Neugledna udžerica umnogome je odudarala od objekta koji se presijavao na proljetnom suncu. Obilje mesinga, aluminijuma i stakla samo je potvrđivalo ono što je velikim slovima pisalo na pročelju objekta.
„Narodna banka“
Mnoštvo zaposlena svijeta ulazilo je u mravinjak. Zaposleni, besposleni i oni drugi zabavljeni svojim potrebama i mukom. Pred sobom su imali jasnu sliku banke i mjesta gdje treba da idu, ostalo nisu ni primjećivali.
„Nek, neka, samo vi `ajte. Odraće vam kožu.“- mrmljao je starac iz udžerice nešto radeći u malom vrtu.
Pogrbljeni starac malo malo bi se saginjao, a onda nešto motikom nešto kopao i zagrtao.
„Proljeće je. Baštenski radovi.“- prostruja mi kroz glavu.
Pomislih, kakva vajda od svega toga. Odavno sve računice idu u prilog tome da je jeftinije kupiti, ovako sve košta, mada niko leđa ne računa. Ona pogrbljena još manje. Sve to još poveća nesklad sa onim što vidjeh i zamislih. Produžih još par koraka do žive ograde iza koje je radio starčić.
„Pomoz` Bog starino.“
„Daće Bog, samo da godina ne izda.“
Nekoliko trenutaka gledao sam ga šta radi. Motikom bi napravio rupu u zemlji, sagnuo se i iz dlana ispuštao neku sjemenku i zatim se ponovo ispravljao. Nisam mogao da ocijenim o kojoj kulturi je riječ.
„Šta siješ?“
„Uvijek isto.“- sleže ramenima.
„I?“- zainteresovah se dalje.
„Ne bi` ja više, al se uznedalo. Godinama sijem i ništa.“ – malo me zbuni njegov odgovor.
„Zašto?“
„Evo zašto?“- pogledom pokaza na banku.
Nisam razumio šta je želio da kaže.
„Dobra je to zemlja, svaka stopa dukata valja, al eto došlo vrijeme kažu podaj narodu. Nisam ni trepn`o, došli, ogradili i doveli čuvare. Uzeše zemlju. Da nisu, ja viš` nikad motikom ne bi mor`o bus zemlje prevrnuti.“
Ne rekoh mu ništa. Odlučih da mu pustim da sam kaže ono što misli da treba. Sačekah par trenutaka dok iznova ne spusti još par sjemenki koje su se čudno presijavale.
„Kako onda tako i sada. Nikla zgrada. Bilo prvo Socijalno. Vazda gužve bilo. Poslije dođoše neki majstori, nakinđuriše zgradu, nataknuše natpis, a ono još više naroda. Kad ima i pretiče. Svi samo vuku. Vuku li vuku. A ti beno kopaj.“- olakša dušu starac.
„Šta ja više znam. Ono što sam znao, ja stek`o i zakop`o. Ono rodilo, nikla banka. Svi samo vuku, a ja i dalje sijem. Sijem svoju bijedu, al ne ide. Penzija mala. Ono malo što prišparam preko godine, a ja s proljeća pa u zemlju. I opet iznova. Nema sjetve od slabe valute. Jok. Da mi je samo onaj jedan dukat s hrpe koji zakopah, posijah baš tu gdje banka niče, ne bi ja viš` nikad motikom man`o. Ovako još se uzdam, dobra je to zemlja. Rodiće jednom.“- sagnu se simpatična starina i u rupu položi dinar.
„Samo da vrijeme posluži ove godine.“
Pozdravih ga. Pred kancelarijom za prijeme stranaka već je bilo nekoliko klijenata. Prije negoli započeh sa popunjavanjem formulara za kreditiranje pogledom na monitoru potražih vremensku prognozu. Dugoročnu.
„Suša“- ponovih.
Pozdravlja Vas mandrak72, s druge strane pulta gdje suša ne čini ništa više ni manje od obične kiše
[ Priče iz Desetog sela
]
11 Decembar, 2012 20:01
[ Priče iz Desetog sela
]
10 Decembar, 2012 15:29
Poželih da vam ispričam jednu priču. To neće biti priča sa velikim porukama. To je priča o pojedincima koje i danas sigurno možete prepoznati u svojem okruženju, sa sličnim ponašanjima, nastojanjima. Jedina razlika među njima možda su godine, imena i lokacije. Sve ostalo se može prepisati. Evo kako je to bilo.
Kao što možda negdje već napomenuh neimaština je neželjen poznanik, komšija, prijatelj. To je nimalo poželjna destinacija, robna marka, stanje duha. To je jedina boljka koja se ne može liječiti mirovanjem, fleka koja se ne može mirišljavim sapunom oprati. Prihvatiti takvo stanje stvari je pogubno, a još gore od toga ne vidjeti ga i od njega okretati glavu. Svaki pokušaj prevazilaženja takvog stanja, pa ma kako ono imalo svoje pomake svrstao bih negdje u sredinu, baš tamo gdje je ono budilo nadu i milimetarskim pomacima popravljalo stanje duha.
Upravo takvi pojedinci koji se nisu plašili iskoraka tih sedamdesetih bili su mi posebno dragi. Kao što je poznato neke državne službe su unoformisali svoje službenike i tako bar na kratko smanjivali taj jaz između siromašnijih i onih na stepeniku više što su putem sindikata ipak iznalazili načina i odlazili povremeno na more i vraćali se sa preplanulom dječicom kojima se gle čuda najčešće ljuštio nos.
Neki su tu uniformu prihvatili samo kao još jednu obavezu, trenutni izlazak iz stanja u kojemu su se nalazili, kratkotrajni izlet. Oni rijetki o kojima vam želim reći nisu mislili tako.
Ali da bi ta uniforma „legla“ potrebno je mnogo toga. Tijelo krivonogog konduktera bilo je posebna priča. Odavno je Husein saznao da se u uniformu ne ulazi tek tako. To je proces kojemu je potrebno vrijeme. Procesija ukratko. Ritual kojim se i duh saživljava sa uniformom. On je taj proces podigao na jedna viši nivo. Čak smo i mi derani dobrim dijelom godine bili svjedoci toj posvećenosti.
Čim bi Husein „pustio“ glas mi smo znali da je ritual počeo i to bi bio znak da se kao kupina zakačimo na ogradu i gledamo njegove pripreme. Iako nas je tobo korio da gledamo svoja posla i dalje smo ostajali načičkani na ogradi.
„Kako Vam volja.“- slegnuo bi ramenima i nastavio sa svojim ritualom.
„U lijepom starom gradu Višegradu,....“- pjevušio je glasno.
I tada bi počeo uvodni dio svečanosti. U crvenim kupaćim gaćicama stajao bi na betoniranom dvorištu i tuširao se hladnom vodom koju je grabio velikim metalnim lončetom iz velike metalne kofe sa crvenim cvjetovima. Podizao bi glas u momentima dodira kože sa hladnom tečnosti. Nakon toga slijedilo bi uzimanje šampona i sapuna. Ponekad je to trajalo i trajalo. Nama se činilo da niko na svijetu pravilnije ne koristi sapun i šampon od Huseina. Mislili smo i sami da tako treba i da naši roditelji griješe dok nas očas posla ubace u kadu, natrljaju i našamponiraju i brzom pokretima speru toplom vodom. Upravo zbog toga krišom smo ulazili u kupatila, tuširali se hladnom vodom i šamponom trljali baš kao i Husein. Nismo se obazirali ni na prehlade, neke stvari nemaju cijene, pogotova ispravna higijena.
Nakon higijene na otvorenom slijedilo bi brijanje. Bogata pjena još je povećavala njegovu ionako poveliku gavu. Malo ogledalo stajalo bi okačeno na šljivu oko kojega bi trajao njegov ples, kao zaljubljena ždrala. Krivio je glavu kako bi iz svih uglova što bolje obavio započeti posao. Nakon toga bi u dlan sasuo podosta „briona“ i glasno ispuštao ono „brrr“ koje ipak ne mogu prenijeti u priču kako bih želio, ali oni koji znaju šta je brijanje shvatiće šta sam želio s tim da kažem.
Krivonogi Husein uspravio bi se i sa srebrnim kapima uhvaćenim u kosu i po maljavim grudima preostalim od tuširanja u uvijek malim papučama napravljenim od pohabane ženske cipele odgegao prema oronuloj kući sa malim prozorima i troje djece iza njih. Iza prozora je čekala i supruga. Visoka i mršava. Sušta suprotnost njegovom snažnom i čvrstom tijelu.
Nakon što bi obukao plave pantalone, odmah bi izašao sa ispeglanom kao nebom plavom košuljom ispred kuće, ispod plavog neba sa mnogo višom tavanicom negoli onom krovom zakrovljenom i siromaštvom okovanom. Istezao bi se dok je navlačio rukave. Uz njega je već bila supruga koja je zakopčavala dugamad svome vitezu kao pred odlučujuću bitku. Kravatu je uvijek sam stavljao. Činilo se da je ona bila ključ za izlazak iz neimaštine, stoga je pažljivo rukovao kao da se plaši da ga ne polomi i zauvjek ostane zabravljen pod niskim stropom siromašne kuće sa dječicom plave kose i plavih očiju i kao trska mršavom ženom.
Kada je napokon plavo odijelo zasijalo punim sjajem na kondukteru Jugoslovenskih željeznica ostao je onaj završni dio. Sjeo bi na stolicu koju bi supruga iznijela ispred kuće, sagnuo se i obuo izglancane i sjajne cipele. Taj završni čin završio bi tako što bi ustao zadovoljno pogledao još jednom niz sebe, podigao glavu, dodirnuo kravatu. Uzeo svoju kapu koju bi poput pilota ratnog vazduhoplovstva držao pod lijevom miškom, a u desnu konduktersku torbu.
Pažljivo biranim koracima izašao bi gotovo na prstima nakremanih i izglancanih cipela iz siromašne prašnjave ulice u neki novi vrli svijet.
I čitavu smjenu trajala bi priča. Bio je jednak sa ostalima, čak i viši zbog svoje važnosti. Imao je tu mogućnost i privilegiju da započne raszgovor sa bilo kome i o bilo čemu. Pričao bi sa poslovnom gospodom što je nosila aktovke i čitala Politiku, smješkao se gospođama sa visoko podinutim punđama u šarenim haljinama, štipkao obraze radoznale dječice koje bi iz hodnika posmatrale predjele što promiču.
Vodio borbu sa svim onima koji su nastojali ojaditi žejeznicu neplaćanjem karte. Bivao čašćen jabukom ili batakom pečenim.
A ujutro opet po starom. Vraćao bi se u svoju ulicu nimalo ne izgubivši od elegencije s kojom smo ga ispratili. Zajedno sa njegovom djecom smo mu trčali u susret.
„Šta ime Huse?“
„Sinoć sam radio u Olimpiku. Putuje narod. Onamo, ovamo. Neki me već prepoznaju, pa sa njima koju prodivanim. Šta ću, takva mi služba.“
Nakon toga Husein bi odlazio na zaslužen odmor. Jugoslovenske željeznice imale su saveznika u nama. Svoju igru bi premjestili na drugi kraj ulice sve dok iznova ne bi začuli Huseina kako pusti glas. Uslijedilo bi novo spremanje. Bilo je vrijeme da Husein posjeti prodavnice i da donese svojoj djeci pune kese. Igračke i marmeladu. Ženi pomadu.
Kad malo bolje razmislim zavidim Americi što ga sada ima. Da je kojim slučajem komšija mi bio Jusain Bolt ova priča bi mnogo kraće trajala. Ovako mogu uvijek da samo oslušnem ovaj video, zažmirim i kao nekad vidim radnika Jugoslovenske željeznice kako pjeva i s ponosom nosi svoj teret i odijelo. Danas su takve stvari rijetkost. Vozovi odavno ne prolaze onim tempom, djecu iz hodnika ne interesuju zagrišta, a Politiku ionako više niko ne čita kad se već sve zna. Šta nama preostaje i ostaje ?
Neimaština i duh. Nije mnogo, al nije ni malo.
Pozdravlja Vas mandrak72, s muzikom koja uz ovakvu priču ide kao luk uz ćevape i paradajz uz paštetu.
p.s. možda da pustite video dok čitate da zajedno učestvujete u Huseinovim pripremama
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
09 Decembar, 2012 10:43
U sumrak mladog gospodina Jablanka Grotnića
Automobil je gutao kilometre puta. Jablanko je sjedio u automobilu. Nije odgovarao na pitanja milicionera koji su se znatiželjno okretali ka njemu.
„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“
Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.
„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“
Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.
Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.
Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.
Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.
Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.
Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.
Pogleda na sat i krenu.
Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.
„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“
Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.
Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.
Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.
„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.
Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.
„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.
Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.
Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.
Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.
Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.
„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.
Za njim se polako uputi i ostala gomila.
Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.
„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“
Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.
„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“
Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.
Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.
Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.
Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.
Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.
Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.
Pogleda na sat i krenu.
Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.
„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“
Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.
Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.
Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.
„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.
Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.
„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.
Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.
Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.
Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.
Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.
„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.
Za njim se polako uputi i ostala gomila.
Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
08 Decembar, 2012 12:46
Ostatak dana bez mladog gospodina Jablanka Grotnića
Nepomičan kao stijena dugo je još stajao u snijegu pogleda zakovanim u daljinu gdje je zadnji put vidio automobili koji je odvezao Jablanka. Zamućena pogleda još uvijek pred sobom vidio iscrtano srce i mali dlan u njemu. Onemoćale i otežale ruke visile su niz tijelo kao strani olovni predmeti.
Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek. Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.
Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim dolaskom trajno pomjerio.
„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.
Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš. Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.
Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.
Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.
Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.
Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata u sebi, žrtve van sebe.
„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.
„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.
Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.
„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“- izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.
Miloš ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.
„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“
Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.
„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.
Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.
Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.
„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“
Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:
„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“
Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:
„Odoh još sutra u varoš.“
Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.
Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.
Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek. Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.
Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim dolaskom trajno pomjerio.
„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.
Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš. Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.
Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.
Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.
Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.
Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata u sebi, žrtve van sebe.
„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.
„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.
Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.
„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“- izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.
Miloš ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.
„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“
Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.
„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.
Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.
Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.
„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“
Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:
„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“
Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:
„Odoh još sutra u varoš.“
Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.
Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.
[ Smijehom protiv uroka
]
07 Decembar, 2012 10:31
07.12.2012. Na vanrednoj sjednici Vlade kasno sinoć donešena je uredba po kojoj se dugo najavljivani smak svijeta 21.12.2012. pomjera za jedan dan. Glavni razlog je kako se navodi da smak svijeta najavljen za 21.12.2012. pada na petak, pa time smatraju da bi bila narušena posvećenost radu, produktivnost što nikako ne bi bilo u skladu sa najavljenim mjerama štednje koju je za narednu godinu najavila Vlada. Stoga subota je daleko prihvatljivija kako za poslodavce tako i za Vladu. Još se dodaje kako će Vlada mnogim prigodnim manifestacijama širom zemlje na taj dan obilježiti najavljeni smak svijeta.
Unija poslodavaca podržava odluku Vlade i smatra da bi bilo čisto rasipništvo priređivati baš na taj dan smak svijeta.
„Pored toliko slava, praznika i neradnih dana u decembru i naročito januaru odluka Vlade je jedino razumna mjera u ovim okolnostima.“- izjavio je predsjednik Unije poslodavaca Dnevnica Srećko.
