[ Generalna ] 08 Novembar, 2008 19:28
Nije moje da pričam o sebi. Red bi bio da to kažu drugi. Samoreklama nije baš nešto što ljudi vole. Ko voli ja pa ja, ja pa ja. Ja sam nenametljiv, moglo bi se reći neprimjetan, neškodljiv. Ali krenimo redom.
Ovdje živim već pedesetak godina. Mogu reći lijep je to period. Ovdje sam dospio sasvim slučajno. Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se. Bilo jedno upražnjeno mjesto.
Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim. Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.
Mnogo je volio život. Nije mu se dalo.
Volio je ljude. Nisu ga razumjeli.
Volio je samo jednu ženu. Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.
Bio je zaljubljen. Uzvraćeno mu nije.
Nije volio muziku. Svaka riječ kao nož u srce bila je.
Nije volio alkohol. Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.
Mislim da je mene volio.
Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba. Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije. Ruka koja svaku desetu misao zabilježi. Naizgled haotično, kao u bunilu.
Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.
Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza. Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.
Useli se u njega, u prostor oko njega. Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas. Pisao je sve nemoćniji. Pogled mutan. Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.
Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće. Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.
I nije.
Prošao je porođajne muke. Stakasti pogled kroz prozor u noć. Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu. Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom. Bajat hljeb. Hladan stan.
Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega. Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.
Iskrzan kofer. Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju. Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.
Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.
I tad sam ugledao svog prvog čitaoca. Taj dan sam roman postao.
Mnogo sam ljudi upoznao. Mnogi su me držali u rukama. Otvarali, prevrtali, čitali.
Obično im u oči gledam dok me čitaju. Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.
Mnogo šta se pogledu može saznati.
Eto bila su jednom neka dva crna oka. Dva puta su iščitavali moje redove. U njima sam tugu spoznao. Suza slana na mene je pala. Još imam taj osjećaj. Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi. Plakala je do dugo u noć.
Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.
Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću. Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.
O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku. Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme. Bio sam mlad kao i svi Vi. Volio sam te izlaske.
Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako. Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu. Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.
Sav moj život može da stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati. Ali ja nisam taj. Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.
Pozdravlja Vas mandrak72, Vaš sakupljač prašine, zagubljenih bisera i zaboravljenih života.
[ Generalna ] 02 Novembar, 2008 16:02
Kako se zovem ne sjećam se više ni sam. Odrastao sam bez roditelja. Svi me zovu samo hrast. Imam preko šeststotina godina. Nisam nikud odlazio sve ovo vrijeme. Zapamtio sam mnogo događaja, ratova, buna, zborove o kojima bih mogao da pričam godinama, ali počeću ispočetka.
Veliko nevrijeme polomilo je stablo na kojem sam tek žir bio. Bačen sam upravo ovdje gdje se sad nalazim. Na ovom proplanku se izmjenjalo mnogo vlasnika, ali eto na početku nekako se dogodilo da ja budem tu kao međaš. To me je spasilo. Niko me nije dirao zbog toga. Imao sam idealne uslove za rast i razvoj. Mnogo sunca, kiše, vjetra. Ali sam i mnogo gazda promjenio. Eto tako su se brzo mijenjali da im nisam ni ime uspio zapamtiti. Pamtim i bune i hajduke, i vlasti i nevlasti. Pamtim mnogo okupljanja u mojoj hladovini. Pa neke moje gazde začete su pod mojom krošnjom, ali ne bih o imenima , znate konspiracija.
Eto malo malo pa u šumarku preko puta mene , obaraju se ostala stabla. Nemaju sreće. A ja, eto malo malo čujem prolaznike kako kažu , „Vidi kolki hrast, mora da ima dvjesto godina“- a ja se malo nasmješim onako za sebe, sretan na datom komplimentu da izgledam mnogo mlađi nego što jesam, pa nekako još jače se nakostriješim da izgledam još veći.
Pogledam preko puta, opet odnose stabla iz šume, a mene niko i ne dira. Eto imao sam tu sreću. Sad sam dvostruko veći od svakog tog stabla u šumi. Više mi ni ljudi ne mogu ništa. Gledam one njihove alate, pa mi se čini da bi samo koru mogli da mi prerežu.
Eto juče je jedan deran sjedio pod stablom, zapalio cigaretu i poluglasno razmišljao.
„O bože koliko je veliko ovo drvo. Ko zna koliko godina ima? Šta bi tu drva bilo da ga je sasjeći. A ipak šteta, koliku samo hladovinu ima. Toliko je velik da sumnjam da ima neko da bi ga smio srušiti. Bože koliko smo sitni ispod njega. Ima li mu kraja?“
Sjećam se jednom nekih ljudi za Austrougarskog vremena, sa čudnim kapama, nekakvim aparatima, kako u nekakve papire il karte nešto zapisuju. Stajali su kod mene, nešto premjeravali, napili se vode, odmorili i otišli. Više ih nisam nika vidio.
U onom ratu pala je granata nedaleko od mene, eto tu gdje ti sad stojiš, bio sam dobro ranjen, ali eto oporavio sam se.
Dobrog sam zdravlja, malo me tu u stablu probada, i zimogrižljiv sam, a inače da kucnem u drvo, ostalo sve služi. Ipak kad se osvrnem mogu reći da vrijeme leti. Usamljen sam. Dosadilo mi. Nemam nikog.
Mnogo sam ga puta vidio dok sam odlazio na teren. I sam sam par puta zastajao u hladovini pod njim. Nije mi on ovo ispričao, ali mislim da bi isto rekao.
Nevrijeme od prošle godine oborilo je ovog vremešnog deliju, skršilo na nedostojan način, bacilo ga na koljena. Kao lešinari na leš bacili se ljudi sa motornim pilama, sasjekli, raznijeli, cijepali i ložili, grijali svoje male sobe i male duše. Nisam vidio da je ikome žao bilo. Kao da su čitav svoj mali život čekali njegov pad. Pao je.
Vjetar je bio prejak za njegove već pomalo nejake grane. Ono što ga je stvorilo to ga je oborilo. Možda da je bio u šumarku, možda bi mu neke ruke pomogle, pridržale ne znam. Bio je sam, sam protiv svih. Ljudi, vremena,vjetra, slučajnih prolaznika.
Imao sam fotoaprat da ga uslikam, nism mogao, nisam ga takvog htio pamtiti.
Zimus sam se uslikao pored jednog hrasta dosta manjeg, možda kojih trista godina. Supruga se našalila pa rekla je si li to bio na sajmu polovnjaka. Ne znam, nije ni bitno. Bitno je da nisam sam. Jako bitno.
Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapisničar svega onog pored utabane staze i puta.
[ Generalna ] 28 Oktobar, 2008 19:21
Ima li iko da se sjeća igre riječima nazvana kaladont. Kad nastavljamo novu riječ iz zadnjeg sloga izgovorene od osobe koja je prije nas na redu. Obavezno se moralo paziti da riječ ne završava na slog KA, jer iza njega bi slijedilo kaladoNT i kraj igre. Evo prva riječ pa ko želi da nastavi: Neka igra potraje. pozdrav. prva riječ BLOG
free counter
free counter
[ Generalna ] 20 Oktobar, 2008 18:10
Koliko je pogled širok? Vidi li dalje nego što mu horizont dozvoli? Ima li mjere nečemu toliko subjektivnom? Ne znam, mjera univerzalna za svaki pogled ne postoji.
Prepreke postoje, postoje ograničenja. Ali tu smo mi i nešto više od toga.....
Put do kuće moje babe Mire, ili stare Mire kako su je svi ostali zvali jednim dijelom je prolazio kroz šumarak koju je kao dinju presijecao uski krivudavi šumski putić prekriven debelim tepihom od opalog lišća. Najljepši je bio u jesen, kad bi debeli sloj tepiha od lišća ispunio sve one neravnine i udubljnja oblikujući blago korito koje je gotovo svkodnevno mijenjalo boje, upravo onako kako je jesen diktirala stogodišnjoj šumi. Nestrpljenje da se izađe iz šumarka, izbije na proplanak i ugleda jedan mali kućerak kako se kočoperno isteže da vidi ko dolazi . Jesu li procvjetale šlame (trešnje, krupne i slatke kakve nigdje na svijetu nema), da li je dud zreo za jesti, koga još ima kod babe, vrzmalo se po glavi dok bih užurbanim ali teškim korakom osvajao metar po metar hitajući cilju. Proplanak kratkopokošene trave blagom krivinom je pratio put kojim godinama nisu prolazila zaprežna kola, đeda kojeg nisam ni upoznao. Mozaik misli ispunjavao sam ko ukrštenicu koju odnekud znam. Lavež Garija, matorog psa, razbio bi monotoniju i opomenuo bi moju babu Miru, da ostavi započeti posao i u susret izađe dragom gostu koji dolazi.
„Eheeej, ko to meni ide?“ -umjesto pozdrava baba se veselila.
A koraci ko da krila dobiju, pa ubrzam da stignem na meni drago mjesto.
„Ajde, sjedi, odmori.“.baba kao da me je bodrila.
„Znaš jutros sam išla malo do gaja, našla sam nešto vrganja za tebe. Ovi moji htjeli da ispeku na plehu od peći, ja nisam dala. Rekla sam im doće moj Z....“ u dahu bi mi baba ispričala.
Dok sam sjedio u hladovini ispod jasmina, pogledom sam šetao po dvorištu nastojeći da u par sekundi što više promjena uočim. Gari se još nestrpljivo vrpoljio onako svezan na lancu, poskakujući na zadnje noge, nakon čega bi se bacio unazad jureći u krug nakon čega bi ponovio istu radnju mašući repom i kratkim lavežom kao da mi nešto hoće reći.
Krajičkom oka pogledao bi niz put, da vidim oće li ko izbiti.
