[ Generalna ] 19 Mart, 2008 18:15
Kroz čitav moj životni vijek jedna je stvar uvijek izazivala nelagodu. Kupovina obuće. Mnoge stvari nisam shvatao, tek jedan djelić pokušavam da saznajem upravo sada.
U ranoj mladosti nisam imao veliki utjecaj na izbor obuće. Podrazumijevalo se da mati odabere najbolju obuću, u kojoj će noga biti komotna i suha. Sve ostalo je bilo nebitno. Nije bila bitna cijena. Za djecu se ne pita. Jedino se nije mene pitalo. Malo po malo i moj ukus počeo je da dolazi do izražaja, i već tada se polako počinjao pokazivati razalz između mojih želja i razumne kupovine.
Vremenom je preovladalo moje mišljenje, moja želja i na kraju nekakva moda vremena u kom se živjelo. Ali pišući ovo sjećam se svojih cipela koje mi je majka kupila kad sam pošao u školu te davne 79-e.
Moja mati i otac tada jedini zaposleni u porodici, ponosni na svoga đaka prvaka, nisu žalili novca da me upristoje za buduće izučavanje nauke. Ponosna mati je pred pedagogom zadovoljno posmatrala kako sričem slova i čitam ćirilicu i latinicu, brojim i crtam. Nikad neću zaboraviti karticu sa brojem 1. koju sam dobio kao prvoupisani učenik te 79-e godine. Počelo je užurbano sređivanje đaka prvaka. Kupovalo se najbolje, u ono doba šta se imalo. Krenuću od košulje. Neboplava košulja, ispeglana, simbolizrala je nebo, slobodu i čistoću. Panatlone na peglu nježnozelenkaste boje jako popularne tada odavale su moj sklad sa prirodom i ekologijom. A cipele. E to je tek priča za sebe.
Lakovane crvene cipele, sa petom. Špicoke kako sam ih ja tada zvao. Presijavale su se na suncu. Mati ih je svakodnevno mazala zaštitnim kremama i laštila da su se blistale kao nove. Pretpostavljam da su to tada bile najmodernije cipele za šminkere i mangupe. I mogu vam reći da sam se tako i osjećao. Ponosan sam bio na njih. Do tada cipele mi nisu ama baš ništa značile. Tad sam prvi put zakoračio u život korakom jednog mladog čovjeka. Dok sam izučavao školu i nauku nisam ni primjetio kako sam polako izrastao iz njih. Bile su mi prve prave muške cipele. Sve druge poslije njih nisu mi bile važne. Bile su samo cipele i ništa više.
Do polaska u školu od sportske obuće prakticirale su se plave teniske ( mi smo ih zvali tene), bile su tankih đonova, od plavog platna i sa bijelim pertlama i gumiranom kapom na vrhu. Dugo su se još one provlačile kroz život na časovima fizičkog vaspitanja. Dugo su činile jedan dio propisane uniforme, plavog šorca i bijele potkošulje. Bili smo ko jedan.
Tek poslije u moj život su uplovile prave pravcate patike. Kožne patike bijele boje sa štraftom koje danas zovemo PUMA. Bio sam brži od vjetra, siguran da mi patike PUMA tada zvane šprinterice daju potrebnu brzinu. Sjećam se i onog bolnog rastanka od njih kad nisam imao hrabrosti da bacim već pocijepane patike nabijene emocijama svakodnevnih dječijih maštarija. Svi koraci od sedam milja bili su daleko iza mene, ali uspomene i zajedničke tajne koje smo urotnički dijelili nisam mogao da odbacim. Krio sam ih par dana i potajno obuvao kad bih polazio na sva naša tajna mjesta. Bio sam siguran u njih, njihovu odanost i riješenost da djetinjstvo izguramo punom parom. Moja tajna bila je otkrivena par dana kasnije, patike poslane u zaborav prekriven sjenkom novih neinteresantnih albatros patika. Ali nisam zaboravio moje PUME od sedam milja.
Njih više odavno nema, ja ih nisam zaboravio, samo ih nisam spominjao sve ove godine, jer bi mi svi rekli da sam blesav, a Vi mi nećete zamjeriti na tom. Zbog toga sam sa Vama, Vi koji me razumijete.
Iskreno Vaš maratonac iz duše Mandrak72.
[ Generalna ] 11 Mart, 2008 16:56
Svaka varoš ima svoje boje i mirise. Neke su boje sumorne i sive, a neke opet vedre i raspoložene. Kad si mlad , dovoljna je boja mladosti i percepcija želje za životom. Boje su bile potrebne ali ne i nužne.Sa godinama nedostajaće boje, ali ne i hladnoće.
Male varoši bilo je lako bar na tren obojiti bojama uzbuđenja,zapaliti zatomljene strasti i probuditi avanturistički duh koji čuči u svakom od nas.
Dobro se sjećam kad je dolazio cirkus Colorado u naše malo mjesto. Brojne plakate opsjenara, divljih životinja i zagonetnih akrobata krasile su naš grad. Čiji bi posao bio ako ne dječiji da to sve ne doživi i isprati na sebi jedino razumljiv način. Zar ne bi bilo nelogično da prvi nismo saznali gdje će logorovati cirkus, gdje kavezi sa životinjama. Ko će upoznati cirkuskog radnika ako ne djeca. Ko će razumjeti njihovu stalnu potrebu za putovanjima ako ne djeca koja nisu dan započinjali mišlju o već upoznatim imenima životinja, dresera, klovnova, ko će razumjeti ako ne djeca koja bi noću jedrila na pučini od sna i jave sa dobrim vjetrovima u jedrima nade da sve može biti onako kako poželimo.
Veliki šareni šatori, sa brojnim pratećim vozilima na momente je bio sav naš svijet. Sve neviđeno bilo je na dohvat ruke, tu pred nama , samo se trebalo usuditi i pustiti u svijet iznenađenja, otvoreno zvjezdano nebo i beskonačni put slobode. Zar nismo na trenutke poželjeli pobjeći sa cirkusom u nove avanture, umotane u oblande magije, čarobnjaštva, surovih divljih životinja i sjajnih kostima. Jedan paralelni svijet koji živi kraj nas, sa nama, a opet tako nestvaran. Imaju li oni porodice, dom, poslijepodnevni odmor, nedjeljni ručak, imaju li novca, ako im uopšte treba???? Mnogo je pitanja iz paralelnog svijeta koji je živio ničim vezan za nas osim širom otvorenih očiju i tankom niti naših snova.
Blještavilo reflektora, sjajni kostimi, brze izmjene programa i slatkorječivi nadahnuti vodič kroz dvočasovnu avanturu širom granica mogućeg, protutnjalo bi kroz naše glave tren posla.
Red akrobacija, red trikova, red dresera i lava, red klovnova......
Uskomešana osjećanja kao plimni val preplavio bi naše glave, navikle na svu onu raspaljenu dječiju maštu. Do dugo u noć pozivali bi samo nama poznate želje, začinjene čarobnim riječima i putevima kojim bi otplovili u svijet snova gdje je sve dobro moguće, a svako zlo pobijeđeno.
Pod utiskom cirkusa koji se pakuje i odlazi bili bismo još neko vrijeme. Iskreno bi žalili što jedan takav svijet odlazi, a mi ostajemo ovdje, ostavljeni na milost i nemilost patini male varoši, koja se nakupljala po zavučenim ćoškovima. .
Pomalo razočarani utjehu bi tražili u klovnu koji nije uopšte bio smiješan lik dok je stare kofere sa ličnim stvarima pakovao na kamion. Nigdje osmjeha, ali ni suze na licu od sinoć. Koje li mu je pravo, koje li mu je vanjska strana lica, da li je sinoć bio srećniji dok su se naši pogledi lijepili za njega ili sad tužniji dok odlazi od nas. Da li je on možda znao da je magija na neko vrijeme prestala. Nismo ni vidjeli nekog da je hodao u sjajnom kostimu. Teta sa trapeza u staroj je trenerci kupila veš koji se sušio na improvizovanom štriku. Sinoć divlji lavovi bili su nezainteresovani, mrzovoljni penzioneri zainteresovani jedino za komad mesa pred njima.
Da li je cirkus samo jedna vješta kopija paralelnog svijeta, koji polako izmiče, nestaje, Da li smo mi sad sumnjičaviji, promućurniji, što ne reći i racionalniji. Sigurno da jesmo, ali jedan dio mene još uvijek vjeruje da postoji svijet gdje sve može biti dobro, gdje je zlo pobijeđeno, svi zadovoljni. Ja vjerujem u magiju trenutka, pogleda, sitnice i dobre namjere, vjerujem u magiju svima nama potrebnu pa neka je i cirkusom zovu. Zaiskriće opet suza na klovnovom licu, možda ona prava i iskrena, napuniće jedra šareni šator na livadi i napuniti dječije oči trenutkom o kome sam sad pisao. Imam djecu i želim im da rastu sa svojim godinama, bez brzine i potrebom da preskaču djetinjstvo. Jedno je ono, zar ne. Vjerujući Vaš Mandrak72.
[ Generalna ] 07 Mart, 2008 18:27
Današnji susret sa jednim poznanikom na terenu postavio mi je novu sumnju, pitanje i dilemu. On je veterinarski tehničar koji redovno automobilom obilazi jedan reon i brine se o svemu onome što piše u opisu njegovog radnog mjesta. Nakon osnovnih pitanja o životu, dotakli smo se jedne teme nenamjerno. On je samo nametnuo problem, a ja nisam komentarisao, nego sam to ostavio za vas.
Problem počinje ovako-„Gospodin stočar i poljoprivrednik posjeduje kravu koja daje 55 (slovima: pedesetpet ) litara mlijeka dnevno. On je muze više puta dnevno i hrani je najboljom hranom. I njemu se žalio taj isti gospodin da mu niko ne vjeruje. Još svemu tome on je samo rekao da krava daje 50 litara mlijeka, a nije htio reći 55 bojeći se da mu niko neće vjerovati i da će mu reći da je lažov, a nije. I bio je u pravu niko mu ne vjeruje osim otkupljivača mlijeka koji nisu sa njegovog kraja, tako da mu ni oni ne mogu posvjedočiti“
Znači on nije rekao istinu da krava daje 55 litara mlijeka već je rekao tj slagao da daje 50 litara mlijeka. On je svjesno lagao da bi se lakše mogla progutati priča i laž od 50 litara mlijeka od istine o stvarnih 55 litara. Tačno je da on rekao da krava daje manje od stvarne količine. Znači nije slagao da njegova superkrava daje više mlijeka nego što stvarno daje, ali opet je slagao jer je rekao da njegova krava daje manje mlijeka nego što stvarno daje mlijeka. Pustimo sad krave na pašu. Ona jadna nije kriva. Dovoljno joj je što je za sise vuku svaki dan, a još manje treba moje ispiranje usta sa njenom mukom.
Problem je laž. Šta je laž? Koja joj je svraha? Ima li u laži istine? Može li laž biti i istinita?
Mislim da ovaj prethodni primjer na neki način može pokazati da laž može biti istinita, makar je laž. Laž je relativna kao i sve kod nas. Ako Vas lažem pas bio!!!!
U mlijeku okupan i svježeg daha iskreno Vaš mandrak72.
[ Generalna ] 06 Mart, 2008 18:51
Krajem svake godine ili početkom naredne održavaju se izbori na svim nivoima. Biraju se sportisti, knjige, događaji, heroji ili šta sve ne. Svi časopisi, dnevne novine, televizije, radio stanice biraju nešto što je po njima najbolje. U mnogim stvarima ne mogu im naći zamjerku osim u jednoj stvari. O izboru za automobilu godine kako za 2008, tako i za sve protekle godine. A evo i zašto.
Izbor uvijek pada na jako skupe automobile koji su većini smrtnika pa i meni iskreno nedostupni. Kakav je taj izabrani automobil ja ću možda znati za 10-ak ili 15 godina. Ako ga ja budem tada ocjenjivao dobiće jako lošu ocjenu.
Razlika u izboru naj automobila je tolika tako da gotovo dođe da su svi automobili najbolji, zavisno od časopisa, TV-a. Pa ako je nešto auto godine, onda je to to i nijedan drugi. Ne mogu biti dva najbolja automobila ili tri najbolja za godinu 200.....-ku. Ja iskreno znam da je najbolji automobil za 2008 (kao i za 1999,2000,2001,2002,2003, 2004,2005,2006,2007), a po svoj prilici biće najbolji i u izboru narednih godina upravo samo jedan automobil. Nećete vjerovati da je riječ o našem automobilu. Yugo Florida je taj iskreni pobjednik. A pitate zašto?
Odgovaram Vam kontrapitanjem. Koji je najbolji terenski auto, koji auto njamanje troši, koji je auto najjeftiniji za održavanje, koji je auto najbolji za makadamske puteve i kozje staze????????????????
Pa naravno SLUŽBENI AUTO.
Ja dajem glas samo za Floridu, sa svim svojim manama i nedostatcima to je auto godine 2008. Ako ovo vide moji pretpostavljeni šefovi znam da ću onda da još 15 godina vozim isti auto.
[ Generalna ] 04 Mart, 2008 19:03
Proljeće stiže. Jagorčevina, visibabe, lijeska. Budi se priroda. Svaki novi dan je drugačiji od prethodnog. Vrlo brzo se sve dešava. Moj posao koji je mnogo vezan uz teren, prirodu omogućava mi gotovo svakodnevno da učestvujem u tom stalnom cuklusu izmjene godišnjih doba, vegetacije, vremenskih prilika i neprilika (ove zadnje mi najviše muke zadaju).
Ne tako davno, a opet i ne tako blizu svijet sam posmatrao iz drugačijih uglova. Biologija taj najlakši predmet iz osnovne škole upućivao nas je u tajne života prirode oko nas. Ostatak tajni i sami smo spoznavali kroz život, fudbal, sankanje i sve ostalo što igra može da nauči.
Jedna epizoda iz osnovne škole dala mi je motiv da sve ovo napišem. Još mi cure ne idu u školu, a nisam ni u doticaju sa današnjim programima škola pa ne znam da li se i dalje za biologiju prave herbari. Znate ono, biljka + debela knjiga + pritisak + vrijeme = herbarijum. Herbar taj čarobni svijet u kome smo zarobljavali mlade najljepše primjerke biljki i stvarali jedan novi poredak stvari, mjesto gdje smo redali biljke po klasama, visini vegetacije i po svim ostallim kategorijama suprotno svim logikama prirode i nalazištima. Te sjajne biljke postale bi krhke ljepotice, simbol savršenosti i raznovrsnosti moćne prirode. Nešto što bi se pogledalo, ocijenilo i pustilo pod patinu zaborava. Tek poneki eksrta uspjeli primjerak zadržavao se u školskim ormarima, a ostalo bi završavalo u kanti za otpatke.
I sami smo nekada znali upresati poneki cvijet, list ili travku(plod divljeg kestena koji je meni i mojoj voljenoj nešto značio nismo uspijevali upresati) i ostaviti u nekoj nama dragoj knjizi koja bi se čitala u posebnim trenutcima raspoloženja. Isti taj primjerak onako krhak i ponosit natjerao bi nas da na momenat sklonimo pogled sa teksta, zažmirimo i sa smješkom pođemo vremeplovom na izvorište naših malih i velikih zadovoljstava. Taj mali krhki primjerak prirode snažno je drmao naša osjetila i stalno nas je vraćao na nama drage trenutke.
Ponekad se pitam da li je i naš život vjerna replika herbara za duše. Da li smo stvoreni da bi nas život oblikovao i presovao u samo njemu znane oblike. Oblike ne onakve kakve bismo mi u većini slučajeva željeli biti već u onakve kakve nam život nameće u stalnoj trci za preživljavanjem. Ne znam ni da li sam ja ukalupljen i upresovan u „savremeno potrošačko društvo“ u kategoriju proletera. Ne znam da li je život taj koji pravi te nelogične klasifikacije duše i tijela, ili i sami utičemo na to. Ako imamo i makar jednu mogućnost korekcije podignimo glave i budimo ponosni primjerci svoje vrste.
Ipak i ako je sve tako treba iskorisiti sve smislene riječi, zašto ne i reći sve što je na duši, kad postanemo samo krhki primjerak obilježen uklesanom fotografijom u herbaru duša biće kasno. Poneki cvijet ili svijeća pored herbara nemušto će reći o nama.
Svaka riječ koju nismo rekli a trebali smo samo je deblji pritisak knjige života koja će našu dušu svrstati uz nelogične klasifikacije, po mjestu, prezimenu ili...
Pružimo otpor knjizi života i saspimo mu sve u brk i dobro i loše, jer tako treba.
Pozdrav iz botaničke bašte.
Vedrog duha i posebno raspoložen Vaš Mandrak72.
[ Generalna ] 03 Mart, 2008 19:41
Kad god sam pakovao kofer sa najnužnijim stvarima nikad nije bilo dovoljno mjesta za sve što mi treba. Pravio bih selekcije i odbacivao „suvišne“ stvari. Ma kako pakovao i birao nije se moglo ponijeti sve. Jednostavno neke stvari nije moguće upakovati. Jednostavno nisu stvari koje možeš, složiti, zamotati i odložiti i ponijeti po potrebi. Nisu stvari koje možeš ponijeti ni u džepu. One su tu, stalno su sa nama i koristimo ih na momente. Dio su našeg svijeta.
Da radi se o mirisima.
Kažu da čovjek može odjednom probati 4 mirisa i da ih kao takve raspozna, ali ovi mirisi su nešto drugo. Oni su tu, s nama, u nama. Iz ostave čula katkad ih pozovemo da obojimo film koji nam se vrti pred očima. Možemo da pamtimo likove, slike i događaje, glasove ja ne mogu, ali jako dobro pamtim mirise. One iste koje i danas pozovem da obojim, sliku, film, ukratko da udenem dušu u sjećanja.
Sjećam se tople štrudle sa kafom koji se širio iz male siromašne kuće moje babe Mire.
Sjećam se mirisa jorgovana, jasmina, bagrema i šlama u kojem se kupala ta ista kuća babe Mire.
Sjećam se i mirisa bijelih pečuraka koje bi baba pekla na plehu za svoju unučad.
Sjećam se i svih onih gljiva, jagoda, malina koje bi moja baba Mira ubrala, spakovala u ceker, teglici ili šta već i meni poslala, jer je znala da ja to volim. Vrganje niko drugi nije mogao da dobije sem mene.
Sjećam se i mirisa miješane marmelade iz limene kantice koje bi moja baba kupila da ima kad joj dođu unučad. A bilo nas je mnogo.
Sjećam se i svinjske masti koje smo mazali na hljeb i posipali dal šećerom il crvenom paprikom kad nije bilo miješane marmelade.
Sjećam se i mirisa bosiljka u sobi moje druge babe Milice.
Sjećam se i mirisa suvih šljiva, jabuka i krušaka navijenjenih na konac.
Sjećam se i mirisa čaja od lipe i kamilice koji je baba Milica skupljala za zimu.
Sjećam se mirisa vezenih peškira i posteljine u koje bi baba umetnula sapun da miriši.
Dobro se sjećam mirisa žutih dunja sa ormara u sobi moje babe Milice.
Sjećam se i mirisa male pogače koje bi moja majka ispekla, onako vruću namazala sa maslacem koji bi se topio, a ja halapljivo jeo.
Sjećam se i mirisa krompiruše.
Sjećam se i mirisa mojih djevojčica kad smo ih ja i supruga kupali i kad bi nam čitava kuća mirisala na njih.
Sjećam se..........
Mnogo je tih stvari. Mnogo je stvari kojih mogu da se sjetim kad zatvorim oči i odem bez kofera sa osmijehom. Nisam pobrojao sve mirise koje pamtim i nosim sobom. Zavisno od trenutka otvara se niz sjećanja na mirise i svaki ima svoj razlog. Nekih stvari, osoba pa i kuća danas nema ali upravo ti mirisi daju ton i boju koji vraćaju osmijeh na lice. Zato ljubomorno čuvam i nosim te mirise gdje god da pođem.
[ Generalna ] 28 Februar, 2008 06:06
Gospodin Grotnić Jablanko od samog rođenja bio je baksuz. Ništa mu nije polazilo za rukom. Na jedvite jade završio je školu, odslužio vojsku gdje je jedini put imao sreće. Položio je vozački ispit za vrijeme vojnog roka u auto jedinici. Bio je ponosan na svoju vozačku dozvolu. Ona mu je bila sve. Sve ostalo su bili promašaji.
Nedugo poslije odsluženja vojnog roka zaposlio se kao vozač. Kao da mu je krenulo od toga momenta često je pomišljao. Posao ko posao. Stigla je i prva plata. Gospodin Grotnić u daljem tekstu samo Jablanko kupio je sebi ručni sat, lakovane cipele i jedno solidno odijelo. Te tri stvari nikad nije imao u životu.
„E Jablanko, Jablanko, nek je i tebe krenulo“-govorio je sebi dok je stajao pred nekim komadom razbijenog ogledala. Gledao je svoj lik u ogledalu i imao je šta da vidi. Mladi gospodin, uredno začešljane crne kose, sa kao snijeg bijelom košuljom u odijelu kao salivenom za njega, dok se od lakovanih cipela odbijala svjetlost sijalice u iznajmljenom stanu. Protezao se da ugleda kaiš ručnog sata na zapešću lijeve ruke.
„Trebao sam dati da se skrate malo rukavi, sat mi se gotovo i ne vidi“-vajkao se Jablanko.
Još jednom je bacio pogled na ogledalo, osmjehnuo se nekako urotnički i zaronio u sumrak male Palanke. Imao je plan koji je kovao već petnaestak dana. Pogledao je na sat. Bilo je tek nešto prešlo sedam sati. Hodao je ubrzanim korakom po iskrivudanom trotoaru što su ga korijenje divljih kestena unakazile. Hodao je po tepihu opalog lišća slabo osvijetljenog od dotrajalih uličnih svjetiljki. Puls mu je sve brže kucao. Približavao se piljarnici gdje je svakodnevno navraćao nakon posla. Tu je radila jedna stidljiva djevojka koju je upoznao još prvog dana posla kada je gazdi kupovao milošte za kumove. Blijedunjava, niska rastom i crnomanjasta djevojka imala je lijepe crte lica. Saznao je da se zove Spomenka. Razmijenili bi tek po neku riječ. Imao je osjećaj da se sviđa Spomenki. Pozvao ju je da odu u kino“Kozara“poslije radnog vremena. Prikazivao se neki domaći film kome nije zapamtio ime, ali zbog oblijepljenosti plakatima po gradu mislio je da bi bilo važno otići na kino predstavu u 20h i 30 minuta tog utorka.
Naumio je otići do firme, da vidi plan rada za sutra. Škripava vrata koja bi i mrtvog probudila natjerale su gazdu da podigne otekle oči od duvana i lošeg pića, onako nalaktitog nad neke neuredne papire koji su bili svud razasuti po stolu.
„Gazda kakvi su planovi za sutra“-upitao je uzbuđeno Jablanko. Iako je već radio mjesec dana još uvijek je imao tremu pred svojim gazdom. Pedestogodišnjak neuredne kose, sa kao smrt crnim brkovima i promuklim glasom nije bio prijatan sagovornik. Nešto sumorno i strašno izbijalo je iz tog neoženjenog čovjeka. Odao se piću kad je uvidjeo da se neće nikad oženiti, a to je bilo prije nekih 20 tak godina.
„Sutra rano ideš u komšiluk, nekih tridestak kilometara“-nevoljko je prommrmljao kao kroz filter crnih brkova Jovo.
„Sve sam ti pripremio, roba je uredno spremeljena, kreni odmah ujutru prije sedam“-više kao za sebe dodao je Jovo. „Sačekaj me desetak minuta, pa me odvezi kući. Auto nek prenoći kod tebe“-završi Jovo.
„Odlično, sve je ko po planu“-promrmlja Jablanko sebi u bradu. „ U redu gazda samo da nešto sitno obavim, odmah se vraćam“ i izjuri iz radnje.
Tik uz njihou radnju bila je kafana „Volan“ a ispred nje Taxi stajalište. Kafana“Volan bilo je svima njima pribježište od besposličarenja, hladne zime. Mjesto gdje su se vodili žestoki dueli , o automobilima, fudbalu, ženama, kartama i o čemu sve ne.
Jablanko je upoznao sve te ljude. Za kratko vrijeme saznao je sve o njima i sve ono što ni oni nisu znali o sebi, a svi drugi su znali.
„Vidi malog što se upicanio, da nećeš šta večeras j.......“ –dobacivao je od šanka Rele. Nije mu znao ime ko ni ostali, osim da ga svi zovu samo Rele i to je sve.
„ Ma pusti malog, ajde ti s nama drmni jednu ljutu, valja se“-ustajao je sa stolice Karanfil i protezao se. „Sjedni na moje mjesto , popij piće na moje ime i čuvaj mi mjesto i eto ti mene za minut-dva“ odmahnu rukom vječiti neprijavljeni taksista ilegalac koga su svi znali, ali nije im smetao. Bio je to visok, snažan čovjek svojih 45 godina. Imao je brkove i naravno kapu sa šiltom, kožnu šofersku jaknu i uvijek staru Škodu. Bio je u stanju na putu da se zavuče pod auto i i napravi generalni remont motora za sat – dva vremena. Imao je i on priču o sebi koju su svi prepričavali, ali on je nije zano. Pričalo se da ima nenormalno tvrdu stolicu i da ostaje u WC-u po petnestak minuta. To je Jablanka zabrinulo. I on sam je došao zbog WC-a ali eto Karanfil se prvi ušetao.
„Ma popiću piće ako je tako, nekao ću stići“-tješio se Jablanko. Pogledao je na sat i više nego što je trebalo, pa mu se činila svaka minuta ko godina. Napokon izađe i Karanfil i Jablanko se uputi u WC.
„Sunce ti jebem žarko! Šta je ovo?“- zaprepasti se Jablanko. Iz WC školjke virilo je nešto crno i dugačko. Nije mogao da prepozna šta je. Odvratni smrad kao da ga razbudi. „ Pa to se Karanfil posro, jebo sliku svoju. Stvarno ima tvrdu stolicu“-razgovarao je sam sa sobom. I stvarno iz WC školjke virilo je ogromno i čvrsto govno, koje je stajalo uspravno kao kočić. Pustio je vodu ne bi li ga voda odnijela, ali ništa od toga. Proizvod je stajao u stavu mirno i kao da je gledao slijedeći Jablankov potez. Ponovo je pustio vodu i ništa. Proizvod kao da je osokoljen, činio se još čvršćim i uspravnijim.
Pred vratima je začuo ubrzane korake gazdarice kafane. Poznao je njene štikle.
„Šta da radim. Ako sad izađem i ona vidi ovo čudo od srama joj neću moći u oči pogledati. Neće vjerovati ako joj kažem da je Karanfilovo“-letjele su misli kroz glavu.
„Ajde mali požuri, nisi se valja usro“-požurivala je gazdarica Goga.
Smeteni Jablanko se pogubio. Misli su mu letjele kroz glavu. Zažmiri, uze malo toalet papira i svojeručno zagnjuri Karanfilov proizvod u dubinu WC školjke. U tom trenutku puče mu kaiš ručnog sata i on nestade u WC školjki. Nije imao puno vremena, pusti vodu i sav onako zajapuren izađe iz WC-a.
„Bome je i tebe protjeralo!- dobaci mu Goga i uđe u WC. Jablanko je istrčao napolje i povratio svu salamu koju je pojeo kad je došao poslije posla kući. Nije obraćao pažnju na novo odijelo. Povratio je na rukav dok se držao za ogradu. Jedva je došao do daha, skinuo je kaput i ušao u radnju.
„Gdje si ti mali nema te pola sata“-zapitkivao je gazada Jovo. „Znaš li koliko je sati“-upita Jovo ustajući sa stolice.
Jablanku tek tada sinu kroz glavu. Ostao je bez sata, zbog ilegalca Karanfila. Uništio je i odijelo zbog Karanfila. „Jebem ti onoga ko ti dade takvo ime. Kakve ti veze imaš sa cvijetom“bijesno je sebi predbacivao zbog Karafila.
Izašli su iz radnje, ušli u stari Opelov karavan i krenuli put predgrađa sumorne Palanke.
„Koliko ima sati“-stalno je mislio Jablanko. „Zakasniću na sastanak sa Spomenkom, misliće da sm lažov i budala“-korio je sebe.
Kad je gazda izašao i uputio se put kuće Jablanko se okrenuo i pošao put piljare. Naravno da je zakasnio. Spomenka je čekala pred vratima piljare, vidno neraspoložena. Zakasnili su na kino predstavu.
„Izvini Spomenka, kad bi ti pričao ne bi vjerovala“-pokušavao se opravdati. „Evo odvešću te sada kući, sutra veče igra isti film pa ću ti sve nadoknaditi“-i dalje se pravdao Jablanko.
Spomeka je ćutala, još blijeđa nego inače, ušla je u auto. Ušao je i Jablanko.
“Vozim te kući“-reče. „Izvini još jednom Spomenka, to se čovjeku u životu nikad ne desi, ali eto“.
„Vozi prema stadionu“-promrmlja Spomenka.
„Šta će sad na stadionu, tamo je mrkli mrak i nema nikoga“-razmišljao je Jablanko. Ali vozio je.
„Ugasi auto“-sad već odlučnije gotovo naredi Spomenka.
Jabalnko ugasi auto. Zbunjeniji nego kad mu je rekla da ide na stadion. Spomenka se protegnu i poljubi Jablanka. Šok za šokom tresao je Jablanka. Sav pogubljen nijemo je zurio u usne Spomenkine. Izgubio se. Spomenka ga je ljubila, a on se nije ni snašao. Nije ni mogao slutiti s koliko žara ga je ljubila Spomenka. Konačno se i on predao. Sad je i sam polako preuzimao inicijativu. Nakon nekoliko burnih minuta, onako sav zajapuren preloži Stojanki- „Da pređemo pozadi“. Stojanka prihvati. Izgubljeni Jablanko prođe prvi i pruži ruke Spomenki. Pozadi je bilo samo jedno mjesto u autu. Kad je Spomenka prešla pozadi i u mrklom mraku napipala sjedište nastavili su se strasno ljubiti. Jablanko se izuo da ne prlja službeni auto. Nakon par minuta strasti Stojanka se pokuša pružiti na sjedištu kojeg nije bilo, omaknu se nasloni na mrtvački sanduk i prevrnu ga s lafeta s pokojnikom u njemu.
Vrisak se prolomi u autu. Stojanka sva izbezumljena stanjem i mjestom gdje se našla nastavi još jače vrištati. Otvori vrata i bježeći odjuri u noć. Uplašeni Jablanko skoči, obu cipele, pređe naprijed u auto, upali ga i poveze auto kući.
Vratio je pokojnika u prvobitni položaj i odmah primjetio da pokojniku nedostaju cipele. Napipao je jednu cipelu, obuo je pokojniku, a za drugu je pretpostavio da je ispala iz auta kad je Stojanka bezglavo izjurila. Zatvorio je sanduk. Zaključao auto i još jednom ga osmotrio. Pozlaćena slova na zadnjim zatamnjenim staklima kao da su mu plesala pred očima. Činilo mu se da piše Jablanko Baksuze. Protrljao je oči i još jednom onako za sebe pročitao „Vječna lovišta“- Za svakog ponešto, a sve za vas-bio je moto njegovog pogrebnog preduzeća. Okrenuo se i ušao u kuću. Odmah je legao spavati, nije se ni skidao, samo se izuo. Nije ni sanjao. Ništa mu se lijepo nije desilo. Ujutru kad je ustao imao je šta vidjeti. Cipele nisu bile njegove. Bile su to cipele od pokojnika, od tvrdog i lakovanog kartona koje je sinoć u strci nekako zamijenio.
Obuzeo ga je ludi smijeh. Smijao se ko nikad do sad. Do juče je imao tri stvari koje nikad nije imao, još sinoć je ljubio, a dotad nije nikad, a već danas nije imao ništa od svega toga. Ipak imao je ispovraćano odijelo i cipele za pokojnike lakovane kartonske.
„Bože samo da ovaj mjesec prođe bez kiše i bez Karanfila. Do prekjuče nisam imao ni to što danas imam“-hrabrio je sebe po ko zna koji put mladi gospodin Grotnić hitajući da isporuči robu. Posao je posao. Treba sledeću platu dočekati.
[ Generalna ] 27 Februar, 2008 00:16
Ne tako davno sa revera kaputa, jakni, majica vrlo lako se moglo dosta toga saznati o osobi pred nama. Da li je zvezdaš ili partizanovac, gdje radi, da li je član saveza komunista, uspjeh u školi, na kojem je memorijalnom centru bio nedavno.......
Odgovor sigrno znate. Znate da su to bile značke. Male, velike, u boji, bez boje, s likom, bez lika, sa porukom ili bez nje i mnogo šta drugog. Značke su se kupovale povodom svih praznika, akcija crvenog krsta, jubileja fabrika naših roditelja, popularnih TV likova i događaja. Ukratko na njima se moglo što šta pročitati. Mnogo što šta asocirati.
I sam sam bio dio tog korpusa koji je kupovao, nabavljao i dobijao značke, doduše ne kolekcionarski već onako po nekom nepisanom redu.
Imao sam ih svakih fela, od ekskurzijskih posjeta širom bivše nam Juge, do onih s porukom „Tito će vječno živjeti u našim srcima“ i slično. Naravno imao sam ja i Sandokana i Marijanu, Crvenu zvezdu, IX kongres SKJ i još neke kongrese.
Imao sam i komšiju strastvenog navijača Zvezde, molera po zanimanju kad se nečim zanima, i neumornim pjevačem kasnih noćnih sati čuvenog hita „Šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo, drage nema da me čeka kraj dušeka mekaaaaaaaaa........“kad bi se noću vraćao sa večeri degustacije svih oblika destilacija i vrenja. Nedugo nakon refrena slijedilo bi porodično tepanje od te iste žene od dušeka meka i tvrde pesnice, i razdraganih sinova i zetova tek probuđenih iz dubokog sna. Ali Keser (kako smo ga svi zvali) je bio nenadjebiv u svojim ritualima. Nedjeljom bi iz njegove najmanje kuće u ulici odzvanjali prenosi utakmica zajedničkih stanica bivše nam Juge. Mi bi se bavili svojim dječijim problemima i usput bi svaki put dizali glavu kod promjene rezultata. Jedino nas je zbunjivao Mirko Kamenjašević koji bi uzbuđenim i povišenim glasom odgovarao na pitanje zajedničkog voditelja „Šta ima novog u Sarajevu?“-odgovarao „ A uuuuu Saraaajevu nula : nula“.
„Šta je bilo , zabio vam Dule Savić u sred Splita“-prosipao bi komentare Keser.
„ Hop Đula jedan nula“, „Sudija lopove“,- rasle bi tenzije kako bi se rezultati mjenjali. Keser je mijenjao raspoloženje tokom svih 90 minuta utakmice. Ali jedno Keser nije mijenjao. Nije mijenjao svoj sretni šešir, crni kožni koji bi nosio na glavi sav načičkan značkama.
Pokušavali smo da mu se približimo, ali nije se moglo. Navečer bi ponovo slijedilo izvođenje gorepomenutog hita narodnog stvaralaštva, zatim turnir Beogradskog pobjednika u praizvođenju svih užih i širih članova njegove porodice uz sasluženje žene od dušeka meka i tvrde pesnice i naravno zeta.
Kad je počeo rat svi izvođači iz Keserove kuće su otišli iz naše ulice, ostao je samo Keser. U tim vremenima kad niko nije imao sve što treba, nije imao ni Keser. Ali čini mi se da su mu najviše nedostajali prenosi Zvezdinih utakmica i duvan. Vjerujem čak više i od porodice. Nisam mu mnogo mogao pomoći, ne mnogo više od po koje kutije cigareta koje sam dobijao kao vojnik. Cigarete mi nisu trebale, a Keseru su bili čini mi se jedina hrana.
Šešir je još uvijek bio tu, da li mu je bio srećan bez njegove Zvezde ne znam, ali onako poguren, ostario sa štapom šešir je bio još crnji od vremena koja su nas zadesila. Gledao sam ga dok odlazi, crni šešir poklopio ga je kao vrana masan papir od bureka. Tek poneki put zaiskrila bi poneka značka gospodina Vrane na sumornom suncu te 93-će, kao blijedi podsjetnik na značke kojima smo se nekad kao djeca radovali, a sad su bile samo komadići metala sa bezvrijednim porukama. Keseru su značile, a nama ostalim nisam više siguran. Nedugo kasnije otišao je Keser. Otišla je jedna pokretna zbirka značaka ko zna gdje. Ako možda sad gleda ovo što pišem, neću mu reći za Džaju, ubilo bi ga to. Na zvjezdanom nebu sigurno je jedna od zvijezda Zvezdina značka sa šešira gospodina Vrane. Ah da imao je on i onu lovačku značku, znate na šta mislim, na ono sa puškom.....
[ Generalna ] 24 Februar, 2008 01:21
Jednoga dana na neki način svi odlazimo od kuće. Odemo, vratimo se, pa opet odlazimo , pa se vraćamo. Svaki odlazak bi značio još jedno vraćanje. Nismo ni svjesni kad smo počeli da odlazimo, ali jesu naši roditelji.
Prvi odlazak sa drugarima na igru bez stalne pratnje roditelja upravo je bio to. Roditelji su brinuli mada mi to nismo znali. Naše igre i odlasci biće sve češći i duži. Roditelji naši nisu ništa manje brinuli, a mi smo toga sve više bili nesvjesni.
Polazak u školu. Prelazak raskrsnica. Snalaženje u saobraćaju bila je takođe briga roditelja, dok smo mi više brinuli o sličicama fudbalera, partizanske eskadrile, o rezultatima Zvezde u Kupu šampiona. Brinuli smo o dolasku novog filma u bioskop, o Grizli Adamsu i maloj kući u preriji. Brinuli smo za Prleta i Tihog.
Prvi bicikl koji mi je majka kupila za 408 hiljada dinara davnih osamdestih od svoje plate. Plavi Rogov poni bio je veći od bolida Mihaela Šumahera. Moj prvi pravi bicikl. Bicikl kojim sam tek počeo da odlazim. Da jedrim, plovim. Da otkrivam nove kontinente, postžem sve veće brzine, a bogami i ozbiljnije padove. Nisam tada ni mogao znati kolika je bila briga i strepnja mojih roditelja.
Polazak na fakultet, dok me je mati suznih očiju ispraćala. Nisam bio svjestan težine tih suza. Nisam razumio brigu.
Odlazak u vojsku 92-ge nije mi dao pravo značenje brige dok sam onako zelen, sa velikim tovarom na leđima odlazio od kuće u surovi svijet odraslih.
Međutim dok ovo pišem i čujem svoja dva anđela kako dišu dok spavaju uvijek se sjetim kad mi se prvi anđeo rodio pomislio sam „ Kako će ona sama da pređe cestu, prugu i sigurno stigne do škole. Kako ćemo ja i supruga sami da preguramo do jutra sa tek rođenom bebom, sami u sobi“
Počeo sam da brinem. Prvi put u životu. Nisam znao da cijenim tuđu brigu. Nažalost bio sam sebičan. Brinuo sam i kad je supruga otišla u porodilište. Prvi put. Drugi put. Brinuo sam.
Brinem se i sad. I brinuću se za svoju familiju dok god sam živ. Brinuću se i kad djeci budem kupovao najbolji bicikl, kad ih pošaljem na ekskurziju. Brinuću se i kad krenu svojim putem kroz život. Znam da me možda ponekad neće shvatiti, kao što to nisam ni ja. Ali ja ću to razumjeti.
Sutra ujutro idem da rintam cijeli dan, kao što sam i danas rintao, ali nije mi teško kad znam za koga živim. Volim svoju malu složnu porodicu. Volite i vi svoje. Laku Vam noć svima. Brinem za sve Vas. Laku noć...........
[ Generalna ] 13 Februar, 2008 18:45
Jeste li primjetili kako neke stvari nestaju, iščezavaju. Koliko do juče činilo nam se da je život bez njih nezamisliv, a danas ih nema i opet se živi. Kako smo izgubili te stvari, koje su se godinama koristile i bile nezamjenljive. Zašto se nekih od tih stvari sjetim sad dok pišem ovu priču. Vjerovatno zato što nekad nisam ni svjestan kako vrijeme brzo prolazi u stalnoj trci za materijalnim dobrima koja su neophodna za normalan život.
Danas sam se sjetio ručnog mlina za kafu. Evo danas ne mogu ni da se sjetim kad sam ga zadnji put vidio. Koliko juče, a ima tome godina ne znam koliko bio je neizostavan folklor gotovo svake kuće. Imali smo jedan takav mlin i u mojoj porodici. Zlatno žute boje. Još uvijek bih mogao da nacrtam kompletnu gravuru na njemu. Ženska osoba sa maramom na glavi koja nosi tacnu i na njoj šolju (fildžan – tako se kod nas to zvalo dok se koristio) tople kafe muškoj osobi koja sjedi i puši li puši. Sjećam se onih recki na donjem dijelu mlina koje su vjerovatno služile za to da mlin ne proklizuje u ruci. Sjećam se i okretača koje su naše majke i bake čuvale u gornjem dijelu mlina da se ne izgubi.
O bože šta sam puta znao proklinjati taj isti mlin. Čak sam majci za 8.mart jednom kupio el.mlin sa željom da se mati riješi ručnog mlina za kafu kojeg sam ja malo-malo vrtio čim neko svrati u kuću. Jel te kafa je bila ta koja se podrazumijevala za gosta koji se navrati. Međutim kafa iz el.mlina nije bila ista kao iz ručnog mlina, kao da je pregorala i bila je gorka govorila bi mati. I ja bi mlin okretao i okretao. Čim neko pozvoni na vrata ja bih se rogušio i tražio način da pobjegnem na vrata samo da ne okrećem mlin. Stotinu puta sam ga proklinjao da se pokvari, izgubi i nestane.
Svaka kuća je imala neki svoj specifičan mlin. Nisam vidio dva ista u svom životu, a svaki je imao svoju priču. Te ovaj mlin stvarno brzo melje, ovaj mlin melje brzo ali i krupno, ovaj mlin melje sporo ali zato melje sitno...itd... No svejedno za mene su svi bili isti i ja sam ih i dalje proklinjao i molio boga da nestanu.
Još tada sam sebi stotinu puta rekao da nikad neću piti kafu samo zbog mlina. I stvarno do dana današnjeg ja ne pijem kafu i nikad neću. Proklinjao sam mlin da nestane....
Još mi u nosu ponekad zatitra onaj miris kafe dok se pržio u rerni , a potom hladio na terasi kad bi čitava ulica zamirisala. Ispijanje kafe bilo je čitav ritual. Vrijeme za razgovor bi trajalo bar duže za onoliko koliko je trebalo malo sporijem mlinu za kafu da samelje. Danas se kafa brže pije, šolje su veće, a niko više ne komentira brzinu mlina, MINAS kafu, dolap, niko više ne proklinje mlin. Ja sam ga proklinjao da nestane. I on je nestao. Moje kletve su ga otjerale. Samo nisam volio da meljem kafu. Sad mi krivo, ako je i najmanji djelić moje kletve uticao da nestane ja mu se izvinjavam i molim da mi oprosti, nisam znao da će njegovim odlaskom prestati mnoga druženja uz ispijanje kafe. Nisam ni slutio koliko će vrijeme brzo da leti u stalnoj borbi za brzinom, za novcem, borbi sa životom. Nadam se da vi niste kleli neke predmete koji bi sutra mogli nestati, a koji bi nekom nedostajali. Ako jeste javite! Da pričuvam te stvari od zaborava.
Vaš mandrak72.
(Bosanke na nudističkoj plaži mogli ste da poznate po plavom modrom krugu na stomaku koji je nastao od mljevenja kafe mlinom---to je bio sažetak jednog vica da se niko ne uvrijedi)........
[ Generalna ] 11 Februar, 2008 23:17
Ono što prođe ne vraća se više. Vremeplov za putovanje vremenom još nije zaživio. Jedini vid takvog putovanja još uvijek su slike, pokretne, color ili crno bijele. Sjećanje je nesavršeni vid čuvanja važnih događaja. Možemo da pamtimo fragmente, slike koje nezadrživo blijede, ali glasove nisam siguran da možemo zapamtiti.
Slikamo se gotovo svakodnevno, možda češće nego što smo toga svjesni. Slikaju nas telefonom, web kamerom, digitalnim fotoaparatima, za bankomatima, na aerodromima, na raskrsnicama i kud sve ne. Bože šta se dešava sa tolikim fotografijama, ko to sve pregleda. Da li smo na njima sretni, tužni, nepočešljani, zamišljeni, brižni ili nježni. Otkud nekome za pravo da fragmente našeg života bilježi, koristi, pregleda, možda komentariše ili upoređuje. Nismo svi Bin Laden. Nismo ni Džordž Kluni ili Angela Merkel. Nismo ni svi za žutu štampu, a slikaju nas. Kao da smo u globalnoj kući velikog brata. Kao uvertira za cirkus koji treba da radimo od naših života.
Danas i sam imam mnogo fotografija u računaru, tek rijetko ih pregledam a još rjeđe izrađujem. Nema onog nestrpljenja dok iščekujemo fotografije sa nekih nama važnih događaja. Ne tako mnogo puta razočaranih u neuspjelu fotografiju. Svaka je fotografija imala svoju priču.
Vraćanjem u još raniji period kada se slikalo planski, u tačno određenim vrenskim razdobljima. Kad su naši očevi po prvi put dobijali košulju i mornarsku majicu, a majka haljine kakvih nikad imala nije na zajedničkoj porodičnoj fotografiji, sa svojim roditeljima. Siromašnim seljakom uparađenim u novo odijelo na pruge sa kravatom oko vrata i maramicom u malom džepu, dok je baka umjesto stalne marame na glavi nosila pletenice u haljini sa bijelim reverima. Paradoksalno što su ima jedine takve dvije slike bila ta i ona na nadrgorobnoj ploči. Valjda sve ono što nisu mogli za života spremljeno im je za puta tamo gdje nema povratka. Ili tek rijetke slike naših roditelja iz vremena školskih klupa. Ili slike naših očeva sa odsluženja vojnog roka, onako u srcu sa vijencima od cvijeća“Za uspomenu i dugo sjećanje“što su slali svojim najmilijim, djevojkama koje su ih krile u njedrima. Vrijeme kad su naši stari mnogo više ličili na glumce iz svog perioda, nego što mi danas ni blizu ne možemo(ma nije mi ni žao za ove danas glumce i glumice)....Moglo bi se još toga mnogo napisati, ali vrijeme crno-bijelih rijetkih fotografija davno je iza nas. Vrijeme kad su fotografije bile mnogo više od tek jednog momenta zabilježenog pred objektivom danas sve rjeđih umjetnika fiksira, tamnih komora i onih meni čudnih francuskih kapa, valjda simbola umjetnosti, igre svetlosti i mraka i naravno pomalo boemštine zauvijek zatvara svoje teške kapije pred nabujalim pikselima mahnite industrije brzine.
Zbogom vremenu fotografija koje su govorile hiljadu i jednu riječ, hiljadu i jednu šutnju po minutu za vremena zarobljenih duša na požutjelom fotopapiru. Nama dragih duša koje smo zapamtili i baš takve ih pamtimo u filmu bez tona. Zbogom crno-bijeli svijete.
[ Generalna ] 09 Februar, 2008 13:39
Pozdrav ko pozdrav. Uputimo ga u skladu sa dijelom dana kad ga isporučujemo. Najčešće ga uputimo, a da se i sami ne zapitamo kome je dobar, meni koji ga plasiram ili onom kome je upućen. Pozdrav je postigao vrhunac pro forme.
Dobro jutro. Otkud znamo da je dobro, netom započeti dan ostavlja prostor za mnogo čega lošeg. Pa zar kod nas vječitih kalkulanata sve ima bar najmanje dva značenja. Pa zar se po jutru dan ne poznaje, pa zar se prvi mačići u vodu ne bacaju.
Dobar dan je možda počeo dobrim,a možda i ne tako dobrim jutrom. Ako mu je u tom dijelu dana i bilo dobro, ne možemo reći dobar ako je i najamnji dio jutra bio loš da je dan dobar.
Dobro veče neko reče. Slažem se da veče i može dobro biti, ali opet ono od maloprije ako je samo najmanji dio dana..........bio loš kako veče može biti dobro.
Ja bih radije kad bi umjesto pozdrava rekao kakvo mi je jutro bilo npr. Loše jutro! Vjerujem da da bi poznanik, prijatelj, komšija shvatio trenutak i ne bi postavio suvišno pitanje npr.Šta se radi! Pa pobogu ako mi je loše jutro šta bi pametno i moglo da se radi osim traženja načina da kako tako dan dovedemo u pozitivu.
Teško jutro i još teži dan bi bio pozdrav koji bi značio, ma komšo pusti priču nisam dobre volje. To bi bio kulturan način da ponekad izbjegnemo razgovor koji bi možda zbog lošeg raspoloženja mogla da pokvari neka teška neplanirana riječ.
Eto toliko o pozdravima. Varijacije i mogućnosti su beskrajne, naše je da ih sami oblikujemo ovisno o situaciji.
Ja bih za ovo jutro rekao „Kako grozno jutro“, Koji šugav dan“, a za večer ne znam još adekvatan naziv. Bilo bi rano sad dati procjenu. Do ovog momenta ništa mi nije polazilo za rukom. Umoran sam od jutarnjeg „Dobrog jutra“.
Dobar dan je ono što bih želio čuti iz vaših usta da vas kojim slučajem prepoznam i da vas sretnem u bilo koje doba dana na bilo kom mjestu.
[ Generalna ] 07 Februar, 2008 17:20
Stol prepun papira počeo je da me guši. Gdje god se okrenem papir.Udišem papir, sanjam papir, gužvam i bacam papir, a njega sve više. Ne to nije san ni noćna mora. To je najveći problem na našim prostorima. Posjeći ćemo sva stabla celuloze, proizvesti svu silu papira, ispisati ih koještarijama, arhivirati po buđavim podrumima ili napuštenim tavanima. Naravno pošto smo takvi kakvi jesmo i pošto volimo da zabadamo nos na svako mjesto mi stvari još više banalizujemo. Kad se napiše neki izvještaj mora biti napisan u 5 primjeraka, koji se još fotokopira u 10-tak primjeraka koji se potom šalju putem Fax-a na cirka nekoliko mjesta. Dobijamo da je jedan izvještaj dobio tiraž prosječnog bestselera za kućanice. Naravno svi zaposlenici u firmi pronalaze bar 5 razloga da dobiju jedan primjerak tog izvještaja koji negdje odlažu a da ga nisu ni pročitali, ali bitno je da zbog svog radnog mjesta budu izvješteni silom podataka. Naravno kada neko iz direkcije traži ponovo neki izvještaj radi nečega, svi se pozivaju na mene, on to najbolje zna, on je to i pisao, ja ne znam jer to nije iz moje službe, ja taj izvještaj nisam nikad ni vidio...... Naravno uvjerio sam se mnogo puta da je bitnije da izvještaj napuniš hrpom bezvrijednih gluposti, nego da ga slučajno ne dostaviš, bitna je forma, ali ne i sadržaj.
Negdje sam pročitao da je svrha računara bila ta da stvori kancelarije bez papira. Međutim taj ludi računar kod nas služi za pasijanse 90% korisnika, a onih 10-tak % peglaju oči pred monitorom. Smatram da je najveća greška bila ta da se nama isporučuju štampači i fotokopir aparati. U našoj bolesnoj aparaturi na količini papira koji se koristi pozavidjeli bi nam i mnogi veliki tiražni listovi.
Znam da je svrha nekog teksta da se čita, pročita, analizira, odgovara na upite, izvještaje i prave se planovi, ali kod nas jok. Bitno je da se kroz hodnik paradira sa papirima pod rukom, fasciklama i naravno rokovnicima pred uplašenim strankama, a šta je na papirima napisano koga briga.
Naravno arhivar je taj koji to sve lijepo složi po svom, jer j... se njemu. Kome to bude trebalo naći će sam. Dok slučaj Petra Babića, Jovana Milentijevića,....prekriva prašina buđavog podruma, rađaju se novi Kovačevići, Pantelići, Miloševići koji jedva čekaju da se obrade nekim izvještajem koji niko ne čita, samo ga registruje.
Moja firma je svjetski prvak u bjesomučnom trošenju papira i zato kažem: Štampači, fotokopir aparati sikter ............
[ Smijehom protiv uroka ] 06 Februar, 2008 17:16
Nisam matematički razmišljao dugo vremena, ali danas jesam. Gospodine profesore kod tebe na časovima smo baratali svim ciframa koje se motale i Vama i nama po glavi. Zbrajali, oduzimali, množili i dijelili. Izgleda da je sve bilo laž. Siguran sam da sve one operacije u matematici baš i nisu onakve kakvim ste nam ih predstavljali.
Zbir, sabiranje vrijedi samo u situacijama kad nam se dugovi zbrajaju. Sabiranje tada funkcioniše itekako, za razliku od zbrajanja šta sve meni treba. Ne mogu da nađem jednačinu sa samo jednom nepoznatom koja bi izjednačila zbir mojih primanja sa zbirom najnužnijih potreba moje porodice.
Oduzimanje tako-tako. Oduzeli su mi borački dodatak, i kad sve to oduzmem od ono malo plate ostane razlika koja oduzima dah.
Množenje je posebna priča. Na vjenčanju sveštenik reče meni i supruzi množite se ko....(iskreno zaboravio sam ko) , i naravno množismo se mnogo te se još uduplasmo, ali niko platu da mi umnoži.
Proizvod nije pratio rast članstva, već ga je stručno podijelio.
Dijeljenje je OK. Podijelim platu, platim račune i dijelim dugi mjesec na dane prije plate i dane do slijedeće plate. Traje mi ko ženski ciklus te se poslije mogu j..... čitav mjesec .
Danas sam kombinovao sve računske operacije kako da zaradim milion i evo šta sam izračunao. Moja primanja su oko 900 KM. Kad bih svu ama baš svu platu ostavljao na stranu dobijam rezultat. 1.000.000,00/900,00KM = 1111,11/12 mjeseci=92,6 godina. Malo majku mu jebem. Ako sad počnem da štedim imaću milion do svoje 127 godine. Bojim se samo da ona komuša koju moram da zaglavim na mjesto koje će mi omogućiti da tako štedim ne izdrži toliko. Ako se moja porodica ne složi sa mojim načinom štednje meni ostaje četvrtina plate što daje rezultat od 405.37 godina koje moram da doživim da zaradim svoj prvi milion. Profesore jel vi stvarno mislite da sam ja gavran.
[ Generalna ] 04 Februar, 2008 22:13
O svemu ću pomalo. Malo tijesta od kritike, fil od patetike, glazura od hvale i eto ti baklave. Naravno riječ je o baklavi koja je svojstvena po svojim sastojcima i nažalost uživaocima ove sjejne slastice. Baklavu svi hvale, ali ja je baš i ne volim.
Postoje razni načini da čovjek ispuni slobodno vrijeme. Različiti su načini, metode, želje i moućnosti. Nažalost u malim provincijskim sredinama kao što je moja postoje samo načini, metode i želje, a mogućnosti su ravne nuli. Jedna vijest od prije par dana uzburkala je talase u močvari prepunoj izanđalih kreketuša. Kre-Kre ori se skupštinskim klupama, netalentovanih i nažalost neupotrebljivih političkih persona. Kre-Kre ori se iz jednog tabora, Kre-Kre replicra druga strana tabora. Bar da su ribe, ali žablje krake moj nažalost neprosvijetljeni želudac ne bi mogao svariti. Ipak u toj baruštini vijest o osnivanju hora me je razvedrila. Ja antitalenat za muzičko vaspitanje pa da se radujem takvom nečem. Ja koji sam jedino u životu pred javnošću otpjevao „Ja sam Lovac Joca...“ pod prisilom učiteljice Rose pa da se veselim takvom nečemu. Ja koji ne mogu da zapamtim niti jednu kompletnu hit pjesmu da se radujem nečemu takvom. Ali ipak drago mi je. Drago mi je kao da sam nova zvijezda Granda. Ne znam pjevati i nikad neću znati, možda jedino da gudim uz neke ojkače iz mog kraja, ali definitivno ne, ne i ne. Ali neka, i tako treba. Treba da ima nešto što će povezivati ljude po nečem drugom osim po kafiću gdje ko izlazi. Jer boga ti ovi iz Stara ne mogu se družiti jel te sa ovima iz naprimjer Upitnika, ili ovi iz B2 ne mogu i nije uputno da se druže sa onima koji se druže sa onima iz Cepelina, jer oni iz Cepelina u zbiru zajedno imaju više škole nego svi oni koji posjećuju zanatski centar itd. Mada svi piju isto pivo, kafu,.....
Glazura od hvale upravo za osnivanje Hora u mome gradu. Možda to potakne osnivanje nekih novih udruženja, dramskih, muzičkih, fotodruštava ili šta već, pa će mladi moći da lako pronađu ono što vole i što im leži. VELIKI PLUS za glazuru od Hora. 12 poena.
Eto za fil sam se dvoumio. Želio sam baklavu od nespojivih sastojaka koja bi bila probavljiva, pa sam za fil izabrao saznanje da ni u mandarinama sve teže mogu pronaći košpice. Uvijek sam ih izbjegavao , ali eto nedostaju mi. Sve mi je manje stvari koje su mi pri ruci dok gledam TV emisije da gađam ekran ukrašen iskeženim licima kojima pola teksta glasi u svakom obraćanju „ I svi oni koji misle, neka znaju.........“. Mnogo bi mi dobro došle one gorepomenute košpcie iz mandarina kojima bih tako rado neka lica sa TV ekrana počastio, ali avaj za sve je kriva Genetika. Pa ona je uredovala da košpice nestanu iz mandarina kaže mi moj prodavac Crni večeras u prodavnici, e baš sam i ja neobaviješten. VELIKI MINUS za fil od Genetike. 0 poena.
Tijesto kao i temelj svakog dobrog objekta , obroka bio mi je posebno težak za odabrati, a da vas ne smaram svim poznatim stvarima. Ali šta ću. Moram to reći pa bog. Tijesto od kritike osnovano je od skupštinskog zasjedanja moje opštine. Zamislite ide prenos uživo preko radio stanice. Uključim radio kad oni. Uvijek se za riječ javljaju isti, za druge i neznam da postoje, ali oni redovno ubiru po 500 KM po sjednici, odglavinjaju mandat plus plata u preduzećetu gdje takođe ne rade ništa. Upalim auto, upalim radio i pravac pred opštinu. Parkiram se pred opštinom. Pojačam radio, slušam, gledam kroz prozor i hoću da provjerim koliko kasne riječi u eteru od onih izgovorenih za skupštinskom govornicom. Pogledam kroz prozor, ugledam polupismene budale koji su zamajac razvoja moje izuzetno osiromašene sredine i šta primjetim. Riječi u skupštini kasne za onim riječima u eteru. Nisu sinhronizovani. Oni u skuštini su debelo zaostali u svim elementima. Ma ipak toliko su predvidljivi da bi nam bilo dovoljno pročitati raspored tačaka skupštine da bi mi sami mogli da donesemo zaključke i rješenja za koji će oni uzeti 500KM x 25 kom ostrašćenih, nasukanih brodova u glibu = 12500 razloga što bih volio da su to ribe Super Sneki i još neki, a ne samo žabe kreketave koje troše ionako skromni budžet opštine koji ja i moji sugrađani teškom mukom popunjavamo. NEGATIVNI POENI za tijesto od skupštinske sprdačine moje male nerazvijene opštine. U minusu ste gospodo, Vi ste najslabija karika u kvizu koji se bavi pravljenjem lokalnih kolača u ovom slučaju opštepoznatom baklavom.
Nažalost ja nemam nikakav hobi, još nije u mom mjestu ništa pametno predloženo, ali nadam se. Hor je došao, valjda će se i za mene nešto naći.
[ Generalna ] 30 Januar, 2008 18:00
Jučer sam vidio magarca, a već danas sam na groblje išao. Ulazim u groblje, ulaze i ostali. Ceremonija teče, čuju se suze, riječi utjehe i zatim riječi pohvale. O pokojniku opet sve najljepše. Ok shvatam trenutak, ali o pokojniku dugo nisam čuo da se nešto baš pričalo. Eto bolestan čovjek, greota što se tako pati, lijepe su to godine i to bi bilo sve.
Pogledam na spomenike. Na spomenicima lijepe slike, ponekad sumnjam da su to slike tih istih pokojnika, pamtim ih u drugačijim izdanjima. Na lijepim spomenicima, lijepe slike i najljepše riječi i stihovi. Zahvalna djeca, zahvalna rodbina, stihovi čovjeku koji nije bio od te fele, običan smrtni čovjek radnik, stihovi samo na nadgrobnoj ploči, a u životu samo elegija i čemer. Imam osjećaj da se lica sa spomenika ponekad stide svega napisanog na ploči, ali imaju čvrste razloge da ne progovore, isuviše čvrste.
Ružno je to što čovjek treba da uđe u groblje na jedini način kako ulaze zadnji put, i tek tada da čuju nešto lijepo o sebi. Ne znam komšija za tebe, kako si se osjećao dok su danas pričali o tebi, ali ja bih najviše volio da svi ćute o meni. Bar taj dan. A poslije mogu da se gone u tri lijepe mater....
Jebeš život koji se svede na lijepu sliku na skupom, hladnom kamenu, sa nemuštim stihovima lokalnih kamenorezaca. Na spomenike ne trebaju samoreklame, ko je zahvalan, a ko podiže, ne treba ni slika, možda samo nadimak. Nadimak je najbolji način da o nekom saznaš sve što treba da znaš, i da nikad ne saznaš ono što bi opterećivalo vašu povezanost sa dotičnim. Nadimak je taj koji sažme sve ono što trebaš u nekom. Može biti kratak, dugačak, nerazumljiv, ali onima koji su ga dali daje za pravo da iz svega izvuku sve najbolje, sve anegdote, svađe, ljubavi, slutnje i suze......
[ Generalna ] 29 Januar, 2008 18:18
Ponekad prođe mnogo vremena pa nam uopšte na pamet ne padaju neki ljudi, pojmovi, životinje ili šta već. Da li zbog naše prezauzetosti svakodnevnim problemima na poslu, kod kuće, ili zbog toga što nam se ne nameću nikakvim medijem, ne znam, ali znam da me ponekad prijatno iznenadi neka osoba ili šta već.
Danas ću vas podsjetiti na dva pojma koja su mi pala na pamet. Jedan je pao na pamet, a drugi sam vidio na metar od sebe.
Krljanje mi je palo na pamet jer taj izraz nisam čuo najmanje 20 godina. Vjerujem da ni mnogi od Vas nisu čuli za taj izraz nikada. A eto nekada smo taj izraz mogli čuti svakodnevno. Kod mene je taj izraz značio da je to ličnost koja mnogo bije protivničke igrače. Ličnost koja je antitalenat za fudbal i jedini adut u igri mu je strah kod protivnika od udarca po nogama, preponama i strah od moguće povrede. Kako su mi nekad noge bile plave i more od tih sirovih talenata. Današnja politika me podsjeća na taj viteški oblik borbe. Sve nepropisni udarci ispod pasa gdje najviše boli. Ko se najviše krlja (pegla redom oko sebe)- stiče bolji položaj u društvu. Da smo onda imali sudije na našim malim Velikim derbijima sudija bi im pokazao put u svlačionicu. Evo i ja im pokazujem crveni karton, „Marš van stoko jedna nevaspitana“.
Magarac je drugi pojam o kome bih da napišem nešto. Danas sam ga vidio kako nosi tovar, kako mu je i drugo ime. Magarac je i nadimak od milja. Magarac je tvrdoglava, ali nije glupa životinja. Kad se natovari tovrarom, on ocijeni svoje mogućnosti i onda ako je pretovaren on mudro odbija da nosi teret jer je pretovaren, ne želi da plati kaznu zbog pretovara gospodinu policajcu. On jasno umije da tačno ocijeni svoje mogućnosti, znači nije glup nego pametan. Magarac je životinja koja polako nestaje sa naših prostora, izumire potreba za njegovim radom. Magarac je uvijek sinonim bio za tvrdoglavce, budale i šta sve ne, a u stvari to je bila velika greška. Žao mi je što bar naši političari nisu magarci, imali bi bar ono malo zdravog razuma da tačno ocijene ono što mogu od onog što tako lako obećaju. Oni se izgleda prave mnogo većim od magaraca, čak šta više oni su umislili da su veći magarci od magaraca. E neće ići gospodo, magarci nažalost nestaju a vas je sve više. Nažalost magarci su pametne životinje, životinje koje se sa malo zadovolje, ali takvi danas ne opstaju. Zbogom magarci, ovi naši nisu vam do koljena.
[ Generalna ] 28 Januar, 2008 19:10
Ševa je ptica pjevica(Oscines) i odlikuje se posebnom građom organa za pjevanje. Postoji čak 41 porodica pravih pjevačica. Kod nas je najpoznatija poljska Ševa, koja se gnijezdi širom Evrope, Azije, i u sjevernoj Africi. Druga poznata Ševa kod nas je šumska Ševa koja se najčešće sreće po rubovima šuma. Sljedeća poznata Ševa je ćubasta Ševa koja se zadržava u blizini puteva. Najupečatljivija Ševa je ušata Ševa sa žuto-crnom glavom. Živi na najvišim planinama, po tundrama i jedina je Ševa koja živi u Americi. Toliko o Ševama.
Šta je sa mužjacima Ševe?-široka je oblast. Mužjak ptice Ševe, u narodu znan kao Ševac je takođe ptica pjevica. Pored toga što je poznat kao grleni pjevač svih ritmova južno od sjeverne polulopte on se odlikuje mnoštvom drugih osobina koje se tako lako mogu pepoznati. Ševac je ptica šarenog perja kojeg trendovski mijenja utapajući se u okolinu koja se nepovratno mijenja. Ševac je ptica uvijek nove mirisne note, koji kombinuje muževne mirise sa bojom očiju. Ukratko Ševac je ptica koja je uvijek in. Najpoznatije vrste Ševaca kod nas su:
1. Vječiti Ševac. Ševac uvijek mlad, moderan, in, u trendu. Ševi malo ali puno drži do svojih pripovjetki. Pozna sve nove modne marke, ulja za perje, i uvijek lovi mlade i neiskusne Ševe.
2. Tehnički Ševac. Ševac sklon svim modnim tehničkim pomagalima, telefonima, MP3 playerima, polifonim melodijama kojim grleno naglašava svoju romantičnost. Izbor polifonih i svih ostalih melodija širokog je dijapazona. Od urbane preko svadbarske pa do izvorne. Njegov izbor su Ševe koje padaju na novi video klip, šaljivu fotku i sl.
3. Moto Ševac. Ševac čijim venama struji adrenalin dok se uz glasni pijev novog auto CD-a sav trese od basa iz gepeka novog automobila. Njegov pjev škripavih guma privlači Ševe sklone brzom prelasku širokih prostranstava i obilazak mjesta za Ševe.
4. Fensi Ševac. Ševac koji je najbolja drugarica Ševama. Ne traži ništa jer ništa i ne nudi. Samo smeta pravim Ševama i onemugućuje nastavak vrste, naravno ako ga se ne otarase na vrijeme.
5. Izvorni Ševac. Ševac praiskonskih poriva, voli poljske Ševe u sjenu, šumske ševe u hladovini, Ševe raspuštenice. Ukratko Ševac koji ne bira ni mjesto ni vrijeme za pjesmu.