Savez sindikata oštro se usprotivio pomjeranju dana smaka svijeta sa petka na subotu.
„Smatramo da bi bilo normalno da se taj dan obilježi neradno, po mogućnosti da se izvrši spajanje neradnih dana od 19.12.2012. koji se kod nas obilježava kao najveća krsna slava Sv.Nikola pa do 21.12.2012. Bilo bi veoma nesmotreno i ishitreno pomjerati dan smaka svijeta kako zbog ostalih u regionu, tako i zbog najavljenog i dugoočekivanog smaka svijeta na koji imaju prava i naši radnici, ako već nemaju prava na regres, plaćeni topli obrok i prevoz. Bilo bi to još jedno od neispunjenih obećanja Vlade.“- kaže se u saopštenju iz kabineta predsjednika Saveza sindikata Odojak Stojana.
Pored toga Sindikat traži da se organizuje doček smaka svijeta po trgovima, ugostiteljskim objektima kao i uz bogat televizijski program.
Opozicija je oštro reagovala i stala na stranu radnika, poljoprivrednika i penzionera.
„Tražimo da se smak svijeta obilježi po Julijanskom kalendaru kako i dolikuje našoj tradiciji u krugu porodice u duhu porodične atmosfere. Ujedno to bi ostavilo dovoljno vremena da se završi sa započetim svinjokoljom i da se na miru osvrnemo na dešavanja oko sebe tih dana, da vidimo kako i s kim dalje.“- kaže se u zajedničkom saopštenju Opozicije okupljenoj na platformi „Biće skoro propast svijeta“.
O svemu tome jedino se nisu oglašavali mladi i penzioneri, pa se pretpostavlja kako će i taj dan provesti uz društvene mreže, odnosno u redovima pred apotekom ili javnim kuhinjama, pa se pretpostvalja kako oni vjerovatno ne bi podržali ideju o neradnom danu.
Pozdravlja Vas mandrak72, sve ove godine sa Vama pa i na ovaj dan
p.s. Danas je godišnjica postojanja bloga mandrak72. Punih pet godina postojanja bloga mandrak72 bilo je zadovoljstvo. Nadam se da Vam nisam dosadio, ako nisam daću sve od sebe da to popravim :)
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
03 Decembar, 2012 15:40
Zakon pred vratima mladog gospodina Jablanka Grotnića
Bližio se dan polaska u školu. Jablanko se radovao početku školovanja, mada još ništa nije bilo sigurno u vezi sa njegovim slučajem. Dom i sve ono proživljeno u njemu činilo se kao davni san, izblijedio, ali još uvijek prisutan da opomene i uplaši. Polako su iščezli mirisi izribanog zajedničkog wc-a i hodnika sa snažnim i teškim mirisima sredstava za čišćenje. Mirisi i okusi hrane odavno su dobili puni smisao.
Međutim ostala je neizvjesnost.
Ta stalna slutnja da je sve ovo samo trenutak sreće i da će kad-tad zakon pokucati na Miloševa vrata u potrazi za njim unosila je stalni nemir i nesigurnost. Iako nije bio svjestan svih pravnih zavrzlama i poteškoća koji prate njegov specifični slučaj znao je da je pred njim još mnogo toga nepoznatog. I to ga je najviše plašilo. Moglo je to da se desi svakog trena, minuta, sata ili dana.
„Šta dalje?“- kopkalo je Jablanka već par dana.
Mileva se polako oporavljala od nemilih događaja, a Miloš se vraćao u kolotečinu svakodnevnih poslova. Jedan dio Miloša ostao je isti, a jedan dio promijenio se one nemile noći i taj dio je plašio Jablanka. Plašio se da će spoznaja da je Mileva u drugom stanju otupiti oštricu Miloševe spremnosti da se bori za njega.
Nakon doručka Jablanko je sa Milošem trebao da ode do Uroša, radnika socijalne službe koji je trebao da iznese sve ono što je saznao u vezi usvajanja Jablanka. Činjenica da je trebao da se raspituje za njega dovoljno je bila ozbiljna prijetnja za njegovo ponovno vraćanje pod okrilje Doma za djecu bez roditeljske brige.
Jutro je bilo hladno. Miloš je bio ćutljiv. Nije zbog toga bio neugodan, ali ns njegovom licu mogla je da se pročita zabrinutost.
„Da nije kolebanje i sumnja u ispravnost onoga što čini?“- mučilo je Jablanka.
Takav Miloš mu nije bio poznat. To je bila ona njegova druga strana koju je tek trebalo da otkrije. Da li je susret sa socijalnim radnikom bio pravi ispit za to, motalo se po maloj dječijoj glavici koja se na zaprežnim sanjkama klatila uz veliko Miloševo tijelo.
„Hladno je jutros.“- pokuša Jablanko da zapodjene razgovor.
„Da.“- složi se Miloš.
„Zna li Uroš da i ja dolazim s tobom?“
„Zna.“
„Šta će biti sa mnom.“
Miloš ništa ne odgovori. Slegnu ramenima. Snažno zagrli Jablanka i privi ga uz sebe. Desnom rukom stiskao ga je za nejaka ramena.
„Da li to on odustaje od mene? Pokušava li on to da mi kaže da ima druge planove?“- preispitivao je svaku razmijenjenu rečenicu, pitanje i odgovor koji je sa Milošem vodio zadnja dva dana.
„Šta je rekao Kosta, hoće li me primiti u školu?“
„Mnogo toga je pred nama, mnogo toga još imamo saznati prije negoli Kosta da svoje priznanje. Kada dođe do toga ne sumnjam u njega.“
Ostatak vožnje proveli su u ćutanju. Utonuli u svoje brige stigli su do varošice koja ih je hladno prihvatila i utopila u svoje snijegom zatpane uličice. Kod Jablanka se nemir pojačavao, sa svakim korakom, ulicom.
„Stigli smo.“- zaustavi Miloš zapregu.
Jablanko podiže pogled. Pred njim je bio nevelik objekat sa velikim vratima. Hladan i pomalo oronuo.
„Idemo.“- pozva Miloš.
Jablanko krenu za njim. Kako se približavao objektu strah u njemu je rastao. Najradije bi pobjegao i odjurio u nepoznato još odlučnije i hrabrije nego je to nedugo i učinio. Sa svakim korakom koji je bio teži i teži činilo mu se i da objekat nesrazmjerno raste sa njihovim približavanjem. Velika i neugledna vrata kao da su se pretvarala u razjapljene čeljusti spremne da ga progutaju, sažvakaju i ponovo neželjena ispljunu tu na ulicu odakle je sve i počelo.
Nije bilo mjesta uzmicanju, stoga se još više uhvati za rukav Miloševa kaputa koji kao da shvati njegov strah te ga svojim velikim dlanovima obuhvati za ramena i čučnu kraj njega.
„Ne plaši se. Ono iza nas je velika škola. Ispred nas je ono što ne možemo izbjeći. Borba. Borba ne trpi strah i predaju. Pobjeda je nagrada za rane i žrtve, za hrabre i uporne. To je sve ono što si upoznao. Ovo ispred nas je još jedna bitka. Sve pobjede do danas ostvario si sam. Od danas računaj da nisi sam. Od danas sve su bitke naše.“- ustade i stade ispred Jablanka.
„Idemo.“- pokaza rukom da ga prati.
Veliki hodnik bijaše hladan i prazan, što se Jablanku učini mnogo bolje od gužve koju je očekivao i upitnih pogleda. Stali su ispred bijelih vrata sa izlizanim ručkama.
„Sjedi.“- Miloš mu pokaza na drvenu klupu.
Bez pogovora prihvati njegov prijedlog.
Miloš uđe u kacelariju. Istoga momenta zastade. Spazio je dva policajca koji su ustali čim je on ušao u kacelariju.
„Uđi, izvoli sjesti.“- ponudi mu da sjedne.
Miloš zbunjen bez riječi sjede. Istoga momenta dva policajca izađoše iz kancelarije i sjedoše pored Jablanka.
„Ništa se ne plaši. Samo budi miran i sjedi.“- reče mu jedan od njih.
Miloš ništa nije govorio, samo je gledao u Uroša.
„Nisam ovo očekivao?“- teškom mukom procijedi kroz zube Miloš.
„Čim sam počeo sa ispitivanjima oko Jablankovog statusa nije im trebalo da saberu dva i dva. Nemoj ništa činiti što bi otežalo situaciju.“- reče Uroš.
Zastade par trenutaka dok je palio cigaretu. Miloš je gledao u vrh cigarete kako se žari dok Uroš povlači dim. Suza u oku činila je da taj mali crveni žar raste i prijeti da plane i sprži sve oko sebe.
„Rekao sam ti već da je usvajanje proces koji traje. Tu su Zakoni jasni. Svaki ishitreni potez može samo udaljiti rješenje koje bi za sve bilo najbolje. Neka prenoći, razmisli. Ja ću sa svoje strane učiniti sve što bude potrebno ukoliko odlučiš da tražiš starateljstvo.“- ustade sa stolice i ispruži ruku za rukovanje.
Miloš je i dalje skamenjen sjedio. S teškom mukom se podiže sa stolice.
„Možeš da se pozdraviš sa njim prije nego ga odvedu.“
Teškom koracima pođe prema vratima. Osjećao je svu njihovu težinu. Pogleda zamućena od suza kroči u hodnik. Pogled mu pade na drvenu klupu kraj vrata, dva policajca i Jablanka koji je sjedio između njih. Djelovao je još manji i sitniji.
Želio je da mu objasni, dakaže da sve što se dešavalo nije bilo planirano, ali riječi nisu htjele iz grla. Zanijemio je kao u snu, kad samo treba riječ ili pokret da okonča moru ali nje nije bilo.
Jablanko se prvi pribrao. Ustao je između dva milicionera koji istovremeno ustaše sa njim. Ispruži ruku prema Milošu da se pozdrave.
„Hvala, nikada neću zaboraviti sve ono što sam kod vas doživio. Pozdravi Milevu, čuvaj mi Srećka i Zvijezdu, Sokola.“- zastade mu riječ u grlu.
Miloš prihvati njegov sitan dlan i dalje izgubljen zbog svega što se dešavalo pred njegovim očima. Sve ono prethodnih dana što se dešavalo kao san velikom brzinom je mijenjalo emocije na njegovom licu. Gledao je u tog čudesnog dječaka koji je pokrenuo lavinu svojim dolaskom.
Imao je želju da se baci Milošu u zagrljaj da ga čvrsto zagrli i da ga nikada ne pusti, ali nije želio dodatno otežavati stvar koja je neplanirano krenula drugačijim tokovima nego je danima prije toga planirao.
„Idemo.“- milicioneri ga uzeše ispod ruku i povedoše.
Jablanko se otrgnu iz njihovog stiska, popravi kaput i povrnute rukave.
„Idemo dalje.“- dodade.
Prvi je zakoračio iz zgrade na ulicu. Hodaoje uzdignute glave. Bio je ponosan na sve ono što je učinio. Bio je slobodan, bio je čovjek. Nekoliko dana. Neki to ne budu za čitav svoj život. Nakon svega što je proživio više nikada stvari neće gledati istim očima. Čovjek u njemu je rasto, opasno prijeteći da nadraste milicionere, sve one sive zgrade zatrpane snijegom i najviše prozore sa kojeg ga je gledalo nekoliko promrzlih golubova.
Ušao je automobil. Sjeo je na zadnje sjediše bijelog „fiće“. Gledao je ispred sebe. Osjećao je da nije sve rekao, tražio riječ.
Naglo se okrenu prema zadnjoj šajbi. Bila je zaleđena. Nije mogao da vidi Miloša.
„Lenka.“- pomisli.
Brzim pokretom nacrta veliko srce noktom na zaleđenoj šajbi. Prisloni svoj mali dlan u centar srca. Osjetio je kako automobil kreće. Bez riječi skliznuše mu suze niz lice.
Miloš je gledao u srce, dlan koji je topio snijeg svojom toplinom kako odlazi i nestaje niz ulicu sve dok ne skrenu u susjednu ulicu.
Pozdravlja Vas mandrak72, snijegom današnjim osvježen i oraspoložen.
Međutim ostala je neizvjesnost.
Ta stalna slutnja da je sve ovo samo trenutak sreće i da će kad-tad zakon pokucati na Miloševa vrata u potrazi za njim unosila je stalni nemir i nesigurnost. Iako nije bio svjestan svih pravnih zavrzlama i poteškoća koji prate njegov specifični slučaj znao je da je pred njim još mnogo toga nepoznatog. I to ga je najviše plašilo. Moglo je to da se desi svakog trena, minuta, sata ili dana.
„Šta dalje?“- kopkalo je Jablanka već par dana.
Mileva se polako oporavljala od nemilih događaja, a Miloš se vraćao u kolotečinu svakodnevnih poslova. Jedan dio Miloša ostao je isti, a jedan dio promijenio se one nemile noći i taj dio je plašio Jablanka. Plašio se da će spoznaja da je Mileva u drugom stanju otupiti oštricu Miloševe spremnosti da se bori za njega.
Nakon doručka Jablanko je sa Milošem trebao da ode do Uroša, radnika socijalne službe koji je trebao da iznese sve ono što je saznao u vezi usvajanja Jablanka. Činjenica da je trebao da se raspituje za njega dovoljno je bila ozbiljna prijetnja za njegovo ponovno vraćanje pod okrilje Doma za djecu bez roditeljske brige.
Jutro je bilo hladno. Miloš je bio ćutljiv. Nije zbog toga bio neugodan, ali ns njegovom licu mogla je da se pročita zabrinutost.
„Da nije kolebanje i sumnja u ispravnost onoga što čini?“- mučilo je Jablanka.
Takav Miloš mu nije bio poznat. To je bila ona njegova druga strana koju je tek trebalo da otkrije. Da li je susret sa socijalnim radnikom bio pravi ispit za to, motalo se po maloj dječijoj glavici koja se na zaprežnim sanjkama klatila uz veliko Miloševo tijelo.
„Hladno je jutros.“- pokuša Jablanko da zapodjene razgovor.
„Da.“- složi se Miloš.
„Zna li Uroš da i ja dolazim s tobom?“
„Zna.“
„Šta će biti sa mnom.“
Miloš ništa ne odgovori. Slegnu ramenima. Snažno zagrli Jablanka i privi ga uz sebe. Desnom rukom stiskao ga je za nejaka ramena.
„Da li to on odustaje od mene? Pokušava li on to da mi kaže da ima druge planove?“- preispitivao je svaku razmijenjenu rečenicu, pitanje i odgovor koji je sa Milošem vodio zadnja dva dana.
„Šta je rekao Kosta, hoće li me primiti u školu?“
„Mnogo toga je pred nama, mnogo toga još imamo saznati prije negoli Kosta da svoje priznanje. Kada dođe do toga ne sumnjam u njega.“
Ostatak vožnje proveli su u ćutanju. Utonuli u svoje brige stigli su do varošice koja ih je hladno prihvatila i utopila u svoje snijegom zatpane uličice. Kod Jablanka se nemir pojačavao, sa svakim korakom, ulicom.
„Stigli smo.“- zaustavi Miloš zapregu.