Mala kuća, šeperuša sastojala se od dvije prostorije. Baba bi svake godine krečom oboila zidove u bijelo, a dio pri zemlji bi obojala nekom bojom ni plavom ni sivom, koju je dobijala tako da kamen plavac doda u kreč. Mala nadstrešnica iznad ulaznih vrata trebala je da zaštiti od kiše i drugih padavina ulazna drvena vrata koja su u gornjem dijelu imala prozorče koje je za nas u ono doba bilo visoko, pa bi smo se protezali da iz kuće nešto vidimo van, no ništa osim starog bagrema nismo vidjeli koji je onako visok dominirao dvorištem. Otvor za izlazak na tavan je bio nešto što mi je uvijek privlačilo pažnju. Tajna tavana na kojem nikad nisam bio ostala je neotkrivena. Onaj mistični strah dok bi škripale dotrajale grede, i zvižduk vjetra kroz šupljine na tavanu natjerao bi me da zatvorim oči i što prije zaspem.
A ujutro. E ono najljepše. Kroz prozor malen, starinski, dva krila sa po dva mala prozorčića koji su se metalnom kukicom kačili za metalnu kopču u štoku izvirivalo je sunce. Bezobrazno sunce, kralo je san, štipkalo za oči. Dok bi se okretao na drugu stranu, starinski krevet bi blago šuškao, a posteljina sa sitnim plavo bijelim kockicama, možda ih ima milion mislio sam mirisala je kao i soba na dunju žutu i bosiljak suv. Na suprotnoj strani sobi još jedan ležaj, već pospremljen, a iznad njega slika Kenedijevih na platnu koje je baba dobila od rođaka iz Amerike, a pored nje platnena slika , jelen sa velikim rogovima dok budno motri i košuta koja mirno gleda na svoje lane dok pase djetalinu na proplanku kraj potoka.
Kuća stara, gradio je đed prije nego što je umro 63-će. Sirotinjska. Ostala je moja baba sa devetoro djece, tek jednom kravom, nejakim konjem, nešto ovaca i sa mnoštvom problema koje je život spremao.
Protegnuo bi se, legao na leđa i na zidu ispred sebe posmatrao postere iz Tempa koje su moji ujaci lijepili po zidu.Dragan Džajić, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Nikica Klinčarski....Zagor, Čiko,.... a zatim bih ponovo pogledao kroz prozor, kroz koji su virili cvjetovi Lijepog Stevana posađenog tik ispod prozora.
Zelena boja prozora, komadić plavog neba, sunce i cvijet Lijepog Stevana........
Dok bi se hitro oblačio, baba je već spremno dočekivala da ustanem. Topli uštipci su bili na stolu, pored nje velika kanta miješane marmelade sa naslikanim šljivama, šipkom i jagodom i čaša mlijeka. Sjeo bih na ležaj pored stola halapljivo sam gutao doručak, a pogledom sam lutao po nevelikoj kuhinji koja je imala jedan ležaj, stol, dvije stolice, šporet na drva, zeleni kredenac u kojem su uredno bili složeni tanjiri, kašike i ono malo posuđa koje je baba imala. Na zidovima su bili ručni radovi, veženi na bijelom platnu sa različitim pismenim porukama tipa“kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“ i njima slične upotpunjavale su malu prostoriju. Stara lampa visila je na zidu, a pored stola prozor malen, zelene boje, a kroz njega sam mogao da vidim Garija, veliki dud i stabla šlama.Ispred kuće se nalazio veliki mirišlavi bagrem a pod bagremom nalazila se čatrnja sa uvijek hladnom vodom koju bi nam baba iznosila kao neki specijalitet kad bi dušom predahnuli. Pored kuće nalazila se još jedna mala prostorija sa malom verandom i jednom prostorijom za spavanje.
Odmah preko bašte nalazila se naša mala marakana na kojoj su za loptom fudbalskom trčali svi, bez obzira na spol, godine i fudbalsko umijeće. Procesija bi trajala dok baba ne bi bila naljućenja zbog stalnog ulaska u baštu zbog napucane lopte, ili u slučaju kad bi loptom napucli prozor. Baba bi nas sve grdila, ali bi nekako uvijek smakšala ta sitna starica, uvijek čistog i lijepog lica kojeg je zadržala do smrti. Uvijek vedra i raspoložena za svoju unučad.
Na jučerašnji dan 19 oktobra moja mati se udala za oca 71-e godine. Sa svojih 17 i nešto godina zaputila se u život i ušla u svijet svakidašnjih poslova i problema.
Ispraćala ih je moja baba Mira jedno po jedno. Ništa osim čaše vode prosute za sreću, majčinske brige i suze koju bi krila dok je ispraćala svojih devetoro najmilijih nije mogla da im da. Stajala bi livadi ispod kuće, popravljala maramu na glavi i dugo mahala nastojeći da što više odloži rastanak moji nije mio.
Vraćala bi se baba svojim obavezama, ali malo malo ispraćaji su bili sve teži i češći. Bila je ponosna jer iako siromašna materijalno bila je bogata. Sva djeca su našla svoj put, porodice svoje.
Ostajala je baba, ponosna i stalno bi izvirivala kroz prozor malen, zelen, na komad plavog neba, lijepog Stevana i put koji je vodio u svijet. Eto taj mali slabo korišteni kolski put izveo je njenu djecu na pravi i bolji put. Put života, nade strijepnje, put na kojem se njena djeca nisu izgubila, put kojem su se veselili vraćati svojoj staroj Miri, a mi unučad svojoj babi Miri, namazanoj šnjiti marmelade, masti sa crvenom paprikom ili pak šećerom.
Uvijek ću se sjećati koliko mi je zadovoljstvo bilo gledati svo bogatsvo okupljanja velike porodice moje babe Mire čiji sam i sam član. Nezaboravno.
Vraćajući se na sliku na platnu sa početka teksta, sjetim se jelena, moga đeda kojeg je smrt rano odvela, bio je vitez, preživio je njemački logor, izgradio gnijezdo iz kojeg su u svijet polijetali mladi i željni života ptići. Sjetim se košute dok brižno čuva svoje lane.
Sjećam se i prozora malih, koji otimaju tek mali komadić neba. Iako mali prozor u svijet otvorio je oči tek progledalim ptićima.
Jučer 19.10.2008. proslavio sam svoju krsnu slavu. Krstio sam svoju mlađu kćerku. Ponosan sam otac. Zadovoljstvo odrastnja mojih kćeri, svakog dana je sve veće, tim prije što vjerujem u čuda. Čudo života je zbir čuda oko nas.
Pamtiću ovaj dan kad budem jednom čekao i kroz prozor izvirivao niz ulicu da ugledam ko mi dolazi. Sjetiću se babe Mire kako je ona čekala i ispraćala svoje najdraže. Sjetiću se i slike na platnu dok svoju košutu meni do ramena budem stiskao uz sebe vješto krijući suze dok budemo svoje najdraže ispraćali u svijet. Sjetiću se slike i dok sam sa starijom kćerkom posmatrao košutu i lane na proplanku preko puta moje kuće kako oprezno pasu travu.
Svaki prozor ima jednu svoju priču. Priča o prozoru malenom moje babe Mire je velika. Pogledajte kroz prozor. Upravo sada bio dan ili noć. Nadam se da ćete osjetiti bar dio onoga o čemu sam Vam pisao. Možda negdje ugledate košutu i lane, možda jelena. Svejedno želim Vam svima čudo života. Želim da mu se veselite, da u njemu nađete ono najbolje. Ja sam našao. Našao sam ljubav, mir i sreću. Zažmirite, poželite i živite.
Pozdravlja Vas mandrak72, dopisnik pogleda kroz vlastite prozore duše.
[ Generalna ] 10 Oktobar, 2008 18:48
Izbori su mali ratovi kod nas. Opet svađe, prepirke. Slogani i plakati. Na nama je da sudimo. Neko to lakše svari, neko nikad. Stvar je u tumačenju, svakog od nas lično. Razlike postoje zato izbori igraju velike role u našim malim životima.

Moj komšija Ramadan. Nešto više prstenja nego prsta na ruci. Pozlaćeni okviri naočara, uvijek dugački i stari automobili. Vlasnik dvije kuće. Nekoliko djece s kojima sam odrastao i mnoštvom unuka i praunuka kojih prema zadnjem popisu ima ravno 26 ( nisam ljubomoran, samo svaka čast majstori) ostario je i nije odavao utisak mendžera buvljih pijaca širom regije. Njegov usporen i umoran hod više je odavao teret godina, pojačan većom količinom zlata i mudrih misli i pomalo nerazumijevanje vremena fiskalnih kasa i tranzicije, te nedostaka onih starih dobrih Ford Taunusa iz sedamdesetih godina kad je megacar imao dva automobila u ulici koja je brojala jedva desetak automobila.

„Dido, dido“-odjekivalo je ulicom. Ramadan je podigao pogled u pravcu unučića koji su trčali prema njemu. „Polako djeco, polako šta je bilo ?“-Ramo je usporavao unučiće. Onako zadihani, razbarušeni stali su pred njega. Izgubili su dah trčeći pa nikako da odapnu. Utom najstariji unuk u kući, sedmogodišnji Samet kao iz topa opali „Umrla je teta Fatima“.
„Kako umrla“- iznenađeno upita Ramo.
„ Pa lijepo umrla je“-odgovori Samet. „Eno vidiš li sliku na stubu“-nastavi Samet ne ometajući se. „Na svakom stubu ima slika od teta Fatime“-završi sedmogodišnji Samet lijep ko slika. Kovrdžava crna kosa okvirivala je prekrasne živahne oči koje su igrale čini mi se i kad spava. Bijeli niz zuba upotpunjavao je kompletnu sliku dječaka kao naslikanog.
Zbunjeni Ramo podiže se i uputi do prvog betonskog stuba NNM-e, namjesti naočale sumnjive pozlate i poče da razgleda po stubu. Najzad prozbori. „Nije umrla, udaje se“-sa olakšanjem završi Ramadan.

Zbunjene komšije Ramadanovim odgovorom zgledaše se.
