[ Smijehom protiv uroka ] 29 Mart, 2015 09:49


Mandrak72 sa živog twittera saznaje slijedeće
Naš dopisnik UVB 76 iz Kanade kaže slijedeće: U kanadskom kapitalizmu mi se jedino svidja sto sluzbenica na šalteru banke zaradjuje 4 puta manje od fizikalca koji krpi rupe na autoputu.
Pa druže moraš ipak znati da kod nas neke rupe krpe ljudi na ključnim mjestima. A neke udarne rupe su i same na ključnim mjestima.


Od istog dopisnika UVB 76 iz Kanade stiže slijedeća vijest: U Kanadi drvosječa poslije deset godina bude bogat čovjek. Rizikuje da mu stablo padne na glavu, a to košta.
Pa druže i kod nas je donekle slično stanje. I kod nas drvosječa poslije deset godina bavljenja politikom bude bogat čovjek, samo rizikuje da ga ne pregazi službeno auto ili mu se odriješi pupak od prejedanja, a to priznaćete opet košta.


Kako prenose svjetske agencije, Ukrajina ne želi da sa Rusijom slavi kraj Drugog svjetskog rata.
Radije bi sačekala sa proslavom početak Trećeg svjetskog rata.


U udaru groma u školu za obuku policajaca u Ekvadoru 52 osobe su povrijeđene. Eto, a poslije kažu neće grom u koprive. Malo morgen sve je to ista boranija.


Senzacionalno. U najavi je prvo presađivanje glave. Konačno, otvara se mogućnost da neki šupci dobiju mozak. A samim tim otvara se i mogućnost da neke glave dobiju papke kakve i zaslužuju.


Ambasadori Kvinte nisu prisustvovali obeležavanju godišnjice bombardovanja. U ambasadama SAD, Britanije, Njemačke, Francuske i Italije bez komentara. Valjda su se dobro ispucali. Oni su sve rekli oružjem.

Pozdravlja Vas mandrak72, od pera i mesa iz državnih rezervi.
[ Smijehom protiv uroka ] 03 Januar, 2015 11:26
Političar Branko Ružić poziva da se legalizuje prostitucija. Hm, na tu temu dodao bih par razmišljanja:

    Političari zatražili legalizaciju prostitucije. I njima je kurvanja preko glave.
    Političar zatražio legalizaciju prostitucije. I njemu je dosadio rad na crno.
    Legalizacijom prostitucije umnogome bi bilo lakše objasniti neke političke procese, skupštinska dešavanja i postizborne koalicije. :).

Šta da Vam kažem. Da gledamo u Evropu. Ne znam. Uz našu političku stvarnost neke stvari su sasvim jasnije:

    Evropa nam se nesebično daje. Koliko smo samo puta dobili nogu.
    Ja predsjedniku nikad ne govorim da je budala. On to dobro zna.
    Ko kaže da Vođa nema sluha. Pa sve je dao na doboš.

Narod ko narod, gleda tuđa posla od svog posla ne živi. Iskoristi bačene mu mrvice i potroši veče na neku TV limunadu:

    Opet se narod omrsio. Zagrizao je novinarsku patku.
    Dok su me kovali u zvijezde pao im je mrak na oči.

Sve u svemu ne znam šta pametno na kraju zaključiti. Neko bi oćutao, neko bi možda dao kakav prijedlog a ja:

    Ostao sam bez teksta. Izgubio se između redova.


Na kraju svega da Vam svima poželim mnogo bolju 2015 godinu. Ne mogu mnogo toga da Vam pomognem, možda jedino da Vam izmamim osmijeh. Ako to uspijem ja sam zadovoljan. Ne može to mnogo pomoći, možda na tren malo olakšati, učiniti da zaboravimo na sumornu stvarnost.
[ Šta štampa štampa ] 16 Novembar, 2014 10:04

Istraživanjem kanalizacije i deponija u Pompeji i Herkulanumu arheolozi su došli do zanimljivih podataka o ishrani Rimljana u ova dva grada na obali napuljskog zaliva prije erupcije vulkana Vezuva 79. godine. Na meniju su se nalazile školjke, ribe, rakovi, žitarice i svinjetina.
Kopanjem po našim kanalizacijama i divljim deponijama jasno je samo jedno. Jedemo govna gdje god se pojavimo.

Na internetu je nedavno osvanuo pomalo uznemirujući snimak iz Ostina, glavnog grada američke države Teksas. Muškarac koji je napravio snimak i okačio ga na internet tvrdi da nije reč o šali i da je to što je video i snimio postupak istjerivanja đavola (zla), prenosi „Hafington post“.


Ne znam koliko vam je priloženi video otvorio oči i zadržao pažnju. Ne znam ni kako se služite internetom ali mogu Vam preporučiti neke stranice sa videom koje drže pažnju i gdje se jasno vidi na videu kako utjeruju dobro.  :)

Potpuno promukao, američki voditelj Al Roker završio je danas svoj maraton u vođenju meteorološkog izveštaja u direktom televizijskom prenosu.Saradnik mreže NBC govorio je o vremenu puna 34 sata bez prestanka. Time je oborio dosadašnji rekord od 33 sata koji je u septembru postavila norveška voditeljka Eli Kari Gjengedal i upisao se u Ginisovu knjigu rekorda.
Ovom prilikom htio bih da Vam predočim svoj lični rekord. Naime ja da već godinama gledam televizijske voditelje metoroloških izvještaja i vremenske prognoze i još uvijek nisam stekao dojam da je tu riječ o vremenskoj prognozi.


Mikroskopski sitne skulpture umjetnika Džontija Hurvica su toliko male, da mogu da se smjeste na vrh igle ili na vlas ljudske kose. Nano-umetnost je nevidljiva ljudskim okom, a sa vremenom je sve bolja i razvijenija.
Narko umjetnost ide u sasvim drugom pravcu. Ona je prisutna i zakonu praktično nevidljiva. Slično nano-umjetnosti egzistira s čovjekom na igli i sve je razvijenija.


Nakon što je za upravljačem traktora prešla ceo afrički kontinent, Holanđanka Manon Osevort odlučila je da nastavi svoju odiseju i tarktorom stigne do Južnog pola.
Eto. Radna mašina je opet u prvom planu. I kod nas je bilo sličnih pokušaja, ali s bagerom su stigli samo do Skupštine i dobro se oparili. Koliko bi tek imali da su stigli do južnog pola. Pitanje glasi ko bi u tom slučaju dobio, a ko izgubio?

[ Priče iz Desetog sela ] 07 Novembar, 2014 22:12
Fasada je pojam kojim se želi pokazati nešto sasvim drugo. Prikrivanje nedostataka, postojanje ukusa ili onog drugog. Fasada je uglavnom nešto ljepše ili ono što je zamišljeno da je nešto sasvim drugo.

Ekrem je svakako bio ponosan na svoju fasadu. Moderna, pomalo hladnih ali svakako neobično uklopljenih boja. Mozaički uklopljena uz dijelove ukrasna kamena i pvc stolarije dodatno ojačana inoks ogradom bila je sve ono što se pod tim pojmom moglo smatrati. Moderna, avangardna. Znao je to Ekrem. Volio je one momente kada se vraćajući s posla izdaleka među običnim fasadama izdvajao onu svoju. Modernu u sivilu svakodnevnice.
Volio je sve one komplimente kojima je samopotvrđivao svoj izbor pri odabiru iste.

