Ono što prođe ne vraća se više. Vremeplov za putovanje vremenom još nije zaživio. Jedini vid takvog putovanja još uvijek su slike, pokretne, color ili crno bijele. Sjećanje je nesavršeni vid čuvanja važnih događaja. Možemo da pamtimo fragmente, slike koje nezadrživo blijede, ali glasove nisam siguran da možemo zapamtiti.
Slikamo se gotovo svakodnevno, možda češće nego što smo toga svjesni. Slikaju nas telefonom, web kamerom, digitalnim fotoaparatima, za bankomatima, na aerodromima, na raskrsnicama i kud sve ne. Bože šta se dešava sa tolikim fotografijama, ko to sve pregleda. Da li smo na njima sretni, tužni, nepočešljani, zamišljeni, brižni ili nježni. Otkud nekome za pravo da fragmente našeg života bilježi, koristi, pregleda, možda komentariše ili upoređuje. Nismo svi Bin Laden. Nismo ni Džordž Kluni ili Angela Merkel. Nismo ni svi za žutu štampu, a slikaju nas. Kao da smo u globalnoj kući velikog brata. Kao uvertira za cirkus koji treba da radimo od naših života.
Danas i sam imam mnogo fotografija u računaru, tek rijetko ih pregledam a još rjeđe izrađujem. Nema onog nestrpljenja dok iščekujemo fotografije sa nekih nama važnih događaja. Ne tako mnogo puta razočaranih u neuspjelu fotografiju. Svaka je fotografija imala svoju priču.
Vraćanjem u još raniji period kada se slikalo planski, u tačno određenim vrenskim razdobljima. Kad su naši očevi po prvi put dobijali košulju i mornarsku majicu, a majka haljine kakvih nikad imala nije na zajedničkoj porodičnoj fotografiji, sa svojim roditeljima. Siromašnim seljakom uparađenim u novo odijelo na pruge sa kravatom oko vrata i maramicom u malom džepu, dok je baka umjesto stalne marame na glavi nosila pletenice u haljini sa bijelim reverima. Paradoksalno što su ima jedine takve dvije slike bila ta i ona na nadrgorobnoj ploči. Valjda sve ono što nisu mogli za života spremljeno im je za puta tamo gdje nema povratka. Ili tek rijetke slike naših roditelja iz vremena školskih klupa. Ili slike naših očeva sa odsluženja vojnog roka, onako u srcu sa vijencima od cvijeća“Za uspomenu i dugo sjećanje“što su slali svojim najmilijim, djevojkama koje su ih krile u njedrima. Vrijeme kad su naši stari mnogo više ličili na glumce iz svog perioda, nego što mi danas ni blizu ne možemo(ma nije mi ni žao za ove danas glumce i glumice)....Moglo bi se još toga mnogo napisati, ali vrijeme crno-bijelih rijetkih fotografija davno je iza nas. Vrijeme kad su fotografije bile mnogo više od tek jednog momenta zabilježenog pred objektivom danas sve rjeđih umjetnika fiksira, tamnih komora i onih meni čudnih francuskih kapa, valjda simbola umjetnosti, igre svetlosti i mraka i naravno pomalo boemštine zauvijek zatvara svoje teške kapije pred nabujalim pikselima mahnite industrije brzine.
Zbogom vremenu fotografija koje su govorile hiljadu i jednu riječ, hiljadu i jednu šutnju po minutu za vremena zarobljenih duša na požutjelom fotopapiru. Nama dragih duša koje smo zapamtili i baš takve ih pamtimo u filmu bez tona. Zbogom crno-bijeli svijete.

4 Comments on "Kad požute fotografije"

  1. Autor zaboravi [ Odgovori ]

    Žalim az tim starim, dobrim crno bijelim slikama, fragmentima iz naših života, slika sa nadgrobnih spomenika,porodičnih fotografija...
    i daal bih sve ove koje imam za barem jednu od onih koje su nekada čuvane u jednoj posebnoj kutiji.
    Valjda zato što nema njih, stalno nosim foto aparat. Nadomjestiti ne mogu, ali neka postoje, ako ne izrađene, ono bar na hard disku.

  2. Autor domacica [ Odgovori ]

    dugo sa, mislila da svaka fotografija uzme po delić duše. i nisam volela da se slikam. a onda su neki otišli i shvatila sam da je baš taj delić duše sa fotografije ono što su ostavili za sećanje.
    Prijatno!

  3. Autor shadow [ Odgovori ]

    Procitala sam sinoc pa jutros opet i nemam sta da dodam sedm da tugujem sa tobom. Jo uvek ipak radim slike i suda su oko mene, uramljene, kao trenutak zivota koji je stao i ostao takav, ne menja se sta god da bude...

  4. Autor tuzna [ Odgovori ]

    nisam bila rodjena kad je bilo crno-belih fotoghrafija,ali kako si ovo opisao kao da sam bila tamo u ovom trenutku...i i dalje se osvrcem...hvala!

Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me