mandrak72

[ Priče inspirisane poslom ] 08 Septembar, 2008 18:06

Poštar golubova lika (Kad riječ zakasni)

Isuviše je povezanosti u nekim stvarima da bismo mogli reći to je slučajnost. Možda i griješim , možda i sami nalazimo neke sitnice, asocijacije ili umišljamo da to ima veze, možda smo ponekad osjetljiviji pa samim tim i pažljiviji na male stvari oko nas što život čine ne znam.

Za muziku ne nalazim mnogo vremena, gotovo nimalo. Još uvijek posjedujem veliki broj audio kaseta koje sam nekad slušao, kupovao, dugo zurio u noć nošem talasima muzike što je peckala one sitne djeliće duše nagomilane ispod kože, što je tu da uspravi dlačice na rukama, da potjera milione mrava niz naša nejaka leđa.

Zar svi nismo bili mladi, strijepili, bdijeli, maštali. Ponekad naivno vjerujući da je sve baš kako se otpjeva. Vremenom smo učili da neke stvari prema sebi i drugima činimo boljim.

Rijetki su monenti kad ruku zavučem u antologiju drage mi muzike. Najviše radnog vremena provedem u automobilu, obilazeći naselja, sela pa čak i neke susjedne opštine. Vrijeme u autu najčeće prekrarćujem muzikom sa radio stanica koje možemo da slušamo. Omeđen sa malim prostorom novog Juga jezdio sam novoasvaltiranim magistralnim putem. Laganim kasom, Jugo je gutao kilometre puta. Lagana muzika ispunjavala mi je radni prostor nostalgijom i jednim vremenom bezbrižnosti.

Muzika iz osamdesetih, tekla je kao rijeka, jednostavna, razumljiva tjerala me je da pjevušim lagano kao motor yuga. Bilo je tu Divljih Jagoda, Đorđa Balaševića, Film, Bajaga, ...i mnogi drugi.

Piši, piši miiiiiiiiii.....lagana mediteranska pjesma tog prohladnog jutra natjerala me je da poslije Krivo je more malo sa grijanjem podignem temperaturu u automobilu.

„Bože danas niko nikome ne piše“ onako za sebe sam prokomentarisao pjesmu koja je prošla. Zbilja ja ne pamtim kad sam zadnji put nekome pisao. Možda krajem osamdesetih ujaku na odsluženju vojnog roka. Nešto me počelo tad kopkati sa pisanjem pisama. OK ponekad sa e-mail-om napišem poneku riječ, ali to je sve nekako kratko, šturo, elektronski hladno. Nešto što se pročita i zaboravi. Nešto što se ne može ispod jastuka ostaviti i navečer kasno potegnuti da se pročita uz mjesečinu dok se pun mjesec nadviruje da pročita koju riječ.

Nedostaje mi to vrijeme. Nedostaje mi vrijeme da iščekujem poštara oko podneva kad bi onako već omatorio išao ulicom i iz daleka prozivao moje prezime da izađem i primim poštu. Nedostaje mi onaj trenutak dok bi on svojom rukom namještao naočale debelih crnih okvira pa potom prelistavao koverte sa čestitkama za Novu godinu. Nedostaju trenutci dok bi iza zamagljenog prozora laktom brisao rostiku da ugledam poštara, kako kroz snijeg hukće kao lokomotiva noseći pozdrave, želje najljepše pod teretom snijega na plavoj poštarskoj šapci, vukući crnu veliku kožnu torbu. Pa i razočerenje kad ne bismo dobili ništa vrijedilo je sveg onog iščekivanja.

Žao mi je što sa svojom voljenom nisam bio ostvario taj vid komunikacija putem pisma. Telefon jest OK, brz, tačan, ali je hladan, hladniji nego hodnik odakle sam treperio dok sam zvao svoju nesuđenu pravilnicu.

Nedostaju mi sve one riječi koje bi mi ona zapisala, ukrasnim slovima, ponekom sličicom zaljubljenih golubova i još jednim VOLIM TE , na unutrašnjoj strani omota koverte nabijene emocijama, odakle je prštio vatromet ljubavi.

Nedostaju mi sve one riječi koje sam rekao telefonom, koje su otišle u nepovrat zaborava.

A da je samo pošte bilo Piši, piši miiiiiiiiii.

Pisali smo neke sitnice i gluposti u zajednički rokovnik, ali mnogo fali da se sklopi jedan mozaik, slika ljubavi koja danas cvjeta jače nego ikad. Vratimo se ponekad na te teme, nasmijemo se, poljubimo, još jače uvjereni i ubijeđeni da smo jedno za drugo. Sto posto.Iskoristiću ovo vrijeme i mjesto da napišema bar jedno pismo. Ne znam koliko će dobro ispasti, ali pokušaću. Evo ovako.

„Voljena moja. Znam za jedno razdoblje života koje sam preskočio, a nisam trebao, za kojim žalim, a tebi će nedostajati kao što i sad meni nedostaje. Znam da nisam samo ja krivac, dijelom je i vrijeme u kojem živimo. Znam i sjećam se vremena kad su moje tetke sa prozora iščekivale poštara da ih prozove sa ulice i uruči im pisma raznih boja, gotovo svakodnevno. Ta pisma se nisu samo jednom čitala. Danima su ih iščitavale i uzdisale. Tad nisam shvatao svu tu njihovu posvećenost pismima.Da upravo mi nedostaju pisma kojima bi mi odgovarala na moja pisma, nedostaju mi trenutci iščekivanja. Nedostaju mi i oni trenutci tuge kad poštar ne bi zakucao na moja vrata.

Znam da ćeš sada reći, „Pa dobro viđali smo se svakodnevno, razgovarali smo i telefonom“.

Ali draga nikad nećeš shvatiti koliko si mi bila potrebnija sve ono vrijeme kad nismo bili zajedno, kad je noć dijelila naše poglede, slutnje i strah. Ono vrijeme kad nisam bio u mogućnosti da držim tvoje sićušne blijede prste u svojim dlanovima, kad nisam mogao da te nosim na trepavicama kao pahulju snijega.

Istina je i da smo razgovarali svakodnevno telefonom, ali je meni to bilo hladno, nisam mogao svoje srce i dušu da dam hladnom telefonskom signalu. Iz hladnog i mračnog hodnika pokušavao sam da otopim snijeg nakupljen u grudima, ali samo tvoj pogled, dodir, lepršva plava ljetna haljina i kao noć crna kosa odnijele bi hladnoću.

Jedino si ti mogla iz mojih nesuvislih rečenica i trapavih pokreta da shvatiš koliko si mi značila. Žalim za pismima koja bi ponekad iščitavali, do dugo u noć kad nam dječica zaspu, žalim za onim smjehom kojeg bi prosula kao čašu vode za sreću dok bi čitali moje nespretne pokušaje da ti kažem da te volim. Žalim za onim spiskom naših zajedničkih planova i želja koje bi zajednički sumirali umorni od svakodnevnih obaveza.

Nedostaju mi trenutci kad bi me zagrlila snažno, ponukana ponekim dijelovima pisma kojeg bi grčevito držala u ruci dok su naše zajedničke izdužene sjenke i sjenke usnulog grada treperile na hladnoj površini rijeke Une.

Evo danas je 8.mart. Za poklon ti kupih knjigu i cvijet. Ni mnogo ni malo kad znam da smo zajedno željeli tu knjigu, a cvijet ti nisam dugo poklanjao. Razumjećeš i zašto kad budeš večeras ovo kasno čitala.

Želio sam da ovo bude jedno neisporučeno pismo stiglo sa par godina zakašnjenja, ali ne ide. Bojim se da nije dovoljno rečeno koliko te volim, bojim se da nećeš razumjeti ovaj način da ti prenesem koliko mi značiš i koliko mi znače naše dvije curice. Bojim se i da ovo uopšte ne liči na jedno pismo. Ali u jedno budi sigurna Volim te, Volim te toliko koliko nebi stalo u sva pisma našeg malog grada.“

Ali život ne bi bio da se nekim stvarima naprijed navedenim ne poigra.

Našeg poštara, ostarjelog, mnogo islabjelog, u kolicima je vozio sin. Nisam ga vidio godinama. Nisam bio siguran ni da li je živ. Amputirane su mu obje noge. Nije pošteno. Koliko je samo kilometra prešao žureći da isporuči poštu. Koliko strijepnje, nadanja, želja, boli je prenio u svojoj torbi. Zašto mu život nije uzvratio makar promilom jednostavne starosti. Naočale su i dalje bile iste, ali u očima nisam mogao pronaći ni jednu poruku, ni jedno pismo, zaboravljeno, izgubljeno ili bez adrese. Bio je sam.

Stigao sam na odredište, izašao sam iz auta. Dugo sam bio pod dojmom pjesme koja me je vratila u život, prošlost, sadašnjost i budućnost, koje se prepliću, kao glot i frket, kao vatra i voda, kao mrak i sanjivo jutro.

Pletivo života je pred nama, svako plete džemper, sa poznatim renderom, sa idejom za izgled modela, a rezultat se čeka, nada. Nadamo se najboljem. Neka tako i bude.

Pa eto napišite i vi neko pismo. Ne mora nikad ni stići na odredište, nije bitna ni adresa. Namijenite ga nekome dragom, nekome ko još u srcu prima golube pismonoše. Bože daj im zdrva krila. Još dugo, dugo trebaće nam.

Gdje su granice slučajnosti?

Pozdravlja Vas Vaš mandrak72, čovjek bez mobilnog telefona. Još uvijek izvirujem na poštara.

Lijepa vijest uvijek ima mjesta.

[ Generalna ] 03 Septembar, 2008 14:47

Kako je lijep dan danas

Kakav mi je dan danas. Užasan. Nije me niko dirao, napadao vrijeđao. Naprotiv osjećam se loše zbog sveukupnog stanja. Mislim da ako kažem Sjaši Murta da uzjaši Kostakurta biće sve jasno. Muka mi je zbog diletanata, muka jer bi moglo da bude bolje, a ono mrak mrakova. Smijali smo se jutros svim mogućim glupostima, međutim gluposti su nas nadišle, nadjebale, pa se osjećam ko krmče u Teheranu.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Septembar, 2008 10:33

Zbogom Bosno ja odoh u Prijedor

Tako bi se nekako moglo reći po drugi put, za mog života. Prvi put za ovu krlaticu, da ne kažem tihu patnju čuo sam davne 80 i neke. Pokojna baba Draginja koja mi nije bila baba, ali je po godinama bila samo baba, pa smo je zbog toga i zvali baba Draginja, stanovala je u dijelu kuće koja pripada mojim rođacima. Baba ko baba što bi rekli naši meteorolozi, ni po čemu se nije razlikovala od ostalih baba , osim po tome što eto nije imala, unučadi da je zovu baba, pa se radovala kad bi je babom nazvali. Nažalost nije imala ni potomstva , pa je mogućnost da ima unučad bila ravna nuli. Život je valjda tako htio.

Kad se razbolila nekoliko mjeseci pred smrt, ovdašnji vračevi uputili su je u Prijedor na liječenje. Naša baba Draginja, nije nikada mrdala iz našeg grada. Ime našeg grada je za nju bila Bosna i ništa više. Onako tužna kao da je znala da više ništa neće biti kao što je bilo , posljednji put je pogledala u pravcu stana odakle su je izvodili, zaplakala kao da je znala šta je čeka, tiho je zajecala i kroz suze polurazgovjetno rekla „Zbogom Bosno ja odoh u Prijedor“. U onom momentu nisam ni slutio šta u sebi sadrži ta mala rečenica, bolesne baba Draginje.

1987.godine pošao sam u srednju školu u Prijedor, koju sam i završio davne 1991 godine. Stečenim vještinama i znanjem otisnuo sam se niz strminu života kroz burne 90-te. No da ne tušim detaljima. Prijedor je ostao jedna predivna epizoda moga života. Ratne godine, posao u Banja Luci, posao u Novom Gradu, na neki način udaljile su me od tog grad ispod Kozare. Uspomene su ostale, ali ja i Prijedor smo se udaljili jedan od drugog. Ne da nije bilo susreta ovih godina, ali su postajali sve rjeđi i blijeđi.