„Kako znaš da se udaje?“-upita ga žena Alija
Ponovo spuštajući naočale u prvobitni položaj pogureni Ramo krenu nazad u dvorište.
„Pa lijepo znam. Udaje se lijepo piše“-ne ometajući si i ne prestajući se lagano kretati.
Zbunjena Alija u sebi pomisli. „Šta bi Fatimi da se sad udaje. Pa udavala se više puta, ostarila, šta joj sad to treba?“

„Na slici lijepo piše ZA ČOVJEKA (predizborni slogan SDP BiH). Udaje se za čovjeka“ -laganim korakom i smirenim glasom stiže Ramo do stolice nastavljajući da zbunjuje unuke navikle da se na stubovima obično nalaze slike umrlih, a ne slike onih koji traže čovjeka. Gledali su i slike Pike(još jedan komšija) sa istim slovima pa im nije bilo ništa jasnije. Šta će njemu čovjek?
Oduševila me Ramina dijagnoza jednog plakata koji je trebao da kaže nešto više, ali nažalost, pogrešni ljudi, pogrešne poruke u pogrešno vrijeme. Ramo je tu. Čekaću sledeće izbore da čujem njegovo stručno mišljenje. Možda pomogne da bolje shvatimo svijet koji nas okružuje, ipak je on mešetario još u doba dok su ovi danas jeli pačija govna. Ipak još uvijek važi ona narodna „Mercedes je mercedes, bemevejac je bemevejac, ali što je pezejac auto“.

Pozdravlja Vas osnivač, predsjednik i ujedno generalni sekretar partije Smijehom do Suza Vaš mandrak72.
[ Generalna ] 06 Oktobar, 2008 14:47
Simbolika je pratilac čovjeka od dana kad je prvi put uzeo neku stvar s kojom se vezao. Ona je svud oko nas. I sami smo dio toga, vežemo se uz različite simbole dal slikovne ili neke druge ipak im dajemo značaj. Ponekad je ta simbolika sasvim jasna, a ponekad nejasna i nedorečena. Možda nikad neće biti do kraja dorečena jer vrijeme ne čeka na nas smrtnike.
Sunačan i predivni jesenji dan 30.tog septembra samo je bio to, a sve ostalo bilo je čemer, tuga i bol. Nažalost tog lijepog jesenjeg dana ništa se lijepo nije dešavalo.
Skamenjeno lice moga kolege s posla govorilo je nijemim ali jasnim jezikom. Jezikom koji se može razumjeti, ali ne može dati odgovor. Jezikom koji ne nalazi opravdanje, ne nudi utjehu i ne ublažava bol.
Lutao sam pogledom po spomenicima, knjigama naših prošlih života. Sve je to u redu, sve piše, simbolika postoji, imena, godine, lijepe slike. Međutim ne razumijem to štivo. Spomenik preda mnom, ima ime, ima simbol sunca, godinu rođenja, malu kratku liniju, simbol krsta i godinu smrti..... Nešto fali. Čini mi se da tu sa godinom smrti nije završen ciklus.
Zažmirio sam nakratko, otvorio oči i digao sam pogled na nebo. Srebrno bijeli oblaci poput bala pamuka, na kristalno plavom nebu kao da su se ljuljuškali, bezbrižno brodeći i ne mareći za neše muke svakidašnje. Muke malog čovjeka kojem život ne da da se uspravi, korak da napravi, mir da uživa, ali ne.
Sunce, sjalo je na ovaj dan. Ima li simbolike u svemu ovom što se događa danas. Napušteno, ostavljeno ptiče, suznih očiju i nejakih krila, još neprogledalo, suncem ne ogrijano, majčinim mlijekom ne zadojeno, čekalo je... Tražilo je pogledom.
Ozeblo i gladno ptiče je ugledalo sunce. Na grudi privijeno, okupano s ljubavlju i ko najrođenije prihvaćeno. Sunce nejako....
Pogled sam spustio na leđa čovjeka koji je stajao ispred mene. Dotrajali kaput na momenat je bio pozorište slučajnosti ili. Ima li je, ne znam. Bogomoljka je sletila na kaput, gledao sam je i nisam nalazio ni jedno opravdanje za njen boravak tu pred mojim očima.
Pogled sam uputio na kolegu, njegovo poodraslo ptiče još nejako kako se naslonilo na njegovo rame, još nesvjesna da je neko njeno sunce ugasio. Sunce koje je nakratko svom snagom hranilo Gloriju. Bože da li i ime ima sibolike u svemu, kao da je znala.
Vratih se na simbol koji je nedostajo poslije godine smrti. Nedostajalo je sunce. Upravo ono sunce što je dijelila sa ptičetom iz gnijezda izbačenom.
Bogomoljko tebi ostavljam da se baviš svojim problemima. Kad god vidim Gloriju, sjetiću se sunca koje je sjalo i ugasilo se, sjetiću se i velikog djela koje je učinila. Ma koliko sreća bila kratkotrajna vrijedi svih onih osmjeha nejači, koja za veću zahvalnost ne zna.
Da li čovjek može da preboli. Ne vjerujem. Ko nije volio , ne zna ni za bol.
Nedostajaće riječi, kafa ona jutarnja, zajedniki ručak. Boljeće i ona haljina koju je nosila zadnji put na proslavi rođendana, boljeće i svi oni topli džemperi, spremljeni za hladnu zimu što dolazi, a došla je isuviše brzo i naglo. Mnogo će puta suzan pogled da se zamuti. Nikad se ne zaboravlja drug iz hiljadu i jedne bitke dobijene. Tek jedna izgubljena bitka neće izgubiti vjeru da smo ispravno postupali.
Bože daj da kad već boli, boli podnošljivo.
[ Generalna ] 03 Septembar, 2008 14:47
Kakav mi je dan danas. Užasan. Nije me niko dirao, napadao vrijeđao. Naprotiv osjećam se loše zbog sveukupnog stanja. Mislim da ako kažem Sjaši Murta da uzjaši Kostakurta biće sve jasno. Muka mi je zbog diletanata, muka jer bi moglo da bude bolje, a ono mrak mrakova. Smijali smo se jutros svim mogućim glupostima, međutim gluposti su nas nadišle, nadjebale, pa se osjećam ko krmče u Teheranu.
[ Generalna ] 27 Mart, 2008 23:11
Koliko smo puta mi bili upravo ti koji su ispadali i koliko smo puta bili ti koji su prstom pokazivali i presuđivali „ispadaš“ ti.
Brojalice smo svi koristili. Koristili smo ih u svim prilikama. Kad je trebalo neko da žmuri, neko da ganja, neko ko će da ide na gol da brani u Viktoriji. Mogli bismo reći da je sve bilo jednostavno i bez ljutnje kad ne bi i sami znali da su postojale i brojalice kojim bi se mi sigurno našli s ove ili one strane prsta kako nama to odgovara. Mogli smo i da izborom odgovarajuće brojalice nekoga namjerno iz ko zna kojeg razloga prije vremena ili na vrijeme izbacimo iz daljeg brojanja ili ga sačuvamo za kraj.
Mogućnosti su mnoge, a rezultati, hm pa moglo bi se reći bilo ih je. Nešto danas ne vidim da se djeca mnogo ne razbrajaju, nema ih mnogo, pa se ne mogu ni djeliti po ekipama. Nestajemo vidim to po školama koje se gase širom moje opštine.
Koristimo li danas uopšte brojalice? Možda. Možda kad nismo sigurni u ispravnost svoje odluke, onda kad i brojalicom želimo potvrditi ispravnost donešene odluke, ili kad nismo sigurni u ispravnost odluke tad brojalicom dovedemo našu odluku u ćorsokak. Opet hiljau mogućnosti.
Ali koliko puta Vam se desi da nešto nestane, bol, loša sreća, neke osobe koje Vam stvaraju loše raspoloženje, događaji koje nismo očekivali. Koliko puta zažmirite i poželite da nakon što otvorite oči sve bude u najboljem redu. Vjerovatno se dešava i Vama.
Ne znam baš da li će za sve vrijediti ali pokušajte sa nekom Vama dragom brojalicom odstraniti neželjeni elemanat iz Vašeg dana, života, posla, ljubavi i ostalog. Recite tu brojalicu naglas gledajući ravno u oči i stisnutih pesnica. Onu koja Vam najbolje legne u tom trenutku.
Evo ja ću Vam napisati jednu brojalicu iz mog djetinjstva, pa ako Vam se svidi probajte, ako ne koristite neke svoje najbolje.
Okoš bokoš prde kokoš, pita baja kolko tebi sinko treba jaja. Jedan dva tri ispadaš ti.
Malo je blesava zato sam je i napisao, ali ponekad pomaže.
Ako uspijete neku primjeniti koja pomaže svaki put, napišite da probamo. Javite već nekako.
Vaš gripozni mandrak72. Ap-ćiha.
[ Generalna ] 19 Mart, 2008 18:15
Kroz čitav moj životni vijek jedna je stvar uvijek izazivala nelagodu. Kupovina obuće. Mnoge stvari nisam shvatao, tek jedan djelić pokušavam da saznajem upravo sada.
U ranoj mladosti nisam imao veliki utjecaj na izbor obuće. Podrazumijevalo se da mati odabere najbolju obuću, u kojoj će noga biti komotna i suha. Sve ostalo je bilo nebitno. Nije bila bitna cijena. Za djecu se ne pita. Jedino se nije mene pitalo. Malo po malo i moj ukus počeo je da dolazi do izražaja, i već tada se polako počinjao pokazivati razalz između mojih želja i razumne kupovine.
Vremenom je preovladalo moje mišljenje, moja želja i na kraju nekakva moda vremena u kom se živjelo. Ali pišući ovo sjećam se svojih cipela koje mi je majka kupila kad sam pošao u školu te davne 79-e.
