavljam Vam sjajne aforizme naše Danice Dace Mašić aforističarke i jedne sjajne osobe. Uživajte u britkim prikazima naše surove stvarnosti.

 

[ Priče inspirisane poslom ] 01 Oktobar, 2013 16:25

Haški optuženik i lider SRS Vojislav Šešelj, danas je na neodređeno vrijeme odložio izricanje presude Haškom tribunalu koja je trebalo da bude izrečena do 30.oktobra.

Vojislav Šeselj

„Usvajanjem zahtjeva za izuzeće sudije Frederika Harhofa, Haški tribunal pokušava da kupi vrijeme do konačnog izricanja presude“, izjavio je Vojislav Šešelj.

Prvooptuženi ujedno i predsjedavajući sudija Žan Klod Antoneti negirao je izuzeće sudije Frederika Harhofa taktičkim potezom, kako bi dobio vremena dok se na upražnjeno mjesto ne imenuje novi sudija koji bi morao da se upozna sa predmetom, pa da se onda suđenje ponovi te tako odloži izricanje presude pred međunarodnim sudom pravde.

„Razvoj situacije nedvosmisleno pokazuje želju Haškog optuženika Vojislava Šešelja da Haški tribunal doživotno kazni svojim statusom optuženika, što bi kako on smatra bila adekvatna kazna za sve dosad počinjene zločine Haškog tribunala nad međunarodnim pravom“, izjavio je advokat Branislav Tapušković za Balkan Tajms.

Simpatizeri SRS i svih njenih struja i frakcija smatraju da bi takva kazna bila primjerena svim zločinima Haškog tribunala nad međunarodnim pravom i da će stati iza presude Vojislava Šešelja.

                                                                                                                            Zoran Plavšić

I još mnogo ekskluzivnih vijesti na portalu Balkan Tajms

http://balkantajms.com/vojislav-seselj-odlozio-izricanje-presude-haskom-tribunalu-zbog-zlocina-nad-medunarodnim-pravom/

[ Generalna ] 13 Avgust, 2013 19:02
Moje ime nije važno. Nije važno ni mjesto ni vrijeme. Važno je da se dogodilo. Istina je takođe važna. Istina je da sam uzeo nekoliko knjiga iz napuštenih kuća. Istina je da sam bio kukavica i da sam dezertirao čim se ukazala prva prilika. Istina je i da su me uhvatili nakon samo tri dana. Pored potoka. Gladnog, iscrpljenog i dizenteričnog. Sramota.

Predviđao sam i prije tog suludog pokušaja da će eventualna kazna, ako me uhvate, biti rigorozna. I bio sam u pravu. Komandant je zakazao moje smaknuće za iduće svanuće. Nisam mnogo razmišljao o smrti prije ovoga. A i zašto bi balavac od osamnaest ljeta razmišljao o smrti? Zaboga, još se ni zrelih trešanja nisam zasitio, a gdje su tek ženske grudi, mamurluci, ljubavi i rastanci, fakultetski strahovi i roditeljska strepnja. Čekajući zoru u improvizovanoj ćeliji-štali, nisam mogao da mislim na djevojačke obline. Ni na roditelje nisam mislio. Čak ni na stravične grčeve u stomaku nisam pomišljao. Mislio sam samo na smrt.

Moja bi trebalo da bude brza i bezbolna. Smrt strijeljanjem. Uobičajena u vremenu rata. Čitao sam to u „Uputstvima“. Biće njih pet. Mojih ubica, mislim. Potencijalnih krvnika, zapravo. Znam i ko su, jer su njihova imena preglasno izgovorena na sastanku u kući preko puta. Sve ih poznajem. Neke bolje, neke tek površno. Za jednog znam da ima ženu i sina od dvije godine. Na primjer. Možda će baš njegovo zrno da me usmrti? Može biti. A ako tako bude njegov sin nikada neće doznati da mu je otac ubio čovjeka. Po naredbi, doduše. Uzeo život. Hm. Šta bi bilo da se život može podariti po naredbi? Glupost! Glupost bi bila i da to dijete sazna za svog oca. Šta ono ima s tim? Uostalom, možda to uopšte neće biti on. Možda će metak onog drugog biti fatalan. Da, onog što ima oca alkoholičara i pomalo retardiranu sestru. To bi bilo zgodno, zar ne? Ukoliko bi njegova porodica nekad i saznala za to, to ne bi bilo bitno. Otac bi takvu spoznaju izbljuvao iz sebe u nekoj birtiji, a sestra ionako ne bi razumjela. Hm. Dobro. A šta ako bude onaj treći? Siroče. Taj nikoga nema. Osim vojske, razumije se. On će se, pod uslovom da preživi ovaj rat, sigurno naviknuti na ubijanje. Prema tome, ili će me upamtiti kao prvu recku, ili će i mene pomiješati sa ko zna koliko lica pretočenih u brojeve. Iako uopšte ne postoje garancije da će voditi evidenciju. Hm. Četvrti i peti su baš loš izbor. Komandant je zaista ispao potpuni idiot kada je blizance odredio za streljački vod. Šta ako obojica budu imali košmare zbog toga? Kao da nije bilo dovoljno jednome upropastiti život? Kao da je komandanta briga koliko je života upropastio? Valjda je zato komandant. Ima želudac. A ne kao ja koji iza pupka već dva dana imam vrlo privatnu spravu za mučenje. Hm.