Jedna djevojčica visoka, krupnih smeđih očiju, na mene liči i tatom me zove, ovih dana željno je iščekivala jedan rozi bicikl, sa zvoncetom i flašicom za sok. Ja nju zovem svakako. Nekad medena, a nekad mišiću,a nekad,... nekad ne mogu da se sjetim, sve je izraz trenutka kako je vidim. Zbog posla kojim se bavim nisam stizao da joj kupim bicikl baš onog dana kad sam obećao, ali došao je i taj dan. Bicikl nismo našli u Novom Gradu, pa sam odlučio da sa slatkicom i ostatkom moje flote napunim jedra sa velikom željom maloprije pomenute djevojčice i otisnem se na put nošen dobrim vjetrom. Luka u koju smo trebali stići upravo je bio Prijedor. Luka dobrih pomoraca, ribara razasutih širom svijeta u potrazi za zlatnom ribicom dugo je stagnirala. Taj njen period pamtim još iz ratnih vremena.

Četri para širom otvorenih očiju u potrazi za roza biciklom sa zvoncetom i bočicom za tečnost uzaludno je tražila po golemoj luci.

Uzalud su oči kapetana tražile jedan Prijedor iz 87-91.godine. Neki novi vjetrovi, puni optimizma, vjere da ipak može biti ljepše, ako ne i bolje, zapuhnuli su u naš mali četverac.Prijedor nije više ni nalik Prijedoru iz navedenih godina. Prijedor postaje jedan jako jako moderan grad. Nismo našli navedeni bicikl, pa su oči moje golubice postale još krupnije i tužnije zbog neispunjenog sna. Retrovizor mi je bio pun njenih krupnih očiju, koje sam gledao, koje su me boljele poput ljutih rana. Bolio me je povratak iz Prijedora na ovakav način.

Prepuni utisaka, razočarenja, ali i nade jedrili smo prema matičnoj luci.

Razmišljao sam o svemu ali nešto me posebno zaboljelo sjećanje na Prijedor, babu Draginju.

Jedna stara baba, za koju je sva Bosna bila onaj mali sobičak u potkrovlju gdje je stanovala, sa nešto penzije, termoakumulacionom peći novom nikad ne uključenom i sa jedinom željom da kad umre bude sahranjena u njenom rodnom selu Čađavica na groblju Lelić. Sjetim se i svih onih kava koje je popila sa mojom majkom, njenih gledanja u šolju i predvidljiv najavama, onog malog klupka ovčije vune na koji sam stao i ubo se na iglu. Bi mi žao. Žao zbog svog onog razočarenja za koji nije mogla da zna. Koliko smo mali pod zvijezdama. Ne znam ni da li se nje iko danas sjeti, zapali svijeću. Ne znam, neka ovo bude priča o jednoj maloj Bosni za kakvu je ona znala.

Put je trajao nekih pola sata. Približavao sam se svome gradu kojeg jako volim i koji me je danas iznevjerio, razočarao. Ma ne ni sam grad koliko mi koji živimo u njemu. Zar ne može bolje, zar ne može ljepše. Zašto naši gradski čelnici razmišljaju u okviru jedne kasabe, prćije koja je tu da se od nje nešto uzme. Da se doda još jedna ružna bora na licu moga Novog Grada. Žao mi je.

Zato evo od mene samo pohvale za ljude u Prijedoru. Ja sam ga doživio ljepšim, boljim. Vratio mi je nadu da ipak može bolje. Čestitam gradu Prijedoru. Čestitam Prijedorčanima.

A moja golubica je sutradan dobila biciklo, mada nije roze boje, plav je ima zvono, bočicu za tečnost. Eto i moja golubica je raširila krila, neka poleti, nek vidi, život je pred njom. Neka bude bolja i od mene, neka više vidi i znaće više. Sretno tatina mazo.

Ponosni otac, nekadašnji prvak u provođenju vremena na biciklu, Vaš mandrak72. Pozdrav!

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Avgust, 2008 06:23

Perlice života

Otkriću Vam jednu tajnu. Znate li da u svima nama žive vilenjaci neimari. Dobro ste pročitali neimari. Dugo toga nisam bio svjestan sve dok mi to na uho nije došapnula vještica potjerana na dan moga rođenja Sv.Luku. Onda znate koji je to i dan. Satjerana u ćošak pred mnoštvom strašnih maski od bundeva, starih iznošenih kaputa, ovčijih koža onako uplašena tek mi je dala naslutiti o čemu se radi.

Našim rođenjem na sebe preuzimamo jednu odgovornost, naslijeđe koje će nas pratiti čitav život. Naslijeđe izrade ogrlice života, satkane od perlica naših svakidašnjih. U nju utkamo sve ono što nam znači, bilo dobro ili zlo. Ogrlica bi svakim danom postajala sve teže, loše stvari bi htjele da ogrlicu završimo što prije, dočim bi samo nagovještaj nečeg dobrog osujetio. Stalna borba vilenjaka neimara da utkaju naše bisere života, sve ono što potrese temelje u nama hranjena našim životima, smrtima, rođenjima je neprestana.

U tu nisku biserja, perlica i staklića obojenih spektrom boja kakvu ni jedan majstor ne zamiješa, udjenuli smo prve korake, ispali zubić bačen preko krova kuće pored glinenog pijetla koji je svojim kočopernim pijevom rastjerivao i posljednje zabludjele duhove i utvare, razbijeni nos, prvo bicklo, prvog keca iz matematike, zgužvano pisamce simpatije iz druge klupe sa kao snijeg bijelim obrazima, prvi strah, jedna slamka tople jeseni na Adi, pregršt suza, bola, hladne zime i plavih pidžama, jednog plača iz porodilišta, plavih okica, pramenova kose koji čuvamo umotane u vosak , ......da ne nabrajam dalje, ali jedna epizoda iz 93-će daće sasvim novi smisao,mnogo godina kasnije.

U napuštenoj dvorišnoj zgradi ratne 93-će koju smo dijelili Relja, spadalo od čovjeka Simić i ja dogodilo se nešto što će mi potvrditi sve ono što sam tad vidio i nisam do sad znao. Nas trojica nismo htjeli da se trpamo u pretrpanu kuću, pa smo za mjesto za spavanje izabrali dvorišnu zgradu. Sva trojica smo bili 20-godišnjaci nezreli za ta blesava vremena, sa nekim svojim potajnim željama koje eto tada nisu baš bile ostvarive.

Jednog jutra probudio nas je neobičan pjev ptica. Naravno na vratima nije bilo stakla pa su one lako mogle da uđu. Otkud sad ptice pitali smo se, pa zar ne vide da smo se mi smjestili i da tu spavamo. U bunilu iznenađeni nismo prepoznali ptice. Već su bile otišle.Razbuđeni nismo to mnogo komentarisali. U večernjim satima dok smo se izležavali bez obaveza komentarišući dolazak smjene i odlazak kući na odmor ponovio su nas iznenadile ptice. Ovaj put bili smo spremni. Dobro smo ih pogledali i prepoznali lastavice. Kao po dogovoru sva trojica smo ušutjeli, sa zanimanjem smo pratili šta rade. I bogami radili su. Bio je to par lastavica koji je počeo da gradi gnijezdo tu pored nas, ratnika još dječaka.

„To su lastavice“-tiho je prozborio Simić moj drugar iz Lušci Palanke kod Sanskog mosta. Debeljuškasti i uvijek nasmijani dječak od 20-tak godina sa jakom bradom koju je on brijao ali ni ona nije mogla da sakrije njegove godine. Priprosta šaljivčina kakve ne možeš da nađeš u devet sela. Uvijek spreman na zbijanje šale, i bio je svjestan svoje omiljenosti u društvu i svi smo ga voljeli i kad je pretjerivao.

„Znam da su laste“-dopuni ga Relja. „U mojoj su štali stalno pravili gnijezda godinama unazad“-završi rečenicu Relja iz sela Marićke kod Prijedora. Jedan izuzetan čovjek u tijelu dječaka od 20-godina. Drugar koji je imao svoj način zajebancije. Nenametljiv, sušta suprotnost Simiću, ali njegove rijetke upadice često su izazivale više smjeha zbog svoje pronicavosti i naivne jednostavne seoske mudrosti.

Par dana smo po čitav Božiji dan posmatrali taj ples malih sićušnih tijela kako u onim svojim kljunovima donose slamke, blato i prave dom. Nisu ih ometala ratna vremena kada se samo radilo na rušenju, oni su gradili kao da su htjele da nam pokažu šta je smisao života. Nedugo nakon toga iznenadili su nas svojim prinovama, sićušnim kljunovima kako traže hranu. Ostajali smo satima gledajući zbivanja.

Gledali smo, bez komentara, svako sa svojom nekom mukom.

Relja bi stavio slamku poslije ručka u usta izvrnuo se na ležaj posmatrao bi laste, a onda bi otišao, vidio sam to po njegovom pogledu. Možda u štalu kod kuće, ili ko zna gdje.

Simić bi svojim okruglim očima koje kao da su poskakivale nakratko odlazio do Lušci Palanke da se vidi sa braćom na koju je bio ponosan i sa majkom koja je sama ostala kod kuće da strijepi za svoja tri sina.

A ja sam volio da posmatram i proučavam ljude do sebe, ovaj put proučavao sam ptice. Kakav je to nagon, priroda da eto ta mala stvorenja prevale toliki put da bi se vratili, na istom mjestu pravili gnijezdo i dizali potomstvo. Zar ih ni rat ne može spriječiti. Zadivilo me to da u sred gluposti, kad ginu mladi životi, nešto tako jednostavno od para lastavica zavjetovanih na vječnu ljubav pokušavam da naučim.

Nekoliko godina kasnije sretoh Simića. Majka mu je ubijena nije uspjela izbjeći, a braću je uspio pronaći. Smjestili su se u neko selo pored Banja Luke. Sjetih se onog nestašnog pogleda Simićevskog, sjetih se i lastavica. Pogled mu je bio previše ozbiljan. Vidim da je patio zbog gnijezda iz kojeg je potekao, bio je lastavica kojem je gnijezdo srušeno, surovo.

Relju sam vidio prije dvije godine. Nije se promijenio. Nije ni ljubav našao. Još uvijek neoženjen, pomalo nestrpljiv nije mogao sam da gnijezdo pravi. Potreban je još bar kljun jedan za početak. Nadam se da će ga naći, ako već nije.

A ja. Gnijezdo je savijeno, hranimo ptiće, moja lastavica i ja zajedno. Mnogo je lakše udvoje. Vilenjaci neimari prepoznali su moje najsjajnije perlice, moju lastavicu bezuvjetnu ljubav, moje ptiće sreću moju i utkaše ih u ogrlicu života koju s ponosom nosim u sjaju oka, u suzi moje supruge kad je nešto zabrine.

Ogrlica od života nema kraj ona nastaje da živi i poslije nas ako ne vjerujete pogledajte u ogledalo, pogledajte u oči ljudi oko Vas sigurno ćete primjetiti, ja već jesam.

Pozdravlja Vas mandrak72.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 23 Jul, 2008 09:16

Ima li smisla krečiti???

Kad bi čovjek pokušao na čisti list hartije zapisati sve ono što smatra za umjetnost vrlo brzo bi se našao u zabludi. Ona je preširok pojam, izlazi iz svakog pojedinca na sasvim drugi način, u drugom obliku, ponekad jasna i čitljiva svakom, a ponekad nejasna, zasjenčena maglom trenutka i vegetacijom momenta.

Odakle izvire umjetnost, ne znam, ali sam siguran da početak svake umjetnosti ima prve korake.Prije nekoliko dana kao savjesni član svoje porodice radio sam posao koji nikad nisam volio. Vjerujem ni mnogi od Vas. Pretpostavljam dani vi ne volite krečenje.

Da ja sam krečio i krečio, nanosio boju po zidovima, po sebi, po parketu i svemu onom što mi je bilo dostupno. Iako sam i mrzio krečenje na trenutke sam bio sretan kad bih vidio kako bijela boja prekriva neuspjelu prošlogodišnju boju breskve, kako ju je majstor moler doživljavao. Moja krivica je što nisam majstora prošle godine pitao da li je ikad jeo breskve, jer kunuo se da zna zamiješati boju breskve, a ko zna možda je on nju zamijenio za neku drugu voćku ne znam.

