Rano jutros neki su stoperi izašli na put i ispružili palac ubijeđeni da će usamljeni poželjeti društvo i razgovor. Jutros su i oni drugi s toplim automobilima uživali u vožnji uz zvuke omiljene radio-stanice. Svejedno, i jedni i drugi su dijelile minuse. Oni prvi nesaosjećajnim vozačima, oni drugi izboru muzičkog urednika, a samo je dežurni meteorolog dodijelio još jedan minus promrzlom decembru.
Vama preostaje da godini koja je na izmaku dodijelite plus ili minus ukoliko to više ikome i nešto znači.
Na svim novinskim stranama osvanule su priče o kvaru na predsjedničkom avionu Tomislava Nikolića. Hm. Sa žaljenjem konstatujem pokvario se i avion. S kim si takav si. Ipak još uvijek za njega ima šanse. Nije se do kraja iskvario.
Vijest od prije par dana me je ozbiljno potresla. Potonuo je brod sa oko 400 imigranata iz Afrike na putu prema Evropi. Nije Titanik, ali tragedija svakog od njih veća je blokbastera koji je zgrnuo novac na blagajnama bioskopa, crvenom tepihu od raskošnih toaleta. Od ove tužne vijesti neće ostati ništa za koji dan. Plava grobnica ukloniće tragove zločina, svjetski lideri će još jednom oprati ruke i stati u red za Nobela. Eh, da su im koji put u ruke tutnuli upaljen štapin dinamita svijet bi možda bio bolji. Ili ne.
Odoh gologlav (za one koji su se potajno ponadali da će stajati gologuz više sreće drugi put) da stanem na kišu. Bolje da me bombarduju kapi kiše nego besmilice, glupost i ljudska surovost. Da li je vrijeme za novi potop?
Od srca Vam želim sretnu i uspješnu novu 2014 godinu. Mnogo sreće, ljubavi, zdravlja za sve Vas i Vaše najdraže od srca želi mandrak 72.
Punih šest godina i još kusur pride zajedno sa Vama sa Vama dijelim svoje momente sreće, dobre i loše stvari kroz priče, aforizme, svakodnevne probleme. Uz Vas sam rastao, sazrijevao i postajao ovakav kakav sam. Bez obzira na vrijeme, okolnosti koje nas okružuju, želim Vam da zadržite pozitivan duh, prijatnu atmosferu i dobru inspiraciju u novoj 2014 godini.
Podvucite crtu ispod svega onog lošeg iza Vas, na nju nadogradite stepenicu za korak dalje. Život je jedan. Učinite da bude nezaboravan.
Moje ime nije važno. Nije važno ni mjesto ni vrijeme. Važno je da se dogodilo. Istina je takođe važna. Istina je da sam uzeo nekoliko knjiga iz napuštenih kuća. Istina je da sam bio kukavica i da sam dezertirao čim se ukazala prva prilika. Istina je i da su me uhvatili nakon samo tri dana. Pored potoka. Gladnog, iscrpljenog i dizenteričnog. Sramota.
Predviđao sam i prije tog suludog pokušaja da će eventualna kazna, ako me uhvate, biti rigorozna. I bio sam u pravu. Komandant je zakazao moje smaknuće za iduće svanuće. Nisam mnogo razmišljao o smrti prije ovoga. A i zašto bi balavac od osamnaest ljeta razmišljao o smrti? Zaboga, još se ni zrelih trešanja nisam zasitio, a gdje su tek ženske grudi, mamurluci, ljubavi i rastanci, fakultetski strahovi i roditeljska strepnja. Čekajući zoru u improvizovanoj ćeliji-štali, nisam mogao da mislim na djevojačke obline. Ni na roditelje nisam mislio. Čak ni na stravične grčeve u stomaku nisam pomišljao. Mislio sam samo na smrt.
