Istraživanjem kanalizacije i deponija u Pompeji i Herkulanumu arheolozi su došli do zanimljivih podataka o ishrani Rimljana u ova dva grada na obali napuljskog zaliva prije erupcije vulkana Vezuva 79. godine. Na meniju su se nalazile školjke, ribe, rakovi, žitarice i svinjetina. Kopanjem po našim kanalizacijama i divljim deponijama jasno je samo jedno. Jedemo govna gdje god se pojavimo.
Na internetu je nedavno osvanuo pomalo uznemirujući snimak iz Ostina, glavnog grada američke države Teksas. Muškarac koji je napravio snimak i okačio ga na internet tvrdi da nije reč o šali i da je to što je video i snimio postupak istjerivanja đavola (zla), prenosi „Hafington post“.
Ne znam koliko vam je priloženi video otvorio oči i zadržao pažnju. Ne znam ni kako se služite internetom ali mogu Vam preporučiti neke stranice sa videom koje drže pažnju i gdje se jasno vidi na videu kako utjeruju dobro. :)
Potpuno promukao, američki voditelj Al Roker završio je danas svoj maraton u vođenju meteorološkog izveštaja u direktom televizijskom prenosu.Saradnik mreže NBC govorio je o vremenu puna 34 sata bez prestanka. Time je oborio dosadašnji rekord od 33 sata koji je u septembru postavila norveška voditeljka Eli Kari Gjengedal i upisao se u Ginisovu knjigu rekorda. Ovom prilikom htio bih da Vam predočim svoj lični rekord. Naime ja da već godinama gledam televizijske voditelje metoroloških izvještaja i vremenske prognoze i još uvijek nisam stekao dojam da je tu riječ o vremenskoj prognozi.
Mikroskopski sitne skulpture umjetnika Džontija Hurvica su toliko male, da mogu da se smjeste na vrh igle ili na vlas ljudske kose. Nano-umetnost je nevidljiva ljudskim okom, a sa vremenom je sve bolja i razvijenija. Narko umjetnost ide u sasvim drugom pravcu. Ona je prisutna i zakonu praktično nevidljiva. Slično nano-umjetnosti egzistira s čovjekom na igli i sve je razvijenija.
Nakon što je za upravljačem traktora prešla ceo afrički kontinent, Holanđanka Manon Osevort odlučila je da nastavi svoju odiseju i tarktorom stigne do Južnog pola. Eto. Radna mašina je opet u prvom planu. I kod nas je bilo sličnih pokušaja, ali s bagerom su stigli samo do Skupštine i dobro se oparili. Koliko bi tek imali da su stigli do južnog pola. Pitanje glasi ko bi u tom slučaju dobio, a ko izgubio?
Fasada je pojam kojim se želi pokazati nešto sasvim drugo. Prikrivanje nedostataka, postojanje ukusa ili onog drugog. Fasada je uglavnom nešto ljepše ili ono što je zamišljeno da je nešto sasvim drugo.
Ekrem je svakako bio ponosan na svoju fasadu. Moderna, pomalo hladnih ali svakako neobično uklopljenih boja. Mozaički uklopljena uz dijelove ukrasna kamena i pvc stolarije dodatno ojačana inoks ogradom bila je sve ono što se pod tim pojmom moglo smatrati. Moderna, avangardna. Znao je to Ekrem. Volio je one momente kada se vraćajući s posla izdaleka među običnim fasadama izdvajao onu svoju. Modernu u sivilu svakodnevnice. Volio je sve one komplimente kojima je samopotvrđivao svoj izbor pri odabiru iste.
U njegovom bliskom komšiluku iz temelja je rasla nova građevina. Umnogome različita od ostalih po ideji jednog gastarbajtera sa obale Une koji je Unu volio sve one dane kada nije bio tu za strojem u dalekoj Švedskoj. Sve one dane koje je provodio pored Une volio je svoju građevimu koju je sanjao pod hladnim nebeskim svodom daleke Švedske. Želio je svoj topli kutak. Svoju fasadu iza koje će skriti svoju daleku Švedsku, smaragdnu Unu. Godine.
