Kad bi čovjek pokušao na čisti list hartije zapisati sve ono što smatra za umjetnost vrlo brzo bi se našao u zabludi. Ona je preširok pojam, izlazi iz svakog pojedinca na sasvim drugi način, u drugom obliku, ponekad jasna i čitljiva svakom, a ponekad nejasna, zasjenčena maglom trenutka i vegetacijom momenta.
Odakle izvire umjetnost, ne znam, ali sam siguran da početak svake umjetnosti ima prve korake.Prije nekoliko dana kao savjesni član svoje porodice radio sam posao koji nikad nisam volio. Vjerujem ni mnogi od Vas. Pretpostavljam dani vi ne volite krečenje.
Da ja sam krečio i krečio, nanosio boju po zidovima, po sebi, po parketu i svemu onom što mi je bilo dostupno. Iako sam i mrzio krečenje na trenutke sam bio sretan kad bih vidio kako bijela boja prekriva neuspjelu prošlogodišnju boju breskve, kako ju je majstor moler doživljavao. Moja krivica je što nisam majstora prošle godine pitao da li je ikad jeo breskve, jer kunuo se da zna zamiješati boju breskve, a ko zna možda je on nju zamijenio za neku drugu voćku ne znam.
Na pojedinim stranama zidova bilo je nešto što me je zabrinulo. Stao sam i dugo posmatrao zid. Na zidove je olovkom moja mala curica predstavila sebe. Načinila je prve crteže na zidovima, visećoj kuhinji i ostalom namještaju. Moje maleno je prohodalo za godišnjicu braka 12.05., odmah nakon toga moj mali umjetnik sa olovkom pohodio je sva ona mjesta na koje je olovka mogla da ostavi traga. Ja i supruga smo sa zadovoljstvom posmatrali našu malu umjetnicu, kako nesigurnim korakom sa milion zvrkova na glavi koji su poskakivali svakim njenim korakom biraju mjesto za svoj novi rad. Pogledala bi svojim kao more plavim očima ispod čuperka frćkave kose na nas kao da traži odobrenje, pokazala bijeli niz bisernih zubića i samo njoj poznatom ozbiljnošću nanosila sloj olovke po zidu. Nastojali smoj joj dati slobodu izražaja pa makar nas to koštalo, i isplatilo se. Naš mali anđeo izvodio je bravure sa takvim zadovoljstvom da nismo ni obraćali pažnju na crteže već nismo skidali pogled sa neprekidnog smješka našeg malog umjetnika.
Eto sad je i došao red na mene da sa valjkom i bojom ponovo dovedem sve u red. Nastojao sam da popamtim sve one nejasne linije koje su činile neku sliku mojoj lutki koje je htjela da nešto predstavi iz svog ugla. Bio sam i sretan i tužan. Sretan zbog činjenice da moja mala beba polako ulazi u svijet odraslih, a tužan što ću eto baš ja morati te njene crteže da obojim. A onda su mi kroz glavu proletjele misli, ako bih kojom metodom mogao da brišem sloj po sloj godinama nanošene boje jednom možda i došao do radova koje sam i sam crtao po zidovima pre nekih 30 i kusur godina.
Kako vrijeme leti. Još uvijek kad otvorim kutiju mirisa koje nosim sa sobom mogu da vratim film na neke davno prošle stvari.
Ovaj put to je miris jeseni koja dolazi, miris novih knjiga, okvira za knjige i sveske, školske torbe, olovaka i pernice.
Taj miris mi je toliko jak da mogu da ga se u svakom momentu sjetim. Osjetim tihi drhtaj i svu težinu knjiga đaka prvaka, crvene kožna torbe sa slikom malog dječaka sa skejtbordom i katadiopterima crvene boje na metalnim kopačama koji su zatvarali torbu.
Sjetim se i knjižare sa svom silom novih knjiga za sve razrede osnovne i srednje škole kako me gledaju onako malenog ali spremnog za da ih sve pobijedim onako kočoperan u oklopu novih lakovanih cipela i plavom keceljom. Sjetim se i onog nestrpljenja da stignem kući, otvorim torbu i sve one nove knjige koje me zovu otvorim, pregledam, da po sto puta otvorim drvenu pernicu iz koje su kao koplja naoštreni čekali olovka i bojice za nove pobjede. Otvorim i plavu kutiju za izučavanje skupova, podksupova, unija i razlika.
Bukvar, jednostavan, jednostavan, „Fifi gledaj pravo, Fifi digni rep,....., Išla Maša u šumu. U šumi je našla jagode , ali eto ti mede,...., I prevalio put dugačak da ga pregleda dr.mačak,.....“! Zatvorio sam oči i po ko zna koji put iščitavao prva slova i sricao prve riječi kao nikad do sad.Matematika, prava matematika, na koju su svi do tada kukali nije bila opasna.Poznavanje prirode i društva. Ih sve one slike.
Kakva su to vremena bila. Još uvijek se sjećam mnogih mnogih detalja, a posebno one radosti kad bi nakon ljetnog raspusta odjurio u školu na nove susrete sa školskim drugarima da podijelimo sve ono što smo doživjeli i vidjeli i što je nama u tom uzrastu bilo važno. Bilo da je to neko malo napušteno štene koje smo našli i sakrli i potajno hranili, bilo da je lov na žabe, golubove, nova praćka ili lopta. Svejedno bilo je nezaboravno.
Eto sad ja stojim pred crtežom i zidom, sa valjkom u ruci treba da obojim jedan dio radosti koji me je oduševljavao dane prije toga. Šta se može takav je život. Neke se stvari oboje novim nanosima boje, prekriju žutim lišćem i prvim snijegom kojeg opet otopi toplo sunce i tako u krug, dal začaran, vjerovatno da.