Moja bi trebalo da bude brza i bezbolna. Smrt strijeljanjem. Uobičajena u vremenu rata. Čitao sam to u „Uputstvima“. Biće njih pet. Mojih ubica, mislim. Potencijalnih krvnika, zapravo. Znam i ko su, jer su njihova imena preglasno izgovorena na sastanku u kući preko puta. Sve ih poznajem. Neke bolje, neke tek površno. Za jednog znam da ima ženu i sina od dvije godine. Na primjer. Možda će baš njegovo zrno da me usmrti? Može biti. A ako tako bude njegov sin nikada neće doznati da mu je otac ubio čovjeka. Po naredbi, doduše. Uzeo život. Hm. Šta bi bilo da se život može podariti po naredbi? Glupost! Glupost bi bila i da to dijete sazna za svog oca. Šta ono ima s tim? Uostalom, možda to uopšte neće biti on. Možda će metak onog drugog biti fatalan. Da, onog što ima oca alkoholičara i pomalo retardiranu sestru. To bi bilo zgodno, zar ne? Ukoliko bi njegova porodica nekad i saznala za to, to ne bi bilo bitno. Otac bi takvu spoznaju izbljuvao iz sebe u nekoj birtiji, a sestra ionako ne bi razumjela. Hm. Dobro. A šta ako bude onaj treći? Siroče. Taj nikoga nema. Osim vojske, razumije se. On će se, pod uslovom da preživi ovaj rat, sigurno naviknuti na ubijanje. Prema tome, ili će me upamtiti kao prvu recku, ili će i mene pomiješati sa ko zna koliko lica pretočenih u brojeve. Iako uopšte ne postoje garancije da će voditi evidenciju. Hm. Četvrti i peti su baš loš izbor. Komandant je zaista ispao potpuni idiot kada je blizance odredio za streljački vod. Šta ako obojica budu imali košmare zbog toga? Kao da nije bilo dovoljno jednome upropastiti život? Kao da je komandanta briga koliko je života upropastio? Valjda je zato komandant. Ima želudac. A ne kao ja koji iza pupka već dva dana imam vrlo privatnu spravu za mučenje. Hm.
Ima još nešto. I to sam čitao u „Uputstvima“. Jedan od njih petorice će dobiti pušku napunjenu ćorcima. Oni to znaju. Ali ne znaju koji od njih me sigurno neće ubiti. Takva su pravila. Navodno, to dželatu pomaže u smislu difuzije odgovornosti, odnosno, stvaranja ubjeđenja da je upravo on taj koji je pucao praznim metkom. Tako barem piše u „Uputstvu“. Ne piše, međutim, ništa o mogućnosti preživljavanja strijeljanja. Hm. A meni se u ovom trenutku odista dopada ta ideja. Zamisli samo! Njih petorica pucaju. I, naravno, ubijaju me. Nakon toga se prepiru i svako od njih tvrdi kako je upravo on pucao ćorak. Nose moje tijelo da ga sahrane u obližnjoj šumi. Rasprava i dalje traje i sva petorica se zaklinju da me nijedan od njih nije ubio. I svaki od njih je čvrsto ubijeđen u to što govori. S obzirom da je poznato da je jedna puška zaista bila napunjena ćorcima, nemoguće je dokazati da neko od njih laže. A ako neko ne laže, onda govori istinu. Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje i da svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi koji je nastavio da živi nakon strijeljanja. Makar samo u glavama ove petorice.
Već duže vrijeme Berislava Blagojevićapoznajem virtuelno. Odnedavno moje zadovoljstvo je tim veće da smo se konačno upoznali, održali književno veče u Novom Gradu povodom njegove knjige Revolucionar. Iz mnoštva priča za Vas sam izabrao jednu za koju sam siguran da će Vam se dopasti.
U veseloj vrevi, iz ruke u ruku, talasa u vis prepečeni crijep, na očevid neba i zemlje podiže se novo šljeme, tek odsječena ljeskova na vrhu kuće grana okićena peškirima i košuljama zarnim, na krovnom rogu pod oblakom raskoračen otac-vikalo vijori sa darovima, i rakija-majka dignuta u svod: o, potkozarski šljivici u litrenjačama sa komušom!
Kad Draže vikne – cio kraj zatiša.
"Oj, komšije, kumovi i prijatelji, čujte i počujte, evo ga Mitar Šiljeg iz Gomjeniice pokriva svoj dom, pomog’o mu Gospod Bog, rodila pšenica bjelica i sitna dječica..."
Topi se grlo u podnevnom suncu, sirotinjska stižu uzdarja draga: eno pečeno prase pentra se u nebesa, kištra piva – i ona iskošena plovi na grede, vezeni rupci – krila paganskih čuda, berićet slijeće na kuću.
"Evo Momčilo Banjac iz Orlovače donio peškir od sedam metara, kraja mu nema.