Moja mati i otac tada jedini zaposleni u porodici, ponosni na svoga đaka prvaka, nisu žalili novca da me upristoje za buduće izučavanje nauke. Ponosna mati je pred pedagogom zadovoljno posmatrala kako sričem slova i čitam ćirilicu i latinicu, brojim i crtam. Nikad neću zaboraviti karticu sa brojem 1. koju sam dobio kao prvoupisani učenik te 79-e godine. Počelo je užurbano sređivanje đaka prvaka. Kupovalo se najbolje, u ono doba šta se imalo. Krenuću od košulje. Neboplava košulja, ispeglana, simbolizrala je nebo, slobodu i čistoću. Panatlone na peglu nježnozelenkaste boje jako popularne tada odavale su moj sklad sa prirodom i ekologijom. A cipele. E to je tek priča za sebe.
Lakovane crvene cipele, sa petom. Špicoke kako sam ih ja tada zvao. Presijavale su se na suncu. Mati ih je svakodnevno mazala zaštitnim kremama i laštila da su se blistale kao nove. Pretpostavljam da su to tada bile najmodernije cipele za šminkere i mangupe. I mogu vam reći da sam se tako i osjećao. Ponosan sam bio na njih. Do tada cipele mi nisu ama baš ništa značile. Tad sam prvi put zakoračio u život korakom jednog mladog čovjeka. Dok sam izučavao školu i nauku nisam ni primjetio kako sam polako izrastao iz njih. Bile su mi prve prave muške cipele. Sve druge poslije njih nisu mi bile važne. Bile su samo cipele i ništa više.
Do polaska u školu od sportske obuće prakticirale su se plave teniske ( mi smo ih zvali tene), bile su tankih đonova, od plavog platna i sa bijelim pertlama i gumiranom kapom na vrhu. Dugo su se još one provlačile kroz život na časovima fizičkog vaspitanja. Dugo su činile jedan dio propisane uniforme, plavog šorca i bijele potkošulje. Bili smo ko jedan.
Tek poslije u moj život su uplovile prave pravcate patike. Kožne patike bijele boje sa štraftom koje danas zovemo PUMA. Bio sam brži od vjetra, siguran da mi patike PUMA tada zvane šprinterice daju potrebnu brzinu. Sjećam se i onog bolnog rastanka od njih kad nisam imao hrabrosti da bacim već pocijepane patike nabijene emocijama svakodnevnih dječijih maštarija. Svi koraci od sedam milja bili su daleko iza mene, ali uspomene i zajedničke tajne koje smo urotnički dijelili nisam mogao da odbacim. Krio sam ih par dana i potajno obuvao kad bih polazio na sva naša tajna mjesta. Bio sam siguran u njih, njihovu odanost i riješenost da djetinjstvo izguramo punom parom. Moja tajna bila je otkrivena par dana kasnije, patike poslane u zaborav prekriven sjenkom novih neinteresantnih albatros patika. Ali nisam zaboravio moje PUME od sedam milja.
Njih više odavno nema, ja ih nisam zaboravio, samo ih nisam spominjao sve ove godine, jer bi mi svi rekli da sam blesav, a Vi mi nećete zamjeriti na tom. Zbog toga sam sa Vama, Vi koji me razumijete.
Iskreno Vaš maratonac iz duše Mandrak72.
[ Generalna ] 11 Mart, 2008 16:56
Svaka varoš ima svoje boje i mirise. Neke su boje sumorne i sive, a neke opet vedre i raspoložene. Kad si mlad , dovoljna je boja mladosti i percepcija želje za životom. Boje su bile potrebne ali ne i nužne.Sa godinama nedostajaće boje, ali ne i hladnoće.
Male varoši bilo je lako bar na tren obojiti bojama uzbuđenja,zapaliti zatomljene strasti i probuditi avanturistički duh koji čuči u svakom od nas.
Dobro se sjećam kad je dolazio cirkus Colorado u naše malo mjesto. Brojne plakate opsjenara, divljih životinja i zagonetnih akrobata krasile su naš grad. Čiji bi posao bio ako ne dječiji da to sve ne doživi i isprati na sebi jedino razumljiv način. Zar ne bi bilo nelogično da prvi nismo saznali gdje će logorovati cirkus, gdje kavezi sa životinjama. Ko će upoznati cirkuskog radnika ako ne djeca. Ko će razumjeti njihovu stalnu potrebu za putovanjima ako ne djeca koja nisu dan započinjali mišlju o već upoznatim imenima životinja, dresera, klovnova, ko će razumjeti ako ne djeca koja bi noću jedrila na pučini od sna i jave sa dobrim vjetrovima u jedrima nade da sve može biti onako kako poželimo.
Veliki šareni šatori, sa brojnim pratećim vozilima na momente je bio sav naš svijet. Sve neviđeno bilo je na dohvat ruke, tu pred nama , samo se trebalo usuditi i pustiti u svijet iznenađenja, otvoreno zvjezdano nebo i beskonačni put slobode. Zar nismo na trenutke poželjeli pobjeći sa cirkusom u nove avanture, umotane u oblande magije, čarobnjaštva, surovih divljih životinja i sjajnih kostima. Jedan paralelni svijet koji živi kraj nas, sa nama, a opet tako nestvaran. Imaju li oni porodice, dom, poslijepodnevni odmor, nedjeljni ručak, imaju li novca, ako im uopšte treba???? Mnogo je pitanja iz paralelnog svijeta koji je živio ničim vezan za nas osim širom otvorenih očiju i tankom niti naših snova.
Blještavilo reflektora, sjajni kostimi, brze izmjene programa i slatkorječivi nadahnuti vodič kroz dvočasovnu avanturu širom granica mogućeg, protutnjalo bi kroz naše glave tren posla.
Red akrobacija, red trikova, red dresera i lava, red klovnova......
Uskomešana osjećanja kao plimni val preplavio bi naše glave, navikle na svu onu raspaljenu dječiju maštu. Do dugo u noć pozivali bi samo nama poznate želje, začinjene čarobnim riječima i putevima kojim bi otplovili u svijet snova gdje je sve dobro moguće, a svako zlo pobijeđeno.
Pod utiskom cirkusa koji se pakuje i odlazi bili bismo još neko vrijeme. Iskreno bi žalili što jedan takav svijet odlazi, a mi ostajemo ovdje, ostavljeni na milost i nemilost patini male varoši, koja se nakupljala po zavučenim ćoškovima. .
Pomalo razočarani utjehu bi tražili u klovnu koji nije uopšte bio smiješan lik dok je stare kofere sa ličnim stvarima pakovao na kamion. Nigdje osmjeha, ali ni suze na licu od sinoć. Koje li mu je pravo, koje li mu je vanjska strana lica, da li je sinoć bio srećniji dok su se naši pogledi lijepili za njega ili sad tužniji dok odlazi od nas. Da li je on možda znao da je magija na neko vrijeme prestala. Nismo ni vidjeli nekog da je hodao u sjajnom kostimu. Teta sa trapeza u staroj je trenerci kupila veš koji se sušio na improvizovanom štriku. Sinoć divlji lavovi bili su nezainteresovani, mrzovoljni penzioneri zainteresovani jedino za komad mesa pred njima.
Da li je cirkus samo jedna vješta kopija paralelnog svijeta, koji polako izmiče, nestaje, Da li smo mi sad sumnjičaviji, promućurniji, što ne reći i racionalniji. Sigurno da jesmo, ali jedan dio mene još uvijek vjeruje da postoji svijet gdje sve može biti dobro, gdje je zlo pobijeđeno, svi zadovoljni. Ja vjerujem u magiju trenutka, pogleda, sitnice i dobre namjere, vjerujem u magiju svima nama potrebnu pa neka je i cirkusom zovu. Zaiskriće opet suza na klovnovom licu, možda ona prava i iskrena, napuniće jedra šareni šator na livadi i napuniti dječije oči trenutkom o kome sam sad pisao. Imam djecu i želim im da rastu sa svojim godinama, bez brzine i potrebom da preskaču djetinjstvo. Jedno je ono, zar ne. Vjerujući Vaš Mandrak72.
[ Generalna ] 07 Mart, 2008 18:27
Današnji susret sa jednim poznanikom na terenu postavio mi je novu sumnju, pitanje i dilemu. On je veterinarski tehničar koji redovno automobilom obilazi jedan reon i brine se o svemu onome što piše u opisu njegovog radnog mjesta. Nakon osnovnih pitanja o životu, dotakli smo se jedne teme nenamjerno. On je samo nametnuo problem, a ja nisam komentarisao, nego sam to ostavio za vas.
Problem počinje ovako-„Gospodin stočar i poljoprivrednik posjeduje kravu koja daje 55 (slovima: pedesetpet ) litara mlijeka dnevno. On je muze više puta dnevno i hrani je najboljom hranom. I njemu se žalio taj isti gospodin da mu niko ne vjeruje. Još svemu tome on je samo rekao da krava daje 50 litara mlijeka, a nije htio reći 55 bojeći se da mu niko neće vjerovati i da će mu reći da je lažov, a nije. I bio je u pravu niko mu ne vjeruje osim otkupljivača mlijeka koji nisu sa njegovog kraja, tako da mu ni oni ne mogu posvjedočiti“
Znači on nije rekao istinu da krava daje 55 litara mlijeka već je rekao tj slagao da daje 50 litara mlijeka. On je svjesno lagao da bi se lakše mogla progutati priča i laž od 50 litara mlijeka od istine o stvarnih 55 litara. Tačno je da on rekao da krava daje manje od stvarne količine. Znači nije slagao da njegova superkrava daje više mlijeka nego što stvarno daje, ali opet je slagao jer je rekao da njegova krava daje manje mlijeka nego što stvarno daje mlijeka. Pustimo sad krave na pašu. Ona jadna nije kriva. Dovoljno joj je što je za sise vuku svaki dan, a još manje treba moje ispiranje usta sa njenom mukom.
Problem je laž. Šta je laž? Koja joj je svraha? Ima li u laži istine? Može li laž biti i istinita?