6. Šank Ševac. Ševci prepoznatljivi po stalnom nalaktljivanju na šank posut pićem. Uz svaki početak pjesme, dižu flaše u zrak, koje potom nalijevaju u svoj kljun odakle mumlavim glasom izvode najpoznatije grand melodije. Drugi naziv u narodu za ove vrste Ševaca su Ševac ultradesničar, valjda po jače izraženim mišićima svoje desnice. I pored svog naglašenog Ševac libida, oko njim nikad nema Ševa. Sve oni rade sami. Mada ne vjerujem da će se ova vrsta nastaviti. Izumiru sami.
7. Olimpijski Ševci. Ševci odjeveni u najnovije sportske odijevne predmete. Izdržljivi Ševci u nošenju olimpijskog plamena, trenerki NIKE i crvenih patika. Ševci za nabrzaka, u stilu najboljih rezultata na 110m sa preponama.
Težak je život Ševe. Sve Ševac do Ševca.
[ Generalna ] 27 Januar, 2008 16:19
Plovidba je veliki put. Plovidba kroz djetinjstvo je veliki put koji vrlo brzo završimo. O ljepoti plovidbe svjedoče avanture koje pamtimo, oluje koje smo pobijedili, gusare koje smo nadmudrili. Plovidba moga djetinjstva bila je sadržajna, a brzo je završila jer su pobjede brzo smjenjivali jedna drugu.
Za plovidbu potrebne su rijeke, mora i okeani. Uz malo mašte plovi se jezerima, a za plovidbu potocima trebalo je mnogo, mnogo mašte i naravno brodovi.
U nedostatku gore navedenih uslova, siromaštvu okoline kao kamenu oko vrata, mašta je raspaljivala i planirala naše brojne pohode na nepoznate kontinente, borbe sa gusarima, džinovskim oktopodima i bijesnim olujama. Potok smo imali. Potok koji je postojao čitave godine i koji bi presušio u najvećim vrućinama avgusta. Potok što je čitavom svojom putanjom dijelio moju ulicu kao lubenicu na dva dijela. Vrckav, nepredvidiv, onda na momente tmuran i tih kao da čeka neku prepreku da zaiskri i razbije tišnu veselim žuborom. Potok koji je znao iz blagih tonova ljeta i proljeća da izraste u bujicu koja bi tutnjala u dugim kišnim noćima. Bujicu koje smo se svi pomalo bojali, ali nismo od nje bježali, naprotiv nadmudrivali bi je sve većim iskustvom kapetana duge plovidbe.
Dan isplovljavanja bio bi posebno svečan. Naše male usijane admiralske glave krasile su kape vješto napravljene od Večernjih Novosti sa različitim velikim i malim naslovima. Večernje Novosti su svojim formatom uglavnom služile svojoj svrsi izuzev u dva slučaja gdje je za kapu trebalo nabaviti novine Sarajevskog Oslobođenja. Brodovi novi sijali su se što od sunca, to i od osunčanog potoka koji kao da je jedva čekao početak nove trke za pronalazak novih kontinenata. Sa strašću čuvenih moreplovaca počinjala bi luda utrka brodova koje smo ispuštali sa mostića koji su spajali obale potoka. Zajapureni trčali bismo uz potok i glasno navijali „Moj, moj, moj, moj će biti prvi“. Razne prepreke na putu stalno bi činile preokrete u poretku. A brodovi različite izvedbe smjenjivale su se u vodstvu uz stalno navijanje. Brodovi koji su do juče bili tek stiropor od novog el.šporeta ili TV-a, sad je brodio punim jedrima evocirajući sve one nama poznate priče o dalekim morima i kopnima. Naravno bilo bi tu i podmetanja, gađanje tuđih brodova kamenčićima tek da mu se promijeni putanja ili da se potopi u krajnjem slučaju. Ulica bi tih nekoliko časova bilo bojno polje što od brodova to od obalskih topvnjača.
Kakvi bi to mornari i kapetani bili kada ne bi i ribu lovili. Potočić je bio čist pa su se u njemu pojavljivale one male potočne ribice koje bi mi vješto teglama lovili i brojali. Opet smo ih na kraju dana puštali u vodu. Bilo je bitno ostvariti rezultat o kome će se danima pričati. Naravno takvi događaji ne bi bili i bez upadanja u potok i batina od roditelja ali isplatilo bi se. Naveče bi umorne glave sa sekstantima, kartama i punim jedrima brodili do duboko u noć ne dajući snu da zaposjedne te hrabre mlade glave.
Naravno bilo je tu i dana kad se završi školska godina pa se uzmu stare sveske i počnu praviti papirni brodići koji bi se laganim ljuljuškanjem puštali niz potok i opet vrsika i cika.
Jedino zima poremetila bi naše plovidbe, ali zaleđena površina potoka bilo je naše malo ledeno carstvo urnebesnih padova na improvizovanim klizaljkama.
Ma čudo jedno koliko je potok i sve okolo potoka bio meni i mojoj generaciji. Uz malo mašte ispunjavao je i naše najveće snove i otvarao mjesto za velike avanture. Potok i dalje postoji ali današnjoj djeci ne predstavlja sve ono što je nama i našem djetinjstvu predstavljao. Vječiti izvor inspiracije sad je samo potok bez duše na koji malo ko obraća pažnju. Valjda to tako dolazi sa godinama koje sve mijenjaju kako nas tako i sve drugo.
Pozdrav za sve ljubitelje putovanja i avantura Kapetan Mandrak72.
[ Generalna ] 26 Januar, 2008 13:49
Ulica ko svaka ulica. Imala je svoj naziv, kuće sa kućnim brojevima, potok i naravno ljude. Ulica se protezala neka dva i pol kilometra, različite gustine naseljenosti. Prvi dio ulice bio je najgušće naseljen, dok su u nastavku kuće bile rjeđe.Gustoću naselja diktirao je krivudavi potočić koje se kao zmija provlačio između dva strma brda sa obe strane. Kuće su se nalazile sa obe strane potoka kojeg ja pratio prašnjavi put.
Pred očima mi zatitraju iskre koje su iskakale iz potočića čiju smo površinu stalno bombardirali kamenjem koje smo uzimali sa puta. Potočić sav titrav usplahiren najljepši je bio u proljeće. Šaputavi žubor vode kao budilnik rastjerivao bi san sa očiju svih onih malih očiju spremnih na nove avanture. Prva stvar koju bi kao dječak ujutro učinio bila je da pogledam kroz prozor na prašnjavi put i vrckavi potočić. Potočić je bio posebno lijep kad bi ga moj otac grabljama očistio od krupnijeg kamena i uredio obalu. No to ne bi trajalo dugo. Nama je potok bio jedna velika igračka u vremenu kad je najveći luksuz bilo imati neprobušenu loptu. Tada su bile popularne lopte polufudbalke (gumene lopte kako smo ih onda zvali) ili kako smo ih skraćeno zvali polufuce. Fuca je bila prava fudbalska kožna lopta za koje naši roditelji u ono doba nisu imali novca.
Socijalni status ulice odmah se mogao ocijeniti ulaskom u moju ulicu. Siromašne kućice služile bi kao lična karta siromašnog stanovništva bogatog djecom. Naglašavam djecom jer tad nismo ni znali šta je veće bogatstvo od velikog broja drugara sa velikim fondom igara sa beznačajnim brojem igračaka. Igračke smo bili mi sami, naše ruke, noge, potok i sva ona priroda uz neposrednu blizinu naših kuća.
Stanovništvo je bilo raznoliko, uglavnom siromašni srednji sloj, zaposlen u firmama sa slabim platama. U ulici je bilo najviše muslimanskih, dosta manje srpskih i jedena - dvije romske porodice. U ono doba niko to i nije spominjao. Siromaštvo je bilo zajedničko. Moja ulica bila je najljepša u proljeće. Kad prolistaju mnogobrojna stabla po dvorištima i šuma u zaleđu, kad se livade nakite sa žutim grumenjem jagorčevine sve kao da oživi. Livade prepune vriske slaboobučene djece valajale su se kao smehotresna olimpijada sa jednog dijela na drugi dio ulice. Raspon godina nije bio važan, ali dalo se primjetiti kada neko uđe u taj famozni pubertet, kako se polako izdvaja i nešto počne više da se mota oko curica. Nismo mi to shvatali pa smo to koristili za stalno provociranje istih.
Nismo imali uređenih igrališta i ono se svodilo na prašnjavi put koji još uvijek pamti istorijske utakmice pojedinih dijelova ulice, livade sa kojih smo bili potjerivani makar jednom dnevno da ne gazimo travu, šuma nama najdražih destinacija gdje smo mogli da praktikujemo sve avanture divljeg zapada, tvrđava i vitezova okruglog stola kao i čuvenih bitaka Prleta, Tihog, Bate Živojinovića i potoka koji nam je bio poligon ručno pravljenih brodova, prvih ribolovačkih uspjeha i mjesto za zimsko klizanje na ledu. To su nam bila najsvetija mjesta u djetinjstvu.
Jedino po čemu smo se dijelili bio je dio ulice. Prvi dio ulice koji smo zvali donja mahala bio je naš vječiti protivnik i članove tog dijela ulice zvali smo Bibići ni sam ne znam zbog čega. Srednji dio ulice gdje sam i sam pripadao zvali smo srednja mahala i nismo imali neki poseban naziv, dok treći dio ulice ili gornja mahala koje smo zvali Balini po njihovom jednom uvijek balavom članu, bio je protivnik ali uvijek nejak za nas. Između dijelova ulice uvijek je bilo nadmudrivanja, borbe, fudbala, ratovanja koji su nam svaki dan činili zadovoljstvom.
Moja ulica imala je neki ružni naziv Roga, a sve ostalo bilo je najljepši dio našeg odrastanja. Danas živim u istoj ulici, mnogo se promijenila, lica oko nje. Ostao je naziv ulice jedne čuvene ratne jedinice iz II svjetskog rata, a sve ostalo se promijenilo ili smo se mi sami promijenili.
«Prethodni   1 2 3 ... 19 20 21 22 23 24 25 26  Sledeći»
Hit Counter
Free Web Counter