[ Generalna ] 28 Februar, 2008 06:06
Gospodin Grotnić Jablanko od samog rođenja bio je baksuz. Ništa mu nije polazilo za rukom. Na jedvite jade završio je školu, odslužio vojsku gdje je jedini put imao sreće. Položio je vozački ispit za vrijeme vojnog roka u auto jedinici. Bio je ponosan na svoju vozačku dozvolu. Ona mu je bila sve. Sve ostalo su bili promašaji.
Nedugo poslije odsluženja vojnog roka zaposlio se kao vozač. Kao da mu je krenulo od toga momenta često je pomišljao. Posao ko posao. Stigla je i prva plata. Gospodin Grotnić u daljem tekstu samo Jablanko kupio je sebi ručni sat, lakovane cipele i jedno solidno odijelo. Te tri stvari nikad nije imao u životu.
„E Jablanko, Jablanko, nek je i tebe krenulo“-govorio je sebi dok je stajao pred nekim komadom razbijenog ogledala. Gledao je svoj lik u ogledalu i imao je šta da vidi. Mladi gospodin, uredno začešljane crne kose, sa kao snijeg bijelom košuljom u odijelu kao salivenom za njega, dok se od lakovanih cipela odbijala svjetlost sijalice u iznajmljenom stanu. Protezao se da ugleda kaiš ručnog sata na zapešću lijeve ruke.
„Trebao sam dati da se skrate malo rukavi, sat mi se gotovo i ne vidi“-vajkao se Jablanko.
Još jednom je bacio pogled na ogledalo, osmjehnuo se nekako urotnički i zaronio u sumrak male Palanke. Imao je plan koji je kovao već petnaestak dana. Pogledao je na sat. Bilo je tek nešto prešlo sedam sati. Hodao je ubrzanim korakom po iskrivudanom trotoaru što su ga korijenje divljih kestena unakazile. Hodao je po tepihu opalog lišća slabo osvijetljenog od dotrajalih uličnih svjetiljki. Puls mu je sve brže kucao. Približavao se piljarnici gdje je svakodnevno navraćao nakon posla. Tu je radila jedna stidljiva djevojka koju je upoznao još prvog dana posla kada je gazdi kupovao milošte za kumove. Blijedunjava, niska rastom i crnomanjasta djevojka imala je lijepe crte lica. Saznao je da se zove Spomenka. Razmijenili bi tek po neku riječ. Imao je osjećaj da se sviđa Spomenki. Pozvao ju je da odu u kino“Kozara“poslije radnog vremena. Prikazivao se neki domaći film kome nije zapamtio ime, ali zbog oblijepljenosti plakatima po gradu mislio je da bi bilo važno otići na kino predstavu u 20h i 30 minuta tog utorka.
Naumio je otići do firme, da vidi plan rada za sutra. Škripava vrata koja bi i mrtvog probudila natjerale su gazdu da podigne otekle oči od duvana i lošeg pića, onako nalaktitog nad neke neuredne papire koji su bili svud razasuti po stolu.
„Gazda kakvi su planovi za sutra“-upitao je uzbuđeno Jablanko. Iako je već radio mjesec dana još uvijek je imao tremu pred svojim gazdom. Pedestogodišnjak neuredne kose, sa kao smrt crnim brkovima i promuklim glasom nije bio prijatan sagovornik. Nešto sumorno i strašno izbijalo je iz tog neoženjenog čovjeka. Odao se piću kad je uvidjeo da se neće nikad oženiti, a to je bilo prije nekih 20 tak godina.
„Sutra rano ideš u komšiluk, nekih tridestak kilometara“-nevoljko je prommrmljao kao kroz filter crnih brkova Jovo.
„Sve sam ti pripremio, roba je uredno spremeljena, kreni odmah ujutru prije sedam“-više kao za sebe dodao je Jovo. „Sačekaj me desetak minuta, pa me odvezi kući. Auto nek prenoći kod tebe“-završi Jovo.
„Odlično, sve je ko po planu“-promrmlja Jablanko sebi u bradu. „ U redu gazda samo da nešto sitno obavim, odmah se vraćam“ i izjuri iz radnje.
Tik uz njihou radnju bila je kafana „Volan“ a ispred nje Taxi stajalište. Kafana“Volan bilo je svima njima pribježište od besposličarenja, hladne zime. Mjesto gdje su se vodili žestoki dueli , o automobilima, fudbalu, ženama, kartama i o čemu sve ne.
Jablanko je upoznao sve te ljude. Za kratko vrijeme saznao je sve o njima i sve ono što ni oni nisu znali o sebi, a svi drugi su znali.
„Vidi malog što se upicanio, da nećeš šta večeras j.......“ –dobacivao je od šanka Rele. Nije mu znao ime ko ni ostali, osim da ga svi zovu samo Rele i to je sve.
