Dva Nijemca došla su na ideju kako da pomognu sugrađanima pod stresom da sebi daju malo oduška i oslobode se nagomilane tjeskobe - otvorili su "vruću liniju" koju svako može da pozove i izviče se uz korišćenje najgorih mogućih psovki i uvreda.
Hotlajn "Schimpf-los" (Psuj slobodno) ima operatere koji sedam dana u nedelji odgovaraju na pozive frustriranih pojedinaca i strpljivo slušaju njihove izlive bijesa.
Nijemcima svaka čast. Međutim ovako nešto slično postoji odavno i kod nas. Sve psovke i uvrede usmjerene su na samo jednu adresu. Adresu vlade.
Tišina. Dobrih desetak minuta sve je umuknulo. Pokušavao sam svim silama da otkrijem, izdvojim bilo kakav šum, zvuk ili pokret koji bi mi dali potvrdu da se nalazim baš ovdje gdje oduvjek svoj mir pronalazim. Istezao sam vrat i bezuspješno ćulio uši ali bez uspjeha.
Tišina je osvojila zelenu dolinu. Japrica se povinovala želji prirode da izrazi svoju odlučnost i moć. Sve je stalo.
Nije mi preostalo ništa drugo do da prihvatim trenutno stanje i sačekam sledeći korak koji je neminovno slijedio.
Danim se iščekivala kiša. Nije bilo više bitno kako će se nazvati. Đurđevadnska, Ivanjdanska ili Petrovska. Prosto je bilo nebitno što je i Petrovdan prošao, što su požnjeveni rekordni prinosi pšenice i što su ambari prepuni žita. Kukuruz je vodio odsudnu bitku sa sušom.
Svaki razgovor u seli počinjao je i završavao sa samo jednom mišlju i gotovo molećivim pogledom u nebo.
„Bože, kako bi valjala sad jedna dobra kiša.“
Ništa više nije bilo u rukama težaka. Sve je bilo vidljivo golim okom po cijeli dan. Nigdje oblačka da izmami zrno nade.
Ni danas nije bilo drugačije. Istina je da se temperatura nevoljno spustila nekoliko stepenika niže na sveopšu radost kako težaka tako i njihova blaga iz staja. Tužno o otegnuto mukanje kao vapaj dopiralo je iz staje. Ovce nisu imale snage ni da toliko učine. Dobro utopljene u svoje vunene odore pratile su hlad, baš kao i ja kad pretoplo obučen u rolku zalutam na kakvu rođendansku žurku.
Ipak sve je slutilo na promjenu, mada se niko od nas više nije usuđivao da to glasno kaže. Više smo bili skloni da svojim pesimizmom i skeptičnošću izazovemo prirodu da učini ono što bi svi mi željeli. Željeli smo pogleda uprtih u nebo još jedan hepiend i još jednu pobjedu prirode i svih nas za jesen i zimu što neumitno dolazi.
Kolona automobila nakićena pjesmom, mladošću i zastavama išla je prema novom izazovu. Uprkos nedaćama i svim problemima život je išao dalje. Dvoje mladih zavjetovanih na vječnu ljubav čekao je još samo opštinski potpis i zakletva pred Bogom sa krunama na glavi i vezanim rukama vezenim peškirom u pratnji kumova da postanu jedno. Pogledom ispratih kolonu. Priroda je rekla svoje. Ostalo je na nama.
Kao probuđeni glasovi iz doline polako su još jednom ispunili svoj dio emisije emitovane tog 21. jula 2012.godine na talasima Male Novske Rujiške. Na istim tim talasima u snove su zaplovile tri male glavice koje poljubih po stotinu puta prije nego odgovorih na svako njihovo pitanje. Zagrljeni i umorni, umotani pod toplim ćebetom ispraćali smo još jedan dan na terasi. Sjedili smo do dugo u noć
Nepunih kilometar od nas odjekivala je pjesma i zdravice umornih svatova i mladih supružnika. Poželismo im sve ono što i sami živimo.
Ljubav. Potomstvo. I razumijevanje. Sve ostalo je sreća.
I onda kad je već umor prekoračio prag i zasjeo u društvu ugodnom kao nagrada za strpljenje stigla je prva ljetna kiša. Isprva gotovo s nevjericom brojasmo kapi na terasi. Laganim tempom kao treningu zagrijavanja intenzitet se postepeno pojačavao. Sve to nas u momentu rasani.
Spustili smo se bosim stopalima na travu koja je žedno pila prve kišne kapi i snažno obuhvatih svoju ljepšu polovinu oko struka i snažno je okrenuh nekoliko puta. Kao na ringišpilu svuda oko nas smjenjivale su se sijalice namigivalice i obasjavale lica koja koja su umivale kišne kapi.
Mrak. Nestade svega.
Nisu mi bile potrebne smjernice gdje da spustim otisak poljupca na meke usne. Bile su tačno ondje gdje sam ih i očekivao. Za dužinu trepavica ispred mene. Snažan bljesak i zaglušujuća grmljavina zaglušiše sva naša čula i nakon toga kao da se provalio oblak te snažan pljusak zasu umornu planetu koja je imala svoj Podgrmeč i u njemu nas.
„Danas majko ženiš svoga sina....“- nadjačavali su svati nedaću izazvanu nestankom struje i zaglušujućom grmljavinom.
Nasmijali smo se svemu tome i mokri do kože utrčali smo u kuću. Noć je sakrila sve naše poljupce. Pala je prva ljetna kiša. Kukuruzi su dobili još jednu šansu. Novi dan okupan radosno je dočekao prvo svitanje. Do sledeće kiše život ide dalje.
Pozdravlja Vas mandrak72, kakav takav čovjek u kišnom mantilu i kratkim pantalonama na tregere plave boje.
Iz mnoštva pitanja koja mi nisu dali da zaspem gotovo do samog svitanja jedno pitanje posebno je bilo neobično. „Koriste li puževi književni jezik?“ Gotovo besmisleno pitanje preokupiralo je sve moje sive ćelije. „Izražavanje puževa, hm?“-promrmljah.
Ustao sam iz kreveta i uputio sam se prema prozoru. Prvi tragovi svitanja umotani u blagu izmaglicu lijeno su odstupali iz doline i lagano se povlačili dublje prema planini, ostavljajući za sobom sanjivo jutro. Prvi dašci blagog vjetra natjerali su uvijek snene breze da se još jednom protegnu svojim vitkim granama.
Nije bilo traga mogućim padavinama. Pitanje o pužu kao da je padalo u drugi plan. Dok sam posmatrao put koji je slalomski vijugao i pratio putanju potoka ugledao sam komšiju Đuru, zvanog Brezan, kako se već vraćao iz još jednog uspješnog lova na vitke brezove grane, koje su onako nemoćno visile sa njegovih ramena kao polomljene. Uputih mu smješak umjesto pozdrava. Za tako nešto ne bih imao snage.
Dugo sam ga posmatrao dok nije izašao iz mog vidokruga. Tovar na njegovim leđima kao da je rastao iako je on bivao sve manji, prijeteći da ga sasvim poklopi svojom veličinom i teretom i onakvog zarobi sve dok ga prvi slučajni prolaznik ne oslobodi iz čvrstog zagrljaja. Gotovo da sam poželio tako nešto.
Brzo sam obukao trenerku, patike i izjurio na ulicu. Pustom ulicom vrlo brzo sam izašao iz naselja i tek sam onda usporio korak. Dubokim udisajima punio sam pluća svježim vazduhom. Raspoloženje mi se popravljalo nakon susreta sa Brezanom. Brzim i kratkim koracima šmugnuo sam uz šumsku stazu koja se penjala uz napušteni šumski put obrastao niskim rastinjem. Nepunih pet minuta kasnije stajao sam pored iskrivljenog izletničkog stola i polomljene klupe, gdje sam zajedno sa svojim vršnjacima maštao i planirao nove avanture. Sa tog mjesta izvesli smo mnoge spektakularne akcije. Možda i jedna od svih najveća kad smo za dan nakupili toliko starih flaša koje su se otkupljivale da smo svi kupili žute majice sa zelenim kragnama poput dresova Brazila na našu fudbalsku ekipu i brojeve za dresove koji su se peglom lijepili na leđa. Lokalni prodavac bio je zbunjen našom velikom akcijom kad smo mu prodavnicu zatrpali starim flašama. Dobar dio njih nam je vratio jer smo ispraznili kasu koju je teškom miukom svakodnevno punio na biciklu dovlačeći najvažnije potrepštine. Hljeb, mlijeko. Vrhnje, kafu i one prijeko potrebne sitnice za svaku domaćicu.
Mahovima uz „drvo kraljeva“ kako smo nazivali staro zakržljao drvo koje je jednim svojim dijelom podsjećalo na kraljevski prijesto mamila je da se kao nekad na njega bacim nakon bjesomučnog trka uz strminu, sab zadihan i rumen u licu. Lgano sam to izveo bez bojazni da će to neko učiniti prije mene.
Tek što sam sjeo pogled mi pade na puža koji se teškom mukom probijao kroz opalo lišće. Mnogo više me je iznenadila činjenica da sam ga ugledao baš danas uprkos nedostatku kiše. Posmatrao sam ga dugo. Pitanje koje me je kopkalo bilo je preda mnom, a nisam znao odakle da počnem. Bio je svjestan moga prisustva. Bilo je isuviše kasno da uzmakne, ukoliko je takva riječ i postojala u njegovom riječniku.
„Zakasnio si prika!“-rekoh.
Nisam osjetio promjenu na njemu nakon mojih riječi. Jednakom brzinom, nastavljao je svoj put puževskim korakom. Nije mnogo odmicao uprkos svojim naporima. Nije bilo ni jutarnje rose da mu olakša trenje. S teškom mukom savladavao je milimetar po milimetar. Gotovo nevidljivi sluzavi trag za njim brzo je nestajao. Činilo se da ulaže poslednje atome snage u svaki svoj korak.
„Nije ti neki dan baš za šetnju.“
Bio sam u pravu. Da je bilo kiše sve bi bilo mnogo lakše. Imao bi možda i društvo, a uz razgovor sve se mnogo lakše podnosi pa čak i dugo pješačenje. Tlo bi bilo potaman, a ne ovako. Na ovako tvrdo tlo žalili bi se i fudbaleri u kopačkama na bolna stopala.
„Da je bar koja kap pala, ti bi bio oran za razgovor , a ovako samo ja i pitam i odgovaram.“-konstatovah žalosno.
Pomislih da je bila koja kap, bila bi ih puna šuma, livade. Uz potok, pored puta. Bilo bi ih posvuda. Sagnuh se, gotovo mu se unesoh u lice.
