Praksa pokazuje da su demokratije najslađe u banana državama. Tako je bilo i sa Zapadnim Zahebom.

Demokratija je došla lijepo upakovana. Formirali su se timovi navijača slični onima koji na fudbalskim utakmicama slijepo vjeruju u boje kluba koje su ko zna zbog kojih razloga izabrali. Tu su bili transparenti, zastave, bedževi, šalovi. Kape, kabanice, kišobrani i svakojaka čudesa kakva redovno prate cirkuse i mečkare koje svojim koloritom raznovrsnošću i šarenilom boja privlače gladne oči. A oči ko oči. Vazda gladne i vazda im se čini ono drugo boljim od onog što imaju.

Tako i bi. Rkanja sa jedne strane, rkanja sa druge strane. Velike riječi i nikakva djela podjeliše publiku. Mijenjali se i desni i lijevi, pravi i krivi. Napredni i nazadni. Ekstremni i preblagi Bože blagi kakvi sve ne.

Ništa se nije mijenjalo, osim ako se izuzme da je svaki slijedeći put bivalo gore i gore. Zaslijepljeni navijači u klupskim bojama demokratski su se verblano riječima šamarali, a akad nije ni to bilo dovoljno onda su preduzimala i druga demokratska sredstva. Ne, ne bih o njima jer ovdje nije o metodama riječ. Iste su.

I tako. Godine prolazile, a građani lijepog Zapadnog Zaheba živjeli sve gore i gore. Brod koji tone kapetani nisu napuštali, ali nisu ni puštali nesretnike koji su već grcali u dugovima te im voda nije imala gdje ni ući. Kapetani sve deblji i oholiji, a Zahebani sve žalosniji. Izbori su prolazili, a ništa nije bivalo bolje. Svi su bili ubijeđeni da su pravo izabrali, prelijevali se čas onamo, čas ovamo. Ništa. Noga do šupka što bi rekli oni što kartaju tablića.

Udarale se table, recke u dužničkoj svesci, obećanja ludom radovanja i sve je uvijek bilo u nekom iščekivanju. Godine tekle, onaj što je čitav život tekao izgubio, oni što radom nikada nisu ništa stekli i dalje su tekli, tekli. Tekli sebi, svojoj djeci. Unucima, praunucima i čukununucima. Džaba.

Mijenjali se, izmjenjali na jaslama riđani i volovi, magarci i mule. Ništa.

Prekipjelo Zahebanima te se okupiše pred izbore da se dogovore, šta im je činiti. Mnogo mudrih glava, sjedih brada i nekoć uglednih domaćina se skupi.

„Šta nam je činiti?“-pitaše se.
„Mijenjati.“-povikaše mnogi.
„Ali, šta. Mijenjali smo sve. Ništa nije pomoglo.“-mnogi negodovaše.
„Kako ste do sad birali? Šta vas je vodilo izboru?“-zapitaše neki.
„Birali smo najbolje.“-povikaše.
„I?“
„Ništa. Vrijeme je nešto da se čini.“-gotovo zaplakaše mnogi Zahebani.

Nizali su se prijedlozi od bojkota, demonstracija, nasilja i još koječega. Drugi su osporavali. Ništa se nije čulo od galame.
„Ja bih nešto predložio.“-slabašnim glasom se javljao Kole osiromašeni radnik kome je demokratija odnijela sve osim slabašnog glasića koji se gotovo nije ni čuo od galame.

Nakon nekog vremena dozvoliše mu da iznese svoje mišljenje i prijedlog.

„Znate, neće izbori mnogo toga promijeniti“ – reče- „ali učinimo slijedeće, pa ko vidi sve će znati, a ko ne neće nikad providjeti.“
„Reci, govori šta misliš.“-pojačao je interesovanje u publici.
„Evo ovako. Dosada smo birali najbolje. Nije bilo dobro. Možda je red da jednom zaokružite one najgore, za koje nemate nimalo lijepo mišljenje. Kad već ovi najbolji nisu ništa mogli učiniti, možda ovi najgori znaju nešto više. Nema su tu mnogo šta izgubiti. Vidjećete, ama baš ništa.“-reče Kole.
„Pravo zboriš.“-onda galama i ostalo učiniše da se progura njegov prijedlog. Mnogi su bilio nestrpljivi. Odmah su se razišli sa željom da što prije dođu izbori i da Zapadni Zaheb dobije najgoru moguću vlast na izborima. Mnogima je bila interesantna ideja te jedva dočekaše dan izbora te pohrliše u velikom broju da daju svoj doprinos demokratiji.

Izbori su protekli u fer i korektno kako su poslije izbora izjavljivali čelnici svih stranaka. Nije bilo uopšte zle riječi među njima. Niti straha.

Rezultati izbora dočekani su sa nevjericom. Opet isto.

„Ko sad ne vidi nikad neće.“-ponavljao je Kole komentarišući rezultate izbora.

Nažalost mnogi nikada nisu shvatili Koleta. Zapadni Zaheb je ostao banana država. Slatka samo demokratama svih boja koji figurišu u vlasti. Samo da se zna. Poslušali Koleta, glasali i nisu ništa shvatili, zbunjeni navijači i sa zastavama mahači.

Demokratija je uvijek za nekog drugog. Zahebanima za nauk.


Pozdravlja Vas mandrak72, politički analitičar i sredovječni iščekivač onoga što nikad neće biti.