Mislim da ovaj prethodni primjer na neki način može pokazati da laž može biti istinita, makar je laž. Laž je relativna kao i sve kod nas. Ako Vas lažem pas bio!!!!
U mlijeku okupan i svježeg daha iskreno Vaš mandrak72.
[ Generalna ] 06 Mart, 2008 18:51
Krajem svake godine ili početkom naredne održavaju se izbori na svim nivoima. Biraju se sportisti, knjige, događaji, heroji ili šta sve ne. Svi časopisi, dnevne novine, televizije, radio stanice biraju nešto što je po njima najbolje. U mnogim stvarima ne mogu im naći zamjerku osim u jednoj stvari. O izboru za automobilu godine kako za 2008, tako i za sve protekle godine. A evo i zašto.
Izbor uvijek pada na jako skupe automobile koji su većini smrtnika pa i meni iskreno nedostupni. Kakav je taj izabrani automobil ja ću možda znati za 10-ak ili 15 godina. Ako ga ja budem tada ocjenjivao dobiće jako lošu ocjenu.
Razlika u izboru naj automobila je tolika tako da gotovo dođe da su svi automobili najbolji, zavisno od časopisa, TV-a. Pa ako je nešto auto godine, onda je to to i nijedan drugi. Ne mogu biti dva najbolja automobila ili tri najbolja za godinu 200.....-ku. Ja iskreno znam da je najbolji automobil za 2008 (kao i za 1999,2000,2001,2002,2003, 2004,2005,2006,2007), a po svoj prilici biće najbolji i u izboru narednih godina upravo samo jedan automobil. Nećete vjerovati da je riječ o našem automobilu. Yugo Florida je taj iskreni pobjednik. A pitate zašto?
Odgovaram Vam kontrapitanjem. Koji je najbolji terenski auto, koji auto njamanje troši, koji je auto najjeftiniji za održavanje, koji je auto najbolji za makadamske puteve i kozje staze????????????????
Pa naravno SLUŽBENI AUTO.
Ja dajem glas samo za Floridu, sa svim svojim manama i nedostatcima to je auto godine 2008. Ako ovo vide moji pretpostavljeni šefovi znam da ću onda da još 15 godina vozim isti auto.
[ Generalna ] 04 Mart, 2008 19:03
Proljeće stiže. Jagorčevina, visibabe, lijeska. Budi se priroda. Svaki novi dan je drugačiji od prethodnog. Vrlo brzo se sve dešava. Moj posao koji je mnogo vezan uz teren, prirodu omogućava mi gotovo svakodnevno da učestvujem u tom stalnom cuklusu izmjene godišnjih doba, vegetacije, vremenskih prilika i neprilika (ove zadnje mi najviše muke zadaju).
Ne tako davno, a opet i ne tako blizu svijet sam posmatrao iz drugačijih uglova. Biologija taj najlakši predmet iz osnovne škole upućivao nas je u tajne života prirode oko nas. Ostatak tajni i sami smo spoznavali kroz život, fudbal, sankanje i sve ostalo što igra može da nauči.
Jedna epizoda iz osnovne škole dala mi je motiv da sve ovo napišem. Još mi cure ne idu u školu, a nisam ni u doticaju sa današnjim programima škola pa ne znam da li se i dalje za biologiju prave herbari. Znate ono, biljka + debela knjiga + pritisak + vrijeme = herbarijum. Herbar taj čarobni svijet u kome smo zarobljavali mlade najljepše primjerke biljki i stvarali jedan novi poredak stvari, mjesto gdje smo redali biljke po klasama, visini vegetacije i po svim ostallim kategorijama suprotno svim logikama prirode i nalazištima. Te sjajne biljke postale bi krhke ljepotice, simbol savršenosti i raznovrsnosti moćne prirode. Nešto što bi se pogledalo, ocijenilo i pustilo pod patinu zaborava. Tek poneki eksrta uspjeli primjerak zadržavao se u školskim ormarima, a ostalo bi završavalo u kanti za otpatke.
I sami smo nekada znali upresati poneki cvijet, list ili travku(plod divljeg kestena koji je meni i mojoj voljenoj nešto značio nismo uspijevali upresati) i ostaviti u nekoj nama dragoj knjizi koja bi se čitala u posebnim trenutcima raspoloženja. Isti taj primjerak onako krhak i ponosit natjerao bi nas da na momenat sklonimo pogled sa teksta, zažmirimo i sa smješkom pođemo vremeplovom na izvorište naših malih i velikih zadovoljstava. Taj mali krhki primjerak prirode snažno je drmao naša osjetila i stalno nas je vraćao na nama drage trenutke.
Ponekad se pitam da li je i naš život vjerna replika herbara za duše. Da li smo stvoreni da bi nas život oblikovao i presovao u samo njemu znane oblike. Oblike ne onakve kakve bismo mi u većini slučajeva željeli biti već u onakve kakve nam život nameće u stalnoj trci za preživljavanjem. Ne znam ni da li sam ja ukalupljen i upresovan u „savremeno potrošačko društvo“ u kategoriju proletera. Ne znam da li je život taj koji pravi te nelogične klasifikacije duše i tijela, ili i sami utičemo na to. Ako imamo i makar jednu mogućnost korekcije podignimo glave i budimo ponosni primjerci svoje vrste.
Ipak i ako je sve tako treba iskorisiti sve smislene riječi, zašto ne i reći sve što je na duši, kad postanemo samo krhki primjerak obilježen uklesanom fotografijom u herbaru duša biće kasno. Poneki cvijet ili svijeća pored herbara nemušto će reći o nama.
Svaka riječ koju nismo rekli a trebali smo samo je deblji pritisak knjige života koja će našu dušu svrstati uz nelogične klasifikacije, po mjestu, prezimenu ili...
Pružimo otpor knjizi života i saspimo mu sve u brk i dobro i loše, jer tako treba.
Pozdrav iz botaničke bašte.
Vedrog duha i posebno raspoložen Vaš Mandrak72.
[ Generalna ] 03 Mart, 2008 19:41
Kad god sam pakovao kofer sa najnužnijim stvarima nikad nije bilo dovoljno mjesta za sve što mi treba. Pravio bih selekcije i odbacivao „suvišne“ stvari. Ma kako pakovao i birao nije se moglo ponijeti sve. Jednostavno neke stvari nije moguće upakovati. Jednostavno nisu stvari koje možeš, složiti, zamotati i odložiti i ponijeti po potrebi. Nisu stvari koje možeš ponijeti ni u džepu. One su tu, stalno su sa nama i koristimo ih na momente. Dio su našeg svijeta.
Da radi se o mirisima.
Kažu da čovjek može odjednom probati 4 mirisa i da ih kao takve raspozna, ali ovi mirisi su nešto drugo. Oni su tu, s nama, u nama. Iz ostave čula katkad ih pozovemo da obojimo film koji nam se vrti pred očima. Možemo da pamtimo likove, slike i događaje, glasove ja ne mogu, ali jako dobro pamtim mirise. One iste koje i danas pozovem da obojim, sliku, film, ukratko da udenem dušu u sjećanja.
Sjećam se tople štrudle sa kafom koji se širio iz male siromašne kuće moje babe Mire.
Sjećam se mirisa jorgovana, jasmina, bagrema i šlama u kojem se kupala ta ista kuća babe Mire.
Sjećam se i mirisa bijelih pečuraka koje bi baba pekla na plehu za svoju unučad.
Sjećam se i svih onih gljiva, jagoda, malina koje bi moja baba Mira ubrala, spakovala u ceker, teglici ili šta već i meni poslala, jer je znala da ja to volim. Vrganje niko drugi nije mogao da dobije sem mene.
Sjećam se i mirisa miješane marmelade iz limene kantice koje bi moja baba kupila da ima kad joj dođu unučad. A bilo nas je mnogo.
Sjećam se i svinjske masti koje smo mazali na hljeb i posipali dal šećerom il crvenom paprikom kad nije bilo miješane marmelade.
Sjećam se i mirisa bosiljka u sobi moje druge babe Milice.
Sjećam se i mirisa suvih šljiva, jabuka i krušaka navijenjenih na konac.
Sjećam se i mirisa čaja od lipe i kamilice koji je baba Milica skupljala za zimu.
Sjećam se mirisa vezenih peškira i posteljine u koje bi baba umetnula sapun da miriši.
Dobro se sjećam mirisa žutih dunja sa ormara u sobi moje babe Milice.
Sjećam se i mirisa male pogače koje bi moja majka ispekla, onako vruću namazala sa maslacem koji bi se topio, a ja halapljivo jeo.
Sjećam se i mirisa krompiruše.
Sjećam se i mirisa mojih djevojčica kad smo ih ja i supruga kupali i kad bi nam čitava kuća mirisala na njih.
Sjećam se..........
Mnogo je tih stvari. Mnogo je stvari kojih mogu da se sjetim kad zatvorim oči i odem bez kofera sa osmijehom. Nisam pobrojao sve mirise koje pamtim i nosim sobom. Zavisno od trenutka otvara se niz sjećanja na mirise i svaki ima svoj razlog. Nekih stvari, osoba pa i kuća danas nema ali upravo ti mirisi daju ton i boju koji vraćaju osmijeh na lice. Zato ljubomorno čuvam i nosim te mirise gdje god da pođem.
[ Generalna ] 28 Februar, 2008 06:06
Gospodin Grotnić Jablanko od samog rođenja bio je baksuz. Ništa mu nije polazilo za rukom. Na jedvite jade završio je školu, odslužio vojsku gdje je jedini put imao sreće. Položio je vozački ispit za vrijeme vojnog roka u auto jedinici. Bio je ponosan na svoju vozačku dozvolu. Ona mu je bila sve. Sve ostalo su bili promašaji.
Nedugo poslije odsluženja vojnog roka zaposlio se kao vozač. Kao da mu je krenulo od toga momenta često je pomišljao. Posao ko posao. Stigla je i prva plata. Gospodin Grotnić u daljem tekstu samo Jablanko kupio je sebi ručni sat, lakovane cipele i jedno solidno odijelo. Te tri stvari nikad nije imao u životu.