„Pusti pužu rogove, pa ubodi volove,...“-lagano zapjevuših poznatu pjesmu.
Istovremeno kao da je zastao. Povukao je rogove i čekao moj sledeći korak. Nisam ništa činio. Iznova ponovo zapjevah istu pjesmicu. Tren ili dva kasnije lagano kao da osjeti da od mene nema opasnosti te nastavi kretanje prema meni.
„Možemo li sad razgovarati?“ „Hoću li tako otkupiti svoju kožu?“-upita me. „Da li je na prodaju?“ „Bila bi da je kiše bilo.“-odgovori.
Bio je u pravu. Otkup puževa izmamio bi mnoge koji bi pošli da poune rupe u kućnom budžetu. Takvih je bilo najviše. Bližila se jesen i polazak u školu. Za polovne knjige jednog osmaka, platnene patike jednog petaka i šnalice za jednu Jasnu. Spisak bi bio mnogo duži da ovo nije samo priča o jednom pužu.
„Vidim da s teškom mukom prevaljuješ put.“ „Najteže tek slijedi. Asfalt je sve samo ne put. Gubilište. Oni rijetki kunu se da više nikada ne bi ponovili istu grešku.“-zabrinuto je pogledao put sive trake koja je pratila putanju potoka. „Dok jednom ne smrkne drugom ne svane. Nisam o tome razmišljao na taj način.“ „Svejedno on je tu zbog vas. I nas.“ „Kako vas?“-iznenadih se. „Otkupljivači puževa sad mnogo lakše dolaze po nas.“ „U pravu si.“-pokleknuh pred argumnetima. „Izvini. Žurim.“-nastavi da odmiče.
Nisam dobio odgovor na sva ona pitanja koja su me mučila. Bio je tik pored mene, ali je odlazio.
„Kolika je cijena?“-podviknuh za njim.
Nije se obazirao. Neugledni puž odmakao je dobrih par centimetara. Uplaših se da sam ga mnogo zadržao. Možda i previše ukoliko zakasni tek koji centimetar. Urbani vozači neće smatrati potrebnim da čine ustupke i izbjegavaju prepreke što gmižu. Tek možda neki revnosni sakupljač puževa. Za pokoju svesku, HB olovku i šiljalo. Malo li je.
Razgovor s njim dobrano me je okupirao, te ostatak dana provedoh sa samo jednom mišlju.
„Ima li koža svoju pravi cijenu?“
Bio sam umoran. Razmišljao sam o pužu. O njihovom književnom izražavanju. Vjerujem da bi bilo mnogo sažetije i slikovitije, upravo zbog vremena i puta pred njim. Nekima vrijeme nije naklonjeno, drugima brzina nije prednost. Treći bi se zakleli da je sve to samo dio života i da koža ne vrijedi pišljiva boba.
Restoran je ispunjavao ugodni miris koji je dopirao iz kuhinje. Mnoštvo gostiju bio je dobar znak da glavni kuvar zna svoj posao. Zamišljao sam ga da je debeo i rumenih obraza te se nasmješih na savjet moga radnog kolege koji sad uživa u penziji „da se klonim mršave kuvarice i kuvana jajeta“. Za kuvaricu sam pretpostavljao zašto, ali sa kuvanim jajatom nisam bio načisto. Uglađeni konobar nosio je posluženje. Uzeo sam specijalitet restorana. Nakon što mi je servirao jelo,odložio račun iz unutrašnjeg džepa izvadio je kovarat.
„Za vas je.“-reče mi uz blagi smješak. „Za mene?“-upitno ga pogledah.
Za tren mi se učini da je uvlačio rogove kao puž u pjesmi.
„Hvala.“-rekoh mu.
Ukusni zalogaji, bezglasno su klizili niz grlo. Gotovo zaustih da zovnem konobara i pohvalim kuvara i izrazim želju da mu čestitam na trudu. Pogled mi pade na račun. Cijena je bila paprena te odmah izgubih volju za čestitanjem. Bespogovorno ga platih, ostavih bakšiš konobaru koji se samo smješako. Sjetih se pisma. Otvorih ga, gotovo da strgah koverat koji gotovo da je sablasno svjetlucao.
„Zar je trebalo tri puta da me skuvaju da bih dobio pravu cijenu. Isuviše da bih jeftino prodao svoju kožu. Izvini još jednom. Prijatno veče.“
Veče je bilo sve samo ne prijatno. Neugodan događaj trajno je odgovorio na moja pitanje. Koža je isuviše rastegljiv pojam da bi se o cijeni sudilo. Baš poput riječi. Neke ostanu u nama i trajno se nastane, dok neke ostave provaliju koju ni jedan most ne premosti. Da li se puževi izražavaju književnim jezikom nije uopšte bitno ukoliko razumijemo šta žele da nam kažu.
Ja sam svoju lekciju naučio.
Pozdravlja Vas mandrak72, razgovorni i neodgovorni urednik koji ne drži do mišljenja publike što tapše.
Koraci su postajali sve glasniji. Iz jesenjeg sutona izronile su dvije sjene. Starac i dječak.
Gledao sam kako koračaju. Starac teškim i tromim koracima. Bojažljivo traži mjesta za svaki korak. Nesigurno i umorno. Pored njega dječak nestašnim koracima vrlo brzo osvaja prostor, ne libi se i da napravi korak više i da se vrati nazad. Nestrpljivo i dječački gotovo poskakuje u mjestu. Nerijetko se zatrči kao da hoće da poleti, ali se vezan rukom sa djedom pokorno vrati.
Zapitkuje.
„Đedo, koje je sada godišnje doba?“ „Jesen jabuko moja.“ „A zašto jesen?“ „Tako je priroda htjela.“ „Zašto sunce stalno ne sija.“ „Eh. Mnogo ti pitaš svoga đedu. A umori se da znaš.“ „Aha, pa ja kad popodne idem spavati meni mama kaže spavaj sunce. Zato što sam se umorio.“ „Tako tako jabuko đedova.“
Nekoliko trenutaka potraja samo tišina. Dovitljivi dječak opet prozva đeda.
„A zašto đede opada lišće?“ „Zato što je uvelo.“-strpljivo odgovara đedo. „A šta znači uvelo đede?“ „Ček da se sjetim“, zastade đed na momenat kao da prebira po sjećanjima pa nastavi, „vidiš jabuko. Kad dođe proljeće i s početka proljeća ozeleni javljaju se i prvi cvjetovi. Posliije cvjetova eto ti i slatkih plodova, a gdje su plodovi tu su i derani. Za njima i čvorci i ko sve ne. Umorilo bi se konjče, a kamoli drvo. Stoga se drvo lagano oslobađa tereta. List po list. Do zime.“-odgovori starac i kao da mu bi lakše.
No dječak ne pokaza želju da razgovor završi.
„A da li mu je žao zbog toga đede?“-ponovo pita dječak. „Pa bude žao, stoga lišće i vene. Drvo ne plače suzama, ono svoju bol prenese na list koji opada. On je njegova suza.“ „Znači sada drvo plače?“ „Na neki način da, a opet je sretno.“ „Sretno?“ „Da. Sjeti se svih onih proljeća, pupoljaka, listova. Sjeti se plodova i osmjeha na njima i zbog njih.“ „Đede jesi li ti sretan?“ „Sretan je đedo jabuko moja.“-sagnu se starac i u glavu poljubi svoga unuka. „Vidiš đedo kako lišće pada.“ „Vidim. Vidim kako lijepo pada.“
Dječak se još neko vrijeme divio ljepoti kako otmeno lišće opada. Divio se načinu na koji drvo istovremeno i tuguje i sretno je. Blagi osmjeh zatitra na starčevom licu. Njegov korak postade sigurniji. Na istom putu dvije sjene idu svojim putem. Najslađi plod i jedan list uveo.
Pozdravlja Vas mandrak72, još uvijek djetinjasti bradati brka.
Ovih dana čitam kako sve više kako svjetskih tako i domaćih zvijezda pristupa vađenju silikona. Divno. Ipak će biti po onoj našoj narodnoj da nikad nije kasno da dođe iz silikona u glavu.
Poznata dizajnerka Donatela Versaće izjavila je kako svako veče spava u frižideru kako bi usporila starnje. Šta nakon toga reći. Nećeš se od toga pokvariti ako već nisi draga Donatela, ali nešto ti slabije ide. Pokušaj da smanjiš temperaturu za još koji stepen.
Udruženje krematista Oganj primljeno je u udruženje krematista Evrope. Pa prema tome slijedi usaglašavnaje propisa sa onim evropskim. Pod tim se podrazumijeva Zakon o sahranjivanju i grobljima kao i uvođenje krematističkog pasoša. Čelnici iz Evrope bili su decidni po pitanju krematističkog pasoša. Krematistički pasoš neće otvoriti zapadne kapije za veliki broj naših nezaposlenih. „Džaba ste se ložili!“ kaže se u kratkom saopštenju.
Jedan bračni par krenuo je na medeni mjesec Titovim stazama revolucije. Odlučili su da zajednički put pređu automobilom Zastava 750. Ovaj poduhvat biće plod njihovih zajedničkih snaga. Zbog skupoće naizmjenično će gurati automobil koji je bez kapi benzina. On će gurati do Jajca, a ona od Jajca.
Pozdravlja Vas mandrak72, znojem okupiran i nenatapiran štampolovac.
Mogao bih se zakleti da je san svakog alhemičara počinjao od slike koju vidjeh dok se još uvijek snen izvukoh iz postelje i prosuh pogled po livadi kao čašu vode za sreću. Omamljen čarolijom znanom samo rijetkim alhemičarima spazih tren gdje se srebro polako pretapalo u zlato. Zatečen tom slikom nijemo zastadoh te nekoliko puta protrljah oči u nevjerici žmirkao sam ko kuma Jovana kad je neko pripita da joj pogleda u šolju. Slika se polako mijenjala. Kao da je neko nevidljiv skidao providni srebreni prekrivač iznad naslaga zlata pokošenog u svim pravcima i razbacanog tokom jučerašnjeg sušenja. Fokusirah pogled podno bare gdje Japrica najsnažnije huči zbog mnoštva granja što nanešenog što neodgovorno odbačenog kao da portestvuje i prijeti svojom ukroćenom silinom.
„Vidjećete vi. Već s jeseni zbog ovog.“- dok se s mukom probijala i prevrtala niz vještačku prepreku stvarajući privid snage svojom bukom.
Nigdje nikoga. Osim starog komšijskog mačka što oprezno korača međ poslednjim orošenim vlatima kao kakav revizor zavlačeći svoju njuškicu malo tamo, malo vamo vršeći poslednji pregled pred kupljenje.