„ Ma pusti malog, ajde ti s nama drmni jednu ljutu, valja se“-ustajao je sa stolice Karanfil i protezao se. „Sjedni na moje mjesto , popij piće na moje ime i čuvaj mi mjesto i eto ti mene za minut-dva“ odmahnu rukom vječiti neprijavljeni taksista ilegalac koga su svi znali, ali nije im smetao. Bio je to visok, snažan čovjek svojih 45 godina. Imao je brkove i naravno kapu sa šiltom, kožnu šofersku jaknu i uvijek staru Škodu. Bio je u stanju na putu da se zavuče pod auto i i napravi generalni remont motora za sat – dva vremena. Imao je i on priču o sebi koju su svi prepričavali, ali on je nije zano. Pričalo se da ima nenormalno tvrdu stolicu i da ostaje u WC-u po petnestak minuta. To je Jablanka zabrinulo. I on sam je došao zbog WC-a ali eto Karanfil se prvi ušetao.
„Ma popiću piće ako je tako, nekao ću stići“-tješio se Jablanko. Pogledao je na sat i više nego što je trebalo, pa mu se činila svaka minuta ko godina. Napokon izađe i Karanfil i Jablanko se uputi u WC.
„Sunce ti jebem žarko! Šta je ovo?“- zaprepasti se Jablanko. Iz WC školjke virilo je nešto crno i dugačko. Nije mogao da prepozna šta je. Odvratni smrad kao da ga razbudi. „ Pa to se Karanfil posro, jebo sliku svoju. Stvarno ima tvrdu stolicu“-razgovarao je sam sa sobom. I stvarno iz WC školjke virilo je ogromno i čvrsto govno, koje je stajalo uspravno kao kočić. Pustio je vodu ne bi li ga voda odnijela, ali ništa od toga. Proizvod je stajao u stavu mirno i kao da je gledao slijedeći Jablankov potez. Ponovo je pustio vodu i ništa. Proizvod kao da je osokoljen, činio se još čvršćim i uspravnijim.
Pred vratima je začuo ubrzane korake gazdarice kafane. Poznao je njene štikle.
„Šta da radim. Ako sad izađem i ona vidi ovo čudo od srama joj neću moći u oči pogledati. Neće vjerovati ako joj kažem da je Karanfilovo“-letjele su misli kroz glavu.
„Ajde mali požuri, nisi se valja usro“-požurivala je gazdarica Goga.
Smeteni Jablanko se pogubio. Misli su mu letjele kroz glavu. Zažmiri, uze malo toalet papira i svojeručno zagnjuri Karanfilov proizvod u dubinu WC školjke. U tom trenutku puče mu kaiš ručnog sata i on nestade u WC školjki. Nije imao puno vremena, pusti vodu i sav onako zajapuren izađe iz WC-a.
„Bome je i tebe protjeralo!- dobaci mu Goga i uđe u WC. Jablanko je istrčao napolje i povratio svu salamu koju je pojeo kad je došao poslije posla kući. Nije obraćao pažnju na novo odijelo. Povratio je na rukav dok se držao za ogradu. Jedva je došao do daha, skinuo je kaput i ušao u radnju.
„Gdje si ti mali nema te pola sata“-zapitkivao je gazada Jovo. „Znaš li koliko je sati“-upita Jovo ustajući sa stolice.
Jablanku tek tada sinu kroz glavu. Ostao je bez sata, zbog ilegalca Karanfila. Uništio je i odijelo zbog Karanfila. „Jebem ti onoga ko ti dade takvo ime. Kakve ti veze imaš sa cvijetom“bijesno je sebi predbacivao zbog Karafila.
Izašli su iz radnje, ušli u stari Opelov karavan i krenuli put predgrađa sumorne Palanke.
„Koliko ima sati“-stalno je mislio Jablanko. „Zakasniću na sastanak sa Spomenkom, misliće da sm lažov i budala“-korio je sebe.
Kad je gazda izašao i uputio se put kuće Jablanko se okrenuo i pošao put piljare. Naravno da je zakasnio. Spomenka je čekala pred vratima piljare, vidno neraspoložena. Zakasnili su na kino predstavu.
„Izvini Spomenka, kad bi ti pričao ne bi vjerovala“-pokušavao se opravdati. „Evo odvešću te sada kući, sutra veče igra isti film pa ću ti sve nadoknaditi“-i dalje se pravdao Jablanko.
Spomeka je ćutala, još blijeđa nego inače, ušla je u auto. Ušao je i Jablanko.
“Vozim te kući“-reče. „Izvini još jednom Spomenka, to se čovjeku u životu nikad ne desi, ali eto“.
„Vozi prema stadionu“-promrmlja Spomenka.
„Šta će sad na stadionu, tamo je mrkli mrak i nema nikoga“-razmišljao je Jablanko. Ali vozio je.
„Ugasi auto“-sad već odlučnije gotovo naredi Spomenka.
Jabalnko ugasi auto. Zbunjeniji nego kad mu je rekla da ide na stadion. Spomenka se protegnu i poljubi Jablanka. Šok za šokom tresao je Jablanka. Sav pogubljen nijemo je zurio u usne Spomenkine. Izgubio se. Spomenka ga je ljubila, a on se nije ni snašao. Nije ni mogao slutiti s koliko žara ga je ljubila Spomenka. Konačno se i on predao. Sad je i sam polako preuzimao inicijativu. Nakon nekoliko burnih minuta, onako sav zajapuren preloži Stojanki- „Da pređemo pozadi“. Stojanka prihvati. Izgubljeni Jablanko prođe prvi i pruži ruke Spomenki. Pozadi je bilo samo jedno mjesto u autu. Kad je Spomenka prešla pozadi i u mrklom mraku napipala sjedište nastavili su se strasno ljubiti. Jablanko se izuo da ne prlja službeni auto. Nakon par minuta strasti Stojanka se pokuša pružiti na sjedištu kojeg nije bilo, omaknu se nasloni na mrtvački sanduk i prevrnu ga s lafeta s pokojnikom u njemu.