Sledeće godine moja starija ljubimica krenuće u školu. Jako se veselim tome, mada jedan dio mene tuguje. Veseo sam zbog dolaska u kuću mirisa knjiga i sveska, gumica i olovaka, veseo zbog osmjeha moje curice žedne novih saznanja i društva, a opet tužan jer iza mene će nepovratno jedno nježno djetinstvo birati svoj put iza kojeg ćemo ja i supruga svakako stajati sa svom podrškom koja se može dobiti.
Završio sam sa krečenjem, prekrio sam sve one male crteže moje umjetnice, ali nisam uspio obojiti mirise, ovaj put obogaćene bezbrižnim djetinjstvom, miris krečenja izlapi za dan, a ostali važni mirisi su uvijek kraj mene, u meni, u riznici kakve nema ni jedna država svijeta.
Vaš najbogatiji mandrak72 na svijetu. Hvala na strpljenju i vremenu kojeg Vam nastojim uzeti da bih Vam rekao baš ono šta mi je na srcu.
Mislim da nije, mada ne mora biti tačno. Ali jedno drvo lako može nekog da obilježi, da mu se uvuče pod kožu, raširi po čitavom tijelu. Može i da kreira čitav jedan život. Ono može ko sijenka da se uvuče u njega i prati ga dok korijeni sežu uvijek nastojeći da ga vrati pod svoje.
Jednom davno valjda pod utiskom neke kineske slike koju nikad nisam vidio, o Kinezima da i ne pričam osim Brus Lija usnio sam neobičan san. Na mjestu stare kruške stajalo je neobično drvo, imalo je listove svih boja, ali me se najviše dojmila plava i crvena boja lišća. Ne znam zašto, ali san je bio toliko jak da nisam dočekao jutro u krevetu već sam ustao i nastojao kroz stakleni dio vanjskih vrata potvrdim svoj san i na drvetu ugledam ždrala, za mene tada nepoznatu i tajanstvenu pticu.
Blaga mjesečina našoj staroj kruški dala je jedan novi smisao. Treperavo lišće iznova bi stvaralo obrise meni dotad neviđenih boja, ždrala nisam vidio, ali sam ipak zadovoljan otišao u krevet. Pokušavao sam da zatvorim oči, da ponovo zaspem i nastavim započeti san, ali nije išlo. Čim bih zatvorio oči pred njima bi se odigrao vatromet boja, petardi kineskih careva znanih iz bajki i neobično glasanje ždralova, tih tajanstvenih ptica koje nikad do tad nisam vidio.
Jutro sam dočekao u bunilu, brzo sam ustao i po našoj dječijoj rutini odjurio bih pod staru krušku da pronađem opale kruške. Na nju se nismo mogli penjati, pa smo čekali da ona sama dozira naše uživanje u malim slatkim plodovima.
Onako bos protrčao sam kroz rosnu travu, usput pokupio i sitnu prašinu i stao pod krušku. Preda mnom je bila stara kruška nekako još starija ali kočopernija, s kruškama slađim nego ikad. Nigdje nije bilo onog drveta iz sna od sinoć. Pomalo razočaran pokupio sam desetak krušaka opalih u toku noći tek donekle zadovoljan plijenom koji sam odnio na mali stolić u sobi moje babe Milice.
Odrastao sam i otišao u svijet. Neki ljudi su nepovratno otišli, a za njima otišla je i stara kruška. Zašto sam se sad nje sjetio?. Evo i zašto .
Nedavno je ovaj svijet napustio moj komšija Brane. Sedamdesetogodišnjak, jako izboranog lica, tamne puti, prosijede crno sive sijede plave boje, i iste boje takvih brkova.Boju drugačije ne bih ni mogao definisati. Pamtim ga dok sam još kao dječak tjerao točak po putu, kad se još djeca nisu vodila brici, već ih je šišao neko ko je imao imalo smisla za to. Da mane par puta šišao taj čovjek. Sjeo bih na mali tronožac, oni bi uzeo makaze i češalj i dovodio mi frizuru u red. Nisam se mnogo bunio, jer sam stalno slušao kao je on pričao da će me oženiti iz Kucalovića ili Macalovića, kao je crvena zvijezda najbolji fudbalski klub, kako će mi kupiti magarca ako ne plačem. Ukratko činio je sve što je potrebno da bi se dječak u kratkim pantalonicama na tregere osjećao spokojno na njegovom starinskom tronošcu u salonu ispod jednog starog Duda.
Tačno dobro ste pročitali, ispod Duda. Veliko ogromno stablo Duda šepurilo se ispred male kuće krečene u bijelo sa malim prozorima koja se činila još manjom. U toj kući živio je sa svojom suprugom. Djece nisu imali.
Po kući se moglo vidjeti da je on od nje davno odustao, nije je rušio pa pravio veću, nije ulagao u fasadu, već jednostavno za kuću vrijeme kao da je stalo, ne samo za nju već i za njih dvoje. Kako to biva njih dvoje ostali su sami, povlačeći se još više u sebe, a veliki Dud kao da je uživao. Rastao je još više kako je njihva tuga bivala veća. Kao da je njihova tuga hranila njegovu gordost i povećaval plodnost koju ovo dvoje nisu mogli da iskažu. Kad ih je konačno slomio da se pomire sa činjenicom da neće imati potomstva, šta je njima preostalo, tek da pod Dudom ošiša kojeg dječaka sa nemirnim zvrkovima na glavi, da im ukupe posudu sa plodovima crnog duda koji se po dvorištu kao tepih prostro, da d