„Mmmmmmm, doooooobro.“- dajući akcent na prvo „o“ u riječi dobro otežući ga kako kajmak Mrkuljin međ zubima i brkovima unaprijed se radujući svim onim porcijama ukusna mlijeka i kajmaka koje znano i neznano proba i brk omrsi.
Nasmijah se riječima ovog iskusna revizora i nemadoh niti jedan valjan razlog da mu ne povjerujem i uputim kritiku na tako iskreno iznešeno mišljenje. Još neko vrijeme gledao sam za njim dok se znalački provlačio kroz kao more uzburkane talase sijena koje se još kočoperilo kako bi zauzelo što bolji položaj da ukupi sunca za zimu. Čas bi nestajao, čas se zatim ponovo pojavljivao. Nekako kao podmornica njegov savijeni rep poput periskopa nemirno iznad površine uzburkana mora tražio je nešto. I sve tako dok se jednom nije izvio takvom hitrinom i gipkošću poput najvještijeg delfina i zaronio u talase pred sobom. Nije potrajalo. Par trenutaka kasnije već je kaskao u pravcu kuće noseći plijen u zubima tobož strogo koreći ga.
„Ti, protuvo jedna. Namjesto da se smucaš oko špajza ti ovamo, eeeee. Oćeš da mi ukvariš sijeno barabo jedna. Razgovaraćemo mi sad malo nasamo. Jel znaš?“
Nisam imao šta dodati niti oduzeti. Svoj posao radio je kao i dosad uvijek savjesno i pedantno baš kao što umije svaki iole pošten mačak.
Latih se vila i grabalja čim se nevidljivi srebreni plašt izgubio u pravcu Štekovića tukova, nakrivih šešir i zaustih da zapjevam. Nije da se ponavljam, al uvijek mi nekako dođe samo jedna pjesma kad su livade i otkosi u pitanju, te se na nju bacim s takvom ozbiljnošću kao da je snimam za arhivu Radio Beograda, pa izvijam i izmotavam još neizvučene note i tonove.
„Oj livado, rosana travo, javore, javore......“
Čini mi se da nisam došao niti do „čuvala ga djevojčica,...“ već ugledah svoju djevojčicu kako sa terase poziva na doručak. Nije morala ni da mi kaže ništa, sa njegog osmjeha uvijek mogu da pročitam kompletan meni sa svim. Do deserta. Nisam se ni osvrnuo na količinu urađena posla. Bilo ga je. Kao i onoga koji me je tek čekao. Bučno sam ispuštao vazduh dok sam se prepunim dlanovima hladne vode umivao kojom me je iz limene šolje polivala zauvjek moja „djevojčica od sedamnaest godinica javore, javore...“. Dok sam tamanio zalogaje sa svim onim meni dragim ukusima pogledom sam plovio po svemu onome do čega je dopirao moj pogled. Zastadoh na jedrima. Vjetar se poigravao sa štrikom i jedrima na njemu. Posmatrao sam djelić po djelić poznate mi garderobe. Katarinin. Ona mi je najstarija. Moje oko i moja prva suza. Do nje Anine stvari. Ona mi je srednja. Moje sunce i moja hrabrost. A nikako na kraju i Jelenine odjevne kombinacije. Ona mi je najmlađa. Moj osmijeh i najnoviji bukvar.
Dok sam klizio niz pučinu zastadoh na dva bademasta oka koja nisu skidala pogled sa mene. Ispod njih još jednom spazih osmjeh. Govorio je više od hiljadu slika i riječi. Zbog toga ga i dalje ljubim i volim. Gledam u nju, moju ljubu voljenu. Talasi crne kose hrabro su prkosili vjetru koji je na momenat poželio da je samo njen. Da je miluje. Ljubi.
„Neće moći!“- ispružih se preko stola te poljubih je.
Nisam ni trebao da gledam. Znao sam. Uvijek je tako. Ponesem je na trepavicama i kad god poželim samo trepnem. Pored mene je. Zajedno smo još neko vrijeme gledali dok su prvi otkosi nestajali u čeljustima metalne naprave koja je gutala živo sijeno i bljuvala pravougaone kocke svezane i nausmično razbacane po livadi.
„Vrijeme je.“-ustadoh.
Snažni zamasi grabljama davali su rezultate. Sa svakim pokretom moja Marčetska bara bivala je sve ljepša i ljepša. Sređivala se i kinđurila ta stara cura. Neudavača. Koja je kod nas bila preko četrdeset godina i neprepisana jedan kroz jedan. Od Marčeta kupljena i Marčetska ostala. Nerijetko samo Mačeska valjda zbog onog izostavljenog „r“ koje se mora jezikom umornim i od vrućine skupljenim kotrljati niz žedno grlo i onog „t“ kao težački, teškog ali opet milog života u čiju se odbranu ovaj narod uvijek znao odazvati nepotkupljiv slatkim obećanjima i obmanama.
„Oj đede međede tebe niko nećede, samo moja baka pođe za ludaka....“
Smijuljio sam se šaljivim stihovima tetkovim dok je na krilu držao moju Jelenu. Gledao sam za traktorom i balirkom koja je vještom rukom vođena radila veliki posao. Baš kao što je bio i njen vlasnik Željko V. ljudina od stotinu i još mnogo kila koja je gle čuda žeđ i glad samo jogurtom gasila. Stoga se još manje čudim onoj nenajavljenoj inspekciji komšijskog mačka.
Dobro se dobrim vraća.
Mačeska bara još jednom je sinula. Ta vječita cura koja više nije na prodaju. Njene otkose zlatne kose spremili smo za zimu. Umijeće to mliječna sprava da vrati. Sve ono ukupljeno sunce koje je još sinoć peklo i na najmanji dodir kao rukom odnijeće potoci mlijeka i brda sira. Sve ono što ostane pamtiću i nosiću u sebi baš kao što sinoć reče moja Ana.
„Nikad neću zaboraviti...“- sa smiješkom je nabrajala moja osica.
Pozdravlja Vas mandrak72, s pogledom što puca na sam vrh topole od vrha pa na dole.
Niko nije trebao da mi kaže kad je vrijeme spavati niti ustajati. Oni dani u godini kad je najmanje važno da li ću ustati uz prve jutarnje sunčeve zrake ili kad sat uveliko odbija podne kao što i ja odbijam da gledam na njega i dijelim dionice dana na mehaničke sekunde i minute, zbrajajući preostale sate do povratka. One dane kad je isto toliko nevažno da li je ton sa TV-a previše glasan u kasno doba zbog komšija koji imaju malu djecu ili kad su pijevci ostali do dugo slušajući kako nas dvoje pričamo do duboko u noć prijeteći da prespavaju i svojim kukurijekanjem ne probude vrijedne domaćine koji su uvelike odbijali prve snove.
Bitni su oni trenutci koje pamtimo i nosimo kao amajliju do kraja života. Koji nas krijepe i daju snage da izdržimo sve one hladne dane i one odluke koje nesumnjivo utiču na vrijeme koje dolazi.
Usnule glavice kao tri glavice kupusa nemirno su se okretale dok su i poslednji tragovi sparine lijeno napuštali naše male i ugodne odaje. Grmeč je uvijek znao kako sa sparinom koja po cijeli dan pritišće kao najveća i doživotna kazna bez svjetla na kraju tunela. Čuvao je taj gorostats svoju neumornu čeljad što se po vascijeli dan neumorno nosi sa teškim radom i velikim vrućinama, te ih je talasima svježa i hladna zraka ljuljuškao kao na talasima kakva prekookeanska broda i bodrio u njihovim snovima. Znao je on za njihove snove i tajne. Taj neumorni noćobdija i jatak u nevolji kako zvjeradima tako i duši krštenoj.
Još uvijek topal kamen na terasi mamio je moja bosa stopala da se zapute put kakve neviđene avanture kojoj bi svjedoci bili noć, zvijezde i mjesec ta lola matora nakrivljena kao kakva baraba zavaljena u seoskoj mehani. Taj škakljivi osjećaj odveo je mnoge znane i neznane i bijeli svijet kojima ni tamo nije dao mira te ih lomio i kršio da se vrate kao onomad sa kolonizacije u ravna vojvođanska prostranstva. Noseći tek po neku sitnicu ili neku riječ koju će po milion puta ponavljati čim se kakav razgovor o bijelom svijetu povede.
„Krtola, kažem krtola zovu krompir. Eh krtola, ko naša krtica, valjda što ga treba iz zemlje izroviti. Nije taj švapski težak, samo ište leđa i snage, a ja ti nisam bio za to.“-ponavljao je po ko zna koji put Luka, vremešna starina, koji ni sam nije znao koliko godina ima. Vješto se vadio da je rođen u kakvom zbjegu, kao da je bio jedan jedini zbjeg, a ne da im se ni broja ne zna.
Svježi zapadnjak hladio je moju vrelu glavu koja je još uvijek pod dojmom zalaska sunca i gašenja protekla dana bila blago zabačena na naslon od grubo rađene jelove klupe. Baš tamo iznad Vučenskih kuća gdje je sad možda snivao i moj ratni drug Duško. Vedra momčina uvijek spremna na šalu. Umio je taj šišati. Nije ga bilo u bataljonu, eto takav je to čovjek bio. Osmjehnuh se.
„Zamisli.“-obratih se mojoj ljepšoj polovini. „Eto naprimjer, neko je umjetnik na ovaj ili onaj način. Slikar uzme četkicu i nacrta ono što vidi. Zaledi sliku i generacije poslije njega godinama vide i iščuđavaju se onome što je on u tom trenu vidio i na platno prenio a kao da to nisu nikad vidjeli. Sve stane. I vrijeme i starost. Rijeke stanu i kao da čekaju znak da im neko da da ponovo poteku i nastave svoju priču. Portretisani muči, ćuti, ne bi reko sad će progovoriti, ali avaj. Ne rastu mu ni dlake. Na slikama sve stane. A moj Dule uzme kakve makaze i uredi i najčupaviju glavu kakva samo može biti grmečka, baš ko što Marko pokosi našu Marčetsku baru i mi je sutra grabljamo ograbimo, a ona sine i bljesne ko kakav mladoženja pred zakazanu svadbu. Namah se učini da to nije onaj glavonja, da je sve to samo san. Eto i nemoj ti reći da moj Dule nije umjetnik. Kad bi kojim slučajem obrnuli stvar pa da slike nastave da stare, da na njima poćnu da rastu dlake, a likovi stare zajedno sa svojim tvorcem, pa ko bi se na njih još osvrnuo, a moj Dule ništa ne prigovara već iznova vaje i od ćoškaste glave izvlači maksimum, kao za kakvu izložbu. Za džeparac.“ „Kad je već riječ o šišanju, gdje je tu mjesto ježu?“-upita me moja draga. „Ne znam i ne bih mogao da ga zamislim gologlava.“-odvratih. „Ako već ne znaš, onda imaš mogućnost da ga sam priupitaš.“-pokaza mi rukom na klupko koje je pod okriljem noći strugalo uz ledinu. „Dobro kažeš.“-sjurih se u mrak za njim.
Kad je primjetio da sam se zaputio za njim, pomirljivo je stao. Gledao sam u zadihanog lovca ispred sebe. I sam sam izgubio dah od trke za njim.
„Nisi imao namjeru da mi se javiš.“-upitah. „Nisam ni bio upoznat da ovako kasno primaš goste.“-odvrati. „U pravu si. Kad je pravo vrijeme za šišanje ježeva?“ „Svakodnevno, no ja to ne bih tako nazvao. Prije bi to nazvao ličnom higijenom i poslovnošću. U našem zanatu od presudna je značaja oštrina bodlji. Uvjeren sam da ni sam nikad nisi vidio čupava i neuredna ježa. Priroda čini mnogo više od onoga što misliš da je uređeno ljudskim zakonima, navikama i nepisanim pravilima. U shvatanju je razlika.“-reče mi. „Jel može jedna slika?“-pokazah mu fotoaparat. „Samo da popravim zurku.“-nasmiješi se i prihvati poziv.
Nakon fotografisanja mahnuh mu.
„Sad idem. Ne zamjeri, vrijeme ne mjerim na minute, već na vrijeme za lov i za odmor. Za odmor sam podaleko od kuće, a do zore nije daleko. Do susreta negdje mora doći. Laku noć.“ „Mnogo sreće u lovu ti želim.“
Bio je u pravu. Nagoni lovca umnogome se razlikuju od nagona koji nas vode. Mnoge od njih podredili smo nekim luksuzima, nebitnim i manje bitnim stvarima.
Baš tako. Rađao se novi dan, a s njim i pijetli obznaniše svijetu taj sveti čin. Nije me uopšte zabrinjavao posao koji me je čekao. Lagana drhtavica prostruji tijelom te zijevnuh. Slatki umor navlačio je san na moje oči. Nisam brinuo zbog toga. Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.
„Nije svanulo dok ne svane i sunce ne grane.“
Zadovoljno se zavukoh pod pokrivač. Utonuh u san. Negdje daleko u meni još dugo su odzvanjali stihovi jedne stare pjesme kojoj ne odolih.
„Oj livado, rosna travo, javore...“
Da, rosna trava. Ne kupi se rosna trava niti rosna glava začešljava.Pa tako ni Marčetska bara koja je nestrpljivo čekala svoj termin za uređenje. Nije čekala na minute ni sate. Nije više čekala ni na one dane.
Čekala je na rosu. Da ode. Tiho i iznenada kako je i došla.
Pozdravlja Vas mandrak72, orošeni i nedopečeni ojkač i vrbova svirala.
One rijetke dane u godini kad glavu ne punim svakodnevnim glupostima provodio sam sa sobom i svojim najmilijim. Možda činjenica da sam sebe stavio na prvo mjesto može pogrešno da navede čitaoca na moj sebičluk, ali istina je sasvim druga.
Tih dana prvenstveno puštam svijet da teče onako kako samo on zna, a ja mu se nimalo ne protivim niti suprotstavljam.
A sve počinje ujutro. Pakovanje mnoštva potrebnih i nepotrebnih stvari u gepek Chevrolet Lacetti-ja oduzima mi najviše vremena. Nedostatak prostora uvijek je dio problema višečlanih porodica kakva je moja. Često šetajući ili u kupovini kad je moja porodica u punom sastavu izazivamo mnoštvo upitnih pogleda. Čitam na njihovim licima nevjericu. Pitanje. Pobogu zar u ovakvim vremenima? A ja. Ja ponosan na njih kao soko na svoje sokolove koji lepršaju po prvi put i polako traže svoje mjesto na nebu. Ne odgovaram na njihovo pitanje. Na njihov zbunjeni pogled, samo podignem glavu i ne skidam osmjeh dok gledam tri male glavice kako se okreću kako nijedna planeta nikad nije. U svim smjerovima.
Polaganom vožnjom krivudavim podgrmečkim putevima za nekih pola sata primjećujem obrise moje Male Novske Rujiške. Pitomo selo u koje se spuštamo krivudavim asvaltnim putem dočekuje me s radošću. Nisam nikad nisam pronašao otkud ta hemija međa nama. Odustao sam onog momenta kad se i moja ljepša polovina zaljubila do kosti u selo.
Vijugava prgavica Japrica mamila me je godinama dok se nisam usudio da poželim da svoje mjesto pronađem baš tu na obalama jošikom obrasle rječice. Mada znamo se dugo, tridesetak i kusur godina ta ledena lajavica uvijek me dočeka sa šeretskim osmjehom koji čuva za mene. Za moje najdraže.
Baš tu. Izgradih moje pribježište. Od posla, od komšija koji brinu moje brige, od svih onih koji nikad neće pročitati ove moje redove, a samo da znaju. Baš oni koji su čitali ono što napisah samo da bi vidjeli šta rekoh o njima, o njihovom pokušaju da bezuspješno prepoznaju neke likove za koje mogu da se zakunu glavom da znaju o kome je riječ, pa makar...
Baš tu, pored prgavice. Uvijek hladne i kad juli ožeže i okrene kolo na šesticu od ranog jutra odlučih da pronađem svoj mir. Svoju akumulatorsku stanicu za punjenje sivih ćelija.
Izdaleka primjetih krov pod koje sam skrio sve one moje dječačke snove dok sam na terasi ležao sklupčan ispod golemog nebeskog svoda. Milioni zvijezda poklopile su moj čamac od starog ćebeta koje skupih u krajevima na terasi moga mora u ulici Prve krajiške brigade na broju 62. Baš na onom mjestu odakle sam najbliži zvjezdama bio tih davnih godina.
Imao sam svoju luku. Zlatno žutu, od sijena suha kao duvan čekala je da dođem i pristanem. Bezuslovno zarobljen pristajem na sunce što peče pod šeširom naoružan vilama opijen mirisom koje kozmetička industrija ne poznaje zaputih se redovima koje kosilica napravi po svim onim metrima kvadratnim kojim geometri iskazuju mjere koje bih mnogo lakše iskazao osmjehom i riječima koje mi padnu na pamet kad me neko pita za moju Rujišku.
Kao kakav nepromišljen vitez jurišao sam na najviše kule sijena prevrćući otkose da poprime zlatnu boju prije negoli dođu po njega. U šorcu i papučama prkosih suncu i zadrijemalom gmizavcu koji me je možda negdje pod nekim otkosom čekao da me uplaši i prepadne da bi kasnije pričao svojim najmlađim kako je jedan kao sirac bijel podvrisnuo i dao se u bijeg tako da se sam nogama u dupe bijelo tukao. Kao da nije znao da sam na razgovor uvijek spreman i voljan, ma šta sugovornik o svemu tome mislio. Nisam se dao. Tražio sam, iznova prevrtao novi otkos sa samo jednom željom i sa jednim pitanjem.
„Hoće li ljeto u Podgrmeč ikako?“
Dok sam tražio grašci slanog znoja sa čela peckali su oči. Jednom rukom brisah znoj. Koračao sam hitro, vještim manevrima izbjegavao ose, mamce i druge ljute neprijatelje kosibaša i onih što njihovu muku suše i kupe u plastove koji kao naherene kuće noćevaju i obnoć čuvaju selo od drekavaca i aveti što se motaju pored davno opustjele vodenice čiji klepet vodenog kola odavno ne odzvanja selom.
Jedan bolni ubod u nadlakticu ponovo me prenu te se osvrnuh na obada tog najdosadnijeg stoci i ljudima nedokaznog insekta koji neumoljivo zariva svoju slamku za kap krvi.
„Ne dam ti, ne dam ni kapi beštijo.“-odvalih ga dlanom.
Nisam ga ubio ali sam mu svakako dao do znanja, da nisam stoka iako repa nemam. Gledao sam još par trenutaka dok je dolazio sebi i izgubio se negdje prema Crnom vrhu ošamućeno šarajući letom. Sjetih se Bože. Priprosta čovjeka sa sela koji je radio sa mnom u firmi kako se po odlasku na more odmah pohvalio prvom prilikom na pitanje kako mu je. Odgovorio je
„Dobro. Bogu hvala, nema obada.“
„Hehe.“- smijuljio sam se na njegove riječi koje nisu bile nimalo bezazlene kao što se na prvi mah može učiniti. U njima bijaše mnogo toga što vrijedni narod podgrmečki zna. Gdje nema obada nema ni teškog rada, nema ni stoke.
U tom razmišljanju posao je priveden kraju. Zvuci kosilica, traktora i zaprega koji su neumorno vukli zlatne vlati trave u spremišta odakle će prkositi hladnoj zimi kad januar stegne kajiš u najnižu rupicu na kajišu termometra na sveopštu dobrobit stočnog fonda sa ove strane Podgrmeča. Jasno se vidjelo ljeto na svakoj vlati koja je kao nemiran čuperak vijorila na rijetkom povjetarcu donoseći dašak svježine na znojem orošeno tijelo.
Do susreta nije došlo. Nije mi ni potreban kalendar da na njemu pročitam onaj slatki umor i zadovoljstvo koje donosi saznanje, da je odnešena još jedna pobjeda. Još jedna bezbrižna zima za svo ono blago što nehajno žvaće slatke vlati trave u toplim štalama izdašno uzvraćajući potocima mlijeka i sirom. Tim Božijim darom i mirođijom uz svaku zakusku. Nije mi ni trebao odgovor niti susret koji se svakako trebao dogoditi, a nije. Možda samo razgovor. Čisto javljanje, ono komšijsko.
„Zdravo komšija. Samo da kažem da sam stigao, a ti vidi da se ako Bog da ne vidimo ovo dana. Ne zbog mene. Više zbog djece.“ „Naravno komšija. Do neviđenja.“ „Do neviđenja i tebi.“
Ljeto je stiglo u Podgrmeč. Preplanuli ten svu noć me je podsjećao na to. Pored toga svježa noć i dalje je tražila pokrivač. Stigao sam i ja u Podgrmeč.
Pozdravlja Vas mandrak72, preplanuli vitez u iščekivanju sledećeg susreta i razgovora za nauk.