Na pojedinim stranama zidova bilo je nešto što me je zabrinulo. Stao sam i dugo posmatrao zid. Na zidove je olovkom moja mala curica predstavila sebe. Načinila je prve crteže na zidovima, visećoj kuhinji i ostalom namještaju. Moje maleno je prohodalo za godišnjicu braka 12.05., odmah nakon toga moj mali umjetnik sa olovkom pohodio je sva ona mjesta na koje je olovka mogla da ostavi traga. Ja i supruga smo sa zadovoljstvom posmatrali našu malu umjetnicu, kako nesigurnim korakom sa milion zvrkova na glavi koji su poskakivali svakim njenim korakom biraju mjesto za svoj novi rad. Pogledala bi svojim kao more plavim očima ispod čuperka frćkave kose na nas kao da traži odobrenje, pokazala bijeli niz bisernih zubića i samo njoj poznatom ozbiljnošću nanosila sloj olovke po zidu. Nastojali smoj joj dati slobodu izražaja pa makar nas to koštalo, i isplatilo se. Naš mali anđeo izvodio je bravure sa takvim zadovoljstvom da nismo ni obraćali pažnju na crteže već nismo skidali pogled sa neprekidnog smješka našeg malog umjetnika.

Eto sad je i došao red na mene da sa valjkom i bojom ponovo dovedem sve u red. Nastojao sam da popamtim sve one nejasne linije koje su činile neku sliku mojoj lutki koje je htjela da nešto predstavi iz svog ugla. Bio sam i sretan i tužan. Sretan zbog činjenice da moja mala beba polako ulazi u svijet odraslih, a tužan što ću eto baš ja morati te njene crteže da obojim. A onda su mi kroz glavu proletjele misli, ako bih kojom metodom mogao da brišem sloj po sloj godinama nanošene boje jednom možda i došao do radova koje sam i sam crtao po zidovima pre nekih 30 i kusur godina.

Kako vrijeme leti. Još uvijek kad otvorim kutiju mirisa koje nosim sa sobom mogu da vratim film na neke davno prošle stvari.

Ovaj put to je miris jeseni koja dolazi, miris novih knjiga, okvira za knjige i sveske, školske torbe, olovaka i pernice.

Taj miris mi je toliko jak da mogu da ga se u svakom momentu sjetim. Osjetim tihi drhtaj i svu težinu knjiga đaka prvaka, crvene kožna torbe sa slikom malog dječaka sa skejtbordom i katadiopterima crvene boje na metalnim kopačama koji su zatvarali torbu.

Sjetim se i knjižare sa svom silom novih knjiga za sve razrede osnovne i srednje škole kako me gledaju onako malenog ali spremnog za da ih sve pobijedim onako kočoperan u oklopu novih lakovanih cipela i plavom keceljom. Sjetim se i onog nestrpljenja da stignem kući, otvorim torbu i sve one nove knjige koje me zovu otvorim, pregledam, da po sto puta otvorim drvenu pernicu iz koje su kao koplja naoštreni čekali olovka i bojice za nove pobjede. Otvorim i plavu kutiju za izučavanje skupova, podksupova, unija i razlika.

Bukvar, jednostavan, jednostavan, „Fifi gledaj pravo, Fifi digni rep,....., Išla Maša u šumu. U šumi je našla jagode , ali eto ti mede,...., I prevalio put dugačak da ga pregleda dr.mačak,.....“! Zatvorio sam oči i po ko zna koji put iščitavao prva slova i sricao prve riječi kao nikad do sad.Matematika, prava matematika, na koju su svi do tada kukali nije bila opasna.Poznavanje prirode i društva. Ih sve one slike.

Kakva su to vremena bila. Još uvijek se sjećam mnogih mnogih detalja, a posebno one radosti kad bi nakon ljetnog raspusta odjurio u školu na nove susrete sa školskim drugarima da podijelimo sve ono što smo doživjeli i vidjeli i što je nama u tom uzrastu bilo važno. Bilo da je to neko malo napušteno štene koje smo našli i sakrli i potajno hranili, bilo da je lov na žabe, golubove, nova praćka ili lopta. Svejedno bilo je nezaboravno.

Eto sad ja stojim pred crtežom i zidom, sa valjkom u ruci treba da obojim jedan dio radosti koji me je oduševljavao dane prije toga. Šta se može takav je život. Neke se stvari oboje novim nanosima boje, prekriju žutim lišćem i prvim snijegom kojeg opet otopi toplo sunce i tako u krug, dal začaran, vjerovatno da.

Sledeće godine moja starija ljubimica krenuće u školu. Jako se veselim tome, mada jedan dio mene tuguje. Veseo sam zbog dolaska u kuću mirisa knjiga i sveska, gumica i olovaka, veseo zbog osmjeha moje curice žedne novih saznanja i društva, a opet tužan jer iza mene će nepovratno jedno nježno djetinstvo birati svoj put iza kojeg ćemo ja i supruga svakako stajati sa svom podrškom koja se može dobiti.

Završio sam sa krečenjem, prekrio sam sve one male crteže moje umjetnice, ali nisam uspio obojiti mirise, ovaj put obogaćene bezbrižnim djetinjstvom, miris krečenja izlapi za dan, a ostali važni mirisi su uvijek kraj mene, u meni, u riznici kakve nema ni jedna država svijeta.

Vaš najbogatiji mandrak72 na svijetu. Hvala na strpljenju i vremenu kojeg Vam nastojim uzeti da bih Vam rekao baš ono šta mi je na srcu.

[ Priče iz Desetog sela ] 12 Jun, 2008 23:49

Nije čovjek drvo

Mislim da nije, mada ne mora biti tačno. Ali jedno drvo lako može nekog da obilježi, da mu se uvuče pod kožu, raširi po čitavom tijelu. Može i da kreira čitav jedan život. Ono može ko sijenka da se uvuče u njega i prati ga dok korijeni sežu uvijek nastojeći da ga vrati pod svoje.

Jednom davno valjda pod utiskom neke kineske slike koju nikad nisam vidio, o Kinezima da i ne pričam osim Brus Lija usnio sam neobičan san. Na mjestu stare kruške stajalo je neobično drvo, imalo je listove svih boja, ali me se najviše dojmila plava i crvena boja lišća. Ne znam zašto, ali san je bio toliko jak da nisam dočekao jutro u krevetu već sam ustao i nastojao kroz stakleni dio vanjskih vrata potvrdim svoj san i na drvetu ugledam ždrala, za mene tada nepoznatu i tajanstvenu pticu.

Blaga mjesečina našoj staroj kruški dala je jedan novi smisao. Treperavo lišće iznova bi stvaralo obrise meni dotad neviđenih boja, ždrala nisam vidio, ali sam ipak zadovoljan otišao u krevet. Pokušavao sam da zatvorim oči, da ponovo zaspem i nastavim započeti san, ali nije išlo. Čim bih zatvorio oči pred njima bi se odigrao vatromet boja, petardi kineskih careva znanih iz bajki i neobično glasanje ždralova, tih tajanstvenih ptica koje nikad do tad nisam vidio.

Jutro sam dočekao u bunilu, brzo sam ustao i po našoj dječijoj rutini odjurio bih pod staru krušku da pronađem opale kruške. Na nju se nismo mogli penjati, pa smo čekali da ona sama dozira naše uživanje u malim slatkim plodovima.

Onako bos protrčao sam kroz rosnu travu, usput pokupio i sitnu prašinu i stao pod krušku. Preda mnom je bila stara kruška nekako još starija ali kočopernija, s kruškama slađim nego ikad. Nigdje nije bilo onog drveta iz sna od sinoć. Pomalo razočaran pokupio sam desetak krušaka opalih u toku noći tek donekle zadovoljan plijenom koji sam odnio na mali stolić u sobi moje babe Milice.

Odrastao sam i otišao u svijet. Neki ljudi su nepovratno otišli, a za njima otišla je i stara kruška. Zašto sam se sad nje sjetio?. Evo i zašto .

Nedavno je ovaj svijet napustio moj komšija Brane. Sedamdesetogodišnjak, jako izboranog lica, tamne puti, prosijede crno sive sijede plave boje, i iste boje takvih brkova.Boju drugačije ne bih ni mogao definisati. Pamtim ga dok sam još kao dječak tjerao točak po putu, kad se još djeca nisu vodila brici, već ih je šišao neko ko je imao imalo smisla za to. Da mane par puta šišao taj čovjek. Sjeo bih na mali tronožac, oni bi uzeo makaze i češalj i dovodio mi frizuru u red. Nisam se mnogo bunio, jer sam stalno slušao kao je on pričao da će me oženiti iz Kucalovića ili Macalovića, kao je crvena zvijezda najbolji fudbalski klub, kako će mi kupiti magarca ako ne plačem. Ukratko činio je sve što je potrebno da bi se dječak u kratkim pantalonicama na tregere osjećao spokojno na njegovom starinskom tronošcu u salonu ispod jednog starog Duda.

Tačno dobro ste pročitali, ispod Duda. Veliko ogromno stablo Duda šepurilo se ispred male kuće krečene u bijelo sa malim prozorima koja se činila još manjom. U toj kući živio je sa svojom suprugom. Djece nisu imali.

Po kući se moglo vidjeti da je on od nje davno odustao, nije je rušio pa pravio veću, nije ulagao u fasadu, već jednostavno za kuću vrijeme kao da je stalo, ne samo za nju već i za njih dvoje. Kako to biva njih dvoje ostali su sami, povlačeći se još više u sebe, a veliki Dud kao da je uživao. Rastao je još više kako je njihva tuga bivala veća. Kao da je njihova tuga hranila njegovu gordost i povećaval plodnost koju ovo dvoje nisu mogli da iskažu. Kad ih je konačno slomio da se pomire sa činjenicom da neće imati potomstva, šta je njima preostalo, tek da pod Dudom ošiša kojeg dječaka sa nemirnim zvrkovima na glavi, da im ukupe posudu sa plodovima crnog duda koji se po dvorištu kao tepih prostro, da daju kocku šećera da umoče u kavu i slično.

Dud se uvlačio pod kožu Braninu, postajala je izborana ko kora od Duda, lice je bilo potamnilo kao crni dud kad se razmaže po musavom licu djece koja bi prstima prebirali njegove plodove po dvorištu, nerijetko u ruke uzimajući i kokošiji izmet zbog halapljivosti. Brane i supruga su starili, Dud je likovao nad njima. Njihov život se sveo na svakodnevno sjedenje u hladovini pod dudom koji se kočoperio svojom dominacijom.

Svakodnevno sjedenje pod Dudom svima nam je palo u oči, sjedili su, pili kafu, igrali tablića. Vrijeme je prolazilo a njihov ritual se nije mijenjao.

2002-ge jako nevrijeme kaznilo je Dud. Polomilo ga je i ostalo je samo 5-ti dio duda, stablo i nešto malo kusaste krošnje, ali za njih dvoje nije moglo biti promjena. Ostarjeli, oboljeli, sa slabom penzijom, sav njihov svijet je bio ispod i oko Duda.

Ulazak u moju kuću uz stepenište bio je takav da se pogled uvijek sam dizao put Duda i Brane čija se kuća nalazila 40-tak metara iznad moje kuće. Vidjela bi mu se glava.

Godinama ista slika bi me dočekivala isti dan. Nakon što bih ugledao svoju kuću dok dolazim s posla, zagledao bih u svoje prozore, prolazio kroz kapiju, pogledao bih na veš na štriku i onda pogled na Branu. Mahnuo bih katkad, on bi otpozdravio i ostajao zarobljen u sjenci Duda. Na momente bi mi se činilo da on ispod njega nije nikud ni odlazio, bio je uvijek tu da otpozdravi.Brane više nema, ostao je krljavi Dud i bolesna supruga. Meni i danas pogled uporno traži Branu, a njega nema.

Pomislim često da čovjek nije drvo, al se sjetim Brane i Duda koji je obilježio čitav njegov život, čini mi se da se uvukao u njega i zarobio ga svojom hladovinom koju je devet vještica napakovalo za nesretnog Branu. Imamo li mi svoje drvo, koje će nas obilježiti, ne znam, sjetim se kruške sa početka priče, sjetim se sna. Pomislim kruška je nestala sa onima koji su živjeli sa njom i kraj nje, a ono drvo iz sna trebalo bi da je moje. Ne znam nisam ga još našao.