U njegovom bliskom komšiluku iz temelja je rasla nova građevina. Umnogome različita od ostalih po ideji jednog gastarbajtera sa obale Une koji je Unu volio sve one dane kada nije bio tu za strojem u dalekoj Švedskoj. Sve one dane koje je provodio pored Une volio je svoju građevimu koju je sanjao pod hladnim nebeskim svodom daleke Švedske. Želio je svoj topli kutak. Svoju fasadu iza koje će skriti svoju daleku Švedsku, smaragdnu Unu. Godine.

Ekrem je svakodnevno zastajkivao pored gradilišta da prebaci koju sa Cunetom. Nije propuštao priliku da povremeno ukaže na svoje stalne borbe sa vjetrenjačama i „majstorima“. Načine i materijale kojima je svoju kuću izvlačio iz sivila. Što ne reći i fasadu kojom je dao pečat i jasno se izdvojio od svijeta oko njega. I tako danima.

Ekrem se u slobodno vrijeme bavio politikom. Uspješno je iz nje izvlačio ono najbolje za sebe. Baš kao što je bila i fasada njegova doma u odnosu na sive, nedovršene građevine tek nedavno srušene države kojoj je i sam doprinosio i ove nove države koju je gradio i čija fasada ni izblizo nije bila slična projekciji koju je činila njegova moderna fasada. Vješto farbana i bojena od onih na čija je vrata kucao moleći za glas, još jednom ne zaboravljajući da se zahvali domaćinu koji ga je pratio naslonjen na dovratak oljuštenih i dotrajalih vrata. Ne tako plastičnih, čistih i jasnih ivica kao što je to bio slučaj sa njim.

Bez obzira na svoje unutrašnje zadovoljstvo ipak je volio iznova i ispočetka tražiti pohvalu njegovom izboru, poniznu potvrdu da je ipak drugačiji od sredine gdje je zapeo. Tu na sprudovima rijeke Une gdje sivilo ne napušta ni one škrte osmjehe. Na mjestu gdje je njegova hladna fasada. Moderna, avangardna. Reklo bi se politički korektna i uspješna odoljevala svim onim poplavama koje su ostavljale nanose na mermeru koji se jednim potezom krpe vraćao u prvobitno stanje.

Cune je gradio svoju sliku koja se polako pretakala na gradilište po njegovim zamislima. Nije dopuštao dokonim slikarima da mu nedovoljno jasnim akvarelom pomute pogled. Debelim slojevima neuspješno nanošene tempere da stvori dojam nesavršenosti i neuspješna pokušaja da se sve ipak skrije ispod fasade.

„Komšija, kako ide. Vidim primaklo se kraju. Još malo pa fasada.“, uporan je bio Ekrem u nastojanju da se još jednom pomene fasada. Tražio je još jednu priliku da se pohvali njegov odabir. Da njegovo još jednom bude „u pravu“.

I tako iz dana u dan.

Njegova potreba da se pohvali svojom fasadom sve je više gladnila i on je bio nestrpljiviji. Gubio je polako onu granicu i preko nje već polako prelazio na onu stranu gdje i ona pristojnost nalaže da se stane.

„Cune, nešto gledam. Valja sad biti oprezan na kraju. Ne bi valjalo ostati nedorečen. Fasada je tačka na i. Fasada je mjesto gdje se pravi ta razlika. Nego jesam li te pitao kakvu ćeš izabrati.“

„Znaš Ekreme. Evo već neko vrijeme gledam ovu tvoju pa se kolebam. Mislio sam napraviti baš takvu. Istu kao tvoja“, zastade da još jednom primjeti zadovoljan osmjeh Ekremov kome je godilo da eto tamo neki gastarbajter radi po njegovoj ideji, avangardi kasabe, „ al kad sam malo razmislio, skontao sam da nisam tolika budala“.

Osta zaleđen Ekremov osmjeh. Pored sve one fasade koju je krio njegov iskusni politički pogled, ipak nije mogao sakriti povrijeđen ponos, skriven iza debelog stiropora otpornog na hladnoću, premrežen ljepilom i mrežicama. Zalud bojen i fasadom skriven i trajno odvojen od svakidašnjeg sivila.

Još jedan jesenji dan je klizio. Zima se polako spuštala i pažljivo birala svaki svoj korak. Oni hrabriji natuknuće pletene kape, zavući ruke još dublje u džepove i široka osmjeha bez fasade potražiti odnekud zalutale galebove tu duboko na kopnu sa svom onom plavom ljepotom pučine u oku nimalo impresionirani okolnim bojama i fasadama svih onih koji će ostati skriveni iza zavjesa dok pokušavaju u očima prolaznika uloviti bar gram divljenja za fasadu. Onu drugu stranu fasada neće moći pokriti. Nikada.
[ Priče iz Desetog sela ] 02 Novembar, 2014 12:39
U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.

Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.

Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.

„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“

Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa.
Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.

„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije

Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.

„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.

Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.
[ Smijehom protiv uroka ] 24 Oktobar, 2014 22:40

LONDON – Britanskom parlamentu je prijeko potrebna pomoć mačaka u borbi protiv sve veće populacije miševa koja je tamo našla svoj dom. Mačkama to nije prvi put. Oduvijek je Britanski parlament bio stjecište glodara.


LIMA – Maleni peruanski grad Paruro izabrao je gradonačelnika na neobičan način – bacanjem novčića – pošto su početkom mjeseca dva kandidata dobila isti broj glasova. A kod nas je stvar sasvim drugačija. Izbor gradonačelnika je čisto bacanje novca.

[ Šta štampa štampa ] 06 Jul, 2014 08:35

Beograd (Tanjug) - BK Grupa saopštila je da je osmislila projekat za izgradnju poslovno-stambenog kompleksa "Tesla Siti" u Beogradu, površine oko dva miliona kvadratnih metara, na čijoj izgradnji bi bilo angažovano oko 43.000 radnika i po završetku objekta bi bilo zaposleno oko 18.000 ljudi, a u središtu kompleksa bio bi izgrađen Međunarodni finansijski centar, koji bi budžetu Srbije donosio najmanje 20 milijardi evra godišnje.
E pa lijepo. Odoh i ja da osmislim kako da preživim do sledeće plate. Osmisliću i tačan naziv kako da ovu vijest nazovem, osmisliću već način kako da časopis, agenciju i novinara koji je ovo napisao nazovem pravim imenom. Ali jedino ne mogu da osmislim nikoga ko bi u ovakve stvari povjerovao.

Beograd (Peščanik) - Autori analiza doktorata ministra Nebojše Stefanovića i Miće Jovanovića objavili su da je i disertacija funkcionera DS Aleksandra Šapića u pojedinim dijelovima plagijat. Pa ne mogu da vjerujem sa svoje oči. Pa zar sve one godine vrhunskog bavljenja sportom nisu izgradile zdravu i čestitu ličnost nemam šta reći. Liječi se gospodine Šapiću. Pa jesi li Dr ili nisi.

