[ Priče iz Desetog sela ] 23 Novembar, 2009 19:00
Pogasio sam svjetla na terasi i stepeništu. Velika terasa bila je oslobođena svog balasta. Na terasi bio sam samo ja i jedna stara stolica.

Preda mnom pružao se pogled na veliko zvjezdano nebo i tek nekoliko treperavih sijalica udaljenih kuća koje su iščekivale noć koja stiže. Volio sam trenutke kad bih bio na momente gotovo nevidljiv i neprimjetan na ovom svijetu. Vjerovao sam da ima još takvih ljudi.
Zatvorio sam oči. Osluškivao sam sve one zvukove koje selo nudi. Zvukove udaljenog laveža psa koji kao da je opominjao nemani da ga se klone, skok vješte vidre u malu riječicu u potrazi sa bogatom večerom. Jezivi huk sove koja kao da je ponavljala neke stare lekcije iz života. Baš kao i ja.
Noć preda mnom bila je poput mnogih do sad. Nisam je se plašio, nisam ni bio indiferentan, ali želio sam nešto više od ove noći. Želio sam priču.

Prvi nagovještaj ubrzo se spretnim nečujnim koracima pojavio tik ispred terase. Nisam davao znaka da sam svjestan njegovog prisustva, ali veliki Žuti mačak od komšije Dule vječiti sanjar i neustrašivi lovac sigurno je znao za mene.
Prijatnim barintonom melodično me pozdravi.
„Dobro veče ti želim.“-reče mi Žućo.
„Dobro veče i tebi.“-uzvratih pozdrav.
„Razmišljaš?“-upita me.
„Čekam priču da se desi. Znaš li neku dobru.“- upitah ga.
„Ustvari ne znam niti jednu koja to nije. Na dobru si se adresu obratio komšija.“-gotovo se obradova Žućo, a pogled mu sijevnu kao munja.
„O čemu?“-podigoh pogled na zvjezdano nebo.

Pogled mi se zakači na mlad mjesec dok se šeretski izvalio na leđa kao da peca najljepše treperuše zvijezde dok mu se jedna od njih otkači i kao nožem zapara nebo.
„Mjesec.“-rekoh mu.
„Šta mjesec? Znam sve o njemu. Slušaj ovu.“-primaknu se Žućo gotovo pored stolice, okrenu se u polukrug te leže naslonivši se glavom na prednje šape.
„Ustvari to i nije mjesec.“-poče ti on.
„Kako nije.“-gotovo poskočih sa stolice.
Sva moja znanja u tom momentu gotovo se pobuniše. Teorija o mjesecu kao zemljinom satelitu bila je opasno dovedena u pitanje, Samim tim i teorija o svemiru i univerzumu bivala je opasno poljuljana.

„De, de. Smiri se komšo. Poslušaj pa ti prosudi.“-poče da me smiruje taj mudri seoski mačak beskompromisni borac sa tavanskim miševima i slaninom šarenom.
„Prije mnogo godina baš u doba kad je slanina dobijala zlatno žutu boju, a čađave grede opasno prijatan miris, mamac za sve miševe iz Rujiške, a bogami i šire u selu se niotkud pojavi Micika. Mačka kojoj se ljepota širila od njuškice pa preko leđa i tako sve do kraja repa. Ljepota je sigurno bila još i veća, ali to bi onda bila neka druga priča.“-zastade Žućo za trenutak kao da puni pluća svježim novembarskim vazduhom kojeg je bilo u izobilju mada on toga nije bio ni svjestan.
„Pojavi se Micika i u selu postavi sve stvari naglavačke. Svojim snenim pogledom kao da je zaluđivala sve mačore u selu pa tako i mene. Nas tridesetak mlađih i par starijih mačora bili smo joj pri ruci, a ona. Ona je samo izvoljevala. Uvijek novi i novi zahtjevi. Nikad dosta i dovoljno dobro za nju nije bilo.“-nastavi Žućo.
„Šta si mi danas donio mladiću?“-upita mene Micika a ja sva ustrepatao te se zapleo pa nikako odapeti.
„Evo jedno veliko i čvrsto motano klupko vune.“-jedva izustih.
„Pa šta da ja radim sa vunom. Kakav mi je to poklon.“-gotovo da je bila bijesna.
„Pa, pa,....“-jezik nikako da odapne.
„Nosi to. Neću da se igram. Ja sam jedna ozbiljna prilika. Nisam ti ja ovdje došla da bih se igrala i skakutala za vunom. Ko je to još vidio.“-siktala je.

„Odjurio sam u noć. Zastao sam teko kod vodenice. Ona je zlokobno lupetala u mirnoj noći. Baš kao što se sad čuje. Jel čuješ kako lupa klapa klapa klap.“-zastade on njuškicom mi pokazujući u pravcu vodenice.
Napregao sam sluh da čujem vodenicu koja je na momente razbijala noćnu tišinu. Blaga jeza ispunjena svim onim pričama vezanim za vodenice spuštala se ko usamljena kišna kap sa strehe iza ovratnika pa niz leđa. Nije budila strah, ali je stvarala jedan nelagodan osjećaj kojem je trebalo neko vrijeme da nestane.
Ćutali smo svaki za sebe par trenutaka sa nekim svojim problemom zamaskiranim u priču o Miciki i mjesecu pod plaštom od noći.
„Zastao sam razmišljajući kuda dalje. Šta mi je činiti. Micika je bila posebna. Nisam je želio izgubiti. Dok sam tako razmišljao po navici ušao sam u vodenicu. Mlinar me nije ni primjetio od oblaka brašna koji se prašio dok je presipao brašno u džakove. Pogledom sam kružio po vodenici tražeći bilo šta što bi me navelo na rješenje moje muke. U tom trenu spazih jednog debelog miša sjajne dlake koja se presijavala pri slaboj svjetlosti petrolejke u mlinu. Njuškica mu je bila sva bijela dok je lickao brašno. Skočio sam i šapom ga zarobio. Zubima ga uhvatih za krzno i trkom se uputih prema Miciki.“-vidno zagrijan za priču Žućo gotovo da nije diasao.
„Donio sam joj živog debelog miša. A ona iskolačila oči na mene. Gotovo da bi me u top strpala.“-vidno neraspoloženiji Žućo zastade.
„Na šta ja tebi ličim. Na živodera. Životinju. Nosi to od mene barabo jedna seljačka. Ja sam dama prefinjena. Jesi li čuo za gospodska jela, parfeme. Miševi nisu nobles.“-drala se Micika.
„Nisam ni slušao šta je dalje govorila. Nisam bio ljut, ali znaš kakav je to osjećaj.“-nastavi Žućo.
„Znam Žućo. Znam kako je kad neko ne vidi tvoj trud.“-rekoh mu.

Noć se bližila ponoći. Nije mi se spavalo. Želio sam priču za laku noć.
Nije se ni Žući spavalo niti žurilo.

„Zima je uveliko stezala kada sam potišten i posramljen otišao u noć. Želio sam da odem i da se nikada Miciki ne vratim. Odlučio sam da se popnem na najviše stablo i da više nikad ne siđem dok od gladi ne skapam.“-ispriča ti Žućo pa se nekako nasmija šeretski.
„Popnem ti se ja na najviše stablo Jablana gore više Đukine kuće. Sa njega se vidilo sedam sela, Jokine njive i Stojanov kestenjar. Za vedrije večeri moglo se vidjeti sve do Srbije gdje živi moj rođak Nidžo čiji su preci otišli s kolonistima. Javljao ti se on meni jedno vrijeme redovno, no nekako i on urijedio sa pismima. A ispod mene rijeka ljudi, problema i briga, a ja gore kao neki kralj. Samo gledam i ništa me se ne dotiče. Ni brige, ni tuge, veselja ni muke. I tako ti ja ni na nebu nit na zemlji nastavi svoj život. Nisam ustvari više ni gledao na zemlju, već nekako na nebo. Sa zemljom sam već bio raskrstio. A nebo plavo ko marama na Stoji Čubrilovoj kad u zadrugu pođe. More nepreglednih oblaka bijeli pa sve nekako runjasti ko Momčilove ovce pasu li pasu, a trava nije zelena neg plava. A onda ti moj komšo kad me kap ne udari. Iznad mene protutnja nešto veliko stvarajući buku da su mi uši zagluvile čitav sat. Uspravim ti se ja i pogledam ti u daljinu za zvukom. A onda nekako malo niže pored mene neka čelična ptica, ustvari avion proleti u niskom letu, a neki brko sa naočalama i podvrnutim rukavima na košulji volanom sve ovo čini.“-pokazivao je šapama kao da okreće volan.

„A u džepiću stoji hemijska olovka. Kad me vidio on mi mahnu te se i ja njemu nasmijah. Bi mi lakše kad znam da gore imam nekog svog.“-zastade Žuću ponovo se namještajući u klupko.
„Veliš brko?“-upitah ga.
„Bogami brko. Baš kao i ja.“-šapom ti on pogladi svoje brkove.

„Bližila se noć. Ogladnio ti ja, al odlučio ja da idem na nebo. Pričinjava se meni svašta. Sanjam ti ja masne debele miševe, pečeno pile. Limeni tanjir toplog tek muženog mlijeka. A u stomaku krči ko na vašaru. Premećem ti se ja preko grane, al glad ne bježi od mene nikako. Negdje iza ponoći otvorim ti ja jedno oko kad ona tik iznad mene sirac veliki okrugli. Zapeo za granje pa ni makac. Ja ti polako otvorim i drugo oko koje je još spavalo pa bolje pogledam“-zastade Žućo podižući dramatiku na osjetno viši nivo.

„Ko te tu postavi nesrećo pomislim ti ja. Protrljam ti ja ponovo oči a ono sirac bleno u mene pa ni da blekne. Jarca ti tvoga debelog, mislim se ili ti ili ja. Pritisla ludačka glad, a onda se sjetim i Micike. Sklupčam ti se ja i spremim na skok. U momentu se đipim da su grane poda mnom pucketale a jablan se nakrivi i tako ostade i dan danas. Pružio sam se koliko sam dug. I još za nokat duže. Sudarih se ja sirom. Tvrdim sirom. Zagrizoh veliki komad, al od siline udarca zacrni mi se pred očima. Ostatak sira od siline udarca odskoči uvis, a ja se za otkinutim dijelom stmeknem niz jablan. Šibale me grane, sveg me živog polomiše te do zemlje izgubih nekoliko života. Kad sam pao na zemlju ostao sam tako ležati neko vrijeme.“-zastade Žućo.