Eto ova priča je uspomena na mog komšiju Branu koji je tiho živio i još tiše otišao. Da li će ga još iko više spominjati za godinu il dvije, ne znam, ali evo od mene za djecu koju nije imao, koju nije šišao, kojoj nije darove za Novu godinu kupovao.

Onaj mali kovrdžavi, kojem nisi kupio magarca, a nisi ni našao curu za ženidbu. Ma sve oprašta Mandrak72.

[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 06 Jun, 2008 22:07

Ulična svjetiljka

Još dok smo bili mali ponekad su nas strašili mrakom. Taj strah od mraka dugo je sazrijevao u nama tek u blagu nelagodu. Vremenom smo uvidjeli da je mrak tek paravan s dezenom treperavih zvjezdica, mjeseca, oblaka, navučen tek toliko da se dan presvuče, osvježi svoje lice da bi nas dočekao vedar i nasmijan, ponekad tužan, usamljen, ali redovan. Na to smo se lako navikli.

I mi smo eto kao dan, probudimo se raspoloženi kako kad. Stotinu puta smo poželjeli da dan ne svane, dal zbog nekog sretnog trenutka koji nismo željeli da prođe, dal zbog neugodnog osjećaja zbog neke sutrašnje neprijatnosti koja se osjećala u zraku i koje smo bili svjesni. Svejedno dan bi dolazio, mi se radovali ili tužni bili.

Nerijetko smo u sebi poželjeli da se pretvorimo u nešto što nikako ne možemo biti, nešto što nije svojstveno duši čovjekovoj. Nešto što bi nam omogućilo eskivaciju po ma kakvoj osnovi.

Eto i meni se to znalo desiti. Ratnih godina, dok sam na straži pokušavao naći nekakv način da se ugrijem, provlačeći se između gomila snijega, kojeg smo tog dana raščistili, tepih zvjezdanog neba nekako hladan, više mi je ličio na izbušen tamni mantil iza kojeg se nazirala svjetlost. Od hladnog vjetra mantil bi se klatio pa bi te svjetlucave tačke treperile nekako vještački, ni nalik zvjezdama.

Mahinalno bi se okretao i pokušao iza svojih leđa na nebu pronaćo odbljesak svjetla moga grada. Ponekad bi mi to uspjelo u noćima bez zvijezda. Taj mali tračak svjetlosti za koji sam i možda umišljao da je od bljesak od svjetla grada na momente bi me izbacivao iz ravnoteže. Zažmirio bih i činilo bi mi se da koračam sa brda na brdo, krupnim koracima ka svojok kući, toploj, bez struje, ali sa starim fenjerom čija bi titrava svjetlost po mojoj nevelikoj sobi izvodila jednu predstavu svjetla i mraka u stalnoj borbi za sve ćoškove sobe. Ponekad bi se uplašio da će svjetlost izgubiti primat nad tamom koja se nadvila na naše male živote, dočim bi svjetlost izvačila one krajnje napore potrebne da se odbrani i zauzme svoje mjesto.

Stao bih kraj prozora, pamučna pidžama ugodno bi obaijala moje tijelo, onako mršuljavo i nepripremljeno za breme tih ratnih godina. Ispred moje kuće na stubu se nalazila ulična svjetiljka. Obična starinska ulična svjetiljka, sa limenim bijelim tanjierm i staklenim balonom. Oborena svjetiljka kao da se pokunjila, proglašena krivom bez suda, te noći nije svjetlila. Nije bilo struje. Ko zna koliko dana već.

Snijeg je sipao kao iz rukavice osokoljen našom ljudskom nemoći pred mrakom koji je pristizao u vagonima bez voznog reda. Povijene grane stabala komšijine jabuke, pružale su posljednji otpor nagomilanom teretu. Kao da se sve urotilo protiv nas.U to doba noći niko nije prolazio ulicom, muževi, očevi i braća bili su po ratištima.

Žarko sam poželio da bar na kratko budem ulična svjetiljka. Onakva kakvu je pamtim, ponosna, uzdignute glave, vedra, kao gardista kad dočekuje visoku delegaciju.

Poželio sam da stanem kraj puta, dobro ušuškan, sa kožnom očevom šubarom broj većom, stanem i prkosim. Poželio sam da dočekam sav onaj snijeg koji bih otopio svojom vrelom željom, da moju ulicu obasja svjetlost, da mrak ustukne, kao zub na tvrd orah, da se stresu grane komšijine jabuke, a da niz ulicu poteče žagor mojih komšija koji nisu kod kuće, da im poželim dobro veče, pružim ruku i na pitanje „Ima li zime?“, odgovorim „ Ma kakva zima kad ste svi tu!“. Da se začuje vriska slaboobučene djece dok pokušavaju da se još koji put okliznu na klizi prije odlaska u toplu kuću u bezbrižne sobe, ispunjene pričom o novoj stazi za sanjkanje dok bi tonuli u dječiji san.

Da se ulica lagano dovede u smiraj dok se tek ponegdje još nazire slaba svjetlost iza prozora. Nakon toga još neko vrijeme će vijugavi dim izlaziti iz dimnjaka, ispod kao šapom prekrivenih krovova malih siromašnih kuća iz moje ulice.

Snježna tišina kroz koju bi se kao šapat osjetilo kako snijeg zasipa ulicu, ponekad bi tek prkinuo duboki i daleki lavež pasa na nekom svom zadatku. Uljuljkan u čaroliju zimske noći, svjetlost kao da se polako gasila, a hladni grč na momenat bi me razbudio i vratio na mjesto odakle sam te noći otišao.

Pogledao sam na sat i uvidjeo da je prošlo tek par minuta te hladne januarske noći. Na momenat sam uspio u svom naumu i želji. Trenutak je trajalo, a ja sam bio sretan. Znao sam da ja to mogu.

Zamotao sam pleteni šal oko glave, nastavio sam stražu. Nikom ujutru nisam pričao gde sam bio te noći. Bojim se da mi ne bi vjerovali, a Vi kao hoćete.

Ako budete noćas ili neki drugi dan šetali, pogledajte uličnu svjetiljku, možda Vas ja gledam, nikad se ne zna.

Laku Vam noć, nek Vas zaobiđu svi oni strahovi, a miran san da potraje.

Iskreno Vaš pod teretom noći, svjetlosnu godinu daleko Vaš Mandrak72!

[ Priče iz Desetog sela ] 03 Jun, 2008 21:20

Učitelju vrati mi klikere

Hiljadu puta sam sebi postavljao pitanja, ponekad i sumnjao u sebe i odgovore. Neki su odgovori i bili loši, neke sumnje su bile opravdane, a neke i nisu.

Sjećam se davnih osamdesetih, školske klupe i treme zbog slabo naučene pjesmice iz čitanke, sumnje da ću dobro odrecitovati jednu za mene nelogičnu pjesmicu.

„O učitelju vrati mi klikere.....“ zastao sam na pola, negdje oko klesara sa Brača, učiteljica nije imala razumijevanja za moju trenutnu blokadu. Prva jedinica u mome školovanju. Bio sam tužan, razočaran. Nisam bio štreber, nisam bio ni ljut na jedinicu, bio sam ljut na sebe. Nisam očekivao kaznu za klikere. Nisam nikad volio kazne, ni da ja nekoga kažnjavam.

Prije nekoliko dana u moje ruke došao je jedan zalutali kliker iz mog djetinjstva. Donijela mi ga je moja kćer. Uzeo sam kliker u ruke, vrtio ga među prstima i dugo gledao u njega kao da ga nikad nisam vidio i kao da nikad nije postojao u mome životu, a onda.

Stakleni kliker sa tri crvena krivudava perca kao plamen zaigrali su mi pred očima. U trenu sam zaboravio sve problema. Što sam ga više vrtio u prstima problemi su sve više nestajali činili se sve manje važnim, gotovo postajali besmisleni. Vrtio sam i vrtio, i kao filma slike počeli su se vraćati trenuci koje sam sakrio u fioku starog stola na tavanu, svilenom paučinom zaključanom i sa tamom devet noći obojanim i osiguranim od lažnog djeda mraza.

Ja, novi kliker, moje djetinjstvo,megdan i mnoštvo mojih po svijetu razasutih prijatelja i teških protivnika u meču koji je morao da odluči ko je najbolji do polaska u školu. Bitka je bila bespoštedna. Korišten je sav arsenal taktičkih rješenja, nadmudrivanja. Bitka se odužila pa smo je nekako na prečac završili bez izrazitog pobjednika sve u žurbi da se stigne u školu.

„O učitelju vrati mi klikere..“ i sve ono potrebno da se završi taj sjajni meč, da opet zajapureni, nakostriješeni zbog stalnog pomjeranja u igri gdje ne postoje prvilegije i gdje iza klikera samo stoji par koncenrtisanih očiju boje oblaka i Une, boje sunca i meda. Vrati nam učitelju sve one klikere što tebi ništa ne znače, a jedinice nismo ni zamjerili, neka ih, dio su procesa sazrijevanja.

I ona računaljka u ćošku učionice sa crno bijeli kuglicama, koju sam nedavno vidio u jednoj seoskoj školi, onako usamljena veselo me gledala dok sam prstima prelazio po već ispucalom laku na njima. Kako je laka bila ta matematika, matematika gdje su dva i dva uvijek četri, a ne... Kuglice su bile još uvijek tople od malih radoznalih i uplašenih prstiju učenika jedne male seoske škole koja nestaje. Osjetio sam i lagani strah od računaljke kao da me pita, Šta će biti sa mnom?. Ne bih joj znao reći odgovor. Potražio sam ga na crtežima zalijepljenim po zidovima i prozorima ostarjele i opustjele škole. Jabuke su bile i krupne i crvene, kruške upravo onakve kakve ih najviše volim. Nisam vidio ni jedno zabrinuto lice pa ni tužno. Ona linija koja bi predstavljala usne uvijek je bila razvučena u iskren osmjeh.

Bio sam i sretan i tužan. Ganula me ta iskrenost male složne družine jedne škole koja umire. Sretan sam bio jer još sam u crtežima prepoznao sve ono u šta i dan danas vjerujem. Želim toj djeci da nikad ne odrastu u svojim željama koje su tako jednostavno skromne, iskrene.

O učitelju vrati mi klikere, moje prozore kroz koji je svijet mnogo jednostavniji, gdje je svako perce u njima jedan mali film koji bi se prikazivao samo malim okretajem klikera koji kao da nema kraja.

O učitelju vrati mi klikere, odzvanjalo je u ušima sve dok me mali prsti mog anđela ne prenuše iz malog toplog bioskopa, škripavih stolica i puno dobrog raspoloženja.

O učitelju vrati mi klikere, vrati mi moj pogled iza kojeg ću stajati prepun zebnje u iščekivanju nezavršenog meča davno započetog sa velikim očekivanjima da samo jedan dobar potez može da razriješi svu dilemu. Vrati nam svima klikere koji su se davno otkotrljali iz našeg pogleda, malog džepa na farmerkama i iz prstiju koji ga sad nevješto drže dok tipkaju na tastauri. Sve Vas izazivam na veliki meč, ne da bismo saznali ko je najbolji već da bismo svi bili bolji.

Pobjednik će biti samo vrijeme koje nismo zaboravili, ljudi koje nismo sreli godinama i bezazleni problemi kojima se sad samo nasmijemo sa smješkom na kraju usana.

O učitelju vrati nam klikere jer to sigurno zaslužujemo.

Iskreno i toplo oko srca pozdravlja Vas Mandrak72 dopisnik svega onostranog u nama, što nekad beše samo naše, a sada i svih nas, iz svijeta gdje su jabuke uvijek krupne i crvene.

[ Priče inspirisane poslom ] 19 Maj, 2008 20:17

Kad zanijemi kapija u ulici Jorgovana

Kiša koja je cijeli dan u talasima ispirala već isprane ulice moga grada toga dana nije mi dozvolila da završim započeti posao. Dok sam gledajući u nebo iščekivao kišnu pauzu od barem jednog sata lutajući pogledom po dvorištu kuće gdje sam radio pogled mi se zaustavio na kapiji.

Bilo mi je žao kapije. Ne kapije ko kapije već kapije koja ni riječ ne progovara. Ni riječ da mi uputi, uvede u dvorište i jedan mali čovječiji život koji se sklanja iza nje.Nikada o kapiji nisam razmišljao do jučerašnjeg dana.