Pjongjang (Indipendent) - Na najnovijoj izložbi, na kojoj su im date odriješene ruke da kreiraju zgrade budućnosti bez ikakvih ograničenja, sjevernokorejske arhtekte prikazale su svoje ideje za održivi razvoj turizma. Posmatrajući crteže sjevernokorejskih arhitekti stiče se utisak da je i Pjongjang odavno na vodi.

Helsinki (Beta) - U Helsinkiju je juče održan 19. Svjetski šampionat u nošenju supruge, tokom kojeg pobjeđuje muškarac koji najbrže pretrči stazu sa partnerkom na leđima. Par Vile Parvianen i Žanet Oksman pobijedili su u trci na 235 metara koju je Vile istrčao za 63,74 sekundi. Kada sam ovu vijest pročitao komšiji samo je uzdahnuo. „Ja svoju nosim na grbači već četrdeset godina i nikom ništa“. Pa evo komšo oni su dospjeli u novinsku vijest, a ti za početak kod mene na blog.

[ Šta štampa štampa ] 02 Jul, 2014 21:49

HAG - Lider SRS Vojislav Šešelj zatražio je od Haškog tribunala naknadu štete u iznosu od 12 miliona evra zbog, kako je naveo, neosnovanog pritvora pošto je u pritvorskoj jedinici tog suda već 11 i po godina, saopšteno je danas iz Haga. Mislim da bi Hag trebao da udovolji Vojislavu od milja zvanom Šeki. Svojim nastupom otvorio im je oči, nakon čega im je jasno stavio do znanja da su promašili svoju pravu profesiju. Cirkus.

LONDON - Poznato je da kukavica ne samo da nema svoje gnijezdo već i da ne zna kako da ga napravi, te da njene potomke podižu druge ptice kojima podmeće svoja jaja. Eh Englezi moji dragi, zbog toga niste morali u prirodu. Fenomen kukavičijih jaja, tatitnih sinova, nesposobnih graditelja nama je dobro poznat. Uzmite spisak naših državnika.

NjUJORK - Kineski tajkun poznat po ekscentričnom ponašanju, priredio je svečan i bogat ručak za više stotina Njujorčana beskućnika u jednom restoranu u Central Parku. Eh taj ludi svijet. Sami akteri ove neobične vijesti iz filmske perspektive vraćaju me na neke scene postapokaliptčnih filmova. Kineski tajkun i Njuorčani beskućnici. Kakav happy end.

DIZELDORF - Sud u njemačkom gradu Dizeldorfu je danas presudio da jedan postariji strastveni pušač mora da napusti stan u kojem živi već 40 godina, zbog toga što su se njegovi susjedi žalili da im smeta dim cigareta. Poznavajući uopšte našu primjenu Zakona za iseljavanje osuđenog čekali bi sve dok za imenovanog ne bude angažovano pogrebno preduzeće. Piši propalo.

VAŠINGTON - Osim absinta(lijek-piće) i kubanskih cigareta, američke vlasti zabranile su jedan vrlo poznat i svima omiljen proizvod - kinder jaje koje je na spisku suvenira koje američki državljani ne smiju da unose u zemlju, piše Hafington Post. Kazna za jedno takvo neprijavljeno jaje je 2500 dolara. Hajde za ljubav jednog da se odreknemo tolike sume, ali za par istih potrebna su velika muda.

SAN FRACISKO - Čuveni most Golden gate u San Francisku uskoro će dobiti specijalnu zaštitnu ogradu, kako bi se sprečila samoubistva skokovima u more. Bord direktora kompanije koja upravlja mostom danas je jednoglasno odobrio finansijski paket u iznosu od 76 miliona dolara, koliko će koštati da se sa obe strane mosta postavi šest metara visoka mreža. Golden gate (Zlatna kapija) postaje preskup za izlaz u jednom smjeru.


BEOGRAD - Ambasador SAD u Beogradu Majkl Kirbi priredio je danas prijem povodom američkog praznika Dana nezavisnosti, na kojem je izjavio da su Amerikanci i Srbi izgradili trajno prijateljstvo tokom Prvog svetskog rata. Po toj logici slijedi da su ga tokom Drugog svjetskog rata ovjerili, a onim iz 1999-e godine trajno zapečatili. Ne ljubim ja Vas „prijatelji“ moji. Nit' ljubim, nit' mirišem.

[ Šta štampa štampa ] 23 Jun, 2014 22:07

Ron Stardžen, milioner iz Teksasa, planira da svoja tri psa, Vilija, Lensa i Diksi, imenuje jedinim nasljednicima svog velikog bogatstva.
On je toliko opsjednut svojim ljubimcima, da je zaposlio čovjeka kome plaća 45 dolara na sat za održavanje njihovih profila na društvenim mrežama.
Džoš Dejvis, konsultant za društvene mreže, tvrdi da ovom poslu posvećuje i po osam sati nedeljno, što je rezultiralo time da je Fejsbuk strana ovih pasa, pod nazvom “Razmaženi kavaljeri”, prikupila više od 23.000 obožavatelja.
Osim naloga na Fejsbuku, ovi srećni psi imaju svoj Instagram i Tviter nalog.
Hm, šta na sve kaže njegova zabrinuta porodica, rodbina i prijatelji. Ništa. Bijesni su, laju. Samo što ne grizu.

Kako saznajemo Ford će praviti dijelove za automobile od ljuski paradajza. Sjajno to onda znači da ćemo uskoro moći da se tucamo paradajzom.

Premijera Srbije Aleksandra Vučića čekaju još dva susreta sa Angelom Merkel. Živo me interesuje na koliko se dobijenih susreta igra.

Na skupštinskoj kasi Republike Srbije nalazi se 49 bivših poslanika. Šta da im radimo? Toliko su nas zadužili.

Poseban TV kanal na kojem bi se emitovali uživo prenosi sjednica Narodne skupštine Srbije mogao bi da bude osnovan tek nakon što se digitalizuje televizija u Srbiji, za šta je rok do juna 2015.godine. Do tada nam ostaje samo da pratimo Farmu, Velikog brata i emisije sličnog formata.

Famozni Kosmajac nestao iz Srbije. Kako čujem razlog njegovog iznenadnog nestanka nisu najave o hapšenju nego dolazak Stivena Sigala koji je „lafo“ stigao zbog svirke. Kako se čini neki su otpjevali svoje.

[ Priče iz Desetog sela ] 27 Maj, 2014 22:33
„Hvala ti Bože“, glasno se zahvalih Bogu.

Osjetih se neprijatno. Postiđen svojom odeždom u svlačionici bez keca u rukavu. Postidih se svoje golotinje, neznanja. Bio sam akter romana koji se pisao, a nisam umio da nakon novog pisma složim i najsuvisliju misao koju bi revnosni čitaoc zapamtio i uskladištio u korteksu svoga sjećanja, potegao kao mač kojim bi presjekao gordijev čvor neznanja, zablude u kojoj je živio sve ove godine. Bio sam akter serije, španske ili meksičke sapunice u kojoj je opet po ko zna koji put slijepac progledao, amnezirani kauboj povratio sjećanje nakon pada sa razuzdanog konja a, izgubljena i neželjena djeca pronašla svoj dom. Gnijezdo iz kojeg su ispali nejakih krila za let.