„E Jablanko, Jablanko, nek je i tebe krenulo“-govorio je sebi dok je stajao pred nekim komadom razbijenog ogledala. Gledao je svoj lik u ogledalu i imao je šta da vidi. Mladi gospodin, uredno začešljane crne kose, sa kao snijeg bijelom košuljom u odijelu kao salivenom za njega, dok se od lakovanih cipela odbijala svjetlost sijalice u iznajmljenom stanu. Protezao se da ugleda kaiš ručnog sata na zapešću lijeve ruke.
„Trebao sam dati da se skrate malo rukavi, sat mi se gotovo i ne vidi“-vajkao se Jablanko.
Još jednom je bacio pogled na ogledalo, osmjehnuo se nekako urotnički i zaronio u sumrak male Palanke. Imao je plan koji je kovao već petnaestak dana. Pogledao je na sat. Bilo je tek nešto prešlo sedam sati. Hodao je ubrzanim korakom po iskrivudanom trotoaru što su ga korijenje divljih kestena unakazile. Hodao je po tepihu opalog lišća slabo osvijetljenog od dotrajalih uličnih svjetiljki. Puls mu je sve brže kucao. Približavao se piljarnici gdje je svakodnevno navraćao nakon posla. Tu je radila jedna stidljiva djevojka koju je upoznao još prvog dana posla kada je gazdi kupovao milošte za kumove. Blijedunjava, niska rastom i crnomanjasta djevojka imala je lijepe crte lica. Saznao je da se zove Spomenka. Razmijenili bi tek po neku riječ. Imao je osjećaj da se sviđa Spomenki. Pozvao ju je da odu u kino“Kozara“poslije radnog vremena. Prikazivao se neki domaći film kome nije zapamtio ime, ali zbog oblijepljenosti plakatima po gradu mislio je da bi bilo važno otići na kino predstavu u 20h i 30 minuta tog utorka.
Naumio je otići do firme, da vidi plan rada za sutra. Škripava vrata koja bi i mrtvog probudila natjerale su gazdu da podigne otekle oči od duvana i lošeg pića, onako nalaktitog nad neke neuredne papire koji su bili svud razasuti po stolu.
„Gazda kakvi su planovi za sutra“-upitao je uzbuđeno Jablanko. Iako je već radio mjesec dana još uvijek je imao tremu pred svojim gazdom. Pedestogodišnjak neuredne kose, sa kao smrt crnim brkovima i promuklim glasom nije bio prijatan sagovornik. Nešto sumorno i strašno izbijalo je iz tog neoženjenog čovjeka. Odao se piću kad je uvidjeo da se neće nikad oženiti, a to je bilo prije nekih 20 tak godina.
„Sutra rano ideš u komšiluk, nekih tridestak kilometara“-nevoljko je prommrmljao kao kroz filter crnih brkova Jovo.
„Sve sam ti pripremio, roba je uredno spremeljena, kreni odmah ujutru prije sedam“-više kao za sebe dodao je Jovo. „Sačekaj me desetak minuta, pa me odvezi kući. Auto nek prenoći kod tebe“-završi Jovo.
„Odlično, sve je ko po planu“-promrmlja Jablanko sebi u bradu. „ U redu gazda samo da nešto sitno obavim, odmah se vraćam“ i izjuri iz radnje.
Tik uz njihou radnju bila je kafana „Volan“ a ispred nje Taxi stajalište. Kafana“Volan bilo je svima njima pribježište od besposličarenja, hladne zime. Mjesto gdje su se vodili žestoki dueli , o automobilima, fudbalu, ženama, kartama i o čemu sve ne.
Jablanko je upoznao sve te ljude. Za kratko vrijeme saznao je sve o njima i sve ono što ni oni nisu znali o sebi, a svi drugi su znali.
„Vidi malog što se upicanio, da nećeš šta večeras j.......“ –dobacivao je od šanka Rele. Nije mu znao ime ko ni ostali, osim da ga svi zovu samo Rele i to je sve.
„ Ma pusti malog, ajde ti s nama drmni jednu ljutu, valja se“-ustajao je sa stolice Karanfil i protezao se. „Sjedni na moje mjesto , popij piće na moje ime i čuvaj mi mjesto i eto ti mene za minut-dva“ odmahnu rukom vječiti neprijavljeni taksista ilegalac koga su svi znali, ali nije im smetao. Bio je to visok, snažan čovjek svojih 45 godina. Imao je brkove i naravno kapu sa šiltom, kožnu šofersku jaknu i uvijek staru Škodu. Bio je u stanju na putu da se zavuče pod auto i i napravi generalni remont motora za sat – dva vremena. Imao je i on priču o sebi koju su svi prepričavali, ali on je nije zano. Pričalo se da ima nenormalno tvrdu stolicu i da ostaje u WC-u po petnestak minuta. To je Jablanka zabrinulo. I on sam je došao zbog WC-a ali eto Karanfil se prvi ušetao.
„Ma popiću piće ako je tako, nekao ću stići“-tješio se Jablanko. Pogledao je na sat i više nego što je trebalo, pa mu se činila svaka minuta ko godina. Napokon izađe i Karanfil i Jablanko se uputi u WC.
„Sunce ti jebem žarko! Šta je ovo?“- zaprepasti se Jablanko. Iz WC školjke virilo je nešto crno i dugačko. Nije mogao da prepozna šta je. Odvratni smrad kao da ga razbudi. „ Pa to se Karanfil posro, jebo sliku svoju. Stvarno ima tvrdu stolicu“-razgovarao je sam sa sobom. I stvarno iz WC školjke virilo je ogromno i čvrsto govno, koje je stajalo uspravno kao kočić. Pustio je vodu ne bi li ga voda odnijela, ali ništa od toga. Proizvod je stajao u stavu mirno i kao da je gledao slijedeći Jablankov potez. Ponovo je pustio vodu i ništa. Proizvod kao da je osokoljen, činio se još čvršćim i uspravnijim.
Pred vratima je začuo ubrzane korake gazdarice kafane. Poznao je njene štikle.
„Šta da radim. Ako sad izađem i ona vidi ovo čudo od srama joj neću moći u oči pogledati. Neće vjerovati ako joj kažem da je Karanfilovo“-letjele su misli kroz glavu.
„Ajde mali požuri, nisi se valja usro“-požurivala je gazdarica Goga.
Smeteni Jablanko se pogubio. Misli su mu letjele kroz glavu. Zažmiri, uze malo toalet papira i svojeručno zagnjuri Karanfilov proizvod u dubinu WC školjke. U tom trenutku puče mu kaiš ručnog sata i on nestade u WC školjki. Nije imao puno vremena, pusti vodu i sav onako zajapuren izađe iz WC-a.
„Bome je i tebe protjeralo!- dobaci mu Goga i uđe u WC. Jablanko je istrčao napolje i povratio svu salamu koju je pojeo kad je došao poslije posla kući. Nije obraćao pažnju na novo odijelo. Povratio je na rukav dok se držao za ogradu. Jedva je došao do daha, skinuo je kaput i ušao u radnju.
„Gdje si ti mali nema te pola sata“-zapitkivao je gazada Jovo. „Znaš li koliko je sati“-upita Jovo ustajući sa stolice.
Jablanku tek tada sinu kroz glavu. Ostao je bez sata, zbog ilegalca Karanfila. Uništio je i odijelo zbog Karanfila. „Jebem ti onoga ko ti dade takvo ime. Kakve ti veze imaš sa cvijetom“bijesno je sebi predbacivao zbog Karafila.
Izašli su iz radnje, ušli u stari Opelov karavan i krenuli put predgrađa sumorne Palanke.
„Koliko ima sati“-stalno je mislio Jablanko. „Zakasniću na sastanak sa Spomenkom, misliće da sm lažov i budala“-korio je sebe.
Kad je gazda izašao i uputio se put kuće Jablanko se okrenuo i pošao put piljare. Naravno da je zakasnio. Spomenka je čekala pred vratima piljare, vidno neraspoložena. Zakasnili su na kino predstavu.
„Izvini Spomenka, kad bi ti pričao ne bi vjerovala“-pokušavao se opravdati. „Evo odvešću te sada kući, sutra veče igra isti film pa ću ti sve nadoknaditi“-i dalje se pravdao Jablanko.
Spomeka je ćutala, još blijeđa nego inače, ušla je u auto. Ušao je i Jablanko.
“Vozim te kući“-reče. „Izvini još jednom Spomenka, to se čovjeku u životu nikad ne desi, ali eto“.
„Vozi prema stadionu“-promrmlja Spomenka.
„Šta će sad na stadionu, tamo je mrkli mrak i nema nikoga“-razmišljao je Jablanko. Ali vozio je.
„Ugasi auto“-sad već odlučnije gotovo naredi Spomenka.
Jabalnko ugasi auto. Zbunjeniji nego kad mu je rekla da ide na stadion. Spomenka se protegnu i poljubi Jablanka. Šok za šokom tresao je Jablanka. Sav pogubljen nijemo je zurio u usne Spomenkine. Izgubio se. Spomenka ga je ljubila, a on se nije ni snašao. Nije ni mogao slutiti s koliko žara ga je ljubila Spomenka. Konačno se i on predao. Sad je i sam polako preuzimao inicijativu. Nakon nekoliko burnih minuta, onako sav zajapuren preloži Stojanki- „Da pređemo pozadi“. Stojanka prihvati. Izgubljeni Jablanko prođe prvi i pruži ruke Spomenki. Pozadi je bilo samo jedno mjesto u autu. Kad je Spomenka prešla pozadi i u mrklom mraku napipala sjedište nastavili su se strasno ljubiti. Jablanko se izuo da ne prlja službeni auto. Nakon par minuta strasti Stojanka se pokuša pružiti na sjedištu kojeg nije bilo, omaknu se nasloni na mrtvački sanduk i prevrnu ga s lafeta s pokojnikom u njemu.
