U jednom selu koje se zvalo Drugo selo desile su se tri stvari. Nakon velikog nevremena i nesporazuma selo ostade odsječeno od ostatka svijeta. Drugo selo izgubi svaki kontakt sa stvarnošću i kao treće seljani prihvatiše takvo stanje.
Iako naoko djeluje surovo sve pobrojano Drugo selo je bilo bogato po vrijednim ljudima i prirodnim resursima te nastaviše koliko toliko normalan život. Bilo bi suvišno govoriti da su ostali bez električne energije i svakog oblika civilizacijskog napretka. Proizvodili su hranu u dovoljnim količinama da niti jedna usta ne osjete glad. Drugo selo ostade izolovano od informacija o ostatku svijeta. Neki mještani prihvatiše takvo stanje govoreći o sebi kao o odabranima koji su trebali da budu korijen produžetka života, vrste i postojanja planete. Uostalom nije bio niti jedan razlog da se takvo stanje ne prihvati kao jedino ispravno.
O onima drugima, ostatku svijeta s kojim nisu imali kontakta govoriše kako je stradao zbog svojih grijeha, pri tome nabrajajući sve ono loše za koje se znalo da je loša stvar, ali niko nije činio da ono nestane.
Sa svim onim neupotrebljivim stvarima zaostalim iz naslijeđa civilizacije činili su raznorazne prepravke i preinake tako da se gotovo ništa ne baci, pri tome gotovo svi iskazivavši neviđenu dosjetljivost. Često su se nadmetali u svojoj domišljatosti i univerzalnosti. Bilo je i takvih improvizacija da su bili mnogo korisniji i od samih namjenskih proizvoda.
Drugo selo kako nije imalo susjednih sela i takmaca u nadmetanjima samim tim postade Prvo selo. Neki zluradi bi čak rekli Prvo selo, lider u regionu. Međutim nije se tome moglo zamjeriti. Kako su izgubili svaki kontakt sa stvarnošću bili su pravu. Naizgled sve je bilo u redu. Ali..
Nije bilo informacija. Selo kao svako drugo selo, osim što je ovo bilo Prvo selo koje se nekad zvalo Drugo. Zvalo bi se dalje da nije bilo vodeće u regionu. Stoga Prvo selo, jer kako bi drugačije i bilo. Znalo se ko je šta jeo i ko je kad prdnuo.. Međutim sve je to bilo nezvanično. Nedostajale su zvanične informacije.
Promišljavši o tom problemu Avramu pade na um jedna sjajna ideja. Pogled mu pade na komodu. Na njoj je stajao okvir TV aparata. Unutrašnjost je bila izvađena i u njega pohranjena vaza sa ukrasnim cvijećem.
Cvrc! Ideja je sinula. Avram je istog mometa istrkao napolje u selo. Hitno su mu bilo potrebne informacije. Istog momenta je počeo sa prikupljanjem istih. Usput je bilježio, zastajkivao u razgovorima sa mještanima. Pažljivo ih slušao i birao informacije. Nije mu dugo trebalo. Materijal je bio spreman. Usput je pozivao mještane da navrate kod njega u dvorište pred suton.
Kroz prozor je primjećivao kako seljani stižu pred njegovu kuću i znatiželjno proviruju i sumnjičavo ulaze u dvorište. Zauzimali su već postavljene i pripremljene klupe i stolice koje su bile okrenute u jednom smjeru prema jednom stolu i stolici koja je stajala uz njega.
Kad je popriličan broj seljana zauzeo svoja mjesta Avram sa okvirom od TV aparata uputi se prema stolu sa stolicom. Na licima okupljenih primjeti iznenađenje dok im je otpozdravljao usput. Nije nikome ništa objašnjavao. Postavio je praznu kutiju TV aparata ispred sebe na stol. Sjeo je na stolicu. Sav važan i uparađen sjedio je iza prazne kutije. S prednje strane izgledao je kao voditelj kakve TV emisije.