„Božo je On“, gotovo uzviknuh.

Bio sam bijesan na sebe, na ulogu slijepca u dugoj seriji, sapunici u kojoj je i najdokonijoj domaćici bilo sasvim jasno da ću ja progledati, dječak na kraju sage pronaći svoj topli dom i zasluženu ljubav. I pored toga plakala je dokona domaćica nad sudbinom dječakovom, plakala nad sudbinom slijepca, svojom sudbinom. Plakao sam i sam zbog zablude i ničim zaslužene nezahtijevne uloge. Nedostojne i najmanje kritike, novinskog stupca ili kakve kričave slike na jeftinim majicama kakve se nude i mogu naći na buvljacima. Uostalom portret slijepca ne bi bio portret njegova karaktera. Bio bi to još jedan neuspjeli omaž umjetnika koji je htio da kaže da stvari vidi drugačije. I čemu onda portretisanje?
Publici željnoj spektakla pružena je još jedna bajka. Ja u njih nisam vjerovao, nisam ih volio. Nisam volio ni patetiku koje je bilo isuviše u našim malim željama za gram pažnje, sažaljenja od kojeg nikakve koristi do samo još jednog propuštenog voza za buvljak na kojem izlažemo i prodajemo svoje poraze, slabosti.
Moja slabost su suze.
Odlučih da s njima trajno raskrstim na jednom takvom buvljaku. Provlačeći se između improviziranih štandova sa bogatom ponudom nepotrebnim i neupotrebljivih stvari bez pravog imena jer su odavno izgubile svu svoju prvobitnu svrhu tražio sam način kako da na pravi način izložim svoju robu. Slabost koje se odričem. Prodajem u bescijenje, razmjenjujem za istu ili još goru.
Lutajući tako između muzeja naše propasti, izgubljenih iluzija, potrošenih nada i surove realnosti koja je uzgred budi rečeno jedina istakla svoju cijenu gotovo potroših dan. U sam smiraj još jedne predstave nekako mabasah na neznanca koji je prodavao jedan kalendar. Ništa više od toga. Posmatrao sam neobičnog trgovca koji je samo stajao i na prstu držao zidni kalendar.
Gledao sam u njega i zavidio mu na prodajnom štandu. Nije na njemu bilo ništa suvišno. Maštao sam o sličnom. Kako pronaći način da izložim suze?
Posmatrao sam kalendar nekoliko trenutaka. Bio je to stari kalendar iz 1986-e godine.

„Ko bi to uopšte kupio stari kalendar“, pomislih.

Neznanac se nekako još više učini važnim te zauze još ponositiji stav toliki dijametralno suprotan njegovom dotrajalom kaputu.

„Znate, kalendar nije običan, poput drugih koje možete vidjeti na nekom od ostalih štandova. To je kalendar moje najbolje godine u životu“, reče.
„Šta je sa ostalim kalendarima?“, upitah.

Nakon nekoliko trenutaka odgovori.

„Nije ih bilo.“

Na tren pomislih koliko bi koštao takav jedan kalendar. Koliko bi nedostojna bila moja ponuda za prostom razmjenom. Koliko bi kalendar bio u stanju da bude dio fer pogodbe. Ko bi dobio, ko izgubio?
Taman izustih da iznesem svoju ponudu kada me glas neznanca prenu.

„Znate, ne znam kako je sa vama, ali ovaj kalendar definitivno nema cijenu. Mnogo je više od 365 dana, 12 mjeseci. Kad malo bolje razmislim uopšte ga ne prodajem. Vratiće se on još jednom sa svim onim sretnim danima“.

Povjerovah u njegovu samoobmanu. I bi mi lijepo. Premotah sve one lijepe godine koje bih rado da se vrate. Zakotrljah još jednom klikere ispod terase jednosobnog stana sa Božom. Školske nestašluke. Ali u ponudi je bila samo jedan kalendar i jedna godina, a ja sam suza imao mnogo više.
Ne nismo niti on ni ja iskreno željeli razmjenu.
Nakon nje izgubili bi sve. Svoje pravo da ponudimo ono što je samo naše. Pravo na svoje mjesto na buvljaku, iluziju da zaista imamo šta ponuditi i da sve to nema cijenu.
[ Smijehom protiv uroka ] 25 April, 2014 19:43
Koji sam ja slijepac. Čitav svoj život radim za guzicu i od toga slaba vajda. Jedini luksuz koji sebi priuštim je nekoliko dana brljanja u slanoj vodi u Crnoj Gori. I svo vrijeme ja budala ubijeđen da je to dobro i da tako treba. Sva ona silna geografija, mora, planine, pješčane plaže stane u desetak sati vožnje preko Jajca do mora i isto toliko nazad.

Čujem tamo neki pričaju kako je more ljekovito, pa što prije bacim se u plave talase i tražim lijeka za umornu dušu. Nedaleko od mene primjetim neku stariju gospoju kako blaženo stoji u moru, a oko nje neki silni mjehurići.
„To je ono pravo“, pomislih i pohrlih prema njoj da se nađem i ja u tom dijelu ljekovita Jadrana.
Malo se osjećalo, onako na pokvarena jaja, ali se sjetih da je isto tako mirisalo i u banji Mlječanici kod Kozarske Dubice kad onomad vozih oca u banju. Nije me miris obeshrabrio te nekoliko puta zagnjurih glavu da ljekoviti mjehurići konačno pokažu svoju djelotvornost.
„Izvinite gospođo“, zapitah gospoju u samom centru izvora ljekovotih mjehurića koji su u talasima izbijali na površinu, „kakav vi problem imate, znate čuo sam da je ovdje voda ljekovita“?
„Ne znam za vodu, ali ja imam problem sa vjetrovima da izvinete. Vidite samo te mjehuriće pored mene“, reče ona te se blago zarumeni.
„Hm, da. Izvinite“, brzim zamasima ruku izmakoh iz kontaminiranog područja.

Znao sam da sigurno nije sve plod mašte. More je ljekovito. Stoga odlučih da se malo raspitam okolo.

„Gospodine. Brko“, obratih se jednom plivaču do mene kome su iz vode virile samo oči, nos i široki braon brkovi. Debeli kao u Čak Norisa učinilo mi se.

Čovjek zastade i uspravi se u plićaku.

„Ko je Brko. Brko ti je ćaća, magarac jedan.“, izdera se na mene. Gledao sam nekoliko trenutaka u nevjerici. Brkova nije bilo. Spustih pogled ka vodi primjetih „brkove“ ukoliko su to i bili kako plutaju na vodi. Baš tako kao i svako drugo govno.

Udaljih se od njega ne želeći mu da kažem da sam se prevario i da je svojim nosom kroz plićak gurao ono što nije odnijela voda nekog vodokotlića.

