Gospodin Grotnić Jablanko od samog rođenja bio je baksuz. Ništa mu nije polazilo za rukom. Na jedvite jade završio je školu, odslužio vojsku gdje je jedini put imao sreće. Položio je vozački ispit za vrijeme vojnog roka u auto jedinici. Bio je ponosan na svoju vozačku dozvolu. Ona mu je bila sve. Sve ostalo su bili promašaji.
Nedugo poslije odsluženja vojnog roka zaposlio se kao vozač. Kao da mu je krenulo od toga momenta često je pomišljao. Posao ko posao. Stigla je i prva plata. Gospodin Grotnić u daljem tekstu samo Jablanko kupio je sebi ručni sat, lakovane cipele i jedno solidno odijelo. Te tri stvari nikad nije imao u životu.
„E Jablanko, Jablanko, nek je i tebe krenulo“-govorio je sebi dok je stajao pred nekim komadom razbijenog ogledala. Gledao je svoj lik u ogledalu i imao je šta da vidi. Mladi gospodin, uredno začešljane crne kose, sa kao snijeg bijelom košuljom u odijelu kao salivenom za njega, dok se od lakovanih cipela odbijala svjetlost sijalice u iznajmljenom stanu. Protezao se da ugleda kaiš ručnog sata na zapešću lijeve ruke.
„Trebao sam dati da se skrate malo rukavi, sat mi se gotovo i ne vidi“-vajkao se Jablanko.
Još jednom je bacio pogled na ogledalo, osmjehnuo se nekako urotnički i zaronio u sumrak male Palanke. Imao je plan koji je kovao već petnaestak dana. Pogledao je na sat. Bilo je tek nešto prešlo sedam sati. Hodao je ubrzanim korakom po iskrivudanom trotoaru što su ga korijenje divljih kestena unakazile. Hodao je po tepihu opalog lišća slabo osvijetljenog od dotrajalih uličnih svjetiljki. Puls mu je sve brže kucao. Približavao se piljarnici gdje je svakodnevno navraćao nakon posla. Tu je radila jedna stidljiva djevojka koju je upoznao još prvog dana posla kada je gazdi kupovao milošte za kumove. Blijedunjava, niska rastom i crnomanjasta djevojka imala je lijepe crte lica. Saznao je da se zove Spomenka. Razmijenili bi tek po neku riječ. Imao je osjećaj da se sviđa Spomenki. Pozvao ju je da odu u kino“Kozara“poslije radnog vremena. Prikazivao se neki domaći film kome nije zapamtio ime, ali zbog oblijepljenosti plakatima po gradu mislio je da bi bilo važno otići na kino predstavu u 20h i 30 minuta tog utorka.
Naumio je otići do firme, da vidi plan rada za sutra. Škripava vrata koja bi i mrtvog probudila natjerale su gazdu da podigne otekle oči od duvana i lošeg pića, onako nalaktitog nad neke neuredne papire koji su bili svud razasuti po stolu.
„Gazda kakvi su planovi za sutra“-upitao je uzbuđeno Jablanko. Iako je već radio mjesec dana još uvijek je imao tremu pred svojim gazdom. Pedestogodišnjak neuredne kose, sa kao smrt crnim brkovima i promuklim glasom nije bio prijatan sagovornik. Nešto sumorno i strašno izbijalo je iz tog neoženjenog čovjeka. Odao se piću kad je uvidjeo da se neće nikad oženiti, a to je bilo prije nekih 20 tak godina.
„Sutra rano ideš u komšiluk, nekih tridestak kilometara“-nevoljko je prommrmljao kao kroz filter crnih brkova Jovo.
„Sve sam ti pripremio, roba je uredno spremeljena, kreni odmah ujutru prije sedam“-više kao za sebe dodao je Jovo. „Sačekaj me desetak minuta, pa me odvezi kući. Auto nek prenoći kod tebe“-završi Jovo.
„Odlično, sve je ko po planu“-promrmlja Jablanko sebi u bradu. „ U redu gazda samo da nešto sitno obavim, odmah se vraćam“ i izjuri iz radnje.
Tik uz njihou radnju bila je kafana „Volan“ a ispred nje Taxi stajalište. Kafana“Volan bilo je svima njima pribježište od besposličarenja, hladne zime. Mjesto gdje su se vodili žestoki dueli , o automobilima, fudbalu, ženama, kartama i o čemu sve ne.
Jablanko je upoznao sve te ljude. Za kratko vrijeme saznao je sve o njima i sve ono što ni oni nisu znali o sebi, a svi drugi su znali.
„Vidi malog što se upicanio, da nećeš šta večeras j.......“ –dobacivao je od šanka Rele. Nije mu znao ime ko ni ostali, osim da ga svi zovu samo Rele i to je sve.
„ Ma pusti malog, ajde ti s nama drmni jednu ljutu, valja se“-ustajao je sa stolice Karanfil i protezao se. „Sjedni na moje mjesto , popij piće na moje ime i čuvaj mi mjesto i eto ti mene za minut-dva“ odmahnu rukom vječiti neprijavljeni taksista ilegalac koga su svi znali, ali nije im smetao. Bio je to visok, snažan čovjek svojih 45 godina. Imao je brkove i naravno kapu sa šiltom, kožnu šofersku jaknu i uvijek staru Škodu. Bio je u stanju na putu da se zavuče pod auto i i napravi generalni remont motora za sat – dva vremena. Imao je i on priču o sebi koju su svi prepričavali, ali on je nije zano. Pričalo se da ima nenormalno tvrdu stolicu i da ostaje u WC-u po petnestak minuta. To je Jablanka zabrinulo. I on sam je došao zbog WC-a ali eto Karanfil se prvi ušetao.
„Ma popiću piće ako je tako, nekao ću stići“-tješio se Jablanko. Pogledao je na sat i više nego što je trebalo, pa mu se činila svaka minuta ko godina. Napokon izađe i Karanfil i Jablanko se uputi u WC.
„Sunce ti jebem žarko! Šta je ovo?“- zaprepasti se Jablanko. Iz WC školjke virilo je nešto crno i dugačko. Nije mogao da prepozna šta je. Odvratni smrad kao da ga razbudi. „ Pa to se Karanfil posro, jebo sliku svoju. Stvarno ima tvrdu stolicu“-razgovarao je sam sa sobom. I stvarno iz WC školjke virilo je ogromno i čvrsto govno, koje je stajalo uspravno kao kočić. Pustio je vodu ne bi li ga voda odnijela, ali ništa od toga. Proizvod je stajao u stavu mirno i kao da je gledao slijedeći Jablankov potez. Ponovo je pustio vodu i ništa. Proizvod kao da je osokoljen, činio se još čvršćim i uspravnijim.
Pred vratima je začuo ubrzane korake gazdarice kafane. Poznao je njene štikle.
„Šta da radim. Ako sad izađem i ona vidi ovo čudo od srama joj neću moći u oči pogledati. Neće vjerovati ako joj kažem da je Karanfilovo“-letjele su misli kroz glavu.
„Ajde mali požuri, nisi se valja usro“-požurivala je gazdarica Goga.
Smeteni Jablanko se pogubio. Misli su mu letjele kroz glavu. Zažmiri, uze malo toalet papira i svojeručno zagnjuri Karanfilov proizvod u dubinu WC školjke. U tom trenutku puče mu kaiš ručnog sata i on nestade u WC školjki. Nije imao puno vremena, pusti vodu i sav onako zajapuren izađe iz WC-a.
„Bome je i tebe protjeralo!- dobaci mu Goga i uđe u WC. Jablanko je istrčao napolje i povratio svu salamu koju je pojeo kad je došao poslije posla kući. Nije obraćao pažnju na novo odijelo. Povratio je na rukav dok se držao za ogradu. Jedva je došao do daha, skinuo je kaput i ušao u radnju.
„Gdje si ti mali nema te pola sata“-zapitkivao je gazada Jovo. „Znaš li koliko je sati“-upita Jovo ustajući sa stolice.
Jablanku tek tada sinu kroz glavu. Ostao je bez sata, zbog ilegalca Karanfila. Uništio je i odijelo zbog Karanfila. „Jebem ti onoga ko ti dade takvo ime. Kakve ti veze imaš sa cvijetom“bijesno je sebi predbacivao zbog Karafila.
Izašli su iz radnje, ušli u stari Opelov karavan i krenuli put predgrađa sumorne Palanke.
„Koliko ima sati“-stalno je mislio Jablanko. „Zakasniću na sastanak sa Spomenkom, misliće da sm lažov i budala“-korio je sebe.
Kad je gazda izašao i uputio se put kuće Jablanko se okrenuo i pošao put piljare. Naravno da je zakasnio. Spomenka je čekala pred vratima piljare, vidno neraspoložena. Zakasnili su na kino predstavu.
„Izvini Spomenka, kad bi ti pričao ne bi vjerovala“-pokušavao se opravdati. „Evo odvešću te sada kući, sutra veče igra isti film pa ću ti sve nadoknaditi“-i dalje se pravdao Jablanko.
Spomeka je ćutala, još blijeđa nego inače, ušla je u auto. Ušao je i Jablanko.
“Vozim te kući“-reče. „Izvini još jednom Spomenka, to se čovjeku u životu nikad ne desi, ali eto“.
„Vozi prema stadionu“-promrmlja Spomenka.
„Šta će sad na stadionu, tamo je mrkli mrak i nema nikoga“-razmišljao je Jablanko. Ali vozio je.
„Ugasi auto“-sad već odlučnije gotovo naredi Spomenka.
Jabalnko ugasi auto. Zbunjeniji nego kad mu je rekla da ide na stadion. Spomenka se protegnu i poljubi Jablanka. Šok za šokom tresao je Jablanka. Sav pogubljen nijemo je zurio u usne Spomenkine. Izgubio se. Spomenka ga je ljubila, a on se nije ni snašao. Nije ni mogao slutiti s koliko žara ga je ljubila Spomenka. Konačno se i on predao. Sad je i sam polako preuzimao inicijativu. Nakon nekoliko burnih minuta, onako sav zajapuren preloži Stojanki- „Da pređemo pozadi“. Stojanka prihvati. Izgubljeni Jablanko prođe prvi i pruži ruke Spomenki. Pozadi je bilo samo jedno mjesto u autu. Kad je Spomenka prešla pozadi i u mrklom mraku napipala sjedište nastavili su se strasno ljubiti. Jablanko se izuo da ne prlja službeni auto. Nakon par minuta strasti Stojanka se pokuša pružiti na sjedištu kojeg nije bilo, omaknu se nasloni na mrtvački sanduk i prevrnu ga s lafeta s pokojnikom u njemu.
Vrisak se prolomi u autu. Stojanka sva izbezumljena stanjem i mjestom gdje se našla nastavi još jače vrištati. Otvori vrata i bježeći odjuri u noć. Uplašeni Jablanko skoči, obu cipele, pređe naprijed u auto, upali ga i poveze auto kući.
Vratio je pokojnika u prvobitni položaj i odmah primjetio da pokojniku nedostaju cipele. Napipao je jednu cipelu, obuo je pokojniku, a za drugu je pretpostavio da je ispala iz auta kad je Stojanka bezglavo izjurila. Zatvorio je sanduk. Zaključao auto i još jednom ga osmotrio. Pozlaćena slova na zadnjim zatamnjenim staklima kao da su mu plesala pred očima. Činilo mu se da piše Jablanko Baksuze. Protrljao je oči i još jednom onako za sebe pročitao „Vječna lovišta“- Za svakog ponešto, a sve za vas-bio je moto njegovog pogrebnog preduzeća. Okrenuo se i ušao u kuću. Odmah je legao spavati, nije se ni skidao, samo se izuo. Nije ni sanjao. Ništa mu se lijepo nije desilo. Ujutru kad je ustao imao je šta vidjeti. Cipele nisu bile njegove. Bile su to cipele od pokojnika, od tvrdog i lakovanog kartona koje je sinoć u strci nekako zamijenio.
Obuzeo ga je ludi smijeh. Smijao se ko nikad do sad. Do juče je imao tri stvari koje nikad nije imao, još sinoć je ljubio, a dotad nije nikad, a već danas nije imao ništa od svega toga. Ipak imao je ispovraćano odijelo i cipele za pokojnike lakovane kartonske.
„Bože samo da ovaj mjesec prođe bez kiše i bez Karanfila. Do prekjuče nisam imao ni to što danas imam“-hrabrio je sebe po ko zna koji put mladi gospodin Grotnić hitajući da isporuči robu. Posao je posao. Treba sledeću platu dočekati.

9 Comments on "Nezaboravno veče mladog gospodina Grotnića"

  1. Autor domacica [ Odgovori ]

    teška priča, ali sa dobrom porukom.
    Prijatno!

  2. Autor vladica [ Odgovori ]

    Morao sam da imam dobru koncentarciju da pročitam priču. Priča mi se dopala.

  3. Autor pinokio [ Odgovori ]

    Uf,nije mu lako, ali bar u svemu vidi pozitivnu stranu. Eto poruke!!!

  4. Autor mandrak72 [ Odgovori ]

    Domaćice kad je tebi teška priča možeš misliti kako je gospodinu Grotniću. Hvala!

  5. Autor mandrak72 [ Odgovori ]

    Vladice vjerujem da ti se dopala. Dopala bi se sigurno i Jablanku, ali rođeni baksuz je uvijek baksuz.

  6. Autor mandrak72 [ Odgovori ]

    Pinokio, pa ti sad vidi šta je nepopravljivi optimista. Ćao.

  7. Autor vladica [ Odgovori ]

    svakako mi se dopala , ali kad reče , baksuz, znaš pomislim ja ponekad da i mene udari baksuz, pa se osvestim.Naiđu trenutci .

  8. Autor siljka [ Odgovori ]

    Dobra prica. I srecom,krupna slova. Sta sve covek moze da izgubi zbog posla.Cask i cipele.

  9. Autor sanjarenja56 [ Odgovori ]

    Život je avantura, a baksuzu u njemu nije lako...

Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me