Kapija je bila tek još jedna prepreka koju je trebalo proći, još jedna zabrana koju je valjalo prekršiti, ali još od juče ona nije više samo to. Mnogo je više u nju utkano osim gvožđa, drveta, poštanskog sandučića i škripavih baglama.Zar nismo ponekad gotovo svi stajali iza kapije kao u zaklonu od oluje i grada što ga život čini. Istovremeno strijepeći i goreći od želje da pređemo taj posljednji prag i otisnemo se u uzburkano more osjećaja, ljubavi i zavisti, nešto sreće i mnoštva obaveza.Zar nismo sjedeći u dvorištu kuće ili sobe očekivali taj škripući zvuk koji nas je obavještavao da dolazi otac sa posla i nosi nam dugoočekivani bicikl, plavi Rogov pony.Zar nismo bar jednom odlazili i na toj kapiji pokušavali potisnuti svu onu gorčinu i tugu što nam se skupila u dnu duše dok smo majci objašnjavali da ne plače i da će sve to brzo proći i da će uskoro sve biti po starom a znali smo da neće.

Zar nismo ubrzavali korak žureći kući istežući oči da ugledamo kapiju iza koje nas je očekivala harmonija mirisa svih jela koje smo voljeli i još uvijek volimo, poznati miris doma već na ulazu u hodnik i zbirka poznatih pitanja. Kako si? Jesi li gladan? Šta ....?

Zar nismo kroz kapiju ulazili u brak, život sa ozbiljnim temama.Zar nismo unosili nove živote u naramku, svjesne jedino majčina mlijeka da od njih pokušavamo stvoriti ljude.Zar nismo počinjali strijepiti još onog momenta kad su pogledi naše djece prvi puta počinjali da istražuju svijet sa očima tek nešto višim od rukohvata kapije dok smo u njima prepoznavali sebe.Do jučerašnjeg dana kapija mi nije ništa značila, ustvari nisam bio svestan koliko je bila dio mog života. Od juče na nju gledam sa poštovanjem. Kapija je jedna mala granica koja dijeli dva svijeta. Svijet znani i svijet neznani. Sve znano samo nama ostaje iza leđa kad pređemo kapiju neznanog svijeta. Kapija do kapije.

Svaka svoju priču ima. Da li je trava zelena ugnijezdila godinama shrvanu kapiju od drvenih letvica, ili reflektorima obasjne, kamerama osigurane kapije s lavovima, orlovima i ostalim domaćim labudovima , svejedno svaka ima svoju priču o gazdama i njihovom trenutnom stanju. Ona kapija od juče nije bila sretna. Odavno je bilo kad su zadnji puta ispraćena djeca gospodina Jorgovana u bijeli svijet, odavno je počela tuga da posjećuje dom dvoje sve nemoćnijih staraca. Toj tuzi kapija prepreka nije, frekvencija otvaranja kapije opadala je s godinama vlasnika i svim onim usamljenim ručkovima bez riječi.

Dok je vlasnik kuće pričao, gledao sam u kapiju i jasno vidio čovjeka kako dolazi s posla, žurno otvara kapiju noseći u rukama pune najlon vrećice fasunge. Brišući znoj sa čela sjedao bi u hladovnu i bivao opkoljen dječijim nestrpljivim obigravanjem oko kesa u kojima su tražili lješnjak karamele, Runolist čokoladu ili možda žute banane.

Danas taj čovjek usporena hoda jedva donese hljeb, mlijeko ili šta već, svejedno obriše čelo, a niko da obigrava oko najlon vrećice, jedino tužan pogled koji je već počinjao da razvlači penziju ko žvakaća guma zubnu protezu. Kapija stari sa njima.

Svejedno s koje se strane kapije nalazili, da li ispraćali, odlazili, dočekivali ili bježali, kapija će uvijek biti tu kao mala granica, nit koju prelazimo kad u svijetu iza leđa ne nađemo razumijevanje, ljubav, život dostojan čovjeka. Kapija će uvijek biti utočište gdje ćemo tražiti spas, mir, razumijevanje i naravno iščekivanje. I sad mi recite da kapije ne igraju velike uloge u našim malim životima.

Mandrak72.Jednog kišnog aprilskog dana....

[ Generalna ] 27 Mart, 2008 23:11

1.2.3. ispadaš ti

Koliko smo puta mi bili upravo ti koji su ispadali i koliko smo puta bili ti koji su prstom pokazivali i presuđivali „ispadaš“ ti.

Brojalice smo svi koristili. Koristili smo ih u svim prilikama. Kad je trebalo neko da žmuri, neko da ganja, neko ko će da ide na gol da brani u Viktoriji. Mogli bismo reći da je sve bilo jednostavno i bez ljutnje kad ne bi i sami znali da su postojale i brojalice kojim bi se mi sigurno našli s ove ili one strane prsta kako nama to odgovara. Mogli smo i da izborom odgovarajuće brojalice nekoga namjerno iz ko zna kojeg razloga prije vremena ili na vrijeme izbacimo iz daljeg brojanja ili ga sačuvamo za kraj.

Mogućnosti su mnoge, a rezultati, hm pa moglo bi se reći bilo ih je. Nešto danas ne vidim da se djeca mnogo ne razbrajaju, nema ih mnogo, pa se ne mogu ni djeliti po ekipama. Nestajemo vidim to po školama koje se gase širom moje opštine.

Koristimo li danas uopšte brojalice? Možda. Možda kad nismo sigurni u ispravnost svoje odluke, onda kad i brojalicom želimo potvrditi ispravnost donešene odluke, ili kad nismo sigurni u ispravnost odluke tad brojalicom dovedemo našu odluku u ćorsokak. Opet hiljau mogućnosti.

Ali koliko puta Vam se desi da nešto nestane, bol, loša sreća, neke osobe koje Vam stvaraju loše raspoloženje, događaji koje nismo očekivali. Koliko puta zažmirite i poželite da nakon što otvorite oči sve bude u najboljem redu. Vjerovatno se dešava i Vama.

Ne znam baš da li će za sve vrijediti ali pokušajte sa nekom Vama dragom brojalicom odstraniti neželjeni elemanat iz Vašeg dana, života, posla, ljubavi i ostalog. Recite tu brojalicu naglas gledajući ravno u oči i stisnutih pesnica. Onu koja Vam najbolje legne u tom trenutku.

Evo ja ću Vam napisati jednu brojalicu iz mog djetinjstva, pa ako Vam se svidi probajte, ako ne koristite neke svoje najbolje.

Okoš bokoš prde kokoš, pita baja kolko tebi sinko treba jaja. Jedan dva tri ispadaš ti.

Malo je blesava zato sam je i napisao, ali ponekad pomaže.

Ako uspijete neku primjeniti koja pomaže svaki put, napišite da probamo. Javite već nekako.

Vaš gripozni mandrak72. Ap-ćiha.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 23 Mart, 2008 23:51

Jednoj maloj garavoj u crvenoj bluzi na tufne umjesto poklona

Godina je i malo i mnogo. I prođe i ne prođe brzo. Zavisno od ugla iz kojeg se gleda, uloge u toj godini, svih sudionika olimpijske discipline što se životom zove.

Prije 29 godina rođena je jedna djevojčica, kad sam ja već bio klipan iz prvog razreda i naravno Titov pionir. Naravno neću Vam sad reći koliko je njoj tačno godina. Rasli smo nezavisno jedno od drugoga, nismo se ni znali. Napredna djevojčica sa 6 godina đak prvak, a ja đak sedmak. Razlika od toliko godina bila je prevelika da bih je znao.

Danas ta djevojčica moja je supruga i rođendan joj je. Naravno neću Vam reći koji je, ja mislim najsretniji. Mislićete da je najsretniji zbog rođendana, ma jok. Na današnji dan prije tačno godinu dana „odlučila“ je da sebi pokloni nešto što će je čitav život sjećati na taj dan. Poklonila je sebi, meni i starijoj kćerki, jednu malu prekrasnu kćerku i sestru.

Evo godina je prošla, sporo zbog neprospavanih noći zbog zubića, grčeva, temperatura i prehlada, a opet brzo jer ne mogu primjetiti šta se nama sve dešava zbog velikog broja događaja koji prate odrastanje naših kćerki.

Danas je mojoj maloj kćerkici prvi rođendan. Bože kako brzo djeca rastu, koliko juče ja i starija kćerka zajedno smo odveli suprugu u porodilište i čekali smo vijest iz porodilišta. I dobili smo je. Radosti nigdje kraja. Gledali smo i bebu, od svega slađa. Danas je beba već curica, koja razoruža osmijehom koji prospe kao čašu vode za sreću, nakićena bisernim nizom zubića uvijek dva vesela plava oka dok joj loknice crne kose kao federi poigravaju na čelu. Curica koja ne miruje već istražuje nesigurnim koracima u svijetu odraslih.

Danas sam dvostruko srećan. Dva rođendana mojih najdražih.

Za sve ovo zahvaljujem jednoj maloj garavoj u crvenoj bluzi na tufne koja je svoj prošli rođendan neću reći koji dočekala u porodilištu. Dvostruko sretna zbog dobitka, zbog zajedničke posjete porodilištu starije kćeri našeg Đurđevka cvijeta i mene oca od ponosa.

Hvala maloj crnoj garavoj, upravo onakvoj kakvu sam nekad zamišljao pored sebe u danima kad brojčano povećavamo naše malo carstvo ljubavi, sreće i zadovoljstava. Hvala joj za sve one godine pred nama ispunjene smijehom mojih malih akrobata, klovnova, đavolčića.

Tufnice moja sretan ti rođendan.

Iz svijeta iznenađenja, eurokrema zahvalni otac od ponosa mandrak72.

[ Smijehom protiv uroka ] 21 Mart, 2008 23:49

Od Vašeg stalnog dopisnika STOP

Pregled najvažnijih vijesti iz podsvijesti stop.

Republika Srpska kao najveći izvoznik nafte, ribljeg ulja i majorana u suficitu sa EU-om stop.

Penzionerima isplaćene zaostale penzije iz 93-e, a u narednim mjesecima sukcesivno će im se uz zaostale penzije i isplaćivati stara devizna štednja stop.

Ljevica, udružena desnica i stranke uvrnutog centra formirali manjinsku vladu stop.

Poljoprivrednici zadovoljni postignutom cijenom s vladom o otkupu plodova divljeg kestena, trnoružice i suvog maslačka stop.

Pečena prasetina na berzi dostigla najviši indeks od 6 dolara po barelu plećke i uvrnutog repa stop.

VIS „Bruce Lee“ je šestominutnim koncertom na Kolarcu započeo najveći festival borilačke muzike ikad stop.

Danas se navršava 120 godina proizvodnje Yugo korala stop.

Naša reprezentacija se danas u 3 susretu šestog kola kvalifikacija za Prvenstvo Šar Planine u Kičevu sastaje sa selekcijom mladih gorana koji su u prošlom kolu deklasirali kao gosti selekciju 12 tamburaša Janike Balaša stop.

Vrijeme danas kao i sutra, uglavnom mjestimično, pretežno redovno i umjereno, očekujemo lagani porast uz istovremeno smanjenje i naoblaku stop.

Za blog TV-iju Vaš jedini, omiljeni, nepotkupljivi, nemaštoviti i objektivni mandrak72 stop.

[ Generalna ] 19 Mart, 2008 18:15

Patike od sedam milja

Kroz čitav moj životni vijek jedna je stvar uvijek izazivala nelagodu. Kupovina obuće. Mnoge stvari nisam shvatao, tek jedan djelić pokušavam da saznajem upravo sada.

U ranoj mladosti nisam imao veliki utjecaj na izbor obuće. Podrazumijevalo se da mati odabere najbolju obuću, u kojoj će noga biti komotna i suha. Sve ostalo je bilo nebitno. Nije bila bitna cijena. Za djecu se ne pita. Jedino se nije mene pitalo. Malo po malo i moj ukus počeo je da dolazi do izražaja, i već tada se polako počinjao pokazivati razalz između mojih želja i razumne kupovine.

Vremenom je preovladalo moje mišljenje, moja želja i na kraju nekakva moda vremena u kom se živjelo. Ali pišući ovo sjećam se svojih cipela koje mi je majka kupila kad sam pošao u školu te davne 79-e.