Jablanko podiže pogled. Pred njim je bio nevelik objekat sa velikim vratima. Hladan i pomalo oronuo.
„Idemo.“- pozva Miloš.
Jablanko krenu za njim. Kako se približavao objektu strah u njemu je rastao. Najradije bi pobjegao i odjurio u nepoznato još odlučnije i hrabrije nego je to nedugo i učinio. Sa svakim korakom koji je bio teži i teži činilo mu se i da objekat nesrazmjerno raste sa njihovim približavanjem. Velika i neugledna vrata kao da su se pretvarala u razjapljene čeljusti spremne da ga progutaju, sažvakaju i ponovo neželjena ispljunu tu na ulicu odakle je sve i počelo.
Nije bilo mjesta uzmicanju, stoga se još više uhvati za rukav Miloševa kaputa koji kao da shvati njegov strah te ga svojim velikim dlanovima obuhvati za ramena i čučnu kraj njega.
„Ne plaši se. Ono iza nas je velika škola. Ispred nas je ono što ne možemo izbjeći. Borba. Borba ne trpi strah i predaju. Pobjeda je nagrada za rane i žrtve, za hrabre i uporne. To je sve ono što si upoznao. Ovo ispred nas je još jedna bitka. Sve pobjede do danas ostvario si sam. Od danas računaj da nisi sam. Od danas sve su bitke naše.“- ustade i stade ispred Jablanka.
„Idemo.“- pokaza rukom da ga prati.
Veliki hodnik bijaše hladan i prazan, što se Jablanku učini mnogo bolje od gužve koju je očekivao i upitnih pogleda. Stali su ispred bijelih vrata sa izlizanim ručkama.
„Sjedi.“- Miloš mu pokaza na drvenu klupu.
Bez pogovora prihvati njegov prijedlog.
Miloš uđe u kacelariju. Istoga momenta zastade. Spazio je dva policajca koji su ustali čim je on ušao u kacelariju.
„Uđi, izvoli sjesti.“- ponudi mu da sjedne.
Miloš zbunjen bez riječi sjede. Istoga momenta dva policajca izađoše iz kancelarije i sjedoše pored Jablanka.
„Ništa se ne plaši. Samo budi miran i sjedi.“- reče mu jedan od njih.
Miloš ništa nije govorio, samo je gledao u Uroša.
„Nisam ovo očekivao?“- teškom mukom procijedi kroz zube Miloš.
„Čim sam počeo sa ispitivanjima oko Jablankovog statusa nije im trebalo da saberu dva i dva. Nemoj ništa činiti što bi otežalo situaciju.“- reče Uroš.
Zastade par trenutaka dok je palio cigaretu. Miloš je gledao u vrh cigarete kako se žari dok Uroš povlači dim. Suza u oku činila je da taj mali crveni žar raste i prijeti da plane i sprži sve oko sebe.
„Rekao sam ti već da je usvajanje proces koji traje. Tu su Zakoni jasni. Svaki ishitreni potez može samo udaljiti rješenje koje bi za sve bilo najbolje. Neka prenoći, razmisli. Ja ću sa svoje strane učiniti sve što bude potrebno ukoliko odlučiš da tražiš starateljstvo.“- ustade sa stolice i ispruži ruku za rukovanje.
Miloš je i dalje skamenjen sjedio. S teškom mukom se podiže sa stolice.
„Možeš da se pozdraviš sa njim prije nego ga odvedu.“
Teškom koracima pođe prema vratima. Osjećao je svu njihovu težinu. Pogleda zamućena od suza kroči u hodnik. Pogled mu pade na drvenu klupu kraj vrata, dva policajca i Jablanka koji je sjedio između njih. Djelovao je još manji i sitniji.
Želio je da mu objasni, dakaže da sve što se dešavalo nije bilo planirano, ali riječi nisu htjele iz grla. Zanijemio je kao u snu, kad samo treba riječ ili pokret da okonča moru ali nje nije bilo.
Jablanko se prvi pribrao. Ustao je između dva milicionera koji istovremeno ustaše sa njim. Ispruži ruku prema Milošu da se pozdrave.
„Hvala, nikada neću zaboraviti sve ono što sam kod vas doživio. Pozdravi Milevu, čuvaj mi Srećka i Zvijezdu, Sokola.“- zastade mu riječ u grlu.
Miloš prihvati njegov sitan dlan i dalje izgubljen zbog svega što se dešavalo pred njegovim očima. Sve ono prethodnih dana što se dešavalo kao san velikom brzinom je mijenjalo emocije na njegovom licu. Gledao je u tog čudesnog dječaka koji je pokrenuo lavinu svojim dolaskom.
Imao je želju da se baci Milošu u zagrljaj da ga čvrsto zagrli i da ga nikada ne pusti, ali nije želio dodatno otežavati stvar koja je neplanirano krenula drugačijim tokovima nego je danima prije toga planirao.
„Idemo.“- milicioneri ga uzeše ispod ruku i povedoše.
Jablanko se otrgnu iz njihovog stiska, popravi kaput i povrnute rukave.
„Idemo dalje.“- dodade.
Prvi je zakoračio iz zgrade na ulicu. Hodaoje uzdignute glave. Bio je ponosan na sve ono što je učinio. Bio je slobodan, bio je čovjek. Nekoliko dana. Neki to ne budu za čitav svoj život. Nakon svega što je proživio više nikada stvari neće gledati istim očima. Čovjek u njemu je rasto, opasno prijeteći da nadraste milicionere, sve one sive zgrade zatrpane snijegom i najviše prozore sa kojeg ga je gledalo nekoliko promrzlih golubova.
Ušao je automobil. Sjeo je na zadnje sjediše bijelog „fiće“. Gledao je ispred sebe. Osjećao je da nije sve rekao, tražio riječ.
Naglo se okrenu prema zadnjoj šajbi. Bila je zaleđena. Nije mogao da vidi Miloša.
„Lenka.“- pomisli.
Brzim pokretom nacrta veliko srce noktom na zaleđenoj šajbi. Prisloni svoj mali dlan u centar srca. Osjetio je kako automobil kreće. Bez riječi skliznuše mu suze niz lice.
Miloš je gledao u srce, dlan koji je topio snijeg svojom toplinom kako odlazi i nestaje niz ulicu sve dok ne skrenu u susjednu ulicu.
Pozdravlja Vas mandrak72, snijegom današnjim osvježen i oraspoložen.
[ Mandrakizmi
]
02 Decembar, 2012 10:52
Nakon debakla fudbalera C.Zvezde protiv fudbalera Vojvodine mnogo je toga jasnije. Kretanje na
terenu jasno je pokazalo da iza fudbalera Crvene Zvezde stoje trgovci
nekretninama.
[ Mandrakizmi
]
30 Novembar, 2012 20:02
Nemam obraza, ali imam dva lica.
Mi nasjeli, oni zasjeli.
"Nisam lopov", brani se političar, "sve sam ovo zaradio sa dva prsta".
U šumi propisa najviše panjeva.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić
]
26 Novembar, 2012 15:26
Nove sumnje mladog gospodina Jablanka Grotnića
Nakon obilatog doručka prvi od stola ustadoše Miloš i Mile.
„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.
Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.
Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.
Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.
„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.
„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.
Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.
„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.
Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.
„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“
„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.
Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.
„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“
„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.
Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.
„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“
Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.
„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.
Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.
Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.
vuk
„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“
„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“
„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.
„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“
„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.
Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.
Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.
Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi. Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.
Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.
Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi. Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje, a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.
Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.
„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.
Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.
„Na ljeto, ne znam tačno kad.“
Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim. Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.
San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.
„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.
Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.
„Može li sreća da potraje?
Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.
„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.
Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.
Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.
Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.
„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.
„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.
Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.
„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.
Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.
„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“
„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.
Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.
„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“
„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.
Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.
„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“
Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.
„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.
Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.
Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.
vuk
„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“
„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“
„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.
„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“
„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.
Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.
Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.
Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi. Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.
Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.
Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi. Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje, a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.
Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.
„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.
Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.
„Na ljeto, ne znam tačno kad.“
Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim. Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.
San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.
„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.
Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.
„Može li sreća da potraje?
Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 Novembar, 2012 20:32
Ovih dana svjedoci smo velike borbe koju Vuk Jeremić vodi putem twittera sa neistomišljenicima širom regiona.
Zbog odnosa "međunarodnog suda pravde" bojim se da zbog njegovog prepucavanja ne sijevnu nove optužbe iz Haga. Naravno zna se protiv koga.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 Novembar, 2012 14:26
Rkanja. Pravo značenje ove riječi nije bilo zabilježeno niti u jednom riječniku jezika koji su bili slični jeziku koji govorimo. Ko zna da li takva riječ postoji i danas u njemu i da li će možda postojati nakon što završim ovu priču i ona zaživi kod čitaoca.
Božo K. zvani Malj čest stanar okružnog zatvora u Bihaću iz ko zna kojih razloga od milja nazvan „keksara“ ispričao mi je mnogo priča, među kojima i ovu. Kunuo se da je od tog dana mnogo pažljivije slušao i pamtio riječi. Prevalio je tek tridesetu godinu kada je prvi put „na pravdi Boga“, nevin optužen i osuđen na šestomjesečno izdržavanje kazne u Bihaću.
„Pas bio ako lažem“, gotovo svaka njegova priča počinjala bi identično, “mislio sam da je kraj svijeta kad je sudija pročitao kaznu. Sva sudnica kao da mi se sručila na glavu.“- zastao je nekoliko trenutaka.
„Istog dana stigao sam u Bihać. Noć se spuštala kad sam stigao na kapiju. Hladnoća kojom me je dočekao stražar na ulazu dodatno me je obeshrabrila i onespokojila. Njegov smrknuti pogled me je sasjekao na prvom koraku. Debeli hadni zidovi, slabašna svjetlost i bat mojih koraka i stražara koji me je pratio jezivo su odzvanjali u hladnoj noći.
Velika metalna vrata od spavaonice pred kojom smo stali lijeno zaškripaše i čini mi se razbudiše sve one koji su drijemali po spavaonicama. Svjetlost koja me je dočekala u spavaonici na momenat me zasjenila te nisam uspijevao da vidim lica kojih je svakako bilo u sobi i koji su sa znatiželjom gledali u mom pravcu. Jasno sam osjećao svaki taj pogled koji me je rendgenski snimao. Snimali su me iz svih aspekata, a najviše se činilo da traže moje slabosti koje su još više dolazile do izražaja.
Dobro se sjećam riječi koje sam od Age čuo kada mi je pričao o svom odlasku u zatvor. Rekao mi je da moram brzo pročitati ko je ko. Pridobiti sobnog vođu. Ponašanjem ne izazivati nikoga, ali svakako pokazati da imaš karakter. Ali zaboga bio je mrak i trebalo mi je nekoliko trenutaka dok sam se privikao na svjetlost u spavaoni.
Tek onda kad sam sjeo na svoj ležaj koji je odmah bio do vrata sa lijeve strane.
Kimanjem glavom sam pozdravljao ljude koje su gledali u mene. Nisu uzvraćali osmjesima, kao da su čekali da još nešto kažem o sebi. Sumorna svakodnevnica u spavaonici svakako je bila željna novih saznanja. Ko sam, odakle sam i zašto sam došao kod njih? Šta sam učinio, priča li se o amnestiji ko kojekakva druga pitanja.“
Nekoliko trenutaka je umuknuo kao da skida teret sa leđa.
„Ti si novi. Zato si i dobio mjesto pored vrata. Pripazi se. Čim stražar zaviri u sobu obavezno se pendrekom istrese na najbližeg vratima. Ovaj put to si ti da bi nas ostale naučio disciplini.“- konačno se javi jedn stariji brko izgleda i dobar poznavalac situacije i čest stanar ovakvih soba.
„Šta da radim?“- očekivao sam kakav dobar savjet.
„Prije nego najave povečerje ti se skloni pod ležaj. Ti si novi i stražar iz sledeće smjene neće znati za tebe. Kad vidi prazan ležaj oladiće se i otići će , a ti ćeš sačuvati leđa.
„Hvala.“- lice mi se ozari zbog prvog dobivenog dobronamjernog savjeta koji dobih iza rešetaka.
„Lagano uzbuđenje polako se stišavalo. Odgovarao sam na svakojaka pitanja, nastojeći skriti sve ono što nije za njih. Dok sam se spremao na počinak zvono je najavilo počinak. Sobni starješina je još jednom pogledao u mom pravcu i zavjerenički namignuo. Ugasio je svjetlo. Kad je prolazio pored mene kratko šapnu.“
„Nisi zaboravio.“
„Ne brini. Nisam.“
„Namignuh i ja kao saučesnik u našoj maloj zavjeri koja je trebala da me spasi od batina te prve večeri.
Nedugo nakon toga zaškripaše velika vrata na spavaonici do naše. Iskoristih to preostalo vrijeme te se zavukoh pod ležaj kako mi svajetovaše.
Upali se svjetlo u sobi. Na vratima j stajao stražar i uperenim pendrekom glasno brojao. Kad izbroja glasno još jednom krenu sa brojanjem iznova.“
„Dvadeset jedan. Jedan fali.“- glasno podviknu.
„Jedan od cimera iz sobe pokaza mu prstom ispod mog ležaja u mom pravcu.
E kad me stražar zgrabi za ovratnik od nekoliko brojeva veće pidžame i izvuče ispod ležaja tad sam prvi put saznao šta znači riječ rkanja. Tukao me je kao vola u kupusu.“
„Ti ćeš sa vlastima da se zajebavaš. Malo sutra moj pobro. Daću ja tebi ćorabake, mangupe hohštaplerski.“- bijesno je psovao na sav glas.
„Nije se čuo niti glas sobi. Nakon što sam popio dobre batine stražar me je izveo da operem zajednički WC za kaznu. Kad sam se vratio u sobu niko se nije oglašavao ali sam osjetio neko zadovoljstvo u njihovom disanju. Prvu lekciju uspješno sam savladao.
Prva „rkanja“ je bila iza leđa. Još nekoliko dana jasno sam osjećao sve njene posledice. Eto što ti je naš jezik bogat. Ukoliko neku riječ i ne znaš uvijek postoji neki pravopisni priručnik da ti je pojasni na svoj način.“ – pojasni mi izvor nastanka riječi rkanja.
Pozdravlja Vas mandrak72, sklon da saslušam priču ma od kraja ili s početka samo da nisam blizu vrata, da me promaja ne bije.
[ Priče iz Desetog sela
]
13 Novembar, 2012 22:09
Najtužniji dan za moju ulicu nekako se poklopio sa danom kada je ona izgubila boju. Ne bih taj dan ni vezivao sa završetkom djetinjstva, niti sa nekim ulaskom u svijet odraslih. Zadnji put prije toga ulica je nepovratno izgubila jednu nijansu kada je moj komšija otišao u srednju školu za željezničare u Sarajevu. Svaki put kada bi dolazio kući bio je sve dalji od nas koji smo i dalje jurcali za loptom sanjajući Finale Kupa ili susret sa Tarzanom. Ko zna koliko skretnica i stanica je bilo među nama.
Nepovratno smo se odrekli nekih farmerica i patika u koje više nismo mogli da uđemo, ali nismo imali snage ni hrabrosti da ih se odreknemo vješto ih krijući u šupi.