Ima još nešto. I to sam čitao u „Uputstvima“. Jedan od njih petorice će dobiti pušku napunjenu ćorcima. Oni to znaju. Ali ne znaju koji od njih me sigurno neće ubiti. Takva su pravila. Navodno, to dželatu pomaže u smislu difuzije odgovornosti, odnosno, stvaranja ubjeđenja da je upravo on taj koji je pucao praznim metkom. Tako barem piše u „Uputstvu“. Ne piše, međutim, ništa o mogućnosti preživljavanja strijeljanja. Hm. A meni se u ovom trenutku odista dopada ta ideja. Zamisli samo! Njih petorica pucaju. I, naravno, ubijaju me. Nakon toga se prepiru i svako od njih tvrdi kako je upravo on pucao ćorak. Nose moje tijelo da ga sahrane u obližnjoj šumi. Rasprava i dalje traje i sva petorica se zaklinju da me nijedan od njih nije ubio. I svaki od njih je čvrsto ubijeđen u to što govori. S obzirom da je poznato da je jedna puška zaista bila napunjena ćorcima, nemoguće je dokazati da neko od njih laže. A ako neko ne laže, onda govori istinu. Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje i da svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi koji je nastavio da živi nakon strijeljanja. Makar samo u glavama ove petorice.

 

Već duže vrijeme Berislava Blagojevićapoznajem virtuelno. Odnedavno moje zadovoljstvo je tim veće da smo se konačno upoznali, održali  književno veče u Novom Gradu povodom njegove knjige Revolucionar. Iz mnoštva priča za Vas sam izabrao jednu za koju sam siguran da će Vam se dopasti.
[ Generalna ] 11 Avgust, 2013 11:30

U veseloj vrevi, iz ruke u ruku,
talasa u vis prepečeni crijep,
na očevid neba i zemlje podiže se novo šljeme,
tek odsječena ljeskova na vrhu kuće grana
okićena peškirima i košuljama zarnim,
na krovnom rogu pod oblakom raskoračen
otac-vikalo vijori sa darovima,
i rakija-majka dignuta u svod:
o, potkozarski šljivici
u litrenjačama sa komušom!
 
Kad Draže vikne – cio kraj zatiša.
 
"Oj, komšije, kumovi i prijatelji,
čujte i počujte,
evo ga Mitar Šiljeg iz Gomjeniice
pokriva svoj dom,
pomog’o mu Gospod Bog,
rodila pšenica bjelica
i sitna dječica..."

 
Topi se grlo u podnevnom suncu,
sirotinjska stižu uzdarja draga:
eno pečeno prase pentra se u nebesa,
kištra piva – i ona iskošena plovi na grede,
vezeni rupci – krila paganskih čuda,
berićet slijeće na kuću.
 
"Evo Momčilo Banjac iz Orlovače
donio peškir od sedam metara,
kraja mu nema..."

 
A ubrus – ni do lakta.
 
"Trivun Turudija iz Baltinih Bara
tri košulje zlatom izvezene
na dar komši svome..."

 
A ono – košuljica bijela.
 
Mravinja svijet oko novih duvara,
djeca se jagme sa starijima ko će veće
žuljeve na dlanovima izlinjati,
smijeh prekriva mili bol,
dupla se i troji teret iz šake u šaku,
babe se miješaju sa curama:
krezubo oko mlado zasvjetluca.

...Jaoj, moja šezdeset i koja,
nit’  i’  brojim nit’  se mlađe bojim...


Iz Becnerovog gaja –
dva vrana gavrana nadlijeću čudeso,
sa suvog hrastovog šiljka treći
izviđa na jedno pa na drugo oko,
zrakne i kopcu kljun
u elipsi nad rajskim predjelom,
u daljini pada potok
na rasklimani mlinski točak,
gle, žabica na mokrom škrljku!
Jate se legende i skaske,
oblačići nad Kozarom prolaze kroz
zarđalu gvozdenu kariku – trag potopa
na vrhu Mačkovog kamena uz koji negda
bijaše vezano brodovlje na moru,
nečije dijete boso trči preko strnjike,
bride tabani u zuju pčela iz Hamzinog tuka,
golubi-gaćani mjerkaju događaj.
 
"Čujte i počujete,
evo Markan Bundalo
donio šporet iz daleke Njemačke..."

 
Kad tamo – a ono rešo sa dvije male ringle.

Kresne duga devetka,
za njom jači parabelum,
onda –  nešto slabije:
ovo je pištolj-plašljivac
– prepoznaje neko –
kuc-puc, kuc-puc: eno ga prikiva dasku!
Oho-hooo, čuje se odasvud, ihi-hiii,
kupe djeca vruće ča’ure.

...Puška moja i u njojzi meci,
to su moji u godini sveci...


Štrecaju srca, nadimlju se prsa,
ženska muškoj, ova ruci do sebe,
bez prestanka crijep za crijepom dodaje,
mućka se pletenka tomašičke šljivovice:
da li brlja, jà li prepečenica,
nije važno, nek’ je ima, nek’ se dvoji,
neka raste i vaznosi na krov,
na sunce, za sreću.
 
"Evo Mileva Kecman iz Jutrogošte,
na radost svima,
donijela tri tuke pečene..."

 
Kad ono – pile iz živice.

...U mog dragog livada na glasu,
sve do podne kokoši popasu...


I dok si trepnuo, kuća pokrivena:
miruju fijat iz Usoraca i mečka iz Berlina,
priljubili staklene njuške
fićo iz Stratinjske i pežo iz Pariza,
motorčina horeks i motorić tomos
obostrance naslonjeni na orah,
aj, s bicikla spade lanac:
neko sa nj skoči pa pravo u promaju prozora
da objesi čuturu o letvu nad glavom,
zulufe, eno, pustilo ničije kopile.