„Poštovani gledaoci dobro veče.“-ozbilnjim tonom nagovjesti svoju namjeru.
„Ovo je prva prava emisija koja će se baviti plasiranjem vijesti iz našeg Prvog sela. Krenimo redom.“-zatim se ozbiljno prihvatio papira ispred sebe i krenuo sa čitanjem.
„Danas je Prvo selo bilo okupano suncem. Pogledamo li u nebo“, zatim i sam podiže pogled, isturi ruku sa ispruženim i prema nebu otvorenim dlanom kroz prostor gdje je nekad bilo ekran staklo, „vrlo lako se možemo uvjeriti da padavina nema ni sada kao i to da nas čeka ugodno veče. Ništa me u krstima ne probada te ovakvo vrijeme očekujem sutra i možda u narednom periodu. O sutrašnjem danu otom potom. Krenimo dalje.“-emisija je dobila prvi spontani aplauz te se Avramov osmjeh sa lica preseli i u znatiželjnu publiku.
„U razgovoru sa našim najvećim proizvođačem lubenica Ostojom K. saznali smo mnogo toga. Urod je ove godine slabiji nego lane kao i kvalitet istih što je posljedica suše. Međutim slast lubenica moguće je dodatno popraviti ukoliko ih jedemo od kore prema unutra. Na nama ostaje da tako i postupimo.“
„Dušan R. je opet slomio držalicu od grablji. Rekao je da će Stole zapamtiti dan kad će mu opet nešto nasaditi. U međuvremenu grablje su ponovo u pogonu, mada ostaje nejasno ko mu je poslije Dušana nasadio.“
„Ovih dana 50 godina zajedničkog života napunili su Draginja i Gojko O. Ovom prilikom čestitamo im na velikom jubileju i dižemo čašu u njihovo zdravlje i ljubav.“
Sa još nekoliko informacija emisija informativnog karaktera privede se kraju. Željni informacija komšije i mještani su još neko vrijeme sjedili kao da očekuju nastavak programa. Nakon toga žamor se polako stišavao i nestajo niz ulice Prvog sela. Do dugo u noć bračne i druge manje bračne postolje bile su prepune utisaka o Avramovom dnevniku. Neke informacije pretočiše se u snove te sjutradan dobiše neke nove note. Međutim svirka je bila uspješna i Avram je zadovoljno trljao bradu dok mu do duboko u noć nije došao i zasluženi odmor i san.
Vijesti su svakoga dana bile svježije i sočnije. Mnogi od mještana dolazili bi mu kriomice i u najvećem povjerenju prenosili sve ono što bi drugi dan bivalo iznešeno na televiziji. Kroz mnoštvo zakukuljenih vijesti provijavale bi svima znane i nikom ispričane tajne, problemi, pozivi, poruke i upozorenja. Međutim kako novinarstvo treba da bude aktuelno i britko Avram sve više ogoljavaše vijesti do te mjere da izbiše i prve varnice u selu. Ljutiti pogledi, okretanje leđa prilikom susreta i prijeteći pogledi postadoše sve češći. Selo se pomalo bruslio. Avramove vijesti pomalo otvori sve one nezaliječene i otvorene rane te im dade potrebnu dozu soli od koje je rastao bijes i jed.
Tako jedne večeri primjeti on vidnu nervozu u publici. Gotovo niko s nikim nije razgovarao. Nije bilo onog žamora i radoznalog iščekivanja u publici. Smijeha ponajmanje. Vijesti su postale kao kazna, čaša žuči, kašika ribljeg ulja kojeg je trebalo popiti bez da te neko mora vući za nos da otvoriš usta.
„Daj Avrame, zajebi ti malo. Ostavi ti nas na miru. Daj nam vijesti iz svijeta.“-dobaci mu neko iz publike.
Avram malo zatečen zahtjevom iz publike skrati vijesti i tužan završi emisiju.
Šminkanje surove svakodnevnice vješto skrivane običnim i malim svakodnevnim problemima vrlo brzo je pokazalo bore razdora koje niti jedna krema nije mogla skriti. Posezanje za vijestima iz svijeta kojeg uzgred nisu priznavali da postoji nakon gubitka kontakta sa stvarnošću nije iskorijenilo staru naviku guranja prljavštine pod hrpu ispod tepiha. Zapeli su na vijestima iz svog dvorišta. Neke avlije su suviše male za istine. Zapinje se za sitnice.
Pozdravlja Vas mandrak72, sklon TV aparatima i vijestima od kojih opanci poskakuju i oplakuju.
Posao kao svaki posao. Ima dana koji se pamte, onih koji se zauvjek pamte i onih koji se brzo zaboravljaju. Da li će taj dan zaboraviti Dražen zaista ne znam, ali upravo zbog toga zapisujem ove riječi.
Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.
Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.
Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže: „Eno, eno ga tamo. Drž'te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.
Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.
„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.
Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.
„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“ „Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.
Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.
„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao. Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.
„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je 'rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.
„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom. „Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“ „Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen. „Vala niste došli na jednoj.“ „Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.
Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.
Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.
„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas'. Svaka čas'.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.
Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.
U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati. Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima. Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.
„Jesi li ženjen?“ „Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je. „Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov'o, kad neće 'ranit svoju djecu nek 'rane tuđu. Našu djecu. Jel' se priča o ženama njih niđe nema, a jel' se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k'o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.
Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.
„Bo'me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku. „Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag. „Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“ „Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag. „Ne. Nisam ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi' probao pa da je glava u pitanju.“ „U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.
„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“ „Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“ „Da.“- složi se Dražen. „Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“
Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.
Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.
Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo. Red po red.
Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.
Praksa pokazuje da su demokratije najslađe u banana državama. Tako je bilo i sa Zapadnim Zahebom.
Demokratija je došla lijepo upakovana. Formirali su se timovi navijača slični onima koji na fudbalskim utakmicama slijepo vjeruju u boje kluba koje su ko zna zbog kojih razloga izabrali. Tu su bili transparenti, zastave, bedževi, šalovi. Kape, kabanice, kišobrani i svakojaka čudesa kakva redovno prate cirkuse i mečkare koje svojim koloritom raznovrsnošću i šarenilom boja privlače gladne oči. A oči ko oči. Vazda gladne i vazda im se čini ono drugo boljim od onog što imaju.
Tako i bi. Rkanja sa jedne strane, rkanja sa druge strane. Velike riječi i nikakva djela podjeliše publiku. Mijenjali se i desni i lijevi, pravi i krivi. Napredni i nazadni. Ekstremni i preblagi Bože blagi kakvi sve ne.
Ništa se nije mijenjalo, osim ako se izuzme da je svaki slijedeći put bivalo gore i gore. Zaslijepljeni navijači u klupskim bojama demokratski su se verblano riječima šamarali, a akad nije ni to bilo dovoljno onda su preduzimala i druga demokratska sredstva. Ne, ne bih o njima jer ovdje nije o metodama riječ. Iste su.
I tako. Godine prolazile, a građani lijepog Zapadnog Zaheba živjeli sve gore i gore. Brod koji tone kapetani nisu napuštali, ali nisu ni puštali nesretnike koji su već grcali u dugovima te im voda nije imala gdje ni ući. Kapetani sve deblji i oholiji, a Zahebani sve žalosniji. Izbori su prolazili, a ništa nije bivalo bolje. Svi su bili ubijeđeni da su pravo izabrali, prelijevali se čas onamo, čas ovamo. Ništa. Noga do šupka što bi rekli oni što kartaju tablića.
Udarale se table, recke u dužničkoj svesci, obećanja ludom radovanja i sve je uvijek bilo u nekom iščekivanju. Godine tekle, onaj što je čitav život tekao izgubio, oni što radom nikada nisu ništa stekli i dalje su tekli, tekli. Tekli sebi, svojoj djeci. Unucima, praunucima i čukununucima. Džaba.
Mijenjali se, izmjenjali na jaslama riđani i volovi, magarci i mule. Ništa.
Prekipjelo Zahebanima te se okupiše pred izbore da se dogovore, šta im je činiti. Mnogo mudrih glava, sjedih brada i nekoć uglednih domaćina se skupi.
„Šta nam je činiti?“-pitaše se. „Mijenjati.“-povikaše mnogi. „Ali, šta. Mijenjali smo sve. Ništa nije pomoglo.“-mnogi negodovaše. „Kako ste do sad birali? Šta vas je vodilo izboru?“-zapitaše neki. „Birali smo najbolje.“-povikaše. „I?“ „Ništa. Vrijeme je nešto da se čini.“-gotovo zaplakaše mnogi Zahebani.
Nizali su se prijedlozi od bojkota, demonstracija, nasilja i još koječega. Drugi su osporavali. Ništa se nije čulo od galame. „Ja bih nešto predložio.“-slabašnim glasom se javljao Kole osiromašeni radnik kome je demokratija odnijela sve osim slabašnog glasića koji se gotovo nije ni čuo od galame.
Nakon nekog vremena dozvoliše mu da iznese svoje mišljenje i prijedlog.
„Znate, neće izbori mnogo toga promijeniti“ – reče- „ali učinimo slijedeće, pa ko vidi sve će znati, a ko ne neće nikad providjeti.“ „Reci, govori šta misliš.“-pojačao je interesovanje u publici. „Evo ovako. Dosada smo birali najbolje. Nije bilo dobro. Možda je red da jednom zaokružite one najgore, za koje nemate nimalo lijepo mišljenje. Kad već ovi najbolji nisu ništa mogli učiniti, možda ovi najgori znaju nešto više. Nema su tu mnogo šta izgubiti. Vidjećete, ama baš ništa.“-reče Kole. „Pravo zboriš.“-onda galama i ostalo učiniše da se progura njegov prijedlog. Mnogi su bilio nestrpljivi. Odmah su se razišli sa željom da što prije dođu izbori i da Zapadni Zaheb dobije najgoru moguću vlast na izborima. Mnogima je bila interesantna ideja te jedva dočekaše dan izbora te pohrliše u velikom broju da daju svoj doprinos demokratiji.
Izbori su protekli u fer i korektno kako su poslije izbora izjavljivali čelnici svih stranaka. Nije bilo uopšte zle riječi među njima. Niti straha.
Rezultati izbora dočekani su sa nevjericom. Opet isto.
„Ko sad ne vidi nikad neće.“-ponavljao je Kole komentarišući rezultate izbora.
Nažalost mnogi nikada nisu shvatili Koleta. Zapadni Zaheb je ostao banana država. Slatka samo demokratama svih boja koji figurišu u vlasti. Samo da se zna. Poslušali Koleta, glasali i nisu ništa shvatili, zbunjeni navijači i sa zastavama mahači.
Demokratija je uvijek za nekog drugog. Zahebanima za nauk.
Pozdravlja Vas mandrak72, politički analitičar i sredovječni iščekivač onoga što nikad neće biti.
Kad su nas preveslali vlast je obećala nove mostove.
Političari su se odrekli čojstva dok traje mandat, zbog sukoba interesa.
Došlo je naših pet minuta. Počelo je minutom šutnje.
Peta kolona je istupila. U prvim je redovima.
Nismo pristali na evropske ucjene. Pokazali smo im zazubice.
Kod nas nema krize. Ima svega za kupiti.
Istina je našoj strani i to je uzeto kao otežavajuća okolnost.
Pozdravlja Vas mandrak72, obezvremljen i neutemeljen u svim nastojanjima.