Moja mati i otac tada jedini zaposleni u porodici, ponosni na svoga đaka prvaka, nisu žalili novca da me upristoje za buduće izučavanje nauke. Ponosna mati je pred pedagogom zadovoljno posmatrala kako sričem slova i čitam ćirilicu i latinicu, brojim i crtam. Nikad neću zaboraviti karticu sa brojem 1. koju sam dobio kao prvoupisani učenik te 79-e godine. Počelo je užurbano sređivanje đaka prvaka. Kupovalo se najbolje, u ono doba šta se imalo. Krenuću od košulje. Neboplava košulja, ispeglana, simbolizrala je nebo, slobodu i čistoću. Panatlone na peglu nježnozelenkaste boje jako popularne tada odavale su moj sklad sa prirodom i ekologijom. A cipele. E to je tek priča za sebe.

Lakovane crvene cipele, sa petom. Špicoke kako sam ih ja tada zvao. Presijavale su se na suncu. Mati ih je svakodnevno mazala zaštitnim kremama i laštila da su se blistale kao nove. Pretpostavljam da su to tada bile najmodernije cipele za šminkere i mangupe. I mogu vam reći da sam se tako i osjećao. Ponosan sam bio na njih. Do tada cipele mi nisu ama baš ništa značile. Tad sam prvi put zakoračio u život korakom jednog mladog čovjeka. Dok sam izučavao školu i nauku nisam ni primjetio kako sam polako izrastao iz njih. Bile su mi prve prave muške cipele. Sve druge poslije njih nisu mi bile važne. Bile su samo cipele i ništa više.

Do polaska u školu od sportske obuće prakticirale su se plave teniske ( mi smo ih zvali tene), bile su tankih đonova, od plavog platna i sa bijelim pertlama i gumiranom kapom na vrhu. Dugo su se još one provlačile kroz život na časovima fizičkog vaspitanja. Dugo su činile jedan dio propisane uniforme, plavog šorca i bijele potkošulje. Bili smo ko jedan.

Tek poslije u moj život su uplovile prave pravcate patike. Kožne patike bijele boje sa štraftom koje danas zovemo PUMA. Bio sam brži od vjetra, siguran da mi patike PUMA tada zvane šprinterice daju potrebnu brzinu. Sjećam se i onog bolnog rastanka od njih kad nisam imao hrabrosti da bacim već pocijepane patike nabijene emocijama svakodnevnih dječijih maštarija. Svi koraci od sedam milja bili su daleko iza mene, ali uspomene i zajedničke tajne koje smo urotnički dijelili nisam mogao da odbacim. Krio sam ih par dana i potajno obuvao kad bih polazio na sva naša tajna mjesta. Bio sam siguran u njih, njihovu odanost i riješenost da djetinjstvo izguramo punom parom. Moja tajna bila je otkrivena par dana kasnije, patike poslane u zaborav prekriven sjenkom novih neinteresantnih albatros patika. Ali nisam zaboravio moje PUME od sedam milja.

Njih više odavno nema, ja ih nisam zaboravio, samo ih nisam spominjao sve ove godine, jer bi mi svi rekli da sam blesav, a Vi mi nećete zamjeriti na tom. Zbog toga sam sa Vama, Vi koji me razumijete.

Iskreno Vaš maratonac iz duše Mandrak72.

[ Generalna ] 11 Mart, 2008 16:56

Vanjska strana lica

Svaka varoš ima svoje boje i mirise. Neke su boje sumorne i sive, a neke opet vedre i raspoložene. Kad si mlad , dovoljna je boja mladosti i percepcija želje za životom. Boje su bile potrebne ali ne i nužne.Sa godinama nedostajaće boje, ali ne i hladnoće.

Male varoši bilo je lako bar na tren obojiti bojama uzbuđenja,zapaliti zatomljene strasti i probuditi avanturistički duh koji čuči u svakom od nas.

Dobro se sjećam kad je dolazio cirkus Colorado u naše malo mjesto. Brojne plakate opsjenara, divljih životinja i zagonetnih akrobata krasile su naš grad. Čiji bi posao bio ako ne dječiji da to sve ne doživi i isprati na sebi jedino razumljiv način. Zar ne bi bilo nelogično da prvi nismo saznali gdje će logorovati cirkus, gdje kavezi sa životinjama. Ko će upoznati cirkuskog radnika ako ne djeca. Ko će razumjeti njihovu stalnu potrebu za putovanjima ako ne djeca koja nisu dan započinjali mišlju o već upoznatim imenima životinja, dresera, klovnova, ko će razumjeti ako ne djeca koja bi noću jedrila na pučini od sna i jave sa dobrim vjetrovima u jedrima nade da sve može biti onako kako poželimo.

Veliki šareni šatori, sa brojnim pratećim vozilima na momente je bio sav naš svijet. Sve neviđeno bilo je na dohvat ruke, tu pred nama , samo se trebalo usuditi i pustiti u svijet iznenađenja, otvoreno zvjezdano nebo i beskonačni put slobode. Zar nismo na trenutke poželjeli pobjeći sa cirkusom u nove avanture, umotane u oblande magije, čarobnjaštva, surovih divljih životinja i sjajnih kostima. Jedan paralelni svijet koji živi kraj nas, sa nama, a opet tako nestvaran. Imaju li oni porodice, dom, poslijepodnevni odmor, nedjeljni ručak, imaju li novca, ako im uopšte treba???? Mnogo je pitanja iz paralelnog svijeta koji je živio ničim vezan za nas osim širom otvorenih očiju i tankom niti naših snova.

Blještavilo reflektora, sjajni kostimi, brze izmjene programa i slatkorječivi nadahnuti vodič kroz dvočasovnu avanturu širom granica mogućeg, protutnjalo bi kroz naše glave tren posla.

Red akrobacija, red trikova, red dresera i lava, red klovnova......

Uskomešana osjećanja kao plimni val preplavio bi naše glave, navikle na svu onu raspaljenu dječiju maštu. Do dugo u noć pozivali bi samo nama poznate želje, začinjene čarobnim riječima i putevima kojim bi otplovili u svijet snova gdje je sve dobro moguće, a svako zlo pobijeđeno.

Pod utiskom cirkusa koji se pakuje i odlazi bili bismo još neko vrijeme. Iskreno bi žalili što jedan takav svijet odlazi, a mi ostajemo ovdje, ostavljeni na milost i nemilost patini male varoši, koja se nakupljala po zavučenim ćoškovima. .

Pomalo razočarani utjehu bi tražili u klovnu koji nije uopšte bio smiješan lik dok je stare kofere sa ličnim stvarima pakovao na kamion. Nigdje osmjeha, ali ni suze na licu od sinoć. Koje li mu je pravo, koje li mu je vanjska strana lica, da li je sinoć bio srećniji dok su se naši pogledi lijepili za njega ili sad tužniji dok odlazi od nas. Da li je on možda znao da je magija na neko vrijeme prestala. Nismo ni vidjeli nekog da je hodao u sjajnom kostimu. Teta sa trapeza u staroj je trenerci kupila veš koji se sušio na improvizovanom štriku. Sinoć divlji lavovi bili su nezainteresovani, mrzovoljni penzioneri zainteresovani jedino za komad mesa pred njima.

Da li je cirkus samo jedna vješta kopija paralelnog svijeta, koji polako izmiče, nestaje, Da li smo mi sad sumnjičaviji, promućurniji, što ne reći i racionalniji. Sigurno da jesmo, ali jedan dio mene još uvijek vjeruje da postoji svijet gdje sve može biti dobro, gdje je zlo pobijeđeno, svi zadovoljni. Ja vjerujem u magiju trenutka, pogleda, sitnice i dobre namjere, vjerujem u magiju svima nama potrebnu pa neka je i cirkusom zovu. Zaiskriće opet suza na klovnovom licu, možda ona prava i iskrena, napuniće jedra šareni šator na livadi i napuniti dječije oči trenutkom o kome sam sad pisao. Imam djecu i želim im da rastu sa svojim godinama, bez brzine i potrebom da preskaču djetinjstvo. Jedno je ono, zar ne. Vjerujući Vaš Mandrak72.

[ Generalna ] 07 Mart, 2008 18:27

Istinite laži Milke krave

Današnji susret sa jednim poznanikom na terenu postavio mi je novu sumnju, pitanje i dilemu. On je veterinarski tehničar koji redovno automobilom obilazi jedan reon i brine se o svemu onome što piše u opisu njegovog radnog mjesta. Nakon osnovnih pitanja o životu, dotakli smo se jedne teme nenamjerno. On je samo nametnuo problem, a ja nisam komentarisao, nego sam to ostavio za vas.

Problem počinje ovako-„Gospodin stočar i poljoprivrednik posjeduje kravu koja daje 55 (slovima: pedesetpet ) litara mlijeka dnevno. On je muze više puta dnevno i hrani je najboljom hranom. I njemu se žalio taj isti gospodin da mu niko ne vjeruje. Još svemu tome on je samo rekao da krava daje 50 litara mlijeka, a nije htio reći 55 bojeći se da mu niko neće vjerovati i da će mu reći da je lažov, a nije. I bio je u pravu niko mu ne vjeruje osim otkupljivača mlijeka koji nisu sa njegovog kraja, tako da mu ni oni ne mogu posvjedočiti“

Znači on nije rekao istinu da krava daje 55 litara mlijeka već je rekao tj slagao da daje 50 litara mlijeka. On je svjesno lagao da bi se lakše mogla progutati priča i laž od 50 litara mlijeka od istine o stvarnih 55 litara. Tačno je da on rekao da krava daje manje od stvarne količine. Znači nije slagao da njegova superkrava daje više mlijeka nego što stvarno daje, ali opet je slagao jer je rekao da njegova krava daje manje mlijeka nego što stvarno daje mlijeka. Pustimo sad krave na pašu. Ona jadna nije kriva. Dovoljno joj je što je za sise vuku svaki dan, a još manje treba moje ispiranje usta sa njenom mukom.

Problem je laž. Šta je laž? Koja joj je svraha? Ima li u laži istine? Može li laž biti i istinita?

Mislim da ovaj prethodni primjer na neki način može pokazati da laž može biti istinita, makar je laž. Laž je relativna kao i sve kod nas. Ako Vas lažem pas bio!!!!

U mlijeku okupan i svježeg daha iskreno Vaš mandrak72.

[ Generalna ] 06 Mart, 2008 18:51

Auto godine 2008-e

Krajem svake godine ili početkom naredne održavaju se izbori na svim nivoima. Biraju se sportisti, knjige, događaji, heroji ili šta sve ne. Svi časopisi, dnevne novine, televizije, radio stanice biraju nešto što je po njima najbolje. U mnogim stvarima ne mogu im naći zamjerku osim u jednoj stvari. O izboru za automobilu godine kako za 2008, tako i za sve protekle godine. A evo i zašto.

Izbor uvijek pada na jako skupe automobile koji su većini smrtnika pa i meni iskreno nedostupni. Kakav je taj izabrani automobil ja ću možda znati za 10-ak ili 15 godina. Ako ga ja budem tada ocjenjivao dobiće jako lošu ocjenu.

Razlika u izboru naj automobila je tolika tako da gotovo dođe da su svi automobili najbolji, zavisno od časopisa, TV-a. Pa ako je nešto auto godine, onda je to to i nijedan drugi. Ne mogu biti dva najbolja automobila ili tri najbolja za godinu 200.....-ku. Ja iskreno znam da je najbolji automobil za 2008 (kao i za 1999,2000,2001,2002,2003, 2004,2005,2006,2007), a po svoj prilici biće najbolji i u izboru narednih godina upravo samo jedan automobil. Nećete vjerovati da je riječ o našem automobilu. Yugo Florida je taj iskreni pobjednik. A pitate zašto?

Odgovaram Vam kontrapitanjem. Koji je najbolji terenski auto, koji auto njamanje troši, koji je auto najjeftiniji za održavanje, koji je auto najbolji za makadamske puteve i kozje staze????????????????

Pa naravno SLUŽBENI AUTO.

Ja dajem glas samo za Floridu, sa svim svojim manama i nedostatcima to je auto godine 2008. Ako ovo vide moji pretpostavljeni šefovi znam da ću onda da još 15 godina vozim isti auto.

[ Generalna ] 04 Mart, 2008 19:03

Herbarijum duša

Proljeće stiže. Jagorčevina, visibabe, lijeska. Budi se priroda. Svaki novi dan je drugačiji od prethodnog. Vrlo brzo se sve dešava. Moj posao koji je mnogo vezan uz teren, prirodu omogućava mi gotovo svakodnevno da učestvujem u tom stalnom cuklusu izmjene godišnjih doba, vegetacije, vremenskih prilika i neprilika (ove zadnje mi najviše muke zadaju).

Ne tako davno, a opet i ne tako blizu svijet sam posmatrao iz drugačijih uglova. Biologija taj najlakši predmet iz osnovne škole upućivao nas je u tajne života prirode oko nas. Ostatak tajni i sami smo spoznavali kroz život, fudbal, sankanje i sve ostalo što igra može da nauči.

Jedna epizoda iz osnovne škole dala mi je motiv da sve ovo napišem. Još mi cure ne idu u školu, a nisam ni u doticaju sa današnjim programima škola pa ne znam da li se i dalje za biologiju prave herbari. Znate ono, biljka + debela knjiga + pritisak + vrijeme = herbarijum. Herbar taj čarobni svijet u kome smo zarobljavali mlade najljepše primjerke biljki i stvarali jedan novi poredak stvari, mjesto gdje smo redali biljke po klasama, visini vegetacije i po svim ostallim kategorijama suprotno svim logikama prirode i nalazištima. Te sjajne biljke postale bi krhke ljepotice, simbol savršenosti i raznovrsnosti moćne prirode. Nešto što bi se pogledalo, ocijenilo i pustilo pod patinu zaborava. Tek poneki eksrta uspjeli primjerak zadržavao se u školskim ormarima, a ostalo bi završavalo u kanti za otpatke.

I sami smo nekada znali upresati poneki cvijet, list ili travku(plod divljeg kestena koji je meni i mojoj voljenoj nešto značio nismo uspijevali upresati) i ostaviti u nekoj nama dragoj knjizi koja bi se čitala u posebnim trenutcima raspoloženja. Isti taj primjerak onako krhak i ponosit natjerao bi nas da na momenat sklonimo pogled sa teksta, zažmirimo i sa smješkom pođemo vremeplovom na izvorište naših malih i velikih zadovoljstava. Taj mali krhki primjerak prirode snažno je drmao naša osjetila i stalno nas je vraćao na nama drage trenutke.

Ponekad se pitam da li je i naš život vjerna replika herbara za duše. Da li smo stvoreni da bi nas život oblikovao i presovao u samo njemu znane oblike. Oblike ne onakve kakve bismo mi u većini slučajeva željeli biti već u onakve kakve nam život nameće u stalnoj trci za preživljavanjem. Ne znam ni da li sam ja ukalupljen i upresovan u „savremeno potrošačko društvo“ u kategoriju proletera. Ne znam da li je život taj koji pravi te nelogične klasifikacije duše i tijela, ili i sami utičemo na to. Ako imamo i makar jednu mogućnost korekcije podignimo glave i budimo ponosni primjerci svoje vrste.

Ipak i ako je sve tako treba iskorisiti sve smislene riječi, zašto ne i reći sve što je na duši, kad postanemo samo krhki primjerak obilježen uklesanom fotografijom u herbaru duša biće kasno. Poneki cvijet ili svijeća pored herbara nemušto će reći o nama.

Svaka riječ koju nismo rekli a trebali smo samo je deblji pritisak knjige života koja će našu dušu svrstati uz nelogične klasifikacije, po mjestu, prezimenu ili...

Pružimo otpor knjizi života i saspimo mu sve u brk i dobro i loše, jer tako treba.

Pozdrav iz botaničke bašte.

Vedrog duha i posebno raspoložen Vaš Mandrak72.

[ Generalna ] 03 Mart, 2008 19:41

Mirisi koje pamtim i nosim sa sobom

Kad god sam pakovao kofer sa najnužnijim stvarima nikad nije bilo dovoljno mjesta za sve što mi treba. Pravio bih selekcije i odbacivao „suvišne“ stvari. Ma kako pakovao i birao nije se moglo ponijeti sve. Jednostavno neke stvari nije moguće upakovati. Jednostavno nisu stvari koje možeš, složiti, zamotati i odložiti i ponijeti po potrebi. Nisu stvari koje možeš ponijeti ni u džepu. One su tu, stalno su sa nama i koristimo ih na momente. Dio su našeg svijeta.

Da radi se o mirisima.

Kažu da čovjek može odjednom probati 4 mirisa i da ih kao takve raspozna, ali ovi mirisi su nešto drugo. Oni su tu, s nama, u nama. Iz ostave čula katkad ih pozovemo da obojimo film koji nam se vrti pred očima. Možemo da pamtimo likove, slike i događaje, glasove ja ne mogu, ali jako dobro pamtim mirise. One iste koje i danas pozovem da obojim, sliku, film, ukratko da udenem dušu u sjećanja.

Sjećam se tople štrudle sa kafom koji se širio iz male siromašne kuće moje babe Mire.

Sjećam se mirisa jorgovana, jasmina, bagrema i šlama u kojem se kupala ta ista kuća babe Mire.

Sjećam se i mirisa bijelih pečuraka koje bi baba pekla na plehu za svoju unučad.

Sjećam se i svih onih gljiva, jagoda, malina koje bi moja baba Mira ubrala, spakovala u ceker, teglici ili šta već i meni poslala, jer je znala da ja to volim. Vrganje niko drugi nije mogao da dobije sem mene.

Sjećam se i mirisa miješane marmelade iz limene kantice koje bi moja baba kupila da ima kad joj dođu unučad. A bilo nas je mnogo.

Sjećam se i svinjske masti koje smo mazali na hljeb i posipali dal šećerom il crvenom paprikom kad nije bilo miješane marmelade.

Sjećam se i mirisa bosiljka u sobi moje druge babe Milice.

Sjećam se i mirisa suvih šljiva, jabuka i krušaka navijenjenih na konac.

Sjećam se i mirisa čaja od lipe i kamilice koji je baba Milica skupljala za zimu.

Sjećam se mirisa vezenih peškira i posteljine u koje bi baba umetnula sapun da miriši.

Dobro se sjećam mirisa žutih dunja sa ormara u sobi moje babe Milice.

Sjećam se i mirisa male pogače koje bi moja majka ispekla, onako vruću namazala sa maslacem koji bi se topio, a ja halapljivo jeo.

Sjećam se i mirisa krompiruše.

Sjećam se i mirisa mojih djevojčica kad smo ih ja i supruga kupali i kad bi nam čitava kuća mirisala na njih.

Sjećam se..........

Mnogo je tih stvari. Mnogo je stvari kojih mogu da se sjetim kad zatvorim oči i odem bez kofera sa osmijehom. Nisam pobrojao sve mirise koje pamtim i nosim sobom. Zavisno od trenutka otvara se niz sjećanja na mirise i svaki ima svoj razlog. Nekih stvari, osoba pa i kuća danas nema ali upravo ti mirisi daju ton i boju koji vraćaju osmijeh na lice. Zato ljubomorno čuvam i nosim te mirise gdje god da pođem.

[ Generalna ] 28 Februar, 2008 06:06

Nezaboravno veče mladog gospodina Grotnića

Gospodin Grotnić Jablanko od samog rođenja bio je baksuz. Ništa mu nije polazilo za rukom. Na jedvite jade završio je školu, odslužio vojsku gdje je jedini put imao sreće. Položio je vozački ispit za vrijeme vojnog roka u auto jedinici. Bio je ponosan na svoju vozačku dozvolu. Ona mu je bila sve. Sve ostalo su bili promašaji.

Nedugo poslije odsluženja vojnog roka zaposlio se kao vozač. Kao da mu je krenulo od toga momenta često je pomišljao. Posao ko posao. Stigla je i prva plata. Gospodin Grotnić u daljem tekstu samo Jablanko kupio je sebi ručni sat, lakovane cipele i jedno solidno odijelo. Te tri stvari nikad nije imao u životu.

„E Jablanko, Jablanko, nek je i tebe krenulo“-govorio je sebi dok je stajao pred nekim komadom razbijenog ogledala. Gledao je svoj lik u ogledalu i imao je šta da vidi. Mladi gospodin, uredno začešljane crne kose, sa kao snijeg bijelom košuljom u odijelu kao salivenom za njega, dok se od lakovanih cipela odbijala svjetlost sijalice u iznajmljenom stanu. Protezao se da ugleda kaiš ručnog sata na zapešću lijeve ruke.

„Trebao sam dati da se skrate malo rukavi, sat mi se gotovo i ne vidi“-vajkao se Jablanko.

Još jednom je bacio pogled na ogledalo, osmjehnuo se nekako urotnički i zaronio u sumrak male Palanke. Imao je plan koji je kovao već petnaestak dana. Pogledao je na sat. Bilo je tek nešto prešlo sedam sati. Hodao je ubrzanim korakom po iskrivudanom trotoaru što su ga korijenje divljih kestena unakazile. Hodao je po tepihu opalog lišća slabo osvijetljenog od dotrajalih uličnih svjetiljki. Puls mu je sve brže kucao. Približavao se piljarnici gdje je svakodnevno navraćao nakon posla. Tu je radila jedna stidljiva djevojka koju je upoznao još prvog dana posla kada je gazdi kupovao milošte za kumove. Blijedunjava, niska rastom i crnomanjasta djevojka imala je lijepe crte lica. Saznao je da se zove Spomenka. Razmijenili bi tek po neku riječ. Imao je osjećaj da se sviđa Spomenki. Pozvao ju je da odu u kino“Kozara“poslije radnog vremena. Prikazivao se neki domaći film kome nije zapamtio ime, ali zbog oblijepljenosti plakatima po gradu mislio je da bi bilo važno otići na kino predstavu u 20h i 30 minuta tog utorka.

Naumio je otići do firme, da vidi plan rada za sutra. Škripava vrata koja bi i mrtvog probudila natjerale su gazdu da podigne otekle oči od duvana i lošeg pića, onako nalaktitog nad neke neuredne papire koji su bili svud razasuti po stolu.

„Gazda kakvi su planovi za sutra“-upitao je uzbuđeno Jablanko. Iako je već radio mjesec dana još uvijek je imao tremu pred svojim gazdom. Pedestogodišnjak neuredne kose, sa kao smrt crnim brkovima i promuklim glasom nije bio prijatan sagovornik. Nešto sumorno i strašno izbijalo je iz tog neoženjenog čovjeka. Odao se piću kad je uvidjeo da se neće nikad oženiti, a to je bilo prije nekih 20 tak godina.

„Sutra rano ideš u komšiluk, nekih tridestak kilometara“-nevoljko je prommrmljao kao kroz filter crnih brkova Jovo.

„Sve sam ti pripremio, roba je uredno spremeljena, kreni odmah ujutru prije sedam“-više kao za sebe dodao je Jovo. „Sačekaj me desetak minuta, pa me odvezi kući. Auto nek prenoći kod tebe“-završi Jovo.

„Odlično, sve je ko po planu“-promrmlja Jablanko sebi u bradu. „ U redu gazda samo da nešto sitno obavim, odmah se vraćam“ i izjuri iz radnje.

Tik uz njihou radnju bila je kafana „Volan“ a ispred nje Taxi stajalište. Kafana“Volan bilo je svima njima pribježište od besposličarenja, hladne zime. Mjesto gdje su se vodili žestoki dueli , o automobilima, fudbalu, ženama, kartama i o čemu sve ne.

Jablanko je upoznao sve te ljude. Za kratko vrijeme saznao je sve o njima i sve ono što ni oni nisu znali o sebi, a svi drugi su znali.

„Vidi malog što se upicanio, da nećeš šta večeras j.......“ –dobacivao je od šanka Rele. Nije mu znao ime ko ni ostali, osim da ga svi zovu samo Rele i to je sve.

„ Ma pusti malog, ajde ti s nama drmni jednu ljutu, valja se“-ustajao je sa stolice Karanfil i protezao se. „Sjedni na moje mjesto , popij piće na moje ime i čuvaj mi mjesto i eto ti mene za minut-dva“ odmahnu rukom vječiti neprijavljeni taksista ilegalac koga su svi znali, ali nije im smetao. Bio je to visok, snažan čovjek svojih 45 godina. Imao je brkove i naravno kapu sa šiltom, kožnu šofersku jaknu i uvijek staru Škodu. Bio je u stanju na putu da se zavuče pod auto i i napravi generalni remont motora za sat – dva vremena. Imao je i on priču o sebi koju su svi prepričavali, ali on je nije zano. Pričalo se da ima nenormalno tvrdu stolicu i da ostaje u WC-u po petnestak minuta. To je Jablanka zabrinulo. I on sam je došao zbog WC-a ali eto Karanfil se prvi ušetao.

„Ma popiću piće ako je tako, nekao ću stići“-tješio se Jablanko. Pogledao je na sat i više nego što je trebalo, pa mu se činila svaka minuta ko godina. Napokon izađe i Karanfil i Jablanko se uputi u WC.

„Sunce ti jebem žarko! Šta je ovo?“- zaprepasti se Jablanko. Iz WC školjke virilo je nešto crno i dugačko. Nije mogao da prepozna šta je. Odvratni smrad kao da ga razbudi. „ Pa to se Karanfil posro, jebo sliku svoju. Stvarno ima tvrdu stolicu“-razgovarao je sam sa sobom. I stvarno iz WC školjke virilo je ogromno i čvrsto govno, koje je stajalo uspravno kao kočić. Pustio je vodu ne bi li ga voda odnijela, ali ništa od toga. Proizvod je stajao u stavu mirno i kao da je gledao slijedeći Jablankov potez. Ponovo je pustio vodu i ništa. Proizvod kao da je osokoljen, činio se još čvršćim i uspravnijim.

Pred vratima je začuo ubrzane korake gazdarice kafane. Poznao je njene štikle.

„Šta da radim. Ako sad izađem i ona vidi ovo čudo od srama joj neću moći u oči pogledati. Neće vjerovati ako joj kažem da je Karanfilovo“-letjele su misli kroz glavu.

„Ajde mali požuri, nisi se valja usro“-požurivala je gazdarica Goga.

Smeteni Jablanko se pogubio. Misli su mu letjele kroz glavu. Zažmiri, uze malo toalet papira i svojeručno zagnjuri Karanfilov proizvod u dubinu WC školjke. U tom trenutku puče mu kaiš ručnog sata i on nestade u WC školjki. Nije imao puno vremena, pusti vodu i sav onako zajapuren izađe iz WC-a.

„Bome je i tebe protjeralo!- dobaci mu Goga i uđe u WC. Jablanko je istrčao napolje i povratio svu salamu koju je pojeo kad je došao poslije posla kući. Nije obraćao pažnju na novo odijelo. Povratio je na rukav dok se držao za ogradu. Jedva je došao do daha, skinuo je kaput i ušao u radnju.

„Gdje si ti mali nema te pola sata“-zapitkivao je gazada Jovo. „Znaš li koliko je sati“-upita Jovo ustajući sa stolice.

Jablanku tek tada sinu kroz glavu. Ostao je bez sata, zbog ilegalca Karanfila. Uništio je i odijelo zbog Karanfila. „Jebem ti onoga ko ti dade takvo ime. Kakve ti veze imaš sa cvijetom“bijesno je sebi predbacivao zbog Karafila.

Izašli su iz radnje, ušli u stari Opelov karavan i krenuli put predgrađa sumorne Palanke.

„Koliko ima sati“-stalno je mislio Jablanko. „Zakasniću na sastanak sa Spomenkom, misliće da sm lažov i budala“-korio je sebe.

Kad je gazda izašao i uputio se put kuće Jablanko se okrenuo i pošao put piljare. Naravno da je zakasnio. Spomenka je čekala pred vratima piljare, vidno neraspoložena. Zakasnili su na kino predstavu.

„Izvini Spomenka, kad bi ti pričao ne bi vjerovala“-pokušavao se opravdati. „Evo odvešću te sada kući, sutra veče igra isti film pa ću ti sve nadoknaditi“-i dalje se pravdao Jablanko.

Spomeka je ćutala, još blijeđa nego inače, ušla je u auto. Ušao je i Jablanko.

“Vozim te kući“-reče. „Izvini još jednom Spomenka, to se čovjeku u životu nikad ne desi, ali eto“.

„Vozi prema stadionu“-promrmlja Spomenka.

„Šta će sad na stadionu, tamo je mrkli mrak i nema nikoga“-razmišljao je Jablanko. Ali vozio je.

„Ugasi auto“-sad već odlučnije gotovo naredi Spomenka.

Jabalnko ugasi auto. Zbunjeniji nego kad mu je rekla da ide na stadion. Spomenka se protegnu i poljubi Jablanka. Šok za šokom tresao je Jablanka. Sav pogubljen nijemo je zurio u usne Spomenkine. Izgubio se. Spomenka ga je ljubila, a on se nije ni snašao. Nije ni mogao slutiti s koliko žara ga je ljubila Spomenka. Konačno se i on predao. Sad je i sam polako preuzimao inicijativu. Nakon nekoliko burnih minuta, onako sav zajapuren preloži Stojanki- „Da pređemo pozadi“. Stojanka prihvati. Izgubljeni Jablanko prođe prvi i pruži ruke Spomenki. Pozadi je bilo samo jedno mjesto u autu. Kad je Spomenka prešla pozadi i u mrklom mraku napipala sjedište nastavili su se strasno ljubiti. Jablanko se izuo da ne prlja službeni auto. Nakon par minuta strasti Stojanka se pokuša pružiti na sjedištu kojeg nije bilo, omaknu se nasloni na mrtvački sanduk i prevrnu ga s lafeta s pokojnikom u njemu.

Vrisak se prolomi u autu. Stojanka sva izbezumljena stanjem i mjestom gdje se našla nastavi još jače vrištati. Otvori vrata i bježeći odjuri u noć. Uplašeni Jablanko skoči, obu cipele, pređe naprijed u auto, upali ga i poveze auto kući.

Vratio je pokojnika u prvobitni položaj i odmah primjetio da pokojniku nedostaju cipele. Napipao je jednu cipelu, obuo je pokojniku, a za drugu je pretpostavio da je ispala iz auta kad je Stojanka bezglavo izjurila. Zatvorio je sanduk. Zaključao auto i još jednom ga osmotrio. Pozlaćena slova na zadnjim zatamnjenim staklima kao da su mu plesala pred očima. Činilo mu se da piše Jablanko Baksuze. Protrljao je oči i još jednom onako za sebe pročitao „Vječna lovišta“- Za svakog ponešto, a sve za vas-bio je moto njegovog pogrebnog preduzeća. Okrenuo se i ušao u kuću. Odmah je legao spavati, nije se ni skidao, samo se izuo. Nije ni sanjao. Ništa mu se lijepo nije desilo. Ujutru kad je ustao imao je šta vidjeti. Cipele nisu bile njegove. Bile su to cipele od pokojnika, od tvrdog i lakovanog kartona koje je sinoć u strci nekako zamijenio.

Obuzeo ga je ludi smijeh. Smijao se ko nikad do sad. Do juče je imao tri stvari koje nikad nije imao, još sinoć je ljubio, a dotad nije nikad, a već danas nije imao ništa od svega toga. Ipak imao je ispovraćano odijelo i cipele za pokojnike lakovane kartonske.

„Bože samo da ovaj mjesec prođe bez kiše i bez Karanfila. Do prekjuče nisam imao ni to što danas imam“-hrabrio je sebe po ko zna koji put mladi gospodin Grotnić hitajući da isporuči robu. Posao je posao. Treba sledeću platu dočekati.

[ Generalna ] 27 Februar, 2008 00:16

Svi važni datumi na šeširu gospodina Vrane

Ne tako davno sa revera kaputa, jakni, majica vrlo lako se moglo dosta toga saznati o osobi pred nama. Da li je zvezdaš ili partizanovac, gdje radi, da li je član saveza komunista, uspjeh u školi, na kojem je memorijalnom centru bio nedavno.......

Odgovor sigrno znate. Znate da su to bile značke. Male, velike, u boji, bez boje, s likom, bez lika, sa porukom ili bez nje i mnogo šta drugog. Značke su se kupovale povodom svih praznika, akcija crvenog krsta, jubileja fabrika naših roditelja, popularnih TV likova i događaja. Ukratko na njima se moglo što šta pročitati. Mnogo što šta asocirati.

I sam sam bio dio tog korpusa koji je kupovao, nabavljao i dobijao značke, doduše ne kolekcionarski već onako po nekom nepisanom redu.

Imao sam ih svakih fela, od ekskurzijskih posjeta širom bivše nam Juge, do onih s porukom „Tito će vječno živjeti u našim srcima“ i slično. Naravno imao sam ja i Sandokana i Marijanu, Crvenu zvezdu, IX kongres SKJ i još neke kongrese.

Imao sam i komšiju strastvenog navijača Zvezde, molera po zanimanju kad se nečim zanima, i neumornim pjevačem kasnih noćnih sati čuvenog hita „Šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo, drage nema da me čeka kraj dušeka mekaaaaaaaaa........“kad bi se noću vraćao sa večeri degustacije svih oblika destilacija i vrenja. Nedugo nakon refrena slijedilo bi porodično tepanje od te iste žene od dušeka meka i tvrde pesnice, i razdraganih sinova i zetova tek probuđenih iz dubokog sna. Ali Keser (kako smo ga svi zvali) je bio nenadjebiv u svojim ritualima. Nedjeljom bi iz njegove najmanje kuće u ulici odzvanjali prenosi utakmica zajedničkih stanica bivše nam Juge. Mi bi se bavili svojim dječijim problemima i usput bi svaki put dizali glavu kod promjene rezultata. Jedino nas je zbunjivao Mirko Kamenjašević koji bi uzbuđenim i povišenim glasom odgovarao na pitanje zajedničkog voditelja „Šta ima novog u Sarajevu?“-odgovarao „ A uuuuu Saraaajevu nula : nula“.

„Šta je bilo , zabio vam Dule Savić u sred Splita“-prosipao bi komentare Keser.

„ Hop Đula jedan nula“, „Sudija lopove“,- rasle bi tenzije kako bi se rezultati mjenjali. Keser je mijenjao raspoloženje tokom svih 90 minuta utakmice. Ali jedno Keser nije mijenjao. Nije mijenjao svoj sretni šešir, crni kožni koji bi nosio na glavi sav načičkan značkama.

Pokušavali smo da mu se približimo, ali nije se moglo. Navečer bi ponovo slijedilo izvođenje gorepomenutog hita narodnog stvaralaštva, zatim turnir Beogradskog pobjednika u praizvođenju svih užih i širih članova njegove porodice uz sasluženje žene od dušeka meka i tvrde pesnice i naravno zeta.

Kad je počeo rat svi izvođači iz Keserove kuće su otišli iz naše ulice, ostao je samo Keser. U tim vremenima kad niko nije imao sve što treba, nije imao ni Keser. Ali čini mi se da su mu najviše nedostajali prenosi Zvezdinih utakmica i duvan. Vjerujem čak više i od porodice. Nisam mu mnogo mogao pomoći, ne mnogo više od po koje kutije cigareta koje sam dobijao kao vojnik. Cigarete mi nisu trebale, a Keseru su bili čini mi se jedina hrana.

Šešir je još uvijek bio tu, da li mu je bio srećan bez njegove Zvezde ne znam, ali onako poguren, ostario sa štapom šešir je bio još crnji od vremena koja su nas zadesila. Gledao sam ga dok odlazi, crni šešir poklopio ga je kao vrana masan papir od bureka. Tek poneki put zaiskrila bi poneka značka gospodina Vrane na sumornom suncu te 93-će, kao blijedi podsjetnik na značke kojima smo se nekad kao djeca radovali, a sad su bile samo komadići metala sa bezvrijednim porukama. Keseru su značile, a nama ostalim nisam više siguran. Nedugo kasnije otišao je Keser. Otišla je jedna pokretna zbirka značaka ko zna gdje. Ako možda sad gleda ovo što pišem, neću mu reći za Džaju, ubilo bi ga to. Na zvjezdanom nebu sigurno je jedna od zvijezda Zvezdina značka sa šešira gospodina Vrane. Ah da imao je on i onu lovačku značku, znate na šta mislim, na ono sa puškom.....

«	April 2026	»
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Free Web Counter

mandrak72

Kalendar

Pretraži

Najnovije...

Arhiva

Kategorije

Moji linkovi

Sindikat