Nezaliječen i razočaran vratih se opet preko Jajca u svoj mali svijet, internet tabloida, on line časopisa i naslovnica. Poznata imena, ali na njima se sve manje vide lica. Guzica je u prvom planu. Malo po malo počeh po njima prepoznavati aktere iz bombastičnih naslova.
„Soraja okačila guzu na instagramu, Kim Kardašijan isto nešto oko guze, Dženifer Lopez i neko osiguranje guze. Karleuša, Stanija. Jednatamo neka podigla guzu, druga spustila, treća napumpala, četvrta istanjila.“
Svakoga dana jedno te isto. Ja budala mislim zabava za dokone, kako se koja skine odmah uslika guzu i na naslovnicu. Više nije nepoznanica ko je sve slikao guzu za naslovnice, već je teže naći neku koja nije.
„Polusvijet“, ponavljao sam svakom sledećom prilikom i susreta sa nekom nepoznatom.
Dok sam ja odvajao od usta, od žižka, od kukolja, polusvijet je nastavio da se slika, da okupira naslovnice, okupira teretane, pješčane plaže,…

„Pješčane plaže!“, uzviknuh.

Polusvijet osvaja svijet, a ja se prepolovio. Ispao stomak ko ispred crvenog krsta u nekim afričkim zemljama, utanjile noge, ublijedilo lice.
Pogled na naslovnice prikazuje osunčane guzice, zategle kupaće kostime i u pozadini nasmiješena i produhovljena lica starleta i zvijezda.
Nikada mi brže nije bila jasnija ona narodna „da je došlo iz guzice u glavu“. Pa taj polusvijet je za razliku od mene koji je živio za guzicu, činio upravo suprotno. Živio je od guzice.


E sad sam odlučio da okrenem ploču, CD, prženicu, turu i krug oko trga. Lijepo sam uslikao svoju guzicu i poslao na sve moguće adrese, internet portale, časopise, tabloide. Zatrpao sam ih slikama svoje strine još uvijek bijele i spremne da se osunča kao prava zvijezda negdje na pješčanim plažama Maldiva i sličnih destinacija.

Uostalom, vi kako hoćete. Polusvijet se po slikovitoj guzici prepozanje. Guzonje po foteljama. Ja ću svoju osunčati. Ukoliko ste za akciju evo prilike.

Okačimo guzicu. Okačimo guzicu.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 April, 2014 15:14
Sjećanja na djetinjstvo s Božom seže samo do one tačke kada smo uveliko pravili nestašluke, školske aktivnosti, fudbal na ulici. Prve izlaske, piće. Prve ljubavi. Sjećanje na djetinjstvo ne može jasno da distancira onaj momenat koji jasno odvaja period prije toga. Niti onaj period kada smo se upoznali. Kao u svim slučajevima kada su djeca u pitanju mnogo toga biva van svakog rezona, logike a često bi se reklo i bez razuma. Odjednom nam neko postane drag zbog nečeg što je činio, saplemenik na asvaltu, mada bi u svim kasnijim odlukama drugačije donosili odluke. Međutim, mi nismo donosili odluke. Nismo birali mjesta stanovanja, birali su ih stariji, naši roditelji. U nekim slučajevima ni oni sami. Bile su to neke stambene komisije koje su dodijeljivale stanove svojim zaposlenicima. Sistemi bodovanja i bodovne liste. Urbanistički zavodi, odjeli za prostorno planiranje, i još mnogo čega drugog. Ali svi oni nisu mogli izabrati ono što se gradi u nama samima. Prostore u nama useljavali smo temeljima. Jakim temeljima na kojima ćemo čitav život graditi najsanžniju građevinu spremnu da podnese sve nedaće, ratove. Sve mamurluke i pogrešne odluke. Prijateljstvo.

Prijateljstvo s Božom imalo je i svoje uspone i padove. Bivalo je na iskušenju. U jednom takvom ono se našlo davno. Otac je nakon mnogo godina dočekao da od firme dobije veći stan na korištenje. To je neminovno značilo i preseljenje u drugi dio grada. Očeva dugoočekivana i odobrena molba za dodjelu većeg stana proistekla iz proste potrebe za više životnog prostora nakon mog dolaska na svijet, da se dobije još jedna soba za mene i mog starijeg brata ugledala je svjetlost dana. Ta dugočekana želja mojih roditelja konačno je unijela radost u naš tijesni jednosobni stan, mada ja nikad nisam osjećao tu tjeskobu koju je majka često spominjala. Dobro se sjećam toga dana kada je uz pomoć komšija iz zgrade otac iznosio stvari u veliki plavi kamion. Ja i Božo smo nedaleko od svega toga igrali klikera ne misleći da bi to uopšte moglo da nešto znači u našim odnosima. Nismo ni spominjali činjenicu da ću za koji sat već biti pred nekom drugom zgradom, pred pogledima neke druge djece koja će podrozrivo ispod oka gledati na mene tražeći načina da mi pokažu ko je glavni. Da će trebati neko vrijeme da sjedim pored igrališta čekajući onaj momenat kada će neko od njih prstom pokazati na mene i pozvati me da im se pridružim. Nisam razmišljao o činjenici da bih morao početi iz početka.

„Hej ti. Ti novi“, bilo mi je strano.

Biti novi bilo mi je nezamislivo. Zar je nakon svega do tada stečenog, naučenog moguće biti još jednom Novi. Nisam uopšte razmatrao mogućnost da se dva puta može biti Novi. Novost je samo jednom nova. Onog momenta kad su moj otac i mati po prvi put ugledali moje lice prestao sam biti Novost. Sve nakon toga bila je bajata vijest. Novost je bila da sam prohodao, ali svaki sledeći moj korak to nije bio. Ne može se po više puta biti Novi. Nisam prihvatao takvo stanje stvari.
Ni nakon našeg upoznavanja nisam mogao da zamislim da mogu da upoznam nekog Novog Božu kojim bih zamijenio ovog starog koji je tu ispred mene duvao i hukao u stakleni troperac i s takvom posvešćenošću prilazio igri koja je uskoro trebalo da bude grubo okončana kratkim pozivom. „Idemo“, ne takvog Božu ne bih mogao da pronađem nigdje na kugli zemaljskoj. Niti u vasioni. Postojala je samo jedna tačka u širokom svemiru, hladnoj vasioni gdje je to bilo moguće. Baš tu. Ispod terase tijesnog jednosobnog stana kojeg smo upravo mijenjali za nekoliko kvadrata više stajao je on. Mrtav ozbiljan kao da dobija najvažniju bitku pod najsjajnijom zvijezdom nebeskom. Takav je bio.
Vrlo dobro sam znao kakav je on. Nije pustio suzu kada sam ulazio u kamion. Sjedio sam u krilu ocu koji je zagrlio moga brata a mati brisala suze. Mahao sam kroz otvoren prozor. Božo nije. Samo je podigao ruku. Stajao je nepomično kao indijanac sve dok nismo zamakli niz ulicu.
Činilo se da zna mnogo više od mene.
Plakao sam, više ne znam zbog koga. Zbog njega, zbog nezavršene partije i onog malog sićušnog mjesta na planeti koje je eto jedino imalo tu čast u cijeloj vasioni da posmatra taj dvoboj klikeraša pod terasom tijesnog jednosobnog stana, možda i zbog majke koja je još jače plakala i pored činjenice da je napokon ostvarila svoj san o još jednoj sobi. Ni sam ne znam.
Do dana današnjeg nisam razmišljao o tome.
Život je čudo.
Da je kojim slučajem prethodna stambena komisija koja je dodijelila presudne poene Božinoj porodici da doseli pored nas bila učesnik evrovizije od mene bi dobila najveći broj bodova.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 April, 2014 09:18

Tu po periferijama varoši stanište su pronašli oni manje hrabri, oni više privrženi, oni koji bi se zlu ne trebalo uvijek mogli naći pri ruci. Oni koji nisu nigdje prispjeli. Zapeli poput plastičnih vrećica na granama sumornog rastinja pored rijeke, nijemo posmatrajući rijeku koja neprestano teče, protiče i otiče.