Ekrem je svakodnevno zastajkivao pored gradilišta da prebaci koju sa Cunetom. Nije propuštao priliku da povremeno ukaže na svoje stalne borbe sa vjetrenjačama i „majstorima“. Načine i materijale kojima je svoju kuću izvlačio iz sivila. Što ne reći i fasadu kojom je dao pečat i jasno se izdvojio od svijeta oko njega. I tako danima.
Ekrem se u slobodno vrijeme bavio politikom. Uspješno je iz nje izvlačio ono najbolje za sebe. Baš kao što je bila i fasada njegova doma u odnosu na sive, nedovršene građevine tek nedavno srušene države kojoj je i sam doprinosio i ove nove države koju je gradio i čija fasada ni izblizo nije bila slična projekciji koju je činila njegova moderna fasada. Vješto farbana i bojena od onih na čija je vrata kucao moleći za glas, još jednom ne zaboravljajući da se zahvali domaćinu koji ga je pratio naslonjen na dovratak oljuštenih i dotrajalih vrata. Ne tako plastičnih, čistih i jasnih ivica kao što je to bio slučaj sa njim.
Bez obzira na svoje unutrašnje zadovoljstvo ipak je volio iznova i ispočetka tražiti pohvalu njegovom izboru, poniznu potvrdu da je ipak drugačiji od sredine gdje je zapeo. Tu na sprudovima rijeke Une gdje sivilo ne napušta ni one škrte osmjehe. Na mjestu gdje je njegova hladna fasada. Moderna, avangardna. Reklo bi se politički korektna i uspješna odoljevala svim onim poplavama koje su ostavljale nanose na mermeru koji se jednim potezom krpe vraćao u prvobitno stanje.
Cune je gradio svoju sliku koja se polako pretakala na gradilište po njegovim zamislima. Nije dopuštao dokonim slikarima da mu nedovoljno jasnim akvarelom pomute pogled. Debelim slojevima neuspješno nanošene tempere da stvori dojam nesavršenosti i neuspješna pokušaja da se sve ipak skrije ispod fasade.
„Komšija, kako ide. Vidim primaklo se kraju. Još malo pa fasada.“, uporan je bio Ekrem u nastojanju da se još jednom pomene fasada. Tražio je još jednu priliku da se pohvali njegov odabir. Da njegovo još jednom bude „u pravu“.
I tako iz dana u dan.
Njegova potreba da se pohvali svojom fasadom sve je više gladnila i on je bio nestrpljiviji. Gubio je polako onu granicu i preko nje već polako prelazio na onu stranu gdje i ona pristojnost nalaže da se stane.
„Cune, nešto gledam. Valja sad biti oprezan na kraju. Ne bi valjalo ostati nedorečen. Fasada je tačka na i. Fasada je mjesto gdje se pravi ta razlika. Nego jesam li te pitao kakvu ćeš izabrati.“
„Znaš Ekreme. Evo već neko vrijeme gledam ovu tvoju pa se kolebam. Mislio sam napraviti baš takvu. Istu kao tvoja“, zastade da još jednom primjeti zadovoljan osmjeh Ekremov kome je godilo da eto tamo neki gastarbajter radi po njegovoj ideji, avangardi kasabe, „ al kad sam malo razmislio, skontao sam da nisam tolika budala“.
Osta zaleđen Ekremov osmjeh. Pored sve one fasade koju je krio njegov iskusni politički pogled, ipak nije mogao sakriti povrijeđen ponos, skriven iza debelog stiropora otpornog na hladnoću, premrežen ljepilom i mrežicama. Zalud bojen i fasadom skriven i trajno odvojen od svakidašnjeg sivila.
Još jedan jesenji dan je klizio. Zima se polako spuštala i pažljivo birala svaki svoj korak. Oni hrabriji natuknuće pletene kape, zavući ruke još dublje u džepove i široka osmjeha bez fasade potražiti odnekud zalutale galebove tu duboko na kopnu sa svom onom plavom ljepotom pučine u oku nimalo impresionirani okolnim bojama i fasadama svih onih koji će ostati skriveni iza zavjesa dok pokušavaju u očima prolaznika uloviti bar gram divljenja za fasadu. Onu drugu stranu fasada neće moći pokriti. Nikada.
U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.
Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.
Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.
„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“
Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa. Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.
„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije
Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.
„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.
Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.