Znali smo na kojoj se česmi najbrže orosi čaša, na čijoj jabuci dozrijevaju najslađe jabuke i sve pokrete Brus Li-a iz Zmajevog gnijezda, ali samo jedno nismo znali.
Kako da sačuvamo boje.
U ulici nije bilo vila, niti dvoraca. U našoj ulici nisu postojale princeze, svijetle kočije i vreće sa zlatnicima, ali ništa nas nije moglo spriječiti da na odbačenom ćilimu kojeg smo pronašli ko zna koliko puta letimo sa kraj na kraj planete.
I pored svega toga bila je jedna tačka koja je kod svih nas raspaljivala maštu. Ta nedostižna tačka skrajnuta za zvjezadnog puta i pometnuta ili kojim slučajem zaboravljena zvijezda vodilja zauzela je mjesto baš tu pored nas. U neuglednoj ulici sa djecom živanih očiju i neumornih trkača za sjenkom.
Ne nije to bila sjajna građevina sa svim onim parametrima što je kod nas moglo stvoriti dojam o nekoj moći i prestižu koji je onda bio samo još jedna od onih stranih riječi koja je stidljivo tražila svoje mjesto pored nekih već usvojenih iz kaubojskih filmova. Pravda.
Šupa. Drvena i velika. Sa velikim vratima i širokom rezom, za nas nejake još uvijek krupan zalogaj. Skrivenima među stablima jabuke i kruške kočoperila se svojom veličinom i izazovom. Sva nekako četvrtasta, snažna i gruba baš kao što je i njen vlasnik bio. Kozarčanin Stojan koji se eto spustio među nas i sa sobom donio vedar osmijeh, snažne vilice, brkove i češalj u džepu koji bi potegao iz džepa ako bi se kojim slučajem naljutio i provukao kroz kosu začešljanu na starinski način. Poslije njega kosa bi ostajala začešljana, a samo jedan pramen na čelu imao je tu privilegiiju da se vrati na čelo i tako dobije oblik koji liči na broj šest zbog kojeg je kasnije i nazvan šestica. Ukratko komšija kakve bi svaka ulica trebalo da posjeduje ukoliko dekretom nije drugačije naređeno. Uvijek rad da priskoči u pomoć, bilo da je trebala pomoć lopatom, leđima, sjekirom. Šalom ili pjesmom. Osmjeh se podrazumijevao kao i TV pretplata iako nismo mogli da pratimo TV programe Radiotelevizije Sarajevo.
Umio je Stojan sa djecom. Kada bi našu prašnjavu ulicu izlokvala prva jesenja kiša širom bi otvarao vrata svoje šupe i dopuštao da postnemo veliki i važni. I dok je kiša udarala po krovu sjedili bi na panjevim pored njega i slušali kako pjevuši kozaračke pjesme.
„Nešto čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.“
Dok bi pjevušio nije prestajao da radi. Kišovito vrijeme je dušu dalo za izradu držalica za alatke. Sjekire, grablje, lopate,... Nismo skidali pogleda sa njegovih vještih ruku dok bi žilavu grabovinu komadom stakla „dogonio“ da žulja na ruci ne pravi i iz neuglednog drveta svjetlo dana bi ugledala držalica koju bi svako od nas kroz ruke propuštao.
„Dooobra.“- tobož znalački smo ocjenjivali proizvod, a oko bi bacali niz nju „vatajući“ pravac.
„Ko strijela!“- dometnuo bi kakav drugi „znalac“.
„Nego ajde ti nama opet onu brezobraznu.“
„Koju brezobraznu, ja takvije ne znam.“- nevješto bi sukao brkove i šeretski dizao obrve.
„Ma onu. Znaš.“
„Ženo moja, nemoj biti luda, vodaću te k'o majmuna svuda.“
Dok smo se mi smijali njegovoj izvedbi već bi zatim pošla druga, treća i tako sve dok neko od nas ne bi dobio poziv da se na ručak kući ide.
“U mog dragog u mojeg nevena, sat na ruci a kazaljke nema.
Kad upitam koliko je sati, a on ne zna odgovor da vrati.”
Baš kao u njegovim stihovima ne bih umio sve ove godine, dane i sate da opravdam i odgovor da vratim gdje se izgubiše boje iz ulice. Ostala je prostrana šupa, ogrijeva u njoj za još jednu zimu. Nakrivljena kao da je htjela iz zemlje da krene za svojim Stojanom onomad kad ga ispraćasmo zadnji put. Otišla je „šestica“. Pjevao je do zadnjega dana. Nisam sad siguran da li je koja do njih bila „brezobrazna“ ali ako sam i oko čega siguran to je da Kozara ima za čim da žali.
Pobjegne oko ponekad na njegovu šupu. Nakrivljenju, ostavljenu. Presahlu, bez boje, „brez“ pjesme i smijeha. Čeka još možda koji snijeg i pjesmu sniva.
“Volim Pr'jedor, volim okolinu, a najviše svoju đedovinu.”
Ne znam. Možda ima neke veze kad mi je komšija ukazao prije par godina kako se na Stojanovoj fasadi ukazao lika Vuka Kardžića sa upečatljivim brkovma. S nevjericom se i sam uvjerih u isto. Ostade Vuk na zidu da pazi da koja Stojanova ne izblijedi. Ne čuje se njegov glas, ali još uvijek oslušnem pored njegove kuće kad na posao prolazim ne bi li se otela koja „brezobrazna“. Ako je i ne čujem sjetim se neke od njih pa zapjevam sebi u bradu ne bi li je kako međ sjedim sačuvao. Stojana radi.
„Mala moja dal još uvijek mogu, da te pjesmom ja oborim s nogu.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerno i oskudno omražen i raspoložen po merkalijevoj ljestvici.
Nepovratno smo se odrekli nekih farmerica i patika u koje više nismo mogli da uđemo, ali nismo imali snage ni hrabrosti da ih se odreknemo vješto ih krijući u šupi.
Znali smo na kojoj se česmi najbrže orosi čaša, na čijoj jabuci dozrijevaju najslađe jabuke i sve pokrete Brus Li-a iz Zmajevog gnijezda, ali samo jedno nismo znali.
Kako da sačuvamo boje.
U ulici nije bilo vila, niti dvoraca. U našoj ulici nisu postojale princeze, svijetle kočije i vreće sa zlatnicima, ali ništa nas nije moglo spriječiti da na odbačenom ćilimu kojeg smo pronašli ko zna koliko puta letimo sa kraj na kraj planete.
I pored svega toga bila je jedna tačka koja je kod svih nas raspaljivala maštu. Ta nedostižna tačka skrajnuta za zvjezadnog puta i pometnuta ili kojim slučajem zaboravljena zvijezda vodilja zauzela je mjesto baš tu pored nas. U neuglednoj ulici sa djecom živanih očiju i neumornih trkača za sjenkom.
Ne nije to bila sjajna građevina sa svim onim parametrima što je kod nas moglo stvoriti dojam o nekoj moći i prestižu koji je onda bio samo još jedna od onih stranih riječi koja je stidljivo tražila svoje mjesto pored nekih već usvojenih iz kaubojskih filmova. Pravda.
Šupa. Drvena i velika. Sa velikim vratima i širokom rezom, za nas nejake još uvijek krupan zalogaj. Skrivenima među stablima jabuke i kruške kočoperila se svojom veličinom i izazovom. Sva nekako četvrtasta, snažna i gruba baš kao što je i njen vlasnik bio. Kozarčanin Stojan koji se eto spustio među nas i sa sobom donio vedar osmijeh, snažne vilice, brkove i češalj u džepu koji bi potegao iz džepa ako bi se kojim slučajem naljutio i provukao kroz kosu začešljanu na starinski način. Poslije njega kosa bi ostajala začešljana, a samo jedan pramen na čelu imao je tu privilegiiju da se vrati na čelo i tako dobije oblik koji liči na broj šest zbog kojeg je kasnije i nazvan šestica. Ukratko komšija kakve bi svaka ulica trebalo da posjeduje ukoliko dekretom nije drugačije naređeno. Uvijek rad da priskoči u pomoć, bilo da je trebala pomoć lopatom, leđima, sjekirom. Šalom ili pjesmom. Osmjeh se podrazumijevao kao i TV pretplata iako nismo mogli da pratimo TV programe Radiotelevizije Sarajevo.
Umio je Stojan sa djecom. Kada bi našu prašnjavu ulicu izlokvala prva jesenja kiša širom bi otvarao vrata svoje šupe i dopuštao da postnemo veliki i važni. I dok je kiša udarala po krovu sjedili bi na panjevim pored njega i slušali kako pjevuši kozaračke pjesme.
„Nešto čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.“
Dok bi pjevušio nije prestajao da radi. Kišovito vrijeme je dušu dalo za izradu držalica za alatke. Sjekire, grablje, lopate,... Nismo skidali pogleda sa njegovih vještih ruku dok bi žilavu grabovinu komadom stakla „dogonio“ da žulja na ruci ne pravi i iz neuglednog drveta svjetlo dana bi ugledala držalica koju bi svako od nas kroz ruke propuštao.
„Dooobra.“- tobož znalački smo ocjenjivali proizvod, a oko bi bacali niz nju „vatajući“ pravac.
„Ko strijela!“- dometnuo bi kakav drugi „znalac“.
„Nego ajde ti nama opet onu brezobraznu.“
„Koju brezobraznu, ja takvije ne znam.“- nevješto bi sukao brkove i šeretski dizao obrve.
„Ma onu. Znaš.“
„Ženo moja, nemoj biti luda, vodaću te k'o majmuna svuda.“
Dok smo se mi smijali njegovoj izvedbi već bi zatim pošla druga, treća i tako sve dok neko od nas ne bi dobio poziv da se na ručak kući ide.
“U mog dragog u mojeg nevena, sat na ruci a kazaljke nema.
Kad upitam koliko je sati, a on ne zna odgovor da vrati.”
Baš kao u njegovim stihovima ne bih umio sve ove godine, dane i sate da opravdam i odgovor da vratim gdje se izgubiše boje iz ulice. Ostala je prostrana šupa, ogrijeva u njoj za još jednu zimu. Nakrivljena kao da je htjela iz zemlje da krene za svojim Stojanom onomad kad ga ispraćasmo zadnji put. Otišla je „šestica“. Pjevao je do zadnjega dana. Nisam sad siguran da li je koja do njih bila „brezobrazna“ ali ako sam i oko čega siguran to je da Kozara ima za čim da žali.
Pobjegne oko ponekad na njegovu šupu. Nakrivljenju, ostavljenu. Presahlu, bez boje, „brez“ pjesme i smijeha. Čeka još možda koji snijeg i pjesmu sniva.
“Volim Pr'jedor, volim okolinu, a najviše svoju đedovinu.”
Ne znam. Možda ima neke veze kad mi je komšija ukazao prije par godina kako se na Stojanovoj fasadi ukazao lika Vuka Kardžića sa upečatljivim brkovma. S nevjericom se i sam uvjerih u isto. Ostade Vuk na zidu da pazi da koja Stojanova ne izblijedi. Ne čuje se njegov glas, ali još uvijek oslušnem pored njegove kuće kad na posao prolazim ne bi li se otela koja „brezobrazna“. Ako je i ne čujem sjetim se neke od njih pa zapjevam sebi u bradu ne bi li je kako međ sjedim sačuvao. Stojana radi.
„Mala moja dal još uvijek mogu, da te pjesmom ja oborim s nogu.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerno i oskudno omražen i raspoložen po merkalijevoj ljestvici.
[ Mandrakizmi
]
10 Novembar, 2012 12:11
Svaka bajka ima svoj kraj kakav zaslužuje
Iznenada i bez najave Zadnja Rupa na Svirali je prsla. Pokupila svoje stvari i odlučila da zauvjek postavi stvari na svoje mjesto. Nije joj se dopalo to što na njenu melodiju niko nije ustajao, dizao čaše u vazduh i obe ruke. Jednostavno nije bilo žara. Hemija između nje i publike nestala je onog časa kad su primat uzele Prve Violine. Zadnja Rupa na Svirali doslovno je postala i ostala rupa. Zadnja.
„Šta bih mogla da budem? Zadnja hej. Ma ni broja da mi pridruže. Da su rekli dvadeset i treća rupa pa u redu. Stota, stota pa u redu. Znala bih da je to to. Ali ovako. Zadnja. Kao da nikome ne trebam. Ko izlazi na zadnjoj stanici? Rijetki. Oni kojima je jogurt i kifla misaona imenica. O parizeru da ne zborim. Oni koji tek uspiju sjesti kad svi odu. U povratku vise na vratima i kad svi oni bliži već umorni od truckanja i guranja napokon odustanu i izađu, ostaju oni. Ma neće biti više tako. Uzimam stvar u svoje ruke.“- prelomi zadnja rupa i uputi se u svijet.
Zadnja rupa putovala je danima. Usput je posmatrala svijet oko sebe i razgovarala sa mnogima.
Prihvati tako jednom ponudu da bude Trinaesto Prase. Lijepo su je prihvatili. Dvanaestoro prasadi bilo je oduševljeno novim članom. Igra je mogla da počne. Trčali su čas lijevo, čas desno. Premetali se po livadi. Dan je protekao kao tren. Činilo joj se da sanja. Zadnja Rupa na Svirali postala je broj. Trinaesto Prase.
„Sad napokon živim. Znam svoj broj i svoje mjesto. O kako sam srećna.“- zahvaljivalo se Trinaesteo Prase nebesima.
Bližilo se vrijeme ručku. Stara Krmača pripremila je obilan ručak. Izvalila se na bok i iz nabujalih prsa kao potoci slijevalo se toplo mlijeko. Bez imalo razmišljanja Zadnja rupa na Svirali a sada Trinaesto Prase baci se na hranu.
„Pomjeri se malo. Ova sisa je moja.“- Prvo Prase, najsnažnije i nekako najozbiljnije ga uputi dalje.
„Ova je moja.“- dometnu Drugo Prase te ga ćušnu za još jedno mjesto.
„Mjesta moliću. Traži dalje.“- Treće Prase bilo je ljubazno.
I tako sve do Dvanaestog Praseta. Neuglednog i mršuljavog. Sujetnog i ljubomornog na bolje plasiranu braću i sestre.
„Sikter.“- bio je više nego jasan.
Na mjestu gdje je trebalo da ugleda Trinaestu Sisu nije bilo ničeg. Samo otroboljen stomak vjerovatno posljedica mnoštva prasenja i brojnog potomstva. Srce joj se stegnu.
„Nije život bajka, pa da svaka priča ima sretan kraj.“
U tom momentu na vratima staje pojavi se debeo i zadrigao Gazda, te surovo uhvati Prvo i najdeblje prase za uši iznese ga napolje. Zatim se čulo užasno skičenje. Ostali se nisu mnogo ometali. Pomjerili su se za po jedno mjesto. Za još izdašniju sisu. Pred njim se ukaza Dvanaesta Sisa. Topla i mirisna mamila je Trinaesto Prase. Bez razmišljanja baci se na nju. Tragovi topla mlijeka potekoše niz grlo.
„Možda je bi bilo bolje reći. Za svaku bajku treba sačekati kraj.“- opet pomisli.
Drugog dana Gazda još krvavih očiju i masnih pantalona za uši izvede Drugo Prase koje je već uživalo u blagodetima Prve Sise. Opet čekanje, muk i divljački vrisak. Nakon toga opet ništa.
„Osilili su se, vjerovatno ih gazda kritikuje i adekvatno kažnjava.“- pomisli i pomjeri se na Jedanaestu Sisu, još mirisniju i slasniju.
„Bajke ne samo da imaju odličan kraj, već su sve bolje i slasnije. Za prave ljubitelje bajki treba strpljenja i vremena. Svakome po zasluzi."
I sve tako dok nije stigao do Prve Sise. Mogao je da bira. Nikoga nije bilo osim njega.
„Nevaljalci jedni. Neka, neka. A ćuškali ste me. Vidi sad. Sve je ovo moje.“- razmišljalo je Trinaesto Prase glasno gušeći se u slasnim i toplim zalogajima mlijeka.
U njegovim zadovoljnim razmišljanjima prekide ga lupa vrata. Na vratima se pojavi Gazda. Njegove zakrvavljene oči klizile su niz njegovo već dobro ugojeno tijelo.
„Ohoho. Trinaesto Prase. Ugodnog li iznenađenja. Kako sam samo mogao tako da se zabrojim. Tim bolje.“- sagnu se i uhvati ga za uši.
Njegov čelični stisak nije popuštao. Uši su se zapalile i zacrvenile. Uzalud se cimalo i otimalo Trinaesto Prase. Nimalo nije bio nježan. Jednom nogom je kleknuo za vrat. Dok ga je jednom rukom držao za uši drugom je pokušavao da dohvati neki sjajan i oštar predmet sa panja koji je stajao u blizini.
Trinaesto Prase je skičalo, vrištilo. Međutim Gazda nije imao razumijevanja. Njegovu neutaživu glad nisu mogla da pokolebaju preklinjanja. Dvanaestoro prethodnika najbolje je to okusilo na svojoj koži. Vjerovatno hrskavoj i dovoljno slanoj da zadrigli Gazda posegne za hladnom pivom.
Trzalo se i koprcalo Trinaesto prase dok se Gazda ispružao da dohvati hladni i prijeteći predmet koji mu je već bio nadohvat ruke. Bio mu je sve bliži dok se istezao da posegne za njim.
U tom kritičnom momentu kad je već drška prijetećeg sjajnog predmeta bila u njegovoj ruci, Trinaesto Prase učini poslednji napor i iskoristi pomjereno težište ravnoteže gazde koji se poprilično ispružio da dospije do noža te obori gazdu na tlo. Njegov stisak popusti te Trinaesto Prase pokaza zube koje zari u njegovu ruku. Gazda bolno jeknu, a Trinaesto Prase iskoristi priliku i izgubi se u gustišu iza kuće.
Nasmrt uplašeno bježalo je što dalje od bajke koja umalo nije kobno završila. Nije se osvrtalo od straha da će za sobom ugledati raspomamljena Gazdu sa blistavim sječivom.
Trčao je dugo. Bez prestanka. Bio je zaboravio na vrijeme. Prolazili su dani i noći. Sve tako dok se iznemogao nije sručio na tlo. Izgubio je svijest.
„Hajde budi se. Ustani. Već satima spavaš.“-osjetio je da ga neko budi.
Neka hladna nelagoda prožimala je iznureno tijelo. Njegov san da je neko prekinuo je hladni neznanac.
„Ko si ti? Ja sam Trinaesto Prase.“- uljudno se predstavi.
„Ja sam Lanjski Snijeg. Drago mi je što te vidim. Mislim da će mo biti sjajno društvo.“
Pomalo nepovjerljivo gledao je u novog poznanika. Bio je pomalo oronuo. Činilo se i usamljen jer kao da je jedva dočekao njegov dolazak.
„A šta ti radiš ovdje?“- upita ga Trinaesto Prase gledajući oko sebe.
Zapadna strana podnožja brda bile je nekako usamljena. Tek tragovi snijega uokolo još su se opirali nastupajućem proljeću. Sunce je slabo dopiralo do njega.
„Čekam zimu, a onda Bog te vidio. Ihahaj, biće ovdje vriske i cike. Djeca su društvo najbolje. Oni tek umiju sa snijegom. Nema toga što ta mladost neće uraditi s njim, a oni stariji vazda nešto galame, opominju, Te zakopčaj se, stavi rukavice, navuci tu kapu na glavu. Ostani sa mnom. Očas će zima.“- raspriča se Lanjski Snijeg.
Trinaesto Prase stade razmišljati. Odavno je odbio da bude svaku mogućnost da bude Zadnja Rupa na Svirali. Ni Trinaesto Prase nije bio baš najbolji izbor. Potrajao je isuviše kratko da bi bajka potrajala. Nije imao mnogo izbora. Prihvati da bude Lanjski snijeg.
Svu noć su razgovarali jedan s drugim. Bodrili jedan drugog.
„Samo sad treba izdržati. Ništa ne beri brigu ja znam kako. Ostali snijeg se olako predao, ja se još ne dam. Nije nimalo lako, ali ovako udruženi možemod dočekati Novi Snijeg, a onda, eheheeeej kuća ti pjevala.“
Lanjski Snijeg usnije. Osjećao je neku nelagodu. Svi noć se otkrivao dok je Južnjak uporno klizio niz jegovo oslabjelo tijelo koje je drhtilo od povišene temperature. Ma koliko god svlačio pokrivač, Južnjak je bio uporniji. Tresao se od groznice.
Čim je otvorio oči spazi da njegovog druga kojeg je juče upoznao i na njegov poziv postao Lanjski Snijeg nema. Nigdje traga da je bio tu. Uplaši se. Zalud se osvrtao oko sebe. Bio je sam.
Začu neke glasove koji su bivali sve jači i jači.
„Tata vidi snijeg.“- glas dječaka ozari neka radost.
„Lanjski snijeg. Treba nam kao treće oko u glavi.“- otac mu odgovori.
Lanjski snijeg snažno poželi da posten nekom potreban.
„Ohh kako bih želio da postanem nekom potreban kao Treće Oko u Glavi.“- snažno poželi Lanjski Snijeg dok su ga male ruke stezale u grudvu koja će nedugo nakon toga biti bačena. Možda na baš sunčani dio padine.
Grudva poleti kroz vazduh. Trajalo je to nekoliko trenutaka. Činilo se kao vječnost. Lanjski Snijeg je izmamio jedan osmjeh kod dječaka. U tom momentu osjeti snažnu bol. Neugledno čudovište uhvati se za glavu. Bolono se previjalo po tlu. Zaslijepljeno je plakalo dok su mu se ramena tresla od jecanja.
Gušio se u suzama. Treće Oko bilo je surovo pogođeno. Snažno i neprijatno peckanje mutilo mu je vid. Posrćući često nije vidio ništa ispred sebe. Zbpg svog položaja koji se nalazio na čelu iznad dva oka zapinjao je za granje.
Njegov vlasnik je zbog njega patio. Svi su imali po dva oka, a on tri. Nije znao šta da radi sa njim. Nije mu bilo ni od kakve koristi. Naprotiv bio je prozvan čudovištem. Nije bilo načina da ispravi svoju muku.
Kao dijete majka bi mu stavljala kapu na glavu da sakrije njegov nedostatak. Međutim to ne potraja dugo. Zaboravi se dječak te zanesen u igri skinu kapu i predstavi svoje Treće Oko koje je nekako čudno žmirkalo kad ugleda dnevnu svjetlost. Oko njega se sjatiše sva ostala djeca pa ga počeše nazivati svakojakim imenima.
„Čudovište, čudovište.“- bolno je odzvanjalo.
Nisu birali predmete kojima su se bacali na njega. Nije pomagalo zapomaganje. Presuda je pala.
„Ubijmo Treće Oko. Kome treba Treće Oko. Treće Oko mora nestati. „- otimao se godinama, stalno bježeći i u strahu od reakcije.
Konačno je bio visoko kotiran, ali to mu nije donijelo sreću. Treće Oko. Nimalo sretno na pobjedničkom postolju stalno je trpilo uvredljive zvižduke, ponižavanja. Progon. Stalno izbjegavanje koje je tražilo lutanje svijetom i potragu za mjestom gdje će Treće Oko biti neophodno, ali takvo mjesto nije bilo postojalo. Uvriježeno mišljenje unaprijed je bila i optužba i presuda, a kad stvari pođu tim tokom život postaje nesnošljiv.
Treće Oko dade se u razmišljanje da okonča život. Polako se opraštalo s mišlju da potraži mjesto na svijetu gdje će mu konačno biti bolje. Zadnja Rupa na Svirali, Trinaesto Prase, Lanjski Snijeg, a sad i Treće Oko. Pitao se gdje je tu kraj. Kome uopšte treba.
„Bajke nisu za svakoga. Za neke je možda bolje da nikad nisu ni ispričane.“- gotovo pomireno prihvati bolno saznanje uvjeren da čini ispravnu stvar.
Ugodan glas ga trgnu. Čuo je glasno pjevanje koje je dopiralo sa livade pored potoka. Treće Oko produži da vidi o čemu se radi. Na livadi ugleda jednog mladog čovjeka kako znojan kosi mladu travu i snažno pjeva. Posmatrao ga je neko vrijeme. Gledao je kako radi i slušao kako pjeva. Zažmuri i pomisli.
„To je život. Vidi ga samo kako pjeva.“
Neko vrijeme je još slušao njegov melodični glas. Odluči da mu priđe i sa njim razgovara.
„Zdravo. Ja sam Treće Oko, gledam i slušam te već neko vrijeme. Ko si ti?“
„Zdravo Treće Oko, ja sam Bolje Prvi u Selu.“
„Kako živiš?“-nastavi sa pitanjima.
„Odlično. Istina da mnogo radim i živim ali bolje prvi u selu nego zadnji u gradu?“
Pomalo već nepovjerljiv prema pobjedničkom postolju i svime onim što ono nosi zabrinuto upita.
„Jesi li ti sasvim siguran da je Bolje Prvi u Selu od Nego Zadnji u Gradu.“
„Naravno da je bolje. Ko je tijelu bliži od potkošulje? Prvi.“- reče joj Bolje Prvi u Selu.
„Ali selo je selo. I Bolje Prvi u Selu, prati i iščekuje Nego Zadnjeg iz Grada, sluša otvorenih usta novosti iz grada, pamti i još dugo prepričava dogodovštine Nego Zadnjeg iz Grada. Neko Zadnji iz Grada uvijek može da se vrati i ponovo prihvati da bude Bolje Prvi na Selu, dok Bolje Prvi na Selu teško može da prihvati ulogu Nego Zadnjeg u Gradu. Može da bira.“- nije se dalo Treće Oko.
„Ali Nego Zadnji iz Grada priča tuđe živote. Živi tuđe snove i živote, svoje je odavno ostavio i ne sanja ih više. Zato se iznova i iznova vraća i kao bolesnik nakon infuzije ponovo odlazi u sav taj košmar. Kao ronilac koji se vrati na površinu da udahne vazduha i još jednom pokuša da dublje i duže zaroni. Neminovno je da ponovo izroni. Umorniji, a rijeka odnosi vrijeme kojeg on uzima na dah.“- reče Bolje Prvi na Selu.
„Neka. Idem ja dalje. Mene prosječnost ne zanima.“- zaključi Treće Oko.
„Kako ti kažeš? Ako želiš budi Nego Zadnji u Gradu.“- odgovori mu Bolje Prvi u Selu.
Treće Oko prihvati da bude Nego Zadnji u Gradu. Umiješa se u gomilu. Stade u red za kiflu i jogurt. Parizer je rijetko gostovao na njegovom meniju. Konačno je mogao da se umiješa u gomilu koja se tiskala u prenatrpanom prevozu. Buka motora nadjačavala je njegov stomak.
Jednom mjesečno je smogao mogućnosti da izađe. A tad bi mu muzika svirala na uho.
„Selo moje ljepše od Pariza,....“
Poseban štimung stigao bi u pozne sate. Poletjela bi čaša o pod, a ruke u vis. Zadnja Rupa na Svirali davala je poseban ton. Nego Zadnji u Gradu je došao na svoje. Umio je da prepozna onaj ton koji mnogi ne cijene. Zadnja Rupa na Svirali je konačno postala neko. Nego Zadnji u Gradu.
Neke bajke imaju svoj kraj kakav zaslužuju.
Pozdravlja Vas mandrak72, tonski neprosvijetljena individua i dividenda kakve ovdje ne rastu.
„Šta bih mogla da budem? Zadnja hej. Ma ni broja da mi pridruže. Da su rekli dvadeset i treća rupa pa u redu. Stota, stota pa u redu. Znala bih da je to to. Ali ovako. Zadnja. Kao da nikome ne trebam. Ko izlazi na zadnjoj stanici? Rijetki. Oni kojima je jogurt i kifla misaona imenica. O parizeru da ne zborim. Oni koji tek uspiju sjesti kad svi odu. U povratku vise na vratima i kad svi oni bliži već umorni od truckanja i guranja napokon odustanu i izađu, ostaju oni. Ma neće biti više tako. Uzimam stvar u svoje ruke.“- prelomi zadnja rupa i uputi se u svijet.
Zadnja rupa putovala je danima. Usput je posmatrala svijet oko sebe i razgovarala sa mnogima.
Prihvati tako jednom ponudu da bude Trinaesto Prase. Lijepo su je prihvatili. Dvanaestoro prasadi bilo je oduševljeno novim članom. Igra je mogla da počne. Trčali su čas lijevo, čas desno. Premetali se po livadi. Dan je protekao kao tren. Činilo joj se da sanja. Zadnja Rupa na Svirali postala je broj. Trinaesto Prase.
„Sad napokon živim. Znam svoj broj i svoje mjesto. O kako sam srećna.“- zahvaljivalo se Trinaesteo Prase nebesima.
Bližilo se vrijeme ručku. Stara Krmača pripremila je obilan ručak. Izvalila se na bok i iz nabujalih prsa kao potoci slijevalo se toplo mlijeko. Bez imalo razmišljanja Zadnja rupa na Svirali a sada Trinaesto Prase baci se na hranu.
„Pomjeri se malo. Ova sisa je moja.“- Prvo Prase, najsnažnije i nekako najozbiljnije ga uputi dalje.
„Ova je moja.“- dometnu Drugo Prase te ga ćušnu za još jedno mjesto.
„Mjesta moliću. Traži dalje.“- Treće Prase bilo je ljubazno.
I tako sve do Dvanaestog Praseta. Neuglednog i mršuljavog. Sujetnog i ljubomornog na bolje plasiranu braću i sestre.
„Sikter.“- bio je više nego jasan.
Na mjestu gdje je trebalo da ugleda Trinaestu Sisu nije bilo ničeg. Samo otroboljen stomak vjerovatno posljedica mnoštva prasenja i brojnog potomstva. Srce joj se stegnu.