Okućeni s krovom nad glavom nisu odmakli dalje od konačišta. Usputnog svratišta na kome su presjedale domaće priče od kuće i bajke iz svijeta.

A sve bi počinjalo otprilike nekako ovako.

Tek što bi mala kazaljka malko premašila četvorku, a velika je poklopila svom dužinom na starom veker časovniku bilo je vrijeme da na vrata neko izbije.

„Đokin.“, skočio bi otac prema vratima da otvori rođaku.

Nasmijani, plavokosi Zvezdaš stalno zaposlen u Zagrebu, široka osmjeha i još šira srca bio mi je uvijek rado viđen gost. S njim je neuporedivo lakše bilo voditi bitke sa ocem partizanovcem koji je kao najvažniji argument potezao finale Kupa šampiona i čuvenu bitku sa Realom. Nakon toga razgovori bi potekli drugim smjerovima, dok bih ja u rukama vrtio hemijsku olovku sa grbom Zvezde na njoj.

Kada bi Đoko bio na putu za Zagreb slušali bi priče o komšijama i zemljacima koji su se rasijali podno Sljemena odlučni u namjeri da beru plodove svoga rada.

„Veliš Mirko pokrio kuću. Neka ga, Bog mu dao. Valjalo se oteti od sirotinje. I onaj mlađi će kad svrši zanat za njim u Zagreb. Tako će lakše pomoći svojim.“

„U petak kad sam dolazio u vozu sam bio sa kum Mlađom“, nastavi Đokin Zvezdaš da sakuplja zemljake i saputnike sa periferije velegrada na stalnom putu isprekidanom vikendima i gablecom koji je nerijetko petkom završavao u kožnoj tašni već s jutra spremnom za puta. S nešto prljava veša, „Arenom“ za prekraćivanjem puta, sportskim novostima SN sa sastavima i iscrpnim izjavama trenera i kapitena za 16-to kolo fudbalskog prvenstva SFRJ prve savezne lige. Popunjen tiket sportske prognoze uz neiscrpnu analizu „Eho“ časopisa obogaćen onim ličnim osjećajima svakog pravog ljubitelja i poznavaoca ovog sporta. Kafa, šećer, rubac za majku i za brata košulja.

„Mlađo? Pa kad je on otišao? U kojem se preduzeću zaposlio?“, čudio bi se otac, „pa do juče sam ga gledo s ćaćom vozi sijeno iz bara“.

„E on. On. Kaže mi da ima dobar posao. Plata dobra, razvozi štampu po Zagrebu, ma snašo se.“

Odmiču minuti i sati. Đokinu mašem sa prozora. Ubrzanim korakom jezdi čađavom vozu koji će ga još iste večeri odvesti u zagrljaj hladne podstanarske sobe u predgrađu. Hladnu sobu ispuniće miris domaće priče, satkan od mirisa domaćeg pileta hrskavo pečena, u krpu umotana hljeba i par kašika svježeg sira.

Dočekao je Đokin da na tronu Kupa šampiona zasja ime njegove Zvezde. Bilo je upravo onako kako smo nas dvojica predviđali, samo on to nije smio da pokaže. Dođoše neka čudna vremena i klupske boje padoše u drugi plan. U tom planu nije bilo ni njega ni njegove kuće u predgrađu podno Sljemena. Utihnuše neke riječi.

Odojak, kištra, gablec polako izblijediše.

Urijediše i potpuno utihnuše koraci po peronima željezničke stanice. Uplašena i izgubljena lica ispuniše poslednje vozove.

Stadoše i vozovi.

Zanijemiše bajke.

Ni sva vojvođanska ravnica nije bila dovoljno široka za Đokinov osmjeh. Njegova Zvezda je bila i Svjetski šampion, samo on to nije imao kome da kaže.

Uslijedio je poraz.

Izgubila je Zvezda.

Okačena, obješena.

O štrik, konopac.

Ugasila se vatra.

Izgubio je svijet.

Na konak više niko ne dolazi.

Njegov brat navrati. Na razgovor koji odslušam. Za hranu se uvijek nešto nađe. On sve dobro osoli. Kaže koju, zalije sve vodom, niz put se u sumrak izgubi. S trnom međ usnama.

Šampioni su ušli u istoriju.

Đokin je otišao tiho. Onako kako odlaze legende. Ne znam da li ga iko više spomene na zagrebačkom kolodvoru, na šta miriše podstanarska soba u predgrađu podno Sljemena. Na koga bi tipovao ovog vikenda u Subotici?

To bih ipak znao.

 

[ Priče iz Desetog sela ] 21 Februar, 2014 20:06
Gotovo nedavno, prije samo četrdesetak i nešto godina više rijeke mladih otisnuše se iz svojih sela, naoružani škrtim obazovanjem, žuljevitim rukama i s nadom da će se vratiti samo dok stanu na noge ispunila je dremljive kupee radničkih vozova koji su s kašnjenjem u polasku dodatno podizali nervozu veoma važnih i neumoljivih otpravnika.

Novi putnici u vozu koji su imali tu sreću da prvi uđu u prazan kupe, a da nisu ni koraka odmakli otvarali su prozore da se još jednom nadišu vazduha i  nagledaju te ljepote za koju gle čuda do dana današnjeg nisu obraćali pažnju, nastojeći da u svim svojim kasnijim opisima odlaska iz unutrašnjosti na prvo mjesto smjeste vazduh i vodu, kao da drugo sve nije bilo važno do taj prirodni fenomen bez kojeg se jednostavno nije moglo. A jedina istina iz svega toga je bila da je svega drugog do vazduha i vode manjkalo.

Oni drugi stidljivo bi zauzimali mjesto u sredini između dvoje stranaca koji su se gle čuda po prvi puta usaglasili i s prezirom gledali na došljaka koji je tu u maloj provinciji zauzeo mjesto baš pored njih čineći ga još više zbunjenim i uplašenim. Možda je i taj prvi dojam koji su osjećali po ulasku u kupe postao presudan u svim onim daljim nastupima zauvijek ih držeći stidljivim, povučenim i nesnalažljivim za razliku od onih prvih.

