mandrak72

Bližio se dan polaska u školu. Jablanko se radovao početku školovanja, mada još ništa nije bilo sigurno u vezi sa njegovim slučajem. Dom i sve ono proživljeno u njemu činilo se kao davni san, izblijedio, ali još uvijek prisutan da opomene i uplaši. Polako su iščezli mirisi izribanog zajedničkog wc-a i hodnika sa snažnim i teškim mirisima sredstava za čišćenje. Mirisi i okusi hrane odavno su dobili puni smisao.

Međutim ostala je neizvjesnost.

Ta stalna slutnja da je sve ovo samo trenutak sreće i da će kad-tad zakon pokucati na Miloševa vrata u potrazi za njim unosila je stalni nemir i nesigurnost. Iako nije bio svjestan svih pravnih zavrzlama i poteškoća koji prate njegov specifični slučaj znao je da je pred njim još mnogo toga nepoznatog. I to ga je najviše plašilo. Moglo je to da se desi svakog trena, minuta, sata ili dana.

„Šta dalje?“- kopkalo je Jablanka već par dana.

Mileva se polako oporavljala od nemilih događaja, a Miloš se vraćao u kolotečinu svakodnevnih poslova. Jedan dio Miloša ostao je isti, a jedan dio promijenio se one nemile noći i taj dio je plašio Jablanka. Plašio se da će spoznaja da je Mileva u drugom stanju otupiti oštricu  Miloševe spremnosti da se bori za njega.

Nakon doručka Jablanko je sa Milošem trebao da ode do Uroša, radnika socijalne službe koji je trebao da iznese sve ono što je saznao u vezi usvajanja Jablanka. Činjenica da je trebao da se raspituje za njega dovoljno je bila ozbiljna prijetnja za njegovo ponovno vraćanje pod okrilje Doma za djecu bez roditeljske brige.

Jutro je bilo hladno. Miloš je bio ćutljiv. Nije zbog toga bio neugodan, ali ns njegovom licu mogla je da se pročita zabrinutost.

„Da nije kolebanje i sumnja u ispravnost onoga što čini?“- mučilo je Jablanka.

Takav Miloš mu nije bio poznat. To je bila ona njegova druga strana koju je tek trebalo da otkrije. Da li je susret sa socijalnim radnikom bio pravi ispit za to, motalo se po maloj dječijoj glavici koja se na zaprežnim sanjkama klatila uz veliko Miloševo tijelo.

„Hladno je jutros.“- pokuša Jablanko da zapodjene razgovor.
„Da.“- složi se Miloš.
„Zna li Uroš da i ja dolazim s tobom?“
„Zna.“
„Šta će biti sa mnom.“

Miloš ništa ne odgovori. Slegnu ramenima. Snažno zagrli Jablanka i privi ga uz sebe. Desnom rukom  stiskao ga je za nejaka ramena.
„Da li to on odustaje od mene? Pokušava li on to da mi kaže da ima druge planove?“- preispitivao je svaku razmijenjenu rečenicu, pitanje i odgovor koji je sa Milošem vodio zadnja dva dana.

„Šta je rekao Kosta, hoće li me primiti u školu?“
„Mnogo toga je pred nama, mnogo toga još imamo saznati prije negoli Kosta da svoje priznanje. Kada dođe do toga ne sumnjam u njega.“

Ostatak vožnje proveli su u ćutanju. Utonuli u svoje brige stigli su do varošice koja ih je hladno prihvatila i utopila u svoje snijegom zatpane uličice. Kod Jablanka se nemir pojačavao, sa svakim korakom, ulicom.

„Stigli smo.“- zaustavi Miloš zapregu.

Jablanko podiže pogled. Pred njim je bio nevelik objekat sa velikim vratima. Hladan i pomalo oronuo.

„Idemo.“- pozva Miloš.

Jablanko krenu za njim. Kako se približavao objektu strah u njemu je rastao. Najradije bi pobjegao i odjurio u nepoznato još odlučnije i hrabrije nego je to nedugo i učinio. Sa svakim korakom koji je bio teži i teži činilo mu se i da objekat nesrazmjerno raste sa njihovim približavanjem. Velika i neugledna vrata kao da su se pretvarala u razjapljene čeljusti spremne da ga progutaju, sažvakaju i ponovo neželjena ispljunu tu na ulicu odakle je sve i počelo.
Nije bilo mjesta uzmicanju, stoga se još više uhvati za rukav Miloševa kaputa koji kao da shvati njegov strah te ga svojim velikim dlanovima obuhvati za ramena i čučnu kraj njega.

„Ne plaši se. Ono iza nas je velika škola. Ispred nas je ono što ne možemo izbjeći. Borba. Borba ne trpi strah i predaju. Pobjeda je nagrada za rane i žrtve, za hrabre i uporne. To je sve ono što si upoznao. Ovo ispred nas je još jedna bitka. Sve pobjede do danas ostvario si sam. Od danas računaj da nisi sam. Od danas sve su bitke naše.“- ustade i stade ispred Jablanka.
„Idemo.“- pokaza rukom da ga prati.

Veliki hodnik bijaše hladan i prazan, što se Jablanku učini mnogo bolje od gužve koju je očekivao i upitnih pogleda. Stali su ispred bijelih vrata sa izlizanim ručkama.

„Sjedi.“- Miloš mu pokaza na drvenu klupu.

Bez pogovora prihvati njegov prijedlog.
Miloš uđe u kacelariju. Istoga momenta zastade. Spazio je dva policajca koji su ustali čim je on ušao u kacelariju.

„Uđi, izvoli sjesti.“- ponudi mu da sjedne.

Miloš zbunjen bez riječi sjede. Istoga momenta dva policajca izađoše iz kancelarije i sjedoše pored Jablanka.

„Ništa se ne plaši. Samo budi miran i sjedi.“- reče mu jedan od njih.

Miloš ništa nije govorio, samo je gledao u Uroša.

„Nisam ovo očekivao?“- teškom mukom procijedi kroz zube Miloš.
„Čim sam počeo sa ispitivanjima oko Jablankovog statusa nije im trebalo da saberu dva i dva. Nemoj ništa činiti što bi otežalo situaciju.“- reče Uroš.

Zastade par trenutaka dok je palio cigaretu. Miloš je gledao u vrh cigarete kako se žari dok Uroš povlači dim. Suza u oku činila je da taj mali crveni žar raste i prijeti da plane i sprži sve oko sebe.

„Rekao sam ti već da je usvajanje proces koji traje. Tu su Zakoni jasni. Svaki ishitreni potez može samo udaljiti rješenje koje bi za sve bilo najbolje. Neka prenoći, razmisli. Ja ću sa svoje strane učiniti sve što bude potrebno ukoliko odlučiš da tražiš starateljstvo.“- ustade sa stolice i ispruži ruku za rukovanje.

Miloš je i dalje skamenjen sjedio. S teškom mukom se podiže sa stolice.

„Možeš da se pozdraviš sa njim prije nego ga odvedu.“

Teškom koracima pođe prema vratima. Osjećao je svu njihovu težinu. Pogleda zamućena od suza kroči u hodnik. Pogled mu pade na drvenu klupu kraj vrata, dva policajca i Jablanka koji je sjedio između njih. Djelovao je još manji i sitniji.
Želio je da mu objasni, dakaže da sve što se dešavalo nije bilo planirano, ali riječi nisu htjele iz grla. Zanijemio je kao u snu, kad samo treba riječ ili pokret da okonča moru ali nje nije bilo.
Jablanko se prvi pribrao. Ustao je između dva milicionera koji istovremeno ustaše sa njim. Ispruži ruku prema Milošu da se pozdrave.

„Hvala, nikada neću zaboraviti sve ono što sam kod vas doživio. Pozdravi Milevu, čuvaj mi Srećka i Zvijezdu, Sokola.“- zastade mu riječ u grlu.

Miloš prihvati njegov sitan dlan i dalje izgubljen zbog svega što se dešavalo pred njegovim očima. Sve ono prethodnih dana što se dešavalo kao san velikom brzinom je mijenjalo emocije na njegovom licu. Gledao je u tog čudesnog dječaka koji je pokrenuo lavinu svojim dolaskom.

Imao je želju da se baci Milošu u zagrljaj da ga čvrsto zagrli i da ga nikada ne pusti, ali nije želio dodatno otežavati stvar koja je neplanirano krenula drugačijim tokovima nego je danima prije toga planirao.

„Idemo.“- milicioneri ga uzeše ispod ruku i povedoše.

Jablanko se otrgnu iz njihovog stiska, popravi kaput i povrnute rukave.

„Idemo dalje.“- dodade.

Prvi je zakoračio iz zgrade na ulicu. Hodaoje uzdignute glave. Bio je ponosan na sve ono što je učinio. Bio je slobodan, bio je čovjek. Nekoliko dana. Neki to ne budu za čitav svoj život. Nakon svega što je proživio više nikada stvari neće gledati istim očima. Čovjek u njemu je rasto, opasno prijeteći da nadraste milicionere, sve one sive zgrade zatrpane snijegom i najviše prozore sa kojeg ga je gledalo nekoliko promrzlih golubova.

Ušao je automobil. Sjeo je na zadnje sjediše bijelog „fiće“. Gledao je ispred sebe. Osjećao je da nije sve rekao, tražio riječ.
Naglo se okrenu prema zadnjoj šajbi. Bila je zaleđena. Nije mogao da vidi Miloša.

„Lenka.“- pomisli.

Brzim pokretom nacrta veliko srce noktom na zaleđenoj šajbi. Prisloni svoj mali dlan u centar srca. Osjetio je kako automobil kreće. Bez riječi skliznuše mu suze niz lice.

Miloš je gledao u srce, dlan koji je topio snijeg svojom toplinom kako odlazi i nestaje niz ulicu sve dok ne skrenu u susjednu ulicu.


Pozdravlja Vas mandrak72, snijegom današnjim osvježen i oraspoložen.

Nakon debakla fudbalera C.Zvezde protiv fudbalera Vojvodine mnogo je toga jasnije. Kretanje na terenu jasno je pokazalo da iza fudbalera Crvene Zvezde stoje trgovci nekretninama.

Nakon obilatog doručka prvi od stola ustadoše Miloš i Mile.

„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.

Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.

Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.

Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.

„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.

„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.

Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.

„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.

Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.

„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“

„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.

Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.

„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“

„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.

Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.

„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći  da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“

Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.

„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.

Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.

Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.

vuk

„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“

„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“

„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.

„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“

„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.

Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.

Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.

Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi.  Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.

Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.

Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi.  Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje,  a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.

Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku  kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.

„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.

Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.

„Na ljeto, ne znam tačno kad.“

Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim.  Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.

San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć  se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.

„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.

Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.

„Može li sreća da potraje?

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.

Najtužniji dan za moju ulicu nekako se poklopio sa danom kada je ona izgubila boju. Ne bih taj dan ni vezivao sa završetkom djetinjstva, niti sa nekim ulaskom u svijet odraslih. Zadnji put prije toga ulica je nepovratno izgubila jednu nijansu kada je moj komšija otišao u srednju školu za željezničare u Sarajevu. Svaki put kada bi dolazio kući bio je sve dalji od nas koji smo i dalje jurcali za loptom sanjajući Finale Kupa ili susret sa Tarzanom. Ko zna koliko skretnica i stanica je bilo među nama.

Nepovratno smo se odrekli nekih farmerica i patika u koje više nismo mogli da uđemo, ali nismo imali snage ni hrabrosti da ih se odreknemo vješto ih krijući u šupi.

Znali smo na kojoj se česmi najbrže orosi čaša, na čijoj jabuci dozrijevaju najslađe jabuke i sve pokrete Brus Li-a iz Zmajevog gnijezda, ali samo jedno nismo znali.
Kako da sačuvamo boje.

U ulici nije bilo vila, niti dvoraca. U našoj ulici nisu postojale princeze, svijetle kočije i vreće sa zlatnicima, ali ništa nas nije moglo spriječiti da na odbačenom ćilimu kojeg smo pronašli ko zna koliko puta letimo sa kraj na kraj planete.

I pored svega toga bila je jedna tačka koja je kod svih nas raspaljivala maštu. Ta nedostižna tačka skrajnuta za zvjezadnog puta i pometnuta ili kojim slučajem zaboravljena zvijezda vodilja zauzela je mjesto baš tu pored nas. U neuglednoj ulici sa djecom živanih očiju i neumornih trkača za sjenkom.

Ne nije to bila sjajna građevina sa svim onim parametrima što je kod nas moglo stvoriti dojam o nekoj moći i prestižu koji je onda bio samo još jedna od onih stranih riječi koja je stidljivo tražila svoje mjesto pored nekih već usvojenih iz kaubojskih filmova. Pravda.

Šupa. Drvena i velika. Sa velikim vratima i širokom rezom, za nas nejake još uvijek krupan zalogaj. Skrivenima među stablima jabuke i kruške kočoperila se svojom veličinom i izazovom. Sva nekako četvrtasta, snažna i gruba baš kao što je i njen vlasnik bio. Kozarčanin Stojan koji se eto spustio među nas i sa sobom donio vedar osmijeh, snažne vilice, brkove i češalj u džepu koji bi potegao iz džepa ako bi se kojim slučajem naljutio i provukao kroz kosu začešljanu na starinski način. Poslije njega kosa bi ostajala začešljana, a samo jedan pramen na čelu imao je tu privilegiiju da se vrati na čelo i tako dobije oblik koji liči na broj šest zbog kojeg je kasnije i nazvan šestica. Ukratko komšija kakve bi svaka ulica trebalo da posjeduje ukoliko dekretom nije drugačije naređeno. Uvijek rad da priskoči u pomoć, bilo da je trebala pomoć lopatom, leđima, sjekirom. Šalom ili pjesmom. Osmjeh se podrazumijevao kao i TV pretplata iako nismo mogli da pratimo TV programe Radiotelevizije Sarajevo.

Umio je Stojan sa djecom. Kada bi našu prašnjavu ulicu izlokvala prva jesenja kiša širom bi otvarao vrata svoje šupe i dopuštao da postnemo veliki i važni. I dok je kiša udarala po krovu sjedili bi na panjevim pored njega i slušali kako pjevuši kozaračke pjesme.

 „Nešto čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.“

Dok bi pjevušio nije prestajao da radi. Kišovito vrijeme je dušu dalo za izradu držalica za alatke. Sjekire, grablje, lopate,... Nismo skidali pogleda sa njegovih vještih ruku dok bi žilavu grabovinu komadom stakla „dogonio“ da žulja na ruci ne pravi i iz neuglednog drveta svjetlo dana bi ugledala držalica koju bi svako od nas kroz ruke propuštao.

„Dooobra.“- tobož znalački smo ocjenjivali proizvod, a oko bi bacali niz nju „vatajući“ pravac.
„Ko strijela!“- dometnuo bi kakav drugi „znalac“.
„Nego ajde ti nama opet onu brezobraznu.“
„Koju brezobraznu, ja takvije ne znam.“- nevješto bi sukao brkove i šeretski dizao obrve.
„Ma onu. Znaš.“

„Ženo moja, nemoj biti luda, vodaću te k'o majmuna svuda.“

Dok smo se mi smijali njegovoj izvedbi već bi zatim pošla druga, treća i tako sve dok neko od nas ne bi dobio poziv da se na ručak kući ide.