Vrisak se prolomi u autu. Stojanka sva izbezumljena stanjem i mjestom gdje se našla nastavi još jače vrištati. Otvori vrata i bježeći odjuri u noć. Uplašeni Jablanko skoči, obu cipele, pređe naprijed u auto, upali ga i poveze auto kući.
Vratio je pokojnika u prvobitni položaj i odmah primjetio da pokojniku nedostaju cipele. Napipao je jednu cipelu, obuo je pokojniku, a za drugu je pretpostavio da je ispala iz auta kad je Stojanka bezglavo izjurila. Zatvorio je sanduk. Zaključao auto i još jednom ga osmotrio. Pozlaćena slova na zadnjim zatamnjenim staklima kao da su mu plesala pred očima. Činilo mu se da piše Jablanko Baksuze. Protrljao je oči i još jednom onako za sebe pročitao „Vječna lovišta“- Za svakog ponešto, a sve za vas-bio je moto njegovog pogrebnog preduzeća. Okrenuo se i ušao u kuću. Odmah je legao spavati, nije se ni skidao, samo se izuo. Nije ni sanjao. Ništa mu se lijepo nije desilo. Ujutru kad je ustao imao je šta vidjeti. Cipele nisu bile njegove. Bile su to cipele od pokojnika, od tvrdog i lakovanog kartona koje je sinoć u strci nekako zamijenio.
Obuzeo ga je ludi smijeh. Smijao se ko nikad do sad. Do juče je imao tri stvari koje nikad nije imao, još sinoć je ljubio, a dotad nije nikad, a već danas nije imao ništa od svega toga. Ipak imao je ispovraćano odijelo i cipele za pokojnike lakovane kartonske.
„Bože samo da ovaj mjesec prođe bez kiše i bez Karanfila. Do prekjuče nisam imao ni to što danas imam“-hrabrio je sebe po ko zna koji put mladi gospodin Grotnić hitajući da isporuči robu. Posao je posao. Treba sledeću platu dočekati.
[ Generalna ] 27 Februar, 2008 00:16
Ne tako davno sa revera kaputa, jakni, majica vrlo lako se moglo dosta toga saznati o osobi pred nama. Da li je zvezdaš ili partizanovac, gdje radi, da li je član saveza komunista, uspjeh u školi, na kojem je memorijalnom centru bio nedavno.......
Odgovor sigrno znate. Znate da su to bile značke. Male, velike, u boji, bez boje, s likom, bez lika, sa porukom ili bez nje i mnogo šta drugog. Značke su se kupovale povodom svih praznika, akcija crvenog krsta, jubileja fabrika naših roditelja, popularnih TV likova i događaja. Ukratko na njima se moglo što šta pročitati. Mnogo što šta asocirati.
I sam sam bio dio tog korpusa koji je kupovao, nabavljao i dobijao značke, doduše ne kolekcionarski već onako po nekom nepisanom redu.
Imao sam ih svakih fela, od ekskurzijskih posjeta širom bivše nam Juge, do onih s porukom „Tito će vječno živjeti u našim srcima“ i slično. Naravno imao sam ja i Sandokana i Marijanu, Crvenu zvezdu, IX kongres SKJ i još neke kongrese.
Imao sam i komšiju strastvenog navijača Zvezde, molera po zanimanju kad se nečim zanima, i neumornim pjevačem kasnih noćnih sati čuvenog hita „Šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo, drage nema da me čeka kraj dušeka mekaaaaaaaaa........“kad bi se noću vraćao sa večeri degustacije svih oblika destilacija i vrenja. Nedugo nakon refrena slijedilo bi porodično tepanje od te iste žene od dušeka meka i tvrde pesnice, i razdraganih sinova i zetova tek probuđenih iz dubokog sna. Ali Keser (kako smo ga svi zvali) je bio nenadjebiv u svojim ritualima. Nedjeljom bi iz njegove najmanje kuće u ulici odzvanjali prenosi utakmica zajedničkih stanica bivše nam Juge. Mi bi se bavili svojim dječijim problemima i usput bi svaki put dizali glavu kod promjene rezultata. Jedino nas je zbunjivao Mirko Kamenjašević koji bi uzbuđenim i povišenim glasom odgovarao na pitanje zajedničkog voditelja „Šta ima novog u Sarajevu?“-odgovarao „ A uuuuu Saraaajevu nula : nula“.
„Šta je bilo , zabio vam Dule Savić u sred Splita“-prosipao bi komentare Keser.
„ Hop Đula jedan nula“, „Sudija lopove“,- rasle bi tenzije kako bi se rezultati mjenjali. Keser je mijenjao raspoloženje tokom svih 90 minuta utakmice. Ali jedno Keser nije mijenjao. Nije mijenjao svoj sretni šešir, crni kožni koji bi nosio na glavi sav načičkan značkama.