Oni koji bi zauzeli mjesto pored vrata kupea bili su u malo boljem položaju. Imali su odstupnicu. U svakom momentu vrlo lako su mogli da potegnu kočnicu ukoliko bi osjetili neku neprijatnost ili opasnost i uz zaglušujuću škripu kočnica pobjegnu glavom bez obzira niz dugačke i puste hodnike. Poput stražara na kuli stalno su isturali svoju golu šiju kroz svoju puškarnicu vječito tražeći izazov nekog snajperiste, putujućeg hohštaplera, šibicara koji vreba naivne s tek nešto ušteđevine, slaninom, kojom ugnjilom kruškom i kuruzovim brašnom za rođake koji vapiju pored bijelog hljeba za mrvama zavičaja. Tek kad im se pogledi sretnu sa sličnim spokojno vrate šiju među kragnu pomalo izanđalu od stare pegle na ugalj koja kao gvožđa bolno siječe od sunca izgorali vrat.

Oni manje hrabriji, tu po periferijama salijevali su temelje. Udarali ploče. Na njih zidali nove spratove, a njih opet zalijevali pivom, rakijom i pečenicama u stolnjake zamotanim. Hrskavim delicijama priprosta sela, koji na sirovim grabovim ražnjevima kao strijele prislonjeni uz zid neomalterisan dočekaše i da se krov međ oblake vine. I prve đake i zadaće i prve goste.

I onda bi potekla rijeka.

Putuje slanina, krompir. Nešto luka. Domaća paprika i paradajz ko slika. Sa njima se domunđava golišava kokoš seljačka. Ogoljena sa kao zlatom žutim nogama, čista kao da još juče nije s njima čeprkala po đubrištu i kravljoj balezi. Putuje u grad. Obezglavljena.

Putuje i kajmak, gizdav i gospodski blijed, do njega jaja, umotana u papir od vreće brašna stidljivo provirujući i plašljivo strijepeći od kakva iznenadna udarca da se izdajnički ne bi prosula tu pred očima gospode što važno sjede u kupeima, pred starijim gospodinom što ćutke lista Politiku, nadobudnog fiškala što odmjerava jednu mladu majku sa djetetom u naručju. O, te sramote.

O gle čuda. Seoske pletene čarape, prošarane crnom vunom nevoljko su se meškoljile kao pretoplo obučeni dječak pored prozora odakle ga je nemilice pržilo toplo avgustovsko sunce dok je strpljivo gulio i u pepeljaru Jugoslovenske željeznice odlagao još jedan papirić prozirne karamele kroz koju je s veliko važnošću odmjerio ostale putnike. Tu je i mlijeko, čisto kao snijeg, nešto zveckalo sa domaćom ljutom mučenicom s kojom se ništa nije moglo upariti pod milim Bogom osim priprosti čep od komuše u najolonu omotan.

Stidljiva pletena torba naslonila se na fini žuti kofer od juneće kože koji se odmicao od neželjena saputnika sve dok se jednom ne zanese i tresnu o pod dižući prašinu, iz sna budeći okićenog nosioca spomenice na gotovs.

„Jel, opet udario Švaba“, pa zbunjen i pokunjen folozofski mudro zapita, „Ima’l, Boga“.

Po prvi put putuje i Mikijev almanah u Podgrmeč, sa njim i stakleni klikeri troperci na megdan seoskim od crvene cigle izdeljanim. Rupa je spremna i taktike se znaju. Jedna kožna lopta, potajno strijepi. Čula je kako oni tamo za patike i ne haju. Kako bose noge kroz trnjake tutnje, a nju, švabicu žulja da je tamo neki deran noktom ne „prodre“. Da dušu ne ispusti u kakvom kupinjaru. Putuju i neke sasvim nove riječi. Uplašene da neće biti prihvaćene i shvaćene na najbolji način. Strankinje.

Regres.

Topli obrok.

Zimnica.

Celofan i frizure trajne.

„Ako, neka djeco“, zadovoljno bi slušale majke da im sin tamo u hladnom svijetu topli obrok ima, da im tamo neko o djeci brine, „nek se ima šta kašikom zavatiti“.

Eto. Bila jednom i takva vremena.
[ Priče iz Desetog sela ] 12 Januar, 2014 15:53

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                         Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i ne znam ko još


Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije - tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

[ Priče iz Desetog sela ] 10 Januar, 2014 17:22

Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.

„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.

„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si  vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.

Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa  kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju.  Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i  iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.

„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.

„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.

Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.

„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.

„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.

Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.

„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.

Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.

„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.

Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.

Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.

Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.

Danas sam bio samo uho. Upaljeno.

[ Priče iz Desetog sela ] 09 Januar, 2014 20:47

„Ja letim. Letim čovječe“, glas mu je bio histeričan.

Ma koliko poznavao dobro Božu uvijek je kod mene bila bojazan da ne napravi kakvu glupost zbog koje bi se kasnije kajao. Plašio sam se i svaku svoju riječ vagao sam prije negoli bi mu je odaslao putem skype-a. Znao sam za njegovu želju da se vrati. Da dođe. Međutim nisam znao da li je to i želja ostatka njegove porodice.
Marija i Anja vjerovatno su već imale svoj stav za koji ja nisam znao. Božo mi o tome nije ništa pričao.

„Polako. Gdje se nalaziš? Da li si sam, gdje je Marija?“, pitao sam i sam zbunjen njegovim javljanjem.

Polako sam preslagivao sve svoje kontakte koje smo razmijenili putem skype-a. Nismo mnogo kontaktirali. S moje strane nije bilo velike inicijative za razgovore iz prostog razloga što nisam želio rasplamsavati nostalgiju koja je ga je očigledno dobro drmala.

„Vidimo se ubrzo. Moram gasiti telefon. Brzo. Vrlo brzo. Haug“, nisam stigao ni da odreagujem veza se prekinula.

Uvijek je tako bilo. Tvrdoglavi indijanac Božo nije dozvoljavao nikome da se miješa u njegove odluke. Na momenat se uplaših kako je to prošlo tamo preko velike bare. Pokušavao sam svoje slutnje da obesnažim. Učinim nepotrebnim.

Nije išlo.

Nastavih da surfam internetom. Prelazio sam preko naslova, pokušavao da smanjim uzbuđenje zbog skorog susreta sa Božom, ali nije išlo.

Odlučih da prošetam prije spavanja. Ulica je bila pusta. Mnoštvo prazničnih dana, tanki novčanici bili su dovoljni da smanje broj zainteresovanih šetača. Sumorna svjetlost poput plašta od magle nije imala dovoljno svjetlosti da zađe u sve mrtve tačke ulice. Ograničila se na male loptaste krugove koji su se bojažljivo vezali uz stubove javne rasvjete.
Gledao sam u te krugove i pažljivo osmatrao granice među njima. Pažljivo sam birao momenat i korak kojim bih zagazio u sledeći. Naizgled svi su bili isti. Od iste svjetiljke, iste snage, ali njihova, slika, projekcija umnogome se razlikovala. Pažljivim posmatranjem bilo je sasvim jasno. Iza svake deformacije stajao je čovjek. Iza svake svjetiljke stajao je čovjek.