„Nije život bajka, pa da svaka priča ima sretan kraj.“
U tom momentu na vratima staje pojavi se debeo i zadrigao Gazda, te surovo uhvati Prvo i najdeblje prase za uši iznese ga napolje. Zatim se čulo užasno skičenje. Ostali se nisu mnogo ometali. Pomjerili su se za po jedno mjesto. Za još izdašniju sisu. Pred njim se ukaza Dvanaesta Sisa. Topla i mirisna mamila je Trinaesto Prase. Bez razmišljanja baci se na nju. Tragovi topla mlijeka potekoše niz grlo.
„Možda je bi bilo bolje reći. Za svaku bajku treba sačekati kraj.“- opet pomisli.
Drugog dana Gazda još krvavih očiju i masnih pantalona za uši izvede Drugo Prase koje je već uživalo u blagodetima Prve Sise. Opet čekanje, muk i divljački vrisak. Nakon toga opet ništa.
„Osilili su se, vjerovatno ih gazda kritikuje i adekvatno kažnjava.“- pomisli i pomjeri se na Jedanaestu Sisu, još mirisniju i slasniju.
„Bajke ne samo da imaju odličan kraj, već su sve bolje i slasnije. Za prave ljubitelje bajki treba strpljenja i vremena. Svakome po zasluzi."
I sve tako dok nije stigao do Prve Sise. Mogao je da bira. Nikoga nije bilo osim njega.
„Nevaljalci jedni. Neka, neka. A ćuškali ste me. Vidi sad. Sve je ovo moje.“- razmišljalo je Trinaesto Prase glasno gušeći se u slasnim i toplim zalogajima mlijeka.
U njegovim zadovoljnim razmišljanjima prekide ga lupa vrata. Na vratima se pojavi Gazda. Njegove zakrvavljene oči klizile su niz njegovo već dobro ugojeno tijelo.
„Ohoho. Trinaesto Prase. Ugodnog li iznenađenja. Kako sam samo mogao tako da se zabrojim. Tim bolje.“- sagnu se i uhvati ga za uši.
Njegov čelični stisak nije popuštao. Uši su se zapalile i zacrvenile. Uzalud se cimalo i otimalo Trinaesto Prase. Nimalo nije bio nježan. Jednom nogom je kleknuo za vrat. Dok ga je jednom rukom držao za uši drugom je pokušavao da dohvati neki sjajan i oštar predmet sa panja koji je stajao u blizini.
Trinaesto Prase je skičalo, vrištilo. Međutim Gazda nije imao razumijevanja. Njegovu neutaživu glad nisu mogla da pokolebaju preklinjanja. Dvanaestoro prethodnika najbolje je to okusilo na svojoj koži. Vjerovatno hrskavoj i dovoljno slanoj da zadrigli Gazda posegne za hladnom pivom.
Trzalo se i koprcalo Trinaesto prase dok se Gazda ispružao da dohvati hladni i prijeteći predmet koji mu je već bio nadohvat ruke. Bio mu je sve bliži dok se istezao da posegne za njim.
U tom kritičnom momentu kad je već drška prijetećeg sjajnog predmeta bila u njegovoj ruci, Trinaesto Prase učini poslednji napor i iskoristi pomjereno težište ravnoteže gazde koji se poprilično ispružio da dospije do noža te obori gazdu na tlo. Njegov stisak popusti te Trinaesto Prase pokaza zube koje zari u njegovu ruku. Gazda bolno jeknu, a Trinaesto Prase iskoristi priliku i izgubi se u gustišu iza kuće.
Nasmrt uplašeno bježalo je što dalje od bajke koja umalo nije kobno završila. Nije se osvrtalo od straha da će za sobom ugledati raspomamljena Gazdu sa blistavim sječivom.
Trčao je dugo. Bez prestanka. Bio je zaboravio na vrijeme. Prolazili su dani i noći. Sve tako dok se iznemogao nije sručio na tlo. Izgubio je svijest.
„Hajde budi se. Ustani. Već satima spavaš.“-osjetio je da ga neko budi.
Neka hladna nelagoda prožimala je iznureno tijelo. Njegov san da je neko prekinuo je hladni neznanac.
„Ko si ti? Ja sam Trinaesto Prase.“- uljudno se predstavi.
„Ja sam Lanjski Snijeg. Drago mi je što te vidim. Mislim da će mo biti sjajno društvo.“
Pomalo nepovjerljivo gledao je u novog poznanika. Bio je pomalo oronuo. Činilo se i usamljen jer kao da je jedva dočekao njegov dolazak.
„A šta ti radiš ovdje?“- upita ga Trinaesto Prase gledajući oko sebe.
Zapadna strana podnožja brda bile je nekako usamljena. Tek tragovi snijega uokolo još su se opirali nastupajućem proljeću. Sunce je slabo dopiralo do njega.
„Čekam zimu, a onda Bog te vidio. Ihahaj, biće ovdje vriske i cike. Djeca su društvo najbolje. Oni tek umiju sa snijegom. Nema toga što ta mladost neće uraditi s njim, a oni stariji vazda nešto galame, opominju, Te zakopčaj se, stavi rukavice, navuci tu kapu na glavu. Ostani sa mnom. Očas će zima.“- raspriča se Lanjski Snijeg.
Trinaesto Prase stade razmišljati. Odavno je odbio da bude svaku mogućnost da bude Zadnja Rupa na Svirali. Ni Trinaesto Prase nije bio baš najbolji izbor. Potrajao je isuviše kratko da bi bajka potrajala. Nije imao mnogo izbora. Prihvati da bude Lanjski snijeg.
Svu noć su razgovarali jedan s drugim. Bodrili jedan drugog.
„Samo sad treba izdržati. Ništa ne beri brigu ja znam kako. Ostali snijeg se olako predao, ja se još ne dam. Nije nimalo lako, ali ovako udruženi možemod dočekati Novi Snijeg, a onda, eheheeeej kuća ti pjevala.“
Lanjski Snijeg usnije. Osjećao je neku nelagodu. Svi noć se otkrivao dok je Južnjak uporno klizio niz jegovo oslabjelo tijelo koje je drhtilo od povišene temperature. Ma koliko god svlačio pokrivač, Južnjak je bio uporniji. Tresao se od groznice.
Čim je otvorio oči spazi da njegovog druga kojeg je juče upoznao i na njegov poziv postao Lanjski Snijeg nema. Nigdje traga da je bio tu. Uplaši se. Zalud se osvrtao oko sebe. Bio je sam.
Začu neke glasove koji su bivali sve jači i jači.
„Tata vidi snijeg.“- glas dječaka ozari neka radost.
„Lanjski snijeg. Treba nam kao treće oko u glavi.“- otac mu odgovori.
Lanjski snijeg snažno poželi da posten nekom potreban.
„Ohh kako bih želio da postanem nekom potreban kao Treće Oko u Glavi.“- snažno poželi Lanjski Snijeg dok su ga male ruke stezale u grudvu koja će nedugo nakon toga biti bačena. Možda na baš sunčani dio padine.
Grudva poleti kroz vazduh. Trajalo je to nekoliko trenutaka. Činilo se kao vječnost. Lanjski Snijeg je izmamio jedan osmjeh kod dječaka. U tom momentu osjeti snažnu bol. Neugledno čudovište uhvati se za glavu. Bolono se previjalo po tlu. Zaslijepljeno je plakalo dok su mu se ramena tresla od jecanja.
Gušio se u suzama. Treće Oko bilo je surovo pogođeno. Snažno i neprijatno peckanje mutilo mu je vid. Posrćući često nije vidio ništa ispred sebe. Zbpg svog položaja koji se nalazio na čelu iznad dva oka zapinjao je za granje.
Njegov vlasnik je zbog njega patio. Svi su imali po dva oka, a on tri. Nije znao šta da radi sa njim. Nije mu bilo ni od kakve koristi. Naprotiv bio je prozvan čudovištem. Nije bilo načina da ispravi svoju muku.
Kao dijete majka bi mu stavljala kapu na glavu da sakrije njegov nedostatak. Međutim to ne potraja dugo. Zaboravi se dječak te zanesen u igri skinu kapu i predstavi svoje Treće Oko koje je nekako čudno žmirkalo kad ugleda dnevnu svjetlost. Oko njega se sjatiše sva ostala djeca pa ga počeše nazivati svakojakim imenima.
„Čudovište, čudovište.“- bolno je odzvanjalo.
Nisu birali predmete kojima su se bacali na njega. Nije pomagalo zapomaganje. Presuda je pala.
„Ubijmo Treće Oko. Kome treba Treće Oko. Treće Oko mora nestati. „- otimao se godinama, stalno bježeći i u strahu od reakcije.
Konačno je bio visoko kotiran, ali to mu nije donijelo sreću. Treće Oko. Nimalo sretno na pobjedničkom postolju stalno je trpilo uvredljive zvižduke, ponižavanja. Progon. Stalno izbjegavanje koje je tražilo lutanje svijetom i potragu za mjestom gdje će Treće Oko biti neophodno, ali takvo mjesto nije bilo postojalo. Uvriježeno mišljenje unaprijed je bila i optužba i presuda, a kad stvari pođu tim tokom život postaje nesnošljiv.
Treće Oko dade se u razmišljanje da okonča život. Polako se opraštalo s mišlju da potraži mjesto na svijetu gdje će mu konačno biti bolje. Zadnja Rupa na Svirali, Trinaesto Prase, Lanjski Snijeg, a sad i Treće Oko. Pitao se gdje je tu kraj. Kome uopšte treba.
„Bajke nisu za svakoga. Za neke je možda bolje da nikad nisu ni ispričane.“- gotovo pomireno prihvati bolno saznanje uvjeren da čini ispravnu stvar.
Ugodan glas ga trgnu. Čuo je glasno pjevanje koje je dopiralo sa livade pored potoka. Treće Oko produži da vidi o čemu se radi. Na livadi ugleda jednog mladog čovjeka kako znojan kosi mladu travu i snažno pjeva. Posmatrao ga je neko vrijeme. Gledao je kako radi i slušao kako pjeva. Zažmuri i pomisli.
„To je život. Vidi ga samo kako pjeva.“
Neko vrijeme je još slušao njegov melodični glas. Odluči da mu priđe i sa njim razgovara.
„Zdravo. Ja sam Treće Oko, gledam i slušam te već neko vrijeme. Ko si ti?“
„Zdravo Treće Oko, ja sam Bolje Prvi u Selu.“
„Kako živiš?“-nastavi sa pitanjima.
„Odlično. Istina da mnogo radim i živim ali bolje prvi u selu nego zadnji u gradu?“
Pomalo već nepovjerljiv prema pobjedničkom postolju i svime onim što ono nosi zabrinuto upita.
„Jesi li ti sasvim siguran da je Bolje Prvi u Selu od Nego Zadnji u Gradu.“
„Naravno da je bolje. Ko je tijelu bliži od potkošulje? Prvi.“- reče joj Bolje Prvi u Selu.
„Ali selo je selo. I Bolje Prvi u Selu, prati i iščekuje Nego Zadnjeg iz Grada, sluša otvorenih usta novosti iz grada, pamti i još dugo prepričava dogodovštine Nego Zadnjeg iz Grada. Neko Zadnji iz Grada uvijek može da se vrati i ponovo prihvati da bude Bolje Prvi na Selu, dok Bolje Prvi na Selu teško može da prihvati ulogu Nego Zadnjeg u Gradu. Može da bira.“- nije se dalo Treće Oko.
„Ali Nego Zadnji iz Grada priča tuđe živote. Živi tuđe snove i živote, svoje je odavno ostavio i ne sanja ih više. Zato se iznova i iznova vraća i kao bolesnik nakon infuzije ponovo odlazi u sav taj košmar. Kao ronilac koji se vrati na površinu da udahne vazduha i još jednom pokuša da dublje i duže zaroni. Neminovno je da ponovo izroni. Umorniji, a rijeka odnosi vrijeme kojeg on uzima na dah.“- reče Bolje Prvi na Selu.
„Neka. Idem ja dalje. Mene prosječnost ne zanima.“- zaključi Treće Oko.
„Kako ti kažeš? Ako želiš budi Nego Zadnji u Gradu.“- odgovori mu Bolje Prvi u Selu.
Treće Oko prihvati da bude Nego Zadnji u Gradu. Umiješa se u gomilu. Stade u red za kiflu i jogurt. Parizer je rijetko gostovao na njegovom meniju. Konačno je mogao da se umiješa u gomilu koja se tiskala u prenatrpanom prevozu. Buka motora nadjačavala je njegov stomak.
Jednom mjesečno je smogao mogućnosti da izađe. A tad bi mu muzika svirala na uho.
„Selo moje ljepše od Pariza,....“
Poseban štimung stigao bi u pozne sate. Poletjela bi čaša o pod, a ruke u vis. Zadnja Rupa na Svirali davala je poseban ton. Nego Zadnji u Gradu je došao na svoje. Umio je da prepozna onaj ton koji mnogi ne cijene. Zadnja Rupa na Svirali je konačno postala neko. Nego Zadnji u Gradu.
Neke bajke imaju svoj kraj kakav zaslužuju.
Pozdravlja Vas mandrak72, tonski neprosvijetljena individua i dividenda kakve ovdje ne rastu.
[ Mandrakizmi
]
04 Novembar, 2012 12:04
[ Mandrakizmi
]
01 Novembar, 2012 20:00
[ Priče iz Desetog sela
]
31 Oktobar, 2012 21:39
Neki će reći da ovo nije moglo da se dogodi, drugi će reći da se to upravo dogodilo nekome, a niko neće priznati da je i sam bio akter ovog ili sličnog događaja. Da li je i takav slučaj sa D.K. koji mi je ovo ispričao ne znam, ali svakako je stvar koju treba razmotriti.
Milan DŽ.(36), bio je više nego zadovoljan. U njegovom džepu toga dana žuljala ga je metalna novčanica od 5.00 konvertiblnih maraka. Ni malo ni mnogo. Šta pametno učiniti s njom bilo je toga momenta možda najveće pitanje na svijetu za njega. Sva ostala mogla su biti samo periferna i nimalo vrijedna razmišljanja.
Bio je svjetan da to nije suma s kojom može da se nešto obrne i da se ona oplodi, tako da ta ideja nije jednostavno mogla da zaživi u njegovom džepu inače nepolodnom tlu za bilo kakvo oplođenje kapitala.
Kladionica nije bila na njegovoj strani već mjesecima iako se njegova priča da je u plusu odavno nalazila na klimavim nogama. Tombola, hm. O njoj nije imao stav. Čuo je za neke dobitke na „vrućoj“, ali metalna novčanica u njegovom džepu dodatno se pregrijala od stalnog stiska vrelog dlana i prstiju koje su milovale njegove glatke rubove.
Njegov najveći neprijatelj stomak od koga nije bilo uzmaka javio se za riječ.
„Hrana.“
„Svratiću u mesnicu. Kupiću pola kilograma faširanog mesa. Dva ručka za mene i moju dragu. Biće jako sretna.“- zadovoljno usmjeri i ubrza korak prema mesnici.
U džepu je stiskao novčanicu. Na momente se činilo da nije dobro da je drži u desnom džepu. Mogao bi uz put sresti nekog poznanika, ispružiti ruku za pozdrav i pri tom nesmotreno izgubiti novčanicu. Stoga ju je premjesto u drugi džep u kojem su se nalazile papirne maramice. Pomisli kako ni to ne bi bilo dobro rješenje. Može nesmotreno da izvuče maramice iz džepa da obriše nos koji mu je curio od blage prehlade i opet izgubi novčanicu. Potom je prebaci u zadnji džep, a kako je i tamo postojala mogućnost da izgubi novčanicu, premjesti je u sledeći i tako još nekoliko puta tražeći joj najbolje i najsigurnije mjesto.