„Šta bi sa sirom?“-upitah ga.
„Šta bi? I ja se pitam. I dan danas ga tražim. Šta misliš zašto ja i dan danas skitam obilazeći vrbake i šipražje, sjenike i drvljanike. Ovako krezub i bez zuba samo mi je taj sir preostao. Nego vidi de. Dobar sam komad ja njemu otkinuo. Još samo kad bih znao gdje se zadenuo.“-ustade Žućo i pođe prema riječici.
„A Micika?“-upitah ga ponovo.
„Koja Micika. Ne znam ti ja nikakvu Miciku. Pa tražio si da ti pričam o mjesecu, a ja ti o siru ispriča. Nego vidim i da si ti umoran. Vrijeme je da ideš spavati.“-šeretski se Žućo nasmiješi onim svojim velikim brkovima i skitačkim očima.

„Ko će ga znati. Možda i sami griješimo gledajući stvari iz samo jednog ugla. Bio bi to lijep komad sira. Drugi put treba biti oprezan kad se priča traži upravo zbog ugla gledanja.“-nasmijah se Žućinoj priči koja je imala svoje gledište.

Pozdravlja Vas mandrak72, visoki posmatrač iz oštrog ugla mačje perspektive.
[ Mandrakizmi ] 22 Novembar, 2009 17:36
Nisam ja pao s kruške. Otresli su me.

Izgubio sam obraz. Poštenom nalazaču diskrecija zagarantovana.

Plastični hirurzi su u brizi. Vođa je poželio da osvjetla obraz.

Nije sve tako crno u državi. Imamo sivu ekonomiju.

Statistički narod živi sve bolje, ali pravi napredak osjećaju samo vođe.


Pozdravlja Vas mandrak72, odmoran za nove pobjede i poraze.
[ Mandrakizmi ] 20 Novembar, 2009 21:20

Kola su nam krenula nizbrdo. Hvatamo zalet.

Vlast stoji iza svog naroda. Ispred je streljački stroj.

Organi gonjenja su mi otvorili oči. Vidio sam sve zvijezde.

Vlast za koju sam glasao vratila mi je vjeru. Vidio sam svoga boga.

Vlasti ne prave razliku među nama. Šišaju nas ko ovce.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, upalimo mrak.

[ Mandrakizmi ] 16 Novembar, 2009 20:55

Narod je izabrao vlast. No vlast se još koleba oko izbora naroda.

Ko drugome jamu kopa ne može se reći da je nezaposlen.

Pucanj u prazno jeste promašaj, ali je zato veliki odjek.

Pucam od zdravlja. Čuvajte se.

Narodni zanos je splasnuo. Ostale su samo modrice.

Vakcina je spremna. Čekamo odgovarajući virus.

Činjenica da smo znali pobjednika prije izbora potvrđuje da su izbori bili slobodni i nenamješteni.

Mi smo zaista nebeski narod. Svako toliko u vazduh lete automobili i lokali.

Istina je od neprocjenjive vrijednosti. Čuvamo je za crne dane.

Sloboda govora je na cjedilu. zato je sve manje.

 

 

Pozdravlja vas mandrak72, oprostite, ali svaka slučajnost je nevjerovatna.

 

 

[ Mandrakizmi ] 15 Novembar, 2009 07:42

Otkriće američkih naučnika o postojanju vode na mjesecu dodatno je otežalo život mjesečarima neplivačima. Moraju nabaviti kupaće gaće.

Majčinstvo je nevjerovatan osjećaj. Pijan sam ko majka.

Glupost ne poznaje granice. Jedva čekam da se otvore granice.

Trezvenjak sam, ali i to je jednom moralo da se desi. Popio sam batine.

Dijelio je kapom i šakom. Mene je zapala šaka. Nisam znao da je bokser.

Dijelio je kapom i šakom. Ja sam stigao baš kad je ponestalo u kapi.

Kad mačke nema KUD "Miševi" kolo vode.

"Obećala mi je ruku." Kanibal.

Kuloarima skupštine prostrujala je vijest slijedećeg sadržaja. Poslanički imunitet nije dovoljan za svinjsku gripu.

Lijep je ko neprskana jabuka.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, danas radim, pa izvinite žurim da stignem.

[ Mandrakizmi ] 12 Novembar, 2009 21:33

Majčino mlijeko je prošlost. Usavršili smo se. Sisamo veslo.

Zbog nedostatka plave šljive na tržištu vlada je intervenisala hitnim mjerama. Šljive će se ditribuirati svim raspoloživim sredstvima Ministarstava unutrašnjih poslova na javnim okupljanjima i manifestacijama.

Nisam ja pao sa Marsa. Ali nisam ni ostao na njemu.

Slaba je utjeha konju što ga magarac jaši.

Diktator je umro. Testamentom je razbaštinio narod. Narod čeka u redovima za potvrdu da je bijeda njegova 1/1.

Instrumenti vlasti savršeno funkcionišu. Samim tim mi je jasnije zašto ova cirkuska predstava toliko traje.

Poklonu se u zube ne gleda. Nismo stomatolozi.

Dreseru je glatko odbijen kredit iako je založio glavu pod hipoteku. Potrošni materijal nije dovoljna garancija.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, izmičan preko glave.

[ Mandrakizmi ] 11 Novembar, 2009 22:45

Ako Vam se na trenutak učini da je Vaš život bajka. Brzo se sakrijte i ne oglašavajte se. Pogledajte u ogledalo možda ste samo jedan žabac.

Ako su Vam banane nadohvat ruke, a ne nalazite se u prodavnici, pijaci ili kod kuće to može značiti samo jedno. Siđite sa drveta.

Sumnjivo lice se profiliše pažljivim metodama tokom informativnog razgovora, što dovoljno govori da su organi gonjenja uvijek u pravu.

Bezrezervna podrška ima samo jednu manu. Nema rezerve.

Ovan predvodnik može da se podiči da je emancipovan. Šišaju ga ko ovcu.

 

Pozdravlja Vas mandrak72,  laku Vam noć noćobdije.

 

[ Mandrakizmi ] 11 Novembar, 2009 19:48

Ako Vas je tokom šetnje uneredio golub možete se smatrati sretnim. Za razliku od mnogih velikana postavljenih po parkovima, trgovima i alejama Vi imate tu mogućnost da se obrišete.

 

Ako Vas je neko nekim slučajem nazvao konjem ne tugujte i ne uzimajte to k srcu. Pa zar ne kažu da je konj plemenita životinja. Baš kao i džukela.

 

Ako Vam je automobil napunio osamnaest godina ne očajavajte. Pred njim su tek najbolje godine.

 

Ako vlast opija, otkud narodu pravo da bude mamuran.

 

Pozdravlja vas mandrak72, savršeno svjestan svoje nesvjesti.

[ Generalna ] 08 Novembar, 2009 22:22
„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 Novembar, 2009 23:07

Prohladno novembarsko jutro kao temperama bojilo je nebo.
„Moglo bi biti snijega ubrzo.“-pomisli Dragutin i pruži korak ka Školi učenika u privredi.

Poguri se u zelenoj zimskoj jakni koju je dobio od ujaka dok je kod njega bio u Novom Sadu.
Trebalo je da ga upiše na neki dobar zanat, ali ujak ga ostavi kod tašte na imanju i zaposli na ekonomiji da  vadi repicu.
Mislio je Dragutin da će ujak da dođe po njega i da ga odvede u neku školu na dobar zanat, ali ujaka nije bilo.
Vadio je repicu sa odraslim koji su već godinama radili taj teški sezonski posao. Kasnio je za njima.

„Ajde bre Bosanac. Nećeš se ti leba najesti ako tako nastaviš.“-dobacivali su mu stariji i iskusniji radnici na ekonomiji.
Dragutin je davao sve od sebe, ali dugački redovi nisu imali kraja. Što god bi više žurio činilo mu se da mu sve teže i sporije ide. Nepregledna ravnica ispred njega kao da nije imala kraja. Velika tuga ispuni njegovo mlado srce za rodnim krajem. Nije znao riječ nostalgija ali je osjećao veliku prazninu u duši koja ga je naprosto gušila kad bi navečer umoran od cjelodnevnog rada legao da spava.
Drugačije je zamišljao svoje školovanje u Novom Sadu. Dragutin osjeti i da pored sve dobre volje ljudi koji su sa njim radili i koji su mu pomagali da ispuni normu to nije dovoljno da ispuni svoj san da postane čovjek.
Nedostajala mu je njegova Mala Novska Rujiška. Talasasta brda i vijugava Japrica. Prašnjavi put kao bijela zmija koji je vješto migoljio između brda sa obe strane omeđen šipražjem iza kojeg su se skrivale bare na kojima je igrao fudbal sa krpenjačom po cijeli dan kad ne bi bilo škole.

Ostao je do dugo u noć gledajući ravnicu kroz prozor iz sobe. Mjesec gotovo da je legao na ambar, odakle ga je vrebao mačak Nidžo.
„Još samo malo i moj si lolo.“-mjerkao je mačak poveliki plijen.
„Pola ću ga večeras pojesti, a pola sutradan.“-mačak Nidžo kolonista iz Drvara oblizivao se čekajući pravi trenutak da se baci na najveću šunku ikad.

„Idem kući.“-Dragutin donese veliku odluku gledajući u veliki nebeski svod prekriven milionima zvijeda.
„Jedna je moja. Potražiću je.“-odluči Dragutin, a nemir zbog moguće rekacije roditelja kao mlaz hladne vode skliznu niz leđa.
Gužva na stanici bila je Dragutinov saveznik. Neveliki kofer tek do pola napunjen njegovim ličnim stvarima vukao je kroz gomilu plašeći se slučajnog susreta sa ujakom mašinovođom.
Odahnuo je tek kad je trzaj tijela najavio pokret lokomotive. Gledao je kroz prozor vagona. Čim se voz izvukao iz Novog Sada kao da je dobio krila. I Dragutin kao da okrilati.

Veliki dio puta prestajao je u hodniku. Na svakoj stanici otvarao je prozor i istezao vrat da vidi svijeta. Izgledao je stariji nego je bio. Dijelom zbog toga što je ponavljao šesti razred, a dijelom zbog jake brade i brkova zbog kojih ga je učitelj Mile natjerao da se brije još u sedmom razredu.
„Slušaj ti Dragutine. Nije i ne može biti u redu da ti imaš jače brkove od mene. Sutra da si došao obrijan.“-sjeti se naređenja zbog kojeg mu je bilo neprijatno da kaže ocu da se mora početi brijati.
Drhtala je ruka Dragutinova dok se krišom brijao izbjegavajući poglede matere i ćaće.

Mijenjali su se predjeli i krajevi. Njegovo raspoloženje je raslo kako bi se približavao rodnom kraju.
Put ga je izmorio toliko da je zaspao. Probudile su ga nečije snažne ruke.
„Ej mali. Ustaj prespavaćeš. Ajde momčino.“-kondukter ga je budio koji ga je zapamtio dok ga je gotovo svaki put na hodniku priupitavao „Koliko još imamo do Novog.“.
Teško je bilo opisati osjećaj dok je pješačio zadnjih dvanaest kilometara do kuće. Osjećaj sreće i straha zbog izdaje njihovih očekivanja.

Potanko je objašnjavao roditeljima svoju muku.
Nakon nekoliko trenutaka pauze koja se činila kao vječnost Dragutinov otac Mile isprazni lulu. Zamijeni punjenje duvana i ponovo pripali.
„Ajde sad ti diko moja lezi spavati. Sutra će mo već nešto smisliti.“-Mile ustade zabrinuto, uze fenjer i izađe napolje da obiđe blago u štali.
Za njim izađe Milica.
Dragutin se dugo meškoljio na ležaju prije nego je zaspao.
Osjetio je majčinu ruku na sebi koj ga je budila. Ta snažna žena bila je blaga i tiha, sušta suprotnost Mili koji je bio nagle naravi.
„Hajde ustaj. Spremaj se ideš s ćaćom za Ljubiju.“-reče mu.
„Ja sam ti spremila doručak. Hajde požuri.“-već je izlazila iz sobe.

Miris cicvare milovao je njegove nosnice sa svim ostalim poznatim i dragim mu mirisima koji su mu nedostajali dugo vremena.
Mile je bio ćutljiv. Nije mnogo govorio. Radio je i sam u Ljubiji.
Negdje u poslijepodnevnim časovima izbiše pred Ljubiju.
Na vratima ih dočeka Dušan kojeg je Mile othranio i za svijet pripremio.
Dok je Dragutin sjedio sa snajkom Danicom i jeo. Dušan i Mile su dugo razgovarali.

„Pozvaćemo Janka. Njega svi ovdje poštuju. Ako nam on ne pomogne ne znam ko bi drugi mogao. Škola je počela prije mjesec dana.“-predloži Dušan Mili.
„Poznavajući Janka ne bojim se za našeg Dragu.“-vidno raspoloženiji Mile se zavali na stolicu.
Još isto veče vrati se za selo, Dragutin ostade kod brata Dušana koji je živio u malom stanu sa dva sina i snajkom Danicom.
Janko je poranio. Lijevi rukav kaputa bio mu je povrnut. Ostao je bez ruke u ratu.

„Ti si taj Dragutin. E moja momčino. Ništa se ti ne brini. Čiča janko naći će tebi dobar zanat.“-njegov jednostavni nastup ohrabri Dragutina.
Već slijedećeg dana profesor ga uvede u razred.
Izučavao je za električara. Vrijedno je učio svaki momenat. Nastojao je da ne smeta kod Dušana kad bi se oni poslijepodne odmarali.
Volio je praktičnu nastavu. Sve one definicije i formule zamijenio bi za praktičnu nastavu, miris elektromotora i viklovanje. Radno odijelo kad bi svi bili isti. Masni i prljavi.
A nakon toga đaci Prijedorski zbijali su šalu na njegovo seosko porijeklo. Na njegovu garderobu koju nije sam ni birao.

Novembar je klizio. Izašao je da pošeta. Njegova zelena zimska bunda nije bila dovoljno dobra zaštita od zime iako je ispod nje nosio topli džemper od ovčije vune.
Zavukao je ruke duboko u džepove i pogurio se tražeći način da se bolje utopli.
Već je poznavao i komšije u ulici gdje je stanovao. Ljubija se gradila krajem tih šezdesetih godina.
„Kako ide komšija.“-pozdravi on Simu koji je nešto radio oko svoje novoizgrađene kuće.
„Pripremam nešto oko priključka struje na kuću. Obećali mi doći u ponedjeljak električari da priključe struju. Moram iskopati kanal za uzemljenje, a nemam ti ja baš snage za to. Moram nekog naći.“-odvrati mu Simo.
„Uvijek se neko može naći komšija.“-Dragutin ga pozdravi i ode u stan dok se mrak spuštao na malo rudarsko naselje.

Petak je osvanuo još hladniji. Dragutin je žurio do rudarskog doma gdje su stanovali rudari pa i njegov otac Mile.
„Ćaća, ja danas ne mogu kući. Imam neku praktičnu nastavu i posjetu Elektri sutra, pa ću ovaj vikend preskočiti. Pozdravi mi sve kod kuće.“-dogovarao se s ocem s kojim je redovno vikendom pješačio do kuće.
Taj dan jedva je dočekao da završi nastava. Uputio se pravo do Sime.

„Znaš Simo, ono što si jučer pričao za kopanje kanala. Pa eto ako nemaš nikoga ja bih kopao. Imamvikend pred sobom. Ne idem kući nešto mi ćaća nije dobro pa ostajem ovdje.“-sav ustrepato Dragutin se ponudi da iskopa kanal.
„Ako je tako momčino evo ruke. Ajde uđi i popij sok pa da se dogovorimo.“-pozva ga Simo kao nekog odraslog čovjeka što u Dragutinu probudi nekakav ponos koji se nevješto kočoperio ispod hladne zimske jakne.
Subota je osvanula. Mraz je okovao grad. Dragutin se pojavi kod Sime na vratima u dogovoreno vrijeme.
Trebalo je iskopati dvadeset metara kanala za polaganje uzemljenja. Dobio je i alat.
Iako odrastao na selu Dragutin je zbog bolešljivosti pošteđivan od teških polova.

Zemlja je bila tvrda. Ni snažni zamasi nisu bili dovoljni za kopanje. Koristio je sav alat koji je bio na raspolaganju.
Umor ga je brzo stigao. Tek je bio na početku. Utrnuli prsti na rukama što od zime to od stiskanja držalice gotovo su obamrli i nije ih osjećao. Zavlačio bi ih ispod pazuha da zagrije dok bi odmarao.
Malo malo bacao bi pogled na kočić dokle je bilo potrebno da iskopa kanal. Posao je sporo napredovao, ali Dragutin se nije predavao.

„Sjeti se repice. Ovo je samo za danas i sutra. U ponedjeljak opet škola.“-pokušavao se stalnim bodrenjem hrabriti.
Bilo mu je neprijatno kad je Simo donio jelo. Plašio se njegove reakcije.
„Odlično Drago. Dobro ti ide.“-ohrabri ga Simo sa par riječi.
Nakon jela Dragutin navali još jače. Malo je kopao krampom, a zatim lopatom čistio kanal od iskopanog materijala. Dok je radio lopatom činilo se da odmara.

Na dlanovima su se pojavili veliki krvavi plikovi koji su ga pekli kao vrelo kestenje. Stiskao je zube. Bližila se noć.
Uspio je iskopati kanal dubine čitavom dužinom, ali samo trideset cantimetara u dubinu, što nije bilo još dovoljno. Treablo je doći do dubine od osamdeset cantimetara.

Mrtav umoran stigao je u stan. Znojna košulja lijepila mu se za leđa. Nije nikome govorio gdje je bio i šta je radio.
Kad je legao bio je toliko umoran da je  steškom mukom zaspao. Boljela ga je svaka kost. Svaki dio tijela bio mu je utrnuo.
Kad je napokon zaspao bila je već ponoć. Jutro je došlo mnogo brže nego što je očekivao.
Iako umoran na vrijeme se pojavio kod Sime.

Bolni dlanovi grčili su se dok je stezao dršku ašova. Ašov mnogo lakše propade u sloj zemlje koji je kopao. Sloj zemlje bio je mekši nego dan prije. S vidnim olakšanjem na licu nastavi raditi sve dok se zubato novembarsko sunce ne pojavi.
Zaboravi on na bolove koji su trgali njegovo mlado tijelo dok mu se niz lice slijevala znoj, a crna kovrčava kosa učini još kovrčavijom i kuražnijom.
Iz usta mu se ote pjesma koju su njegovi stari znali zapjevati na nekom slavlju.

„Aoj moji mrki doratoviiiii
Sutra ćemo u Bosanski Noviii........“-pjevušio je ojkaču onako poistiha.
Tim činom kao da sebe ohrabri te mu se učini da zakorači u jedan novi svijet. Svijet odraslih koji mogu da se brinu o sebi.
Negdje oko dva sata kanal je bio iskopan. Simo je bio zadovoljan.

„Kad bih još znao kako da položim traku za uzemljenje?“-Simo se glasno zapita.
„Znam ja čika Simo. Izučavam za električara. Dajte vi samo traku za uzemljenje pa ćemo je odmah položiti i zatrpati kanal.“-gotovo veselo izdeklamova Dragutin.
Bio je sav važan. Znao je nešto što ne zna baš svako. Bio je sav sretan dok je gledao kako ga Simo sa poštovanjem gleda dok on objašnjava kako se polaže uzemljenje.
Vidjevši ga kako vrijedno radi Simo mu se pridruži te mu pomože da zatrpa kanal.
Posao je bio gotov s prvim mrakom.

Dragutin je sav treperio. Posao je bio gotov. Ispunio je dogovor. Talasi zadovoljstva tresli su ga kao groznica. Nije žurio. Polako je kupio alat i čistio ga od zemlje.
Dok su nakon posla sjedili i jeli primjetio je kako ga Simo gleda drugačijim očima. Nije bio tek jedno Podgrmečko dijete. Bio je ravnopravan u razgovoru sa Simom koji se zainteresoavao za elektriku.

Prvi zarađen novac. Osam hiljadarki.
„Osam hiljadarki.“-ponavljao je Dragutin u sebi.
Planirao je kako da utroši zarađeni novac. Potreba je bilo mnogo.
Onako umoran zaspao je sjedeći. Čvrsto je držao novac u rukama.

Jutro je dočekao svjež i odmoran. Prve pahulje snijega prolijetale su nad gradićem.
Nakon nastave otišao je do rudarskog doma da se vidi sa ocem.
Sakrivao je dlanove dok je razgovarao s ocem.

Mati mu je poslala tople pletene čarape i novu košulju. Otac mu dade svoje novodobijene duboke radničke cipele sa dubokim šarama.
„Hoćemoli zajedno u petak?“-iznenadi ga otac pitanjem.
„Naravno.“-sav ozaren Dragutin ustade i oprosti se s ocem.

Petak je brzo došao.
Kad je ušao u učionicu osjetio je mnogo pogleda na sebi. Nova košulja, nove duboke radničke cipele. Stresao je snijeg sa novog toplog zimskog kaputa stegnutog oko pojasa.
Začešljana kosa i tanki brčići bili su nešto novo na njemu.

„Idemo ćaća.“-nekako ozbiljnim glasom pozva oca koji ga je čekao pred domom.
Rukovaše se. Očeve žuljevite ruke osjetiše tragove žuljeva na njegovim rukama. Ne reče mu ništa. Malo se nasmija šeretski.
„Lijep kaput imaš.“-reče mu rukom mu pokaza da krenu put sela.

Mati je dobila novu maramu, otac nov aparatić za brijanje. Sestre po čokoladu i paštetu.
U snježnom novembarskom danu dvije siluete izgubiše se u bjelini dana dok je snijeg zatrpavao njihove tragove.

Pozdravlja Vas mandrak72, kolekcionar poklopaca od pašteta i tragova u snijegu.

[ Priče iz Desetog sela ] 03 Novembar, 2009 19:00

Deseto selo napuštali su i posljednji uzvanici. Za njima se povlačila noć koja je ostavila traga na umornom mandraku72.
Saslušao sam sat do kraja. Nisam gubio živce.

„Pola osam.“-trljao sam oči nezadovoljan činjenicom da je Deseto selo osvanulo pod bijelim pokrivačem uvijek neugodnog mraza tog ćutljivog pratioca jeseni, zime pa i proljeća.
Mrazom okovano jutro bezobrazno je štipalo naizmjenično za nos i uši. Bilo je rano za kapu. Po dogovoru Toyota crvene boje sa zvukom malog nadzvučnog aviona stigla je u dvorište.
„Sav materijal je spreman. Možemo poći.“-rekoh kolegi sa kojim sam maštovito Deseto selo zamijenio za realnost Potkozarskog sela na minus 3 stepena.

Vožnja je potrajala nekih dvadeset minuta. Iz toplog automobila zavaljen u radno odijelo sa logom moje matične firme posmatrao sam usnulo jutro kako se stresa od magle. Predjeli nakon strmog uspona iz kojeg smo se izvukli iz kotline Une i Sane davali su sasvim novu dimenziju. Paperjasta magla bila je razbijena i povlačila se pred izlazećim suncem jedinim preostalim putem. Nenastanjenim kotlinama dolinama i potocima bezglavo bježeči pred lavežom lovačkih pasa i lovaca koji su pucali na svaki njen sumnjiv pokret.
Blještavo bijeli mraz ma koliko bezobrazan bio ipak je bio lijepa slika tog sunčanog i hladnog nedjeljnog jutra. Gomila materijala koju smo vozili bila je sasvim dovoljan tajmer koji je jasno stavljao do znanja da prije 16 časova nećemo stići svojoj kući.
Lišće na stablima više nije imalo onu lijepu zlatnu boju već nekako mrtvo braon boju. Jesen je brzo starila. Bila je kao predgrupa zimi na najvećem koncertu ikad. Par trenutaka slave u kojoj se trebala stopiti sva njena ljepota surovo je iscrtavala njeno staračko lice.
Već neko vrijeme pogledom pokušavam zapamtiti fotografije koje su promicale.
„Tako je najbolje. Pamtiću isječke. Mozaik ću poslije da spajam.“-mislio sam za sebe.

Širom otvorena kapija dočekala nas je manirom najboljih domaćina.
Kao tepih mekom travom obraslo dvorište vodilo nas je do ulaznih vrata.
Kolega je pokucao na vrata. Nakon par kucanja začuo se glas domaćina.

„Mladići moji dragi. Ja sam malo prilegao. Ložim vatru i grijem se. Hajde uđite, jutros je bogami zahladilo.“-reče nam i svoje ime dok smo se pozdravljali.
„Ma neka Petre. Ugrijaće sunce. Samo što nije.“-rekoh mu.
„Bogme mene vatra teško može ugrijati.“-reče Petar osamdesettrogodišnjak još uvijek vitalan i izuzetno uredan starac.
„Baba mi je umrla. U junu se navršilo godinu dana. Jedanaest godina sam je služio.“-reče nam starina.
„Imate li djece Petre.“-razgovor je tekao očekivanim pravcima.
„Dva sina i dvije ćeri. Dođu svako malo i obiđu me.“-reče Petar i ostavi nas da radimo.
Jači oblak dima potvrdi našu pretpostavku da je otišao da naloži vatru.

Pogledom sam prelazio preko dvorišta.
Uredno pokupljeno lišće bila je jedina vidljiva aktivnost Petrova na imanju. Pored hrpe lišća bile su grablje i stari sepet (velika pletena korpa od lijeske). Na drugom kraju dvorišta već godinama nekorišteni kokošinjac, kuruzana opletena i nakrivljena na kamenom ozidanim bapkama (temelji) kao da se spremala na posljednji put tek nevidljivom paučinom vezana za nakrivljenu brajdu sa ko zna koliko godina starom vinovom lozom koja se čvornovatim rukama posljednjim atomima snage držala za umornu brajdu skojom je godinama stvarala savez protiv sunca.
Kuća je bila starinska sa starim biber crijepom i strmim krovištem.ispod koje se kočoperno izdizala badža ispuštajući dim kao strastven pušač kad ispušta dim kroz nos nakon što ga duboko udahne prije nego donese neke važnu odluku ili se samo malo folira.
Mali prozori sa čistim i starinskim zavjesama koje kao da su svakog momenta očekivali ruku da ih pomakne i da ukaže poznato lice koje ičekuje uvijek drage goste koji ma koliko godina imali nisu dalje odmakli od statusa djece.

„Vid de stara ima li nam djece.“-glas kao da je želio da mi dočara ne tako davnu prošlost.
„Petre još je rano. Autobus možda još nije krenuo iz Novog.“-ipak je izvirivala na djecu staramajka.
„Samo ti pogledaj. Ja odoh otvoriti kapiju. Da ne pomisle da ih ne čekamo.“-Petar bi ustajao i odlazio da otvori kapiju iza koje su u svijet odlazili jedno po jedno dijete.

Vrata starinska i grubo obrađena ispucala i sva nekako iskrivljena sa bijelim kvadratićem na sredini oko ručnokovanih kvaka kao ukras zaškripaše.
Bio je to Petar. Išao je prema nama.
Ispod kuće se nalazio kamenom ozidani podrum u kojem odavno nije bilo blaga.

„Jeste li Vi djeco moja za kafu da Vam skuvam, ili bi radije nešto ljeto.“-u njegovom glasu se osjećala njegova želja da nas počasti. Želja da porazgovara.
Znali smo da je razgovor bio povod pa smo ga zapričavali.
A on je pričao. O svemu. II svjetskom ratu. Bunaru kojeg mu je jedan kopač naplatio i nakon dan kopanja nestao negdje u pravcu Zagreba.
„Oprostio sam mu te pare. Njega je neka silna muka natjerala da loše postupi.“-u njegovu glasu bilo je neke pomirljivosti.

Bilo je vrijeme da se pođe na tavan.
Oduvijek sam volio tavane. Volio sam njihovu tajnovitost. Mnoštvo priča zaboravljenih i prekrivenih usnulom prašinom za koju kao da je vrijeme stalo onog mometa kad se spustio tavanski poklopac.
Nisam ništa dirao. Samo sam razgledao po uredno složenom tavanu. Dotrajali biber crijep sijerio je sunčevom svjetlošću gotovo nestvarno u mraku koji mi se na tren učini kao zvjezdarnica u Zagrebu koju onomad posjetih kao učenik na ekskurziji davne 88-e.
Na bočnim dijelovima kuće na dumama kao ukras i ventilacija na obema stranama  bjehu urezani krst, srce i krugovi na rasušenim daskama.

Čađave grede još uvijek su mirisale slaninom i kobasicama koje su se tu sušile dok ih je vjetar milovao po tijelima dok su se zamamno uvijale pred mačkom Žućkom koji se oblizivao kao da je imao samo jednu dilemu.

„Šta prvo. Dal kobasa slasna il slanina masna?“-netragom nestali Žućko iz vedrijih vremena ostavi dilemu pod krovom dok se tavanska tišina meškoljila pod mojim opreznim koracima.
Jaka svjetlost kroz otvore na dumama mi vrati pažnju.

Krst. Što sam ga duže i pažljivije gledao svjedočio mi je o svoj patnji koju je ovaj Potkozarski narod pretrpio u želji da opstane na svome ognjištu garavom i siromaštvom izdašnom. Stajao je kao opomena teškog života i lagano se od jačine svjetla pretvarao u krug.
Protrljao sam oči. Opet je bio tu.

Bilo je i srce. Kako i ne bi. Koja to mladost ima snage da ljubav potiskuje. Zatvorih oči. Hladni vjetar koji je strujao kroz tavanski prostor mješajući se sa dimom koji me je pekao za  oči donese mi glasove odavno presahle iz staračkih grudi dok se prolama pjesma Kozaračka.
„Dok je Svodne i Ahmetovaca
Nećeš mala ljubit balavaca...........“

I ono se pretvaralo u krug koji je pulsirao izmješan sa dimom.
Nisam ustuknuo gledajući u krug. Posljednji simbol koji sam razaznavao. Nije se mijenjao ni u šta. Sve oko njega završavalo je krugom, a on. On kao da se u živo sunce pretvori.

Okrenuh se na drugu stranu tavana podpođenog dasakama starim koliko i kuća.
Uredno odloženi dječiji krevetak i kolijevka. Pored njih preslica i vreteno sa možda tek po kojom vlasi ovčije vune.

 

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Dok sam silazio sa tavana osvrnuo sam se na njega još jednom.

Kako sam se spuštao niz ljestve smanjivalo se moje vidno polje tavana koji je nekako bio još tiši i vidno polje sužavalo se u krug kojeg zatvorih tavanskim poklopcem koji je tako vješto odvajao dva paralelna svijeta nesmetano čineći da se krug prožima kroz njega zatvarajući sve u jedan veliki ciklus. Krug bez kraja.

Vidno zadovoljan urađenim poslom Petar nas isprati. Vrati se iza starih velikh hrastovih ispucalih vrata. Bijeli kvadratić nestajao je u retrovizoru dotrajale Toyote.

„Fin neki čovjek.“-reče mi kolega.

„Da.“-potvrdih.

Mislio sam na tavan. Mislio sam na tavane u Desetom selu. Bilo bi dobro ponekad prolunjati njima, potražiti, krst, srce i krug.

Tek da se nešto važno ne zaboravi.

Vjera, ljubav i život.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, službeni vodič kroz tavane Desetog sela.

Hit Counter
Free Web Counter