„Gdje je zapravo taj momenat kada počinje deformacija?“

S teškim mislima kasno u noć utonuo sam u san. Jutro sam dočekao bolje raspoložen.
Nije bilo svrhe da razbijam glavu. Nisam tražio alibi. Božo je uveliko „letio“. Kartu je kupio tamo, kofer pakovao isto tamo. Šta je u njega spremio, s kim se pozdravio. Na to nisam mogao uticati. Sve je bilo negdje između. Izvjesno je jedino to da je Božo bio u vazduhu, ja na zemlji. On raširenih krila, ja u gardu plašeći se nevidljiva protivnika.

Ipak radovao sam se susretu koji se bližio. Brzo sam izvršio pripreme. Dokupio sam
dovoljno hrane, nekoliko piva i sokova. Još jednom sam prebrisao biciklo koje mi je ostavio.
I on. Ta metalna naprava činilo mi se da je sinula posebnim sjajem. Zadovoljno sam ga odložio nakon završena posla.

„Šteta“, pomislih bila je zima, ali snijega nije bilo. Zamislih Božu kako sjeda na biciklo s namjerom da se provoza krug.

Smješak mi pređe preko lica. Sjetih se jednog odgovora na zahtjev obično manjih klinaca iz djetinjstva na njihovu molbu.

„Daj mi krug“, glasio bi zahtjev sa željom da dobije biciklo da se njim provoza.
„Jel imaš šestar?“, odgovorio bih.
„Ne, a šta će mi“.
„Da ti nacrtam krug“.

Zamislih sad taj šestar kako bi mi dobro došao da kao čovjek jednom izmjerim tu stvarnu udaljenost koja nas je dijelila toliko godina. Ko je bio bolje sreće da ga ne ubode onaj oštri dio koji bi ostavio neizbrisivu ranu na papiru? Ko je bio onaj drugi skriven ispod nanosa grafita poput svih onih tačaka na papiru koje bi zatvorile krug? Gdje je ta sredina na kojoj će šestar probušiti papir i povezati krugom dvije tačke. Gdje nastaje onaj moment kada nastupa taj deformitet. Na međi, sa ove ili one strane kruga koja spaja dvije udaljene i ničim srodne tačke. Novi Grad i Hjuston. Osim povremene skype veze, očiju koje su bile ovdje a suze tamo.

More soli konačno je premostio zvuk zvona.

Skočio sam kao oparen. Popravljao sam odjeću na sebi. Neodlučan na otvorim vrata i odjednom pustim bujicu svih godina koje su nas dijelile. Uplašen kofera koji su vjerovatno stajali pored  njegovih nogu. Podrške koju će imati iza leđa. Ili je neće imati.
Uplašen više nego onog dana kada su me ostavili s biciklom i mahali iz autobusa da ih nikad više neću vidjeti.

„Kao što rekoh. Stigao sam“, bio je sam.
„Ulazi“, stegnuo sam ga za ramena i snažno ih drmusao.

Gledao sam u njega. Bio je isti kao onog dana kada je odlazio. Na njemu potražih sve one godine koje je optički kabl s obe strane bare nemilosrdno dijelio. Bilo ih je. Najviše oko očiju. Razumljivo one su jedine imale tu privilegiju da plove, putuju, upoređuju. One dublje bore nisu bile pod kaputom, nisu bile u koferu. Nih nije bilo moguće skriti. Rane na duši najdublje su. Ne daju spavati i noću često upadnemo u njihovu zamku pa u njenim dubinama, procijepu tako zaglavljeni i bespomoćni koprcamo se dok ne dočekamo zoru. Ni tamo, ni ovamo. Od sna daleko, od jave ni blizo. Sami i s nikim svojim.

Dugo smo se gledali.

„Šta ima?“
„Ništa. Kod tebe?“
„Ništa.“
„Kako ništa? A Marija, Anja?“

Nekoliko trenutaka je ćutao. Bez riječi. Pogled mu nije silazio sa kofera. Bio je samo jedan. Onaj isti koji sam mu biciklom nosio na stanicu.

„Gdje su ostali?“, pogledom pokazah na kofer.

Slegnuo je ramenima.

„Nisu sa mnom“, oborio je glavu.
„Kako nisu? Ništa mi nisi javljao.“
„Nisam mogao, neke stvari ne mogu se prenijeti tek tako. Nisu me razumjeli“, odgovori i briznu u plač.

Skamenjen sam sjedio kraj njega i gledao dok jeca. Tresao se kao prut. Poražen kilometrima. Šestarom u Hjustonu proboden plakao je poput malog djeteta. Krug je bio mnogo veči i dalji nego što sam računao. Brisao sam grafit koji se nakupio na mojim očima, obrvama koji je spadao sa mene poput peruti na crni kaput učinivši da se osjetim neprijatno.

„Morao sam to znati. Kakav sam ja to prijatelj?“, osjećao sam krivicu i nemoć da prepoznam znake koje bi svako drugi odavno pročitao. Osjećao sam krivicu što nisam bio u stanju da na vrijeme priteknem u pomoć, osjećao krivicu što sam možda iako nevoljno podsticao rast nostalgije koja je bujala tamo daleko pod suncem Texasa i svojim tijelom skrivala očigledne probleme. Njen plod je sjedio preko puta mene. Šiban slanim talasima okeana.

Nakon nekog vremena izašli smo na terasu. Stajao je ispod web kamere. Brisao je suze. Bila je noć i niko nije mogao da vidi kako plače. Čak ni ja.

Gledao sam u krugove koje je obasjavala ulična svjetlost kako se spajaju i niz ulicu smanjuju sve do krivine nakon koje su potpuno nestali iz vidokruga. Sve do mjesta gdje je šestar izgubio ravnotežu i pao.
Grafit je ostao nedorečen.
Rana je ostala otvorena.

Poželio sam da vrisnem iz sveg glasa, kao pravi indijanac, ali bio sam samo pola od tog.  

[ Smijehom protiv uroka ] 08 Januar, 2014 23:34

Premijer Srbije Ivica Dačić posjetio je porodilište GAK „Narodni front“ u Beogradu i prvorođenoj bebi u 2014 godini pokazao zlatnik.

„Mislim da nije slučajno to što sam danas posjetio ovo porodilište „Narodni front“. Upravo na ovom mjestu i na ovakav način zajedničkim snagama možemo pokazati da budućnost Srbije ima perspektivu. Moj zadatak i zadatak Vlade Srbije neće biti lak na popravljanju slike Srbije u svijetu, ali upravo na ovakvim mjestima treba početi.“- rekao je novinarima i medijima koji su došli na lice mjesta.

Premijer Srbije je rekao da će od sada Vlada Srbije ubuduće svakoj novorođenoj bebi u bilo kom dijelu Srbije pokazati zlatnik i na taj način stimulisati mlade da rađaju.

[ Smijehom protiv uroka ] 07 Januar, 2014 23:11

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.
 
Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura: Tošo Borković - Tekuća godina 

[ Aforizmi ] 06 Januar, 2014 23:11

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.

Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.

Biračko tijelo je zamajac razvoja. Svaki put dobije kurblu.

Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.

Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.

«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 ... 24 25 26  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter