Jednoga dana na neki način svi odlazimo od kuće. Odemo, vratimo se, pa opet odlazimo , pa se vraćamo. Svaki odlazak bi značio još jedno vraćanje. Nismo ni svjesni kad smo počeli da odlazimo, ali jesu naši roditelji.
Prvi odlazak sa drugarima na igru bez stalne pratnje roditelja upravo je bio to. Roditelji su brinuli mada mi to nismo znali. Naše igre i odlasci biće sve češći i duži. Roditelji naši nisu ništa manje brinuli, a mi smo toga sve više bili nesvjesni.
Polazak u školu. Prelazak raskrsnica. Snalaženje u saobraćaju bila je takođe briga roditelja, dok smo mi više brinuli o sličicama fudbalera, partizanske eskadrile, o rezultatima Zvezde u Kupu šampiona. Brinuli smo o dolasku novog filma u bioskop, o Grizli Adamsu i maloj kući u preriji. Brinuli smo za Prleta i Tihog.
Prvi bicikl koji mi je majka kupila za 408 hiljada dinara davnih osamdestih od svoje plate. Plavi Rogov poni bio je veći od bolida Mihaela Šumahera. Moj prvi pravi bicikl. Bicikl kojim sam tek počeo da odlazim. Da jedrim, plovim. Da otkrivam nove kontinente, postžem sve veće brzine, a bogami i ozbiljnije padove. Nisam tada ni mogao znati kolika je bila briga i strepnja mojih roditelja.
Polazak na fakultet, dok me je mati suznih očiju ispraćala. Nisam bio svjestan težine tih suza. Nisam razumio brigu.
Odlazak u vojsku 92-ge nije mi dao pravo značenje brige dok sam onako zelen, sa velikim tovarom na leđima odlazio od kuće u surovi svijet odraslih.
Međutim dok ovo pišem i čujem svoja dva anđela kako dišu dok spavaju uvijek se sjetim kad mi se prvi anđeo rodio pomislio sam „ Kako će ona sama da pređe cestu, prugu i sigurno stigne do škole. Kako ćemo ja i supruga sami da preguramo do jutra sa tek rođenom bebom, sami u sobi“
Počeo sam da brinem. Prvi put u životu. Nisam znao da cijenim tuđu brigu. Nažalost bio sam sebičan. Brinuo sam i kad je supruga otišla u porodilište. Prvi put. Drugi put. Brinuo sam.
Brinem se i sad. I brinuću se za svoju familiju dok god sam živ. Brinuću se i kad djeci budem kupovao najbolji bicikl, kad ih pošaljem na ekskurziju. Brinuću se i kad krenu svojim putem kroz život. Znam da me možda ponekad neće shvatiti, kao što to nisam ni ja. Ali ja ću to razumjeti.
Sutra ujutro idem da rintam cijeli dan, kao što sam i danas rintao, ali nije mi teško kad znam za koga živim. Volim svoju malu složnu porodicu. Volite i vi svoje. Laku Vam noć svima. Brinem za sve Vas. Laku noć...........

5 Comments on "Koga briga za putovanja plavog Rog ponija"

  1. Autor sanjarenja56 [ Odgovori ]

    Obično kažem da je majka izmislila brigu, koja pre nje nije postojala. Sada dodajem i oca, ponekog kao što si ti. Čuvaj svoje anđele, oni su najveće blago!

  2. Autor vladica [ Odgovori ]

    Pa tako je to u životu , jednog dana će tvoja dva anđela napisati sličnu priču kakvu si ti sada napisao. Pozdrav !

  3. Autor stepskivuk [ Odgovori ]

    Srecniche!
    Znam da je muka...ali ima li vece srece nego one kada imamo o kome da brinemo?

  4. Autor stepskivuk [ Odgovori ]

    Srecniche!
    Znam da je muka...ali ima li vece srece nego one kada imamo o kome da brinemo?

  5. Autor domacica [ Odgovori ]

    dobar dan dobri ljudi i složna porodico, molim vas pazite, iako je sunce obucite džempere, da se ne prehladite!
    Prijatno!

Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me