U tom momentu već je stigao do mesnice. Ispred njega se nalazilo par kupaca koji su strpljivo čekali svoj red. Stao je i sam na kraj kolone. Par trenutaka kasnije iza njega je bilo još par kupaca.
Zadovoljno se smješako. Čekao je svoj red. Još jednom zavuče ruku u džep da opipa kovanicu koja ga je dovela u mesnicu. Nije je bilo.
Pomaknuo se za jedno mjesto. Gledao je buckastog mesara koji nije skidao osmijeh sa lica dok je usluživao goste.
Ispred njega su se nalazila još dva kupca. Blaga panika ga nagna da ponovo zavuče ruku u džep gdje je trebala da bude kovanica. Opet je nije bilo. Krenuo je redom da istražuje džepove. Nije bilo rezultata.
„Smiri se. Nije ti sad potrebna panika. Ponovo kreni redom od najsigurnijeg mjesta.“- kovao je plan.
Pomjerio se za još jedno mjesto. Panika ga je drmala punom parom. Novčanici nigdje nije bilo ni traga. Pokušavao je sakriti nervozu koja je rasla sa svakom sekundom. Munjevito je premotavao film i moguće scenarije gdje se novac mogao zagubiti. Njegove misli bile su blokirane. Novca nije bilo.
Gledao je netremice u debelog mesara koji je usluživao mušteriju ispred njega. Odjednom mu se učini da se iza njegovog osmijeha krije neviđeni bijes. Obuze ga panični strah da će sav svoj nakupljeni bijes iskaliti baš na njemu. Bijesan što te večeri neći moći i njegov novac po završetku radnog vremena zajedno sa ostalim odnijeti kući gjde ga čekaju njegova debela žena i još deblja djeca i pred njih zadovoljno baciti na stol zarađeni novac.
Vrijeme je nemilice teklo. Baš kao na pokretnoj traci.
„Ako bi se sad okrenuo i pošao prema vratima siguran sam da bi debeli mesar bacio kakvu sataru ili drugo hladno oružje za njim koje bi se zabilo pored njegove glave u štok od vrata.,.. ako,...“- hiljadu scenarija u kojem nije dobro prošao bilo je pregledano, ali nijedan nije mogao da ga smiri.
„Štaaaa, nemaš novca, a ovdje si mi se došao oblizivati kao kakav seoski mačor. Maršššš napoljeeee.“- već je odzvanjalo u njegovoj glavi.
„Izvolite?“- veliki osmijeh debelog mesara bio je sve samo ne dobronamjeran.
Milan se zbunio. Zapleo se jezik pa ko zalijepljen za nepce samo je mumlao.
„Molim?“- pomalo nervozno ponovi mesar pitanje, a sa njegovog lica nestade osmijeh.
Milan osjeti kako se iza njegovih leđa pojača nervoza u redu koji je čekao svoje usluženje. Gomila gladnih zakrvavljenih pogleda sjekla ga je na režnjeve. Režanj po režanj, kao krmenadlu.
Isped njega debeli mesar sa velikim nožem, a iza gladna gomila nikako nije mogla biti dobra kombinacija pa čak ni u kladionicama sa boljim koeficijentima.
U tom momentu na zidu spazi veli natpis.
„Svježe meso.“
Nije ni čuo mesara koji je gubio strpljenje. Novčanice nije bilo. Spasonosna ideja mu pade na um.
„Imate li možda bajato meso?“- posebno podignuvši glas na „bajato“.
„Nemam sad, ali dođite za pola sata.“- odgovori mesar nervozno pogledajući na red iza njegovih leđa.
„Hvala, navratiću kasnije.“- Milan izađe iz reda i napusti mesnicu.
Teret poput najvećeg planinskog lanca kao da skliznu sa njegovih pleća. Hladan vazduh ga dodatno razbudi, a njegovim tijelom kao da iznova prostruji krv.
Milan zakopča jaknu do grla i uvuče vrat pod kragnu. Duboko zavuče ruke u džepove i pruži korak. Hladna kovanica pod njegovim prstima zaigra kao čigra. Milan se nasmija i podiže pogled. Elektronski pokazivač temperature pokazivao je prvi minus ove jeseni, iznenađujuće za 31.oktobar. Svjetski dan štednje.
Pozdravlja Vas mandrak72, svjetski raspoložen čovjek rođen baš na ovaj dan, svjetski dan štednje.
Milan DŽ.(36), bio je više nego zadovoljan. U njegovom džepu toga dana žuljala ga je metalna novčanica od 5.00 konvertiblnih maraka. Ni malo ni mnogo. Šta pametno učiniti s njom bilo je toga momenta možda najveće pitanje na svijetu za njega. Sva ostala mogla su biti samo periferna i nimalo vrijedna razmišljanja.
Bio je svjetan da to nije suma s kojom može da se nešto obrne i da se ona oplodi, tako da ta ideja nije jednostavno mogla da zaživi u njegovom džepu inače nepolodnom tlu za bilo kakvo oplođenje kapitala.
Kladionica nije bila na njegovoj strani već mjesecima iako se njegova priča da je u plusu odavno nalazila na klimavim nogama. Tombola, hm. O njoj nije imao stav. Čuo je za neke dobitke na „vrućoj“, ali metalna novčanica u njegovom džepu dodatno se pregrijala od stalnog stiska vrelog dlana i prstiju koje su milovale njegove glatke rubove.
Njegov najveći neprijatelj stomak od koga nije bilo uzmaka javio se za riječ.
„Hrana.“
„Svratiću u mesnicu. Kupiću pola kilograma faširanog mesa. Dva ručka za mene i moju dragu. Biće jako sretna.“- zadovoljno usmjeri i ubrza korak prema mesnici.
U džepu je stiskao novčanicu. Na momente se činilo da nije dobro da je drži u desnom džepu. Mogao bi uz put sresti nekog poznanika, ispružiti ruku za pozdrav i pri tom nesmotreno izgubiti novčanicu. Stoga ju je premjesto u drugi džep u kojem su se nalazile papirne maramice. Pomisli kako ni to ne bi bilo dobro rješenje. Može nesmotreno da izvuče maramice iz džepa da obriše nos koji mu je curio od blage prehlade i opet izgubi novčanicu. Potom je prebaci u zadnji džep, a kako je i tamo postojala mogućnost da izgubi novčanicu, premjesti je u sledeći i tako još nekoliko puta tražeći joj najbolje i najsigurnije mjesto.
U tom momentu već je stigao do mesnice. Ispred njega se nalazilo par kupaca koji su strpljivo čekali svoj red. Stao je i sam na kraj kolone. Par trenutaka kasnije iza njega je bilo još par kupaca.
Zadovoljno se smješako. Čekao je svoj red. Još jednom zavuče ruku u džep da opipa kovanicu koja ga je dovela u mesnicu. Nije je bilo.
Pomaknuo se za jedno mjesto. Gledao je buckastog mesara koji nije skidao osmijeh sa lica dok je usluživao goste.
Ispred njega su se nalazila još dva kupca. Blaga panika ga nagna da ponovo zavuče ruku u džep gdje je trebala da bude kovanica. Opet je nije bilo. Krenuo je redom da istražuje džepove. Nije bilo rezultata.
„Smiri se. Nije ti sad potrebna panika. Ponovo kreni redom od najsigurnijeg mjesta.“- kovao je plan.
Pomjerio se za još jedno mjesto. Panika ga je drmala punom parom. Novčanici nigdje nije bilo ni traga. Pokušavao je sakriti nervozu koja je rasla sa svakom sekundom. Munjevito je premotavao film i moguće scenarije gdje se novac mogao zagubiti. Njegove misli bile su blokirane. Novca nije bilo.
Gledao je netremice u debelog mesara koji je usluživao mušteriju ispred njega. Odjednom mu se učini da se iza njegovog osmijeha krije neviđeni bijes. Obuze ga panični strah da će sav svoj nakupljeni bijes iskaliti baš na njemu. Bijesan što te večeri neći moći i njegov novac po završetku radnog vremena zajedno sa ostalim odnijeti kući gjde ga čekaju njegova debela žena i još deblja djeca i pred njih zadovoljno baciti na stol zarađeni novac.
Vrijeme je nemilice teklo. Baš kao na pokretnoj traci.
„Ako bi se sad okrenuo i pošao prema vratima siguran sam da bi debeli mesar bacio kakvu sataru ili drugo hladno oružje za njim koje bi se zabilo pored njegove glave u štok od vrata.,.. ako,...“- hiljadu scenarija u kojem nije dobro prošao bilo je pregledano, ali nijedan nije mogao da ga smiri.
„Štaaaa, nemaš novca, a ovdje si mi se došao oblizivati kao kakav seoski mačor. Maršššš napoljeeee.“- već je odzvanjalo u njegovoj glavi.
„Izvolite?“- veliki osmijeh debelog mesara bio je sve samo ne dobronamjeran.
Milan se zbunio. Zapleo se jezik pa ko zalijepljen za nepce samo je mumlao.
„Molim?“- pomalo nervozno ponovi mesar pitanje, a sa njegovog lica nestade osmijeh.
Milan osjeti kako se iza njegovih leđa pojača nervoza u redu koji je čekao svoje usluženje. Gomila gladnih zakrvavljenih pogleda sjekla ga je na režnjeve. Režanj po režanj, kao krmenadlu.
Isped njega debeli mesar sa velikim nožem, a iza gladna gomila nikako nije mogla biti dobra kombinacija pa čak ni u kladionicama sa boljim koeficijentima.
U tom momentu na zidu spazi veli natpis.
„Svježe meso.“
Nije ni čuo mesara koji je gubio strpljenje. Novčanice nije bilo. Spasonosna ideja mu pade na um.
„Imate li možda bajato meso?“- posebno podignuvši glas na „bajato“.
„Nemam sad, ali dođite za pola sata.“- odgovori mesar nervozno pogledajući na red iza njegovih leđa.
„Hvala, navratiću kasnije.“- Milan izađe iz reda i napusti mesnicu.
Teret poput najvećeg planinskog lanca kao da skliznu sa njegovih pleća. Hladan vazduh ga dodatno razbudi, a njegovim tijelom kao da iznova prostruji krv.
Milan zakopča jaknu do grla i uvuče vrat pod kragnu. Duboko zavuče ruke u džepove i pruži korak. Hladna kovanica pod njegovim prstima zaigra kao čigra. Milan se nasmija i podiže pogled. Elektronski pokazivač temperature pokazivao je prvi minus ove jeseni, iznenađujuće za 31.oktobar. Svjetski dan štednje.
Pozdravlja Vas mandrak72, svjetski raspoložen čovjek rođen baš na ovaj dan, svjetski dan štednje.
[ Mandrakizmi
]
20 Oktobar, 2012 14:53
Vlast se prestrojila. Peta kolona svrstala se u prve redove.
Vođa odbija hranu. Pije nam krv na slamku.
Izborne liste nisu nam ostavile mnogo prostora. Iza svakog imena je mnogo kvadrata.
Politika je kurva. Političari su njeni sinovi.
Na izbornom tijelu izredala se i vlast i opozicija. Svi su dobili šansu.
Vlast čini sve na higijeni društva. Uzeli su nam crno ispod nokta.
Neodgovorna opozicija nije izašla na izbore. Kućni pritvor je opet iskorišten kao izgovor.
Pozdravlja Vas mandrak72, uz kesten pečen, ogaravaljen i opečen.
[ Smijehom protiv uroka
]
16 Septembar, 2012 09:37
Posmatrao sam Jašara ispod oka. Sjedio je preko puta mene. Zeko je bio sav presretan. Susret s Jašarom najavljivao je preko pola godine. Još uvijek nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Samo se premetao u stolici, vrtio čašu u ruci i očima treptao kao kakva mlada pred nepoznatim proscima.
U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.
„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.
Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.
Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.
Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.
Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.
„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.
Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.
Riješih da se umiješam.
„O čemu je riječ?“
„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.
„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.
„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“
„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“
„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“
„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.
To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.
„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“
Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.
„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.
„Koji ste vas dvojica naivci.“
„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.
Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.
„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav univerzalni čep.
„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine, a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“
„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.
„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.
„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.
„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.
U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.
„Šta?“- ponovo zapitah.
„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.
Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.
„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.
„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.
„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.
„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.
Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.
„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.
Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.
Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.
„Začepi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.
U tom momentu konobar je primio narudžbu. Iznenadio sam se da je Jašar naručio sok.
„Sok od jabuke. U flašici.“ – posebno je dao akcent na drugi dio narudžbe.
Ubrzo zatim konobar je pred nas donio nardužbu. Ja sam naručio Coca-Colu, Zeko kafu. Pogledao sam prema Jašarovoj porudžbi.
Široka mala flašica sa širokim otvorom stajala je pred njim ispunjena gotovo do vrha.
Jašar je nijemo gledao u otvorenu flašicu pred njim. Izgledalo je kao da ne vjeruje svojim očima. Nisam naslućivao razlog za to.
Pričalo se da Jašar vrlo brzo čita znakove oko sebe. Sam je tvrdio da to niko ne adi bolje od njega. U svemu je vidio ono što mi ostali smrtnici ne bi pa da nam se i o glavi radilo. Poznavao je sve najveće teorije zavjere. Znao je ak i one o kojima se ništa nije znalo, pa čak i one o kojima autori istih nisu još ni razmišljali.
„Grad. Eto šta je mali grad. Selo. Obično selo.“-bjesnio je Jašar.
Pažljivo smo ga posmatrali Zeko i ja. Nismo očekivali da bude ovakav. Od susreta nisam ništa očekivao, ali ovakav početak uopšte nije išao na ruku Zeki. Od ovog sastanka očekivao je mnogo više. Možda čak više i od kandidata Zvezda Granda u poslednjoj zabiti.
Riješih da se umiješam.
„O čemu je riječ?“
„Nemoj reći da ne znaš. Samo još i ti treba da se praviš naivan. Sve je jasno ko dan. Vidjeli ste svojim očima.“- Jašar je bio neumoljiv.
„Ne znam zaista o čemu govoriš.“-odgovorih mu smireno.
„Jeli, ne znaš. Pa kad me već vučeš za nos da igramo otvorenih karata. Pogledaj ovu flašicu. Vidiš li išta sumnjivo?“
„Ništa, naručio si flašicu soka od jabuke. I to je to.“
„E vidiš tu sam te čekao. Jesi li ti vidio kad ju je otvorio. Nisi. Nisi ni obraćao pažnju na takve stvari, a ja vidiš jesam. Zato sam i naručio sok od jabuke u flašici.“
„Pa šta onda.“- ljutito odbrusih.
To kao da upali Jašara te se još žešće okomi na mene.
„Jel vidiš ti nivo do kojeg je napunjena flašica. Ko još puni flašicu do čepa. Niko. Zapamti niko. Niko. Niko nikada. Da li je neko od Vas vidio čep. Ja nisam, a nisam još ćorav kao što ste Vas dvojica.“
Gledao sam u flašicu ispred sebe tražeći razloge Jašarova bijesa. Pred njim je stajala flašica soka. Od jabuke.