Na prste jedne ruke mogli bi da se nabroje pazarni dani kada u malu planinsku varoš ne siđe Risto Komovljak, svima znana povučena starina. Sa svojih sedamdeset i nesto godina djelovao je podosta mlađi i živahniji od svih svojih vršnjaka. Njegova uspravna pojava i korak još uvijek lak i čvrst odudarao je od svih onih koji ga kroz priču „generacijom“ nazivaše, valjda s tim kao da su sebe htjeli s njim upariti mada se na prvi pogled to ni izbliza nije moglo.
Pričalo se da je godinama bio jedan od najboljih kirijaša. Vazda je imao posla kad niko drugi nije. Uvijek je bio sposoban završiti svaku isporuku na vrijeme. Pri tome nije žalio ni sebe ni zaprege. Nikakvo vrijeme ni bolest nisu ga mogli spriječiti da završi započeti i obećani posao. Risto je bio čovjek od riječi i svako ko je iole razmišljao o poslu i poslovanju sa njim dobro je to znao.
„Naručio sam voz drva za zimu. Imam nešto od lane i još da mi Risto doveze kako samo on zna da probere drva ihahaj. Kuća ti pjevala rode moj.“-često se moglo čuti. „Ako Bog da i meni će Risto ove godine drva privući kući. Ma probo sam ja sa svakim posla imati, ali niko ko Risto nije.“
Falili su ga znani i neznani. I oni koji su s njim poslovali kao i oni koji nikad nisu. Sve viđenije gazde, dućandžije, kovači, advokati i bolje plaćeni pisari bile su njegove stare mušterije. Biti Ristin mušterija ma kako bilo mizerno njegovo zanimanje bilo je od značaja. Možda veće i od poznastva sa mesarom ili marvenim doktorom.
Zbog posla kojim se bavio Risto je uvijek morao imati dobru zapregu. Priča se da je uvijek imao najjaču zapregu. Nije bilo posla koji je mogao njegove konje da zasutavi. Stoga je uvijek polagao i držao do njih. Neki su pričali da se u njegovoj štali moglo jesti sa poda. Nije bilo pazarnog dana da ga Risto ne provede u gradu smucajući se među šarolikom ponudom. Imao je nos za dobar posao koji ga je godinama održavao na visokom nivou.
Nakupci su ga se klonili jer ga nisu mogli farbati i lagati. On je to znao i njih se klonio sve do jednog događaja koji je zauvjek promijenio Ristu. Oni koji su imali namjeru kupiti kakvo kljuse ili konjče izdaleka bi išli za njim i prigledali i upijali kako on zagleda ponuđene konje, hvali i kudi robu zavisno od cijene. A godinama prije dogodilo se nešto što je umnogome promijenilo tok priče i Ristinu sudbinu. Pričalo se da ga je jedne prilike nadmudrilo neko neugledno ciganče sa velikim bijelim osmjehom i kovrčavom kosom koja je provirivala ispod prljava šešira. Hvalio je cigo konja kao da je u pitanju vilen konj. Zavlačio se ispod njega hvaleći njegovu dubru ćud i snagu koju pokazuje tek pod teretom. Po prvi put navučen na lažan osmjeh Risto prihvati ponudu i povede vilen konja svome selu. Vrlo brzo se ispostavilo da od sve priče gotovo ništa nije istinito. Konjče je bilo jedino mirno kad nije bilo tereta u blizini i kad je bio na jaslama. Dočim bi se u zapregu upregao konj je poprimao neku neobjašnjivu ludost.
„Povilenio da Bog da!“- otelo bi mu se nekoliko puta iz usta.
Nije poslušao svoje ukućane da ga ne vodi u šumu.
„Šta će ti zvijere u šumu?“- govorili su mu ukućani dok su se bojažljivo uvijek osvrtali na konjče koje je stalno prijetilo da udari, ugrize ili učini neku pakost. „Moja greška, moja kazna.“-odmahivao bi rukom i kretao put šume.
Nadmudrivanje njega i Vilenjaka kako ga je već prozvao tražilo je maksimalnu pažnju. Uvijek je morao voditi brigu o sebi i njemu.
Kažu da je te godine Risto po prvi put izostao sa stočne pijace toga pazarnog dana. Po priči se dalo zaključiti da je dan prije pazarnog dana Ristu kirijaša i čovjeka u šumi zadesila nesreća. Vilenjak je iskoristio Ristino popuštanje koncentracije i svom silinom potegao lanac kojim je Risto u tom trenu vezivao kladu. Kako nije bilo svjedoka nego nešto samo šture priče od doktora koji mu je previjao dlan ne znaju se svi detalji, osim da je Risto ostao bez više od polovine dlana. Ostao mu je samo palac desne ruke i hrbat ispod njega. Sve ostalo moralo je biti odsječeno. Kad ga je doktor upitao čta će učini sa konjem bio je vrlo neodređen.
„Taj je slučaj zaključen.“
Nagađalo se da je konja ubio na licu mjesta, ali niko živ to nije vidio niti mjesto gdje ga je ukopao, pa su se samo glasine čule. Neke od njih bile su išle dotle da se konj odmetnuo u šumu te sačekuje kirijaše te ih napada, izgriza im i rastjeruje zaprege i konje. Nekoliko puta čak su se i pripremale hajke da se konj uhvati i ubije, ali Risto se nije dao uvlačiti u sve te priče. Kao što je već rekao, on je taj slučaj zaključio.
Od tog dana Risto je zauvijek završio sa zapregama, ali nije prestao da obilazi stočnu pijacu u varoši i sve okolne stočne pijace. Gotovo svakodnevno spuštao se iz svog sela i čvrstim korakom gazio i žurio u palanke gdje se trgovalo stokom i konjima. Pri tome je onom svojom unakaženom rukom prijeteći mahao kao vojnik sabljom. Činilo se da sikće kroz vazduh dok žuri u varoš.
Neki su pričali da nikad nije prestao da traži ciganče što mu proda vilen konja. Govorili su da je znao da kaže da ga samo želi ponovo vidjeti da mu isplati pravu cijenu za konja. Međutim do toga nikad i nije došlo, da li zbog toga što je taj cigo čuo za tu priču pa je naširoko obilazio naše krajeve ili je odlutao za kakvim boljim pazarom u bogatije krajeve.
Bilo kako bilo Risto se oporavljao, ali novu zapregu nikad nije kupio niti se iste hvatao. Pažljivo bi posmatrao prodavce i kupce. Ukoliko bi vidio ono što je prodavac znao ili kupac nije vidio uskakao bi i pobijao cijenu ukoliko je bila prevelika. Ispružio bi svoju lijevu ruku i u njega čvrsto primio dlan od prodavca. Desnom rukom bi tvrdio pazar i onim batrljkom prestalim od dlana nemilosrdno tukao po otvorenom dlanu prodavca. Očvrsli batrljak od dlana otvrdnuo i okoščatio bolno je udarao potencijalnog prodavača.
Kako je ponuda bila nepovoljnija od njene stvarne vrijendosti Risto je bio nemilosrdniji.
„Za to kljuse tražiš dvjesto. Neće moći. Sto i deset od mene i aferim.“ „Ma kakvih sto i deset, za ovakva konja. Znaš i sam da vrijedi duplo. Auuu.“-bolno bi jeknuo nakon novog tvđenja pazara. „Daćeš Ostoja , da šta ćeš nego dati.“ „Ne dam Risto bez stotinu osamdeset, ni banke više.Auuuu.“-ponovo jauknu Ostoja nakon nove Ristine ponude. „Daćeš Ostoja, jašta ćeš neg dati. Ti znaš mene, a i ja tebe dobro znadem. Sto i deset, ljudi smo nismo djeca da se prepiremo. Šta će ovi ljudi reći. Dvije stare budale ko dva ovna na brvnu.“-iznova ga udari onim batrljkom po užarenom dlanu.
Ne bi se Risto ni tu zaustavio nego je bezobraznije i jače tukao, ne ispuštajući iz lijeve ruke desnu ruku od prodavca, pomodrilu i utrnulu od pogađanja. Pogađanje bi potrajalo sve do onog momenta dok Risto ne bi isciganio razumnu cijenu za „vilen“ konja. Risti više nije bilo važno ni kupovanje, koliko njegovo pogađanje. Neki su se i žalili namjesniku u varoši na Ristu, te ga jednom pozvaše na razgovor kod njega. Zbog toga se Risto uopšte ne zabrinu te i sam pođe bez sudska izvršitelja i policajca na zakazani razgovor. Pred vratima ga sačeka Gojčilo Babić, sudski izvšitelj i policajac. Spona vlasti i prosta naroda. Predstavnik vlasti ta jogunasta i uparađena ispičutura što ništa drugo na svijetu nije znao do nekoliko napamet naučenih fraza koje je koristio i kad je trebalo i kad nije. Pogotovo kad bi se pijan pred dućanom razrakolio i razmetao kao buva u čarapi.
„Odbij. Odbij u ime zakona.“- nastojao je oštrim stavom da od sebe otjera seoska spadala koja bi ga uzela na zub. „Postupi po naređenju.“- nije se dao taj predstavnik vlasti.
Presabirao se u sebi da li je dovoljno bio oštar i jasan. Da li je u njemu bilo dovoljno državne vlasti i zakona dok je i pijan istjerivao pravdu. Još bi se dugo utezao i istezao sve dok ne bi bio zadovoljan kako je ispunio uniformu.
„Sačekaj Risto. Namjesnik ćete primiti čim završi državne obaveze.“- naglašavajući to „državne“ kako da da važnosti njegovom namjesniku tako i sebi samome koji eto prisustvuje činu rješavanja državnih obaveza i problema.
Risto ništa ne reče, te samo sjede u velik i prazan hodnik dok su sablasno odzvanjali Gojčilovi koraci po kamenom podu.
„Ulazi.“- pozva ga namjesnik da uđe.
To se odmah ne svidje Risti jer je namjesnikov ton jasno stavljao do znanja da je i sudija i kadija i da sa njim nema mnogo dogovora. Ne ponudi mu da sjedne već ga ostavi da stoji u velikoj kancelariji ispunjenoj raznim čudesima kojima Risto nije ni znao pravu namjenu, te mu se učini da je još manji i ponizniji nego je u stvari to i bio. Međutim uzjoguni se nešto u njemu te podiže svoj pogled sa opanaka oputnjaka te se zagleda u kneza pravu oči.
Ne smete se namjesnik te mu u oči sasu sve ono što je čuo i načuo i sve one žalbe koje su se odnosile na njega. Mirno to sve prihvati Risto, potvrdno klimajući glavom. Ne pokaza niti jednom da se nečem protivi. Nakon polusatne tirade omaleni namjesnik mu ispružu ruku.