“U mog dragog u mojeg  nevena, sat na ruci a kazaljke nema.
Kad upitam koliko je sati, a on ne zna odgovor da vrati.”

Baš kao u njegovim stihovima ne bih umio sve ove godine, dane i sate da opravdam i odgovor da vratim gdje se izgubiše boje iz ulice. Ostala je prostrana šupa, ogrijeva u njoj za još jednu zimu. Nakrivljena kao da je htjela iz zemlje da krene za svojim Stojanom onomad kad ga ispraćasmo zadnji put. Otišla je „šestica“. Pjevao je do zadnjega dana. Nisam sad siguran da li je koja do njih bila „brezobrazna“ ali ako sam i oko čega siguran to je da Kozara ima za čim da žali.

Pobjegne oko ponekad na njegovu šupu. Nakrivljenju, ostavljenu. Presahlu, bez boje,  „brez“ pjesme i smijeha. Čeka još možda koji snijeg i pjesmu sniva.

“Volim Pr'jedor, volim okolinu, a najviše svoju đedovinu.”

Ne znam. Možda ima neke veze kad mi je komšija ukazao prije par godina kako se na Stojanovoj fasadi ukazao lika Vuka Kardžića sa upečatljivim brkovma. S nevjericom se i sam uvjerih u isto. Ostade Vuk na zidu da pazi da koja Stojanova ne izblijedi. Ne čuje se njegov glas, ali još uvijek oslušnem pored njegove kuće kad na posao prolazim ne bi li se otela koja „brezobrazna“. Ako je i ne čujem sjetim se neke od njih pa zapjevam sebi u bradu ne bi li je kako međ sjedim  sačuvao. Stojana radi.

„Mala moja dal još uvijek mogu, da te pjesmom ja oborim s nogu.“


Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerno i oskudno omražen i raspoložen po merkalijevoj ljestvici.

Iznenada i bez najave Zadnja Rupa na Svirali je prsla. Pokupila svoje stvari i odlučila da zauvjek postavi stvari na svoje mjesto. Nije joj se dopalo to što na njenu melodiju niko nije ustajao, dizao čaše u vazduh i obe ruke. Jednostavno nije bilo žara. Hemija između nje i publike nestala je onog časa kad su primat uzele Prve Violine. Zadnja Rupa na Svirali doslovno je postala i ostala rupa. Zadnja.
 
„Šta bih mogla da budem? Zadnja hej. Ma ni broja da mi pridruže. Da su rekli dvadeset i treća rupa pa u redu. Stota, stota pa u redu. Znala bih da je to to. Ali ovako. Zadnja. Kao da nikome ne trebam. Ko izlazi na zadnjoj stanici? Rijetki. Oni kojima je jogurt i kifla misaona imenica. O parizeru da ne zborim. Oni koji tek uspiju sjesti kad svi odu. U povratku vise na vratima i kad svi oni bliži već umorni od truckanja i guranja napokon odustanu i izađu, ostaju oni. Ma neće biti više tako. Uzimam stvar u svoje ruke.“- prelomi zadnja rupa i uputi se u svijet.
 
Zadnja rupa putovala je danima. Usput je posmatrala svijet oko sebe i razgovarala sa mnogima.
Prihvati tako jednom ponudu da bude Trinaesto Prase. Lijepo su je prihvatili. Dvanaestoro prasadi bilo je oduševljeno novim članom. Igra je mogla da počne. Trčali su čas lijevo, čas desno. Premetali se po livadi. Dan je protekao kao tren. Činilo joj se da sanja. Zadnja Rupa na Svirali postala je broj. Trinaesto Prase.
 
„Sad napokon živim. Znam svoj broj i svoje mjesto. O kako sam srećna.“- zahvaljivalo se Trinaesteo Prase nebesima.
 
Bližilo se vrijeme ručku. Stara Krmača pripremila je obilan ručak. Izvalila se na bok i iz nabujalih prsa kao potoci slijevalo se toplo mlijeko. Bez imalo razmišljanja Zadnja rupa na Svirali a sada Trinaesto Prase baci se na hranu.
 
„Pomjeri se malo. Ova sisa je moja.“- Prvo Prase, najsnažnije i nekako najozbiljnije ga uputi dalje.
„Ova je moja.“- dometnu Drugo Prase te ga ćušnu za još jedno mjesto.
„Mjesta moliću. Traži dalje.“- Treće Prase bilo je ljubazno.
 
I tako sve do Dvanaestog Praseta. Neuglednog i mršuljavog. Sujetnog i ljubomornog na bolje plasiranu braću i sestre.
 
„Sikter.“- bio je više nego jasan.
 
Na mjestu gdje je trebalo da ugleda Trinaestu Sisu nije bilo ničeg. Samo otroboljen stomak vjerovatno posljedica mnoštva prasenja i brojnog potomstva. Srce joj se stegnu.
 
„Nije život bajka, pa da svaka priča ima sretan kraj.“
 
U tom momentu na vratima staje pojavi se debeo i zadrigao Gazda, te surovo uhvati Prvo i najdeblje prase za uši iznese ga napolje. Zatim se čulo užasno skičenje. Ostali se nisu mnogo ometali. Pomjerili su se za po jedno mjesto. Za još izdašniju sisu. Pred njim se ukaza Dvanaesta Sisa. Topla i mirisna mamila je Trinaesto Prase. Bez razmišljanja baci se na nju. Tragovi topla mlijeka potekoše niz grlo.
 
„Možda je bi bilo bolje reći. Za svaku bajku treba sačekati kraj.“- opet pomisli.
 
Drugog dana Gazda još krvavih očiju i masnih pantalona za uši izvede Drugo Prase koje je već uživalo u blagodetima Prve Sise. Opet čekanje, muk i divljački vrisak. Nakon toga opet ništa.
 
„Osilili su se, vjerovatno ih gazda kritikuje i adekvatno kažnjava.“- pomisli i pomjeri se na Jedanaestu Sisu, još mirisniju i slasniju.
„Bajke ne samo da imaju odličan kraj, već su sve bolje i slasnije. Za prave ljubitelje bajki treba strpljenja i vremena. Svakome po zasluzi."
 
I sve tako dok nije stigao do Prve Sise. Mogao je da bira. Nikoga nije bilo osim njega.
 
„Nevaljalci jedni. Neka, neka. A ćuškali ste me. Vidi sad. Sve je ovo moje.“- razmišljalo je Trinaesto Prase glasno gušeći se u slasnim i toplim zalogajima mlijeka.
 
U njegovim zadovoljnim razmišljanjima prekide ga lupa vrata. Na vratima se pojavi Gazda. Njegove zakrvavljene oči klizile su niz njegovo već dobro ugojeno tijelo.
 
„Ohoho. Trinaesto Prase. Ugodnog li iznenađenja. Kako sam samo mogao tako da se zabrojim. Tim bolje.“- sagnu se i uhvati ga za uši.
 
Njegov čelični stisak nije popuštao. Uši su se zapalile i zacrvenile. Uzalud se cimalo i otimalo Trinaesto Prase. Nimalo nije bio nježan. Jednom nogom je kleknuo za vrat. Dok ga je jednom rukom držao za uši drugom je pokušavao da dohvati neki sjajan i oštar predmet sa panja koji je stajao u blizini.
 
Trinaesto Prase je skičalo, vrištilo. Međutim Gazda nije imao razumijevanja. Njegovu neutaživu glad nisu mogla da pokolebaju preklinjanja. Dvanaestoro prethodnika najbolje je to okusilo na svojoj koži. Vjerovatno hrskavoj i dovoljno slanoj da zadrigli Gazda posegne za hladnom pivom.
Trzalo se i koprcalo Trinaesto prase dok se Gazda ispružao da dohvati hladni i prijeteći predmet koji mu je već bio nadohvat ruke. Bio mu je sve bliži dok se istezao da posegne za njim.
 
U tom kritičnom momentu kad je već drška prijetećeg sjajnog predmeta bila u njegovoj ruci, Trinaesto Prase učini poslednji napor i iskoristi pomjereno težište ravnoteže gazde koji se poprilično ispružio da dospije do noža te obori gazdu na tlo. Njegov stisak popusti te Trinaesto Prase pokaza zube koje zari u njegovu ruku. Gazda bolno jeknu, a Trinaesto Prase iskoristi priliku i izgubi se u gustišu iza kuće.
Nasmrt uplašeno bježalo je što dalje od bajke koja umalo nije kobno završila. Nije se osvrtalo od straha da će za sobom ugledati raspomamljena Gazdu sa blistavim sječivom.
 
Trčao je dugo. Bez prestanka. Bio je zaboravio na vrijeme. Prolazili su dani i noći. Sve tako dok se iznemogao nije sručio na tlo. Izgubio je svijest.
 
„Hajde budi se. Ustani. Već satima spavaš.“-osjetio je da ga neko budi.
 
Neka hladna nelagoda prožimala je iznureno tijelo. Njegov san da je neko prekinuo je hladni neznanac.
 
„Ko si ti? Ja sam Trinaesto Prase.“- uljudno se predstavi.
„Ja sam Lanjski Snijeg. Drago mi je što te vidim. Mislim da će mo biti sjajno društvo.“
 
Pomalo nepovjerljivo gledao je u novog poznanika. Bio je pomalo oronuo. Činilo se i usamljen jer kao da je jedva dočekao njegov dolazak.
 
„A šta ti radiš ovdje?“- upita ga Trinaesto Prase gledajući oko sebe.
 
Zapadna strana podnožja brda bile je nekako usamljena. Tek tragovi snijega uokolo još su se opirali nastupajućem proljeću. Sunce je slabo dopiralo do njega.
 
„Čekam zimu, a onda Bog te vidio. Ihahaj,  biće ovdje vriske i cike. Djeca su društvo najbolje. Oni tek umiju sa snijegom. Nema toga što ta mladost neće uraditi s njim, a oni stariji vazda nešto galame, opominju, Te zakopčaj se, stavi rukavice, navuci tu kapu na glavu. Ostani sa mnom. Očas će zima.“- raspriča se Lanjski Snijeg.
 
Trinaesto Prase stade razmišljati. Odavno je odbio da bude svaku mogućnost da bude Zadnja Rupa na Svirali. Ni Trinaesto Prase nije bio baš najbolji izbor. Potrajao je isuviše kratko da bi bajka potrajala. Nije imao mnogo izbora. Prihvati da bude Lanjski snijeg.
 
Svu noć su razgovarali jedan s drugim. Bodrili jedan drugog.
 
„Samo sad treba izdržati. Ništa ne beri brigu ja znam kako. Ostali snijeg se olako predao, ja se još ne dam. Nije nimalo lako, ali ovako udruženi možemod dočekati Novi Snijeg, a onda, eheheeeej kuća ti pjevala.“
 
Lanjski Snijeg usnije. Osjećao je neku nelagodu. Svi noć se otkrivao dok je Južnjak uporno klizio niz jegovo oslabjelo tijelo koje je drhtilo od povišene temperature. Ma koliko god svlačio pokrivač, Južnjak je bio uporniji. Tresao se od groznice.
Čim je otvorio oči spazi da njegovog druga kojeg je juče upoznao i na njegov poziv postao Lanjski Snijeg nema. Nigdje traga da je bio tu. Uplaši se. Zalud se osvrtao oko sebe. Bio je sam.
Začu neke glasove koji su bivali sve jači i jači.
 
„Tata vidi snijeg.“- glas dječaka ozari neka radost.
„Lanjski snijeg. Treba nam kao treće oko u glavi.“- otac mu odgovori.
 
Lanjski snijeg snažno poželi da posten nekom potreban.
„Ohh kako bih želio da postanem nekom potreban kao Treće Oko u Glavi.“- snažno poželi Lanjski Snijeg dok su ga male ruke stezale u grudvu koja će nedugo nakon toga biti bačena. Možda na baš sunčani dio padine.
Grudva poleti kroz vazduh. Trajalo je to nekoliko trenutaka. Činilo se kao vječnost. Lanjski Snijeg je izmamio jedan osmjeh kod dječaka. U tom momentu osjeti snažnu bol. Neugledno čudovište uhvati se za glavu. Bolono se previjalo po tlu. Zaslijepljeno je plakalo dok su mu se ramena tresla od jecanja.
Gušio se u suzama. Treće Oko bilo je surovo pogođeno. Snažno i neprijatno peckanje mutilo mu je vid. Posrćući često nije vidio ništa ispred sebe. Zbpg svog položaja koji se nalazio na čelu iznad dva oka zapinjao je za granje.
Njegov vlasnik je zbog njega patio. Svi su imali po dva oka, a on tri. Nije znao šta da radi sa njim. Nije mu bilo ni od kakve koristi. Naprotiv bio je prozvan čudovištem. Nije bilo načina da ispravi svoju muku.
Kao dijete majka bi mu stavljala kapu na glavu da sakrije njegov nedostatak. Međutim to ne potraja dugo. Zaboravi se dječak te zanesen u igri skinu kapu i predstavi svoje Treće Oko koje je nekako čudno žmirkalo kad ugleda dnevnu svjetlost. Oko njega se sjatiše sva ostala djeca pa ga počeše nazivati svakojakim imenima.
 
„Čudovište, čudovište.“- bolno je odzvanjalo.
 
Nisu birali predmete kojima su se bacali na njega. Nije pomagalo zapomaganje. Presuda je pala.
 
„Ubijmo Treće Oko. Kome treba Treće Oko. Treće Oko mora nestati. „- otimao se godinama, stalno bježeći i u strahu od reakcije.
 
Konačno je bio visoko kotiran, ali to mu nije donijelo sreću. Treće Oko. Nimalo sretno na pobjedničkom postolju stalno je trpilo uvredljive zvižduke, ponižavanja. Progon. Stalno izbjegavanje koje je tražilo lutanje svijetom i potragu za mjestom gdje će Treće Oko biti neophodno, ali takvo mjesto nije bilo postojalo. Uvriježeno mišljenje unaprijed je bila i optužba i presuda, a kad stvari pođu tim tokom život postaje nesnošljiv.
Treće Oko dade se u razmišljanje da okonča život. Polako se opraštalo s mišlju da potraži mjesto na svijetu gdje će mu konačno biti bolje. Zadnja Rupa na Svirali, Trinaesto Prase, Lanjski Snijeg, a sad i Treće Oko. Pitao se gdje je tu kraj. Kome uopšte treba.
 
„Bajke nisu za svakoga. Za neke je možda bolje da nikad nisu ni ispričane.“- gotovo pomireno prihvati bolno saznanje uvjeren da čini ispravnu stvar.
 
Ugodan glas ga trgnu. Čuo je glasno pjevanje koje je dopiralo sa livade pored potoka. Treće Oko produži da vidi o čemu se radi. Na livadi ugleda jednog mladog čovjeka kako znojan kosi mladu travu i snažno pjeva. Posmatrao ga je neko vrijeme. Gledao je kako radi i slušao kako pjeva. Zažmuri i pomisli.
 
„To je život. Vidi ga samo kako pjeva.“
 
Neko vrijeme je još slušao njegov melodični glas. Odluči da mu priđe i sa njim razgovara.
 
„Zdravo. Ja sam Treće Oko, gledam i slušam te već neko vrijeme. Ko si ti?“
„Zdravo Treće Oko, ja sam Bolje Prvi u Selu.“
„Kako živiš?“-nastavi sa pitanjima.
„Odlično. Istina da mnogo radim i živim ali bolje prvi u selu nego zadnji u gradu?“
 
Pomalo već nepovjerljiv prema pobjedničkom postolju i svime onim što ono nosi zabrinuto upita.
 
„Jesi li ti sasvim siguran da je Bolje Prvi u Selu  od Nego Zadnji u Gradu.“
„Naravno da je bolje. Ko je tijelu bliži od potkošulje? Prvi.“- reče joj Bolje Prvi u Selu.
„Ali selo je selo. I Bolje Prvi u Selu, prati i iščekuje Nego Zadnjeg iz Grada, sluša otvorenih usta novosti iz grada, pamti i još dugo prepričava dogodovštine Nego Zadnjeg iz Grada. Neko Zadnji iz Grada uvijek može da se vrati i ponovo prihvati da bude Bolje Prvi na Selu, dok Bolje Prvi na Selu teško može da prihvati ulogu Nego Zadnjeg u Gradu. Može da bira.“- nije se dalo Treće Oko.
„Ali Nego Zadnji iz Grada priča tuđe živote. Živi tuđe snove i živote, svoje je odavno ostavio i ne sanja ih više. Zato se iznova i iznova vraća i kao bolesnik nakon infuzije ponovo odlazi u sav taj košmar. Kao ronilac koji se vrati na površinu da udahne vazduha i još jednom pokuša da dublje i duže zaroni. Neminovno je da ponovo izroni. Umorniji, a rijeka odnosi vrijeme kojeg on uzima na dah.“- reče Bolje Prvi na Selu.
„Neka. Idem ja dalje. Mene prosječnost ne zanima.“- zaključi Treće Oko.
„Kako ti kažeš? Ako želiš budi Nego Zadnji u Gradu.“- odgovori mu Bolje Prvi u Selu.
 
Treće Oko prihvati da bude Nego Zadnji u Gradu. Umiješa se u gomilu. Stade u red za kiflu i jogurt. Parizer je rijetko gostovao na njegovom meniju. Konačno je mogao da se umiješa u gomilu koja se tiskala u prenatrpanom prevozu. Buka motora nadjačavala je njegov stomak.
Jednom mjesečno je smogao mogućnosti da izađe. A tad bi mu muzika svirala na uho.
 
„Selo moje ljepše od Pariza,....“
 
Poseban štimung stigao bi u pozne sate. Poletjela bi čaša o pod, a ruke u vis. Zadnja Rupa na Svirali davala je poseban ton. Nego Zadnji u Gradu je došao na svoje. Umio je da prepozna onaj ton koji mnogi ne cijene. Zadnja Rupa na Svirali je konačno postala neko. Nego Zadnji u Gradu.

Neke bajke imaju svoj kraj kakav zaslužuju.
 
 
Pozdravlja Vas mandrak72, tonski neprosvijetljena individua i dividenda kakve ovdje ne rastu.

Neki će reći da ovo nije moglo da se dogodi, drugi će reći da se to upravo dogodilo nekome, a niko neće priznati da je i sam bio akter ovog ili sličnog događaja. Da li je i takav slučaj sa D.K. koji mi je ovo ispričao ne znam, ali svakako je stvar koju treba razmotriti.

Milan DŽ.(36), bio je više nego zadovoljan. U njegovom džepu toga dana žuljala ga je metalna novčanica od 5.00 konvertiblnih maraka. Ni malo ni mnogo. Šta pametno učiniti s njom bilo je toga momenta možda najveće pitanje na svijetu za njega. Sva ostala mogla su biti samo periferna i nimalo vrijedna razmišljanja.
Bio je svjetan da to nije suma s kojom može da se nešto obrne i da se ona oplodi, tako da ta ideja nije jednostavno mogla da zaživi u njegovom džepu inače nepolodnom tlu za bilo kakvo oplođenje kapitala.
Kladionica nije bila na njegovoj strani već mjesecima iako se njegova priča da je u plusu odavno nalazila na klimavim nogama. Tombola, hm. O njoj nije imao stav. Čuo je za neke dobitke na „vrućoj“, ali metalna novčanica u njegovom džepu dodatno se pregrijala od stalnog stiska vrelog dlana i prstiju koje su milovale njegove glatke rubove.

Njegov najveći neprijatelj stomak od koga nije bilo uzmaka javio se za riječ.

„Hrana.“
„Svratiću u mesnicu. Kupiću pola kilograma faširanog mesa. Dva ručka za mene i moju dragu. Biće jako sretna.“- zadovoljno usmjeri i ubrza korak prema mesnici.

U džepu je stiskao novčanicu. Na momente se činilo da nije dobro da je drži u desnom džepu. Mogao bi uz put sresti nekog poznanika, ispružiti ruku za pozdrav i pri tom nesmotreno izgubiti novčanicu. Stoga ju je premjesto u drugi džep u kojem su se nalazile papirne maramice. Pomisli kako ni to ne bi bilo dobro rješenje. Može nesmotreno da izvuče maramice iz džepa da obriše nos koji mu je curio od blage prehlade i opet izgubi novčanicu. Potom je prebaci u zadnji džep, a kako je i tamo postojala mogućnost da izgubi novčanicu, premjesti je u sledeći i tako još nekoliko puta tražeći joj najbolje i najsigurnije mjesto.
U tom momentu već je stigao do mesnice. Ispred njega se nalazilo par kupaca koji su strpljivo čekali svoj red. Stao je i sam na kraj kolone. Par trenutaka kasnije iza njega je bilo još par kupaca.
Zadovoljno se smješako. Čekao je svoj red. Još jednom zavuče ruku u džep da opipa kovanicu koja ga je dovela u mesnicu. Nije je bilo.
Pomaknuo se za jedno mjesto. Gledao je buckastog mesara koji nije skidao osmijeh sa lica dok je usluživao goste.
Ispred njega su se nalazila još dva kupca. Blaga panika ga nagna da ponovo zavuče ruku u džep gdje je trebala da bude kovanica. Opet je nije bilo. Krenuo je redom da istražuje džepove. Nije bilo rezultata.

„Smiri se. Nije ti sad potrebna panika. Ponovo kreni redom od najsigurnijeg mjesta.“- kovao je plan.

Pomjerio se za još jedno mjesto. Panika ga je drmala punom parom. Novčanici nigdje nije bilo ni traga. Pokušavao je sakriti nervozu koja je rasla sa svakom sekundom. Munjevito je premotavao film i moguće scenarije gdje se novac mogao zagubiti. Njegove misli bile su blokirane. Novca nije bilo.

Gledao je netremice u debelog mesara koji je usluživao mušteriju ispred njega. Odjednom mu se učini da se iza njegovog osmijeha krije neviđeni bijes. Obuze ga panični strah da će sav svoj nakupljeni bijes iskaliti baš na njemu. Bijesan što te večeri neći moći i njegov novac po završetku radnog vremena zajedno sa ostalim odnijeti kući gjde ga čekaju njegova debela žena i još deblja djeca i pred njih zadovoljno baciti na stol zarađeni novac.
Vrijeme je nemilice teklo. Baš kao na pokretnoj traci.

„Ako bi se sad okrenuo i pošao prema vratima siguran sam da bi debeli mesar bacio kakvu sataru ili drugo hladno oružje za njim koje bi se zabilo pored njegove glave u štok od vrata.,.. ako,...“- hiljadu scenarija u kojem nije dobro prošao bilo je pregledano, ali nijedan nije mogao da ga smiri.
„Štaaaa, nemaš novca, a ovdje si mi se došao oblizivati kao kakav seoski mačor. Maršššš napoljeeee.“- već je odzvanjalo u njegovoj glavi.

„Izvolite?“- veliki osmijeh debelog mesara bio je sve samo ne dobronamjeran.

Milan se zbunio. Zapleo se jezik pa ko zalijepljen za nepce samo je mumlao.

„Molim?“- pomalo nervozno ponovi mesar pitanje, a sa njegovog lica nestade osmijeh.

Milan osjeti kako se iza njegovih leđa pojača nervoza u redu koji je čekao svoje usluženje. Gomila gladnih zakrvavljenih pogleda sjekla ga je na režnjeve. Režanj po režanj, kao krmenadlu.
Isped njega debeli mesar sa velikim nožem, a iza gladna gomila nikako nije mogla biti dobra kombinacija pa čak ni u kladionicama sa boljim koeficijentima.

U tom momentu na zidu spazi veli natpis.

„Svježe meso.“

Nije ni čuo mesara koji je gubio strpljenje. Novčanice nije bilo. Spasonosna ideja mu pade na um.

„Imate li možda bajato meso?“- posebno podignuvši glas na „bajato“.
„Nemam sad, ali dođite za pola sata.“- odgovori mesar nervozno pogledajući na red iza njegovih leđa.
„Hvala, navratiću kasnije.“- Milan izađe iz reda i napusti mesnicu.

Teret poput najvećeg planinskog lanca kao da skliznu sa njegovih pleća. Hladan vazduh ga dodatno razbudi, a njegovim tijelom kao da iznova prostruji krv.
Milan zakopča jaknu do grla i uvuče vrat pod kragnu. Duboko zavuče ruke u džepove i pruži korak. Hladna kovanica pod njegovim prstima zaigra kao čigra. Milan se nasmija i podiže pogled. Elektronski pokazivač temperature pokazivao je prvi minus ove jeseni, iznenađujuće za 31.oktobar. Svjetski dan štednje.


Pozdravlja Vas mandrak72, svjetski raspoložen čovjek rođen baš na ovaj dan, svjetski dan štednje.

Posmatrao sam Jašara ispod oka. Sjedio je preko puta mene. Zeko je bio sav presretan. Susret s Jašarom najavljivao je preko pola godine. Još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Samo se premetao u stolici, vrtio čašu u ruci i očima treptao kao kakva mlada pred nepoznatim proscima.
U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.

„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.

Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.
Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.
Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.
Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.

„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.

Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.
Riješih da se umiješam.

„O čemu je riječ?“
„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.
„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.
„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“
„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“
„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“
„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.

To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.

„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“

Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.

„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.
„Koji ste vas dvojica naivci.“
„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.

Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.

„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav  univerzalni čep.
„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine,  a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“
„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.
„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.
„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.
„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.

U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.

„Šta?“- ponovo zapitah.
„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.

Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.

„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.
„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.
„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.
„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.

Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.

„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.

Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.

Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.

„Začepi.“



Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.

Teško da bi iko u planinskom selu u Bosni razumio razloge zbog kojih se Boško toga jutra sa samo jednim koferom u ruci zaputio u neizvjesnost sa samo jednim ciljem . Da ispuni jedan davni san koji ga je godinama držao budnim, ne dozvoljavajući mu da zaspi. Godinama se borio sa nečim što nikako nije mogao da objasni.

„Ideš?“- upitala ga je majka suznih očiju koja je godinama gledala njegovu borbu.
„Da.“- kratko je rekao, spustio kofer i snažno je zagrlio.

Nije ga ništa više pitala. Znala je ono što niko drugi nije. Upravo zbog toga je i završila u ovom malom planinskom selu.

„Zbogom.“- rekao je podižući kofer ne mogavši sakriti onaj bljesak u očima na granici tuge i radosti. Kada se miješa oštar planinski vazduh sa otvorenih vrata i toplota od stare peći bubnjare koja je širila prijatni miris sagorale breze.

Boško je sanjao malo ribarsko selo, izvučene bijele čamce na obali i stalnu borbu ribara sa vjetrom i pučinom uz glasne krike galebova dok se otimaju o odbačenu hranu sa brodica. Sanjao je isti san godinama. Na momente bi mu se činilo da od krika galebova razaznaje riječi. Gotovo neljudske i nestvarne.

„Požuri Boško, požuri.“- odzvanjalo je u njegovim snovima nakon kojih bi se budio obliven znojem u groznici koja je tresla njegovo mlado tijelo.

Nakon toga sve bi se opet ponavljalo. Stoga je odlučio da potraži selo iz svojih snova i sazna zašto uvijek čuje iste riječi i glasove.
Godinama je obilazio sva primorska mjesta, ribarska sela i uvale tražeći svoje selo iz snova. Osluškivao do duboko u noć. Potpunoma je izgubio san, ali ništa od svega nije davalo nagovještaj da je stigao na pravo mjesto.

„Moram dalje.“- bio je odlučan.

Boravio je u mnogim selima, bivao manje ili više prihvaćen u njima, ali nije dobio jasnu potvrdu da je na pravom mjestu. Stoga je prihvatio ponudu jednog kapetana da mu se pridruži na brodu koji je trebao da isplovi sa zalaskom sunca.

„Zašto ne sačekamo zoru?“ – upitao je kapetana.
„Lakše se podnosi noć na moru kad izgubiš san.“ – odgovori kapetan.

Tako je u početku nekako i bilo. Pristajali su u mnogim lukama, manje ili više zadržavajući se u njima. Tek da se izvrši istovar ili pretovar robe. Uzmu neophodne namirnice i otisnu u nova mora. Nekoliko puta je ponovo zaspao. Iznenadio se koliko je san bio okrepljujući.

„Spavao si?“- upita ga kapetan.
„Da. Već sam zaboravio šta je san.“
„Jesi li nešto sanjao?“
„Ne. Da li je to dobar znak?“
„Ne znam, ali svakako je neki znak.“- kapetan slegnu ramenima i zagleda se pučinu pred njima.

Toga dana kao da se gomila poznatih zvukova vratila u njegovo okruženje. Bio je svjetan vjetra i njegove pjesme po pustoj palubi. Krici galebova koji su uzalud oblijetali brod u potrazi za hranom bili su molećivi i gotovo plačljivi.
Tek u sumrak kako je jenjavao dan Boško je osjetio umor koji ga je tjerao da propusti večeru i vrlo rano ode u postelju. Ponovo je očekivao da zaspe. Čekao je san.
Opet je sanjao selo. Prepuno ribarskih brodica, razastrtih mreža. Čopore djece koji su se nadvikivali sa kricima prijetećih galebova velikih poput najvećih ćurana.

„Požuri Boško. Požuriiiii.“- stapalo se sa kricima galebova i galamom musave dječice.

Probudio se. Bio je mokar kao čep. Pogledao je na sat. Bilo je prošlo tek pola sata od momenta kako je otišao u postelju. Tijelo mu je drhtalo. Ne od straha, već od ponovnog uzbuđenja. Bio je na pravom putu. Bilo je vrijeme da dalje nastavi sam.

Jedva je dočekao jutro da kapetanu kaže kako im se putevi ubrzo razilaze. Kapetan je imao razumijevanja za njegove riječi.

„Ipak je to bio znak.“- kapetan se nasmiješi te ga ponudi duvanom iako to nikada nije prije učinio.
„Ne hvala. Ne pušim.“
„Uzmi, nek ti se nađe. Može da posluži kao paravan dok vodiš razgovore sa sobom. Ponekad ključ za nedoumice, ponekad poziv na razgovor.“

Boško uze vrećicu duvana, zahvali se kapetanu i pođe u spavaonicu da uzme svoje stvari. Još istog dana iskrcao se na malu ribarsku kočaricu koju su sreli uz put. Nije razumio jezik vlasnika kočarice, kao ni dvojicu mornara koja su mu pomagala. Samo su se smiješili i stalno koristili priliku da pokažu kao snijeg bijele zube koji su se isticali na crvenoj preplanuloj koži. Nije bilo druge nego da im se pridruži i svojim skromnim ribarskim znanjem pomogne ukoliko je uopšte i bilo riječi o pomoći. Svi su se smijali njegovim nespretnim pokušajima. Smijao se i on.
Tek ranom zorom pristali su u malo selo. Nekoliko slabašnih svjetala škiljilo je poput nepovjerljiva i sumnjičava starca dok zavija duvan i ispod oka posmatra neznanca. Potpunoma je razumio zašto je to tako. Bio je stranac u malom ribarskom selu. Drugačije boje kože i jezika kojim niko nije govorio u selu.

Na sebi je osjećao mnoštvo pogleda. Dok su istovarali ulov već se bilo uvelike razdanilo. Selo je bilo malo. Desetak skromnih kućeraka i isto toliko, ako ne i malo više brodica koje su se ljuljuškale na talasima kao staklo providnog mora. Bijele plaže bile su ispresijecanje velikim ribarskim mrežama.
Nepunih sat vremena kasnije nalazio se maloj kućici bijelih zidova i niskog stropa. Samo se smješio i potvrdno klimao glavom na svaku izgovorenu riječ. Na ležaju pored stola ispod pokrivača su virila dva para blistavih očiju. Čim bi ih pogledao prostorijom bi odzvanjao nezaustavljivi dječiji smijeh. Povremeno ih je pogledavao dok je halaplljivo jeo zalogaje vješto spremljene i ukusne ribe.
Nakon jela sa ribarom koji ga je doveo na doručak sjeo je na mali trijem. Sjetio se duvana koji mu je kapetan dao. Ponudio ga je ribaru. On ga je odmah primio i vještim prstima smotao cigaretu.
Gledajući ga kako vješto to radi rukama mu pokaza da i njemu smota jednu cigaretu duvana. I začudo ribar ga je odmah shvatio te i njemu smota jednu cigaretu.

Nakon što ribar zapali cigaretu učini to isto i Bošku. Oštar uksus dima pržio mu je nepca. Snažno se zakašlja te mu cigareta ispade na zemlju. Blago se zacrvenio dok se ribar glasno smijao.

„Boško. Boško se zovem.“- udarao se po prsima kažiprstom pokazujući na sebe.
„Bosko, Bosko.“- ponavljao je ribar.
„Da, da. Boško, Boško.“- smijao se i sam.

Onda Boško prstom pokaza ka njemu.

„Tvoje ime. Ime. Kako se zoveš? Ja sam Boško.“- ponovo je pokazivao na sebe
„Bruno. Bruno.“- oponašao je Boška ribar.
„Ja Boško, ti Bruno.“-prstom je pikkazivao na sebe, pa onda na njega te su se dugo smijali.

Ostatak dana proveo je u „razgovorima“ sa mještanima koji su bili ljubazni, zagledali se u njega kao da je svjetsko čudo. Donosili raznorazne sitnice koje su mu poklanjali. Do kraja dana upoznao je sve stanovnike malog ribarskog naselja. Kao roj pčela za njim su stalno zujala dječica koji bi ga dotaknuli i onda se od njega brzo udaljavali pri tom se smijući. Prihvatio je njihovu igru i kao tobože jurio za njima.
U sam sumrak Bruno ga povede sa sobom. Pokaza mu mjesto za spavanje, ljubazno se nasmiješi i izađe.
Dok je ležao na uskom i ne baš udobnom ležaju pred očima su mu igrale slike prethodnog dana. Prijatan umor brzo mu je donio smirujući san.
Osjetio je lagano drmusanje ramena. Sunce je bilo već dobro odskočilo kad je s mukom otvarao oči. Bio je to Bruno. Rukom mu je pokazao da pođe sa njim.

Nije se mnogo bunio te se odmah spremi i pođe za njim. Nakon nekoliko minuta napustili su ribarsko selo i pred njima se ukazala šuma i uski šumski put. Nije bilo tragova vozila u selu. Nakon nekih tridesetak minuta stali su pored izvora. Bruno se osvježio popivši nekoliko gutljaja. Boško učini isto. Nakon toga sjede na travu pored njega. Nije vidio smisao ovog puta i znatiželjno je gledao u Bruna.
Nakon kratkog odmora nastavili su putem dublje u šumu. Nakon dobra dva sata pred njima se ukazala mala šumska koliba. Nije odisala luksuzom, ali je bilo jasno da igra važnu ulogu mještanima ribarskog sela. Najuočljivija je bila nervoza na Brunovom licu kako je ugledao malu kolibu. Gotovo pobožno je ponavljao neke nerazumljive riječi. Gledao je pred sebe.
Nije dizao pogled dok se približavao. Kad se na vratima pojavio starac prijatnog izgleda i vanjštine obučen u tradicionalnu nošnju pozdravi pridošlice.
Boško je čas gledao u Bruna, čas u neznanca. Nije razumijevao njihov razgovor koji je bio mješavina španjolskog  i portugalskog jezika.

Starac zatim pogleda na Boška. Obrati mu se na jasnom engleskom jeziku, te ga malo zbuni. Boško nije najbolje govorio engleski jezik, ali je uspijevao da razumije suštinu.

„Šta te dovodi nama?“- upta ga starac.
„San.“- odgovori.
„Daj mi svoje ruke.“- zatraži.

Boško ispruži ruke. Starac ih primi u svoje dlanove koji su bili bijeli i mekani poput najnježnijeg papira. Brzo ih ispusti, gotovo sablasnuto.

„Ti moraš odmah da platiš.“- zatim je Brunu na njihovom jeziku uzbuđeno ponavljao nepoznate riječi.

Boško je zbunjeno gledao u njihovu gestikulaciju. Nije ništa razumio, ali je jasno vidio uzbuđenost u njihovom razgovoru.
Potom mu se starac ponovo obrati.

„Moraš platiti gotovinom. Odmah.“

Toliko je razumio ali nije znao šta da plati, koliko. Pogledom je tražio Bruna koji je jasno vidio njegovu zbunjenost. Bruno se prenu, priđe mu i pokaza na džep sa duvankesom. Boško izvadi duvan te ga pruži prema stracu koji ispruži ruku, uze duvana koliko je potrebno za cigaretu i vrati mu duvankesu.
Bruno mu  dade znak da pođe sa njim.

„Sutra, sutra.“- ponavljao je starac za njima.

Vraćali su se prema selu. Bruno nije bio raspoložen. Nije se smješkao. Bio je ozbiljan. Stigli su na ručak koji je prošao u mučnoj atmosferi. Nakon ručka pozvao je Bruna da mu pokuša objasniti situaciju sa starcom.
Bruno kao da je razumio njegove dileme i nedoumicu. Uze ga za ruku i povede ga u sobu gdje je noć prije prepavao. Podigao je posteljinu ležaja na kome je proveo noć.
Boško se užasnuo. Bio je to mrtvački sanduk. Gotovo da se srušio od nimalo prijatnog saznanja. Blijedo je gledao čas u sanduk, čas u Bruna.
Bruno ga izvede napolje na bijeli pijesak te mu grančicom poče crtati na njemu. Počeo je od slike malog djeteta, njegov rast i razvoj, sve do prvog isplovljavanja na more kao ribar. U tom momentu nacrta mu starca i dlan. Nakon toga rukama pokaza kako treba da se plati stracu za riječi koje im uputi. Pokazao je kako je moguće starcu da se plati u nekoliko puta, vrijeme i dužina trajanja otplate nije bilo bitno. Nakon toga mještani u toku noći moraju da mu spreme mrtvački sanduk.
U tom momentu u njemu odjeknuše riječi strca „da plati odmah, gotovinom“. Osjećao se kao proboden nožem. Iznenađen. Nije mu bilo jasno mnogo toga. Zašto?

Vidjevši njegov strah Bruno ga povede u još par kuća i pokaza na mrtvačke sanduke, koji su našli različitu primjenu, ali u svakom je moralo stajati nešto lično od samog ribara.

U sumrak je opet bio u sobi. Nije mu se lijegalo na mrtvački sanduk koji je služio noć prije kao ležaj. Oklijevao je i da ga pogleda. Noć je proveo pored prozora. Bez sna. Posmatrao je more koje se prijeteći crnilo, a talasi opasno pjenušali dok su kotrljali pijesak po plaži. Učini mu se i da je sam zrno pijeska kojeg život neumitno kotrlja i troši, iznova ga bacajući na nova mjesta i i među neke nove ljude.

„Da li je to moja sudbina da stalno lutam? Da stalno izmičem i bježim?“- pitanje za pitanjem nametalo se svakog trena.

Primjetio je slabašnu svjetlost u jednoj od ribarskih kuća. Bio je siguran da su to ribari koji su se dali na posao da mu naprave mrtvački sanduk.

„Zašto mi uopšte treba mrtvački sanduk? Šta uopšte ovdje tražim?“- pitao se i dalje.

Čim je svanulo, spakovao je svoje stvari. Pred vratima je zatekao sanduk te se gotovo sapleo o njega. Nije uopšte čuo kad su ga donijeli.

„Čemu tolika tajnost?“

Sjeti se kako je vidio da svi ribari u sanduk ostavljaju neke svoje lične stvari odluči da i on učini isto. Zašto? Nije znao. Ostavio je džemper boje plavog neba koji je isplela njegova majka. Nekako je najviše osjećao njega kao samog sebe i neku posebnu vezanost majke sa svim ovim što mu se dešava.

Još istog dana isplovio je nekom ribaricom iz susjednog sela. Od tada promijenio je mnogo brodova, mora i mornara. Noći bez sna pratile su ga kao vjerno pseto. Gotovo nijemo i odano do kosti. Mijenjao je sve. Postelje i sutone, svitanja i horizonte.

Jednoga dana sa pramca broda kojim je uplovljavao u malu i ne mnogo posjećenu luku iznad čijeg se doka rasprostirala staza za šetanje sa ostatcima nekadašnje utvrde. Na obali je primjetio jednu damu sa velikim šeširom koji joj je dobrim dijelom zaklanjao lice. Na njoj je bila haljina. Činilo se starinska, no sa sigurnošću nije mogao to isto i potvrditi zbog udaljenosti.
Zašto je toga dana sišao i čvrsto odlučio da ostane na ostrvu nije mogao da da odgovor. Svakodnevno je šetao pored obale, nepoznate dame koja ga nije ni opažala. Lagano, gotovo na prstima prolazio bi pored nje. Za trenutak bi zastao u nedoumici da bilo šta kaže, samo bi skinuo šešir kao pozdrav i nastavio dalje.

Život u maloj luci, mirnoj poput njegova udaljena sela mirno je tekao. Nije bilo više snova koji su ga tjerali naprijed. Zaposlio se prvo kao baštovan. Nakon što je naučio jezik dobio je službu u pošti. Kao poštar. Nije imao mnogo posla.

Ubrzo na njegovu adresu stiglo je pismo.

„Boško. Majka uvijek zna. Osjeća. Kad pročitaš ove redove znaću da si dobro. I to mi je dovoljno. Od tebe očekujem samo jedno. Jedno pismo. Sve ostalo bilo bi suvišno, baš kao slamni šešir na snažnom vjetru.
U čekanju i nadi.
Tvoja majka“

Riječi malo. Smisla mnogo i nimalo.
Nije sjeo odmah da napiše odgovor. Izašao je da prošeta duboko pod dojmom pisma koje je eto stiglo ovdje na kraj svijeta do njega. Mnoštvo pitanja navirala su iza svake misli. Pogleda. Jesen je uveliko osvajala luku. Spuštala se prema rijetkim brodovima i brodicama koje su ko zna kojim razlogom svraćali i kao nemirna i razigrana djeca poigravala se sa njihovim jedrima stvarajući različite oblike. Čas kao ogroman i tvrd trbih, zaim ko ispijena mješina vina, stalno i iznova stvarajući nove i nove figure koje bi eto samo rijetki umijeli da vide i prepoznaju.

„Šta da joj napišem.“- pitao se.

Osjećao je da bi bilo besmisleno opisivati sav put, jer zbog toga nije ni krenuo iz malog planinskog sela u neizvjesnost. Možda san, pitao se. Sve to nije imalo smisla za jedno pismo koje se očekuje i kojemu se nada. Izdalo bi sva očekivanja.

„Da li sam izdao Bruna? Da li sam se uplašio smrti, pa sam krenuo u bjesomučan bijeg ni sam ne znajući ni razlog ni cilj?

Pomisli na mrtvački sanduk koji je ostao u selu i koji se zakopava sa njegovim ličnim stvarima ukoliko ribar nestane. Šta biva sa njegovom dušom kad ga morske dubine progutaju, zapita se.
Pred sobom ponovo ugleda nepoznatu damu, koju je čini se jako dobro poznavao mada nikada nisu ni riječ prozborili, niti joj je ime na znao niti o njoj raspitivao. Ostavio je to pitanje na strani zbog mističnosti. Stajala je na istom mjestu i gledala u pučinu. Zastao je i gledao kako se vjetar poigrava sa pramenovima njene kose koji su nemirni lepršali oko njenog lica. Starinska haljina  pod uticajem vjetra pripijala se uz njeno tijelo.

U jednom trenutku vjetar podiže šešir sa njene glave i snažno ga ponese prema obali i moru. Gotovo nestvarno je djelovala njegova putanja. Boško pohrli da ga stigne i uhvati.

„Nije potrebno. Neke stvari jednostavno dođu na svoje mjesto ili pođu svojim putem.“- po prvi put začuo je njen glas. Bio je neobično melodičan i topal.
„A ti? Šta je sa tobom?“- upita je nakon kraće pauze.
„Neke stvari treba sačekati jer drugačije i neće doći.“- odgovori mu i po prvi se put okrenu prema njemu. Imala je lijepe crte lica i oči boje plavog neba, baš kao i džemper koji je ostavio u mrtvačkom sanduku u ribarskom selu.

Boško je stajao bez riječi.

„Ja sam se rodila baš na isti dan kad i ti. Nije važno kako ali eto znam. Još kao malu majka me je slala da čekam brodove i poštu, a kao što vidiš ovo i nije baš prometna luka, ali vremenom sam počela uživati ovdje na vjetru. Bila je najbolja drugarica tvoje majke, koja joj je obećala da će joj se javiti.“
„I nije?“-upita je Boško.
„Jeste, samo nisam bila sigurna kao sad.“

Nakon toga se nasmija i produži šetnju niz stazu. Boško pođe za njom. Nisu prozborili ni riječi. Samo im je vjetar milovao lice i prve kišne kapi.

„Draga Majko!
Bila si u pravu. Najtoplija je boja plavog neba koja svakog negdje čeka.
Zauvjek tvoj Boško“


Pozdravlja Vas mandrak72, ludi šeširdžija i kiridžija bez katanca i ključa za konzervu ribe na brodu.