„Stvarno ne vidim razlog tvoje ljutnje. Možda je riječ o zabuni. Istina flašica je prepunjena preko uobičajne mjere. Možda je riječ o uzorku za sanitarni pregled konobara, nepohodnog za laboratorijsku analizu. Kažem možda, vidim da još nisi probao. Šta kažeš na to?“- probao sam biti malo bezobrazan.
„Koji ste vas dvojica naivci.“
„Da si probao sok nekako bih te i razumio. Možda bi primjetio da je malo jači od gradskog vodova. Koji grad. Da na njemu možda piše da je od jabuka Petrovača, a od njih je daleko ovaj kišni septembar ili još neku besmisleniju primjedbu, ali ovako zaista ne vidim razlog tvoje ljutnje.“-rekoh.
Zeko je zbunjeno gledao u nas dvojicu i nogom me udarao ispod stola. Očima me je pokušavao smiriti. Nisam se dao.
„Pa šta sad treba da radimo? Da zovemo konobara da vrati flašicu i donese drugu i otvori je pred tobom.“- tobože sagnuo sam se da ispod i oko stolova pronađem kakav valjan čep. Nekakav univerzalni čep.
„Jesi li ti lud ili si jeo lude pite? O tome ti i govorim. To tebi možda djeluje naivno, ali mauna. Jesi li ti ikada vidio kako se otvara takva flašica sa sokom. Jasno da nisi. Tebi to ne predstavlja ništa. Vi bi i napoja pili. Naivčine. Tolike godine, a balavci. Još mi samo treba da se još i to priča.“
„Šta čovječe, reci već jednom!“- dizao sam ton.
„Grad već svašta priča, u svemu traži i pronalazi dokaze. Sad i još ovo.“-reče.
„Šta čovječe?“- bijesno sam ustao od stola.
„Ovo!“- skoči i on te rukama pokaza kao da lijevom rukom drži flašicu okrenutu naopako, a desnom rukom snažno udara po lijevoj ruci u kojoj je trebalo da se nalazi flašica, upravo onako kako konobari čine kada pred nama otvaraju flašice sa sokom.
U kafiću se sve umiri sve oči su bile uprte u nas dvojicu koji smo stajali jedan naspram drugog. Nismo obraćali pažnju na ostale.
„Šta?“- ponovo zapitah.
„Ovo. Jel ovo hoćeš? Evo ti još. Hoćeš još. Evo ti. Evo.“- histerisao je.
Ponovi ga nekoliko puta. Svaki put gotovo kao pucanj odjeknuo bi udarac. Gosti oko nas bi samo trepnuli očima kao da ih je petarda iznenadila. Jedna majka stavila je dlanove preko očiju svoga djeteta, a druga je brzo uzela svoju bebu u naručje i kao pred naletom kakve kišne provale oblaka istrčala iz kafića. Jedan stariji gospodin iz unutrašnjeg džepa izvadio je nekakvu tableticu i stavio je pod jezik.
„Znaš li da se priča kako imam mladu ženu. To znaš i to nije tajna. Isti ti pričaju kako ona stalno traži da radi noćnu smjenu. Znaš li šta to znači? To je atak na moju muškost. Još sad i konobar. Pa ovdje i on hoće da pokaže da sam ostario pa da ni flašicu soka ne mogu da otvorim. Šipak. Ovdje se sve gleda, pa i to. Da je on donio sok kako je red, ja bih ga snažno udario u dno i lagano otvorio i zatvorio usta svima onima koji su ovdje došli da se uvjere u sve te priče. Pa i Vas dvojica Svi ste vi isti. Svi. Svi.“- bijesno je odgurnuo sto i prijeteći prstom prema ostalim izjurio iz kafane.
„Ja još mogu. Ihahajj. Itekako. Ja ću svima Vama pokazati. Još ćete vi čuti za Jašara.“- već je zamicao iz našeg vidokruga.
„Jebo ga čep.“- Zeko tresnu velikim plavim čepom od stol.
„Evo ti čep.“- ustade od stola i odmjeri od lakta nekoliko puta za njim.
Zaprepašteno sam gledao u Zeku. Bio je bijesan.
„A samo sam ga na kafu pozvao.“-pjenio je od bijesa.
Zeko je nenamjerno uzeo čep sa stola koji je ispustio konobar kad je otvarao moju Coca-Colu i napravio svu kasniju pometnju. Da sam kojim slučajem imao uske karirane pantalone ili usku pripijenu majicu uz moju nimalo bildersku figuru stvarno ne znam kako bih opravdao maloprijašnje događaje i spriječio izljev bijesa i gnjev ostalih gostiju u kafiću.
Kako bilo da bilo Zeko je definitivno raskrstio sa svojim zabludama i sa Jašrevom veličinom i važnošću. Jašaru je neko davno trebao da kaže ono što sam i sam znao.
„Začepi.“
Pozdravlja Vas mandrak72, nikad dovoljno oprezan i trezan i nadasve neobavezan.
[ Priče iz Desetog sela
]
07 Septembar, 2012 19:09
Sa Božom se nikad ne zna. Valjda smo ga i zbog toga zvali Džeronimo. Jednom davno obećao je da će se vratiti čim mu banke siđu sa grbače. Do tada istrpiće Texas rekao je. Na skype mi se nije javljao nekoliko mjeseci. Sam mi je priznao da je pod dejstvom alkoholnih isparenja kojima se prepustio nakon roštiljanja.
„Slušaj, ubio sam se od alkohola, ali ti pričam čiste svijesti. Pio sam kao smuk cijelog dana. Želio sam da se ubijem kao stoka. I ne ide.“
Nisam se usudio ništa napisati. Bojao sam se da ne učini kakvu glupost. Nije bio takav. Nakon nekoliko trenutaka ponovo je stigla njegova poruka.
„Hajde, ti znaš šta meni treba. Daj nešto. Neku riječ, nešto jako što će da me otrijezni ili dokrajči. Ja više ne mogu ovako.“
Muk.
Sa obe strane okeana.
Tamo i ovdje.
Ovdje i tamo.
„Slika. Bilo šta, biće dovoljno samo da znam da imam nekog svog sa druge strane.“
„Ne znam Božo. Nemoj prenagliti.Pusti da razmislim.“
„Ok! Čekam ako treba do zore, samo nemoj otići.“
„:).“
Znao sam za njegovu ludačku upornost. Bio je u stanju da čeka ribu po čitav dan vrebajući pogledom kroz unske brzake. Više nije bila u pitanju hrana. Bio je to on Indijanac. Istrajan i u porazima. Nepokolebljiv. Cijena za njega nikad nije predstavljala za njega ništa samo poziv. Izazov.
Vrtio sam ludački slike i događaje. Bilo ih je mnoštvo, ali ništa pametno nije dolazilo do mojih sivih ćelija koje su vjerujem toga momenta bile još bezličnije i bezbojnije. Možda samo kaša, tijesto koje se provlači kroz stisnute prste, gubeći svoj oblik.
Sjetih se njegove ludačke želje da se osveti komšiji još dok smo djeca bili koji ga je optužio da mu je iz bašte krao krastavce. Kunuo mi se da to nije istina. Dobio je ćušku od oca koja ga je više zaboljela zbog očeve sumnje u njega. Fizička bol kratko je zažarila njegov obraz. Ona bol koja se neda tek tako poništiti tinjala je i izgleda još tinja tamo preko bare. Siguran sam bio da ga je neko gadno nagazio. Znam ja svoga Božu Indijanca. Znam Džeronima.
Toga dana probudio me kamenčić koji je udario u prozor. Znao sam da je to on.
„Znam. Izađi da ti kažem.“- bio je nestrpljiv.
„Ovako rano. Vidiš da još nije svanulo.“-još uvijek sam trljao oči i pokušavao da ga odgovorim od plana ma kakav bio.
„Hajde izađi. Samo da ti kažem. Samo tebi.“
Nije bilo druge. Nije bilo smisla odugovlačiti. Stajao bi dole dok ne siđem, makar to trajalo do sudnjeg dana.
„Krastavci, sve ću mu ih obrati. Sve do jednog.“-skupljenih pesnica taj dvanestogodišnjak djelovao je ozbiljan kao da donosi najvažniju odluku na svijetu.
„Šta ćeš s njima?“- upitah.
„Ništa.“- slegnuo je ramenima.
„Greota ih baciti. Hrana se ne baca.“- rekoh.
„Znam. Poješću ih. Sve do jednog.“- lice osvetnika se ozari.
„Pozliće ti. Niko ne može pojesti toliko krastavaca.“
„Neka.“
„Idem s tobom. Paziću ti na leđa.“
„Hvala.“- moja odluka da idem s njim razvukla je najveći mogući osmjeh koji je tog časa mogao da se za bilježi na plenti zemlji.
Sve je brzo proteklo. Krastavci su bili pred nama. Puna najlonska vrećica, od onih najsitnijih, pa do onih koji baš i nisu bili primamljivi kako za oči, za želudac još manje.
Uzeo je jedan sa hrpe i počeo da grize. Pod njegovim zubima dokazni materijal je pucketao takvom snagom kao da se sveti samom Obrenu koji nije znao na kakvu je stijenu udario.
Ispružih ruku te i sam uzeh krastavac. Jeli smo ih takvom brzinom da nam se činilo da će ih nestati za par trenutaka. Međutim nije bilo tako. Naprotiv vrlo brzo smo osjetili svu težinu zadatka koju smo pred sebe postavili. Ipak nismo odustajali. Božo se kreveljio, pogledom pokazivao kako žali što hrpa još nije veća, a meni je već bilo muka. Nisam odustajo, kao ni on. Bili su bljutavi. Jeli smo ih neslane i sve sa korom. Kad smo obavili zadatak pošli smo nazad.
„Samo da je soli bilo, ne bi se oteo niti jedan pa da ih je i duplo bilo.“- bio je zadovoljan obavljenim zadatkom, a čini se još više mojim saučesništvom.
Još istog dana usrali smo se kao grlice. Dva dana smo borbu vodili sa želudcem koji je izgleda poludio zbog naše akcije. Činilo se da nisam ni izlazio iz wc-a. Roditeljima sam rekao da je to od nekih zelenih šljiva koje sam sa Božom jeo. Božo svojima nije rekao ništa. Moji su to isto prenijeli njegovima te nas nisu vodili u dom zdravlja na pregled.
„So!“- uzviknuh.
Na netu pronađoh sliku sa pakovanjem kuhinjske soli. Iskopirah je, te poslah je preko slanog okeana.
Muk.
Odmah nakon toga Božo je prekinuo vezu. Nije se javljao mjesecima. Prošla je već godina.
„Bojim se da sam presolio njegovu muku.“- dugo sam mislio o tom sve dok me sinoć nakon dugo dugo vremena Božo nije pozvao. Uvijek je tako činio. Uključivao bi skype samo kad bi mene zvao, inače ga nije koristio.
„Sve vrijeme si znao?“- bio je kratak.
„Da, mnogo smo soli zajedno pojeli i opet nam je bilo malo.“
„Čini se da nikad neću moći podnijeti laž.“
Znao sam da ga nešto peče.
Koji tren kasnije na moju skype adresu stigao je fajl sa slikom. Preuzeh isti.
Božo se ponovo odjavio sa skypa.
„Kišobran.“- obični starinski kišobran.
Pogledao sam napolje. Padala je kiša.
Kao naručena.
Uzeh stari kišobran i izađoh na ulicu. Talas svježine zapljusnuo je moje lice. Duboko sam disao. Za sebe. Za svog Božu Indijanca, za Džeronima. Iznova sam listao album svih onih godina koji se nikad neće vratiti. Sve one slane i neslane dane koje dosolih, ponekom suzom. Od momenta kad ga ispratih na biciklu. Njega, Mariju i slatku malu Anju. Kovrdžavu slatkicu. Znao sam koliko se radovao godišnjem odmoru koji je trebao da bude njegov prvi dolazak nakon odlaska u Ameriku. I sam sam bio oduševljen što ću ponovo da ih vidim, da ih upoznam sa mojim gnijezdom.
Čvrsto sam rukom stiskao stari kišobran izlizane drške kao bezbroj puta do sada, ali nikada kao sad nisam se osjećao bespomoćnije.
Posmatrao sam ljude koji prolaze pored mene. Kotrljali su se bez riječi. Kao kamenje. Talasi kiše kao da su nas spirali, kao pijesak po plaži. Dok su nas talasi kiše šibali i sapirali kao pijesak u nemirno more, ono je bjesnilo i pjenilo. Ljutito nas vraćalo na obalu, gdje smo se saplitali jedni o druge. Iznova se trošeći na putu. Ni tamo ni ovdje.
Dok sam bio na plaži prezirao sam sav onaj bezlični pijesak oko mene, izbjegavao svaki mogući kontakt koji me je nepovratno trošio i glačao me u meni neprepozantljivog sebe, zavideći svom onom pijesku koji je nemirno more razbijalo o obalu, stijene, lomeći do najsitnijeg i najfinijeg praha mješajući sa sitnim i nevidljivim zrncima soli.
Kad bi me talas kiše otisnuo u zagrljaj moru, osjećao sam svu ogoljenost. Svoju nepripadnost tamo, neprihvaćenost. Osjećao sam svoje strano tijelo. Sjemenku koja se nikad nije primila za nemirno tlo.
Vratio sam se kući i uzeo biciklo. Božin. Osjećao sam da mu dugujem vožnju. Kiša je u međuvremenu prestala. Nisam sklopio kišobran. Pod njim su bili svi indijanci i njihove duše. Suze. Nakon nekoliko metara kišobran se izvratio i kao kakva stara gljiva bdio je nad mojom glavom. Kao manitu.
Čvrsto sam stiskao dršku kišobrana dok sam ga hrabrio da izdrži. Isturih ga ispred sebe, sklopih i kao bojnim kopljem jurnuh u noć koja je mirisala na pečen kesten iako je do jeseni bilo još mnogo toga za reći.
Pedale sam okretrao sve brže i brže. Pomalo sam ličio na indijanca kako bjesomučno juri na nevidljiva neprijatelja koji se krije pod plaštom noći.
„Hoooooooooooooookaaaaaaaaaaa heeeeeeeeeeeeyyyyyyyy,....!“-divljački sam urlao koliko me grlo nosi.
Plava rotaciona svjetla vratila su me u stvarnost.
„Gospodine moliću vaše isprave.“- šerif iz mog sokaka s kojim sam se mlatio zbog prosute teglice šumskih jagoda bio je iznenađen.
„Haug.“- ispružih mu isprave.
„Šta si rekao?“- upita me on.
„Bio sam jednom indijanac i večeras je pola mene.“- ispalih kao iz topa.
Vratio mi je ličnu kartu. Kauboja ne čini šešir niti svijetlo oružje.
Pozdravlja Vas mandrak72, predizborni indijanac kojemu je puna kapa i šešira i tuđeg perja.
[ Priče iz Desetog sela
]
04 Septembar, 2012 20:01
Nismo podigli bijelu zastavu. Nosimo gaće na štapu.
Pozdravlja Vas mandrak72, upućen ko gaće u geografiju.