Vrisak se prolomi u autu. Stojanka sva izbezumljena stanjem i mjestom gdje se našla nastavi još jače vrištati. Otvori vrata i bježeći odjuri u noć. Uplašeni Jablanko skoči, obu cipele, pređe naprijed u auto, upali ga i poveze auto kući.
Vratio je pokojnika u prvobitni položaj i odmah primjetio da pokojniku nedostaju cipele. Napipao je jednu cipelu, obuo je pokojniku, a za drugu je pretpostavio da je ispala iz auta kad je Stojanka bezglavo izjurila. Zatvorio je sanduk. Zaključao auto i još jednom ga osmotrio. Pozlaćena slova na zadnjim zatamnjenim staklima kao da su mu plesala pred očima. Činilo mu se da piše Jablanko Baksuze. Protrljao je oči i još jednom onako za sebe pročitao „Vječna lovišta“- Za svakog ponešto, a sve za vas-bio je moto njegovog pogrebnog preduzeća. Okrenuo se i ušao u kuću. Odmah je legao spavati, nije se ni skidao, samo se izuo. Nije ni sanjao. Ništa mu se lijepo nije desilo. Ujutru kad je ustao imao je šta vidjeti. Cipele nisu bile njegove. Bile su to cipele od pokojnika, od tvrdog i lakovanog kartona koje je sinoć u strci nekako zamijenio.
Obuzeo ga je ludi smijeh. Smijao se ko nikad do sad. Do juče je imao tri stvari koje nikad nije imao, još sinoć je ljubio, a dotad nije nikad, a već danas nije imao ništa od svega toga. Ipak imao je ispovraćano odijelo i cipele za pokojnike lakovane kartonske.
„Bože samo da ovaj mjesec prođe bez kiše i bez Karanfila. Do prekjuče nisam imao ni to što danas imam“-hrabrio je sebe po ko zna koji put mladi gospodin Grotnić hitajući da isporuči robu. Posao je posao. Treba sledeću platu dočekati.
[ Generalna ] 27 Februar, 2008 00:16
Ne tako davno sa revera kaputa, jakni, majica vrlo lako se moglo dosta toga saznati o osobi pred nama. Da li je zvezdaš ili partizanovac, gdje radi, da li je član saveza komunista, uspjeh u školi, na kojem je memorijalnom centru bio nedavno.......
Odgovor sigrno znate. Znate da su to bile značke. Male, velike, u boji, bez boje, s likom, bez lika, sa porukom ili bez nje i mnogo šta drugog. Značke su se kupovale povodom svih praznika, akcija crvenog krsta, jubileja fabrika naših roditelja, popularnih TV likova i događaja. Ukratko na njima se moglo što šta pročitati. Mnogo što šta asocirati.
I sam sam bio dio tog korpusa koji je kupovao, nabavljao i dobijao značke, doduše ne kolekcionarski već onako po nekom nepisanom redu.
Imao sam ih svakih fela, od ekskurzijskih posjeta širom bivše nam Juge, do onih s porukom „Tito će vječno živjeti u našim srcima“ i slično. Naravno imao sam ja i Sandokana i Marijanu, Crvenu zvezdu, IX kongres SKJ i još neke kongrese.
Imao sam i komšiju strastvenog navijača Zvezde, molera po zanimanju kad se nečim zanima, i neumornim pjevačem kasnih noćnih sati čuvenog hita „Šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo, drage nema da me čeka kraj dušeka mekaaaaaaaaa........“kad bi se noću vraćao sa večeri degustacije svih oblika destilacija i vrenja. Nedugo nakon refrena slijedilo bi porodično tepanje od te iste žene od dušeka meka i tvrde pesnice, i razdraganih sinova i zetova tek probuđenih iz dubokog sna. Ali Keser (kako smo ga svi zvali) je bio nenadjebiv u svojim ritualima. Nedjeljom bi iz njegove najmanje kuće u ulici odzvanjali prenosi utakmica zajedničkih stanica bivše nam Juge. Mi bi se bavili svojim dječijim problemima i usput bi svaki put dizali glavu kod promjene rezultata. Jedino nas je zbunjivao Mirko Kamenjašević koji bi uzbuđenim i povišenim glasom odgovarao na pitanje zajedničkog voditelja „Šta ima novog u Sarajevu?“-odgovarao „ A uuuuu Saraaajevu nula : nula“.
„Šta je bilo , zabio vam Dule Savić u sred Splita“-prosipao bi komentare Keser.
„ Hop Đula jedan nula“, „Sudija lopove“,- rasle bi tenzije kako bi se rezultati mjenjali. Keser je mijenjao raspoloženje tokom svih 90 minuta utakmice. Ali jedno Keser nije mijenjao. Nije mijenjao svoj sretni šešir, crni kožni koji bi nosio na glavi sav načičkan značkama.
Pokušavali smo da mu se približimo, ali nije se moglo. Navečer bi ponovo slijedilo izvođenje gorepomenutog hita narodnog stvaralaštva, zatim turnir Beogradskog pobjednika u praizvođenju svih užih i širih članova njegove porodice uz sasluženje žene od dušeka meka i tvrde pesnice i naravno zeta.
Kad je počeo rat svi izvođači iz Keserove kuće su otišli iz naše ulice, ostao je samo Keser. U tim vremenima kad niko nije imao sve što treba, nije imao ni Keser. Ali čini mi se da su mu najviše nedostajali prenosi Zvezdinih utakmica i duvan. Vjerujem čak više i od porodice. Nisam mu mnogo mogao pomoći, ne mnogo više od po koje kutije cigareta koje sam dobijao kao vojnik. Cigarete mi nisu trebale, a Keseru su bili čini mi se jedina hrana.
Šešir je još uvijek bio tu, da li mu je bio srećan bez njegove Zvezde ne znam, ali onako poguren, ostario sa štapom šešir je bio još crnji od vremena koja su nas zadesila. Gledao sam ga dok odlazi, crni šešir poklopio ga je kao vrana masan papir od bureka. Tek poneki put zaiskrila bi poneka značka gospodina Vrane na sumornom suncu te 93-će, kao blijedi podsjetnik na značke kojima smo se nekad kao djeca radovali, a sad su bile samo komadići metala sa bezvrijednim porukama. Keseru su značile, a nama ostalim nisam više siguran. Nedugo kasnije otišao je Keser. Otišla je jedna pokretna zbirka značaka ko zna gdje. Ako možda sad gleda ovo što pišem, neću mu reći za Džaju, ubilo bi ga to. Na zvjezdanom nebu sigurno je jedna od zvijezda Zvezdina značka sa šešira gospodina Vrane. Ah da imao je on i onu lovačku značku, znate na šta mislim, na ono sa puškom.....
[ Generalna ] 24 Februar, 2008 01:21
Jednoga dana na neki način svi odlazimo od kuće. Odemo, vratimo se, pa opet odlazimo , pa se vraćamo. Svaki odlazak bi značio još jedno vraćanje. Nismo ni svjesni kad smo počeli da odlazimo, ali jesu naši roditelji.
Prvi odlazak sa drugarima na igru bez stalne pratnje roditelja upravo je bio to. Roditelji su brinuli mada mi to nismo znali. Naše igre i odlasci biće sve češći i duži. Roditelji naši nisu ništa manje brinuli, a mi smo toga sve više bili nesvjesni.
Polazak u školu. Prelazak raskrsnica. Snalaženje u saobraćaju bila je takođe briga roditelja, dok smo mi više brinuli o sličicama fudbalera, partizanske eskadrile, o rezultatima Zvezde u Kupu šampiona. Brinuli smo o dolasku novog filma u bioskop, o Grizli Adamsu i maloj kući u preriji. Brinuli smo za Prleta i Tihog.
Prvi bicikl koji mi je majka kupila za 408 hiljada dinara davnih osamdestih od svoje plate. Plavi Rogov poni bio je veći od bolida Mihaela Šumahera. Moj prvi pravi bicikl. Bicikl kojim sam tek počeo da odlazim. Da jedrim, plovim. Da otkrivam nove kontinente, postžem sve veće brzine, a bogami i ozbiljnije padove. Nisam tada ni mogao znati kolika je bila briga i strepnja mojih roditelja.
Polazak na fakultet, dok me je mati suznih očiju ispraćala. Nisam bio svjestan težine tih suza. Nisam razumio brigu.
Odlazak u vojsku 92-ge nije mi dao pravo značenje brige dok sam onako zelen, sa velikim tovarom na leđima odlazio od kuće u surovi svijet odraslih.
Međutim dok ovo pišem i čujem svoja dva anđela kako dišu dok spavaju uvijek se sjetim kad mi se prvi anđeo rodio pomislio sam „ Kako će ona sama da pređe cestu, prugu i sigurno stigne do škole. Kako ćemo ja i supruga sami da preguramo do jutra sa tek rođenom bebom, sami u sobi“
Počeo sam da brinem. Prvi put u životu. Nisam znao da cijenim tuđu brigu. Nažalost bio sam sebičan. Brinuo sam i kad je supruga otišla u porodilište. Prvi put. Drugi put. Brinuo sam.
Brinem se i sad. I brinuću se za svoju familiju dok god sam živ. Brinuću se i kad djeci budem kupovao najbolji bicikl, kad ih pošaljem na ekskurziju. Brinuću se i kad krenu svojim putem kroz život. Znam da me možda ponekad neće shvatiti, kao što to nisam ni ja. Ali ja ću to razumjeti.
Sutra ujutro idem da rintam cijeli dan, kao što sam i danas rintao, ali nije mi teško kad znam za koga živim. Volim svoju malu složnu porodicu. Volite i vi svoje. Laku Vam noć svima. Brinem za sve Vas. Laku noć...........