...Mala moja, brkovi ti crni,
de i’ malo k’o baja zavrni...


Hiljade čavki prelijeće gaj
– nečiji na jesen svatovi!
Ori se slikama rujni komad postojbine,
rječica Jasenovača gudi u planini,
nalakćen na lótre
ne ispušta rakiju zbunjeni Nijemac,
namašćenih trepavica licka flašu
i germanska suđenica iz Svodne.
vikalo za malo da padne – silazi krakat,
s koljena čisti trag cigle,
gazda mu nešto na uvo šušori,
bljesnu zubi – jednog nema!

...Kućo moja bagremova pruća,
popiće te baja do svanuća...


U lijevu stranu kvasa staro kozarsko kolo:
hvataju se raširene u ukrštaj ruke,
otac prvači, kum i kuma polažu:
ona, grlata, treperi, dodaje k’o muško,
uzrio u piću, uzvraća domaćinov brat,
uza nj vikalov prijašin iz Omarske,
viđaj đeda! – proklecava momačka koljena,
gega u šeširu Šàra Štrbac
što i na sahranama za punim stolom zapjeva,
šareni zvuci stopljeni u jedno,
iz mutnog zametka kola –
sve bistriji i bistriji rojevi riječi,
uskaču Oljača i Drljača,
za njima k’o vjetar Jelača, Srnača i Suvača,
tiskaju se Puvača, Rebrača i Kuvača,
ne daju se zadihani Ujača i Garača,
teče lijek zavičaja,
raste medna pjevanija,
lizne goli život k’o poskok na jàri.

...Pala magla preko Kostajnice,
a vedrina iznad Dobrljina...


Kolo brzâ i pamet preuzima,
glasovi složeni k’o datumi u kalendaru,
starac-sàgrma iz Marićke otmjeno se ači,
gleda ga štucovani brčić iz Brekinje,
svi izmijenjeni u licu –
sa sudbinskim oj oko ušiju,
podignuti na vješala pjevačke nirvane:
nema smrti bez suđena dana.

...Nema kola do mene sokola,
ni igranja do moga pjevanja...

A pjesnik na Paležu onomad reče:
Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama,
zapjevima sa usamljenog pletiva,
sa bistrog perila,
sa jastuka nesanice,
prožmaraju kolo mutnim ljubavnim trepetom.

...Tijo pjevam, tijo se uvijam,
tijo dragog u srce ubijam...


Ni malter u cipelama,
ni munje sa Sane,
ni paščad na japiji,
ništa ne razgoni ojkaču,
dugo se mijesi kolo,
nema sile da pjesma umine:
sjemenjača, korjenjača,
kalemača, maternjača...

...Pjevaj, mala, usta ti otpala
kad si meni barabi dopala...

Dišu stolovi puni pite i pečenja,
isparavaju ljevače, kovrtuše, savijače,
mrijeste se mekuše, gužvare i zvrkuše,
posestrime-gibanice puhću,
od kolskog bruja čokanjima rastu krilca,
zinula da pjeva iz Crne Doline
i praseća glava s jabukom u zubima,
nad njom ratnik iz Strigove bez noge se krsti,
okruglasti kolačići i kiflice s marmeladom
u inju šećera šuruju,
paprika-rόga čeka nezasita usta,
napinju se zatvorene pléte žestine:
devet jezika govori stara šljivovica,
izlizana od veselja pljòska iz Piskavice
– i ona bi da poleti!

...Usta moja od uva do uva,
ko će vama namjesiti kruva...


Kurýza sa tri kore – tinja,
gordi se zlaćani kajmak,
meki sirevi za ćapćanje spremni,
miriše od zimus turšija-carica u bojama dýge,
o, ženske ruke, šta li ne spremiste sve,
umršen kupus-ribánac kipi u činiji,
na srijedi stola utuljena pogača – načeta,
u malom zemljotresu pune gajbe pod stolom cvokoću,
jagnjetina ubrana sa miljakovačkih proplanaka
vrela u tanjirima lebdi,
so i sirće vrebaju slatki zalogaj,
udesno pljôšte se torte sa prelivom sirupa,
sunčevinom zalivena salata u bokoru,
bijeli luk – crni, papričica ljuta,
sve nanovo cvjeta, rađa,
sve okrilaćuje – s kolom da se u visine vine!

...Stani, kolo, krvavu ti nanu,
zape šešir o šljivovu granu...


Pljusak iz vedra neba ubacuje stolove
i graju u prazne zidine:
pazi, sejo, da žlica ne spa’ne,
pridrži, brale, kvrgušu,
ne daj, sine, da rakija line!
Svi pod dragi krov:
snajica snaši tobož kašljući s ramena sklanja
nevidljivu dlaku: ajoj, sestro mila,
sad i suva grla nazdravljaju,
cakle zenice u prostoru bez vremena,
tu pijucka Milka Rasavčanka,
prijašin iz Pejića zubima k’o klješta
otvara zelenu flašu piva
i treska pjenu između nogu:
"Evo ti, ja ga osunati" – pa do dna iskapi spas,
blento ćapi parče iz tepsije
pa ga zali tuđom mučenicom,
sit gladnom ne vjeruje,
zazubice rastu k’o šobot leda po krovu.

...Kupus, krompir i vruća slanina,
od to troje nema ogrizina...

 
Djeca nanovo rođena
(i ona iz dubičkog zbjega – kojih nema),
anđeoski ćarlijaju, prste oblizuju,
svako svakom na askurđela liči,
bijesni preci krote se u pečenici,
jelo je vóđekā najbolji eglen,
snaše vrckaju, majke tihuju,
dodajder viljušku, nema je,
eto je kraj noge, pala je!
 
...Daj rakije, popiće je brko,
makar brko od rakije crk’o...

 
Vikalo i dvojica iz Čirkin-polja
 – još ispod streje,
ćulaju ledenu krupu veličine oraja,
ne da im se od pjevanije rastati.
 
...Moj kolega, do mene si prvi,
svoje ću ti natočiti krvi...

 
Žagri soba,
ikone na zidu bez maltera banu pa nestanu,
grešne se duše komešaju,
duvanski dim žmara po ogriscima
i kostima na stolu i uokolo,
pjesma će u tom tužna-radosna,
iz grla Dražinog promuklog:
i gorkača i medvača,
i svjetlača i mrakača,
i posnjača i masnjača,
i blatnjača i nebnjača,
i zvjezdača i krstača.
 
...Kad ja umrem i kad me ponesu,
reci, mila, da si moja bila...

 
Puče vedrina:
nanovo kolo kadi svježi dom,
u bijelim pantalama frajlinski se ritne
viždrača Persa iz Dortmunda,
braća Jugovići iz Busnova
pjetlovski zastružu nogom
pa niz brčinu namignu guzatoj Staki iz Knežice,
ona vihorom iz suknje zanese i lijevo i desno,
svaki joj pokret bedevijski silan i lijep,
nema stida ni čekanja,
svi ponosni i važni, jedini i jedincati,
kao ljuta boljka razmota se kolo
u zmijoliki rukopis tijela.
 
...Oj, barabo, ko ti kuću čuva,
vjetar duva pa mi kuću čuva....

 
A pjesnik sa Paleža kaže:
Pokreti se kližu
kao na zejtinu u zglobovima,
podlaktice se traže i nalaze sa dojkama,
djevojke i mlade udovice
zaostaju lijevom nogom
pa se kao tobož s toga iskošavaju
muškarcima iza sebe –
kao da im se podmještaju.
 
...Vidi ti se po očima, mala,
da se ne bi puno otimala...

 
Pjevanija rastjeruje demone iz sela,
blâži u srcu i cvjeta dolinom u brda,
munje-svjetlice učvorene zâre
u krošnjama sa pristiglim jabukama,
odnekud povede Stojan iz Rakelića:
 
...Mala moja kad prokvoca tvoja,
oj, djevojko, dagaj dušo moja...

 
Posuvraćenih očiju, odlutao bogzna kud,
u gizdavom okretu uzvraća Ljuban iz Jelovca:
 
...Nasadi je na dva jaja moja,
oj, djevojka, dragaj dušo moja...

 
Biće nove djece,
vrele supe i života,
biće šećera i soli, proljeća i zime,
biće radosnica i ljutica suzâ,
i odlazaka u svijet biće
i povrataka u Prijedor biće.
 
...Sitno pjevam, daleko se čuje,
ima l’ iko da mi se raduje...

 
Kapaju zviježđa s okićenog oca,
sa ramena vise rupci i košulje,
na ražnju – glava i rep krmčeta,
jedan čarom izvezeni cvijet na peškiru,
izgaravljen, skriva vrelu cijev za kaišem.
 
...Nešto čiča zgunjgur’o u gunju,
pištoljčinu k’o božiju munju...

 
Pod mladim mjesecom,
bez igdje ikoga svoga,
vikalo – sad već sa onoga svijeta,
kukurikne kao oroz,
lane k’o pas
i rikne kao bàk.
Zanijemi dô, zora se spusti
i život iz kamena krene.
 
...Biće svega samo naske neće,
ko će sa mnom, neka odma’ kreće...

 
Snom načeta lica ljube se i razilaze,
otac i dvojica (i jedan sa strane što uči)
suču preostalo plamenje ojkače.
Troglavo grlo u nirvani tepa.

...Evo dođe da zapjevam vóđe,
kod ovoga doma poštenoga,
evo sada pa opet nekada,
oj, djevojko, dragaj dušo moja!

 

Zadovoljstvo mi je da Vam na ovoj stranici predstavim Nenada Grujičića koji je na najbolji mogući način predstavio pokrivanje kuće u mom zavičaju. Moje zadovoljstvo je tim veće što sam nedavno imao čast da ga lično upoznam. Nezaboravno književno veče, druženje i ugodni razgovori koji su prošli brzo kao tren ostaće zauvjek zapamćeni.

Hvala Nenadu na sjajnom druženju, književnoj večeri i ugodnim razgovorima. Hvala do slijedeće prilike.

[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 05 Maj, 2013 18:12
Lanac ishrane uvijek je inspirativna tema za razgovor. Upravo zbog hrane na jednoj od Boga zaboravljenoj lokaciji poveden je ovakav razgovor.

„Da sam bar top“, uzdahnu moj kolega.
„Zašto top?“, upitah.
„Dosadilo mi biti kozom, vazda brstim i jedem ono čega se i koza kloni. Ovako bilo bi mesa k'o drva. Ehej, topovsko meso nikad jeftinije moj prika“, pojasni mi Rašo saborac iz rova.

Posmatrao sam tog pogurenog čovjeka starinskog kova od pedesetak godina. Uvijek je nosio vojničku bluzu skrojenu po mjeri. Pomalo sam mu zavidio na tome.
Pogled mi skliznu na moje vojničke hlače. Kratke i još poprilično pohabane. Od prvog dana svojom uniformom nisam ulivao povjerenje.

„Kad se taj nije uspio izboriti za pantalone po mjeri, kakvu će tek državu stvoriti“, bio bi to najkraći siže vizuelnog izgleda oružane sile na mom primjeru.

Bio sam mršav za svoju visinu. Nije bilo uniforme niti kroja da sakrije i pokrije ono šta mi fali.
Osvrnuh se još jednom na Rašu. Bili smo i neka daljnja rodbina. Njegov lik me je jasno podsjećao na jedan dio babine rodbine koji je u magli djetinjstva zagubljen čekao da bude pozvan na vršidbu negdje u prašini na putu prema Rajlićima.
Volio je da popije. Njegova slabost su bile noge koje bi odmah otkazale poslušnost pijanoj glavi. Možda su one bile jedina njegova zaštita da onako pijan ne napravi još kakvu glupost. U ratu glupost priziva sledeću.
Još jedna njegova slabost koja bi vrlo brzo isplivala na površinu bio je ajnc. Kockarska igra kartama u kojoj je Rašo redovno ostajao bez cigareta za jedva pola sata. Da stvar bude gora nevolje nikad ne dolaze same, pa niti njegova psorijaza nije mirovala te bi se i ona pobunila svim silama nastojala da izbije na površinu, tjerajući ga da se stalno češka kao da ima buve.

Njegova psorijaza, daljnja rodbinska veza i doktorska preporuka učinili su da se moj lanac ishrane neočekivano popravi. Njegova polovina konzerve završila bi u mom želudcu. Moje sledovanje duhana završilo bi novim naslagama katrana na njegovim plućima, a jedan dio bespovratno izgubljen između dvije straže, dva obroka dnevno. Između dva prsta.
U pepelu.

Donekle bio je u pravu. Topovsko meso je išlo u bescijenje, inflacija gluposti je rasla. Jedino je duša izgubila svaki smisao.

„Duše mi“, sve se rijeđe moglo čuti. Takva moneta nije bila tražena. Njome smo zalud raspirivali vatru razumijevanja. Naslage sirovog preživljavanja bez imalo toplote samo su zagušljivim dimom skrivale izgubljene oči dobrano nagrižene rđom hladnog čelika uperenim u naše grudi.  

Lanac ishrane je išao na našu štetu. Dva obroka dnevno nisu mogli protiv ravnodnevnice. Suviše dugačke dionice između ravnodušnosti i neizvjesnosti dovodile su naša čula u stalno razmišljanje o hrani.

„Eh da je bar ljeto. Komad hljeba i šljiva koja noć da se pregura“.

Noć je bila najgora. Osim hiljadu šumova noćnih ptica, ježeva, puhova. Očajnog vjetra i kiše sumnjiva morala glad je bila najgori neprijatelj.

„Hajde da mi podijelimo naš doručak“, ponudi Mlađo.
„Ali Plutone tek je ponoć“, negodovah.
„Ko će jutra dočekati, ko neće“, hitrim pokretom konzerva je već otvorena stajala između mene i njega.
„Ako ne možeš samo reci, mušterija samo čeka“.

Smjenjivali se dani, straže, slutnje. Loše vijesti i dobar apetit. Položaji i neprijatelji. Samo glad je uporno držala položaj. Nakratko bi se učinilo da gubi bitku kada bi od kuće pristizali pojačanje u paketima sa režnjevima pite sa sirom, paradajza, luka, slanine, ali ta uporna i dosadna potreba lanca ishrane da nahrani i topove svježim mesom tražila je svoje.

„Sutra stižu nove konzerve. Fileki“, prostruji četom.

Preskočismo blijedu rižu u susret novom jutru. Nadi obojenoj u obilat doručak i ručak istovremeno.
Jedno u drugom ne biva.

„Fileki?“, zapitah.
„Drob, crijeva“, ekspresno dobih odgovor.
„Hemoroidi!“, zgrozih se, preskočih i ručak u doručku kojeg nije bilo bar za mene.

Lanac ishrane prekinut na najtanjoj karici u vodu, odjeljenu. Na komandiru odjeljenja.
Lanac komandovanja nije smio trpiti.

Zima je bila sa mnogo snijega. Na Poganoj ravni dočekasmo smjenu. Trebalo je da nas zamijeni neka druga jedinica.

„Svakog borca sleduje po jedna konzerva za puta. Smjena jedinice obaviće se noću. Tražimo opreznost“, naglašavano je borcima pogledom uprtim preko brda gdje bi trebalo da se nalazi kuća

Nasavjetovan pređašnjim iskustvom sa filekima snabdijeh se sa podebljom šnjitom hljeba i kao dukat sitnom glavicom crna luka ukoliko komanda iznenadi Filekama.
Uz ručak nam dostaviše konzerve za puta. Sjajne kao mesingane topovske čahure. Bojeve. Rukavom je ulaštih tako da zasija u punom sjaju.
Spremih svoja dva ćebeta, prljavu uniformu i vojničku porciju koju dobro oprah hladnom vodom od pasulja koji je još dugo odzvanjao linijom u limenim porcijama dok je uporno izbjegavao kašiku.

„Pokret. Sretno ljudi“, u mrak ostavismo nepoznata lica u našim rovovima, konzervama dok se strepnja mogla čitati sa njihovih lica.

Muk. Grabimo noću. Svaki korak novi ispit. Mučan, neizvjestan. Grč u stomaku popušta. Grabim, rukom napipavam vojničku porciju u ruksaku.

„Dobro je“.

Mjesec nad nama je bljeskao žut  i debeo. Gotovo kao konzerva.
Brižno sam planirao trenutak. Kao da je riječ o rođendanu.

„Prvo da se smjestim, raskopčam vjetrovku. Da autobus izađe iz Srbobrana. Sačuvao sam komad čistog papira koji mi je preostao od paketa u kojem je bila slanina zamotana. Na njemu ću otvoriti vojničku porciju, konzervu. Hljeb neću rezati. Volim da grizem. Oguliću i luk, nasjeckati sitno ...“

Lanac ishrane nakratko je nastavljen. Za neki drugi dan. Za neke druge topove.
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 04 Maj, 2013 16:39
Teško da je iko na divljem zapadu znao kakav potencijal trune u Baricama, pored Donjeg Vakufa. Nasukan kao brod osjetih drugu ratnu nepravdu. Onu prvu još ne zaboravih.

„Ti ne ideš ovaj vikend kući“, glasila je odluka.

Ne bi mene ona toliko pogodila da me već prije toga nije pogodila jedna ista takva. A samo je deset dana od nje prošlo. Dotukla me je. Smrvila.
Bijes i nemoć još jednom su nadvladali sva moja osjećanja. Tupi bol otupio je sva moja čula dok sam gledao kamion u kojem sam trebao i ja da budem i da se radujem dopustu kojeg sam toliko s nestrpljenjem čekao. Ne bi mi teško pala ni vožnja pod ceradom kroz kanjon Vrbasa tog hladnog oktobra.

Dani su se vukli sporo. Kao kompozicija nasukana na slijepom peronu zalud smo čekali. Vozni red je još jednom nasilno izmjenjen na moju štetu. Moja nečekirana povratna karta bolno je pekla baš tu ispod lijevog džepa na košulji.

„Dolazi komadanat. Nosi platu. Jeko, uzmi kamion. Mirče nek ide s tobom, pravac Komar. Kupite jagnje, nemoj da se brukamo“, kada je jagnje bilo u pitanju nije bilo odlaganja.
„Možemo li i mi s njima barem do Vakufa. Da kupimo koju paštetu. Vraćamo se čim oni pokupe jagnje. Mrčo, Terzija, Simić i ja“, zatražismo.
„Ni govora“, nije bilo razgovora.

Nismo se mirili s tim. Krišom smo uskočili u kamion u pokretu. Pritajili smo se prilikom prolaska kontrolnog punkta. Tek u samom Donjem Vakufu dali smo do znanja da se nalazimo u kamionu.

„Nemojte mnogo da se izlažete. Na grad često padaju granate.“
„Ne brinite vi za nas. Mi odosmo da kupimo pivo, sok i čekamo vas na istom mjestu.“

Kamion je kasnio dobrih sat vremena. Kupili smo sebi pašteta, pušači duhana. Popili smo po neko pivo i pješice krenuli nazad u jedinicu. Ubrzo se za nama stvorio kamion. Sve ostalo je bilo pjesma.
Pred komandom baterije bilo je živo.

„Komadant je stigao“, procijedih.

Sve ostalo je bilo kao po najbolje tempiranom scenariju kojeg sam samo ja znao, a glumci znali samo svoje dionice.
Skočih s karoserije.

„Komadant traži da vidi ovna“, gotovo zapovjedih.

Stariji borci i rezervisti nisu se bili ni snašli, a mi smo ovna vodili prema komandi. Iskoristili smo zbunjenost. Niko nije očekivao toliku smjelost od mladih pripadnika jedinice da uvedu ovna u kuću pred komadanta.
Kao u najboljim kaubojskim filmovima vinuh se na leđa rogatog, vunenog brava. Do tada se opirao ulasku u objekat uprijevši prednjim nogama u prag. Moj potez ga zbuni i iznenadi, te se prepusti Simiću koji ga uvede u prostoriju.
Ovan ustuknu kad spazi sve one sjajne činove kako bleje u njega. U tom momentu moji saborci kao da se probudiše i shvatiše prestup koji načiniše ustuknuše te se brzo izgubiše kroz vrata. Ostadoh sam pred žirijem.
Sve je bilo na meni.
A ja na ovnu.

Obema rukama uhvatih ovna za savijene rogove koji kao po komadi započe svoju ljutu borbu da se otme iz snažnog stiska mojih mršavih ruku. Žiri je nijemo gledao taj ludi divlji ples u kome svakako nije moglo biti pobjednika. Pod sobom sam osjećao svaki njegov mišić kako treperi kao zategnuta struna na luku prije nego odapne strijelu. Svaki taj trzaj kao da je odapinjao jednu strijelu za svaki treptaj, za svaku minutu nepravde koju spoznah.

Nisam se dao. Nisu me zbunili svi oni prijeteći pogledi pretpostavljenih koji svakako nisu mislili da uvrste moju solo tačku u program prijema komadanta u obilasku jedinica. Cirkus niko nije tražio, više je bio plod moje želje da nas predstavim u pravom svjetlu. Zauzvrat nisam tražio ništa, jer ništa nisam dobio za ono što sam već bio zaslužio i zaradio. Plaćao sam u punom iznosu račun koji su mi ispostavili bez bojazni od reklamacije. Nisam mario. Svoje račune uvijek sam isključivo plaćao svojom kožom. Ostalo nisam imao. Osim dvije paštete i brdo pritajena bijesa.

Ovan se nije dao. Odavno je pročitao presudu koja mu nije išla u prilog. Nesuđeni i zadrigli sudija grohotom se smijao nakon prvog faktora iznenađenja.

„Sjajno, sjajno“, njegov debeli stomak se prelijevao preko otpuštenog opsača, „kako ste se samo sjetili. Hohoho…“

Njegove sitne i u salo urasle oči još su se smanjile dok se smijao i dlanovima se udarao po debelim nogama masnih nogavica. Zavrnuti rukavi su pucali po šavovima. Dugmad ko zna gdje je završila. Udvorički osmjesi mojih pretpostavljenih sve su bili samo ne obećavajući za moju tačku.
Nisam se ni ja dao. Još snažnije sam zavrtao rogove ovnu koji je izvodio svoje najluđe pokrete. Osjećao sam se kao na najvećoj areni sa velikodostojnicima u prvim redovima. Pred očima su mi nestajala njihova skamenjena lica.Sve su uskomešalo.

Svjetla.
Sjene.
Muk u publici koja je nijemo posmatrala moj suludi naum.
Ni sam ne znam koliko je sve trajalo. Osjetih kako nesretnik polako posustaje, gubi ritam. Otpustih jednu ruku koju podigoh kao oni kauboji na rodeu koji su tako održavali ravnotežu. Izvijao sam svoje mršavo tijelo u ritmu koji je ovan diktirao.
Posustajao je.

Gledao sam sudije u oči. Zadrigle oči debelog komadanta gutale su ovna. Palacao je jezikom i siktao kao zmija dok mu je glas šištao iz pluća gušeći se u zalogajima koji tek slijede.

Gledao sam sudije u oči. Iskričave i prijeteće gutale su mene. Moždile su me. Moja žilava koža pucala je pod njihovim zubima u vremenima što predstoje.

„Izvolite“, naklonih se, „pripitomio sam zvijer. Izvolite.“

Bez riječi prekora napustih pozornicu.
Nije bilo poziva na bis.
Nije bilo.

Nije bilo poziva za stol.
Na gozbu.
Poraženi je neizostavno gostovao. Za njega se ne bojim, isto bi bilo da je prvi prošao kroz cilj.
Poražen il pobijeđen?

Nisam slušao masne opaske, niti promukle glasove. Za masne otpatke u red staće najbolji čovjekovi prijatelji i oni će zavijati i mahati repom, ponizno spuštene glave.

Samo ja ne.
Ja sam još jednom pjenom za brijanje ozbiljno natrljao lice i pred ogledalom britvom preventivno uklonio brkove. Obrazu za nauk.

Šešir kauboja ne čini.
[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 03 Maj, 2013 07:36
„Ja ću prvi. Daj tu pušku“, dobro poznat glas ratnog Predsjednika opštine, a nekad radijskog voditelja ispunio je eter toga jutra u dolini Une.

 

Iz kolone jednakih i nejednakih nezainteresovano sam posmatrao komediju koja se odvijala tu pred nama. Nasmijao bih se se dobacivanjima koja su doprala iza mojih leđa, ali nikako nije bilo vrijeme za to. Nije bilo reklamnih džinglova i poznatih hitova iza toga. Nije bilo ništa što bi me asociralo na bezbrižne radio talase uz koje bih zažmirio i prepustio se sunčevim zracima koji su se probijali kroz lišće i slatke plodove babine trešnje tog julskog dana 95-e.

Nisam ni poželio da prekinem taj cirkus koji se odigravao pred nama koji smo preko metalnog mosta polazili u neizvjesnost koja nas je držala na nišanu. Ponovo sam zažmirio. Udisao sam to jutro punim plućima.

 

„Idemo“, glas ispunjen zebnjom me prenu.

 

U tom momentu nisam imao nikog do sebe do njega jedinog i svu onu sirotinju i jad uniformisanu da bi bar na kratko tu na korak do smrti stekli utisak da smo svi isti. Sivomaslinaste skulpture bez riječi nijemo su u parovima i s kratkim razmacima pretčavali metalni most.

Tih sedamdesetak metara odzvanjali su koraci dok su pramenovi magle kao svileni šalovi spadali sa naših ramena ogoljavajući svu našu golotinju skrivenu iza kašike, limene porcije i propisom prekoračenog broja metaka koji su u fišeklijama čekali svoj putni pravac i kartu u jednom smjeru.

 

„Dobro je“, rekoh sebi, „samo da potraje“.

„Dobro je“, dodade Stole.

 

Prolazio sam selom koje se juče nije probudilo. Utihnuli su satovi, na slikama svatovi, nakićeni atovi. Nije utihnuo moj dah, i to je dobro. Zalutala stoka preplašeno bulji u snene oslobodioce krvavih očiju. Jedan par očiju do mene zavjerenički se osmjehuje, traži odobrenje.

 

„Tuga“, rekoh.

 

Nisam posapan, a rado bih da je sve samo san. Zatvorim oči, ovce da brojim. Otvorim oči, ovce brojim. Naoružana družina do konaka sate broji. Stopa po stopa do prvog šumarka je.

Iz šumarka tišina vreba. Negostoljubiva poput hotelijera kojem smo galamom goste rastjerali. Ne nudi ništa. Krov nad glavom. Ne klanja udvorički glavom. I neka, ne plaćamo ono što se glavom plaća. Slab je taj doručak i usluga sva.

 

„Zauzmite položaje, organizujte stražu“, struji četom, vodom, šta znam. Sve mi se čini da nas je sve manje.

Zalegnuh u nekom šumskom putu. Od kiše naneseno lišće prijatno je šuškalo pod mojim leđima. Poput ježa ušuškah svoju kućicu.

 

„Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.”

 

Probudi se u meni dječak, zaigraše poznate rime. U njima sam i lovac i jež. I svaka bodlja meni okrenuta. Ne da usniti. Žulja, bode, nešto fali.

Do mene nepoznat vojnik. Borac. Nije iz čete, bataljona. Od kuće je. Ne leži, gleda u noć pred sebe.

Ne puši. Nema.

Gladan je. Tu ni hrana ne pomaže.

I  žedan je, ko ne bi bio, ali ne ište. Guta noć koja počinje da vlaži.

 

„Samo da svane, kuću svoju da vidim. Još nikad je nisam obnoć samu ostavio. Samo da svane“, pogledom je trasirao pravac kakav niti jedan geometar sa žutim teodolitom ne bi uhvatio, linijarom na kartu prenio.

 

Kap po kap. Kao šapat. Ispuni kiša šumarak gust, nakvasi dom kojeg imenovah ne tako davno, prije časak ili dva.

Do jutra pod šljemom brojah kapi. One što nisam izbrojao prikupile su čizme i uniforma do kosti. Za sutra, za neke buduće jeseni. Za jutro kojem se nije žurilo dok ne svane, za svaki treptaj, šapat što oslušnuh te prokisle noći koja je još dugo šaptala za nama.

Niko nije kašljao.

Samo tišina nas je bodrila u stopu.

„Miladinovac“, odmor.

 

Sjetih se svoje razredne koja je predavala geografiju.

 

„Djeco, geografija je predmet kao i ostali, mora se učiti. Ja to zbog vas djeco.“

 

Ni slutila nije kako smo je juče i danas upijali. Sva se geografija skupila u nama. Na nama. Učili smo brzo.

Dok smo jeli, porcije s kašikama se pobuniše.

 

„Gdje je topli obrok, konzerve su tako hladne. Bićemo tiho, pasulja dajte“, poprijeko su gledale na konzerve u našim rukama.

 

Uniforme su se pušile na nama.

 

„Vidi, ja sam iz drugog bataljona. Pustili me moji da s vama idem. Ja nikoga od vas ne znam. Znam gdje mi je kuća. Eno“, ustade i rukom mi pokaza kroz granje, „krov se već nazire“.

 

Nakrivljen kućerak, ne mnogo veći od najveće vodenice izvirivao je i istezao vrat.

 

„Eno meni moga Miladina. Ehej, poitaj,…“, živnuo je taj matori kućerak, a temeljima sve u mjestu pocupkuje.

„Miladinovac, sve je ovo tvoje“, zapitah.

„Da.“

 

Osmijeh mi zaigra na licu kao nakon dobro naučene lekcije i zaslužene ocjene. Geografija je zaista imala smisla.

 

„Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!“

 

Pročitah u pogledu vršioca dužnosti profesora geografije i jezika.

 

„Ako Bog da, kako računam, a računam sve vrijeme još sutra gozbu pravim, a i za Slavu te računam“, nezaobilazno i matematiku udjenušmo, „na Mitrovdan“.

„Idemo“, prostruji komanda, „nema više stajanja, ispred nas su, pravac Zloimenjak“.

 

Zauzimamo raspored. Desno od mene Zoka, naoružani dječak do zuba. Od mene koji mjesec mlađi, djetinjstvo neuspješno traži. Lijevo Mlađo, ne umije bez osmijeha taj dječak dugokosi. Do Mlađe Miladin kao mačak na prstima hoda. Kako i ne bi, šuma je njegova, svaku grančicu zna.

Jurišamo. Neprijatelj je u bijegu.

Dogorijeva cigareta na grudobranu. Prevrnuta hrana.

Miladin osmijeh na skida, kao svat vežen peškir.

 

„Tu je još smo malo, par minuta hoda“, hrabri nas Miladin, rukom kao da nas poziva u svoj dom.

 

“Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!”

 

Sipaju stihovi, ja im se klanjam. Nije bilo gubitaka. Izvršili smo zadatak.

 

„Idemo dalje“, tražimo, „razbijeni su i u bijegu“.

 

Kao grom iz vedra neba.

 

„Lijevo krilo od nas zakazalo. Desno nije izašlo na položaj“, odjekuju pucnji na sve strane.

 

Zasipa nas iverje, otrgnute grane padaju po nama. Uzvraćamo. Vatra već dolazi s boka.

Opkoljavaju nas.

Miladin kao da još ne vjeruje. Stoji, gleda u nas.

 

„Liježi Miladine“, naredba stiže.

 

Miladin kleknu usporeno. Nekoliko trenutaka stajao je s rukama kao da nas i dalje poziva i iščekuje.

 

„Izvinite za nered, sad ću ja to, žmureći mogu“, kao da nešto traži.

 

Klonu pred nama. Na potiljku cvijet.

Pred nama raste, buja i cvjeta u žaru ljeta.

Priskoči Riža, za kragnu ga hvata. „Drži“, pušku mi daje na leđa ga diže.

 

Pogled dižem, krov poznat tražim.

Sve pršti, ustajem, na prste se dižem. Ne okrećem leđa, krov tražim.

Zanijemio, blijed, za stomak se drži.

 

Prepustismo položaj.

„Zloimenjak“, procijedih.

 

Geografija je još jednom iznenadila. Uvijek su postojale lekcije koje nam nisu ležale. Jednostavno za njih postoje neki dublji razlozi zašto je to tako. Nažalost neke lekcije neću nikad zaboraviti.

 

Još jednom ću naizvrat navući ježevu kožu za one kojima dom svetinja nije. Da me drži budnim i opominje ako ustreba.

 

p.s. U tekstu su korišteni stihovi Ježeve kućice autora Branka Ćopića.
«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 8 ... 24 25 26  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter