Kada bi neko posmatrao Miloša s cigaretom u ustima a da ga dovoljno ne poznaje ne bi odmah uočio da ima kratku bradu, onu odmilja u narodu nazvanom umjetnička. Čak ne bi pomislili da ima brkove.

Kada Miloš zapali cigaretu, postavi je između kažiprsta i srednjeg prsta. Pri tome čvornati kažiprst pokriva kompletnu gornju usnu, a srednji i ostali prsti donju usnu i bradu. Samo sjajni plamičak bi se zažario kada bi duboko udahnuo, povukao novi dim, zastao par trenutaka i ispustio ga ispod prsta iznad donje usne i brade. I postupak bi ponavljao sve dotle se crveni plamičak ne bi primakao do požutjelih prsta.

Dok je u limenoj pepeljari pred domom zdravlja gasio opušak od cigaret, pažljivi posmatrač bi primjetio njegovu bradu. Prosijedu njegovanu bradu koja je od duvana poprimala zlatne tonove.

Energičnim korakom uputio se na zakazani ljekarski pregled kod porodičnog ljekara.

„Pa, Miloše“, otezao je sa dijagnozom stari ljekar dok je pogledao u njegovom pravcu, „čini se da je vrijeme da duvan od danas bude pripisan prošlosti“.

Miloš je dalje jednim dijelom svoje prisutnosti slušao ljekara, njegovu dijagnozu, predloženu terapiju. Sve zabrane i preporuke, sve opasnosti od nepridržavanja od njih, a drugim dijelom sebe je razmišljao o svemu onome štoe je prethodilo posjeti ljekaru.

Dan prije poslodavac ga je pozvao u kancelariju, nimalo nježno mu saopštio da zbog pomanjkanja posla mora otpustiti dio radnika među njima i Miloša.

„Znaš, ja sam siguran da ćeš se ti lako snaći. Za dobrim radnikom se uvijek otimaju,“, ni sam siguran da govori istinu tješio ga je poslodavac, „a čim se meni ukaže potreba ja znam gdje si ti i zvaću te ponovo na posao. Sad je tako kako je, ja moram ostaviti mlađe. Manje su skloni bolovanju. Ti to najbolje razumiješ.“

„Znaš, ja sam siguran da ćeš slušati savjete. Ukoliko se budeš pridržavao savjeta prodisaće pluća, a posao neće pobjeći. Evo napisaću ti poštedu za narednih mjesec dana, pa poslije ćemo vidjeti. Kontrola je za mjesec dana“, jednoličnim glasom i dalje je pričao ljekar.

Miloš nije ništa rekao, kimnuo je glavom, nasmješio se doktoru, uzeo napisanu potvrdu i recepte i izašao u hodnik.

Da nije bio kod ljekara prije par trenutaka odmah bi se mašio za džep, pogužvanu kutiju s cigaretama i vještim pokretom uplaio cigaretu. Sve je to po navici uradio, sem što nije upalio cigaretu. Dlanom je prekrio usta i bradu, držao nezapaljenu cigaretu. Umjesto dima kojeg bi zaustavljao u plućima praveći protivtežu boreći se s mukom koja ga je pritiskala iz vanjskog dijela svijeta. Ali kako nije bilo dima bitka je već bila izgubljena. Ljutito je zgužvao cigaretu i tromim korakom uputio se kući gdje ga je čekala porodica.

Ovoga puta scenario koji je njegova supruga čitala čim bi ga spazila bio je bačen. Zgužvan i odbačen. Miloš nije mogao nikada da joj zataji kada ima neki problem. Pokušao bi da ga zamaskira cigaretom, ali jasno je čitala njegovu mimikriju. Pustila bi ga da se izduva, prepuštajući mu da odredi pravi trenutak da joj saopšti svoje muke. Ovoga puta o maski nije bilo govora.

S vrata ga je pročitala. Nije ga ništa pitala.

„Dobro je“, promrmljao je mimikriju koja to nije, odlažući još koji trenutak do istine.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i omašćeni lola s čvarcima na reveru i slaninom ko podlanica mjesto fitilj kravate.