[ Generalna ] 13 Februar, 2008 18:45
Jeste li primjetili kako neke stvari nestaju, iščezavaju. Koliko do juče činilo nam se da je život bez njih nezamisliv, a danas ih nema i opet se živi. Kako smo izgubili te stvari, koje su se godinama koristile i bile nezamjenljive. Zašto se nekih od tih stvari sjetim sad dok pišem ovu priču. Vjerovatno zato što nekad nisam ni svjestan kako vrijeme brzo prolazi u stalnoj trci za materijalnim dobrima koja su neophodna za normalan život.
Danas sam se sjetio ručnog mlina za kafu. Evo danas ne mogu ni da se sjetim kad sam ga zadnji put vidio. Koliko juče, a ima tome godina ne znam koliko bio je neizostavan folklor gotovo svake kuće. Imali smo jedan takav mlin i u mojoj porodici. Zlatno žute boje. Još uvijek bih mogao da nacrtam kompletnu gravuru na njemu. Ženska osoba sa maramom na glavi koja nosi tacnu i na njoj šolju (fildžan – tako se kod nas to zvalo dok se koristio) tople kafe muškoj osobi koja sjedi i puši li puši. Sjećam se onih recki na donjem dijelu mlina koje su vjerovatno služile za to da mlin ne proklizuje u ruci. Sjećam se i okretača koje su naše majke i bake čuvale u gornjem dijelu mlina da se ne izgubi.
O bože šta sam puta znao proklinjati taj isti mlin. Čak sam majci za 8.mart jednom kupio el.mlin sa željom da se mati riješi ručnog mlina za kafu kojeg sam ja malo-malo vrtio čim neko svrati u kuću. Jel te kafa je bila ta koja se podrazumijevala za gosta koji se navrati. Međutim kafa iz el.mlina nije bila ista kao iz ručnog mlina, kao da je pregorala i bila je gorka govorila bi mati. I ja bi mlin okretao i okretao. Čim neko pozvoni na vrata ja bih se rogušio i tražio način da pobjegnem na vrata samo da ne okrećem mlin. Stotinu puta sam ga proklinjao da se pokvari, izgubi i nestane.
Svaka kuća je imala neki svoj specifičan mlin. Nisam vidio dva ista u svom životu, a svaki je imao svoju priču. Te ovaj mlin stvarno brzo melje, ovaj mlin melje brzo ali i krupno, ovaj mlin melje sporo ali zato melje sitno...itd... No svejedno za mene su svi bili isti i ja sam ih i dalje proklinjao i molio boga da nestanu.
Još tada sam sebi stotinu puta rekao da nikad neću piti kafu samo zbog mlina. I stvarno do dana današnjeg ja ne pijem kafu i nikad neću. Proklinjao sam mlin da nestane....
Još mi u nosu ponekad zatitra onaj miris kafe dok se pržio u rerni , a potom hladio na terasi kad bi čitava ulica zamirisala. Ispijanje kafe bilo je čitav ritual. Vrijeme za razgovor bi trajalo bar duže za onoliko koliko je trebalo malo sporijem mlinu za kafu da samelje. Danas se kafa brže pije, šolje su veće, a niko više ne komentira brzinu mlina, MINAS kafu, dolap, niko više ne proklinje mlin. Ja sam ga proklinjao da nestane. I on je nestao. Moje kletve su ga otjerale. Samo nisam volio da meljem kafu. Sad mi krivo, ako je i najmanji djelić moje kletve uticao da nestane ja mu se izvinjavam i molim da mi oprosti, nisam znao da će njegovim odlaskom prestati mnoga druženja uz ispijanje kafe. Nisam ni slutio koliko će vrijeme brzo da leti u stalnoj borbi za brzinom, za novcem, borbi sa životom. Nadam se da vi niste kleli neke predmete koji bi sutra mogli nestati, a koji bi nekom nedostajali. Ako jeste javite! Da pričuvam te stvari od zaborava.
Vaš mandrak72.
(Bosanke na nudističkoj plaži mogli ste da poznate po plavom modrom krugu na stomaku koji je nastao od mljevenja kafe mlinom---to je bio sažetak jednog vica da se niko ne uvrijedi)........
[ Generalna ] 11 Februar, 2008 23:17
Ono što prođe ne vraća se više. Vremeplov za putovanje vremenom još nije zaživio. Jedini vid takvog putovanja još uvijek su slike, pokretne, color ili crno bijele. Sjećanje je nesavršeni vid čuvanja važnih događaja. Možemo da pamtimo fragmente, slike koje nezadrživo blijede, ali glasove nisam siguran da možemo zapamtiti.
Slikamo se gotovo svakodnevno, možda češće nego što smo toga svjesni. Slikaju nas telefonom, web kamerom, digitalnim fotoaparatima, za bankomatima, na aerodromima, na raskrsnicama i kud sve ne. Bože šta se dešava sa tolikim fotografijama, ko to sve pregleda. Da li smo na njima sretni, tužni, nepočešljani, zamišljeni, brižni ili nježni. Otkud nekome za pravo da fragmente našeg života bilježi, koristi, pregleda, možda komentariše ili upoređuje. Nismo svi Bin Laden. Nismo ni Džordž Kluni ili Angela Merkel. Nismo ni svi za žutu štampu, a slikaju nas. Kao da smo u globalnoj kući velikog brata. Kao uvertira za cirkus koji treba da radimo od naših života.
Danas i sam imam mnogo fotografija u računaru, tek rijetko ih pregledam a još rjeđe izrađujem. Nema onog nestrpljenja dok iščekujemo fotografije sa nekih nama važnih događaja. Ne tako mnogo puta razočaranih u neuspjelu fotografiju. Svaka je fotografija imala svoju priču.
Vraćanjem u još raniji period kada se slikalo planski, u tačno određenim vrenskim razdobljima. Kad su naši očevi po prvi put dobijali košulju i mornarsku majicu, a majka haljine kakvih nikad imala nije na zajedničkoj porodičnoj fotografiji, sa svojim roditeljima. Siromašnim seljakom uparađenim u novo odijelo na pruge sa kravatom oko vrata i maramicom u malom džepu, dok je baka umjesto stalne marame na glavi nosila pletenice u haljini sa bijelim reverima. Paradoksalno što su ima jedine takve dvije slike bila ta i ona na nadrgorobnoj ploči. Valjda sve ono što nisu mogli za života spremljeno im je za puta tamo gdje nema povratka. Ili tek rijetke slike naših roditelja iz vremena školskih klupa. Ili slike naših očeva sa odsluženja vojnog roka, onako u srcu sa vijencima od cvijeća“Za uspomenu i dugo sjećanje“što su slali svojim najmilijim, djevojkama koje su ih krile u njedrima. Vrijeme kad su naši stari mnogo više ličili na glumce iz svog perioda, nego što mi danas ni blizu ne možemo(ma nije mi ni žao za ove danas glumce i glumice)....Moglo bi se još toga mnogo napisati, ali vrijeme crno-bijelih rijetkih fotografija davno je iza nas. Vrijeme kad su fotografije bile mnogo više od tek jednog momenta zabilježenog pred objektivom danas sve rjeđih umjetnika fiksira, tamnih komora i onih meni čudnih francuskih kapa, valjda simbola umjetnosti, igre svetlosti i mraka i naravno pomalo boemštine zauvijek zatvara svoje teške kapije pred nabujalim pikselima mahnite industrije brzine.
Zbogom vremenu fotografija koje su govorile hiljadu i jednu riječ, hiljadu i jednu šutnju po minutu za vremena zarobljenih duša na požutjelom fotopapiru. Nama dragih duša koje smo zapamtili i baš takve ih pamtimo u filmu bez tona. Zbogom crno-bijeli svijete.
[ Generalna ] 09 Februar, 2008 13:39
Pozdrav ko pozdrav. Uputimo ga u skladu sa dijelom dana kad ga isporučujemo. Najčešće ga uputimo, a da se i sami ne zapitamo kome je dobar, meni koji ga plasiram ili onom kome je upućen. Pozdrav je postigao vrhunac pro forme.
Dobro jutro. Otkud znamo da je dobro, netom započeti dan ostavlja prostor za mnogo čega lošeg. Pa zar kod nas vječitih kalkulanata sve ima bar najmanje dva značenja. Pa zar se po jutru dan ne poznaje, pa zar se prvi mačići u vodu ne bacaju.
Dobar dan je možda počeo dobrim,a možda i ne tako dobrim jutrom. Ako mu je u tom dijelu dana i bilo dobro, ne možemo reći dobar ako je i najamnji dio jutra bio loš da je dan dobar.
Dobro veče neko reče. Slažem se da veče i može dobro biti, ali opet ono od maloprije ako je samo najmanji dio dana..........bio loš kako veče može biti dobro.
Ja bih radije kad bi umjesto pozdrava rekao kakvo mi je jutro bilo npr. Loše jutro! Vjerujem da da bi poznanik, prijatelj, komšija shvatio trenutak i ne bi postavio suvišno pitanje npr.Šta se radi! Pa pobogu ako mi je loše jutro šta bi pametno i moglo da se radi osim traženja načina da kako tako dan dovedemo u pozitivu.
Teško jutro i još teži dan bi bio pozdrav koji bi značio, ma komšo pusti priču nisam dobre volje. To bi bio kulturan način da ponekad izbjegnemo razgovor koji bi možda zbog lošeg raspoloženja mogla da pokvari neka teška neplanirana riječ.
Eto toliko o pozdravima. Varijacije i mogućnosti su beskrajne, naše je da ih sami oblikujemo ovisno o situaciji.
Ja bih za ovo jutro rekao „Kako grozno jutro“, Koji šugav dan“, a za večer ne znam još adekvatan naziv. Bilo bi rano sad dati procjenu. Do ovog momenta ništa mi nije polazilo za rukom. Umoran sam od jutarnjeg „Dobrog jutra“.
Dobar dan je ono što bih želio čuti iz vaših usta da vas kojim slučajem prepoznam i da vas sretnem u bilo koje doba dana na bilo kom mjestu.
Hit Counter
Free Web Counter