Pokušavali smo da mu se približimo, ali nije se moglo. Navečer bi ponovo slijedilo izvođenje gorepomenutog hita narodnog stvaralaštva, zatim turnir Beogradskog pobjednika u praizvođenju svih užih i širih članova njegove porodice uz sasluženje žene od dušeka meka i tvrde pesnice i naravno zeta.
Kad je počeo rat svi izvođači iz Keserove kuće su otišli iz naše ulice, ostao je samo Keser. U tim vremenima kad niko nije imao sve što treba, nije imao ni Keser. Ali čini mi se da su mu najviše nedostajali prenosi Zvezdinih utakmica i duvan. Vjerujem čak više i od porodice. Nisam mu mnogo mogao pomoći, ne mnogo više od po koje kutije cigareta koje sam dobijao kao vojnik. Cigarete mi nisu trebale, a Keseru su bili čini mi se jedina hrana.
Šešir je još uvijek bio tu, da li mu je bio srećan bez njegove Zvezde ne znam, ali onako poguren, ostario sa štapom šešir je bio još crnji od vremena koja su nas zadesila. Gledao sam ga dok odlazi, crni šešir poklopio ga je kao vrana masan papir od bureka. Tek poneki put zaiskrila bi poneka značka gospodina Vrane na sumornom suncu te 93-će, kao blijedi podsjetnik na značke kojima smo se nekad kao djeca radovali, a sad su bile samo komadići metala sa bezvrijednim porukama. Keseru su značile, a nama ostalim nisam više siguran. Nedugo kasnije otišao je Keser. Otišla je jedna pokretna zbirka značaka ko zna gdje. Ako možda sad gleda ovo što pišem, neću mu reći za Džaju, ubilo bi ga to. Na zvjezdanom nebu sigurno je jedna od zvijezda Zvezdina značka sa šešira gospodina Vrane. Ah da imao je on i onu lovačku značku, znate na šta mislim, na ono sa puškom.....
[ Generalna ] 24 Februar, 2008 01:21
Jednoga dana na neki način svi odlazimo od kuće. Odemo, vratimo se, pa opet odlazimo , pa se vraćamo. Svaki odlazak bi značio još jedno vraćanje. Nismo ni svjesni kad smo počeli da odlazimo, ali jesu naši roditelji.
Prvi odlazak sa drugarima na igru bez stalne pratnje roditelja upravo je bio to. Roditelji su brinuli mada mi to nismo znali. Naše igre i odlasci biće sve češći i duži. Roditelji naši nisu ništa manje brinuli, a mi smo toga sve više bili nesvjesni.
Polazak u školu. Prelazak raskrsnica. Snalaženje u saobraćaju bila je takođe briga roditelja, dok smo mi više brinuli o sličicama fudbalera, partizanske eskadrile, o rezultatima Zvezde u Kupu šampiona. Brinuli smo o dolasku novog filma u bioskop, o Grizli Adamsu i maloj kući u preriji. Brinuli smo za Prleta i Tihog.
Prvi bicikl koji mi je majka kupila za 408 hiljada dinara davnih osamdestih od svoje plate. Plavi Rogov poni bio je veći od bolida Mihaela Šumahera. Moj prvi pravi bicikl. Bicikl kojim sam tek počeo da odlazim. Da jedrim, plovim. Da otkrivam nove kontinente, postžem sve veće brzine, a bogami i ozbiljnije padove. Nisam tada ni mogao znati kolika je bila briga i strepnja mojih roditelja.
Polazak na fakultet, dok me je mati suznih očiju ispraćala. Nisam bio svjestan težine tih suza. Nisam razumio brigu.
Odlazak u vojsku 92-ge nije mi dao pravo značenje brige dok sam onako zelen, sa velikim tovarom na leđima odlazio od kuće u surovi svijet odraslih.
Međutim dok ovo pišem i čujem svoja dva anđela kako dišu dok spavaju uvijek se sjetim kad mi se prvi anđeo rodio pomislio sam „ Kako će ona sama da pređe cestu, prugu i sigurno stigne do škole. Kako ćemo ja i supruga sami da preguramo do jutra sa tek rođenom bebom, sami u sobi“
Počeo sam da brinem. Prvi put u životu. Nisam znao da cijenim tuđu brigu. Nažalost bio sam sebičan. Brinuo sam i kad je supruga otišla u porodilište. Prvi put. Drugi put. Brinuo sam.
Brinem se i sad. I brinuću se za svoju familiju dok god sam živ. Brinuću se i kad djeci budem kupovao najbolji bicikl, kad ih pošaljem na ekskurziju. Brinuću se i kad krenu svojim putem kroz život. Znam da me možda ponekad neće shvatiti, kao što to nisam ni ja. Ali ja ću to razumjeti.
Sutra ujutro idem da rintam cijeli dan, kao što sam i danas rintao, ali nije mi teško kad znam za koga živim. Volim svoju malu složnu porodicu. Volite i vi svoje. Laku Vam noć svima. Brinem za sve Vas. Laku noć...........
[ Generalna ] 13 Februar, 2008 18:45
Jeste li primjetili kako neke stvari nestaju, iščezavaju. Koliko do juče činilo nam se da je život bez njih nezamisliv, a danas ih nema i opet se živi. Kako smo izgubili te stvari, koje su se godinama koristile i bile nezamjenljive. Zašto se nekih od tih stvari sjetim sad dok pišem ovu priču. Vjerovatno zato što nekad nisam ni svjestan kako vrijeme brzo prolazi u stalnoj trci za materijalnim dobrima koja su neophodna za normalan život.
Danas sam se sjetio ručnog mlina za kafu. Evo danas ne mogu ni da se sjetim kad sam ga zadnji put vidio. Koliko juče, a ima tome godina ne znam koliko bio je neizostavan folklor gotovo svake kuće. Imali smo jedan takav mlin i u mojoj porodici. Zlatno žute boje. Još uvijek bih mogao da nacrtam kompletnu gravuru na njemu. Ženska osoba sa maramom na glavi koja nosi tacnu i na njoj šolju (fildžan – tako se kod nas to zvalo dok se koristio) tople kafe muškoj osobi koja sjedi i puši li puši. Sjećam se onih recki na donjem dijelu mlina koje su vjerovatno služile za to da mlin ne proklizuje u ruci. Sjećam se i okretača koje su naše majke i bake čuvale u gornjem dijelu mlina da se ne izgubi.
O bože šta sam puta znao proklinjati taj isti mlin. Čak sam majci za 8.mart jednom kupio el.mlin sa željom da se mati riješi ručnog mlina za kafu kojeg sam ja malo-malo vrtio čim neko svrati u kuću. Jel te kafa je bila ta koja se podrazumijevala za gosta koji se navrati. Međutim kafa iz el.mlina nije bila ista kao iz ručnog mlina, kao da je pregorala i bila je gorka govorila bi mati. I ja bi mlin okretao i okretao. Čim neko pozvoni na vrata ja bih se rogušio i tražio način da pobjegnem na vrata samo da ne okrećem mlin. Stotinu puta sam ga proklinjao da se pokvari, izgubi i nestane.
Svaka kuća je imala neki svoj specifičan mlin. Nisam vidio dva ista u svom životu, a svaki je imao svoju priču. Te ovaj mlin stvarno brzo melje, ovaj mlin melje brzo ali i krupno, ovaj mlin melje sporo ali zato melje sitno...itd... No svejedno za mene su svi bili isti i ja sam ih i dalje proklinjao i molio boga da nestanu.
Još tada sam sebi stotinu puta rekao da nikad neću piti kafu samo zbog mlina. I stvarno do dana današnjeg ja ne pijem kafu i nikad neću. Proklinjao sam mlin da nestane....
Još mi u nosu ponekad zatitra onaj miris kafe dok se pržio u rerni , a potom hladio na terasi kad bi čitava ulica zamirisala. Ispijanje kafe bilo je čitav ritual. Vrijeme za razgovor bi trajalo bar duže za onoliko koliko je trebalo malo sporijem mlinu za kafu da samelje. Danas se kafa brže pije, šolje su veće, a niko više ne komentira brzinu mlina, MINAS kafu, dolap, niko više ne proklinje mlin. Ja sam ga proklinjao da nestane. I on je nestao. Moje kletve su ga otjerale. Samo nisam volio da meljem kafu. Sad mi krivo, ako je i najmanji djelić moje kletve uticao da nestane ja mu se izvinjavam i molim da mi oprosti, nisam znao da će njegovim odlaskom prestati mnoga druženja uz ispijanje kafe. Nisam ni slutio koliko će vrijeme brzo da leti u stalnoj borbi za brzinom, za novcem, borbi sa životom. Nadam se da vi niste kleli neke predmete koji bi sutra mogli nestati, a koji bi nekom nedostajali. Ako jeste javite! Da pričuvam te stvari od zaborava.
Vaš mandrak72.
(Bosanke na nudističkoj plaži mogli ste da poznate po plavom modrom krugu na stomaku koji je nastao od mljevenja kafe mlinom---to je bio sažetak jednog vica da se niko ne uvrijedi)........
[ Generalna ] 11 Februar, 2008 23:17
Ono što prođe ne vraća se više. Vremeplov za putovanje vremenom još nije zaživio. Jedini vid takvog putovanja još uvijek su slike, pokretne, color ili crno bijele. Sjećanje je nesavršeni vid čuvanja važnih događaja. Možemo da pamtimo fragmente, slike koje nezadrživo blijede, ali glasove nisam siguran da možemo zapamtiti.
Slikamo se gotovo svakodnevno, možda češće nego što smo toga svjesni. Slikaju nas telefonom, web kamerom, digitalnim fotoaparatima, za bankomatima, na aerodromima, na raskrsnicama i kud sve ne. Bože šta se dešava sa tolikim fotografijama, ko to sve pregleda. Da li smo na njima sretni, tužni, nepočešljani, zamišljeni, brižni ili nježni. Otkud nekome za pravo da fragmente našeg života bilježi, koristi, pregleda, možda komentariše ili upoređuje. Nismo svi Bin Laden. Nismo ni Džordž Kluni ili Angela Merkel. Nismo ni svi za žutu štampu, a slikaju nas. Kao da smo u globalnoj kući velikog brata. Kao uvertira za cirkus koji treba da radimo od naših života.
Danas i sam imam mnogo fotografija u računaru, tek rijetko ih pregledam a još rjeđe izrađujem. Nema onog nestrpljenja dok iščekujemo fotografije sa nekih nama važnih događaja. Ne tako mnogo puta razočaranih u neuspjelu fotografiju. Svaka je fotografija imala svoju priču.
Vraćanjem u još raniji period kada se slikalo planski, u tačno određenim vrenskim razdobljima. Kad su naši očevi po prvi put dobijali košulju i mornarsku majicu, a majka haljine kakvih nikad imala nije na zajedničkoj porodičnoj fotografiji, sa svojim roditeljima. Siromašnim seljakom uparađenim u novo odijelo na pruge sa kravatom oko vrata i maramicom u malom džepu, dok je baka umjesto stalne marame na glavi nosila pletenice u haljini sa bijelim reverima. Paradoksalno što su ima jedine takve dvije slike bila ta i ona na nadrgorobnoj ploči. Valjda sve ono što nisu mogli za života spremljeno im je za puta tamo gdje nema povratka. Ili tek rijetke slike naših roditelja iz vremena školskih klupa. Ili slike naših očeva sa odsluženja vojnog roka, onako u srcu sa vijencima od cvijeća“Za uspomenu i dugo sjećanje“što su slali svojim najmilijim, djevojkama koje su ih krile u njedrima. Vrijeme kad su naši stari mnogo više ličili na glumce iz svog perioda, nego što mi danas ni blizu ne možemo(ma nije mi ni žao za ove danas glumce i glumice)....Moglo bi se još toga mnogo napisati, ali vrijeme crno-bijelih rijetkih fotografija davno je iza nas. Vrijeme kad su fotografije bile mnogo više od tek jednog momenta zabilježenog pred objektivom danas sve rjeđih umjetnika fiksira, tamnih komora i onih meni čudnih francuskih kapa, valjda simbola umjetnosti, igre svetlosti i mraka i naravno pomalo boemštine zauvijek zatvara svoje teške kapije pred nabujalim pikselima mahnite industrije brzine.
Zbogom vremenu fotografija koje su govorile hiljadu i jednu riječ, hiljadu i jednu šutnju po minutu za vremena zarobljenih duša na požutjelom fotopapiru. Nama dragih duša koje smo zapamtili i baš takve ih pamtimo u filmu bez tona. Zbogom crno-bijeli svijete.
[ Generalna ] 09 Februar, 2008 13:39
Pozdrav ko pozdrav. Uputimo ga u skladu sa dijelom dana kad ga isporučujemo. Najčešće ga uputimo, a da se i sami ne zapitamo kome je dobar, meni koji ga plasiram ili onom kome je upućen. Pozdrav je postigao vrhunac pro forme.
Dobro jutro. Otkud znamo da je dobro, netom započeti dan ostavlja prostor za mnogo čega lošeg. Pa zar kod nas vječitih kalkulanata sve ima bar najmanje dva značenja. Pa zar se po jutru dan ne poznaje, pa zar se prvi mačići u vodu ne bacaju.
Dobar dan je možda počeo dobrim,a možda i ne tako dobrim jutrom. Ako mu je u tom dijelu dana i bilo dobro, ne možemo reći dobar ako je i najamnji dio jutra bio loš da je dan dobar.
Dobro veče neko reče. Slažem se da veče i može dobro biti, ali opet ono od maloprije ako je samo najmanji dio dana..........bio loš kako veče može biti dobro.
Ja bih radije kad bi umjesto pozdrava rekao kakvo mi je jutro bilo npr. Loše jutro! Vjerujem da da bi poznanik, prijatelj, komšija shvatio trenutak i ne bi postavio suvišno pitanje npr.Šta se radi! Pa pobogu ako mi je loše jutro šta bi pametno i moglo da se radi osim traženja načina da kako tako dan dovedemo u pozitivu.
Teško jutro i još teži dan bi bio pozdrav koji bi značio, ma komšo pusti priču nisam dobre volje. To bi bio kulturan način da ponekad izbjegnemo razgovor koji bi možda zbog lošeg raspoloženja mogla da pokvari neka teška neplanirana riječ.
Eto toliko o pozdravima. Varijacije i mogućnosti su beskrajne, naše je da ih sami oblikujemo ovisno o situaciji.
Ja bih za ovo jutro rekao „Kako grozno jutro“, Koji šugav dan“, a za večer ne znam još adekvatan naziv. Bilo bi rano sad dati procjenu. Do ovog momenta ništa mi nije polazilo za rukom. Umoran sam od jutarnjeg „Dobrog jutra“.
Dobar dan je ono što bih želio čuti iz vaših usta da vas kojim slučajem prepoznam i da vas sretnem u bilo koje doba dana na bilo kom mjestu.
[ Generalna ] 07 Februar, 2008 17:20
Stol prepun papira počeo je da me guši. Gdje god se okrenem papir.Udišem papir, sanjam papir, gužvam i bacam papir, a njega sve više. Ne to nije san ni noćna mora. To je najveći problem na našim prostorima. Posjeći ćemo sva stabla celuloze, proizvesti svu silu papira, ispisati ih koještarijama, arhivirati po buđavim podrumima ili napuštenim tavanima. Naravno pošto smo takvi kakvi jesmo i pošto volimo da zabadamo nos na svako mjesto mi stvari još više banalizujemo. Kad se napiše neki izvještaj mora biti napisan u 5 primjeraka, koji se još fotokopira u 10-tak primjeraka koji se potom šalju putem Fax-a na cirka nekoliko mjesta. Dobijamo da je jedan izvještaj dobio tiraž prosječnog bestselera za kućanice. Naravno svi zaposlenici u firmi pronalaze bar 5 razloga da dobiju jedan primjerak tog izvještaja koji negdje odlažu a da ga nisu ni pročitali, ali bitno je da zbog svog radnog mjesta budu izvješteni silom podataka. Naravno kada neko iz direkcije traži ponovo neki izvještaj radi nečega, svi se pozivaju na mene, on to najbolje zna, on je to i pisao, ja ne znam jer to nije iz moje službe, ja taj izvještaj nisam nikad ni vidio...... Naravno uvjerio sam se mnogo puta da je bitnije da izvještaj napuniš hrpom bezvrijednih gluposti, nego da ga slučajno ne dostaviš, bitna je forma, ali ne i sadržaj.
Negdje sam pročitao da je svrha računara bila ta da stvori kancelarije bez papira. Međutim taj ludi računar kod nas služi za pasijanse 90% korisnika, a onih 10-tak % peglaju oči pred monitorom. Smatram da je najveća greška bila ta da se nama isporučuju štampači i fotokopir aparati. U našoj bolesnoj aparaturi na količini papira koji se koristi pozavidjeli bi nam i mnogi veliki tiražni listovi.
Znam da je svrha nekog teksta da se čita, pročita, analizira, odgovara na upite, izvještaje i prave se planovi, ali kod nas jok. Bitno je da se kroz hodnik paradira sa papirima pod rukom, fasciklama i naravno rokovnicima pred uplašenim strankama, a šta je na papirima napisano koga briga.
Naravno arhivar je taj koji to sve lijepo složi po svom, jer j... se njemu. Kome to bude trebalo naći će sam. Dok slučaj Petra Babića, Jovana Milentijevića,....prekriva prašina buđavog podruma, rađaju se novi Kovačevići, Pantelići, Miloševići koji jedva čekaju da se obrade nekim izvještajem koji niko ne čita, samo ga registruje.
Moja firma je svjetski prvak u bjesomučnom trošenju papira i zato kažem: Štampači, fotokopir aparati sikter ............
[ Smijehom protiv uroka ] 06 Februar, 2008 17:16
Nisam matematički razmišljao dugo vremena, ali danas jesam. Gospodine profesore kod tebe na časovima smo baratali svim ciframa koje se motale i Vama i nama po glavi. Zbrajali, oduzimali, množili i dijelili. Izgleda da je sve bilo laž. Siguran sam da sve one operacije u matematici baš i nisu onakve kakvim ste nam ih predstavljali.
Zbir, sabiranje vrijedi samo u situacijama kad nam se dugovi zbrajaju. Sabiranje tada funkcioniše itekako, za razliku od zbrajanja šta sve meni treba. Ne mogu da nađem jednačinu sa samo jednom nepoznatom koja bi izjednačila zbir mojih primanja sa zbirom najnužnijih potreba moje porodice.
Oduzimanje tako-tako. Oduzeli su mi borački dodatak, i kad sve to oduzmem od ono malo plate ostane razlika koja oduzima dah.
Množenje je posebna priča. Na vjenčanju sveštenik reče meni i supruzi množite se ko....(iskreno zaboravio sam ko) , i naravno množismo se mnogo te se još uduplasmo, ali niko platu da mi umnoži.
Proizvod nije pratio rast članstva, već ga je stručno podijelio.
Dijeljenje je OK. Podijelim platu, platim račune i dijelim dugi mjesec na dane prije plate i dane do slijedeće plate. Traje mi ko ženski ciklus te se poslije mogu j..... čitav mjesec .
Danas sam kombinovao sve računske operacije kako da zaradim milion i evo šta sam izračunao. Moja primanja su oko 900 KM. Kad bih svu ama baš svu platu ostavljao na stranu dobijam rezultat. 1.000.000,00/900,00KM = 1111,11/12 mjeseci=92,6 godina. Malo majku mu jebem. Ako sad počnem da štedim imaću milion do svoje 127 godine. Bojim se samo da ona komuša koju moram da zaglavim na mjesto koje će mi omogućiti da tako štedim ne izdrži toliko. Ako se moja porodica ne složi sa mojim načinom štednje meni ostaje četvrtina plate što daje rezultat od 405.37 godina koje moram da doživim da zaradim svoj prvi milion. Profesore jel vi stvarno mislite da sam ja gavran.
[ Generalna ] 04 Februar, 2008 22:13
O svemu ću pomalo. Malo tijesta od kritike, fil od patetike, glazura od hvale i eto ti baklave. Naravno riječ je o baklavi koja je svojstvena po svojim sastojcima i nažalost uživaocima ove sjejne slastice. Baklavu svi hvale, ali ja je baš i ne volim.
Postoje razni načini da čovjek ispuni slobodno vrijeme. Različiti su načini, metode, želje i moućnosti. Nažalost u malim provincijskim sredinama kao što je moja postoje samo načini, metode i želje, a mogućnosti su ravne nuli. Jedna vijest od prije par dana uzburkala je talase u močvari prepunoj izanđalih kreketuša. Kre-Kre ori se skupštinskim klupama, netalentovanih i nažalost neupotrebljivih političkih persona. Kre-Kre ori se iz jednog tabora, Kre-Kre replicra druga strana tabora. Bar da su ribe, ali žablje krake moj nažalost neprosvijetljeni želudac ne bi mogao svariti. Ipak u toj baruštini vijest o osnivanju hora me je razvedrila. Ja antitalenat za muzičko vaspitanje pa da se radujem takvom nečem. Ja koji sam jedino u životu pred javnošću otpjevao „Ja sam Lovac Joca...“ pod prisilom učiteljice Rose pa da se veselim takvom nečemu. Ja koji ne mogu da zapamtim niti jednu kompletnu hit pjesmu da se radujem nečemu takvom. Ali ipak drago mi je. Drago mi je kao da sam nova zvijezda Granda. Ne znam pjevati i nikad neću znati, možda jedino da gudim uz neke ojkače iz mog kraja, ali definitivno ne, ne i ne. Ali neka, i tako treba. Treba da ima nešto što će povezivati ljude po nečem drugom osim po kafiću gdje ko izlazi. Jer boga ti ovi iz Stara ne mogu se družiti jel te sa ovima iz naprimjer Upitnika, ili ovi iz B2 ne mogu i nije uputno da se druže sa onima koji se druže sa onima iz Cepelina, jer oni iz Cepelina u zbiru zajedno imaju više škole nego svi oni koji posjećuju zanatski centar itd. Mada svi piju isto pivo, kafu,.....
Glazura od hvale upravo za osnivanje Hora u mome gradu. Možda to potakne osnivanje nekih novih udruženja, dramskih, muzičkih, fotodruštava ili šta već, pa će mladi moći da lako pronađu ono što vole i što im leži. VELIKI PLUS za glazuru od Hora. 12 poena.
Eto za fil sam se dvoumio. Želio sam baklavu od nespojivih sastojaka koja bi bila probavljiva, pa sam za fil izabrao saznanje da ni u mandarinama sve teže mogu pronaći košpice. Uvijek sam ih izbjegavao , ali eto nedostaju mi. Sve mi je manje stvari koje su mi pri ruci dok gledam TV emisije da gađam ekran ukrašen iskeženim licima kojima pola teksta glasi u svakom obraćanju „ I svi oni koji misle, neka znaju.........“. Mnogo bi mi dobro došle one gorepomenute košpcie iz mandarina kojima bih tako rado neka lica sa TV ekrana počastio, ali avaj za sve je kriva Genetika. Pa ona je uredovala da košpice nestanu iz mandarina kaže mi moj prodavac Crni večeras u prodavnici, e baš sam i ja neobaviješten. VELIKI MINUS za fil od Genetike. 0 poena.
Tijesto kao i temelj svakog dobrog objekta , obroka bio mi je posebno težak za odabrati, a da vas ne smaram svim poznatim stvarima. Ali šta ću. Moram to reći pa bog. Tijesto od kritike osnovano je od skupštinskog zasjedanja moje opštine. Zamislite ide prenos uživo preko radio stanice. Uključim radio kad oni. Uvijek se za riječ javljaju isti, za druge i neznam da postoje, ali oni redovno ubiru po 500 KM po sjednici, odglavinjaju mandat plus plata u preduzećetu gdje takođe ne rade ništa. Upalim auto, upalim radio i pravac pred opštinu. Parkiram se pred opštinom. Pojačam radio, slušam, gledam kroz prozor i hoću da provjerim koliko kasne riječi u eteru od onih izgovorenih za skupštinskom govornicom. Pogledam kroz prozor, ugledam polupismene budale koji su zamajac razvoja moje izuzetno osiromašene sredine i šta primjetim. Riječi u skupštini kasne za onim riječima u eteru. Nisu sinhronizovani. Oni u skuštini su debelo zaostali u svim elementima. Ma ipak toliko su predvidljivi da bi nam bilo dovoljno pročitati raspored tačaka skupštine da bi mi sami mogli da donesemo zaključke i rješenja za koji će oni uzeti 500KM x 25 kom ostrašćenih, nasukanih brodova u glibu = 12500 razloga što bih volio da su to ribe Super Sneki i još neki, a ne samo žabe kreketave koje troše ionako skromni budžet opštine koji ja i moji sugrađani teškom mukom popunjavamo. NEGATIVNI POENI za tijesto od skupštinske sprdačine moje male nerazvijene opštine. U minusu ste gospodo, Vi ste najslabija karika u kvizu koji se bavi pravljenjem lokalnih kolača u ovom slučaju opštepoznatom baklavom.
Nažalost ja nemam nikakav hobi, još nije u mom mjestu ništa pametno predloženo, ali nadam se. Hor je došao, valjda će se i za mene nešto naći.
Hit Counter
Free Web Counter