„Jesmo li se Risto pogodili?“ „Jesmo gospon namjesniče.“
Prihvati Risto ponuđenu ruku, te je snažno uhvati lijevom rukom a onim desnim batrljkom odvali namjesnika po dlanu da mu je sve kosti u dlanu polomio. Namjesnik jauknu bolno. Risto iskoristi trenutak zbunjenosti kad Gojčilo Babić uđe da vidi šta se dešava i sjuri se pravo ka izlazu i širokim hodnikom izjuri na ulicu. Hitrim korakom napuštao je varošicu. Ni sam nije bio svjestan kad se već uzanom stazom penjao ka svome selu. Pred njim su promicala stabla, sve one zaprege. Isporuke i pogodbe, a često se osvrtao, kao da osjeća topot kopita potjere za njim.
Odmetnu se Risto u hajduke po stare dane. Potjere i hajke za njim bezuspješno su se vraćale neispunjena zadatka. Risto je uspješno uzmicao. Poznavao je šumu i pećine u dušu. Ubrzo počeše da se o njemu ispredaju svakojake priče nadovezujući se jedna na drugu. Pričalo se da se Risto ponovo udružio sa svojim Vilenjakom te tako izmiče potjerama i hajkama. Uveče bi stare babe djecu strašile Ristom i vilen konjem ukoliko bi zanovjetali sa spavanjem. Neki lovci su pričali kako su pronašli kosti Ristine i kosti nekog konja u hajdučkoj pećini, međutim njihovim pričama kako lovačkim tako i onim drugim jednostavno nije se vjerovalo. Previše je bilo soli u njima.
Istinu o Ristinom kraju znali su rijetki. Onu pravu niko nije znao. Istinu za ispiranje usta krojili su mnogi svako prema sebi i svojim potrebama.
Pozdravlja Vas mandrak72, neuk konjičkim sportovima koliko i babe u konjski jezik.
Nije ovaj dan uzalud svanuo. Hvali mi se jedna dama kako je uspjela pomoću dijete da ponovo uđe u stare pantalone. Hm, ja sam uz pomoć recesije učinio isto, samo što to nisam namjeravao.
Pozdravlja Vas mandrak72, recesionistički raspoložen.
Arheološki tim je pažljivim iskopavanjem dvije džinovske glave na Uskršnjem ostrvu, otkrio da one imaju i tijela koja se protežu nekoliko metara u dubinu, prenosi “Dejli mejl”.
Ovim povodom pozivam arheologe da kod nas iščeprkaju da li naše guzonje imaju glavu.
Pozdravlja Vas mandrak72 arheološki neinteresantan i neadekvatno lociran.
„Nisam znao kako je kad kuća i dvorište zaćute.“-iznova briznu u plač.
Nije puštao glasa, samo su suze kvasile lice. Činilo se da nikada neće stati. Lice pedestogodišnjaka umiveno suzama nisam nikad do tad vidio.
Nisam ni pokušavao da mu šta kažem. Činilo se najispravnijim prepustiti emocijama da nivelišu unutrašnja i vanjska raspoloženja. Potrajalo je to još nekih minut ili dva.
Rukavom je obrisao lice i skrivao pogled kao postiđen zbog suza.
„Nikad mater nisam prežalio. Evo već osam godina nisam kao čovjek zapjevao. Umijem da se nasmijem, al neće glas iz grla. A volio bih da znaš. Umijem ja da zapjevam itekako, ali ne ide. Uvijek idući kući kad izdaleka spazim ćaću na dvorištu na moment se zanesem i zamislim da je mati kraj peći. Sprema ručak. Pogledam na prozor i očekujem da se pojavi njena ruka dok sklanja zavjesu.“-zastade.
Pogledavao je u stranu. Pogled mu je sezao preko najviših vrhova obraslih crnogoričnom šumom.
„Ja opet imam porodicu pa se na trenutak zaboravim, svakodnevnim problemima s djecom zamislim, ali ćaća. Ne bi taj pokazao koliko mu je teško. Ma jok. Sto puta sam suze sakrio dok sam njegov veš nosio kući na pranje. Velim, „ćaća jel mogu kako pomoći, skuvaće Stana da ti donesem“, a on malo ljutito odbrusi „nismo đeca, da mi išta zatreba ja bi tebi odma kazo“. Odmah bi se davao na bilo kakav posao da pokaže kako je snažan i kako još može mnogo kući privrijedniti. A godine su to. Ejj. Kad bi dao Bog da i sam toliko dočekam. A eto nije sebi dao prići. Nestalo ga za petnaest dana. Pojelo ga iznutra. Kažu doktori da se ne mogu načuditi kako je na noge uopšte mogao stati.“
Poznavao sam njegova oca i njegova bolest i još brža smrt su me iznenadili. Čak mi se čini da ga vidjeh par dana pred sam kraj. Na licu nije pokazivao ništa.
„Održavam ono stanja da ne propada. Svakim vikendom sam gore. Pokosim, otvorim vrata. Svinje i bikove sam prodao. Ostalo je par ovaca koje sam ogradio i gore budu same. Obiđem ih osim vikendom i jednom nedeljno. Imaju šta jesti, vode, soli. Bude neko jagnje. Ne mogu. Ne mogu sve ugasiti. Teško je zimi kuću zgrijati još teže dimnjak bez dima viđati dok stižem kući. A još juče, u gumenjacima sam u školu išao.“
Davao je sve od sebe da sve to održi kao da su mu roditelji živi.
„Sve i da sam najumorniji ovdje se najbolje odmorim. Tišina, mir. Malo radukam, malo odmaram. Nešto bašte posijem, luka, krompira. Pardajza, krastavaca da se pojede da ne nosim iz grada.“-posmatrao sam ga dok priča.
Uvijek je bio smiren. Vrijedan i radan kao otac mu. U glasu mu se osjećalo zadovoljstvo dok priča o svom imanju na selu.
„Nabavio sam i štene.“-nasmiješi se.
„Možda će neko reći da sam lud. Da mi ne treba pašče, ali sam mu se obradovao kao dijetekad ga onomad pronađoh u kutiji za cipele pored puta. Prošao sam autom pored njega, stao i povratio se. Gledam one crne okice kao ugarci. Ma reko bi čovjek ko dijete, zagledao mi se i samo u oči gleda. Greota, pomislih da skapa od gladi ili žeđi ili bude pregažen pored puta. Nisam ni sekunda dalje razmišljao.“-veselijim glasom ubzano mi je prepričavao susret s njim.
„Vozim ja njega u kutiji od cipela i pogled mi stalno leti njemu. Šaka duše, ko klupko vune, cijuče. Gleda u mene. Ehej da si vidio ti te okice. Ko u kakva čeljadeta. Reko bi čoek progovoriće. Naranim ja njega, napojim, uspem mlijeka i sjedem kraj njega. Opružio šapice ko kakvo čeljade, na njih glavu naslonio i onako gleda me ispod oka. Čas zatvori oba oka kao da spava, a onda đavolak mali škiljne ne ono jedno, pa na drugo oko kao da se boji da ga neću ostaviti. Sjedio sam tako pored njega dva puna sata. Čini mi se da se dobro i naspavao.“
Talasi boljeg raspoloženja nadirali su u talasima njegova glasa. Prišao je o njemu zaneseno kako kakav školarac kad bi dobio kakvo štene.
„Dođe vrijeme povratka kući, a meni se duša kida. Šta sa njim? Kako? Ma ostaje pa taman mi na glavi sjedio. Neće kuća prazna biti, odlučim ja. Pripremim mu hrane, vode i u šupu zaključam dok ne ojača. Eto već dva mjeseca ima. Poraslo, eno ga do koljena Bogu hvala. Više ga ne držim u šupi. Ne vežem ga. Zna da mu je to kuća, isprati me do kapije i vrati se u kućicu.“
„Ima li kakvo ime?“
„Ne znam. Eto ga kod mene već toliko dugo ja ga ne pitah. Izdivanimo ti se nas dvojica kao pravi. Ja povučem pjesmu onako poistiha reko sramota je još mi se nije ćaća oladio, a on za mnom zalaje kao prateći vokal. A da vidiš kako me samo dočeka. Izdaleka pozna auto baraba, pa trkom se sjuri prema kapiji. Mlati li repom mlati. Propne mi se na zadnje noge pa me sveg ukalja. Hehe.“-nasmija se.
„A po noći. Pogasim sva svjetla. Peć se polako hladi i pucketa budeći tišinu,a samo se on čuje. Laje li laje. Svu noć. Slušam ga do neko doba noći. Ne spava ti taj nikako. Uspava me kao dijete. Ujutro čim ustanem čeka me pred pragom. S radošću.“
Nekoliko trenutaka potraja ćutnja.
„Drugačije je kad te neko dočeka na pragu, pa makar to bio pseći lavež.“
„Da.“-složih se s njim jer nije bilo razloga da mu ne povjerujem.
Pozdravlja Vas mandrak72, repom mašući i ušima klimajući slušalac što u tefter bilježi.
Prolazeći pored tržnog centra primjetio sam ograđen prostor na parkiralištu označen trakom sličnoj kada na mjestu zločina policija obilježi prostor u koje ne smije da se ulazi. Jedan natpis objasnio mi je sve.
„Prostor za roštilj.“-čitao sam. „Ok. Zabava za narod.“-pomislih.
Sreo sam poznanika. Akcijaša. Uvijek spremnom i na mjestu pravom u pravo vrijeme. A naročito poznatom po tome da sve voli da prokomentariše na svoj način.
„Roba sa isteklim rokom trajanja naći će svoj put do potrošača. Možda vječno stanište.“-reče.
Masa je počela da se okuplja. Redovi penzionera ravnopravno su se nosili sa srednjoškolcima koji su našli načina da izbjegnu neke časove. Posmatrao sam oko sebe tražeći poznanike. Bio je tu jedan komšija.
„Došao si i ti?“-upitao sam ga. „Da. Došli smo. Ja, Hako, stara i nas petoro.“-pokazivao je na malu družinu umazanu od kečapa, majoneze i senfa.
Jasno su se razpoznavale mrlje od blagog i ljutog kečapa od drugih mrlja. Jedna grupa zelenih sa transparentima dizala je tenzije oko štanda sa kobasicama. „Čuvajmo prirodu. Pasimo travu, stoku u skupštinske klupe.“-pisalo je na parolama. Jedna ambulantna kola prve pomoći sa iskusnim timom liječnika bio je spreman.
„Šta vi ovdje radite?“-pitao sam najstarijeg s glavom koja je bila jednako sijeda kao u Ričarda Gira. „Ne pitaj. Jedi i ulazi. Nema se mnogo vremena.“-pokaza mi rukom da uđem u vozilo. „Kranjska, Srpska, Roštiljska?“-pitao me je. „Nisam siguran.“-odgovorih. „Nema veze.Spremni smo i na najgore.“-bjeloglavi medicinski radnik nastojao je da da vedar ton zabavi.
Hrabro sam zagrizao.
„Jeste li vi hitna pomoć.“ „Jesmo.“-nevoljko priznadoše. „Onda mi hitno dajte prognozu za Evropsko prvenstvo.“ -i tad mi se slošilo „Njemačka, Španija.,....“-dalje nisam čuo. „Požuri imamo hitan slučaj. Radi se o životu i smrti?-pozvao je bjeloglavi vozača ambulantnih kola koji se nalaktio na jednom šanku. „Sačekaj šefe. Samo da završim s pivom.“-odgovori vozač. Nakon par minuta ponovo bjeloglavi pozva vozača.
„Hajdemo. Biće kasno.“-ponovi. „Ja dosadna čovjeka. Kud si navalio. Jednom se živi“-nasmiješi se i pokaza pravilan niz zuba.
Bio je u pravu. I samom mi nije dugo trebalo da shvatim. Tišinu je razbijala zavijajuća sirena hitne pomoći. Jedan odžačar se blago smješio prolaznicima koji su se hvatali za dugmad. Vozač je radio svoj posao, a na radiju je išla stvar od Ramba Amadeusa.
Novi Grad, 16.05.2012.godine. Poznata turistička agencija u pripremi za novu ljetnu turističku sezonu predstavila je nove ponude i paket aranžmane za različite destinacije. Najviše ponuda odnosi se na aranžmane u Jadranskom primorju. Predstavljene su poznate destinacije u Hrvatskoj, Crnoj Gori i ona jedna destinacija u BiH.
Pored njih predstavljeni su i novi paket aranžmani na udaljenijim destinacijama. Poput Tunisa, Španije, Turske, Grčke i još mnoge druge.
Paleta ponude je veoma široka i može da zadovolji sve ukuse.
Turistička agencija KuntaKinte otišla je korak dalje.
Đorđe Sputnik (29), menadžer turističe agencije KuntaKinte travel predstavio je novi način ljetovanja.
„U svjetlu svjetske krize i recesije uočili smo veliku disproporciju u željama i mogućnostima naših građana. Veliki je broj onih koji se intereusuju za atraktivne, eksluzivne i najskuplje destinacije, međutim vrlo je mali broj onih koji uplate takve aranžmane. Takođe je veliki broj i onih koji ovamo ulaze i samo se raspituju bez stvarne namjere da putuju. Da bi mogli udovoljiti svima ponudili smo rješenje za sve njih.
U eri velikog napretka pogotovo na polju informatike i društvenih mreža nažim mušterijama smo ponudli da putem istih posjete najpopularnije i najtraženije destinacije. U tom paketu našim mušterijama ponudićemo mogućnost da uz prihvatljive cijene posjete promotivne stranice i veb sajtove popularnih destinacija. Nakon uplate aranžmana naši stručnjaci u fotoshopu će nakon vašeg lajkovanja neke fotografije vaše slike sa rijeka, jezera i bazena koje nam već dostave prilikom sklapanja aranžmana vješto uklopiti u lajkovane slike. Pri tome će se strogo voditi računa da se naglasi preplanuli ten, uklone naslage celulita i drugi vidljivi nedostatci. Nakon toga Vaše fotografije možete distribuirati putem društvenih mreža kao svoje. Paket „Lajkujte s nama“ , biće dostupan svim slojevima društva.“-kaže se u novoj ponudi .
Kako se predviđa ovakav način putovanja i ljetovanja putem društvenim mreža umnogome bi pomogao u socijalizaciji društva, putovanju i upoznavanju mladih. Izbrisale bi se sve ekonomske razlike u klasama društva i umnogome bi radnička klasa ponovo poharala turističke destinacije kao u najbolja vremena.
Sve što je potrebno za ovakav vid ljetovanja pored priključka interneta, neophodno bi bilo poznavati rad na internetu, otvoren nalog na nekoj od društvenih mreža i nešto novca. Po prvi put cijene svih paket aranžmana biće iste i prihvatjive.
Pozdravlja Vas mandrak72, na more mirišem, na škrge dišem, a na poslu pišem.
Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.
Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.
„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama.
I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.
„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“
Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika.
„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.
Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.
„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.
Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.
„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.
Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.
„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime. Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“
Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.
„Sliku svoju ljubim,....“
Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.
„Ja sam čovjek bez lika. Lica. Identiteta.“-reče dok sam mu prilazio.
Nije se osvrtao prema meni. Znao je da dolazim. Nije učinio niti jedan potez više kojim bi pokazao da mi se raduje. U stvari nije činio ništa. Posmatrao sam ga dok sam mu prilazio. Definitvno nije to bio njegov trenutak. S obzirom na sve, činjenica da je ostao i opstao na mjestu kojemu su njegovi prijašnji korisnici odavno okrenuli leđa i otišli u potrazi za novim izazovima.
„Je li ovo kraj?“-nisam osjetio zabrinutosti niti tuge u njegovom glasu.
Glas mu je bio začuđujuće miran. Pomirljiv. Nisam bio zbog toga došao čak do njega. Privukla me je njegova odlučnost da istraje iako je njegovo bitisanje odavno izgubilo svaki smisao. Mjeru. Nije ni čekao moj odgovor te nastavi sa pričom.
„Svi su već otišli. Ja sam ostao poslednji.“-tiha sjenka sjete osjeti se na tren u njegovu glasu. „Imao sam nekad sjajnu ekipu ovdje. Bilo je tu svega. Razgovora. Ljubavi“, uzdahnu tako teško da je sve zaškripilo bolnim cviljenjem, „ posla. Da bilo je posla za sve nas. Vidi sad.“
Pogledom sam šetao po okolici. Nigdje nikoga. Tragova posla, razgovora i svega što je spominjao nigdje nije bilo. Jedini tragovi koji su bili vidljivi bili su tragovi pustoši. Nebrige.
„Oprosti mi na mom izgledu. Ni u najboljim vremenima nisam tome pridavao posebnu pažnju. Takav je posao, ali bilo ipak mnogo bolje od ovoga. Ubi me ova čamotinja. Nigdje nikoga da prozborim s njim. Nigdje živa stvora. Mnogo sam puta poželio bar pticu kakvu da vidim. Džaba. Nema ni njih. Odavno su i one izgubile volju da prođu ovamo. Eh, a dječica. Sa njima je uvijek bila posebna priča. Ta sjajna družina uvijek je bila spremna na svakojake smicalice, eh...“-gotovo zavapi.
Bio je u pravu. Nije imao lica. Gledao sam u pravcu gdje je ono trebalo biti. Praznina je uzvraćala upitnim pogledom.
„Ne vjeruješ svojim očima. Ne čudim se uopšte. Čak šta više vjerujem da mi mnogo toga što ti rekoh i ne vjeruješ. Kako da razgovara neko bez lica? Šta uopšte može da radi neko ko nema lica, oči. Nema nos niti uši. A čuo sam te da dolaziš.“-reče.
Bio je u pravu. Bio sam u dilemi. Njegova primjedba imala je mjesta, a opet siguran sam u jedno. Čuo me je. Gledao sam ispod šešira tamo gdje bi trebalo da viri pramen kose. Nije ga bilo. Zapitah se sam šta mi je trebalo sve ovo. Mogao sam kao i uvijek da gledam svoja posla umjesto da gledam sagovornika ondje gdje bi trebalo da mu se nalaze oči. Lice. Prva stvar na osnovu koje po prvi put procjenjujemo nekoga. Može nam biti simpatičan. Lijep, ružan. Odbojan ili strog, ali njega nisam mogao svrstati nigdje.
Gledao sam odjevnu kombinaciju na njemu. Takve stvari teško da bi se mogle negdje pronaći. Možda u nekim odavno zapuštenim ormarima. Po tavanima. Nekim starim modnim katalozima. Sve na njemu bilo je u neskladu. Pantalone sa širokim nogavicama koje su se na vjetru uvijale oko njegovih tankih nogu i čvrsto smrsnutim nekim konopcem tamo gdje bi svako drugi imao struk, a on ni to. Preko plavih izblijedilih pantalona u poprilično lošem stanju lelujala se košulja koja je nevješto skrivala mršavo tijelo. Gotovo iskidana u trake različite širine teškom mukom se držala za koščata ramena od kojih je lijevo rame bilo nekako kraće i niže od desnog ramena dajući sveukupnoj slici oronulost i nemoć. Stopala mu nisam ni vidio. Pantalone su odlično obavile svoj dio posla. Ono što se ne vidi toga i nema. Možda je sa njim upravo sve tako pomislih dok sam gledao kako se vjetar poigrava sa njegovim nejakim tijelom.
„Ne znam zašto sam ostavljen sam. Moj poslodavac mi nije rekao ni riječi. Naprosto jednog dana sve mu je prepuklo. Od cijele ekipe sam ostao sam. Očekivao da će se vratiti po mene. Nikad nije. Vidio sam ga kako odlazi sa velikim koferom koji je vjerovatno bio prazan. Možda tek sa parčetom neba, grumenom zemlje i žeđu na usnama.“-podrhtavao mu je glas.
„Ove pantalone sam dobio od njega. Dobro se sjećam kako ih je samo hvalio. A košulja. Od njegovog pokojnog oca. Poslije njegove smrti popalili su sve njegove stvari, a kako je košulja bila novija nekako su se sažalili da je ne zapale te je ja dobih. Sjećam se kao da je juče bilo. Stari je znao navratiti, iskukati se na starost. Bezobrazni vjetar umio je da se poigrava sa njegovim islabjelim tijelom gotovo ga lomeći kao trsku. Na grobu mu je slika sa ovom košuljom. Eto stari ode, a košulja još posluži. Nije neka zaštita, ali nisam gol. Čak mi se čini kad bi bez pantalona ostao ne bi bilo toliko strašno koliko da ostanem bez nje. Čini se da mi definitivno i mene nestalo.“-zaključi čovjek bez lica, struka i stopala.
Čovjek bez ičega imao je sve manje sebe. Sve ostalo bilo je svedeno na pantalone, košulju i šešir.
„Svi su me odavno napustili. Svi osim pantalona, košulje i šešira. Čak su i fleke otišle nekim poslom. Ostao sam im samo ja. Samo ja i moja čamotinja.“-nastavi.
Pogledom sam kružio oko njega. Pogled mi se zapetljao u korov koji je osvajao korakom svaki pedalj ledine. Život je nesumnjivo gubio primat nad teritorijom koju je moj sagovornik godinama branio. Koliko uspješno zna samo veliki prazan kofer koji negdje stoji, možda na peronu, ormaru i u njemu parče neba. Znaju samo žedne usne.
„Moja misija polako se privodi kraju. Otkopčaj mi dugmeta. Vjetar će učiniti svoje.“-zamoli me.
Gledao sam u njegove dlanove. Držali su se za vjetar. Kao prvačići pred školom. Šta sam drugo mogao? Poslušao sam njegovu poslednju želju. Bilo je upravo onako kako je rekao. Vjetar je učinio svoje. Oslobođena stega starinske košulje i dobrano smrskanih pantalona negdje u predjelu struka jedna duša trajno sklopi savez sa vjetrom. Vinu se visoko iznad ledine, osvrnu se prema meni. Jedan osmijeh čovjeka bez lica trajno ponesoh sobom. Tek da mi se nađe kad šešir na glavu pometnem i na zatiljak zabacim.
Strašilo u meni javi se ponekad. Tek bockanjem slame u predjelu vrata. Valjda da opomene da košulju na vrijeme otkopčam.
Pozdravlja Vas mandrak72, sa licem cijelim i šeširom na naklon spreman ugodn dan Vam želim.
Mjesec maj mi je uvijek bio drag mjesec. Možda najljepši u godini. Mnogo je toga uvijek vezivano uz ovaj mjesec.
Praznik rada. I ove smo godine spajali vikend s praznicima.
Zahuktale političke kampanje koje su u Srbiji pred finišom i buđenje istih u Republici Srpskoj takođe će dovesti do još novih spajanja. Političari će spojiti ugodno sa korisnim. Spojiće se vjerovatno novi savezi i koalicije. Kusi i repati, ćosavi i bradati.
Ako je ćutanje zlato onda je izborna ćutnja neprocjenjiva. Sve ono što su govorili, govore i ono što će tek da kažu ne bi progutao ni pas sa maslom, ali kao što kažu poslovice, izreke i ostale mudre stvari „psi laju, a karavni prolaze“.
Svejedno lajali ili ne nama ostaje da i dalje spajamo kraj s krajem. Odavno su nam pomrsili konce.
Pozdravlja Vas mandrak72, majem zatečen, nedorečen i urokljivim očima urečen. (nedopečen)
U jednom selu koje se zvalo Drugo selo desile su se tri stvari. Nakon velikog nevremena i nesporazuma selo ostade odsječeno od ostatka svijeta. Drugo selo izgubi svaki kontakt sa stvarnošću i kao treće seljani prihvatiše takvo stanje.
Iako naoko djeluje surovo sve pobrojano Drugo selo je bilo bogato po vrijednim ljudima i prirodnim resursima te nastaviše koliko toliko normalan život. Bilo bi suvišno govoriti da su ostali bez električne energije i svakog oblika civilizacijskog napretka. Proizvodili su hranu u dovoljnim količinama da niti jedna usta ne osjete glad. Drugo selo ostade izolovano od informacija o ostatku svijeta. Neki mještani prihvatiše takvo stanje govoreći o sebi kao o odabranima koji su trebali da budu korijen produžetka života, vrste i postojanja planete. Uostalom nije bio niti jedan razlog da se takvo stanje ne prihvati kao jedino ispravno.
O onima drugima, ostatku svijeta s kojim nisu imali kontakta govoriše kako je stradao zbog svojih grijeha, pri tome nabrajajući sve ono loše za koje se znalo da je loša stvar, ali niko nije činio da ono nestane.
Sa svim onim neupotrebljivim stvarima zaostalim iz naslijeđa civilizacije činili su raznorazne prepravke i preinake tako da se gotovo ništa ne baci, pri tome gotovo svi iskazivavši neviđenu dosjetljivost. Često su se nadmetali u svojoj domišljatosti i univerzalnosti. Bilo je i takvih improvizacija da su bili mnogo korisniji i od samih namjenskih proizvoda.
Drugo selo kako nije imalo susjednih sela i takmaca u nadmetanjima samim tim postade Prvo selo. Neki zluradi bi čak rekli Prvo selo, lider u regionu. Međutim nije se tome moglo zamjeriti. Kako su izgubili svaki kontakt sa stvarnošću bili su pravu. Naizgled sve je bilo u redu. Ali..
Nije bilo informacija. Selo kao svako drugo selo, osim što je ovo bilo Prvo selo koje se nekad zvalo Drugo. Zvalo bi se dalje da nije bilo vodeće u regionu. Stoga Prvo selo, jer kako bi drugačije i bilo. Znalo se ko je šta jeo i ko je kad prdnuo.. Međutim sve je to bilo nezvanično. Nedostajale su zvanične informacije.
Promišljavši o tom problemu Avramu pade na um jedna sjajna ideja. Pogled mu pade na komodu. Na njoj je stajao okvir TV aparata. Unutrašnjost je bila izvađena i u njega pohranjena vaza sa ukrasnim cvijećem.
Cvrc! Ideja je sinula. Avram je istog mometa istrkao napolje u selo. Hitno su mu bilo potrebne informacije. Istog momenta je počeo sa prikupljanjem istih. Usput je bilježio, zastajkivao u razgovorima sa mještanima. Pažljivo ih slušao i birao informacije. Nije mu dugo trebalo. Materijal je bio spreman. Usput je pozivao mještane da navrate kod njega u dvorište pred suton.
Kroz prozor je primjećivao kako seljani stižu pred njegovu kuću i znatiželjno proviruju i sumnjičavo ulaze u dvorište. Zauzimali su već postavljene i pripremljene klupe i stolice koje su bile okrenute u jednom smjeru prema jednom stolu i stolici koja je stajala uz njega.
Kad je popriličan broj seljana zauzeo svoja mjesta Avram sa okvirom od TV aparata uputi se prema stolu sa stolicom. Na licima okupljenih primjeti iznenađenje dok im je otpozdravljao usput. Nije nikome ništa objašnjavao. Postavio je praznu kutiju TV aparata ispred sebe na stol. Sjeo je na stolicu. Sav važan i uparađen sjedio je iza prazne kutije. S prednje strane izgledao je kao voditelj kakve TV emisije.
„Poštovani gledaoci dobro veče.“-ozbilnjim tonom nagovjesti svoju namjeru.
„Ovo je prva prava emisija koja će se baviti plasiranjem vijesti iz našeg Prvog sela. Krenimo redom.“-zatim se ozbiljno prihvatio papira ispred sebe i krenuo sa čitanjem.
„Danas je Prvo selo bilo okupano suncem. Pogledamo li u nebo“, zatim i sam podiže pogled, isturi ruku sa ispruženim i prema nebu otvorenim dlanom kroz prostor gdje je nekad bilo ekran staklo, „vrlo lako se možemo uvjeriti da padavina nema ni sada kao i to da nas čeka ugodno veče. Ništa me u krstima ne probada te ovakvo vrijeme očekujem sutra i možda u narednom periodu. O sutrašnjem danu otom potom. Krenimo dalje.“-emisija je dobila prvi spontani aplauz te se Avramov osmjeh sa lica preseli i u znatiželjnu publiku.
„U razgovoru sa našim najvećim proizvođačem lubenica Ostojom K. saznali smo mnogo toga. Urod je ove godine slabiji nego lane kao i kvalitet istih što je posljedica suše. Međutim slast lubenica moguće je dodatno popraviti ukoliko ih jedemo od kore prema unutra. Na nama ostaje da tako i postupimo.“
„Dušan R. je opet slomio držalicu od grablji. Rekao je da će Stole zapamtiti dan kad će mu opet nešto nasaditi. U međuvremenu grablje su ponovo u pogonu, mada ostaje nejasno ko mu je poslije Dušana nasadio.“
„Ovih dana 50 godina zajedničkog života napunili su Draginja i Gojko O. Ovom prilikom čestitamo im na velikom jubileju i dižemo čašu u njihovo zdravlje i ljubav.“
Sa još nekoliko informacija emisija informativnog karaktera privede se kraju. Željni informacija komšije i mještani su još neko vrijeme sjedili kao da očekuju nastavak programa. Nakon toga žamor se polako stišavao i nestajo niz ulice Prvog sela. Do dugo u noć bračne i druge manje bračne postolje bile su prepune utisaka o Avramovom dnevniku. Neke informacije pretočiše se u snove te sjutradan dobiše neke nove note. Međutim svirka je bila uspješna i Avram je zadovoljno trljao bradu dok mu do duboko u noć nije došao i zasluženi odmor i san.
Vijesti su svakoga dana bile svježije i sočnije. Mnogi od mještana dolazili bi mu kriomice i u najvećem povjerenju prenosili sve ono što bi drugi dan bivalo iznešeno na televiziji. Kroz mnoštvo zakukuljenih vijesti provijavale bi svima znane i nikom ispričane tajne, problemi, pozivi, poruke i upozorenja. Međutim kako novinarstvo treba da bude aktuelno i britko Avram sve više ogoljavaše vijesti do te mjere da izbiše i prve varnice u selu. Ljutiti pogledi, okretanje leđa prilikom susreta i prijeteći pogledi postadoše sve češći. Selo se pomalo bruslio. Avramove vijesti pomalo otvori sve one nezaliječene i otvorene rane te im dade potrebnu dozu soli od koje je rastao bijes i jed.
Tako jedne večeri primjeti on vidnu nervozu u publici. Gotovo niko s nikim nije razgovarao. Nije bilo onog žamora i radoznalog iščekivanja u publici. Smijeha ponajmanje. Vijesti su postale kao kazna, čaša žuči, kašika ribljeg ulja kojeg je trebalo popiti bez da te neko mora vući za nos da otvoriš usta.
„Daj Avrame, zajebi ti malo. Ostavi ti nas na miru. Daj nam vijesti iz svijeta.“-dobaci mu neko iz publike.
Avram malo zatečen zahtjevom iz publike skrati vijesti i tužan završi emisiju.
Šminkanje surove svakodnevnice vješto skrivane običnim i malim svakodnevnim problemima vrlo brzo je pokazalo bore razdora koje niti jedna krema nije mogla skriti. Posezanje za vijestima iz svijeta kojeg uzgred nisu priznavali da postoji nakon gubitka kontakta sa stvarnošću nije iskorijenilo staru naviku guranja prljavštine pod hrpu ispod tepiha. Zapeli su na vijestima iz svog dvorišta. Neke avlije su suviše male za istine. Zapinje se za sitnice.
Pozdravlja Vas mandrak72, sklon TV aparatima i vijestima od kojih opanci poskakuju i oplakuju.
